EDITH NESBIT – PETERO DJECE I PJESKO, FENIKS I ČAROBNI SAG, PRIČA O AMULETU

izdavač: Zagrebačka naklada

Iako je „žarila i palila” na prijelazu devetnaestog i dvadesetog stoljeća, Edith Nesbit za mene je najveće otkriće ove godine.

Priča ide ovako. Negdje u ovo doba prošle godine posjetila sam moju divnu Mirjanu u njezinom ZuZi shopu (Antuna Šoljana 33, Zagreb). Među stotinama – možda i tisućama – knjiga na njezinim policama, za oko mi je zapela „Feniks i čarobni sag”. Predivna naslovnica i zanimljiv sinopsis – prodano. Tek nakon što sam došla kući i odlučila potražiti naslov na Goodreadsu, shvatila sam da je to drugi dio trilogije za djecu „Petero djece”, a trilogiju čine naslovi „Petero djece i Pjesko”, „Feniks i čarobni sag” te „Priča o amuletu”. Tražila sam preostala dva naslova za kupnju na internetu, no nije ih bilo. Knjiga je pospremljena na policu za neko kasnije čitanje i potencijalnu nabavku preostalih nastavaka.

Premotajmo naprijed na pretprošli tjedan. Ovaj put knjiga mi je zapela za oko na mojim policama. Vukla me. No, kako ću čitati bez preostala tri nastavka? Tu u priču ulijeće moja najdraža knjižnica i trilogija je spremna za čitanje. Posljednji nastavak pročitan je jutros i malo je reći da me ubija tuga što ne mogu pronaći posljednji nastavak koji mi nedostaje. Da, sinoć sam na webshopu izdavača ipak pronašla „Priču o amuletu” (i naručila ju), ali „Petero djece i Pjesko” ne mogu pronaći ni za lijek. Ako netko slučajno naleti na taj naslov, prišapnite mi, plaćam suhim zlatom. A u nastavku ću objasniti i zašto.

O KNJIGAMA

Cyril, Anthea, Robert, Jane i beba Janješce u prvoj knjizi poslani su na ljetovanje u prekrasnu bijelu kuću gdje, istražujući nepoznato mjesto, otkrivaju zapuštenu šljunčaru i u pijesku zakopano neobično stvorenje imena Pjesko. Pjesko je neka vrsta vilenjaka, koji ispunjava želje, ali radi to vrlo nevoljko. Iako je djecu upozorio da pažljivo biraju želje, kako im se ne bi obile o glavu, djeca kao djeca neizbježno će se uvaliti u nevolje sa svakom svojom željom. Srećo, djelovanje čarolije prestaje u suton, tako da u najgorem slučaju samo trebaju pričekati da sunce zađe i spašeni su. Zvuči jednostavno, zar ne? Nije nimalo.

U drugom nastavku djeca dobivaju novi sag za svoju sobu – predivan perzijski sag, koji nakon razmatanja otkrije jedno neobično jaje. U toplini sobe, iz jajeta će se izleći feniks, koji će djeci objasniti koliko je sag koji su dobili čaroban. Samo trebaju stati na njega i odvest će ih kamo god požele. No, naravno da će i u ovoj pustolovini po krivu poći sve što može i osigurati čitatelju nezaboravan doživljaj.

U posljednjoj priči, djeca će se ponovno susresti s Pjeskom, no ovaj put neće on biti taj koji će im ispunjavati želje. Ovaj put djeca imaju samo jednu želju, a kako bi im se ostvarila moraju pronaći drugu polovicu amuleta, koji su na Pjeskov savjet kupili u staretinarnici. Tražit će ju kroz prošlost i budućnost, jer – iako ne može ispunjavati želje – polovica amuleta sasvim je dovoljna za putovanje kroz vrijeme.

DOJMOVI

Ako vam išta govore naslovi poput Pet prijatelja i Kronike Narnije, onda ne morate čitati dalje – već ste uvjereni kako su ove knjige must read.

No, ako niste čitali gore spomenute naslove, ili jednostavno želite čuti moje dojmove – slobodno nastavite.

Pustolovine u dječjim romanima rijetko koga mogu ostaviti ravnodušnima. Postoji ta neka posebna magija koja se proteže kroz razne zgode i nezgode koje doživljavaju protagonisti takvih romana i često smo se kao djeca (a nerijetko i kao odrasli) poželjeli uvući u stranice knjiga i pridružiti se ekipi. Ta je magija posebno naglašena u knjigama starijeg datuma. Ne znam za vas, ali dječje knjige s početka pa sve do sredine dvadesetog stoljeća kao da sadrže neku posebnu notu pustolovine u odnosu na knjige novijeg datuma. Daleko od toga da novije knjige nisu posebne, no u starijima se sakrio taj neki poseban osjećaj koji kao da miluje dječju dušu nama. Ne znam razumijete li…. ili sam to samo ja.

Radnja trilogije Petero djece odvija se (većinom) u prvim godinama dvadesetog stoljeća u Londonu. Kažem većinom, jer sam već spomenula kako djeca putuju i kroz prostor i kroz vrijeme u knjigama. Možete si vizualizirati London početkom dvadesetog stoljeća. Njihov otac radi kao vojni izvjestitelj, a majka je često u posjeti bolesnoj baki, ako ne i sama boležljiva i na liječenju. O djeci većinom brigu vode sluge, a možete zamisliti koliko je posvećena ta briga. Djeca su uglavnom prepuštena samima sebi pa možete zaključiti u kakve se sve nevolje mogu (i hoće) uvaliti.

No, to su djeca iz jednog drugog vremena. Djeca drugačijeg odgoja i drugačijeg odnosa prema starijima pa i međusobno. Dok su današnji dječji protagonisti individualni, pomalo nevaljali, djeca u ovim romanima imaju snažan osjećaj brige prema braći i sestrama, vrlo izraženu empatiju i vrlo jak osjećaj onoga što je ispravno, pravedno i u redu. Nešto što rijetko srećemo u modernim romanima – barem na ovaj način. Upravo zato ovakve knjige imaju važnu odgojnu ulogu. Ljubav i suosjećanje koje djeca osjećaju jedni prema drugima, prema svojoj obitelji, prema služinčadi i prema neobičnim stvorenjima s kojima dijele stranice knjiga, a posebno prema onima kojima su nehotice učinili nažao, posebno iskaču u njihovim dinamičnim pustolovinama.

Neopisiva toplina, dječja mašta, ali i dječja mudrost, ono su što izdvajaju trilogiju o petero djece od svih drugih knjiga za djecu. Istovremeno, ono su što im je zajedničko s naslovima koje sam spomenula ranije. I baš zato imaju posebno mjesto u mom srcu.

Ne znam jesam li vas uvjerila kako su ovo knjige koje svakako vrijedi imati na policama vaših najmlađih, ali ja sam potpuno opčinjena njima i iskreno se nadam da će se svemir pobrinuti da se domognem i prvog nastavka koji mi nedostaje, jer – iako ih mogu posuditi u knjižnici kad god poželim – stvarno ih želim imati na svojim policama i gnjaviti svoje klince da ih čitaju.

Kad biste barem mogli osjetiti dio onoga što ja osjećam nakon čitanja, ali i sada dok pišem o tim naslovima… To mora da je ljubav.

GERALDINE BROOKS – NAROD KNJIGE

izdavač: Novela Media d.o.o.

Krajem rata, 1996. godine, u Sarajevu je pronađena pola stoljeća stara židovska knjiga, Sarajevska Hagada. Knjigu je hrabro spasio ravnatelj muzejske knjižnice u Sarajevu, Ozren Karaman, u vrijeme kada su knjižničari nesebično žrtvovali svoje živote kako bi spasili knjige od spaljivanja pod najezdom granata. Hanna Heath, konzervatorica iz Sidneyja, pozvana je kako bi pregledala srednjovjekovni kodeks i izvršila nužne popravke, nakon čega će Hagada biti izložena u sarajevskom Zemaljskom muzeju. Radeći na knjizi otkrit će četiri neobična traga zbog kojih će poželjeti više doznati o putovanju koje je knjiga prešla, od svog nastanka u Španjolskoj sredinom petnaestog stoljeća pa sve do današnjih dana.

Krilo kukca. Vinska mrlja. Kristal soli. Bijela dlaka.

Svaki od tih tragova za sobom nosi svoju priču, priču o hrabrim ljudima u teškim vremenima, priču o ratovima, politici, vjeri, obitelji i ljubavi. No, najvažnije – priču o knjigama. Krećući se unatrag od Drugog svjetskog rata u Sarajevu, preko posljednjih godina devetnaestog stoljeća u Beču, početka sedamnaestog stoljeća u Veneciji pa sve do sredine petnaestog stoljeća u Španjolskoj, pratit ćemo hrabre ljude u borbi za goli život, u čijim će se životima zateći neobična knjiga, ljude raznih vjeroispovijesti koje će povezati ljubav prema umjetnosti i u trenucima kada im vlastiti život visi o niti.

„…proveo sam mnoge noći ležeći budan u ovoj sobi, misleći da je Hagada došla u Sarajevo s razlogom. Bila je ovdje da nas stavi na kušnju, da vidi ima li ljudi koji znaju da je ono što nas sjedinjuje jače od onoga što nas razdvaja. Da biti ljudsko biće znači više nego biti Židov ili musliman, katolik ili pravoslavac.”

Na naslovnici knjige stoji: Jedna od onih knjiga koje ćete pamtiti. I to je sve što trebate znati. Nemojte se dati zavesti riječima poput krimić, triler, a pogotovo ne dajte da vas navuče usporedba s DaVincijevim kodom (da, i to sam negdje vidjela). Ne, ova knjiga je nešto sasvim drugo. Iako pri kraju nakratko dobiva notu krimića, ova je knjiga jedno putovanje kroz povijest, uz pomoć autoričine mašte, upoznavanje okolnosti u kojima je Hagada nastajala, kroz čije je sve ruke prošla i podsjetnik da ništa na ovom svijetu nije crno-bijelo, da smo svi krvavi ispod kože ma koje ona boje bila i kojemu se bogu molila.

Prekrasno prikazane sve prepreke s kojima se ljudski rod bori od svog postanka, sve zamke i blagodati svake vjere, ali i vrlo suptilan osvrt na rigidnost vjere (bilo koje) u odnosu na prava svakog čovjeka. Religije u nasljeđe ostavljaju prekrasne građevine i umjetnička djela, ali ostavljaju i krvave tragove koje su naslikali pojedinci pod izlikom više sile, a za vlastitu dobrobit. Nije puno drugačije ni danas, samo su alati kojima se služe možda malo bliže onoj pravoj strani zakona.

Iako piše o umjetnosti, ova knjiga sama po sebi je umjetničko djelo. Uz priču o Hagadi, doktorica Heath paralelno će otkrivati nepoznate detalje iz prošlosti svoje obitelji, dajući dodatnu dimenziju sadašnjosti u povijesni roman.

Savršeno ukomponirane priče, na kraju se maestralno objedinjuju i dobivaju svoj završetak, a sama knjiga toliko je pitka, toliko prepuna detalja i divnih likova, da se pitam što se dogodilo s autorima u posljednjih desetak godina da je ovakve knjige teško pronaći. „Narod knjige” primjer je knjige koja je pisana zbog umjetnosti, zbog ljubavi, a ne zbog komercijalne vrijednosti i to je ono što nedostaje većini romana novijeg datuma. Barem se meni tako čini.

Neopisivo sam uživala u čitanju ove knjige i do neba sam zahvalna Ivanki što mi ju je otkrila. Knjigu više nije moguće kupiti u knjižarama, ali svakako ju potražite u svojoj knjižnici. Uostalom, i ona sama posvećena je upravo – knjižničarima.

Stefan Tićmi – Ja sam Akiko

izdavač: Alegria knjiga

Akiko je jedna posebna djevojčica. Živi s ocem, koji sprema najbolja jaja sa slaninom. Obožava slova, ali ne voli brojeve. Stoji iza svojih riječi i nema godine. Ona je vosak, ona raste unatrag, razgovara s drvećem i ručnicima. Akiko na poseban način vidi snijeg, ne voli lignje i korektorom briše granice. Njezino srce ima četiri kotača. U avionima pravi papirnate brodove, a na brodovima izrađuje papirnate avione. Njezin Ego raste joj pred očima… njezin umiljati mali pas imena Ego. Akiko voli prirodu i dinosaure, a na tavanu čuva škrinju zaključanu violinskim ključem. Akiko je djevojčica koja svemu daje novi smisao i čija priča će vam se urezati u srce za sva vremena.

Knjižicu o Akiko prvi put sam čitala u originalnom, srpskom izdanju, prije gotovo dvije godine. Zaljubila sam se u nju na prvo čitanje, a svako iduće samo je produbilo tu ljubav. Knjiga prati tijek misli neobične djevojčice u njezinom svakodnevnom životu, no te misli daleko su od svakodnevnih. Kombinacija dječje mašte, mrvica filozofije i pregršt dječje nevinosti utkane su u svaku rečenicu ove prekrasne priče. Akiko će vas, između ostalog, naučiti odakle zapravo potječe izraz „upala mi sjekira u med”, što je to uistinu promenada i kako se dovesti u red.

Dok budete prolazili kroz priču od nepunih sto stranica, nerijetko će vas ugrijati oko srca, naježiti vam se koža na rukama i zasuziti oko. Priču ni o čemu posebnome, a opet o svim najvažnijim stvarima, osjećajima, mislima… Jer ništa na svijetu nije važnije od djetetove mašte i njegovog poimanja svijeta. Nakon susreta s Akiko poželjet ćete da svi možemo zauvijek zadržati tu djetinju nevinost, mudrost i znatiželju. Odrastanje stvarno sve pokvari. Sve bih dala da mogu voziti svoje srce na četiri kotača, razgovarati s Baobabom i ući u kovčeg jednog Marsela, sklupčati se tamo i ostati zauvijek dijete…

Ja sam Akiko nije priča koju ćete pročitati jednom i ostaviti postrani. Ne, njoj ćete se vraćati, onako kako se vraćate onoj jednoj omiljenoj knjizi koja vam pruža utjehu u najtežim trenucima. Za manje od sat vremena Akiko će vas uvjeriti da je u svijetu ostalo boje, da ima nade, da samo trebamo zatvoriti oči, prepustiti se mašti i obrisati suze s ramena za plakanje. Knjižica je to koju ćete nositi sa sobom, otvarati ju nasumce i sa smiješkom čitati zbrkane, naoko besmislene rečenice male Akiko, ali vama će imati savršenog smisla.

Stefan Tićmi, mladi pisac, u odrasloj je dobi uspio savršeno uloviti glas male djevojčice, koja će nas naučiti više o svijetu nego svi mudraci svijeta, i prenijeti ga na tako poetičan da djeluje kao da dolazi iz neke druge galaksije.

Za kraj sam ostavila onaj šećer o kojemu svi uvijek pričaju. Da, znam da ste upravo to čekali. Predosjećali ste da sve vodi prema ovom trenutku. I bili ste u pravu. Ja sam Akiko može se usporediti s Malim Princem. Čak o njoj kažu kako posjeduje „bajkovitu mudrost Malog Princa”. Znam da ste znali. Sad kad sam vam sve rekla, pobrinite se da i Akiko dobije zasluženo mjesto na vašim policama, ali i u vašim srcima. Ona to stvarno zaslužuje.

#MYFIRENDSCREATEMYTBR

Onima koji me prate na Instagramu, priča je poznata. Za one koji su možda prisutni samo ovdje na blogu, kratko objašnjenje. Izazov iz naslova na „balkanski bookstagram” prenijela je Marija s profila @distance.your.shelf. Ona je izabrala nas nekoliko knjigoljubaca koji smo joj predložili po jednu knjigu za čitanje tijekom veljače. Video s njezinim dojmovima nalazi se na njezinom Instagram profilu pa ga svakako pogledajte. Ja sam odlučila „ukrasti” ideju za ožujak pa su mi tako literaturu birale ranije spomenuta Marija, Tajana s profila @readinglistt1 i Biljana s profila @write_owl. U nastavku dojmovi o svakoj od knjiga, redoslijedom čitanja.

FRANK MCCOURT „ANGELIN PRAH”

Ovu knjigu čitala sam na Biljaninu preporuku i unaprijed sam znala da će biti problema s njom 😀 Ne zbog Biljane, da se razumijemo 😛

Riječ je o memoarima američkog autora irskog porijekla Franka McCourta. Prvi od tri sveska o piščevom životu govori o njegovom djetinjstvu, pa i prije, od upoznavanja njegovih roditelja pa sve do njegove osamnaeste godine i povratka u SAD. Frankovi roditelji upoznali su se u New Yorku, otac je bio potomak irskih imigranata, a majka je kao mlada iz Irske otišla u SAD u potrazi za boljim životom. Francis (Frank) njihovo je najstarije dijete. Nakon tragičnog događaja koji je uključivao peto dijete McCourtovih, djevojčicu Margaret, obitelj se vraća nazad u Irsku i tamo pokušava izgraditi život, no tragedija za tragedijom onemogućavat će bilo kakvu sreću za siromašnu obitelj, koja preživljava na bonovima, od crkavice koju zarađuje (ili, češće ne zarađuje) otac Malachy, a koja često usput ostane zapijena u nekoj krčmi.

Priča je mračna, teška, sumorna i tako, tako tužna. Sretan, miran i ispunjen život rijetko kad je vrijedan stranica knjige, takva smo vrsta. Strašno sam se mučila s knjigom. Neopisivo. U trenucima kad sam vodila vlastite bitke u svojoj glavi, ovo je bilo upravo ono od čega sam se trebala maknuti. Inače nisam tip za mračne knjige, iako razumijem i cijenim poantu zapisivanja najmračnijih godina ljudskog vijeka, bilo iz osobne ili malo šire perspektive. Ne volim knjige o ratovima, o holokaustu, progonima, imigrantima i slično. Ponavljam, svjesna sam potrebe za takvim knjigama, no jednostavno nisu „my cup of tea”… Užasno ih teško proživljavam i zaključila sam da jednostavno ne želim proživljavati tako teške emocije nakon čitanja. It’s my prerogative 😉

Prije čitanja dobila sam dosta komentara kako je knjiga divna, ali tužna. Moram priznati da mi je nedostajao ovaj divni dio. Priznat ću da se autor vješto koristio humorom na trenutke da ublaži tragedije, ali mene knjiga nije dirnula. Ne znam. Bila mi je dosadna, na trenutke mi je bilo teško poloviti sve likove i tko je kome što. Možda je ružno govoriti tako o nečijim memoarima, ali tako je, čemu lagati.

Frank McCourt bio je učitelj. Uvijek sam voljela učitelje. Ako pogledate njegove fotografije dostupne na internetu, vidjet ćete da je bio strašno simpatičan lik. Iz tog razloga mi je malo žao što ću priznati sljedeće: knjigu nisam dovršila. Odustala sam na prvoj polovici. Nije išlo. DNFala sam ju. Prošla su vremena kad sam se morala prisiljavati da pročitam knjigu koja mi se ne sviđa (khm…lektira…khm). Možda nekom drugom prilikom, u nekom drugom periodu života ponovno posegnem za Frankovim memoarima (taj starački osmijeh teško izlazi iz glave), ali sada… u ovo vrijeme… u ovom mentalnom stanju jednostavno ne ide.

ELIF SHAFAK „THE ARCHITECT’S APPRENTICE”

S Elif Shafak dosad nisam imala nikakvog iskustva, tako da nisam imala pojma što me čeka u Tajaninoj preporuci. Moram biti iskrena, Tajana mi nije preporučila konkretno ovu knjigu, nego mi je „naredila” da pročitam bilo što od Elif. Knjiga koju sam odabrala, ujedno je i jedina njezina koju posjedujem – kupila sam ju u najdražoj ljubljanskoj knjižari prije nekoliko godina. Svidjela mi se naslovnica, svidio mi se opis na poleđini i nije bila skupa. Prodano.

Malo mi je žao što sam zakasnila mjesec dana s čitanjem, jer sam kopanjem po Instagramu doznala kako je upravo ova knjiga bila praćena na čitateljskom profilu Vojvotkinje od Cornwalla (@duchessofcornwallsreadingroom) krajem veljače i početkom ožujka. Bilo bi baš fora da sam se uskladila s njom, ali eto…

Moram spomenuti da je knjiga prevedena na hrvatski pod nazivom „Majstor i ja” u izdanju Hene, no, budući da sam ju ja imala kod kuće na engleskom, bilo mi je jednostavnije čitati ju tako. Ne biste vjerovali koliko su tražene knjige Elif Shafak u mojoj knjižnici – načekala bih se da sam ju išla posuditi 😀

O radnji neću puno, sve je lijepo opisano u sinopsisu. No, o pisanju hoću itekako 🙂

Za ovu mi je knjigu trebalo najviše vremena. Istina, najopsežnija je i ima najsitniji font, no to nisu glavni razlozi zbog kojih se čita polako. Namjerno neću napisati sporo, jer to ima negativnu konotaciju, nego polako što podrazumijeva uživanje – a ja sam s „The Architect’s Apprentice” itekako uživala.

Vrijeme radnje proteže se kroz gotovo čitavo šesnaesto stoljeće, mjesto radnje je (uglavnom) prijestolnica Otomanskog carstva, Istanbul. Glavni likovi indijski čuvar slonova Jahan, majstor arhitekt Sinan, njegovi šegrti, jedno posebno romsko pleme, sultanova obitelj i nebrojeni mali, ali veliki likovi koji se pojavljuju u priči. No, važniji od svih njih bijeli je azijski ratni slonić Chota.

Kako sam već spomenula, ovo mi je bio prvi susret s pisanjem Elif Shafak i priznat ću kako sam imala potpuno pogrešno mišljenje o njezinim knjigama. Prva knjiga za koju sam čula bila je „Četrdeset pravila ljubavi”. Iako ispod samog naslova stoji da je roman o Rumiju, moj je mozak upalio sve moguće lampice i pomislio kako je to nekakva mješavina filozofije i fikcije. Nije me privlačilo. Dok su svi oko mene mahnito čitali „Kopile Istanbula”, „Crno mlijeko”, „Tri Evine kćeri”, ja sam ju obilazila u širokom luku. I bilo je to nepravedno. Zahvalna sam što me ovaj izazov natjerao da pročitam svoju prvu knjigu ove autorice. Način na koji ona piše uistinu je ljekovit. Uostalom, vjerujem da je dobar dio knjiga koje govore o nekim davnim vremenima, na vrlo poetičan način, ljekovit. Nije lijepo uspoređivati autore i njihova djela, no osjećaj koji sam imala prilikom čitanja osjetila sam čitajući „Shantaram” Gregoryja Davida Robertsa i „Katedralu mora” Ildefonsa Falconesa. Prva prati život odbjeglog australskog pljačkaša banaka u Indiji u drugoj polovici 20.st, a druga gradnju katedrale u Španjolskoj sredinom 14.st. Nijedna od te tri knjige nemaju nikakve veze jedna s drugom (i trećom) što se tiče radnje, niti vremena u kojemu se ona odvija, no sve tri su prepune onih sitnih detalja koje ne možete doživjeti ako niste bili tamo u to vrijeme.

Za razliku od knjiga koje čitate polako, jer su preintenzivne za dugotrajno čitanje (poput „Mladenke kostonoge” u mom slučaju, ali na najpozitivniji mogući način), „The Architect’s Apprentice” mogla bi se čitati satima, no „vrag je u detaljima” pa ćete svaku rečenicu čitati riječ po riječ dok se ne „ugnijezdi” kako treba u vaš mozak i srce.

I sama sam iznenađena koliko me ugodno iznenadila Elif Shafak. Hvala, Tajana, na preporuci. Neću lagati i tvrditi da mi je najdraža autorica ikad, niti da ću sada mahnito čitati sve njezine knjige, ali da sam sretna što sam razbila predrasude o njoj – jesam, da sam sretna što sam pročitala ovu fantaziju od knjige – jesam, da ću s vremena na vrijeme pročitati još koju njezinu knjigu – hoću, ali nije me pomela s nogu, kao što su to učinile neke druge autorice ili autori. No, da divno piše i da ulaže neopisivo mnogo truda u podudaranje povijesti i fikcije – apsolutno. Pisci povijesne fikcije u mojim su očima vrijedni divljenja.

MATT HAIG „THE HUMANS”

Ovo je bila najočekivanija preporuka. Od Marije nisam očekivala ni manje ni više nego Haiga. S obzirom da mi je prilikom naše prve prepiske o njegovim naslovima (nakon njezine video recenzije knjige „The Midnight Library” – potražite ju na njezinom profilu obavezno) rekla da kad krenem s njegovim opusom to bude baš s naslovom „The Humans”, očekivala sam upravo taj naslov. Da, ni Haiga do sada nisam čitala, no ono što sam čula o njemu smjestilo se na dva suprotna spektra – ili su ljudi oduševljeni njime, ili im se uopće ne sviđa. Ja sam bila uvjerena da ću se naći u prvoj grupi i upravo zato sam pokupovala sve njegove naslove dostupne na Book Depositoryju 😀

Knjiga „The Humans” nije dostupna na hrvatskom jeziku, no neke Haigove knjige jesu. Ono što iz glave mogu izvući su: “Radleyevi” u izdanju Algoritma; “Zašto ostati živ” i dječje knjige “Dječak zvan Božić” i “Djevojčica koja je spasila Božić” u izdanju Mozaik knjige te “Kako zaustaviti vrijeme” i “Zapisi o nervoznom planetu” u izdanju Vorto Palabre. Nadam se da nisam koji zaboravila 🙂

Vanzemaljsko biće iz daleke galaksije dobiva zadatak „spustiti se” na Zemlju i preuzeti tijelo poznatog engleskog matematičara Andrewa Martina. Profesor Martin, nakon dugo vremena uspio je dokazati tzv. Riemannovu hipotezu, koja će promijeniti život na planetu kakav poznajemo. No, „nekome gore” to ne odgovara pa je spomenuto biće poslano na Zemlju u otetom tijelu Andrewa Martina kako bi uništilo dokaze o dokazu te hipoteze. Zbrkano, znam. U međuvremenu novi profesor Martin otkrivat će detalje o životu na Zemlji, o sitnicama koje ljude čine ljudima, ali i koliko je ugodno pseće društvo. Više o radnji neću pisati da vam ne pokvarim užitak čitanja.

Marija, možeš odahnuti. Gotova sam, Haig me kupio za sva vremena. Neopisivo sam uživala u ovoj knjizi. Od znanstvene strane, emocija i topline pa sve do urnebesnog humora koji prožima gotovo svaku rečenicu. Onaj britki, ironični, britanski humor koji tako volim. Ako ste djeca devedesetih, onda ćete se sjetiti silnih filmova i serija u kojima vanzemaljci ili androidi otkrivaju zemaljski život i ljudske posebnosti. Apsolutno svaki od tih filmova i serija obilovali su humorom, ali ovo je još jednu klasu iznad svega toga. I to ne samo po pitanju humora. Toliko dubine, toliko emocija i toliko slojevito (pre)ispitivanje našeg postojanja, naše svrhe na ovom planetu i u svemiru općenito te vječna borba života i smrti – Haig je u ovom naizgled običnom, humorističnom kvazi-SF romanu pokrio toliko tema da mi stvarno nije jasno kako mu je ostalo išta inspiracije za ostale romane. Čini se da ću to morati uskoro provjeriti 😉

Kapa do poda Haigu, a tebi Marija hvala što si mi otkrila njega i njegovo pisanje. Jednog dana, kad ova agonija prođe, ima da se nađemo „na neutralnom terenu” – predlažem Ljubljanu 😛 – i uživo razglabamo o njegovim knjigama. Sigurna sam da ću do tada pročitati još koju iz njegovog opusa, koji mi strpljivo sjedi na policama (ako ne i sve).

ZA KRAJ

Nakon što sam odustala od „Angelinog praha”, izazov je bio pjesma. No, puno sam vremena provela razmišljajući hoću li, kao Marija, nastaviti s izazovom i u travnju. Nakon višednevnog zasjedanja, porota je odlučila da ipak neću 🙂 Bilo je ovo jedno novo iskustvo, no među nova iskustva spada i moje nedavno pridruživanje dvama book clubovima na društvenim mrežama, kao i jednom koji se održava uživo (a koji je zapravo nastao sasvim spontano), tako da će ovaj izazov malo pričekati neko drugo vrijeme. Još kad uzmemo u obzir #grishaversereadalong, nemam pojma kad ću pročitati sve knjige koje su proizašle iz tih grupnih čitanja, a kamoli još nešto ekstra 🙂 No, svejedno se veselim svim knjigama koje me čekaju u travnju. A vjerujem i da ću #myfriendscreatemytbr izazov upregnuti još koji put tokom ove godine, jer bilo je zabavno, iako dvije od tri knjige vjerojatno sama nikad (ili barem ne tako skoro) ne bih uzela na čitanje 🙂

FRANCES HODGSON BURNETT – THE SECRET GARDEN / TAJNI VRT

Mary Lennox rodila se i živjela u Indiji, sve dok joj jednog kobnog dana kolera nije odnijela čitavu obitelj i poslugu. Naviknuta da ju po čitave dane netko dvori, zabavlja i doslovce odijeva, Mary će se teško snaći u novom životu koji ju čeka u Yorkshireu, kamo je poslana da živi s jedinim živućim rođakom – ujakom, gospodinom Cravenom. Archibald Craven posljednjih je deset godina udovac, nakon što je izgubio suprugu u groznoj nesreći u njezinom omiljenom vrtu. Nakon gubitka supruge, gospodin Craven zaključao je vrt i ključ zakopao duboko u zemlju. Povukao se u sebe i od boli često bježao na duga putovanja po Europi. Po dolasku u ogroman i pust Misselthwaite Manor, Mary će se osjećati usamljenom, budući da ovdje ne postoji služavka čija je zadaća zabavljati desetogodišnju djevojčicu. Primorana pronaći zabavu sama, lutat će ogromnim vrtovima i voćnjacima na imanju. Čuvši priču o zaključanom vrtu, Mary odluči potražiti ključ i vrata tajnog vrta. Uz pomoć lokalnog dječaka imena Dickon i malenog crvendaća, Mary će pronaći ulaz u tajni vrt i ponovno ga oživjeti. Tako će oživjeti i sama, otkriti što znači uistinu biti dijete i pronaći magiju skrivenu u tajnom vrtu. No, neće samo Mary oživjeti zbog čarobnog vrta – noću se u kući čuje neobičan plač, a nešto je potrebno učiniti i po pitanju sumorne tuge koja već desetljeće u kandžama drži gospodina Cravena…

Prije čitanja Tajnog vrta, nisam imala apsolutno nikakva očekivanja. Nisam ju do sada čitala, niti sam gledala ijednu od ekranizacija. Nisam o priči znala ništa, osim onoga što piše na poleđini same knjige. Knjiga me „izula iz cipela”. Toliko čarolije i divote dugo nisam srela u nekoj knjizi, ako ne računamo Kronike iz Narnije – onda znate koliko mi se svidjela. Malo sam se mučila s jorkširskim narječjem, ali budući da se ipak radi o dječjoj knjizi, uspjela sam ju pročitati bez većih problema.

Stil pisanja, karakterizacija likova, dijalozi, emocije – sve je toliko odmjereno, toliko divno, toliko… ne znam. Jedna od onih predivnih priča koje vas prate kroz čitav život. Kao i za Kronike Narnije, žao mi je što Tajni vrt nisam čitala kao dijete. Toliko čarolije u samo jednoj priči… Neopisivo.

U međuvremenu sam saznala da je prvi autoričin roman Mali lord Fauntleroy uvršten na popis lektire za šesti razred osnovne škole i stvarno se veselim „buddy readu” sa sinom iduće godine 🙂

Ako do sada niste imali priliku pročitati Tajni vrt, svakako to ispravite. Suze su mi navrle na oči preko nekoliko puta. Knjiga je to koju vrijedi pročitati, posjedovati ju i vraćati joj se kad god osjetite da vam magija izmiče… U posljednje vrijeme, to je gotovo svaki dan, ako mene pitate.

PREPORUKE ZA RAZBIJANJE „KORONA BLUESA”

Kako se bliži prvi rođendan famoznog lockdowna, i svi smo u većoj ili manjoj mjeri osjetili posljedice epidemije na mentalno zdravlje (naročito u posljednje vrijeme, kad je izlaz iz tunela tako blizu, a tako daleko), na prijedlog vjerne pratiteljice odlučila sam sastaviti izrazito osoban i subjektivan popis prijedloga za čitanje, koji bi nam mogao pomoći da na trenutak-dva zaboravimo na svijet izvan korica knjige te malo podignemo raspoloženje. Ponavljam, prijedlozi su vrlo subjektivni, ali, zapravo, nije li i samo čitanje takvo? 😉 Pa krenimo.

ZA NEPOPRAVLJIVE ROMANTIKE

Ako je vaša „comfort” literatura negdje u domeni ljubavnih romana, onda je apsolutna preporuka za vas čitav opus Marilene Dužman. Vruće ljubavne priče, Marilenin specifičan humor, uz malo istarskog dijalekta i tu i tamo nekom ozbiljnom temom koju Marilena vješto obrađuje, bez tuge, drame i patetike, izvrstan su način da malo isključite vanjski svijet i popravite svoje raspoloženje.

Nezaboravna životno-ljubavno-prekrasna saga o Sedam sestara uskoro dobiva svoj epilog, no dok ne stigne taj posljednji nastavak, možemo uživati u dostupnim pričama (nedavno je izašao i šesti nastavak Sunčeva sestra, koji se do zaključivanja ovog članka nije našao na mojim policama, ali i to je u planu uskoro 😉 ). Serijal Sedam sestara ne pripada nijednom konkretnom žanru. Vjerujem da će se oni koji su čitali knjige složiti sa mnom kad kažem kako sadrže elemente ljubavnih romana, misterije, bajke i jednu nedefiniranu notu koju imaju samo one knjige koje su sposobne dirnuti vas duboko u dušu. Definitivno knjige koje će nahraniti vaše srce i pomoći vam da prebrodite potištenost zbog ovih teških vremena.

ZA DJECU U DUŠI

Iz iskustva vam tvrdim – nema boljeg lijeka za tugu i potištenost od dječje literature. Moji favoriti su apsolutno sve knjige Davida Walliamsa, koje obiluju humorom, neće vam oduzeti puno vremena, a nezgode i pustolovine s njihovih stranica izmamit će osmijeh na vaše lice i nakratko ćete zaboraviti na brojke i mjere – garantiram.

S druge strane, za one zahtjevnijeg ukusa, tu je duologija o hrabrom dječaku Fionnu, prepuna pustolovine, misterije i topline kakvu možete naći samo u knjigama za djecu. Za ljubitelje Pet prijatelja apsolutna preporuka.

ZA ONE KOJI FANTAZIRAJU

Fantasy je žanr koji je „po defaultu” bijeg od stvarnosti. To je ujedno i žanr kojemu i sama pribjegnem kad mi je dosta svega. Osim Harryja Pottera i knjiga iz Grishaverse serijala (s kojima vas redovno pilim), postoji pregršt serijala kojima se volim okrenuti kad mi je stvarnog svijeta preko glave. Na fotografiji su samo prvi nastavci svakog od njih i, iako nisu svi dovršeni, vjerujem da nas izdavači neće ostaviti kratkih rukava, naročito kad su tako blizu kraja. Tu posebno mislim na serijal Prijestolje od stakla, s obzirom da su za serijal o Vješcu i Laininu Kći finalni nastavci najavljeni za ovu godinu, kao i čitava trilogija Sjena i Kost s kojom počinje Grishaverse avantura. S obzirom da nakon duologije o Vranama (koja izgleda neće stati samo na duologiji, nego prerasti u trilogiju) slijedi i duologija King of Scars, nadam se da ćemo u idućoj godini ispratiti čitav dostupan Grishaverse serijal na hrvatskom jeziku. Neovisno o tome, duologija Šest vrana dostupna je i čeka da vam podigne raspoloženje. Uh, a rekla sam da neću o Grishaverseu 😀

Igre gladi i Sanjar Strange dovršeni su serijali, a Nordijska mitologija ovdje stoji kao predstavnik autora više nego serijala – Neil Gaiman garantirano će izbaciti sve svjetovne probleme iz vaših glava.

ZA KRIMINALCE

Kriminalistički žanr i podizanje raspoloženja nekako ne idu ruku pod ruku, no postoje neke knjige čija izvedba, kao i majstorstvo autora jednostavno isključe svijet oko vas i povuku vas na neka druga (mračnija) mjesta, no tamo vam je toliko dobro da nećete požaliti. Djeca slijepoga kovača, Sedam smrti Evelyn Hardcastle i sve od Petera Jamesa spadaju u tu kategoriju. Barem među knjigama koje sam ja pročitala. Za one „zahtjevnijeg” ukusa, moja vrlo subjektivna preporuka je Milenijska trilogija Stiega Larssona.

ZA FANTASTIČNE STRANCE

Komplet knjiga u kojima svjetski poznati autori na svoj način pripovijedaju priče o svjetski poznatim super junacima, moja je preporuka na engleskom jeziku. Iz vrlo jednostavnog razloga – nisu prevedene na hrvatski. Ako niste baš „od engleskog”, spomenute knjige prevedene su na srpski jezik u izdanju Urban Readsa i naslovnice su im famozne. Samo kažem. Ako imena autora nisu preporuka za ove knjige, onda ne znam što jest. Nešto fenomenalno.

ZA MENE

Na samom kraju predstavit ću vam konkretne naslove koji su moj bijeg. Naravno, pored svih gore nabrojanih.

Poezija je uvijek dobar izbor za kratki bijeg od svega, a osim ove fenomenalne edicije probranih pjesama po godišnjim dobima, tu spadaju i pjesme Rupi Kaur.

Unutarnje inženjerstvo je knjiga koju sam već nekoliko puta čitala i svaki put me oraspoloži i donese mi mir.

Slučajni cimeri… ah, Slučajni cimeri… Tiffy i Leon nikad mi neće dosaditi ❤

O Slici Doriana Grayja i Kronikama Narnije mislim da sam već dovoljno govorila 😀 To su moje „the” knjige za vijeke vjekova ❤

A KOJE SU VAŠE?

Pišite mi u komentarima tu ili na Instagramu, koje su vaše knjige kojima pribjegnete kad vas sustigne sumornost stvarnog svijeta? Veselim se čuti i vaše prijedloge ❤

Sve spomenute knjige na hrvatskom jeziku možete pronaći u knjižarama Znanje i Hoću knjigu, te u web shopovima izdavača. Knjige Marilene Dužman, osim u knjižarama, možete nabaviti direktnim kontaktom putem Facebook stranice autorice. Seriju knjiga o super junacima na engleskom jeziku, kao i omnibus Kronika Narnije (također na engleskom jeziku) možete pronaći u knjižarama Znanje, a pjesme po godišnjim dobima, koje je odabrala i uredila Allie Esiri, putem Book Depositoryja i sličnih međunarodnih online knjižara.

BOOK CLUB REPORT – VELJAČA, 2021.

Svemu lijepom dođe kraj pa tako i našem dvogodišnjem druženju u Hoću knjigu book clubu. Znam da se iz proteklih reportova to nije dalo naslutiti, ali kuhalo se to polako… Nije do vas, do mene je 😉 Iz raznoraznih osobnih razloga pala je odluka da podnesem neopozivu ostavku na mjesto voditeljice book cluba u Areni. Od sljedećeg mjeseca palicu preuzima netko novi, a book club susret u veljači bio je moj posljednji, što znači da je ovo moj posljednji report. Prije nego se bacim na priču o knjizi, iskoristit ću ovu priliku da se zahvalim ekipi iz Hoću knjigu na ostvarenju jednog sna i članicama book cluba koje, da sam sama birala, ne bih bolje izabrala. Book clubu u Areni želim još mnogo aktivnih godina, pod vodstvom „nove krvi” – vjerujem da će biti odlično ❤

Ima jedan ulomak iz knjige „Metoda Bullet Journal” autora Rydera Carrolla koji govori o snovima. Pokušavala sam pronaći citat, ali nije mi uspjelo pa ću parafrazirati. U načelu, snovi su ideal dokle god ih sanjamo. Kad ih dosanjamo, ostvarimo, često se pokaže kako nisu bili toliko savršeni koliko smo smatrali. I to je u redu. Bitno je ostvarivati jedan po jedan san, sve dok ne dođemo do onoga koji će u potpunosti ispuniti naša očekivanja. To može potrajati čitav život, ali poanta je u putovanju, a ne dolasku na cilj, zar ne? Ja sam već nekoliko svojih snova ostvarila, rijetki su ispunili sva očekivanja (ima jedan koji ih je i premašio), ali svi su bili iskustvo koje me nečemu naučilo. Jedan od takvih bilo je i vođenje book cluba. Vrijeme je za neka nova iskustva, neke nove snove i neke nove pothvate kojima se veselim. Vjerujem da će biti trenutaka u kojima će mi nedostajati, u kojima ću propitkivati odluku, ali to je život. Sigurna sam da je odluka koju sam donijela ispravna i za mene i za sve koje uključuje. No, bacimo se mi na našu posljednju book club lektiru.

O KNJIZI

Knjiga koju smo čitale i o kojoj smo pričale na sinoćnjem book club susretu putem Zooma, knjiga je koja je odjeknula svjetskom književnom scenom, knjiga koja je osvojila pola Bookerove nagrade (nagradu je podijelila s jednako diskutabilno kvalitetnom knjigom „Testaments” autorice Margaret Atwood), knjiga o kojoj se ne prestaje pričati, knjiga koju se javno hvali, a u privatnim porukama kudi. Da, to je „Djevojka, žena, drugo” autorice Bernardine Evaristo.

Dvanaest priča o dvanaest žena crnačkog porijekla, naoko povezane, ali u stvarnosti „niđe veze”. Svaka od njih bavi se nekom od tema, problema s kojima se susreću manjine u Britaniji, ali i u svijetu – rasizam, homofobija, transfobija, posljedice silovanja, umetnite što god vam padne na pamet. Svaka od tema „odrađena” je vrlo površno i vrlo isforsirano, do te mjere da izaziva vrlo negativne emocije kod čitatelja (barem kod nas koje smo prisustvovale sinoćnjem book club susretu). „Djevojka, žena, drugo” zaključno je dobila titulu knjige projekta, jer nam je svima bilo razvidno kako je pisana s osvajanjem kritike i nagrade kao svojevrsnim ciljem, bez literarne kvalitete i bez poante, odnosno poruke koja bi bila očekivana od djela koje se bavi suvremenim, teškim temama. Velika zamjerka je u izrazitoj nedopadljivosti protagonistica, s kojima se teško poistovjetiti i koje imaju vrlo odbojne karakteristike. Stil pisanja, koji sam od milja prozvala „boemski” (po uzoru na prvu knjigu koju sam čitala u tom stilu, „Manji smo boemi”), bez interpunkcije, s pokušajem balansiranja između proze i poezije, nije bio toliko težak za probijanje, iako meni osobno nikako nije išao uz temu i dinamiku djela. Opet, pokušaj izdizanja iznad „obične” literature.

Strašno nam je bilo žao kad nam je jedina članica koja je imala pozitivne dojmove o knjizi morala otkazati sudjelovanje na book club susretu, jer smo se jako veselile i ostale uskraćene za suprotno stajalište i argumente koji bi se suprotstavili našima.

Vjerojatno ste zaključili i sami, ali, da, knjiga nam se nikako nije svidjela i definitivno smatramo da nije vrijedna sve galame koja se oko nje digla.

ZAKLJUČAK

Pokreti za prava raznih manjina – rasnih, vjerskih, rodnih, seksualnih i svih ostalih – danas su glasniji nego ikada. Za očekivati je da se tim problemima bavi i umjetnost, naročito književna. No, u slučaju ove knjige, to nije napravljeno na pozitivan, zahvalan način. Žene koje su trebale biti jake, heroine, na kraju su završile na heroinu. Dobro, ne baš na heroinu, ali odlično je poentiralo rečenicu pa mi nemojte zamjeriti. U pitanju je bio kokain 🙂

Nikako ne smatram da nekome dugujem objašnjenje za svoje vlastite stavove o gore spomenutim pitanjima, no kako bih objasnila svoje mišljenje o temi knjige, moram se ograditi od bilo kakvih optužbi za nerazumijevanje i diskriminaciju. Naime, iako smatram da su prava manjina (sam izraz manjine mi se ne sviđa, jer donekle implicira da se radi o manje vrijednim ljudima, a ljudi su svi jednako vrijedni bez obzira na sve, zato ovo što sam napisala u nastavku kod mene nailazi na sasvim drugačije tlo – možda to elaboriram jednom detaljnije, ali zasad se nadam da ste shvatili što mislim) nešto što bi se trebalo podrazumijevati i za što se treba boriti, definitivno mi se čini da su često (naročito u knjigama posljednje vrijeme) vrlo nespretno iskorištavana. Kao da knjiga sama po sebi ima vrijednost samo zato što su glavni likovi pripadnici manjina, neovisno o samoj priči i kvaliteti same radnje. Osobno smatram da to na neki način degradira čitav pokret, no moje je mišljenje ionako da tog pokreta ne bi trebalo ni biti da živimo u normalnom svijetu. Opet ona moja utopistička crta… Knjiga „Djevojka, žena, drugo” nikako nije doprla do mene, jer smatram da je autorica stvarno unutra nabacala apsolutno sve tabue s kojima smo se susreli u posljednjih dvadesetak godina i pokušala time napraviti neku promjenu, no nije se posvetila samoj izvedbi pa smo umjesto emotivne, dirljive i poentirane zbirke priča, dobili hladan feministički manifest, koji zvuči kao puko nabrajanje. Šteta što smo u ovakvom tonu završile našu book club avanturu.

ŠTO DALJE?

Dalje svatko svojim putem 🙂 Novoj osobi koja će sjesti u paviljon Hoću knjigu knjižare u Areni krajem ožujka od srca želim svu sreću – bit će ti predivno ❤ Mojim curama želim pregršt predivnih knjiga. A ja… ja sam tu i moje osvrte čitat ćete i dalje 🙂

BOOK CLUB REPORT – SIJEČANJ 2021.

Ako ćemo godinu suditi po njezinom početku, onda nas čeka genijalna 2021. u našem book clubu.

Siječanjska lektira toliko nas je zaokupila da smo potpuno zaboravile kako nam je u petak bio rođendanski book club! Pa, sretan nam drugi rođendan, Areno! Vrijeme stvarno leti kad se dobro zabavljaš 😉

O KNJIZI

Vjerojatno već znate, ali ne škodi ponoviti, siječanjski naslov u našem book clubu bio je prvijenac američke novinarke Taffy Brodesser-Akner „Fleishman je u nevolji”. (Ne baš) ukratko o radnji romana, kao i moje osobne dojmove možete pronaći u ranije napisanom osvrtu OVDJE.

A što se tiče rasprave na book clubu… uh… ova je bila najbolja do sada. Najduža. Najžustrija. Najproduktivnija. Jednostavno naj.

Naša Irida na kraju susreta rekla mi je kako mi ne bi htjela biti u koži, jer moram takvu raspravu sažeti u book club report. Istina, no ono što ja u book klub reportu ne smijem napisati su spoileri, a toga je u raspravi bilo nebrojeno, tako da ću pokušati napisati čim općenitiji report 🙂

Knjiga se nekima jako svidjela, nekima je bila ok, nekima je bila grozna, no ono oko čega smo se sve složile jest ono što je naša Lana izjavila – „Fleishman je u nevolji” idealna je knjiga za book club. Imalo se o čemu pričati. Da, likovi su kompleksni. Da, išli su nam na živce, osuđivali smo ih, nismo ih trebali osuđivati (znamo, Slivija, bit ćemo bolje drugi put). Da, neki dijelovi radnje bili su stvarno nepotrebni. Da, neke nam stvari nisu bile jasne. Da, možda je to sve malo karikirano. Da, možda se taj feminizam skutrio na posljednjim stanicama. Da, muškarci su opsjednuti svojim visuljcima. Da, da, da. Ali najveće DA ide mojim curama. Da, jer smo tako lijepo iznosile svoja viđenja raznih momenata, ponekad dijametralno suprotna, ali sve tako odmjereno, s razumijevanjem i uvažavanjem. Knjiga je kompleksna, to je najvidljivije bilo iz same rasprave. I, iako je nekima bila dosadna, nejasna pa čak i bez poante, ne možemo zanemariti činjenicu da je autorica nagrizla puno tema, iako njoj možemo zamjeriti što ih nije adekvatnije „prožvakala”. Sve u svemu duga, konstruktivna i zanimljiva rasprava, onako po školski. Presretna sam.

ŠTO DALJE?

Izbor naslova za veljaču bio je tematski. Spontano, naravno. Kod mene nema ništa promišljeno, to ste valjda naučili do sada 😀

Knjige koje su bile na izbor vezane su ženama, pričama o ženama i baš mi je drago da je opet bilo dvojbi oko toga za koji naslov glasati, jer to znači da sam uspjela izabrati zanimljive knjige.

Tako su na izbor bile:

1. Elizabeth Gilbert „Grad djevojaka”

2. Kate Morton „Urareva kći”

3. Kate Elizabeth Russell „Vanessa moja crna”

4. Bernardine Evaristo „Djevojka, žena, drugo”

5. Mia Couto „Lavičina ispovijed”

A pobjedu je (donekle očekivano) odnijela Bernardine Evaristo i „Djevojka, žena, drugo”.

Idući book club susret zakazujemo za 26. veljače, u 19h, u nadi da će možda biti posljednji na Zoomu i da će nam ožujak donijeti malo bolju situaciju i priliku da se opet vidimo uživo u našem paviljonu. Držite nam fige!

Taffy Brodesser-Akner – Fleishman je u nevolji

izdavač: Znanje

Nemam običaj pisati osvrt na bookclub lektiru prije nego što ju prodiskutiram s curama, no ovaj put učinit ću iznimku. Sve u vezi ove knjige izlazi van mojih uobičajenih procedura pa neka tako bude i s osvrtom.

Toby Fleishman u procesu je razvoda od svoje dugogodišnje supruge Rachel, s kojom ima dvoje djece. Čini se kao da je razvod došao iznenada, no Tobyju i Rachel to se spremalo već dugo. Praktički otkako su se upoznali. Toby vrlo brzo pronalazi svoj put kroz muke po razvodu i aktivira se na aplikacijama za spojeve. Kao razvedenom četrdesetogodišnjaku koji živi u New Yorku, ženska tijela nude mu se na pladnju – fotografije intimnih dijelova tijela preplavljuju mu mobitel, pozivi na neobavezan seks češći su no što je mislio da je moguće. Toby je u samačkom raju. Sve dok jednog jutra nakon buđenja, među desecima golišavih fotografija, ne ugleda poruku svoje bivše supruge kojom ga obavještava da odlazi na vikend u joga odmaralište i da mu je djecu ostavila u stanu. Tek tako. Uzrujan jer su mu upropašteni planovi za još jedan neobavezan seks, pokušavat će bezuspješno dobiti Rachel na telefon, no Rachel je odlučna da ostane nedostupna. Tek kada prođe čitav vikend i Toby shvati kako se Rachel ne vraća i ne namjerava se javiti na telefon, počet će njegova prava muka – zaglavio je s djecom.

Priču nam priča Tobyjeva prijateljica Libby, novinarka po struci – baš kao i sama autorica, što je dobar način da se doskoči vrlo novinarskom izričaju čitave naracije. Libby, Toby i njihov treći prijatelj Seth, upoznali su se davnih dana za vrijeme studija, no ulaskom u odrasli život malo su izgubili kontakt. Seth je vječni neženja, jedan od onih tipova kojima uvijek ide dobro u životu i koji su odlučni kako se nikada neće skrasiti, jer jednostavno „nije to za njih”. Libby je u braku s Adamom, sasvim normalnim tipom, imaju dvoje djece, kuću u predgrađu, no Libby je kronično nesretna.

Toliko toga pokriva ova knjiga da ne znam odakle krenuti. Pokušat ću ovako. Fleishman je u nevolji prvi put sam čitala u studenom prošle godine na engleskom jeziku. Bila sam oduševljena. Knjiga je stvarno bogata radnjom, likovi su fenomenalni (iako, izazivam vas da mi navedete jednu odraslu osobu u ovom romanu koja vas nije naživcirala – ja ne mogu) i teme koje „ispod žita” obrađuje totalno su aktualne. Čini se kao savršen spoj. I jest, ali…

Uvijek to nesretno ali. Drugo čitanje knjige „odradila” sam ovih dana, budući da nam je to lektira za siječanjski bookclub. Drugo čitanje knjige uvijek je ono pronicljivije, jer znate već kako knjiga završava pa se možete koncentrirati na detalje. Tako je i bilo.

U centru priče nekoliko je likova. Pokušat ću ukratko o svakome od njih. Krenimo redom. Dame imaju prednost.

Rachel je odrasla u vrlo lošim uvjetima. Otac je ostavio nju i majku dok je Rachel bila beba, a majka joj je umrla od raka kada je imala tri godine. Odgojila ju je majčina majka, što bi se kod nas reklo „preko klinca”. Nije tu bilo ljubavi i nježnosti koju bismo očekivali od bake. Nažalost po Rachel, ali vrlo dosljedno i pohvalno za autoricu, odrasla je u vrlo hladnu i proračunatu osobu. Tomu svakako nije pomoglo i zlostavljanje vršnjaka u školi. Toby se činio kao izlaz. Toby je bio sve što je Rachel trebala da dovede život u normalu. Željeli su djecu. Dobili su djecu, no sam proces na Rachel je ostavio vrlo ružne tragove do te mjere da je prolazila kroz prilično jaku postporođajnu depresiju. Rachel je karijera bila na prvom mjestu. Odlučila je davnih dana da neće dozvoliti da ju gledaju kao nižu kastu, kao što su ju gledali u školi, pa je svu svoju energiju usmjerila prema izgradnji karijere i popratnoj novčanoj nagradi. Bila je ambiciozna, bila je karijeristica. A onda je samo nestala. Razlozi za to i posljedice toga nešto su što bi moglo predstavljati potencijalni spoiler za knjigu pa nažalost neću o tome ovdje, ali jedva čekam da to provučem kroz naš book club žrvanj. Skoro sve u book clubu smo majke, bit će zanimljivo.

Libby nema ništa posebno za prijaviti. Odrasla je u normalnoj obitelji, udala se za normalnog muškarca i sada ima normalnu obitelj. Njezin najveći problem jest taj što se našla u „muškoj” profesiji i preko toga nikako nije mogla prijeći. Angažirajući se u Tobyjevoj priči, sama prolazi kroz svojevrsnu krizu srednjih godina, nekima od nas i predobro poznat osjećaj. Osjećaj da ste nesretni, iako prema svemu u svom životu nemate razloga biti, osjećaj da nešto nedostaje – poput mladosti, slobode, pustolovine – i osjećaj krivice što se tako osjećate. Libby će na kraju svesti svoje račune i vidjeti gdje stoji, dok potencijalno ne postane prekasno, no za Rachel i Tobyja već je prekasno.

Toby je također odrastao u relativno normalnoj obitelji. Studirao je medicinu i sada radi kao liječnik hepatolog u bolnici. Ima svoje specijalizante i smiješi mu se promaknuće. No, Toby je, riječima svoje vlastite psihoterapeutkinje, žena u svom braku. Daleko manje ambiciozan od Rachel, uživa u poziciji koju ima, jer mu ona garantira normalno radno vrijeme i mogućnost da se brine o djeci dok Rachel radi od jutra do mraka. Toby kuha, sprema, vodi brigu o školi i, naravno, daleko manje zarađuje. Toby nakon razvoda prima alimentaciju, a djecu dobiva vikendom. Osakaćene muškosti u „naopakom” braku, jedva će dočekati da istu regenerira umećući ju u sve dostupne razvedenice u Velikoj Jabuci. I da, Toby je prvi na listi likova koji mi se gadi. U situaciji u kojoj ostaje sam s djecom, prva briga bit će mu njegov penis, a druga kako da se riješi djece preko ljetnih praznika. Pretjerano privrženi devetogodišnji Solly i pretjerano distancirana i „nadrndana” Hannah apsolutno nisu zaslužili sve što im se dogodilo u čitavoj priči. Naravno da takve situacije za sobom povlače ekscesna ponašanja kod djece, jer su roditelji previše zauzeti brigom o sebi i mržnjom prema bivšem partneru (ako nije mržnja, onda je zamjeranje) da bi obratili pažnju na djecu. Njih je najlakše gurnuti pod tepih i kasnije se čuditi kako to da su ispali delikventi.

Fleshman je u nevolji vrlo je obećavajuća knjiga. Pokriva feminizam u svom najsirovijem obliku. Možda i najgorem, jer ženske likove u priči koje se bore za svoje mjesto u svijetu prikazuje kao sebične, beskrupulozne gadure. Zar je feminizam gaženje preko drugih? Zar slobodu možemo steći ignoriranjem svega na što smo pristale udajom i rađanjem? Svaki pokret, svaka priča ima dvije strane. Umjesto bijega i (spoiler!) živčanog sloma, zar ne možemo svoj bunt prema rodnom poretku iskazati na neki drugi način? Knjiga je prepuna vrlo moćnih citata, to joj priznajem. Čitala sam ju s olovkom umjesto s bookmarkerom, koliko ih je bilo. Svi su na mjestu, svi stoje. Pa zašto su onda te dvije žene na koje je fokusirana priča toliko odbojne, zašto se teško s njima povezati? Da, napisala sam u jednom Instagram postu kako se jako pronalazim u pripovjedačici Libby. I iza toga stojim. Neke stvari o kojima ona razmišlja, neki osjećaji koje proživljava, sumnje koje ju muče – osjećam i sama. No, ja imam alat koji ni Libby ni itko od likova u ovoj priči nema – komunikaciju.

Zaboravljamo da je ključ svake uspješne veze komunikacija. Da je Libby svoje sumnje i osjećaje iznijela svom dobrom mužu, možda ne bi imala potrebu bježati od kuće, ili napušavati se poskrivečki. Da su Toby i Rachel komunicirali o svojim osjećajima i dvojbama, možda se on ne bi osjećao kao uzdržavana žena, a Rachel možda ne bi mislila da je teret čitavog svijeta na njezinim leđima i da nikamo ne pripada. No, možda je upravo to glavna poruka čitave knjige. Možda nam je autorica htjela reći „pogledajte što se dogodi kad ne znate komunicirati, prepotentne budale”. U tom slučaju, skidam joj kapu, jer to jest vrlo vrijedna poruka. Kao i ona koju sam sama izvukla, a to je da traženje opravdanja u prošlosti nikome nije donijelo ništa dobro. Odrasli smo svatko u svojim uvjetima, no ne smijemo dopustiti da nas to obilježi. Moje je odrastanje bilo specifično. Na loš način specifično. Kao dijete bila sam zaštićena u svom balončiću neznanja, no krajem osnovne škole balončić je probijen i sve se sručilo na mene poput lavine. Ne bih to nikome poželjela. Na kraju srednje škole imala sam izbor – prepustiti se i u tome pronaći ispriku za svoj daljnji život, ili se zainatiti i dati sve do sebe da odvedem svoj život u drugom smjeru i maknem se od turobne prošlosti. Izabrala sam ovo drugo i to mi je donijelo život koji ne bih mijenjala ni za šta na svijetu. Nisam si dopustila da se osjećam manje vrijednom zbog događaja na koje nisam mogla utjecati kao dijete, nego sam pronašla divnog partnera s kojim svojoj djeci neću pružiti djetinjstvo kakvo sam ja imala. Niti kakvo je on imao. Na kraju krajeva, minus i minus daju plus, to je čista matematika. Situacija u kojoj sam se našla posljednjih gotovo šest godina bila bi daleko manje podnošljiva da nisam s njime komunicirala o tome. Libby i Rachel kao da su upale u zamku prvog izbora. Nisu osvijestile svoju prošlost, svoje odrastanje, svoju mladost i odlučile da ih to neće obilježiti, kao što nisu osvijestile svoju sadašnjost i sve na čemu imaju biti zahvalne, unatoč tome što stalno žele nešto više.

Da, u knjizi se propitkuju mnoge zamke i nepravednosti u odnosu muškaraca i žena. Da je Rachel muško, a Toby žensko, to bi bila samo još jedna dosadna priča o mužu koji se zasitio svoje žene kućanice jer je postala dosadna. Ovako priča ima vrlo moderan zaokret, vrlo aktualne probleme, no ambijent u kojem su razrađeni mogao je biti malo prizemniji. Malo tko od čitatelja poistovjetit će se s Rachel i s Tobyjem, jer malo tko živi životom kojim žive njih dvoje. Kad probleme koje oni proživljavaju spustite niže na statusnoj ljestvici, dobit ćete puno tragičniju, sumorniju, ali realističniju priču, u kojoj bi se veći dio nas mogao pronaći. Ovako nam njihovi problemi zvuče bahato i banalno, kao što nam je njihov društveni status nedostižan. Žene koje su majke neće moći razumjeti Rachel, jer ma koliko nas društvo pritiskalo, nekako ćemo uvijek djecu stavljati na prvo mjesto, što ona koja ih je žarko željela ne radi.

Sve ono što čitatelji diljem svijeta zamjeraju Taffy Brodeser-Akner u ovoj knjizi, zapravo može poslužiti kao crveno svjetlo upozorenja da stanemo i razmislimo o tome gdje se u životu nalazimo i što želimo od svog braka, posla, prijatelja. Tko kaže da autorica nije namjerno likove napravila tako iritantnima kako bi u nama probudila inat prema njihovom ponašanju? Tko kaže da nije namjerno iskarikirala odnos roditelja prema djeci kako bi nam pokazala kako se to ne treba raditi? Tko kaže da ovom – kako su ju neki nazvali marketinškom feminističkom pričom autorica nije namjerno ukazala na sve ono što u društvu ne valja? Na sve ono što moramo mijenjati. Krenuvši od sebe. Feministički pokret nisu samo snažne karijeristice koje se opiru razmnožavanju koje ne osuđujemo. Feministički pokret su i snažne kućanice koje su odlučile da žele biti prisutne u odgoju djece koje ne osuđujemo. Feministički pokret su snažni muškarci karijeristi koji ne žele brak, koje ne osuđujemo. Feministički pokret su i snažni očevi koji žele ostati kod kuće s djecom, koje ne osuđujemo. Feministički pokret nije mržnja muškaraca, nije stvaranje neprijatelja od njih. Kako možemo biti snažne žene bez njih? Jednako kao što oni ne mogu biti snažni muškarci bez nas. Na ovom svijetu koegzistiramo, trebamo jedni druge, ako ni zbog čeg drugog onda zbog reprodukcije, makar muško ženski odnosi odavno nadilaze samo to ( i tu ne mislim samo na brakove i romantična partnerstva). Feministički pokret su jednake prilike za sve, ravnopravnost u svakom pogledu – u željama, mogućnostima, izborima. Feminizam je jednaka prilika za sve, bez potrebe da se do te prilike ide preko kreveta, umjesto preko zasluga. Feministički pokret je jednaka prilika za borbu, umjesto da je nekima sve „bogom dano” samo zato jer su se rodili s različitim slovima u kromosomskom paru. Provlačeći nas kroz Tobyjevu, Rachelinu, Libbynu i Sethovu priču, kao i priče svih naizgled sporednih, ali vrlo važnih likova, autorica nam „ispod žita” daje do znanja koliki nas još put čeka do tog cilja. Cilj postoji i možemo ga doseći, ali samo ako muškarci i žene zajedničkim snagama i uzajamnim poštovanjem hrabro koračamo prema njemu. Krajnje je vrijeme da srušimo te barijere zvane penis i vagina i da se ponašamo kao ljudi. Krajnje je vrijeme da postanemo ravnopravni partneri u životu.

Ricardo Bozzi – Dragi autore (ili kako odbiti remek-djelo)

izdavač: Znanje

ilustracije: Giancarlo Ascari, Pia Valentinis

Svi znamo za njih. Svi smo ih nekoć čitali – bilo kao lektiru u školi, na fakultetu, zato što smo htjeli, ili nas je netko prisilio, bilo zato što smo mislili da ćemo time postati pametniji i kulturniji, ili zbog pokazivanja na društvenim mrežama. Dobro, za ovo zadnje nije ih nužno zapravo pročitati – svi dobro znamo da su najveći knjigoljupci oni koji tvrde da su ih pročitali, a zapravo nisu.

Naravno, riječ je o najvećim djelima svjetske književnosti, knjigama koje obično nazivamo klasicima. Nikad mi nije u potpunosti bila jasna ta odrednica – klasici. Ali to nije tema niti ovog osvrta, niti knjige na koju se osvrćem.

Mala, žuta, nevinog izgleda, ali prilično moćne naslovnice, knjiga „Dragi autore” pravi je biser. Ricardo Bozzi odlučio je ta velika književna djela, koja su nam zadavala muke u formativnim godinama, „pročešljati” uredničkom rukom jednog modernog urednika u današnje doba izdavaštva. Vođen svim smjernicama koje današnja knjiška industrija propisuje – pregršt vjerskih, rasnih, rodnih, seksualnih i inih korektnosti, sloboda i zastupljenosti – složio je zbirku pisama koje bi taj moderni urednik uputio tim velikim autorima, da se kojim slučajem rukopis za njihovo djelo našao na njegovom stolu.

Tako možemo vidjeti kako bi moderni urednik gledao na Ponos i predrasude voljene Jane Austen, Kafkin Preobražaj, Homerove Ilijadu i Odiseju, Platonove Dijaloge, Danteovu Božanstvenu komediju, Hemingwayjeva Starca i more, Camusovog Stranca, Becketovog Godota, Melvilleovog Moby Dicka i još pregršt velikih naslova od antike do dvadesetog stoljeća. E, da, osvrnuo se i na Bibliju. Kontroverzno, zar ne?

Kontroverzno. Kako teška riječ.

Kao i pismo koje su knjiški blogeri dobili priloženo uz primjerak knjige. No, je li to stvarno kontroverzno, ili je to pokušaj satire, sarkazma, ironije, humora? Gdje je linija između šale i uvrede i tko je taj koji ju povlači? Čini mi se da je to svatko od nas ponaosob.

Nakon već svima poznate polemike, koju je spomenuto pismo izazvalo (da ne upotrijebim težu riječ – drame – ups, upotrijebila sam ju), dopisivala sam se s jednom kolegicom blogericom i zaključile smo kako nam je u ova grozna vremena humor ostao kao zadnja crta obrane prije nego što posve izgubimo prisebnost, nakon svega što smo proživjeli u proteklih godinu dana. Na svjetskoj razini, ne samo mi u ovoj kifli od države. Hrvatska je kifla, ne zmaj, žao mi je. Zmaj ima karakter. No, vratimo se temi. Dakle. Pandemija, dva razorna potresa koja su otkrila dodatne političke afere (kao da toga nemamo dovoljno), nesposobna vlast (dobro, to nije novo), teoretičari i teorije zavjere koji su opasno prijetili napretku čovječanstva, američki izbori za koje se možemo praviti da nam nisu bitni, ali bitni su čitavom svijetu, Pandorina kutija zlostavljanja maloljetnica u glumačkim vodama, koja se kasnije prelila i na druge sfere umjetnosti, te tragični odlazak jedne od najvećih predstavnica te umjetnosti koja je otvorila novu Pandorinu kutiju starih rana. Hrvatska nije dobro. Svijet nije dobro. Ljudi nisu dobro. Kako je jedna druga kolegica blogerica spomenula prije par mjeseci – svi ćemo iz ovoga izaći s debelom dijagnozom PTSP-a. Ako izađemo. I zašto onda, na ovom očajnom mjestu, moramo predati onu posljednju slamku spasa, koja je humor?

Činjenica je da bi neki od uredničkih odgovora u ovoj knjizi mogli biti blago uvredljivi (nekima), no to je rizik koji humor mora preuzeti. Ne znam koliko se vas sjeća humoristične serije Monty Python’s Flying Circus. Za ove mlade koji ne znaju o čemu govorim, kratko ću objasniti. Serija je to koncipirana kao skup skečeva u trajanju od nekoliko minuta, kojima se na vrlo inteligentan način osvrtalo na aktualnu političku situaciju (u Britaniji, ali i šire), davao kritički pogled na neka veća povijesna zbivanja i karikiralo određena ljudska ponašanja i navike. Gledana danas, i dalje je vrlo aktualna po većini pitanja. No, ono što je za nju posebno, jest što je snimana na prijelazu iz ’60-tih u ’70-te godine prošlog stoljeća. Parodirali su sve moguće vjere, rase i seksualne orijentacije, bez ikakve zle namjere i s puno humora. A možda samo ja imam neobičan (bolestan?) smisao za humor. Smisao za humor individualna je stvar. Neki ga imamo, neki nemamo, nečiji je u tragovima, a netko može podnijeti bolesno sprdanje na vlastiti račun bez ikakvog problema. Kao i spomenuta serija, i knjiga „Dragi autore” preuzela je veliki rizik svojim modernim i brutalno iskrenim odgovorima velikim autorima koji su obilježili povijest. I tu se pokazuje koliko je hrabrosti potrebno da se izađe van okvira. A danas su ti okviri po nekim pitanjima puuuno manji nego što su bili prije četrdeset, pa čak i šezdeset godina.

Danas je vrlo lako biti popularan. Ubaciš u knjigu rasnu raznolikost, obavezno bar jedan par „drugačije” seksualne orijentacije, a ako knjiga spada u realističnu prozu, dodaj i malo drame na bazi vjere ili politike i imaš bestseler. Činjenica je da u takvom okruženju, većina remek-djela spomenutih u ovoj knjižici ne bi doživjela objavu. Svjedoci smo pokušaja ponovnog pisanja nekih od kultnih romana poput Ubiti pticu rugalicu pa i serijala o čarobnjaku Harryju Potteru zbog toga što su u današnjem kontekstu društveno neprihvatljivi. Nitko ne uzima u obzir vrijeme u koje je djelo nastajalo, sve pozitivne poruke koje ono nosi i vrijednost koje ima u odnosu na svoju publiku, kao i to vrijeme u kojemu je nastalo. Počeli smo pretjerivati. Napredak da. Ponovno pisanje povijesti ne. Čitatelji diljem svijeta počeli su „govoriti” autorima kako da pišu svoje knjige, uzimajući im zadnji tračak umjetničke slobode. A autori, u želji da se njihovo djelo prodaje, pokleknu pred „zahtjevima publike” pa u svoja djela nabacaju sve i svašta samo da bi bilo utrživo. To nije korektnost, to je svijanje leđa pred pritiskom. Tako nikada nećemo ići dalje. Politika je mjesto gdje moramo tražiti promjene, a ne književnost. Dok u zakonima ne vidimo ravnopravnost, nećemo ju imati, makar ona bila napisana u tisućama knjiga.

I to je ono što Ricardo Bozzi prikazuje u ovoj knjizi. Satirično se osvrće na sve zahtjeve koje današnje izdavaštvo stavlja pred autore, stavljajući najveće autore svih vremena pred prijeki urednički sud dvadeset i prvog stoljeća. Smiješno je. Jer jedino smiješno može i biti. Dok ne razmislite malo pa shvatite da je zapravo tragično. Žrtve smo odrednica koje je netko postavio kao relevantne u svim sferama života pa tako i u književnosti. Umjetnost je izgubila svoju slobodu. Dok ne budemo spremni obraniti taj jadni humor koji nam je ostao, dok ne budemo spremni prihvatiti šalu na svoj račun – ne samo kao bijela heteroseksualna osoba katoličke vjeroispovijesti, odnosno „većina”, nego kao i bilo koja manjina (uključujući žene, koje brojčano nisu manjina, ali svi dobro znamo da de facto jesu) – nećemo vidjeti napretka.

„Dragi autore” urnebesna je knjiga. Šala na račun svih tih autora, ali i šala na vlastiti račun izdavača. Zbog čega je potez Znanja da objavi ovakvo nešto dodatno pohvalan. Našalili su se na svoj račun. I preživjeli.

A pismo? Ljudi moji, ako ste pismo blogerima shvatili kao bilo što drugo nego kao šalu, onda mi vas je žao. Jer, osim što Znanje apsolutno ništa od spornoga nikad nije tražilo od blogera, na samom kraju kritične rečenice stavili su smajlića koji namiguje… za svaki slučaj… za one koji nisu shvatili… Šteta što je oko jedne simpatične knjižice nastala neviđena drama, ali znate kako kažu – i loša reklama je reklama. U svakom slučaju, svi moramo naučiti malo stati na loptu. Teško je, nakon svega proživljenoga, zadržati debele živce, ali moramo pokušati. Humor pomaže. Nemojte ga izgubiti.

Kao što nam je napisano u „kontroverznom” pisamcu, knjiga „Dragi autore” u knjižare dolazi u utorak, 2. veljače, pa možete sami prosuditi koliko vam je humora ostalo. Bez brige, uz nju nećete dobiti nikakvo pisamce 😉