STEPHEN KING – MISERY

izdavač: lumen

Nakon umalo fatalne automobilske nesreće, Paul Sheldon budi se u nepoznatoj sobi. Poznati autor serije ljubavnih romana o Misery Chastain, pod utjecajem alkohola sletio je s ceste skupa sa svojim najnovijim romanom, za koji se nadao da će ga profilirati kao ozbiljnijeg autora i zbog kojeg će izaći iz sjene svoje Misery. Nju je ubio. U posljednjem nastavku, Misery umire pri porodu, a Paul se ponovno rađa, oslobođen tereta koji mu je njegova junakinja natovarila na leđa.

Soba u kojoj se Paul budi, nije bolnička soba, nego gostinjska soba u osamljenoj kući njegove najveće obožavateljice Annie Wilkes, koja ga je slučajno zatekla u smrskanom automobilu uz cestu. Annie je nekoć bila medicinska sestra, a sada je ovisnica o romanima koji prate život i ljubav Misery Chastain. Susret s polomljenim Paulom Sheldonom, za nju je bio jednak dobitku na lutriji.

No, Annie nije obična medicinska sestra. Annie je bolesna u glavu, no to već sigurno znate, jer priča o knjizi i filmu Misery pronijela se puno dalje od publike koja ju je čitala, odnosno gledala. Za mene je ovo bio prvi susret s Misery i već sam okvirno znala što mogu očekivati, iako nikada nisam gledala film. To je dio folklora, rekla bih.

Možemo preskočiti dio u kojemu Annie Paula drži zatočenog (u određenim trenucima i svezanog) i dio u kojemu ga prisili da spali rukopis svog najnovijeg romana te napiše nastavak priče o Misery u kojemu će oživjeti njezinu omiljenu junakinju. Što se mene tiče, možemo preskočiti i dio u kojemu ga šopa lijekovima, koje mu u idućem trenutku uskraćuje, stvarajući od njega ovisnika, kao i dio u kojemu ga ucjenjuje hranom, vodom i istim tim lijekovima, ali i dio u kojemu ga bjesomučno osakaćuje. Vjerujem da je tim dijelovima posvećena pažnja u filmu. Čak ni dio u kojemu se otkriva psihopatska prošlost dobre stare Annie nije mi trenutno zanimljiv. Ne, ono na što se ja želim fokusirati, tipično je za Stephena Kinga. Ispod jeze i mutilacije, on sakrije jednu ili više zanimljivih tema, koje, zbog žanra u koji se svrstavaju ekranizacije njegovih djela, ne dobiju traženu pažnju dok slušate napetu glazbu i čekate kad će (umetni glavnog lika) zamahnuti sjekirom na velikom platnu. I to je razumljivo. Nitko ne želi doći u kino pogledati horor film, a dobiti priču o prijateljstvu, unutrašnjim previranjima i karijeri. Zato je kod Kinga najbolji film skriven među koricama knjige.

Ono što je meni najviše okupiralo pažnju, kad sam konačno prešla preko svih jezivih i vrlo zornih detalja, bio je uvid u spisateljski proces, koji nam je Kralj dao „na izvol’te”. Način na koji Paul Sheldon vodi bilješke, na koji pristupa pisanju, stvaranju likova, mjesta i same radnje, one sitnice koje samo pisci mogu razumjeti – poput naglog naleta inspiracije kada su spremni svoju ideju zapisati bilo čime na bilo što, samo da ne pobjegne – sve je to dio „podradnje” koja je meni bila zanimljiva. S Kingom je uvijek tako, uvijek je nekoliko priča u jednoj priči i zbog toga je toliko jedinstven.

Koliko je Annie jednostavno usmrtiti neželjenog posjetitelja, toliko je Paulu jednostavno oživjeti ubijenu junakinju i stvoriti novo remek djelo, no hoće li ga to izbaviti iz zatočeništva? Oni koji nisu imali doticaja s folklorom Misery možda mogu pretpostaviti, ali svakako ćete se do konačnog raspleta morati probiti kroz krv, znoj i suze – srećom, ne vlastite.

Kao i uvijek, naročito kad su u pitanju stariji Kingovi naslovi, oduševljena sam. Jesenas sam čitala Isijavanje, koje me također oduševilo, nije bilo ni blizu jezivo poput Misery. Misery mi je, uz Snovolovku, najjezivija Kingova knjiga koju sam čitala. Snovolovku sam gledala i film. Ne želim govoriti o tome. Ali svakako preporučam. Knjige, ne filmove, taj rizik ne želim preuzeti.

„Elitni” prijevod i prevoditeljske bravure kao što su šuć-muć i kumir ostavljam za neki drugi put 😉

Sponsored Post Learn from the experts: Create a successful blog with our brand new courseThe WordPress.com Blog

WordPress.com is excited to announce our newest offering: a course just for beginning bloggers where you’ll learn everything you need to know about blogging from the most trusted experts in the industry. We have helped millions of blogs get up and running, we know what works, and we want you to to know everything we know. This course provides all the fundamental skills and inspiration you need to get your blog started, an interactive community forum, and content updated annually.

BOOK CLUB REPORT – PROSINAC, 2020.

Naš posljednji book club susret u godini održale smo na dan kada je stao svijet. Prethodno dogovoren termin našeg Zoom susreta nismo pomicale, jer smo smatrale kako bi nam na taj kobni dan dobro došlo malo pozitive i da se vidimo. 29.12. u 19h po prvi put u čitavoj 2020. godini skupile su se sve trenutno aktivne članice Hoću knjigu book cluba Arena. Baš sam gledala… čak i na najbrojnijem book club susretu u siječnju nedostajala nam je jedna. Unatoč svemu što smo proživjele taj dan, a što su neke cure „nosile” još od zagrebačkog potresa u ožujku, bilo je vedrine i smijeha, kao i uvijek kada se skupimo. Ne mogu dočekati da se situacija normalizira dovoljno da se vratimo u našu knjižaru.

No, krenimo s reportom. Kratko, ali jezgrovito.

O KNJIZI

Prosinačka book club lektira podvukla je crtu godini koju svi želimo što prije zaboraviti, no mislim da će nas knjiga još dugo pratiti. Noćni tigar donijela je svjetlost nakon posljednjih nekoliko razočaravajućih knjiga i, kako je naša Ivana primijetila, pokazala poantu našeg book cluba. Pronašle smo „the” knjigu, onu koja se svidjela svima. Za razliku od knjiga o kojima imamo različita mišljenja, jasno je kako je diskusija o knjizi o kojoj sve imamo isto mišljenje bila malo skromnija. O samoj radnji neću vam puno pisati, glavne crte možete dobiti iz blurba, reći ću vam samo da će daleko premašiti ono što očekujete od nje – u jednu, ili u drugu stranu. Toliko kompletna, kompleksna, predivna knjiga, kakvu dugo nisam čitala.

ŠTO DALJE?

Izbor za prvu novogodišnju book club lektiru, bio je neizvjestan do samog kraja, kada je jedna članica presudila između dviju knjiga među kojima se i sama dvoumila. Nije joj bilo lako, ali Barbara je teret podnijela junački 😉

Na izbor sam ovaj put curama ponudila naslove Piranesi Susanne Clarke, Kradljivac kave Toma Hillenbranda, Fleishman je u nevolji Taffy Brodesser-Akner, Molim te pazi na mamu Kyung-Sook Shin i Prijelazi Alexa Landragina. Kradljivac kave dobio je jedan glas, a Molim te pazi na mamu i Fleishman je u nevolji po tri. Konačno, Toby Fleishman odnio je pobjedu i u siječnju čitamo jednu od meni omiljenih knjiga prošle godine – Fleishman je u nevolji. Bolji način za proslavu drugog rođendana našeg book cluba nisam mogla zamisliti.

ZA KRAJ

Budući da smo krajem 2019. propustile (mojom greškom, naravno) izglasati najbolju knjigu godine, ovaj put smo to učinile za obje godine postojanja našeg book cluba. U konkurenciji dvadeset i dva naslova, četiri s najvećim brojem glasova upravo su moji favoriti u obje godine.

Na trećem mjestu, s jednakim brojem glasova našle su se Slika Doriana Graya i Noćni tigar.

Na drugom mjestu, naša prva book club lektira, knjiga o kojoj i danas razmišljamo, Prolazim kroz zidove Marine Abramović.

A na prvom mjestu, jedna i jedina, nezaboravna Rebecca.

ZA POČETAK

U novu godinu ulazimo s novim nadama i željama, daleko skromnijima nego prošle godine. Želim vam svima sretnu… sretniju 2021. godinu. Mirniju, dosadniju, monotoniju, ali prepunu zdravlja, ljubavi, sreće i mirnog tla. Nadam se da ćemo uskoro moći nadoknaditi sve one izgubljene zagrljaje, razgovore, susrete i da ćemo za svo zlo iz prošle godine dobiti po jedno dobro ove. Do tada, čuvajte sebe i svoje bližnje, jer to je najvrijednije ❤

Umjesto pozdrava, pozvat ću vas sve da se priključite akciji kojom knjigoljupci diljem lijepe naše prikupljaju sredstva za pomoć stradalima u potresima na području Sisačko-moslavačke županije. Sve detalje možete pronaći u Facebook grupi Ujedinjeni knjigom .

Slijedeći book club susret zakazujemo 29.1.2021. u 19h, i dalje na Zoomu, u nadi da sitno odbrojavamo do povratka u naš divni paviljon.

PROČITANO U STUDENOM

Umjesto da nakrcam Instagram post s dojmovima o (pre)velikom broju pročitanih knjiga, odlučila sam to sve ubaciti u jedan blog post – barem ovaj mjesec, za dalje ćemo vidjeti 😀

Unatoč činjenici da mi je studeni bio jako težak mjesec, broj pročitanih knjiga daje naslutiti suprotno. Ima tu knjižica koje su se pročitale/prolistale doslovce za pola sata, dječjih knjiga koje se isto brzo čitaju, ali činjenica je da sam ovaj mjesec puno čitala. Bježala sam. Pa da vidimo kamo sam to sve bježala 😀

JOSIE SILVER „JEDNOGA DANA U PROSINCU”

Prekrasna, feelgod, ljubavna priča, prepuna emocija i humora. Izliječila mi je dušu i natjerala me da ju pročitam gotovo u jednom danu. Ako ste ove zime željni tople priče, koju ćete čitati uz topli napitak, ispod dekice, dok vani sniježi – ne trebate tražiti dalje.

CLARE POOLEY „BILJEŽNICA NEIZGOVORENIH STVARI”

Još jedna divna priča o šestero stranaca čije sudbine se isprepletu zahvaljujući jednoj neobičnoj bilježnici. O njoj sam već pisala na Instagramu pa provjerite. Još jedna topla preporuka za hladne zimske dane.

ROALD DAHL „FANTASTIČNI GOSPODIN LISAC” , „VJEŠTICE”

Roald Dahl jedno je od najpoznatijih imena dječje književnosti. Vjerujem da je dobar dio vas upoznat s njegovim opusom, a isto tako vjerujem da ste već ugrabili svoje primjerke ovih dviju predivnih i izrazito poučnih priča.

JOSEPH GORDON-LEVITT „TINY BOOK OF TINY STORIES 1, 2, 3

Neki ga poznajemo kao starca u tijelu dječaka iz urnebesne serije Treći kamenčić od Sunca, neki ga pak poznajemo kao mlađi dio muškog dvojca iz kultnog filma Deset razloga zašto te mrzim, ali svi ga znamo iz filmova kao što su 500 days of summer, Inception i Looper. Naravno, riječ je o (uskoro) četrdesetogodišnjem glumcu, koji ne izgleda dana stariji od osamnaest, Josephu Gordonu-Levittu.

Kao produkt njegove otvorene zajednice, koja se okuplja na platformi hitRECord, nastala je serija knjižica Tiny books of tiny stories. HitRECord osmišljen je kao platforma za kreativce koji svoje radove mogu postaviti na web stranicu, ovisno o zadanoj temi. Tiny books upravo su rezime jednog od takvih projekata, u kojemu su umjetnici prilagali svoje radove online, a koje je onda Josephov tim objedinio u ove male velike knjižice. Ilustracije popraćene tek jednom do dvije rečenice, toliko su glasne, toliko odzvanjaju, da ćete se na neke od njih doslovce naježiti i stresti. Nevjerojatan dokaz kako nekoliko crta i nekoliko riječi može dirnuti u najdublje kutke svake osobe. Neke humoristične, neke ironične, neke dubokoumne, neke tužne, neke aktualne, neke potiču na razmišljanje, ali sve do jedne jedinstvene i prekrasne. Od srca sam zahvalna divnoj Mariji Taraš s Instagram profila @tarashowa što mi je otkrila ovo pravo malo blago.

TAFFY BRODESSER-AKNER „FLEISHMAN JE U NEVOLJI” („FLEISHMAN IS IN TROUBLE”)

Uh, ova knjiga. Toliko emocija, toliko riječi… Priča prati svježe razvedenog Tobyja Fleishmana u njegovom pohodu na aplikacije za spojeve. Otkrivši ponovno slobodu, nezasitni Toby uživa u pažnji žena koje ga svakodnevno obasipaju golišavim fotografijama i ponudama za seksualni susret, kojemu ne treba prethoditi nekoliko izlazaka. Baš je dobro biti razveden u ranim četrdesetima u New Yorku.

Ne, ovo nije još jedan erotski roman, koji slavi seksualnu slobodu nakon kidanja bračnih okova, iako se tako možda čini na početku. Kvragu, na prvih tridesetak stranica, i ja sam se možda malo poželjela razvesti 😉 Priča o Tobyju Fleishmanu puno je dublja od toga. I zapravo uopće nije priča o Tobyju Fleishmanu.

Toby i Rachel bili su u braku trinaest godina. Imaju dvoje djece, koje Rachel nakon rastave jednoga jutra bez objašnjenja ostavi Tobyju i nestane bez traga. Toby je liječnik u bolnici, Rachel lovac na talente. Ona je ta koja donosi veći dio kruha na stol u njihovom, sada već propalom braku. Kada ostane sam s djecom, poslom i svim silnim ženama željnih malo Fleishmanovog mesa, na površinu će početi izbijati pravi problemi i prava priča koju prati ovaj roman.

Položaj žena u društvu, položaj žena u braku, obaveze i odgovornosti koje žene imaju u braku i prema obitelji, očekivanja, očekivanja, očekivanja. Što se dogodi kada se uloge zamijene, kada je žena ta koja „nosi hlače” u obitelji? Spoiler alert: ništa, i dalje je ona ta na kojoj je sve. Što kada dođe do učmalosti u braku? Je li rutina dobra za brak, ili smrtna presuda? Što se očekuje danas od žena – zašto se ženama i dalje bespoštedno prišivaju zastarjele uloge u vremenu kada je više no ikada jasno da i žene moraju raditi, ponekad čak i više od muškaraca? Postoje li muško ženska prijateljstva bez seksualnih tenzija? Koliko je danas teško biti zaposlena majka, predana supruga i sve ono što nam društvo nameće da bismo trebale, dok je za muškarca dovoljno da samo postoji? Toliko segmenata društva, položaja žena u društvu, položaja žena u vezama i brakovima i muško ženskih odnosa autorica obrađuje u ovoj knjizi, da ih ne mogu ovdje sve ni pobrojiti. Toliko sitnih detalja iz svakodnevnih života, u kojima ćemo se prepoznati, koji će na podsjetiti na identične situacije iz naših vlastitih svakodnevica, zbog kojih ćemo htjeti mlatnuti u glavu Tobyja (ili vlastite muževe), ili Rachel (u prijevodu, same sebe), iz kojih ćemo svašta naučiti, ali u konačnici jednostavno osvijestiti da onaj iskonski feministički pokret nije daleko dogurao od svojih početaka i da nas čeka još dug put do uspostavljanja ravnoteže na muško ženskoj vagi. Čitajući ovakve knjige možda možemo prijeći još koji metar na tom putu. No, izrazito je važno da nam se na tom putu pridruže i muškarci, jer bez njih ništa od te borbe nema smisla.

Fleishman je u nevolji izlazi krajem prosinca u izdanju Znanja, a već sada ju možete naručiti u pretprodaji putem Hoću knjigu web shopa – link je u naslovu knjige, na početku ovog odlomka.

GUILLAUME MUSSO „ZOV ANĐELA”

Kako sam već napisala u blic osvrtu na Instagram storyju, Musso ima tu posebnu crtu kojom u divnu ljubavnu priču ukomponira dobar krimić, no svemu tome nekako nedostaje „mesa”, sve mi je nekako napreskokce i puuuno rupa u radnji. Svejedno, jedna lagana, pitka priča za pustiti mozak na pašu u svakom slučaju.

TOMOS ROBERTS „THE GREAT REALISATION”

Ovaj mladi filmski producent dotakao mi je srce kada sam na Instagramu vidjela video njega i glumca Toma Feltona, u kojemu Felton čita Robertsovu pjesmu iz istoimene slikovnice. S gotovo sedam milijuna pregleda na YouTubeu, Tomosova pjesma The Great Realisation postala je svojevrsna „go to” utjeha na samom početku ove pandemije. Opjevana kao priča malenom dječaku u dalekoj budućnosti, u kojoj se narator vraća u 2020. godinu i priča kako se svijet promijenio zbog jednog virusa, The Great Realisation prepuna je emocija i mudrih poruka, zbog kojih bismo mogli (ako želimo) izvući korist i priliku za unapređenje ljudske vrste u ovim teškim vremenima. Slikovnica je popraćena ilustracijama japanskog umjetnika imena Nomoco koje savršeno prate Tomosovu pjesmu.

Autor je nedavno objavio i pjesmu iz perspektive Majke Prirode, a posvećenu pretjeranom konzumerizmu, koja jednako tako podiže dlačice na rukama, steže srce i tjera suze na oči, kao i The Great Realisation.

ADRIAN TCHAIKOVSKY „CHILDREN OF TIME”

Joj, ova knjiga… Ne sjećam se kad me knjiga koja uključuje bilo kakve kukce, a kamoli one od pola metra, toliko oduševila.

Vlastitom zaslugom protjerani s uništenog planeta, ljudi u dalekoj budućnosti primorani su teraformirati druge planete kako bi ih mogli kolonizirati. Kada jedan evolucijski eksperiment pođe po zlu, umjesto humanoidnih majmuna, na jednom od planeta neke druge životinjske vrste prijeći će taj evolucijski put i priječiti ljudima da nasele njihov planet.

Nevjerojatna priča koja prati generacije i generacije bića, čitavu jednu evoluciju, dotiče se nevjerojatno mnogo „spoticajnih” točaka u ljudskoj evoluciji, odnosu čovjeka prema prirodi i nagovješta njegovu neminovnu propast. Osim ako…

Fantastičan roman, nevjerojatna priča, nevjerojatna mašta, zastrašujuće proročanski… Ako niste do sada čitali, svakako preporuka. Hrvatski prijevod objavila je nakladnička kuća Hangar 7, ukoliko mislite da bi vas mučilo englesko izdanje 😉

KATARINA MOTNEMERY „COWS ON ICE & OWLS IN THE BOG”

Još jedna „brzočitajuća” knjiga prepuna skandinavskih izreka, prevedenih na engleski i objašnjenog porijekla i značenja. Zanimljivo je koliko skandinavskih izreka ima gotovo identičnu formu i značenje kao neke od naših vlastitih, poput pričati sebi u bradu. Svaka preporuka.

STELLA GIBBONS „DIJETE ROBERTA POSTEA”

Naša book club lektira za studeni – više o njoj pročitajte u book club reportu ovdje.

LAURA ESQUIVEL „KAO VODA ZA ČOKOLADU”

Moram priznati da je ova knjiga nadmašila moja očekivanja. No, moram biti iskrena, nisam puno očekivala od nje.

Predivno ispričana priča o jednoj meksičkoj obitelji, njihovoj tradiciji, zabranjenoj ljubavi, razbijanju tradicije, strasti i tajnama kuhinje. Prvi dio trilogije o ženama koje razbijaju stereotipe i slijede svoju strast, probudit će sva vaša osjetila, kao i utažiti glad za prekrasnom pričom o prekrasnoj ženi. Apsolutna preporuka i veselim se prijevodima ostalih dvaju naslova.

BOOK CLUB REPORT – STUDENI, 2020.

Pretposljednji book club susret u ovoj ludoj godini je za nama. Drugi po redu održan online. Iskreno se nadamo da na prva tri prsta jedne ruke možemo nabrojiti online susrete koji nas dijele od idućeg pravog, u našoj najdražoj knjižari.

Iako ni ovaj put nismo bile u punom sastavu, bilo nas je dovoljno da pretresemo ovomjesečnu lektiru, kao i pregršt drugih knjiških i neknjiških tema. Pa, krenimo redom.

O KNJIZI

Ovomjesečni izbor za book club čitanje bila je knjiga Stelle Gibbons „Dijete Roberta Postea”, u originalu „Cold Comfort Farm” prema mjestu radnje – Farmi Hladna Utjeha.

Kad u dobi od devetnaest godina Flora Poste ostane bez obaju roditelja, i bez nasljedstva, primorana je obratiti se rođacima diljem Engleske za pomoć, kako ne bi morala pronaći posao i tako zarađivati za život. Iako je dobar dio rodbine voljan prihvatiti mladu Floru pod svoj krov, nju zaintrigira pismo rođakinje Judith iz ruralnog Sussexa, koje je u najmanju ruku neobično. U pismu Judith Starkadder spominje njihov dug prema njoj, nešto čime se Judithin suprug ogriješio o Florinog oca te Flora željna otkriti o čemu se radi, odlazi iz Londona na farmu Hladna Utjeha.

Tamo će upoznati ekscentrične rođake, njihove nadničare i poslugu, ali i vrlo zanimljive likove iz obližnjeg sela. Primijetivši kako na farmi Hladna Utjeha ništa nije kako treba, Flora će zasukati rukave i učiniti ono što najbolje radi – dovest će živote Starkadderovih u red. Od najmlađe kćeri Elfine, mlade šumske vile, preko sinova Setha i Reubena, koji su redom zagriženi filmofil i vješti upravitelj farme te njihovih roditelja konzervativnog propovjednika Amosa i izgubljene mu supruge Judith, pa sve do Florine pratetke Ade Doom, koja ne izlazi iz svoje sobe (osim radi prebrojavanja članova obitelji dvaput godišnje), ne komunicira ni sa kime i ne dozvoljava da itko od Starkadderovih napusti farmu zbog nečeg groznog što je vidjela u drvarnici gotovo sedam desetljeća prije. Jasno je da će Flora imati pune ruke posla, no u njezinu sposobnost teško je sumnjati.

Iako bismo na prvu mogli pomisliti kako će priča izgledati poput sličnih koje prate put mladih gradskih djevojaka, primoranih da gradske užitke zamijene blatom ruralnih područja i njihovu tešku prilagodbu na nedostatak luksuza i komfora na koji su navikle, „Dijete Roberta Postea” sušta je suprotnost. Flora se bez ikakvih problema prilagođava seoskom životu, štoviše čini se da uživa u izazovu koji joj isti pruža i, u dijametralno suprotnom prikazu, u ovoj priči gradska djevojka pokušava udahnuti dašak civilizacije u obitelj neandertalaca.

Vrlo simpatičan sinopsis i obećanje smijeha, nisu bili dovoljni da nas obore s nogu. Iako brza, pitka i lagana priča, na momente je obilovala prenaglašenim, isforsiranim, zastarjelim humorom i vrlo pretjeranim, iskarikiranim situacijama. Priča nam je ostala nedorečena, nedostajao nam je pravi rasplet i odgovori na neka od vodećih pitanja koja su lajtmotiv knjige. Ni istoimeni film iz 1995. godine, s fenomenalnom glumačkom postavom koja uključuje Iana McKellena, Kate Beckinsale, Stephena Fryja, Rufusa Sewella, Joannu Lumley i predivnu profesoricu Sprout, Miriam Margolyes, nije nam uspio popraviti dojam.

Sve dok nam naša Ivana nije došapnula ključnu stvar i prosvijetlila nas: „Dijete Roberta Postea” trivijalizirana je parodija ruralne Engleske tridesetih godina dvadesetog stoljeća. To je bilo dovoljno da promijeni način na koji sam ja doživjela knjigu i da mi neke od zamjerki na knjigu sjednu na mjesto. Svejedno, i dalje ostaje srednja ocjena knjige i činjenica da neke cure nisu uspjele doći do kraja. Ostaje nada da ćemo s posljednjom ovogodišnjom book club lektirom popraviti gorak okus koji je nekima ostavilo prethodnih nekoliko naslova.

ŠTO DALJE?

Za sam kraj ove odurne godine, odlučile smo pročešljati top pet naslova koji su se provlačili kroz prve dvije godine našeg book cluba kao prve pratilje – knjige koje su zamalo pobijedile i postale naslov mjeseca. Među njima su se našli naslovi poput Misterioznog Henrija Picka, koji je nekoliko puta bio na čvrstom drugom mjestu, Djevojka iz močvare, koja je za dlaku izgubila od Slike Doriana Graya i koja bi pobijedila da cure nisu Doriana izabrale meni za rođendan, Kirke i Američkog braka, koje su zagolicale maštu članica, no ne dovoljno da pobijede, i konačno Noćnog tigra koji je za jedan presudni glas izgubio od Marqueza i njegovih Sto godina samoće prije dva mjeseca. I ovaj put borba je bila tijesna.

U finalu su se s jednakim brojem glasova našli Noćni tigar i Američki brak pa je moja malenkost morala presuditi. Prednost sam dala Noćnom tigru, budući da njega nisam još čitala, a i Američki brak mi se čini malo preteškom temom za ovo blagdansko i ino vrijeme. Za kraj godine, tako, bježimo u neki drugačiji svijet, u svijet mistike, praznovjerja, bajki, mitova i legendi, da barem na kratko zaboravimo ovaj čemer koji nas okružuje u stvarnom svijetu. Do idućeg book club reporta, koji će vjerojatno još biti stisnut u ovoj godini, ostanite pozitivni (ne na koronu, naravno) i čuvajte sebe i svoje najbliže ❤

BOOK CLUB REPORT – LISTOPAD, 2020.

Listopadski book club susret prošle godine bio je jedan od najupečatljivijih do sada. Barem meni. Proslavile smo moj rođendan, pridružile su nam se dvije nove članice, bez kojih danas ne mogu zamisliti naš kružok i za čitanje smo odabrale meni najdražu knjigu ikad. E da, i bile smo gotovo u punom sastavu. Jedan od rijetkih book club susreta s kojeg imam grupni selfie kao uspomenu. Vidjeli ste ga već na sto strana…

Zato je ovogodišnji listopadski book club susret bio skoro pa sušta suprotnost: gledale smo se preko ekrana, pričale o knjizi koja je velikom broju ljudi „omiljena ikad”, a većina nas nije ju shvatila, niti nam se svidjela, izbor literature za studeni odradile smo preko poruka… Zoom je super stvar, ali nije to to. No, trebamo biti zahvalni na prednostima moderne tehnologije i nadati se da će sve ovo proći čim prije da se opet okupimo u našem paviljonu.

Nego, bacimo se mi na knjigu.

O KNJIZI

Sto godina samoće. Gabriel Garcia Marquez. Nema tko nije čuo za nju. „Divna, predivna knjiga. Jedna od najdražih ikad,” čula sam s mnogih strana proteklih godina. Magični realizam. Gdje ćeš bolje? Iako nisam znala što to točno znači. Sad znam. Jako sam joj se veselila. Sad znam bolje.

Dio cura knjigu je čitao već prije, dio (među njima i ja) je sada čitao prvi put, neke su uspjele doći do kraja (tu sam), a neke su odustale. Uglavnom, većina nas nije mogla izvući nikakvu poantu iz knjige – možda joj je to i poanta? – iako se nekima svidjela, a nekima ne. Mi kojima se nije svidjela, priznajemo da ju nismo razumjele i da nismo sve uspjele pohvatati. Ja sam se osobno borila sa svakom stranicom, dok je nekim curama jedina prednost knjige bila ta da se brzo čita. Sto ljudi, sto mišljenja o Sto godina samoće 😉

Priča koju je (prema mojoj procjeni „nainfluensani”) Marquez ispričao u svojem Nobelom ovjenčanom romanu (mind – blown!) obiteljska je – ili bolje reći plemenska – saga o Buendiama, obitelji koja se doselila i na neki način utemeljila mjestašce Macondo. Priča počinje s pater i mater familias – Jose Arcadiom Buendiom i njegovom suprugom Ursulom – a nastavlja se unedogled do njihovih prapraunuka, ili tako nešto. Ukoliko budete čitali, javite mi u kojem koljenu završava ova saga, jer ja sam se pogubila. Zašto? Zato što od njihovih sinova Jose Arcadija mlađeg i Aureliana, svi muški potomci nose ista, ili donekle ista imena. Spoiler alert? Teško, knjiga je toliko konfuzna da je nemoguće nešto spoilati. Život jedne obitelji kroz nekoliko generacija na teritoriju Latinske Amerike, to mora da je zanimljivo – pomislit će neki od vas. I jest, u neku ruku. Ako zanemarimo činjenicu da je knjiga otprilike devedeset i pet posto naracija, gotovo bez ikakvih dijaloga. Naracija, koja toliko često skače iz jednog perioda u drugi, da je gotovo nemoguće popratiti sve, osim ako… Uh, da, osim ako nemate pri ruci obiteljsko stablo, za koje sam saznala tek na book club susretu. Navodno postoji online, a jedna od naših cura ga je čak izradila sama. Koristan savjet, moram priznati. Ako tome svemu dodamo još žličicu incesta, prstohvat pedofilije (iz današnje perspektive, naravno, u vrijeme kada se odvija radnja knjige to je bila normalna stvar, a radnja se odvija u periodu od dva stoljeća, mind you!), tri kapi letećih djevojčica, dvjesto grama gotovo vampirskog životnog vijeka te decilitar ciganskih proročanstava i skrivenog blaga, dobit ćete nimalo apetitlih mješavinu svega i svačega. No, ono što se Marquezu ne može osporiti jest ljepota pisanja. Lijepo pisanje i Sto godina samoće u mojoj se glavi odbijaju poput istih polova magneta, ali činjenica je: dobri stari Gabrek znao je s riječima. I to je ono što je nekima možda „izvuklo” čitav roman. Meni nažalost nije i nakon zatvaranja knjige osjetila sam olakšanje praćeno onom dobrom starom rečenicom „Što sam ja to upravo pročitala?” da se pristojno izrazim 🙂

Istina, nepopularno je ovako se osvrnuti na jednu od najcjenjenijih knjiga dvadesetog stoljeća. No, niti ja niti moje cure ne idemo za time da dobijemo nečije priznanje. Dijelimo svoja mišljenja, i to najiskrenije. Uistinu smatram da nije svaka knjiga za svakoga i da se ne moraju „cijenjene” knjige svidjeti svima, kao i da onaj kome se „velika” knjiga nije svidjela (ili ju nije razumio) nije ništa manje vrijedan čitač od onih kojima je ta knjiga „najbolja ikad”. Ne kaže se za vraga da svaka knjiga ima svoju publiku. Eto, mi uglavnom nismo Marquezova… #dontjudge

ŠTO DALJE?

Nakon razgovora o knjizi i čavrljanju o Interliberu, glasanje o knjizi za čitanje u studenom prebacile smo na grupni chat, budući da je glasanje išlo preko linkova iz web shopa Hoću knjigu, jer ja nisam imala fizičke primjerke knjiga kod sebe. Tako ću i vama umjesto fotografije, ostaviti linkove na knjige među kojima smo birale, a to su:

Erin Morgenstern „More bez zvijezda”

Rodrigo Fresan „Kensingtonski vrtovi”

Becky Chambers „Dug put do malog, gnjevnog planeta”

Lina Wolff „Ljubavnici poligloti”

Stella Gibbons „Dijete Roberta Postea”

Pobjedu je „za dlaku” nad Ljubavnicima poliglotima odnijelo Dijete Roberta Postea, tako da u studenome, ponovno, čitamo svojevrsni klasik. Iako se svaki put opečem kad kažem da iskreno jedva čekam, iskreno jedva čekam čitati ovu knjigu.

Idući susret zakazujemo za petak, 27. studenog u 19h, ponovno na Zoomu, ovaj put nadam se u većem broju i s boljom internetskom vezom za neke 😉

BOOK CLUB REPORT – RUJAN, 2020.

I ova nam se godina bliži kraju, još samo tri book club susreta i to je to za drugu godinu našeg Arena book cluba. Nadam se da ćemo optimistično zakoračiti u iduću godinu, no, ima još vremena do tada. Zašto to spominjem? Zato što nam je ova godina, osim što nam je zbog korone uzela dva mjeseca book club druženja, donijela prilično… pa… izazovan?/neobičan?/loš? izbor naslova 😀 No, ponekad treba čitati i loše knjige, zar ne? Ako je suditi prema našem rujanskom naslovu, dobro nam ide 😉

O KNJIZI

Priča o jednom braku nije ono što od nje očekujete. Nažalost, jedna je to od onih knjiga čiji sinopsis na poleđini ne daje pravu sliku onoga što se krije među stranicama. Očekivale smo duboku, potresnu priču o braku u kojemu je nešto pošlo po zlu, ili su se emocije iz nekog razloga razvodnile, o braku koji je ni iz čega postao prošlost, a dobile smo nešto sasvim drugo.

Pisac Jon i njegova supruga, nakon godina braka razilaze se. Što je presudilo braku, neću vam napisati, jer bi se moglo klasificirati kao spoiler. No, svakako jedna od stvari za koje biste očekivali da presude braku. Ono što je neobično i, recimo, šokantno u čitavoj priči, jest način na koji je do toga došlo i čitava naracija situacije iz Jonovog uma.

Ako pogledamo sinopsis, u kojemu se upotrebljavaju riječi poput „do bola lijepoj”, „nabijena emocijama”, „dok zamišlja kroz što je sve prolazila i što osjećala, Jon će se suočiti s nadanjima i zebnjama svakog supružnika”, dobivamo dojam da je priča dublja no što jest i da se Jon (a možda i njegova supruga) našao u ulozi promatrača i žrtve. No, nakon čitanja zaključujemo da nije tako. Jon je sve samo ne pasivni promatrač raspada svog braka, njegova „nadanja i zebnje” zapravo su perverzne želje i fetiši, a „dok zamišlja što je sve proživljavala i što osjećala” Jon zapravo sipa šovinističke predrasude, nimalo ne uzimajući u obzir njezinu stranu priče, niti pokazujući ikakvo shvaćanje braka iz njezine perspektive. Da je kojim slučajem ova knjiga pisana na ovaj način, ali iz pera ženske autorice, u najboljem slučaju bila bi žestoko popljuvana, ako bi uopće bila objavljena. Ponekad mi je stvarno žao što nemamo nijednog muškog člana u book clubu, jer bi nam ponekad jako dobro došla muška perspektiva.

Ali, ne dajte se zavarati, postoji i nekoliko dobrih strana ove knjige: kratka je, prijevod Anje Majnarić je poslovično fantastičan i postoji jedan odlomak, zbog kojega gotovo vrijedi truda.

„Takvi susreti, kratki i posve otvoreni, događaju se posvuda, cijelo vrijeme. Svi upoznavaju nekoga u koga bi se mogli zaljubiti, posvuda. Sasvim neočekivano gledate u lice nekoga tko vas gleda iskreno i zainteresirano. Nekoga tko ima nešto što biste rado imali, smisao za humor, sigurnost, zaigranost. To se gotovo nikad ne poklopi, već imate nekoga, on ili ona također je u vezi, i odlazite svatko svojim putem. Velika većina takvih kratkih susreta bude zaboravljena jer ne vode nikamo. Dok se vozite autobusom, susrećete nekoga s kim biste se mogli vjenčati, pogledi vam se lagano dodirnu, ali više se nikad ne vidite. Dok izlazite iz autobusa, srećete nekog drugog s kim ste mogli dosta sretno živjeti. Jedno od vas iskušava teren osmijehom, drugo uzvraća osmijehom, ali prekasno. Posvuda su ljudi koji su mogli naći jedno drugo, a nikad nisu. Kad bi svi koji to mogu posegnuli jedni za drugima, vrlo rijetki brakovi opstali bi dulje od jednog dana, tjedna ili nekoliko mjeseci, možda godinu-dvije, u slučaju onih koji su postali bespomoćno sretni zajedno. Uostalom, ima nečeg bespomoćnog u sreći, u prepuštanju drugoj osobi.”

Očekivanja. Ne možemo s njima, ne možemo bez njih, a često nas strašno razočaraju. No, što učiniti u situaciji, kada je kratki opis na poleđini knjige jedino s čime „možemo raditi”, a ispostavi se da nije pretjerano vjeran sadržaju? Iz našeg iskustva, smanjiti očekivanja, druge nema.

Nažalost, ova je knjiga među najlošijima koju smo pročitale u nešto manje od dvije godine kako book club postoji. Nismo bile u punom sastavu pa možda netko od cura koje nisu bile ima drugačiji dojam (do sada se nije dogodilo da sve dijelimo isti dojam o knjizi), no mi koje smo bile složile smo se da Priča o jednom braku, zapravo nije priča o jednom braku, nego priča o jednom ranjenom egu, s neobičnim fetišima i situacijama koje nisu svakodnevne za većinu brakova. No, čovjek uči dok je živ, čovjek uči čitajući i svaka nas knjiga nečime obogati, bili mi toga svjesni ili ne. Uostalom, na prvom book club sastanku usuglasile smo se kako nam je želja izaći iz svoje komfor zone i čitati knjige koje nam se možda neće svidjeti. Ne znam samo kako ćemo nakon ove knjige pronaći put nazad do komfor zone 😛

ŠTO DALJE?

Izbor naslova i ovaj mjesec pokušala sam zadržati što raznovrsnijim. Glasanje je ponovno bilo „na knap”, no ono što se dogodilo po prvi put otkako postoji Arena book club, jest da su apsolutno sve članice bile zadovoljne odabirom za listopad, bez obzira za koji naslov su glasale 😀

U listopadu, meni najdražem mjesecu, čitamo knjigu koju se već dugo spremam čitati i jako mi je drago da će moje prvo čitanje biti u društvu mojih book club cura. Neopisivo se veselim raspravi, koja nas čeka 30.10. u 19h.

Dame i gospodo, u listopadu Arena čita Sto godina samoće Gabriela Garcie Marqueza. To nam je ujedno i prvi klasik u ovoj godini. Vjerujem da nitko neće zamjeriti što sam ga tako nazvala ❤

Patrik Svensson – Knjiga jegulja

izdavač: Stilus knjiga

prijevod: Luka Miličević

Očekivanja. Ne možemo s njima, ne možemo bez njih. Čitav život jedno je veliko očekivanje. To je ljudski.

Jednako je tako i s knjigama. Zašto bi bilo drugačije?

Vjerojatno ste i vi, kao i ja, očekivali nešto posve drugačije od knjige ovako krasne naslovnice. Samo što su neki uspjeli prilagoditi svoja očekivanja nakon što su počeli čitati, a neki ne. O tome uvelike ovisi kako ste knjigu doživjeli. Ja spadam u prvu skupinu, a znam neke koji nisu uspjeli prilagoditi očekivanja pa im knjiga nikako nije sjela. Mene je oduševila.

Patrick Svensson autor je i pripovjedač ove knjige. Svi opisani događaji, njegove su uspomene, a svi izneseni podaci plod su njegovog istraživanja. Patrick je odrastao na rijeci, loveći jegulje sa svojim ocem. Tople su to i dirljive uspomene, no ono što im Patrick dodaje, možda je najneočekivanije u čitavoj priči.

Knjiga jegulja definitivno je publicistička knjiga, nema trunke fikcije u njoj. Znam, naslovnica nas je sve zavarala svojom divotom pa smo možda pomislili da se radi o nekakvom emotivnom romanu o odrastanju koje su obilježile jegulje. Djelomično, Knjiga jegulja i jest priča o odrastanju, no u manjoj mjeri nego bismo to mogli očekivati. Ona je zapravo jedna šokantna mješavina memoara, enciklopedije, mitologije, dokumentarca i ekološkog priručnika. Nekoliko puta tokom čitanja pomislila sam kako je Knjigu jegulja najjednostavnije opisati na sljedeći način: Zamislite da negdje u budućnosti, sjedite u suton na obali rijeke s djedom. Djedovo ime je Patrick Svensson. On, oslonjen rukom na štap, mudro pripovijeda, vi sjedite i pomno slušate. Onako kako bi lucidni djed ispričao svoju priču o jeguljama, uz pregršt znanstvenih i neznanstvenih digresija, uz odmake u katoličke legende, povijesne činjenice, zoologiju, ekologiju i razne crtice iz života svoje obitelji, takva vam je Knjiga jegulja.

U pitkom i besprijekornom prijevodu Luke Miličića, autor nas upoznaje s jednom od najzagonetnijih i najdugovječnijih vrsta koje obitavaju na našem planetu, s njezinom ulogom u životnom ciklusu, s njezinim neobičnostima i s njezinim, neminovno, bliskim krajem.

„Mnoge životinjske vrste migriraju radi razmnožavanja, ali rijetke poduzimaju toliko dugo i zamorno putovanje kao jegulja, tako uporno, na isto, tisućama milja udaljeno mjesto, i to samo jednom u životu, da bi nakon toga umrla.”

Jegulja je vrlo specifična riba. Njezin jedini životni cilj jest reprodukcija. Nakon mriješćenja, ona ugiba. Sve europske jegulje mrijeste se samo na jednom mjestu, do kojega putuju i tisućama kilometara…. samo da bi uginule na kraju. Životinjska vrsta koja je na Zemlji prisutna preko četrdeset milijuna godina, može doživjeti i do stotinu godina – samo ako joj uskratimo reprodukcijsku ulogu. Patrick Svensson napravio je iscrpno istraživanje ove, često zaboravljene ribe, i od njega složio fantastičnu posvetu jegulji, životinji koja je obilježila njegovo djetinjstvo. Na trenutke hladna i okrutna, a onda topla i emotivna, Knjiga jegulja najsveobuhvatnija je knjiga o zmijolikoj ribi koju ćete pronaći. Privukla vas naslovnica, ili ne, prilagodili vi svoja očekivanja, ili ne, Knjiga jegulja jedna je od posebnijih knjiga dostupnih kod nas i od srca vam preporučam da ju pročitate.

Rijetko kad se dogodi da knjigu koju sam posudila iz knjižnice i pročitala nakon toga i kupim. Mislim da se to do sada dogodilo dva puta. Ovo će biti treći put. Možda zvuči glupo, jer knjiga je to o sluzavim, duguljastim ribama, ali Knjiga jegulja me dirnula. Očaranost, ljubav i briga za tu ružnu ribu, koju Patrick Svensson iskazuje ovom knjigom, nešto je čega nam u moderno vrijeme nedostaje. Želim to čuvati na svojim policama. Želim se tomu vratiti.

„Nikad se nisam uspio nagnati vjerovati u čuda neke religije, ali mogu razumjeti onoga koji strah želi zamijeniti uvjerenjem. Mogu razumjeti da onaj koji se susreće s nečim nepoznatim ili zastrašujućim radije bira čudo nego daljnju nesigurnost. To je ljudski. Vjerovati znači prepustiti se nečemu. Samo metaforama možemo objasniti čemu.”

BOOK CLUB REPORT – KOLOVOZ, 2020.

Konačno smo i to dočekali. Nakon što se nismo uspjele okupiti u originalnom kolovoškom terminu, morale smo preskočiti i petak nakon toga zbog navale na knjižare pred početak škole, tako da smo tek jučer uspjele sjesti i porazgovarati o Očima tame.

O KNJIZI

Znate ono kad reklama za proizvod nema puno veze s proizvodom? E, upravo je to slučaj s novonastalom famom oko knjige Oči tame koja se digla izbijanjem ove, i Bogu i narodu dosadile, pandemije. „Je li ovaj triler Deana Koontza, izvorno objavljen 1981., predvidio izbijanje koronavirusa?” Ne, nije. Da to u startu riješimo. Što bi se reklo „niđe veze” s koronavirusom. Upravo zbog korištenja trenutne, nimalo lijepe situacije za reklamu knjige razlog je zbog kojeg ju neki ljudi odbijaju čitati. S pravom. Ali nepravedno, jer knjiga je odlična. No, i dalje smatram da je grozno globalnu zdravstvenu krizu koristiti kao marketing za knjigu. Shame on you. No, haj’mo se mi malo osvrnuti na samu knjigu.

Christina Evans u ranim je tridesetima i već je izgubila sve što je mogla izgubiti. Prije dvije godine rastala se od supruga, a prije godinu dana, njezin jedanaestogodišnji sin Danny poginuo je u tragičnoj nesreći pri povratku sa školskog izleta. Rekli su joj da je strašno unakažen i da je bolje da se pogreb održi uz zatvoren lijes pa je tako i učinila. U trenutku kada joj konačno stvari kreću na bolje – predstava koju producira postaje veliki (i unosni) hit u gradu showbusinessa Las Vegasu, a odvjetnik udovac kojega je upoznala na samu večer premijere pokazuje interes za nju – počinju joj se događati čudne stvari. Poruke na ploči u Dannyjevoj sobi kao da se ispisuju same, neobična hladnoća koja preuzima prostoriju ničim izazvana, računala koja se sama pale i gase, te vrlo živopisni i neobični snovi počet će Christinu vraćati godinu dana unatrag. No, kada shvati da je jedini način kako da se pomiri s gubitkom sina taj da ekshumira njegovo tijelo i vidi ga, što bi trebalo zaustaviti čudne halucinacije, otvorit će se Pandorina kutija, za koju ni ona ni njezin odvjetnik udovac Elliot nisu spremni, a koja bi ih mogla koštati života. Nepostojeće vladine organizacije, tajni vojni eksperiment i neobično snažni osjećaji prisutnosti, počet će u Christini stvarati sumnju u Dannyjevu smrt. Christina i Elliot upustit će se u avanturu dostojnu Jasona Bournea, u kojoj će sami protiv svih pokušati doznati istinu o Dannyju.

Dean Koontz Oči tame napisao je prvi put 1981. godine pod pseudonimom, no ova inačica koju čitamo u Fokusovom prijevodu zapravo je dorađena verzija objavljena 1996. godine pod imenom po kojemu ga obožavatelji prepoznaju. Naširoko poznat kao kralj trilera, napetosti i jeze, Koontz je u Očima tame briljirao – barem ako pitate mene, kojoj je ovo njegov prvi pročitani roman.

Od prve stranice priča me uvukla i knjigu sam „skršila” u nepuna dva dana. Napeta, dinamična, pravi „ne mogu stati dok ne doznam što se dogodio” triler savršeno mi je sjeo. Iako mu mnogi u komentarima na Goodreadsu prigovaraju da je predvidljiv i da nekako sve ispadne da se posloži u korist glavnih junaka, ja takvih zamjerki nemam – što je fikcija ako ne na volju autora i, kao što joj sama riječ kaže, izmišljena priča u kojoj može biti kako se autoru prohtije? Najbolji su mi komentatori kojima nedostaje realnosti u knjigama. Idi u stvarni život, ako želiš realno, fikcija je nerealna, pusti nas da uživamo. Uostalom, fikcija od prije dvadeset, trideset i četrdeset godina nije ista kao današnja. Prigovarate li Tolkienu da nije realističan? I think not.

Uglavnom, Oči tame pravi su adrenalinski „kick”, uz „koontztastičnu” dozu jeze i paranormalnog te napetost zbog koje ćete pročitati knjigu za manje vremena nego što traje radnja u njoj (spoiler: radnja se odvija u periodu od 30.12.-02.02. 😀 ).

DOJMOVI

Za početak, moram napomenuti da je dio „o knjizi” napisan nakon što sam knjigu pročitala sredinom kolovoza. Za svaki slučaj, da ne zaboravim. Od tada, neki su se dojmovi slegnuli, a neki su sjeli u kontekst nakon sinoćnje rasprave.

Ne znam kako bismo doživjele knjigu da se ovaj book club susret održao negdje u osamdesetima. Možda bi nam knjiga bila super, inovativna, ispred svog vremena. Ovako, ispada da je dobar dio već viđen, a ostatak prilično neuvjerljiv. Iako ja i dalje stojim iza gore napisanog da fikcija ima svu slobodu da bude i predvidljiva i nerealna, nekima od cura prilično su zasmetali određeni momenti u radnji knjige. Na kraju smo se složile da je knjiga u mnogočemu naivna, no da ima taj moment koji te tjera da čitaš dalje, iako je sam kraj popriličan antiklimaks. Da se možemo vratiti u 1981., poručile bismo gospodinu Koontzu da malo doradi neke stvari, jer puno je toga ostalo neobjašnjeno, puno toga na brzinu odrađeno. Oprostile bismo mu da mu je to jedan od ranijih romana (kako sam ja bila uvjerena do jutrošnje google pretrage), no Dean Koontz svoj je prvi roman objavio daleke 1968., tako da za ovo zbilja nema isprike. Ako ju stavimo u kontekst vremena u kojemu je pisana, jamačno je bila iznimno popularna zbog svoje paranormalne komponente (paranormalno me uvijek kupi, ma koliko otrcano bilo) i vrtoglave dinamike zbog koje ne možemo prestati čitati, no mi „moderniji” čitatelji, koji smo prošli „sito i rešeto” ipak imamo malo veća očekivanja 😉

ŠTO DALJE?

Nakon rasprave, red je došao na glasanje za naslov koji čitamo kroz rujan. Svakoga mjeseca trudim se da nekako obuhvatim čim raznovrsnije knjige među tih pet od kojih cure biraju i uvijek nekako imam u glavi naslov koji bi mogao biti izglasan. Naravno da se uvijek prevarim, ali to je jedna zabavna oklada koju prije svakog glasanja „bacim” sama sa sobom. Ni sinoć nije bilo drugačije. Tako u rujnu čitamo jedan intrigantan roman, o čijoj ćemo temi, vjerujem, imati štošta za reći 😉

2. listopada ponovno se nalazimo na rujanskom book club susretu, na kojemu razgovaramo o Priči o jednom braku.

MANA PASS – ŽELJA, ISTINA

izdavač: Ceres, Put rukopisa

Vjerujem da ste za Marinu i Natašu već čuli. Dvije mlade dame iz Kutine, koje su se udružile pod pseudonimom Mana Pass kako bi nam donijele jedinstveni serijal knjiga.

Zamišljen kao serijal od pet nastavaka, čiji će naslovi u konačnici stvoriti akronim ŽIVOT, spisateljski je pothvat dviju spisateljica prati pet prijateljica, čije priče doznajemo u svakoj od knjiga. Pet djevojaka se nakon završetka srednje škole spontano dogovori da će se za točno deset godina naći ispred srednje škole, neovisno o tome kamo ih život odvede. Susret je osmislila Nora, koja je datum i sat susreta zabilježila na papiriće i podijelila ih prijateljicama u noći dogovora.

U Želji pratimo taj prvi susret pet djevojaka deset godina nakon kraja srednje škole i Norinu priču.

Nakon završetka srednje škole, Nora odlazi studirati u Osijek. Izabravši „egzotično” zanimanje pedagoga za rad s djecom s posebnim potrebama, osuđena je na borbu za radno mjesto nakon fakulteta i ono famozno stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa od kojeg nam se svima stisne želudac.. Uz prikaz realistične i vrlo tmurne slike koja čeka većinu mladih danas po završetku fakulteta, naročito „nepopularnih” smjerova, pratimo i Norinu ljubavnu priču, koja vrlo brzo prerasta u ozbiljnu vezu. Borba s velikom nesrećom, dovesti će Noru na rub egzistencije i prisiliti da krene ispočetka u trenutku kada se sve čini beznadnim.

U Istini imaginarni mikrofon preuzima Ema, druga od pet okupljenih prijateljica. Emin je život nakon mature krenuo u posve drugačijem smjeru od Norinog. Završila je fakultet u Zagrebu i specijalizirala se za politiku. Mlada entuzijastična djevojka, visokih moralnih načela bit će pravi izbor za mladu i perspektivnu stranku koja planira preokrenuti Hrvatsku nakon predstojećih izbora. Oduševljena što je konačno pronašla politički smjer u čija načela i sama čvrsto vjeruje i kojemu doista može dati svoj doprinos, Ema će vrlo brzo pokazati da je nezamjenjiva karika u političkom lancu. No, druga strana političke medalje vrlo brzo će pokazati svoje krvoločne zube i Emu dovesti pred ogledalo u kojemu će se morati suočiti s osobom koja je postala.

Knjige sam progutala jednu za drugom prije nekoliko dana. Svjesno sam odlučila dati si neko vrijeme da ih „provarim” prije nego što napišem osvrt. Znate, ima tih nekih knjiga koje počnete shvaćati tek kada nekoliko dana „odleže” u vašem umu nakon čitanja. Naročito je to poželjna praksa kada imam i kritika za iznijeti pa volim uzeti vremena da ih malo „prožvačem” kako ne bih postala pregruba u osvrtima 🙂 Ovdje se to ispostavilo punim pogotkom, jer što sam više razmišljala o knjigama, to su mi jasnije postajale neke stvari koje sam za vrijeme čitanja shvaćala kao negativne. Razlog? Pristupila sam knjigama na krivi način.

Da objasnim. Najiskrenije, nisam znala što mogu očekivati kada uronim među stranice Želje. Vidjela sam po internetima da je knjiga jako hvaljena iz pera nekolicine domaćih blogerica, ali i sami znate da to ponekad ne mora ništa značiti 😉 Žanrovski nisam imala pojma kamo spadaju – s pravom, jer ne spadaju nikamo. Ljubavni roman nikako nisu, triler i krimić također, SF mooožda u kontekstu poštenih političara u Istini 😉 Ozbiljno, Želja i Istina ne spadaju ni pod jedan poznati žanr. One su prikaz života, kao što i naziv serijala kaže. Prikazuju svakodnevni život u njegovom najsurovijem obliku i zato sam ispočetka imala problem.

U Želji mi je naracija bila pomalo hladna. Činjenična. Mjestimično iznošenje grubih statistika vezanih uz temu nije pomagalo. Nisam osjetila emocije koje bih prema svim pravilima trebala osjetiti. Umalo sam se počela pitati što je meni to trebalo… A onda kraj… Nije mi bio dovoljan, trebala sam više. Pustila sam Želju, uzela Istinu – reko’ odradit ćemo ovo kako spada, obećanje je obećanje. Istina je ispala sasvim druga priča. Nevjerojatan napredak u pisanju u odnosu na Želju. Zamjerke po pitanju lektorskih i uredničkih propusta, ali nije smak svijeta, to se lako riješi. Istina je imala nekolicinu trilerskih momenata i pojačanu dinamiku prema kraju, baš kako treba. Oduševila me.

Onda sam odložila i Istinu i Želju i malo prespavala. Malo razmišljala. Malo slagala kockice. Jučer pričala o njima s prijateljicom na kavi. I sve je sjelo. To je Život.

Trud koji su Marina i Nataša uložile u detalje, u pozadinu priče, istraživanje koje su odradile za obje vodeće teme u knjigama (iako im to nije ni blizu struke) je famozan. Takvo nešto još nisam vidjela u knjigama domaćih autora. Čak i spomenuta statistika u Želji ima svoju svrhu. Stil pisanja, naracija – upravo onakvi kakvi trebaju biti s obzirom na temu svake od knjiga. Evolucija u pisanju je neminovna, jer što više pišeš, pisat ćeš bolje, no ono što me najviše oduševilo bila je spoznaja da nas ove knjige uče. One doslovce imaju i edukativnu funkciju, jer svi podaci izneseni u njima kao primjeri stoje u stvarnom životu. I kada je ta konačna kockica sjela na svoje mjesto, mogla sam jasno vidjeti zašto je ovaj serijal jedinstven, poseban uradak na domaćoj književnoj sceni, zašto sve ono negativno što sam ja u njima vidjela zapravo ne stoji i zašto Mana Pass zaslužuje veće priznanje nego što ga imaju.

Vještina kojom su se uhvatile ukoštac s tabu temama u društvu, s problemima koji svakodnevno proždiru „obične smrtnike”, sa svim onim velikim sitnicama koje život čine lakšim, težim, ili jednostavno životom, uistinu je fascinantna. Da mi je netko rekao da postoji osoba, a kamoli dvije, koja može napisati knjigu o svakodnevnom životu koja je vrijedna čitanja, ne bih mu vjerovala. Ali, eto, ispostavilo se da je to jedna od oklada koju bih izgubila 😉

Dodatni bonus donijelo im je fenomenalno i točno opisivanje lokacija u gradovima u kojima se radnja događa, no šlag na torti je predivan hommage njihovoj Kutini kroz povijesne crtice, prekrasne opise i famozne ilustracije umjetnice Tene Grgić. Apsolutni pogodak.

Cure, od srca vam želim da ustrajete u svom radu, da nam čim prije iščarobirate i ostala tri nastavka i da nam svima pokažete Život u svom sjaju, sa svim vrlinama i manama. Obožavam vaše snažne junakinje i veselim se čitati životne priče preostalih triju prijateljica. Nestrpljivo čekamo Dajanu ❤

BOOK CLUB REPORT – SRPANJ, 2020.

Srpanjski book club susret bio je specifičan po mnogo čemu. Osim što su pristigle samo dvije članice – ostatak se razbježao po morskoj obali – još smo ga i održale van knjižare, zbog maski. No, mislim da ćemo idući mjesec biti nindže u knjižari, prije nego slobodnouste u kafiću 😀

Knjiga mjeseca srpnja bio je klasik Daphne du Maurier, Rebecca. I bome, sjela nam je savršeno. Nakon dvije knjige koje nas nisu oduševile, Rebecca je bila treća sreća.

O KNJIZI

Mlada, dvadesetjednogodišnja, neimenovana protagonistica romana, koja je ujedno i pripovjedačica, kasno proljetni odmor provodi kao družbenica starijoj dami u elitnom hotelu u Monte Carlu. Tamo upoznaje obudovjelog i ponešto starijeg Maxima DeWintera, s kojim provodi vrijeme, nakon što gospođu VanHopper za krevet prikuje gripa. Maxim i mlada dama se zaljube te ju on u vrlo kratkom roku oženi i odvede na svoje glasovito imanje Manderley. Junakinja je već ranije upoznata s činjenicom da je Maximova supruga poginula u strašnoj nesreći na moru samo godinu dana ranije, no nije znala za detalje, kao ni to da je prva gospođa DeWinter bila strašno voljena od strane mještana i osoblja na imanju. Polako prodirući ispod površine misterije koju je Rebecca DeWinter ostavila za sobom, mlada će gospođa DeWinter malo po malo otkrivati mnoge tajne koje krije Manderley i ljudi u njemu, a naročito njezin suprug.

Iako sam na više mjesta čula da se Rebecca karakterizira kao horor, čemu u prilog ide činjenica da je ekranizaciju potpisao majstor žanra Alfred Hitchcock, knjiga je meni bila više u rangu psihološkog trilera nego horora. Ima jezovite elemente, no oni su više napeti trenuci, iščekivanje zbog kojeg mahnito čitate dalje, nego što su jezivi prizori ili zvukovi zbog kojih ne biste mogli spavati noću. Vjerujem da film ima daleko više elemenata horora, naročito jer sadrži komponentu koja je alfa i omega u stvaranju jeze, a to je glazba.

Rebecca je strašno napeta knjiga. Ne znam kada sam posljednji put bila u tolikoj napetosti čitajući knjigu. Autorica je stvarno uspjela stvoriti taj efekt prilično jednostavnim načinom pisanja i zbog toga joj se divim. Definitivno jedna od najboljih knjiga koje sam čitala u ovoj godini, ako ne i dulje.

Ono što smo se složili na book clubu jest da nam dosta toga nije bilo jasno, jer nije bilo servirano na srebrnom pladnju, kao u većini modernih trilera. Apsolutno smo bile oduševljene time što je autorica ključne stvari ostavila nedorečenima, na interpretaciju čitatelja, istovremeno ostavljajući dovoljno tragova da nas odvede u pravom smjeru. Uistinu, u punom smislu riječi, maestralno djelo. Uživale smo razmjenjujući svoje teorije o određenim momentima u knjizi i jako mi je žao što nismo bile u punom sastavu, jer rado bih da sam mogla čuti razmišljanja i teorije ostalih cura.

ŠTO DALJE?

Kako nam je ovaj book club susret bio sav naopak i knjigu za kolovoz birale smo prije službenog dijela book cluba, tako sam propustila uslikati hrpicu knjiga među kojima se biralo, no priložit ću ih pojedinačno. Iako nisu sve cure bile blizu svojih mobitela kako bi glasale na vrijeme, više od polovice cura je uspjelo glasati i nadmoćno je pobijedio vrlo aktualan triler Oči tame Deana Koontza. Iako je jedna članica bila pomalo razočarana, jer smatra da je knjizi marketing dala trenutna situacija s koronom, Dean Koontz je institucija i vjerujem da će i bez teorije predviđanja trenutne pandemije, sama knjiga biti fantastična. No, to ćemo saznati na našem idućem book club susretu, koji zakazujemo za 28.8. u 19h, na starom mjestu. Šifra: Bal pod maskama uz Oči tame 😉