Jonas Salzgeber – Mala knjiga stoicizma

izdavač: Planetopija

Čitav život zazirala sam od bilo kakvog ukalupljivanja. Smatrala sam da svaki ponuđeni kalup ima svojih nedostataka, koji mi smetaju, a ja ne volim ništa polovično. Nisam religiozna, imam svoja moralna načela kojih se držim, ne odgovaram nekom višem biću, nego isključivo svojoj savjesti. Do sada se to pokazivalo ispravnim i društveno prihvatljivim. Tek ponekad pretjeranim, jer valjda je uredu ponekad ići mimo pravila, što ja osobno ne volim. U školi niti jednom nisam koristila šalabahter na testu. Niti jednom.

Filozofija je za mene bila nešto nerazumljivo, nešto što sam povezivala s jako simpatičnom profesoricom iz srednje škole, nešto što je uključivalo stare mudrace dugih brada, koji pričaju o stvarima na vrlo kompliciran način. Nije me nikada ranije zanimalo da malo dublje uronim u tematiku. Dođe to valjda s godinama, jer evo me nadomak četrdesete, do grla u stoicizmu i pitam se – gdje si bio čitavog mog života?

A bio je tu, nadohvat ruke, samo ga ja nisam vidjela. Muž mi je nedavno citirao staru budističku izreku – kada je učenik spreman naučiti, učitelj će se sam ukazati. Tako je i bilo. Posljednjih godinu dana jako sam se zainteresirala za izučavanja filozofija koje su blizu onoga što želim biti. Sadhguru i njegovo Unutarnje inženjerstvo, Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima i sada Mala knjiga stoicizma postale su moja nit vodilja prema boljoj „ja”.

IMG_20200530_121658-01

ŠTO JE STOICIZAM?

Hvala vam na tom pitanju 😉 Kako to mudro rekoše na Enciklopedija.hr: STOICIZAM (prema grčkom στωιϰός: stoik; stoički), filozofsko naučavanje i škola koja je cvjetala u doba helenizma; uz skepticizam i epikureizam glavni filozofijski smjer u tzv. etičkom razdoblju grčke filozofije. Školu je 308. pr. Kr. osnovao Zenon iz Kitija naučavajući u atenskoj građevini što ju je oslikao Mikon, zajedno s Polignotom i Panenom, po čemu je škola i dobila naziv, a postojala je sve do 529., kada je bizantski car Justinijan zatvorio sve filozofske škole. Njezino višestoljetno djelovanje, koje se proširilo helenističko-rimskim svijetom, dijeli se na tri razdoblja. Tzv. starijoj stoi pripadaju, osim Zenona, Kleant i njegovi učenici (Ariston, Heril). U III. st. pr. Kr. sustavno stoičko naučavanje razvio je Hrizip, a u tzv. srednjoj stoi najznačajniji su filozofi bili Panetije Rodski i Posejdonije. Najveći je procvat škola doživjela za Seneke, Epikteta i cara Marka Aurelija (tzv. mlađa stoa). – Premda u stoičkoj filozofskoj orijentaciji u pojedinim razdobljima prevladavaju samo određena pitanja (u staroj i srednjoj stoi – gnoseološki i logički problemi, u mlađoj etički problemi) i premda tijekom razvoja stoa nije zadržala uvijek jedinstvene postavke, ipak se neki bitni elementi pokazuju karakterističnima za cjelokupno stoičko naučavanje. Dok je stoička spoznajna teorija bila orijentirana uglavnom empiristički pa čak i senzualistički, a tzv. fizika, tj. naučavanje o prirodi, materijalistički i strogo deterministički, etika se temeljila na racionalističkom prevladavanju razuma nad strastima i afektima. Osim fizici i etici, stoici su znatnu pozornost posvećivali i logičkim istraživanjima (logiku dijele na gramatiku, retoriku i dijalektiku). Ipak je središte stoičkih originalnih filozofskih preokupacija prije svega bila etička problematika, pa su tako i logika i fizika bile u službi etike, a moralna valjanost postala je cilj cjelokupnoga filozofiranja. Neovisnost o vanjskim događajima i prilikama, o vanjskom tijeku svijeta, u stoicizmu je ujedno i osnovna prednost i odlika mudraca: mudrac je slobodan i ništa što mu se dogodi u svakodnevnom životu ne smije pokolebati njegovu krepost, znanje i sreću; njegova mudrost i njegova sreća samo su u njem samom i svijet ga se ne tiče. Prevladavanje vanjskog svijeta omogućuje sreću mudraca. No taj svijet, nad kojim čovjek nema nikakve moći, može se prevladati jedino u unutrašnjosti individuuma; mudrac stoga mora postati gospodarom utjecaja što ih svijet na njega vrši. Ti se utjecaji zrcale prije svega u čuvstvima i požudama. Mudrost je, dakle, nepomično mirovanje u samome sebi, oslobađanje od afekata, bešćutnost (ἀπάϑεια). Čovjek ne može spriječiti da mu sudbina zadaje ugode i boli, ali može, podnoseći sve njezine udarce, sačuvati ponosnu samosvijest time što neće smatrati ugodu nečim dobrim, a bol zlim. Krepost, koja je identična s racionalnim svladavanjem afekta, jedino je dobro, a porok, koji se sastoji u dominaciji afekata nad umom, jedino je zlo; sve su ostale stvari i odnosi po sebi ravnodušni (ἀδιάφορα), čak i život. Između mudraca i bezumnika nema sredine: mudrac je u svemu mudar i krepostan, bezumnik je u svemu nerazuman i grešan. Dok je u starijih stoika prevladavala teza da postoji malen broj mudraca kao savršenih ljudi nasuprot velikoj gomili bezumnika i grešnika, taj se rigorizam u kasnijoj stoi napušta, pa se tvrdi da je između bezumnika i mudraca velik broj ljudi koji se znatno razlikuju s obzirom na stupanj njihove udaljenosti od ideala kreposti. Zahtjevi prirode identični su sa zahtjevima uma i proturječni zahtjevima osjetilnosti. Zato se i pozitivni sadržaj morala očituje kao »život u skladu s prirodom«. »Priroda« je tu shvaćena kao opća priroda, stvaralačka svjetska snaga, svrhovit smisao svijeta, logos: stoga je moralnost čovjeka osluškivanje tijeka svijeta, tijeka koji je vječna nužnost. Kako je u stoika taj vječni um ili priroda označen i kao božanstvo, život u skladu s prirodom ujedno je i poslušnost prema božanskomu zakonu: lex naturae ujedno je i lex divina.

NA OBIČNOM HRVATSKOM, MOLIM!

Stoicizam je upravo ono čemu sam težila čitavog svog života, a da to nisam ni znala. Stoici su ideal morala, smirenosti i suživota s prirodom. Oni imaju kontrolu nad svojim emocijama i teže tome da postanu kreposni ljudi, po uzoru na njihovog nedostižnog stoičkog mudraca.

Stoicizam počiva na trokutu sreće, čije vrhove čine život s areté (odnosno, krepošću), preuzimanje odgovornosti i usredotočenost na ono što možemo kontrolirati. U samom središtu trokuta stoji Eudamonia – krajnji cilj života oko kojega su se slagale sve antičke filozofije, glavno obećanje stoičke filozofije, koje se svodi na življenje sretnog i ispunjenog života. Eudamonia kovanica je dviju grčkih riječi, a znači biti u dobrim odnosima (eu) sa svojim unutarnjim daimonom, svojim najvišim „ja”.

DOBRO, A ŠTO TO ZNAČI?

Ukratko, stoicima je dobrota sama po sebi nagrada, ponašaju se pristojno i korektno prema drugima, zato što to njih ispunjava, zato što ih vodi korak bliže ostvarenju svog najvišeg „ja”. Ne očekuju nikakvu božansku nagradu, nikakav zagrobni život, nikakve lovorike – dobri su jer je to ispravno. I upravo tu sam pronašla nazivnik za sve ono čemu težim čitav život. No, o tome malo više u zaključku.

Preuzimanje odgovornosti je upravo ono što sintagma kaže. Svaki naš postupak, svaka naša reakcija, svaka naša emocija, naša je odgovornost. Sami sebi odgovaramo za svaki promašaj.

Većina stvari oko nas nije pod našom kontrolom. Vrijeme, promet, drugi ljudi pa čak niti naše vlastito tijelo. Jedino što je pod našom kontrolom jest naš um. Stoici teže adresiranju trenutka između događaja i naše reakcije na njega u kojemu ćemo osvijestiti nadolazeću reakciju i preuzeti odgovornost za nju. Netko vam oduzme prednost na cesti? Umjesto da poludite i krenete u salve psovki, zastanite i adresirajte taj događaj. Kome će biti od koristi takva reakcija? Vozaču koji vam je oduzeo prednost? Ne, nije vas čuo, a i sami znate da se na takve ljude teško može utjecati. Vama? Teško, može vam samo naštetiti uznemiravanje i možete izazvati još veći problem u prometu. Što trebate učiniti? Uloviti taj procjep između događaja i reakcije i zaustaviti reakciju. Jednako je tako i sa svim ostalim stvarima koje nisu pod našom kontrolom. Koliko smo puta bili ogorčeni na druge ljude jer su „takvi i takvi”, jer rade „to i to” „tako i tako”? Kada nam je to pomoglo da ih promijenimo? Upravo tako.

Jedino na što možemo utjecati smo mi sami. Naše ponašanje, naše reakcije, naši osjećaji. Netko nam učini nešto nažao? Čemu se svetiti, kada možemo pokazati da smo iznad toga i da je naš konačni cilj biti dobra osoba? Čemu upijati negativnu energiju drugih ljudi, kada uz svega nekoliko trikova možemo osigurati svoj duševni mir?

DOBRO, KOJI SU TO TRIKOVI?

Možda trikovi nisu spretan izbor riječi. Točnije bi bilo vježbe. Pripremne i situacijske stoičke vježbe. Njih pedeset i pet koje će vam u detalje pokazati kako postati stoik, kako postati bolja osoba zbog sebe i kako time postići duševni mir i sretan i ispunjen život. Gdje se nalaze? U Maloj knjizi stoicizma.

IMG_20200530_121724-01

ZAKLJUČAK

Prvi puta u životu pronašla sam kalup u koji se mogu uvući bez ijedne zamjerke. Proučavajući katoličku vjeru, koju prakticira većina hrvatskog stanovništva, mučilo me puno toga, no jedna se stvar opetovano isticala: kakav poticaj ljudi imaju biti dobri, kada im jednom jedinom ispovijedi svi grijesi bivaju izbrisani, oprošteni, a vječni raj zagarantiran? Što sprečava čovjeka da ubije drugog čovjeka, kada je nakon toga dovoljno izmoliti pokoru i sve je u redu? Znam, karikiram, no vjerujte mi to je bio jedan od većih kamena spoticanja koji su se našli na putu između mene i katoličanstva. Općenito, odgovornost nekom višem, izmišljenom biću i obećanje vječnog (zagrobnog) života, nikada mi nisu „sjedala”. Život je ovaj, sada, njega trebamo proživjeti kao najbolja inačica sebe i za svoje postupke biti odgovorni mi, sebi samima, svojoj savjesti. Prebacivanje odgovornosti na „onoga gore” u mojoj glavi bilo je neprihvatljivo. Vjerujem da je to razlog zbog kojeg su me uvijek više privlačile istočnjačke filozofije i religije, koje nisu obećavale ništa spektakularno nakon smrti, nego ispunjenje u ovom životu činjenjem dobrih djela. No, stoicizam me „kupio”. Konačno sam pronašla taj kalup u koji pripadam, kojemu želim težiti i iz kojega sam naučila kako se nositi sa svim izazovima koje život pred mene stavlja. Konačno sam dobila objašnjenje, savjet i sigurnosnu mrežu za sve ono što me mučilo kroz život… a najviše pitanje „zašto da ja budem poštena i dobra, kada drugi nisu?”. Sada znam zašto. A znam i zašto nikada nisam mogla varati i muljati, unatoč neprestanom demotiviranju od strane onih koji su zaobilazili pravdu i poštenje. Ili jesi, ili nisi. Ali ako jesi, za sebe si, ni za koga drugoga. Budi čovjek da se ti osjećaš dobro, a ne da ti drugi pjevaju hvalospjeve.

Danas je to puno teže nego ranije. U eri kada svi tražimo odobravanje drugih u obliku lajkova i komentara, kada se svi želimo prikazati u najboljem svjetlu, odnosno u svjetlu u kojem želimo da nas vide, makar ono možda i nije najbolje, teško je ostati vjeran sebi. No, to apsolutno ne znači da ne trebamo težiti tome. A Mala knjiga stoicizma definitivno je dobar početak. Jako dobar početak.

I za sam kraj, znate one izlizane knjige, slomljenih hrptova, u kojima su podvučene rečenice, ulomci, koje se raspadaju od konstantnog čitanja? Nemam nijednu takvu, ali predosjećam da bi Mala knjiga stoicizma mogla biti prva. Moja osobna Biblija.

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE

Malu knjigu stoicizma fantastično nadopunjuje mala knjižica jednog od najpoznatijih stoika, Marka Aurelija pod naslovom Meditacije. Primjer stoicizma u praksi iz pera čovjeka koji je vodio najveće carstvo ikada, a koji ju je pisao isključivo za vlastite oči – autentičnije od toga ne može. A ja se bacam u potragu za ostalim naslovima „stoičkog žanra”, jer sam primijetila već da Planetopija krije pravo malo blago 🙂

IMG_20200530_121905-01

BOOK CLUB REPORT – SVIBANJ, 2020.

Nakon tromjesečne stanke, evo nas opet skupa u našem paviljonu. Na prvom „postkoroničnom” susretu bilo nas je manje nego što je trebalo, no razlozi za to bili su miljama daleko od još uvijek prisutnih epidemioloških strahova. No, veselimo se lipnju i malo većem broju, prije nego što se ženske opet rasprše na more 🙂

Naravno da smo prvo morale nadoknaditi dva mjeseca apstinencije pa se pričalo o svemu: neizbježnom potresu, gubitku/dobitku kilograma za vrijeme epidemije, pomalo iznenađujućoj gužvi u Arena centru, što se peklo i kuhalo za vrijeme „karantene” i, ono najvažnije, što se čitalo. A bome se čitalo. Između ostaloga i naša lektira još iz ožujka – Buddha iz predgrađa.

IMG_20200529_190505-01

O KNJIZI

Priča prati mladog Karima Amira kroz njegovo odrastanje u predgrađu Londona sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Uz oca Indijca i majku Engleskinju, Karim dobiva „najbolje od oba svijeta” i uživa u mirnom, srednje-staleškom životu. Kada se njegov otac okrene propovijedanju budizma „po kućama” te se upusti u vezu s jednom od svojih sljedbenica, Evom, zbog koje na kraju napusti Karimovu majku, život našeg protagonista krenut će u sasvim drugom smjeru. U dječaku koji je na pragu odrastanja počinju se javljati nejasni osjećaji prvo prema Evinom sinu Charlieju, a zatim i prema djevojkama i u trenutku kada Karim krene u istraživanje svoje novootkrivene seksualnosti, knjiga poprima neočekivan zaokret. Karim će odustati od studija, pridružiti se glumačkoj trupi, kratko vrijeme boraviti i u Americi, a sve to u izmaglici droge, seksa i alkohola. Kada u sliku dodamo i prijatelje Indijce, koji su bili primorani pokleknuti pred tradicijom, Buddha iz predgrađa postaje zbrka emocija, likova i kulturno-umjetničke scene Londona sedamdesetih godina. Iako vrlo privlačan sinopsisom, a još privlačniji naslovnicom, Buddha iz predgrađa nije briljirao u našem book clubu. Složile smo se da smo očekivale više o famoznom Buddhi iz naslova (koji je zapravo Karimov otac), razvoj priče oko njega, Eve i likova koji su se na početku romana tako lijepo složili u obećavajuću priču. No, iskorak iz predgrađa prema centru Londona, iz obiteljske priče u eksperimentiranje uz mnogo eksplicitno, zorno i donekle degutantno opisanih prizora seksa, prilično je srozao našu konačnu ocjenu. Neke od odsutnih članica čak su i odustale nakon prvih, obećavajućih, stotinjak stranica. No, svakako je bilo zanimljivo vidjeti jednu novu perspektivu na London kakav je bio prije pedeset godina, a kakvim ga je vidio Hanif Kureishi prije trideset. Možda da smo ju čitale u doba kada je napisana bi i ta ocjena bila viša, no ovako, kako je istaknula jedna od članica, knjiga je bila manjkava upravo zbog tog jaza od trideset godina. Na kraju, moram se složiti da je svakako originalan i provokativan, kako nam obećava posljednja rečenica s poleđine knjige.

ŠTO DALJE?

Nekima manje, nekima više dobra (bilo je i onih koji su rekli da im je odlična, ali nažalost nisu mogli doći), Buddha iz predgrađa svakako je upečatljiva knjiga. Pitka i lako čitljiva, meni osobno sjela je savršeno nakon nekoliko knjiga koje su me iscrpile.

Zato smo za lipanj krenule u malo lakšem tonu – ipak je ljeto pred nama i još se oporavljamo od izolacije 🙂

IMG_20200529_185339-01

Carica Romanovih drugi put se našla na stolu i, iako su komentari na sinopsis bili pozitivni, ni ovaj put nije se uspjela probiti na prvo mjesto. Tko zna, možda bude treća sreća 😉

Ne reci da nemamo ništa, Svekrva i Žena kojoj sam čitao dobile su po jedan glas, no uvjerljivo je pobjedu odnijela Queenie, još mirisna iz tiskare, koja je postala naša book club lektira za lipanj. Evo što o knjizi kaže njezin sinopsis:

Queenie Jenkins mlada je Britanka jamajačkog porijekla koja živi u Londonu, balansira među dvjema kulturama i ne uspijeva glatko se uklopiti ni u jednu. Nakon bolnog prekida s dugogodišnjim dečkom bijelcem, Queenie počinje tražiti utjehu na posve krivim mjestima. Dok autodestruktivno srlja iz jedne upitne odluke u drugu, počinju joj se nametati pitanja tko je, što radi, zašto to radi i tko zapravo želi biti, a put do odgovora na ta pitanja bit će trnovit…Iako uspoređivan s kultnim Dnevnikom Bridget Jones, Queenie nadilazi taj okvir. Carty-Williams britko i beskompromisno propituje važne teme: rasizam, seksizam te kolektivne i individualne traume. Usprkos zadiranju u teška i tabuizirana pitanja, roman je prohodan i začinjen slengom, internetskom komunikacijom i duhovitim replikama. Queenie je štivo koje umije nasmijati, ali povrh svega potiče na razmišljanje o gorućim pitanjima današnjice.”

IMG_20200529_185349-01

Ne treba ni spominjati koliko se veselimo čitanju kroz lipanj!

I to je to za ovaj put. Idući susret zakazujemo za 26. lipnja. Ostali smo dužni „odraditi” dva nastavka Knausgaardovih godišnjih doba, koja ćemo pomaknuti za jesen, budući da nam preko ljeta veći dio članica migrira na jug. Lijepa je vijest stigla iz nakladničke kuće Ocean More, a to je da nam je izašlo i Ljeto, posljednji nastavak, tako da ćemo sve moći pročitati „kak’ se šika” 🙂

ljeto_popust

*fotografija preuzeta sa službene stranice Naklade Ocean More – knjiga je do sutra u pretprodaji s popustom od 20%

 

A za jesen zasada odgađamo i prvi susret nove grupe, od milja zvane Arena 2, koja je svoj debi trebala imati 13. ožujka, na petak trinaesti, poznatiji kao „dan kada je sve krenulo nizbrdo” 🙂 Ali, sada smo na uzbrdici i nadam se da će cure imati lijepo, toplo ljeto, a na jesen sjedamo u naš paviljon da konačno krenemo s našom book club pustolovinom ❤

Jessie Burton – Muza

izdavač: Profil

Posljednja u nizu “blast from the past” recenzija u ovom krugu je ona za Muzu predivne Jessie Burton.

Nakon (ponovnog) čitanja ove recenzije, mislim da ću uskoro uzeti na čitanje Ispovijest – malo predugo čeka… Jessie je divna ❤

U nastavku neizmijenjena recenzija objavljena 1. listopada 2017. godine.

***

Odelle Bastien prije pet godina stigla je iz dalekog Trinidada u glamurozni London šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ruku pod ruku sa najboljom prijateljicom Cynthijom zaposlila se u prodavaonici cipela, no taj će posao bez dvojbe odbaciti kada sazna da je primljena na radno mjesto tipkačice u umjetničkoj galeriji Skelton. Mladu crnkinju, koja se muči sa rasnim i spolnim predrasudama s polovice prošlog stoljeća, pod svoje uzima zagonetna Marjorie Quick, njezina šefica u galeriji. Odelle je zaintrigirana neobičnom ženom kojoj je, iz nekog razloga prirasla srcu i koja je odlučna u nakani da svijetu otkrije Odellein spisateljski talent.

Nakon što na zabavi povodom Cynthijinog vjenčanja upozna Lawrieja Scotta, mladića s kojim se upušta u romantičnu vezu, stvari će za Odelle krenuti u neobičnom smjeru. Naime, Lawrie je nedavno ostao bez majke koja mu je u naslijeđe ostavila samo jednu sliku, njemu nepoznatog autora. Kada Lawrie, na Odellein nagovor, sliku odnese na procjenu u galeriju Skelton, to će u tajnovitoj Marjorie izazvati neočekivanu reakciju.

Paralelno čitamo priču smještenu trideset godina ranije u malo španjolsko mjestašce. Austrijski trgovac umjetninama Harold Schloss pobjegao je u mir i tišinu španjolske plantaže sa svojom ženom i devetnaestogodišnjom kćeri Olive. Olive u tajnosti čuva svoju strast prema slikanju, slika u sigurnosti svoje sobe i ljubomorno čuva pismo u kojem ju obavještavaju da je primljena na prestižnu umjetničku akademiju jer, prema riječima njezinog oca, slikarstvo nije za žene. Kada u život obitelji Schloss doslovce ušetaju mladi revolucionar Isaac Robles i njegova sestrica Teresa, priča sa mirne španjolske plantaže preuzet će nevjerojatan smjer i stubokom promijeniti sudbine njezinih aktera.

Kako su dvije priče povezane, što u svemu tome predstavlja misteriozna slika te kakvu ulogu u priči ima Odelle Bastien, otkrijte u ovoj predivnoj priči.

Iza prekrasne naslovnice krije se (ponovno) još divnija priča. Preciznije, dvije priče koje će se prema kraju stopiti u simfoniju emocija i krhkosti ljudskih sudbina na najnevjerojatniji način. Tempo kojim autorica isprepliće i priča ove dvije priče većinom je polagan, no slojevitost koja je utkana u nju pobrinut će se za to da željno idete naprijed.

Jessie Burton je čudo. Njezino pripovijedanje je tako mirno staloženo, nema napetosti, uzbuđenja, no opet je zanimljivo, složeno, poetično i stvara ovisnost. Uvuče vas duboko u radnju, mjesto, vrijeme i same likove, toliko da je kasnije teško izvući se van neokrznut. Količina istraživanja koja je bila potrebna da se napiše ovako kompleksna i detaljna priča (kao i Minijaturistica, uostalom) zapanjujuća je. Možda sve ovo zvuči pretenciozno, možda se nećete složiti sa mnom, no za mene u pripovijedanju Jessie Burton ima nešto posebno, nešto čarobno i iskreno se nadam da će još dugo stvarati ovakve divote za nas da u njima uživamo.

IMG_20200430_083216-01

Jorge Amado – Gabriela, klinčić i cimet

izdavač: Ljevak

Još uvijek se sjećam što sam osjećala dok sam čitala ovu prekrasnu knjigu, iako su prošle više od četiri godine. Toplina, mirisi i okusi Brazila i jedna vrckava Gabriela, uvukli su mi se pod kožu. Što sam napisala u četvrtoj po redu recenziji ikad na Sovinom kutku, objavljenoj 3. lipnja 2016., pročitajte u nastavku.

***

Osim zamamne naslovnice i naslova zbog kojeg odmah pomislimo na mirisne božićne kolače, ovaj roman krije i jednu prekrasnu iako neobičnu ljubavnu priču s početka prošlog stoljeća.

Ubojstvo, ljubav, preljub, vrućina, hrana, cirkus, miris, žudnja, prijateljstvo, rivalstvo, politika, napredak. To su samo neke od riječi koje se mogu povezati s ovim brazilskim klasikom.

Amado nas vodi u vrijeme kad su u brazilskoj provinciji Bahiji sredinom 1920-ih vladali kraljevi kakaa, kad su se razmirice rješavale pištoljima, a od prevarenog muža očekivalo se da okaljanu čast obrani ubojstvom preljubnice i njezinog ljubavnika. Radnja se odvija u dva paralelna rukavca koji se povremeno isprepleću: jedan opisuje bitku između tradicionalista koji žele gradić Ilhéus zadržati onakvim kakav je oduvijek bio – pospan i nazadan – i ljudi koji žele da se njihov gradić prilagodi modernom životu. Drugi rukavac radnje prati prču arapskog krčmara Nasiba Saada, koji u potrazi za kuharicom susreće siromašnu mladu mulatkinju Gabrielu. Nakon što spere prljavštinu i prašinu i prnje zamijeni privlačnim haljinama, Gabriela se otkriva u punokrvnoj, raskošnoj ljepoti te svim muškarcima u gradu zavrti glavom. Da bi je sačuvao samo za sebe Nasib ju je spreman oženiti, no ona je poput egzotičnog divljeg cvijeta: ako ga ubereš i staviš u vazu, brzo će uvenuti. Gabriela voli biti Nasibova kuharica i ljubavnica, no ne želi mu biti supruga. Nije joj do toga da postane uvažena dama – ona jednostavno želi biti Gabriela.

Mjesto radnje brazilsko je “malo misto” koje nastanjuje pregršt provincijskih stereotipova uz koje je zabava zagarantirana. Ljubav, politička previranja za i protiv modernizacije i urnebesni odnosi među likovima kulisa su neobičnoj ljubavnoj priči, a njihov spoj držat će vas prikovanima do zadnje stranice.

Djelo napisano prije više od pola stoljeća, zabavom, humorom i dinamikom nimalo ne zaostaje za modernim romanima.

Gabriela, klinčić i cimet jedna je od onih knjiga u čijoj radnji se potpuno izgubite i sa čijim likovima se skroz saživite. Barem je meni bilo tako i stoga topla preporuka.

IMG_20200430_083544-01

 

Mirjana Mrkela – Bob, bobić, mahuna

izdavač: Iris Illyrica

Prije dvije i pol godine prvi put sam pročitala ovu slikovnicu i napisala kratki osvrt na nju 21. studenog 2017. godine. Od tog dana pročitana je valjda nekoliko desetaka puta, ali moram priznati da ju nisam pročitala ja. Nekim neobičnim spletom okolnosti, Bob, bobić, mahuna postala je “njihova” knjiga – moje kćerke i moje majke. Nitko drugi ju ne smije čitati, samo njih dvije kada su skupa. Poštujem to. I zahvaljujem ovako javno mojoj maloj sovici što mi je posudila knjigu kako bih napravila novu fotografiju. Usput sam dobila i čitavu priču o tome koja joj je slika najdraža, koja joj je priča najdraža i ponavljanje već dobro poznatog pravila – to čitaju samo baka i ona 🙂

U nastavku vam donosim neizmijenjeni osvrt na prekrasnu slikovnicu, kako je prvotno i objavljen na Facebook stranici Sovin kutak, te davne, davne jeseni.

***

“Ne morate zavoljeti bob, ali znajte: U Dalmaciji, gdje ja živim, a i u okolnim krajevima, bob je od davnina bio važna namirnica. Zašto više nije, sami odgovorite! Učinimo što možemo kako bismo ispravili tu nepravdu! Ja sam napisala priče, a vi nastavite dalje! Kušajte bob, kuhajte ga i uzgajajte! Ili makar uživajte u ovim pričama!”

Ovim riječima autorica započinje Bob, bobić i mahunu – posebnu, autohtonu, nevjerojatno zabavnu i nadasve poučnu slikovnicu. Dvadeset predivnih bajki kroz koje upoznajemo ne samo bob, nego i ostale mahunarke, ali i fine kolačiće imena bobići, upoznat će nas sa davno zaboravljenom mahunarkom, njezinim životom, uvjetima u kojima uspjeva i svim finim načinima na koje ju možemo spremiti. Ukrašena prekrasnim ilustracijama Branke Hollingsworth Nara, zagarantirano će privući pažnju vaših mališana.

Svi jako dobro znamo, što na svojem iskustvu, što na iskustvu naše djece, da mahunarke nisu baš omiljena hrana u dječjoj dobi. Svi smo nekako od malih nogu, iz nepoznatih razloga, razvili odbojnost prema svim vrstama spomenute grupe namirnica – grah, grašak, mahune, bob, leća…svatko se strese na spomen barem jedne od ovih divota. I ja sam bila jedna od njih kada sam bila dijete, no kao odrasla počela sam cijeniti njihovu kvalitetu i korist kroz mnoštvo načina na koje se mogu pripremiti. Grah se ne mora jesti samo kao varivo – gravče na tavče jedan je od mojih omiljenih načina pripreme graha, a tu je još i grah salata, namaz od graha pa i burgeri od graha. Mogućnosti su nebrojene! A nemojte samo da krenem s graškom…

Znate li da osim variva od boba, isti možete jesti i kao namaz, a jestivo je i njegovo mlado lišće? Pregršt korisnih činjenica i savjeta o bobu pronaći ćete u ovoj prekrasnoj slikovnici. Autorica nam je pružila jedan novi, zabavan način, kako odrasle podsjetiti na iznimno zdrave, ali nepravedno zanemarivane mahunarke, a djeci približiti jednu od tradicionalno omraženih namirnica u njihovim jelovnicima i nekako si mislim da bi ovakvo nešto trebalo napraviti za skoro sve vrste povrća, ali i poneku voćku 😀

Priznajem, puno sam toga naučila iz ove slikovnice. Kao dijete istočnih ravnica, nisam se u djetinjstvu susretala s bobom, ali svakako to planiram promijeniti upravo zbog ove knjige.

Isto preporučujem i vama, jer iako možda imate čvrst i nesalomljiv stav prema grozomornim mahunarkama, priče iz ove knjige svakako će vama i vašim mališanima biti zanimljive, neovisno o njihovoj edukativnoj funkciji.

Obavezno osigurajte primjerak ove jedinstvene slikovnice, a ja se sada ispričavam jer idem testirati učinkovitost Bob, bobić i mahuna na četrdesetogodišnjem djetetu koje od vrtićkih dana ima neizlječivu averziju prema grašku….ako ne uspije, apeliram na dragu Mirjanu Mrkelu da upravo grašak uzme u obzir kao slijedeću namirnicu na jelovniku svojih prehrambeno-edukativno-jedinstvenih slikovnica 🙂

IMG_20200430_085943-01

P. S. Četrdesetogodišnje dijete u međuvremenu je postalo četrdesettrogodišnje dijete, a pomaka nema ni u tragovima 🙂 Zato ova prava djeca nemaju apsolutno nikakav problem s mahunarkama 😉

 

Alan Cumming – Not my father’s son

Jedna od najdojmljivijih (auto)biografija koju sam pročitala upravo je životna priča simpatičnog glumca Alana Cumminga. Ujedno i najšokantnija, jer iza uvijek nasmiješenog Alana, kojeg su obilježile i neke komične uloge, stoji vrlo tužna priča i teško djetinjstvo.

Not my father’s son nije prva biografska knjiga koju sam pročitala, no nekako je bila prijelomna. Nakon nje, sve me više počeo privlačiti svijet životnih priča. Uz njegovu autobiografiju, svakako moram dodati životnu priču Marine Abramović, koja nije s ovoga svijeta, te autobiografiju Andrea Agassija.

Recenzija je originalno objavljena na Facebook stranici, 22. veljače 2018., a ovdje vam ju donosim uz osvježen vizual, ali nepromijenjenog tekstualnog sadržaja.

***

Alan Cumming svjetski je poznato lice s malih ekrana, ali i velikih hollywoodskih blockbustera. Ovaj simpatični pedesettrogodišnji glumac prisutan je na filmskoj i televizijskoj sceni skoro 35 godina. Na ovim prostorima nama najpoznatiji po ulozi nezaboravnog Elija Golda u seriji Dobra žena, te po filmovima poput X-Men 2 i serijala Spy Kids. Oni malo bliži mojim godinama te stariji sjećat će ga se iz velikog hita o Jamesu Bondu Zlatno oko iz 1995. godine, romanse Krug prijatelja iz iste godine, komedije Prijateljice iz 1997. te Kubrickovog kontroverznog Oči širom zatvorene s kraja devedesetih godina. Jednako aktivan Alan je bio i u kazalištu, kabareima te kao pjevač. Ako bacite oko na njegove profile na društvenim mrežama, ubacite njegovo ime u tražilicu pa pregledate slike, većinom ćete naići na veselo, nasmiješeno lice. No, Alanov život bio je sve samo ne nasmiješen i sretan.

Rođen 27. siječnja 1965. godine u Škotskoj, Alan je bio mlađi od dvojice braće. Sa ocem, majkom i šest godina starijim bratom živio je u kući u blizini šume gdje je njegov otac radio kao šumar i upravljao obližnjom pilanom. Od malih nogu bio je stravično zlostavljan od strane svog oca. Scene nasilja koje sam Alan opisuje u svojim memoarima naziva Not my father’s son toliko su zastrašujuće da će vam se srce slomiti – u jednom trenutku, kada je imao desetak godina, otac ga je udario toiko jako da je odletio u zrak i udario u zid cijelim svojim malim tijelom. Uvijek najmanji i najslabiji trpio je, u najvećoj mjeri verbalno, zlostavljanje i omalovažavanje od strane oca. Niti brat nije puno bolje prošao iako je uvijek na sebe uzimao ulogu Alanovog zaštitnika. Majka je sve razumjela, ali nije imala snage napustiti oca – malo mjesto, ljudi će pričati, zbog djece se ostaje u braku, klasična priča. Zanimljiva činjenica je da je za sve godine Alanovog odrastanja otac jedan jedini put došao kući pijan i tada nije nikoga napao nego je zaspao na kuhinjskom stolu.

S godinama, Alan je tražio izlaz iz zlostavljačke kuće, naročito nakon što je njegov brat odselio u novi život sa svojom mladom suprugom. Svaku priliku za učenje, usavršavanje, otac je sasjekao u korijenu, izmišljajući Alanu poslove samo da se ne bi mogao posvetiti onome što želi i voli. Sve godine Alanovog djetinjstva, otac je vrlo javno varao njegovu majku, nerijetko vodeći Alana sa sobom u avanture.

Kada je život konačno Alanu pružio izlaz i novi početak, okrenuo se svojoj ljubavi i onome što je cijelo djetinjstvo najbolje radio – glumi. Upoznao je svoju prvu suprugu i krenuo u otkrivanje života dok mu je u pozadini cijelo vrijeme stajao neizbrisiv ožiljak očevog zlostavljanja koji je u konačnici ostavio gorak okus i na njegovom braku koji se nakon osam godina raspao.

Alanov život u knjizi pratimo kroz poglavlja naslova “then” koja pokrivaju godine odrastanja te poglavlja označena datumom koja prate događaje kroz svibanj i lipanj 2010. godine, kada je Alan, u četdesetpetoj godini života saznao da njegov otac nije njegov biološki otac – sam Alex Cumming se, predosjećajući kraj svog života, odlučio povjeriti Alanovom bratu Tomu kako je Alan zapravo plod majčine nevjere.

Paralelno s pričom o tom velikom otkriću i ispovijesti iz djetinjstva, Alan govori i o svom sudjelovanju u reality emisiji imena Who do you think you are? koja istražuje obiteljsko stablo poznatih osoba. Uz pomoć ekipe te emisije, Alan će saznati tajnu o svome djedu s majčine strane koju nitko u obitelji nije znao, kao i okolnosti njegove smrti u jeku Drugog svjetskog rata.

Načini i točke u kojima se životna priča Alana Cumminga i njegovog djeda Tommyja Darlinga isprepliću, podudaraju i na najneobičnije načine prate jedna drugu, dostojni su najsočnije meksičke sapunice. Život zaista piše najneobičnije priče, no životna priča Alana Cumminga kao da je ispričana za film, kazalište, televiziju – upravo one umjetnosti kojima je njezin glavni akter odlučio posvetiti svoj život. Priča koju Alana Cumming iznosi u svojim memoarima duboko je potresna, ali za njega je predstavljala katarzu i zatvaranje jednog velikog poglavlja svog života.

Danas u sretnom braku, radeći ono što voli, Alan je uspio svoje ožiljke pretvoriti u osmijeh kojim nas neumorno uveseljava već desetljećima. Nevjerojatan glumac, ali još nevjerojatnija osoba – osjećam se privilegiranom jer sam imala čast upoznati ga kroz ovu intimnu, srceparajuću ispovijest.

IMG_20200430_083428-01

Elizabeth Gilbert – Signatura svih stvari

izdavač: V.B.Z.

Knjigu Signatura svih stvari čitala sam u bosanskom prijevodu izdavačke kuće Buybook, pod naslovom Potpis na svim stvarima, prije gotovo pet godina, ali sjećam se kao da je bilo jučer. Kasnije sam čula mnoge komentare kako je dosadna, s previše opisa, monotona, no meni je savršeno legla baš takva kakva je. Primjerak koji sam čitala bio je posuđen iz knjižnice i dugo sam gledala da nabavim vlastiti. Konačno, svega godinu dana kasnije knjiga je pronašla put do mene, ovaj put u hrvatskom izdanju, kao poklon od jako drage prijateljice.

U nastavku vam, uz svježu fotografiju Signature svih stvari, donosim neizmijenjen osvrt na Potpis na svim stvarima, prvotno objavljen na Facebook stranici 19. svibnja, 2016. godine.

***

Do ove knjige Elizabeth Gilbert je za mene bila ona izgubljena mlada žena u potrazi za smislom iz Jedi, moli, voli. Ne iznenađuje stoga što sam očekivala da je i Potpis na svim stvarima u sličnom tonu. No, prevarila sam se. I nisam požalila.

Potpis na svim stvarima je priča o dvije generacije obitelji botaničara, oca Engleza i majke Nizozemke koji su bolji život pronašli u Americi, te njihovoj kćeri Almi čiji život pratimo do rođenja do njenog zadnjeg daha.

No, to se može iščitati iz kratkog sažetka na poleđini knjige – koji, usput budi rečeno, nisam niti pogledala prije nego sam počela čitati i to je vjerojatno prvi puta da mi se takvo nešto dogodilo.

Ono što nikako ne možete znati prije nego duboko uronite u knjigu jest koliko je očaravajuća i neobična.

Pored same priče, ono što me se najviše dojmilo jest stil pisanja koji je tako kompleksan i na neki način uzvišen, kao da je djelo pisano u vremenu u kojem se radnja odvija – 19. stoljeće – a ne stoljeće do dva kasnije. Botanika, kao vrlo kompleksna grana, toliko je detaljno proučena od strane autorice da sam na momente bila uvjerena da je Elizabeth potajno botaničarka.

Detalji vremena i mjesta u kojima se priča odvija također su vjerno preneseni, a priča se odvija po cijelom svijetu.

Potpis na svim stvarima prati sudbinu neobične obitelji Whittaker na čelu s poduzetnim Henryjem Whittakerom – Englezom rođenim u siromaštvu koji stječe bogatstvo trgujući južnoameričkim kininovcem i ubrzo postaje najbogatiji čovjek u Novom svijetu – u osamnaestom i devetnaestom stoljeću. Njegova, kći, Alma, rođena u bogatstvu 1800. godine, postaje botaničarka izuzetnog talenta. Nadarena i radoznala, vođena je snažnim osjećajem čuđenja, a također i očajničkom potrebom da razumije skrivene mehanizme koji stoje iza sveg živog. Međutim, kako je istraživanje odvodi dublje u središte tajni evolucije, ona upoznaje i zaljubljuje se u čovjeka (Ambrosea Pikea, izvanrednog ilustratora orhideja) koji ju vuče u suprotnom smjeru – u područje duhovnog, božanskog i čarobnog.

Izvanredno studiozan i ispričan tempom koji ostavlja bez daha, Potpis na svim stvarima ide preko svijeta – od Londona i Perua do Philadelphije, Tahitija, Amstrdama i dalje. Na tom putu, smjenjuju se nezaboravni likovi: misionari, abolicionisti, avanturisti, astronomi, kapetani, geniji i poprilični luđaci. Ali najupečatljiviji lik je ipak Alma Whitaker – istinski i neumorni tragač u izvanrednom trenutku u ljudskoj povijesti, kada sve stare pretpostavke o znanosti, religiji, trgovini i klasi eksplodiraju u opasnim novim idejama.

Ne pronalazim u sebi artikulirane riječi kojima bih mogla vjerno prenijeti koliko me se dojmio ovaj roman – ovo remek djelo.

Ako vam je ova knjiga do sada uspjela izmaći, obavezno ju potražite i uvrstite na listu čitanja jer ovakvo nešto se čita se često. To je jedna od onih knjiga o kojima ne prestajete razmišljati danima nakon što ste ju pročitali.

Od mene apsolutno sve pohvale i najtoplija preporuka.

IMG_20200430_083312-01

OD VRIJEDNOSNIH PAPIRA, DO VRIJEDNIH NASLOVA

ispovijest knjiškog blogera

Kao što vam je već poznato, prije tjedan dana sudjelovala sam u blogerskom panelu koji je u sklopu online programa povodom Noći knjige organizirao knjižarski lanac Hoću knjigu. Ako ste kojim slučajem propustili, sram vas bilo i možete ga pogledati OVDJE 😉

Kao pravi celebritiji – što i jesmo – pitanja smo dobili unaprijed. Ne osuđujte, to svi rade. Pomno sam se pripremila za panel. Imala sam detaljno pokrivena sva pitanja. Onda je krenuo šou i… završio je brže nego što smo očekivali. Toliko je pitanja ostalo neodgovoreno. Toliki trud uzaludan. A onda mi je palo na pamet – hej, pa kad sam se već toliko potrudila i fino natipkala svoje odgovore na ta pitanja, zašto da ih pustim da propadnu, kada imam blog na kojemu mogu ostati zabilježeni trajno. I eto me tu. Sve što sam htjela reći na panelu, uobličit ću u jedan podulji blog post. Uzmite kokice i pivo, zavalite se i uživajte. Ili ugasite ovo čudo, to je samo gubljenje vremena, odite čitati knjigu 😛

Za početak…

O MENI

Više puta sam pisala/pričala o tome, ali ne škodi ponoviti. Rodila sam se… Ma šalim se, nećemo ići toliko daleko – detaljniji prikaz mog čitateljskog puta možete naći u odjeljku „O meni” upravo na ovom blogu. Nema na čemu. Ovdje ću se zadržati usko na počecima blogerskog puta.

Prije gotovo pet godina našla sam se u vrlo nezavidnoj situaciji na tadašnjem poslu. Zbog učestalih viroza mlađeg djeteta često sam izbivala s posla, što nije dobro sjedalo niti mojim nadređenima, niti klijentima. Tada sam radila u jednoj većoj banci, u odjelu poslovanja s pravnim osobama (nakon što se moj matični odjel skrbništva nad vrijednosnim papirima zatvorio – to vam objašnjava prvi dio naslova ovog posta). Radno mjesto na kojemu sam tada radila nije trpilo česte i duge izostanke, a moji su se izostanci redali dinamikom tri tjedna doma pa tjedan dana na poslu. To je vodilo uzročno posljedičnom uskraćivanju godišnjeg i priličnoj razini mobinga od strane nadležnih, ali i nekih kolega. Diskriminacija, osuđivanje, nerazumijevanje i ono famozno pitanje moje tadašnje direktorice, koje je pokrenulo promjene: „Pa zar ne možete platiti nekoga da vam brine o djetetu?”. Sastanak s odjelom ljudskih potencijala iznjedrio je jedino moguće rješenje: sporazumni raskid radnog odnosa. Pokupila sam svih sedam stvari iz ureda i oprostila se s jednom osobom koja će mi nedostajati, svojom uredskom cimericom. No, bez brige, nju će mi svemir dobaciti nazad kao jednu od prvih članica mog book cluba 😉

Prvih nekoliko mjeseci bio je godišnji. Ozdravljenje od nezdrave atmosfere i depresije u kojoj sam bila čitavih godinu dana. Onda je krenulo – višak slobodnog vremena. Djeca u vrtiću, muž na poslu, a ja u knjižnicu. Svaki mjesec posuđivala bih devet knjiga (na svoju i sinovu iskaznicu) i doslovce ih gutala. U međuvremenu je došao i rođendan za koji me dočekao rabljeni laptop pa je krenulo i pisanje – kratke priče, jedan roman, drugi roman, treći…

Negdje u ovo vrijeme, prije četiri godine, shvatila sam da mi nedostaje netko s kime bih razgovarala o svim tim pročitanim knjigama. Tako se rodila ideja o Sovinom kutku. Prvo Facebook stranica, zatim Instagram, a blog je došao posljednji. Službeni rođendan je ipak onaj Facebook stranice – 10.05.

I tako je sve počelo…

O BLOGANJU

Hajde da nešto raščistimo odmah na početku. Knjiški blogeri nisu plaćeni za svoj posao. U biti, za svoj „pravi” posao su plaćeni, nisu plaćeni za bloganje. Bloganje je hobi. Točka.

Ako želite pisati blog o knjigama, onda to mora doći iz srca, ili bar iz viška vremena kao kod mene 😉 Kao što sam rekla u spomenutom panelu, osnovno što knjiški bloger treba posjedovati su volja, želja i poznavanje hrvatskog jezika i gramatike. Ne biste vjerovali kolike recenzije hrvatskih blogera nisam mogla pročitati, a kamoli razumjeti, od silne količine nepismenosti u njima. I u redu, nitko od nas ne govori književnim jezikom u svakodnevnom životu, čak niti ne piše književno u svakodnevnoj razmjeni poruka s prijateljima (trebate vidjeti moj inbox…), ali ako pišemo nešto javno, službeno – poznavanje hrvatskog jezika i gramatike osnovni je uvjet. Naročito kada pišemo o knjigama! I ne, ne slažem se kako je na društvenim mrežama u redu biti nepismen – nije. To ukazuje na nedostatak obrazovanja, ali i kulture. Osim ako je namjerno i u svrhu humora, onda može.

Recenzija mora imati strukturu. I mora biti autorski rad. Prepisivanje sažetaka, bilješke o piscu i nizanje citata jednog za drugim nije recenzija. Citati su ok, u svrhu naglašavanja sadržaja, kao i kratka crtica o piscu, ili neka zanimljivost iz njegovog života, ali ako mislite da ste bloger samo zato što prepišete sve dostupne informacije s ovitka knjige, bolje odustanite.

Također, ne pišemo lektiru. Pretjerano opisivanje sadržaja je kontraproduktivno i može dovesti u problem ako podijelite neki dio priče koji bi mogao budućim čitačima uništiti doživljaj knjige. I fokusirajte se na osobni dojam knjige. U redu je u kratkim crtama objasniti radnju (svojim riječima!), ali centar recenzije trebao bi biti osobni doživljaj knjige. U čim elokventnijim, strukturiranim, smislenim, gramatički ispravnim rečenicama 😉

Još jedna važna opaska, koju nisam spomenula u panelu. Provjeravajte prije objave! Deset puta ako treba. Pročitajte tekst, otklonite pravopisne pogreške ili pogreške prilikom tipkanja. Ja provjeravam k’o manijak pa mi se svejedno potkrade greška, koju onda ispravim naknadnim editiranjem. Ili njih osam.

O KNJIGAMA I IZDAVAČIMA

Znam za nekoliko blogera koji su u čitavu avanturu krenuli zbog besplatnih knjiga. Nemojte. Otvoriti stranicu i nakon toga poslati mail svim poznatim izdavačima u kojemu govorite kako ste „pokrenuli” blog/stranicu nije nimalo profesionalno.

Već sam napisala, pokretanje bloga mora biti iz ljubavi prema knjigama i želje da pišete o njima. Ne iz lakomosti. Za početak pišite o knjigama koje imate kod kuće. Ili posudite iz knjižnice. Kada se stvori nekakav portfelj, možete krenuti javljati se izdavačima. A i ne morate.

Malo je poznato, no da ja nisam dobila poticaj od kolegice blogerice, vjerojatno se ne bih javila ni jednom izdavaču. Uz pohvale, riječi podrške i kontakte unutar izdavačkih kuća, bilo je neizbježno. Neki su se javili odmah, neki su tražili broj lajkova na stranici, no većina je nekako spontano došla s vremenom i brojem recenzija – vidite?

Što se tiče principa na kojemu izdavači surađuju s blogerima, to vjerojatno ovisi od blogera do blogera. Ja mogu opisati svoje iskustvo.

Trenutno s većinom izdavača imam dogovor da se javim za primjerke knjiga koje želim recenzirati. Posljednjih mjeseci tu privilegiju ne iskorištavam baš, jer uz raznorazne obveze nisam bila u mogućnosti ni čitati, a kamoli recenzirati koliko bih htjela pa sam smatrala nepravednim gomilati knjige koje ne znam kada ću stići pročitati.

Tri domaća izdavača trenutno šalju knjige „po defaultu”, kada izađu. Kroz godine su upoznali moje čitalačke preferencije i već znaju koji bi me naslovi zanimali, a koji ne, tako da njih ne moram niti pitati, knjige mi stižu na kućni prag gotovo direktno iz tiskare. Iznimno cijenim njihov trud, pažnju i brigu koju vode o blogerima, a ujedno su to izdavači iz čijeg me opusa najviše naslova i zanima. Win-win 🙂

U posljednje vrijeme dogodilo mi se nešto što nikada ne bih očekivala, ali valjda iskustvo nekako dovede i do toga. Doživjela sam da mi se izdavači sami jave. S nekima sam prije imala suradnju, ali ljudi su se promijenili, a s nekima nisam niti imala do sada.

Također, dobro je biti na mailing listi svih izdavača, tako odmah iz prve ruke dobijete najavu noviteta i možete vidjeti što bi vam od toga bilo interesantno. Isto tako, pratiti izdavače na društvenim mrežama nikad nije naodmet.

Većina izdavača neće izrijekom tražiti ništa od vas. Nećete dobiti datum do kojega morate napisati recenziju, niti kako ta recenzija mora izgledati. Dobro, ovo posljednje možda nije sasvim točno, ali o tome kasnije. Naravno da nas ne zanimaju sve iste knjige, naravno da ne stignemo čitati koliko bismo htjeli, naravno da su tu i druge obaveze pa i nepredviđene okolnosti. No, prilično je neozbiljno i nekulturno uzeti knjigu pa onda ne „odraditi” barem predstavljanje knjige. Upravo činjenica da bi se to meni moglo dogoditi, kumovala je odluci da ne tražim knjige za recenzije neko vrijeme. Srećom, pritisak je popustio i sada se baš veselim ponovnom pisanju recenzija za sve ove zaostatke što me čekaju na policama 😀

Vratimo se za kraj malo na ono „kasnije”. Ne, neće vam izdavači određivati kako da pišete recenzije. Da, ima onih koji će prekinuti suradnju ako napišete negativan osvrt. Morate biti svjesni da tu ima nekoliko nijansi boje „nije do tebe, do mene je”. Pa krenimo…

O NEGATIVNIM RECENZIJAMA

Neminovno je da u nekom trenutku pročitate knjigu koja vam se ne svidi. Imate dvije opcije: ne napisati recenziju, ili napisati recenziju. Ja uvijek biram drugu opciju ako osjećam da imam što reći o knjizi. I ako to mogu napraviti argumentirano i bez pljuvanja po knjizi. Ako to ne možete, radije odaberite prvu opciju. I ne, to nije zbog toga što će vas izdavači otpisati, doći ćemo i do toga.

Kao i sve u životu, negativno je uvijek teže. Lakše je prijateljici reći kako su joj lijepe hlače, je li tako? Probajte joj reći da su ružne. I mislila sam 🙂

Nije problem napisati recenziju kada vas knjiga obori s nogu. Riječi same teku. No, ponekad nam je knjiga toliko loša da i to želimo podijeliti sa svijetom. U tome nema ništa loše, ako znate kako to izvesti. Obično pljuvanje knjige nije negativna recenzija – to je pljuvanje. Iza svake pa i one najlošije knjige stoji neizmjeran trud i rad. Nekome je ta knjiga sve na svijetu. S druge strane, ukusi se razlikuju – nešto što je vama loše, nekome drugome može biti super. Upravo zato treba vrlo oprezno pristupiti pisanju negativnih recenzija. Biste li rekli prijateljici da joj je dijete ružno? I mislila sam 🙂

Ranije sam spomenula da fokus recenzije treba biti osobni dojam. Imajte to na umu kada pišete negativni osvrt. Nemojte govoriti da knjiga ne valja – nekome ona valja. Uostalom, izdavaču je dovoljno dobra da ju objavi, zar ne? Iznesite svoje viđenje nedostataka teme, radnje, likova, ali suzdržite se od ružnih riječi, uvreda i „objektivnih” konstatacija – ništa u vašem doživljaju knjige nije objektivno. Ako kritizirate nešto, potrudite se da to argumentirate. Ne mogu nabrojiti koliko sam recenzija pročitala u kojima piše da je prijevod loš. Samo to – prijevod je loš. To nije kritika, to je uzalud potrošenih trinaest slova. Zašto je loš? Jeste li pročitali original pa možete usporediti? Jesu li rečenice nesuvisle? Nelogične? Navedite primjere. Kao i iza pisanja knjige, i iza prijevoda stoji neizmjeran trud tima ljudi. Unatoč tome, greške se potkradu. Nekoliko grešaka je u redu, no kada je knjiga potpuno nečitljiva zbog loše odrađenog posla, uopće nije loše osvrnuti se na to – odmjereno, argumentirano i uz podlogu. Moj savjet je: ne komentirajte kvalitetu prijevoda, ako niste pročitali izvornik. To je kao da čitav život imate psa, a susjedi dajete savjete kako da se brine o mački. Kužite me? 🙂

Čak i ako uzmete u obzir sve navedeno i negativnu recenziju izvedete maestralno, naći će se izdavača kojima to neće biti po volji. Ima šačica onih kojima smetaju negativni osvrti, do te mjere da prekinu suradnju s blogerima. Nema tu ništa loše. Pucaju brakovi, pucaju prijateljstva, gdje neće suradnje između izdavača i blogera. Ako se ne možete naći na istoj valnoj duljini, razlaz je najbolja opcija. Ne trebate prodati sebe i svoj integritet za besplatnu knjigu ili dvije. Vjerujte mi, znam o čemu pričam, nije vrijedno toga. Predivan je osjećaj kada dan za danom dolaze paketi knjiga koje još mirišu na tiskarski stroj, no neopisivo je bolji osjećaj kada znate da ste postupili po svojoj savjesti i da ono što radite predstavlja vas, a ne ono što mislite da bi netko mogao misliti da biste trebali biti 🙂

Uostalom, uvijek ćemo moći kupiti koju knjigu. Ili posuditi u knjižnici. Nije smak svijeta.

O KONKURENCIJI I MITOVIMA

Za ove četiri godine svega sam se naslušala. Što direktno, što u obliku „čula sam da se priča o tebi” i to je normalno. Toga je bilo od školskih dana, preko sporta, fakulteta, posla… Bilo bi čudno da nestane kao rukom odnešeno samo zato što se tiče nečega što je hobi, zar ne? 🙂

Mora da imam neku vezu. Sigurno mi plaćaju svaki post u kojemu reklamiram njihovu knjigu/akciju/bilo što. Baš ih zanima koliko su mi platili to i to. Kako ja uspijem dobiti knjige od tog i tog izdavača, a oni ne. Zavist je ružna zvijer. Znam, jer me i samu bila napala. Držala me u kandžama prilično dugo. Svi smo to prošli, prolazimo, ili ćemo proći. To je ljudska priroda. Također, voljela bih da su mi imali na čemu biti zavidni, jer to bi značilo da je barem jedna od prve četiri rečenice ovog odlomka istinita. Neznanje i nepoznavanje materije stvaraju najnebuloznije ideje. U to smo se uvjerili posljednjih tjedana. Ne dajte se uvući u to. Bilo bi dobro kada bi ovaj book blogerski svijet funkcionirao pravedno i prema zaslugama, ali to nije tako. Nigdje nije tako. No, ovdje nam to ne uvjetuje kruh. Ovdje je to naš hobi i mi ga diktiramo prema našim pravilima. Ne trebamo se nikome pravdati i dokle god smo zadovoljni s vremenom utrošenim u njega i s rezultatima, ništa drugo nije bitno. I meni je trebalo dugo vremena da uđem u tu fazu, da se vratim na tvorničke postavke onoga što je Sovin kutak bio kada sam ga pokrenula. Puni krug. Tada stvari sjednu na svoje mjesto. Tada nema mjesta ljubomori i zavisti.

Nitko od nas nije otok. Ako želimo u nečemu uspjeti, prvenstveno trebamo mi uložiti najviše truda, no nitko na ovome svijetu nije uspio sam. Naravno, to uvelike ovisi o definiciji uspjeha. Osobno, trenutno se smatram uspješnom. Imam zdravu i sretnu obitelj, uspijevam priskrbiti koji „dinar” prevodeći, imam predivnu ekipu u book clubu (koji je bio moj san od malih nogu), imam fenomenalnu zajednicu knjigoljubaca okupljenih u Sovinom kutku i imam fenomenalne kolegice i kolege book blogere. Vidite, svega toga ne bi bilo bez drugih ljudi i njihove podrške. Jednu od najvećih i najznačajnijih pružila mi je osoba koja predstavlja stup knjiškog bloganja u Hrvatskoj – zbog toga će imati moje poštovanje i moju zahvalnost zauvijek.

Ako nam se planirate pridružiti u ovoj našoj book blogerskoj zajednici, samo dođite, mjesta ima za sve, bez obzira što vam govorili. Samo budite svoji, autentični, entuzijastični i – pismeni 😉

O BOOKSTAGRAMU

Velika je razlika između klasičnog knjiškog bloga i bookstagrama. Bookstagram je izraz za profil na Instagramu posvećen knjigama. Većinom se tu radi o brzom vizualnom prikazu knjige, gdje je fokus više na fotografiji, nego na tekstu. Ima ih i kod nas, lako ih je uočiti – uglavnom im broj pratitelja na Instagramu višestruko premašuje onaj na Facebooku 🙂 E da, i imaju famozne fotografije. Neki čak i pretjerano famozne, ali to je opet pitanje ukusa. Ljudi koji vrijeme koje je meni potrebno da pročitam knjigu i natipkam recenziju utroše na slikanje i sređivanje fotografije su ljudi koji mi nikada neće biti jasni 😀 Ne znam tko bi me mogao natjerati da satima slažem rekvizite, fotografiram i sređujem fotografiju za samo jedan post – I’d rather be reading – ali činjenica je da je to ono što prolazi, sada možda više nego ikada. Sve češće svjedočim hrvatskim bookstagram profilima čiji postovi s pomno razrađenom fotografijom knjige uz nekoliko rečenica i desetak hashtagova prolaze bolje nego moja natipkana recenzija. Recenzije ionako nitko ne čita – rečenica je koja se vrlo često čuje u „našim” krugovima i pitamo se, koji je smisao u pisanju istih. Je li bookstagram budućnost?

Ako krenemo u tom smjeru, zakoračili smo debelo izvan okvira hobija. Pojmovi poput „dosega” nešto su što meni ne predstavlja bitnu stavku. Lijepo je kada te prati velik broj ljudi i, posljedično, to je ono što privlači pažnju izdavačima, no ja nisam zbog toga „ovdje”. Sovin kutak je moj mali dio svemira, koji uređujem kako ja hoću i u njega su dobrodošli svi koji neće prijetiti da tu ravnotežu naruše. Negdje ćemo se naći na pola puta, negdje nećemo, ali trenutak u kojemu budem morala pratiti doseg svojih postova i ocjenjivati koje je vrijeme u danu najpogodnije za objavu, ili koji hashtagovi će nadmudriti algoritme, bit će trenutak u kojemu će Sovin kutak prestati postojati.

Ja sam stara škola. Odrasla sam bez moderne tehnologije, internet sam prvi puta vidjela na fakultetu. Dokle god svaki lajk na mom postu ne bude automatski povećavao sumu na mom tekućem računu, ne mislim se opterećivati time, niti strahovati da će me „zasjeniti” neki mladi bookstagramer. Kao što rekoh, mjesta ima za sve i ovo nije natjecanje. Ako netko želi pretvoriti moj hobi u natjecanje, zna gdje su virtualna vrata 🙂

O vašim vlastitim preferencijama ovisi hoćete li imati blog, pisati recenzije na Facebook stranicu (kao ja ispočetka), imati bookstagram, ili sve do navedenog. Ja sam se Instagramu dugo opirala, no sada vidim da je puno neposrednija mreža od Facebooka, puno mi je draža, iako i dalje recenzije pišem na blogu. Koliko ih ljudi pročita, to je stvar statistike, kojom se ne zamaram.

ZA KRAJ

Sovin kutak donio mi je nekoliko predivnih „nuspojava” kroz godine. Od mog prvog članka za web portal jednog velikog izdavača i članaka na jednom od vodećih internetskih portala u državi, preko moderiranja promocija, prijevoda knjiga, do najdražeg book cluba. Ako krenete na dobar način, ljudi će vas prepoznati, cijeniti, preporučiti, otvoriti vam vrata i držati ih otvorenima. Možemo govoriti o tome kako dobro prolaze samo oni koji imaju vezu, ili se znaju „uguziti”. Ja sam živi svjedok da nije tako. Bilo je nekoliko situacija koje su išle meni na štetu, no u konačnici se to pokaže boljom opcijom. Kako bi rekla jedna od mojih prvih podrški u ovom book blogerskom svijetu – smeće se samo iznese.

Autentičnost je važna. Biti svoj, svakako. No, nikako se nemojte izolirati, jer nigdje nećete naći podršku kao među svojima. Da nije bilo kolegica blogerica, ja vjerojatno ne bih dobila niti jednu knjigu od izdavača, ne bih dobila priliku prevoditi knjige, moderirati promocije, niti voditi book club. Pleme je važno, a ovo naše prilično je cool. Iako sam dugo vremena bila jako ogorčena na nepravdu u odnosu izdavača prema blogerima, zavidna nekim book blogericama na količini knjiga koje dobivaju, frapirana činjenicom da pojedini izdavači na svojim službenim stranicama dijele nepismene recenzije nekih blogera, ljuta na činjenicu da je kvantiteta bitnija od kvalitete i da je broj napisanih recenzija važniji od kvalitete istih, te da se brojem pratitelja na stranici određuje vrijednost pojedinog blogera, shvatila sam da je to samo i jedino moj problem. Istina je ono što kažu – sve je u glavi. Kada sam odlučila odbaciti tu negativu i fokusirati se na ono jedino na što mogu u toj čitavoj priči utjecati – sebe i svoj kutak – stvari su se okrenule za sto osamdeset i sada uživam u Sovinom kutku više nego ikada. Po svojim pravilima, za svoj gušt. I to je ono zbog čega Sovin kutak postoji.

Ako se kojim slučajem netko od vas nalazi na prekretnici otvaranja svog bloga, nemojte se obeshrabriti brojem book blogera u Hrvatskoj – za pravu kvalitetu uvijek ima mjesta i, vjerujte mi, nju će se prepoznati. Najveća potvrda toga stigla mi je u obliku riječi kojima me je predstavila moderatorica našeg panela prošli četvrtak. U tom trenutku je kliknulo – pa ja sam stvarno jedna od vrhunskih knjiških blogerica u Hrvatskoj. I kao takva, želim se s ovog mjesta zahvaliti svim kolegicama i kolegama blogerima koji mi od prvog dana pružaju nesebičnu podršku, svim izdavačkim kućama, njihovim PR-ovcima, urednicima koji od prvog dana cijene trud i rad hrvatskih blogera, a posebice onima koji su mi pružili priliku da se dokažem i kao prevoditeljica. Iz dubine srca zahvale idu u smjeru našeg jedinog knjižarskog lanca za ostvarenje moja dva najveća sna – moderiranje promocija i vlastiti book club. Nema riječi kojima mogu izreći koliko mi to znači.

Nadam se da će ova epidemija brzo jenjati i da ćemo se moći vratiti našim promocijama, kavama, book clubovima i – šećer na kraju, ultimativni događaj za svakog book blogera – Interliberu.

Do tada, uživajte u simbolu book blogerske zajednice u hrvatskoj  OVDJE

I da, ako naletite na koju grešku u tekstu, ne zamjerite – ispravit će se sigurno 😉

IMG_20200428_163303-01

 

Milana Vlaović – Glad

izdavač: Hena com

Kao što mnogi od vas znaju, blog Sovin kutak postoji tek nešto manje od dvije godine, dok Facebook stranica Sovin kutak (gdje je sve počelo) uskoro slavi svoj četvrti rođendan.

Kada sam pokretala ovaj blog, nisam baš sve recenzije objavljene na FB stranici preselila na blog i sada sam odlučila laganim tempom ispraviti tu nepravdu. Možda ne za sve, ali za dobar dio.

Na ideju sam došla jučer, nakon što mi je vraćena davno posuđena knjiga Milane Vlaović “Glad”, kada sam se podsjetila koliko me ova knjiga oduševila. Nakon prvog čitanja iz knjižnice, morala sam nabaviti svoj primjerak i sada ponosno stoji na mojim policama.

Iako me prsti svrbe da izmijenim neke stvari (u pravopisnom i stilskom području), odlučila sam osvrte prenijeti onako kako su objavljeni na stranici, kako bih bila autentična, ali i kako bi se prepoznao napredak koji je moj izričaj ostvario od tada 😉

Uz svježu fotografiju (prvotno objavljenu možete vidjeti na originalnom postu, link je na datumu), donosim vam neizmijenjen osvrt na knjigu od 16. lipnja 2016. godine.

***

Odakle da krenem sa dojmovima o ovoj knjizi? Možda od činjenice da mi je trebalo par dana da se slegnu ti dojmovi. Pročitala sam ju u jednom dahu i ostala bez daha. Knjiga je to koja se ne ispušta iz ruku. Dinamična, iznenađujuća i šokantna, priča priču o takozvanoj eliti, njihovim pogledima na ljude, svjetonazorima, običajima i sve to iz iskustva (ili da se izrazim preko leđa) jedne obične djevojke koja se igrom slučaja našla zapletena u njihov svijet. Rasizam, ksenofobija, obiteljsko nasilje, prevare, dugo čuvane tajne, nastranosti – sve se to isprepliće u ovom zornom prikazu elitnog sloja društva kakav (vjerujem) postoji svugdje oko nas vješto obavijen maskama.
Na trenutke stezalo me u želucu od određenih situacija opisanih u knjizi što samo govori o vjernosti prikaza, o autoričinoj sposobnosti da prenese osjećaje. Knjiga koju bi svatko trebao pročitati, ako ništa drugo eda bi bio zahvalan na svojoj anonimnosti i “običnosti”.

A dragoj Milani Vlaović dugujem jednu ispriku. Za vrijeme mog odrastanja, pojam “domaćeg autora” izjednačavao se sa pojmom lektire i teškim (srednjoškolskom mozgu teško probavljivim) Krležom. Jedini domaći autor koji je u to vrijeme bio vrijedan mojeg slobodnog vremena bio je Pavao Pavličić. Sklona inertnosti kao većina sunarodnjaka, taj sam stav držala dugo dugo, prednost (skoro pa beziznimno) dajući stranim autorima. Odlučila sam tome stati na kraj i, iako niti u zadnje vrijeme nisam naišla na puno domaćih autora koji bi mi stali uz bok PP-u, pokrenula vlastitu kampanju “čitajmo hrvatsko”. Glad je prva Milanina knjiga koju sam pročitala i jedva čekam da se uhvatim svih koje je napisala prije, a ja sam na njih nepravedno odmahivala rukom u moru raznih golišavih istina, visokih peta i slično…

Draga Milana, od srca se ispričavam, jer niste zaslužili da Vas se ignorira na način na koji sam ja to činila do sada. Moram priznati da se dobar dio stranih autorica može pred Vama sakriti.

A vi, dragi moji pratitelji, ne znam što još čekate – trk u najbližu knjižaru ili knjižnicu i bacite se na Glad. Spoiler alert: uzmite si vremena, Glad se guta u komadu

IMG_20200423_075141-01

 

Adeline Dieudonné – Stvaran život

izdavač: Znanje

Oduvijek sam se pitala što ljudima dođe u glavu da napišu ovakvu knjigu. Možda sam ja preglupa, ili ne razumijem “književnost”, ali nikada mi nisu bile jasne ovakve knjige. Činjenica je da su knjige stoljećima služile kao medij za prenošenje važnih društvenih poruka, za kritiku određenih anomalija društva i da, ako baš jako želimo, u apsolutno svakoj knjizi možemo pronaći “dublji smisao”. Moj je problem možda taj što ga ne tražim. Od knjige očekujem da me zabavi, da me oplemeni i da me nečemu nauči. Koliko god se trudila, ne mogu dokučiti čemu me točno ova knjiga trebala naučiti. Uvijek imam taj problem s knjigama koje su ovjenčane brojnim nagradama – jednostavno mi izmakne njihova poruka, njihov dublji smisao. Zadržavam se na površini, gdje plutam okružena gadostima mimo kojih ne mogu zaroniti do tog dubljeg smisla. Moj problem.

Srećom, čitanje je individualna disciplina vrlo subjektivnog sporta pa smatram da nisam ništa lošija, ništa manje vrijedna od čitatelja koji su objeručke, čvrsto uhvatili Dublji Smisao. Očito imaju jači želudac od mene. Ili traumatičnija iskustva od mene, koja im pomažu da sagledaju ovu priču iz druge perspektive. Ili nemaju djecu pa u likovima ne vide svoju vlastitu, koja su baš eto slučajno iste dobi kao glavni junaci na početku ove priče. Ili, ili, ili…

Neimenovana pripovjedačica i njezin četiri godine mlađi brat Gilles žive u planskom naselju, simboličnog imena Demo. Otac je lovac, sirovina i nasilnik, a majka kućanica, podložna ameba. U kući koju nazivaju domom postoje četiri sobe: ona u kojoj su roditelji, pripovjedačica, njezin brat i takozvana soba strvina – prostorija u kojoj otac drži svoje lovačke trofeje i u koju je djeci ulaz strogo zabranjen. No, djeca k’o djeca, pronaći će način.
Nakon stravične nesreće, koja je uključivala njihovog omiljenog sladoledara, djevojčica i Gilles još će dugo osjećati traumatične posljedice. No, neće ih proživljavati jednako. Gilles je taj kojega je svjedočenje nesreći više promijenilo. S lica mu je nestao osmijeh, a u oku se pojavila zlokobna iskra, koja možda ima neke veze sa sobom strvina. Djevojčica će se sa svojom traumom nositi tako da će se okrenuti znanosti, u nevinoj želji da vrati vrijeme i osmijeh bratu na lice.
Kako budu prolazila ljeta, nestajat će nada da se vrijeme može vratiti. Otac će postajati sve nasilniji, do točke u kojoj gubi sve inhibicije (ako ih je ikada imao), a Gilles će pokazati nezavidnu sklonost da krene njegovim stopama. Odlučna spasiti brata od zlog „crvića”, djevojčica će morati balansirati između obrazovanja, odrastanja praćenog prvim zaljubljivanjem i manevriranja oko roditelja koji svoju ulogu shvaćaju na prilično nekonvencionalne načine. Sve će očekivano eskalirati, no mjera u kojoj će se to dogoditi zaprepastila me je. Kulminacija i rasplet ostavili su vrlo gorak i kiseo okus u mom grlu i po ne znam koji put odlučila sam kako ću izbjegavati ovakve knjige…. do slijedeće, vjerojatno.

Ne znam u čemu je čar tih (poslužit ću se ovdje engleskim izrazom, jer mi daleko bolje odgovara) „car crash” knjiga. Jezive su, zorno gadljive, stišću želudac na veličinu graška, prijete vraćanjem posljednjeg obroka na tvorničke postavke, a opet, nekako, ne možemo prestati čitati. Baš poput automobilske nesreće – znate da je ružno i loše, i da ne vodi ničemu dobrom ali jednostavno ne možete odvratiti pogled. Priča počinje kao obećavajuća „coming of age” priča, no ubrzo u nju ulaze elementi strave i prije nego što se snađete, naći ćete se u jezivom okruženju iz kojega više nećete moći, niti htjeti izaći. Nezahvalno je uspoređivati naslove, ali nekako to svi radimo pa ću si i ja to ovdje dopustiti, iako u vrlo opuštenom stilu. Ako bih baš morala usporediti Stvaran život s nekom knjigom, onda bi to u najopćenitijim crtama bila Najdraže moje, no ne u toj mjeri niti na takav način – nasilja ima i vrlo je zorno prikazano, no nije te vrste (da ne pokvarimo Tallenta onima koji ga nisu čitali) – jednostavno, atmosfera je slična i uključuje vrlo disfunkcionalnu obitelj, iako na drugačiji način. Prizori nasilja su daleko zorniji nego u Najdraže moje, ako me sjećanje na tu knjigu dobro služi.

Ne mogu, jednostavno ne mogu knjigu koja uključuje bilo kakvo obiteljsko nasilje okarakterizirati kao dobru. Jače je od mene. I ponavljam, jasno mi je da je o nekim temama potrebno pričati i kroz knjige, no za mene je to previše. Iako su svi hvalili Najdraže moje, ja nisam mogla. To ne znači da knjiga nije dobra, samo da je meni bila previše. Isto je i s ovom knjigom. Stvaran život debitantski je roman autorice s kojom dijelim godinu rođenja. Ovjenčan je s četrnaest nagrada. Tko sam ja da proturječim četrnaest stručnih sudova? Samo obična čitateljica s vrlo osjetljivim želucem i odbojnošću prema obiteljskom nasilju bilo kakve vrste pa čak i onom fikcijskom. Mogu podnijeti da netko magijom satre pola sela, ali ako roditelj na bilo koji način zlostavlja dijete, tu podvlačim crtu. Unatoč svemu, kroz Stvaran život sam projurila – kratka poglavlja, krupan font i sama dinamika priče jednostavno vas vuku na čitanje. Činjenica je da treba puno truda, muke i čvrst želudac za napisati ovakvo nešto. I za to kapa dolje. Prije četiri godine napisala sam jednu kratku priču koja je imala (u odnosu na ovaj roman) zanemarive scene nasilja (ne obiteljskog, iako ga to ne čini ništa manje nasiljem) i bilo mi je muka dok sam to pisala. Fizički muka. Nakon toga sam odlučila da ja ne želim da mi bude muka niti kada pišem, niti kada čitam. I to je to. No, to sam samo ja. Ja sigurno neću nikada osvojiti neku nagradu, a kamoli njih četrnaest. I u tome je razlika – netko će se pomučiti, izaći iz svoje zone komfora i za to biti nagrađen, ali to nisam ja. Ja sam ziheraš i volim kada mi čitanje i pisanje stvara ugodu, ali poštujem i „one druge”.

Jednostavno nisam u stanju napisati te čarobne riječi kojima vam preporučujem ovu knjigu. Ne mogu bez čvora u želucu. No, ako vas znatiželja navede da ju pročitate, voljela bih čuti koliko sam neuka i glupa jer nisam shvatila Dublji Smisao – neću se uvrijediti, obećajem 😉

IMG_20200419_100827-01