Lana Bastašić – Uhvati zeca

izdavač: Buybook d.o.o.

Otkako sam čula za ovu knjigu, nešto me vuklo njoj. Je li to bio naslov, ili možda naslovnica, ne znam. Ali znam da, kao i kod svih stvari u životu, za sve postoji mjesto i vrijeme pa je tako bilo i s njom. Prilikom posljednjeg posjeta knjižnici, doslovno je bila prva knjiga na koju mi je pogled pao kada sam krenula u potragu za naslovima koje ću posuditi. Nisam neki veliki „vjerovatelj” u znakove, ali ovaj sam prihvatila. I nisam se pokajala. Da sam knjigu čitala onomad, kada mi je prvi put privukla pažnju, ne znam bih li mogla napisati o njoj ovo što ću napisati sada.

Nakon dvanaest godina što ju nije vidjela, niti prozborila s njom, Sara primi telefonski poziv od najbolje prijateljice iz djetinjstva Lejle. Sara je u Dublinu, tamo radi, živi s dečkom i jednim vrlo važnim stablom avokada. Lejla je u Mostaru, radi kao konobarica u restoranu. Bez puno okolišanja – jer ona je takva, vidjet ćete – Lejla naloži Sari da dođe po nju u Mostar, jer ju treba odvesti u Beč, a ona ne vozi. Kao svaka razumna osoba, Sara reagira odbijanjem, no jedna rečenica iz Lejlinih usta natjerat će ju da se predomisli i istog trenutka rezervira zrakoplovnu kartu za Zagreb, odakle će autobusom stići u Mostar. Dvije nekadašnje prijateljice krenut će na vožnju preko Bosne, Hrvatske i Slovenije, sve do Beča, a putem će se Sara prisjećati prijelomnih trenutaka njihovog odrastanja, razloga zbog kojeg su se razišle, kao i razloga za neobjašnjivu moć koju Lejla ima nad njom, zbog čega čini sve što joj ova zapovijedi bez puno razmišljanja.

Upravo u tim uspomenama, u kojima se Sara putem izdvojenih poglavlja obraća Lejli, nalazimo objašnjenje njihovog kompleksnog odnosa, prateći odrastanje u različitim obiteljima, kulturama, vjeroispovijestima, a sve to u vrijeme rata, koji je Bosnu podijelio na tri tabora. Promjene imena, kako bi se sakrili korijeni i sačuvao život, laži, poricanja i ono tipično dječje prikrivanje istine brojnim „što te briga” obilježit će jedno prijateljstvo, nastalo u prvim trenucima prvog razreda, zapečaćeno prvim pogledom, jedno od onih koje se nastavlja nakon razlaza kao da ništa nije bilo, kao da je prošla svega jedna minuta, a ne više od desetljeća. Neopisiva kompozicija poglavlja koja opisuju sadašnjost i njihov put te poglavlja u kojima se Sara prisjeća njihovog odrastanja, daju ovoj prekrasnoj knjizi dinamiku, a stil pisanja Lane Bastašić daje joj neprocjenjivu vrijednost i dušu.

Ako ste čitali Elenu Ferrante i njezinu tetralogiju Genijalna prijateljica, ne moram vam ništa posebno objašnjavati. Stil pisanja, kompozicija rečenica, značenje, dubina i težina koju apsolutno svaka rečenica sadrži, neopisivo podsjećaju na talijansku autoricu. No, Lana ima nešto drugačije, ono nešto „naše” – od jezika, atmosfere, pa sve do činjenice da je velik dio nas proživio vrlo slično djetinjstvo kao njezine junakinje – što ju izdvaja za pola koplja ispred fenomenalne Elene. Jer je naša. Jer je ispričala našu priču. O djevojkama koje smo bile mi same, ili barem poznavale takve. Jer je opisala vrijeme koje smo doživjeli, s ove ili one strane granice. Probleme s kojima smo se susretali pokušavajući odrastati u vremenu koje se nepovratno mijenja i koje donosi dane u kojima više nećemo biti mi, nego mi i oni. A ispod svega, opisala je borbe koje smo svi prošli, začinivši ih tragedijom koju nismo, ali smo lako mogli. I opet, taj stil pisanja…

Za vrijeme dok sam čitala Uhvati zeca, vidjela sam da ju čita i moja draga Nastja Kulović. Kada sam joj komentirala da ju čitam i ja, razmijenile smo nekoliko misli na temu knjige, a za jednu od njezinih sam odmah znala da ću ju iskoristiti u osvrtu. Napisala je: „Tako nešto genijalno nisam već dugo pročitala. Ne kužim kako može tako dobro pisati. Svaku drugu rečenicu sam pročitala dvaput.” I to je to. U tri rečenice sažela je apsolutno sve što se može reći o ovoj knjizi. Uhvati zeca dira u srce, dušu, djetinjstvo i sve one sićušne trnce koji nas prolaze kada ga se prisjećamo. Dira i u nostalgiju, podsjeća nas na vrijeme koje je prošlo, vrijeme koje je nakon njega došlo i mlade ljude koji još uvijek nose teret prošlosti desetljećima nakon. Ali dira i u prijateljstva za koja smo mislili da će trajati vječno, jer su zapečaćena u školskim klupama, u povezanost za koju smo mislili da je neraskidiva, u budućnost za koju smo mislili da nam je zagarantirana i u obitelj za koju smo mislili da nam čuva leđa. Od toga bijega nema, čak ni u Dublinu.

Karla Kuzle – Čaj od ruže

izdavač: Redak d.o.o.

Prije nešto više od mjesec dana, putem kontakt forme na blogu, dobila sam mail od Karle. Vrlo službeno najavila mi je izlazak svoje prve knjige i pitala me bih li bila voljna pročitati ju. Također je najavila i promociju knjige koja će se održati na jesen. Ne sjećam se kada sam dobila tako profesionalno složen mail od nekog nepoznatog autora. Naslov knjige bio je primamljiv – Čaj od ruže. Naravno da sam pristala.

Knjiga je stigla prije nekoliko dana, prekrasne cvjetne naslovnice, a uz nju je stigla i službena pozivnica za promociju. Bez sinopsisa na poleđini, jako me zaintrigirala i krenula sam ju malo listati, čisto da vidim o čemu se radi. Nisam stala dok ju nisam pročitala do kraja.

Naslov i naslovnica nježni su onoliko koliko priča unutar korica nije. Karla je u svoj autobiografski prvijenac istresla srce, dušu i sve ono što se neki od nas ne bi usudili priznati ni najbližima u datoj situaciji. No, krenimo ispočetka.

U početku bijaše jedna mala obitelj: mama, tata i Karla. Prvih nekoliko godina, obitelj se zbog posla selila kroz Hrvatsku, da bi se s Karlinih osam godina skrasila u metropoli. Karla je bila vrlo nadareno dijete. Naprednija od svojih vršnjaka do te mjere, da su nastavnici u školi predlagali da preskoči razred. Bistra, pametna, inteligentna i na pragu bolesti koja će joj oduzeti sve to.

Kako sama kaže, naznake mentalne bolesti bile su vidljive već u ranoj dobi, u trećem razredu osnovne škole, no tada nitko nije mogao niti naslutiti kakva se oluja sprema svega nekoliko godina kasnije. Godine koje smo mi provodili družeći se s prijateljima, izlazeći, bezbrižno odrastajući, Karla je provodila u nesnosnim strahovima. Glavom bi joj se kovitlale misli, koje su se poput lavine samo gomilale jedna na drugu, dovodeći Karlu do ludila. Doslovce. Kasnije su tome dali i ime – prisilne misli. Ne znam je li to eufemizam za shizofreniju, paranoju, ili nešto treće, no što god bilo, za djevojku kakva je bila Karla to je bilo previše.

Neminovno se njezina patnja odrazila na obitelj, razboljeli su se i roditelji, Karla je više puta bila hospitalizirana, liječena terapijama od tableta do elektrošokova – nešto što nijedan roditelj ne želi za svoje dijete. Ali, Karla je u svemu tome bila i neshvaćena. Kombinacija koja bi mnoge dovela do okončanja patnje. I nju je u nekoliko navrata dovela do ruba, no želja za životom bila je jača i Karla je pronalazila načine da se izbori.

Danas Karla živi normalnim životom. Iako je to normalno vrlo neodređena kategorija. No, put do toga bio je trnovit. Više nego što možete zamisliti. Ali snaga koju je Karla pokazala, borbenost, ustrajnost i hrabrost, nisu s ovoga svijeta. Uz rizik da zvučim morbidno, mislim da bih ja u takvoj situaciji odavno odustala. I kao da nije bilo dovoljno što je pobijedila bolest – ne u smislu da ju sada više nema, jer mentalne bolesti ne nestaju poput prehlade, nego u smislu da ju je ukrotila i da živi s njom u kakvom takvom skladu – Karla je otišla još korak dalje i svoju borbu, svoju intimu, svoje najmračnije epizode odlučila podijeliti sa svijetom u ovoj knjizi.

Odmah ću vam reći – ne zazirite od nje. Čaj od ruže otvorit će vam oči. Svima nama „zdravima” – jer, vidjet ćete u knjizi, i to je vrlo diskutabilan pojam – pomoći će u razumijevanju ljudi koji se bore s bilo kakvom mentalnom bolešću i pomoći destigmatiziranju istih, kao i prepoznavanju simptoma nastajućih stanja kod ljudi (posebno djece!) u našem okruženju. A onima koji se i sami bore s nekom mentalnom bolešću pomoći će još više – pružit će im nadu, suosjećanje, toliko potrebnu potvrdu da nisu sami i, što je najvažnije, da postoji svjetlost na kraju tunela. Uvijek.

Karla je u mirovini. U ranim četrdesetima. Bolest joj je oduzela sposobnost za rad. No, ona se ne predaje. Pronašla je ljubav, pronašla je smisao, pronašla je nadu. Karla je heroj. Dok pišem ovo suze mi idu, jer se prisjećam momenata iz knjige nad kojima sam plakala dok sam ih čitala. Želim otići u prošlost i zagrliti desetogodišnju Karlu, sedamnaestogodišnju Karlu, dvadesetineštogodišnju Karlu… Jer nijedno dijete ne zaslužuje takvo djetinjstvo. Nijedna djevojka ne zaslužuje takvu mladost. No, to ne znači da ih neće snaći. Ali mi kao društvo, a pogotovo oni njima najbliži, moramo znati to prepoznati, pomoći, dati sve od sebe da ljudima koji se bore s takvim neviđenim nemanima omogućimo čim normalniji i inkluzivniji život. Oni nisu „luđaci”, oni su samo ljudi poput nas, koji u partiji života nisu dobili dobre karte. Ne podcjenjujmo moć mentalnih bolesti koju ona ima nad životima ljudi. Ne govorimo „ma, samo si malo tužna”, ili „to su hormoni, proći će”, ili „saberi se, sramotiš me” nekome tko je zarobljen u svome umu i ne može iz njega van. Neće proći. Mentalne bolesti ne prolaze. Ali, s njima se može živjeti uz adekvatnu pomoć, terapiju i neograničenu podršku bližnjih – ovo posljednje najmanje košta, a najviše znači.

Od srca sam zahvalna Karli što je smogla hrabrosti i odlučila svoju borbu podijeliti s nama. Nadam se da ću uspjeti doći na promociju knjige i osobno joj zahvaliti. Tada ću možda imati priliku zagrliti četrdesetineštogodišnju Karlu i reći joj da me ova mala knjiga, čarobnog i toplog naslova, svijetle i obećavajuće naslovnice, promijenila i oplemenila. U punom smislu obiju riječi.

Promocija knjige Čaj od ruže održat će se 18. rujna 2020. godine, u 17.30 sati, u Knjižnici Tina Ujevića u Zagrebu (Ulica grada Vukovara 14), a knjigu možete naručiti putem Web knjižare Redak OVDJE. Zapratite i službenu stranicu knjige na Facebooku OVDJE.

Claudia Tajes – Seksualni život ružne žene

izdavač: Algoritam

„… ružna žena nije tek puko iskrivljavanje estetike. Ružna žena je stanje duha.”

Ovom rečenicom završava prvo poglavlje knjige. U njoj je sadržano više istine nego što možete pojmiti. No, krenimo redom.

Kada sam u Instagram storiju najavila osvrt na ovu knjigu, napisala sam kako je u meni probudila teške emocije i sjećanja i moram vas upozoriti da će se ovdje otvoriti jedna Pandorina kutija mog djetinjstva i odrastanja, kutija uspomena i osjećaja koje sam podijelila samo sa svojim davno izgubljenim dnevnicima. Neke knjige vam to učine. Neočekivano, ali učine.

Ali, prvo nešto o samoj knjizi. Jucianara, zvana Ju, vrlo je posebna osoba. Ružna je i pretila, i to nije samo njezina fiksacija, nego rezultat jasnih stavova okruženja u kojemu je odrasla – od roditelja, prijatelja pa sve do nasumičnih prolaznika. Nije teško zaključiti u kakvu osobu je Ju izrasla – nesigurnu, željnu pažnje i ljubavi, spremnu dati čitavu sebe nakon samo jednog usputnog komplimenta. S druge strane, kao i svi duboko povrijeđeni i nesigurni ljudi, Ju je razvila snažan smisao za humor, protkan sarkazmom, koji rijetko tko od ljudi iz njezinog okruženja razumije.

Seksualni život ružne žene pisan je u vidu istraživanja, koje glavna junakinja provodi nad svojim seksualnim iskustvima. Nisu bila bogata, nisu bila upečatljiva, nijedno nije dovelo do toliko željenog sretnog kraja, ali svako je bilo jedna od lekcija u nizu… i svako je ostavilo neizbrisiv trag na Jucianari.

Knjiga mi je zapela za oko kada sam ju vidjela kod jedne bookstagramerice, iz čijeg sam dojma izvukla kako je knjiga o promašenim seksualnim partnerima i kako je zabavna. To me privuklo i očekivala sam da ću se smijati njezinim iskustvima, no za mene ona su bila tragična. Ja sam u ovu knjigu ušla dublje nego što sam mislila da je moguće i za mene ona je bila katarzična. Zašto? Zbog mog odrastanja.

Da se razumijemo, ne smatram se ružnom ženom. Nisam bila ružno dijete. Nisam odrastala okružena uvredama na račun izgleda (barem ne u obitelji), ali nije prštalo ni od komplimenata. Nije ni trebalo. Danas sam izrazito svjesna svih svojih prednosti i nedostataka, kako po pitanju fizičkog izgleda, tako i po pitanju osobnosti. Koliko sam spremna raditi na nedostacima, to je druga priča, ali opet samo moja. No, to je došlo s godinama. Kao dijete, bila sam užasno iskompleksirana i nesigurna. Zbog čega? Zbog visine.

Jucianara je bila ružna, a ja sam bila uvijek iznadprosječno visoka. Nijedna od nas nije to birala, nijedna od nas nije mogla utjecati na to. I obje smo dobivale nimalo lijepe komentare na račun toga, obje smo imale slomljena srca na račun toga. Znam, visina je puno bolji „hendikep” od ružnoće, no vjerujte mi, sve se svede na isto kada si dijete kojemu se rugaju. Od bandere, žirafe, dinosaura pa sve do „kakvo je vrijeme gore?”, nitko mi nije ostao dužan podrugljiv komentar. Dečkima se nisam sviđala uopće, iako su me moje divne prijateljice tješile da su samo zastrašeni jer sam visoka – mda, nije pomoglo. O mukama po odjeći i obući neću ni počinjati.

S godinama visina je postala prednost. Naročito u sportu. Tamo sam upoznala cure koje su bile još više od mene i počela sam se osjećati kao da pripadam. Ali, u konačnici, kraj osnovne škole i čitava srednja obilježene su simpatijama, koje nikada nisu bile uzvraćene – štoviše, kada bi moja simpatija doznala da mi se sviđa, krenulo bi neopisivo ruganje. To ostavi trag. Prvog dečka imala sam na faksu – san svih očeva koji imaju kćerke.

I ne, ne mislim da sam za nešto zakinuta. Na kraju se sve posložilo i danas ne bih mijenjala svoj život ni za što na svijetu. No, probajte to objasniti sedamnaestogodišnjoj Andrei, koja piše u dnevnik, s boli u srcu, dok sluša jednu te istu pjesmu Backstreet Boysa. Onu najsporiju i najtužniju. Ne pretjerujem.

„Ženskoj psihi je svojstveno idealiziranje i najmanje ljubavne mogućnosti koja se pojavi. Čak i kada je vjerojatnost za takvo što jednaka nuli, kao kada se ružna cura zaljubi u najljepšeg momka u razredu. Kada bi netko popisao koliko se puta tijekom života žena zaljubljuje u utvaru, brojke bi sigurno zbunile i najiskusnije istraživače.”

Svako spominjanje sintagme „ružna cura” u knjizi bio je moment u kojem sam pronašla tračak onoga što sam proživjela i sama. Iskustva koja je proživjela Jucianara, do neke mjere prošla sam i sama. Zadovoljavala se i najmanjim tračkom pažnje, jer sam snizila kriterije, smatrajući da „nakaza” kao ja ne zaslužuje bolje.

Možda ova knjiga jest zabavna i prepuna (crno)humornih situacija, no za mene ona je bila veliki udarac u, nekome beznačajne i smiješne, ali meni trajne ožiljke iz djetinjstva i mladosti.

„Netko je jednom rekao da se žene ne zaljubljuju u osobu, nego u ljubav. Ja bih tome nešto dodala: ružne se žene ne zaljubljuju u ljubav, nego u tračak samopouzdanja.”

Preživjela sam to sve. Nisam bila depresivna, niti imala crne misli. No, komplekse sam imala. Žešće. Neke od njih nosim i sad, naročito po pitanju izgleda, ali svjesna sam ih i pokušavam ih se riješiti. Osobnost je takva kakva jest i, kao većina ljudi kojima su se zbog nečega rugali, razvila sam humor kao prvu crtu obrane. Najviše na vlastiti račun – jer ponekad je teško razlučiti šalu od istine, a kroz moje šale provukle su se mnoge istine.

Da nisam to preživjela, ne bih sada mogla gledati na to ovako kako gledam. Bijeg sam pronašla u svojoj mašti. Pisala sam priče. Zamišljala scenarije. Zaljubljivala se u dečke koje nisam ni poznavala, jer sam znala da mi ta neuzvraćena ljubav nikada neće slomiti srce. Danas sam ponosna na svoju maštu. Iznjedrila je mnoge priče. Ponosna sam i na svoj humor – začinio je mnoga druženja.

Na izgled nisam ponosna, ali prihvatila sam ga. Danas kada gledam slike iz svojih formativnih godina, nije mi jasno kako sam suprotnom spolu mogla biti toliko odbojna. Bila sam stvarno zgodna. Danas bih dala bubreg za figuru kakvu sam imala tada. Ali ne i za ono ispod površine. Danas sam puno sretnija. Puno, puno sretnija. I svi ljubavni promašaji vrijedili su ako su morali dovesti do ovoga što imam danas.

No, da mi je netko rekao, kada sam imala sedamnaest, da me za samo šest godina čeka velika ljubav, ne bi mi bilo lakše. Možda bih i povjerovala, ali to ne bi umanjilo tugu koju sam tada osjećala. I to je upravo ono zbog čega me ova knjiga toliko pogodila. Svima će nam se karte možda s vremenom posložiti, no put do toga nije nimalo lagan.

Moj put došao je do toga relativno brzo. Jucianari nije bilo tako lako. A koliko samo Jucianara ima na ovom svijetu? Djevojčica kojima su još u vrtiću govorili da je ružna? Odbijali im sjediti blizu u osnovnoj školi? Podsmjehivali im se u srednjoj školi? Na fakultetu ih iskorištavali jer su znali da takve ne biraju? U kakve žene će izrasti te Jucianare? U žene koje će smatrati da je dobro samo dok imaju muškarca uza se pa makar on tu i tamo lupio šakom „iz ljubavi”. Ne.

Ja sam naučila, ja sam bolje prošla od Ju. Ali ja imam kćer. Kćer od sedam godina na pragu osnovne škole, koja je već u vrtiću doživjela ruganje. „Najbolja” prijateljica rekla joj je da je debela. Iako nije. Danima je lila suze. Danima! Stoga ćete mi oprostiti ako me ova knjiga pogodila malo jače nego što je možda trebala.

U možda „kvalitetnijim” knjigama ne pronalazim dublje značenje. Pronalazim ga u onima koje udare blizu, ravno u osjećaje. A ova je drmnula baš „u sridu”. I zato ovaj osvrt. Humor u knjizi bio je paravan jednoj dubljoj tuzi i to je ono što sam ja vidjela. Vi možda nećete. Vama će možda biti smiješna. No, nije loše zaviriti s vremena na vrijeme kako živi „druga strana”, jer ta druga strana nisu samo ružne i debele poput Ju, ili visoke poput mene – to su i kovrčave, kose ravne poput slame, brinete, riđokose, crne boje kože, žute boje kože, većeg nosa, krivih nogu, velike guzice, bez guzice, ravne kao daska, velikih prsa, kreštavog glasa, dubokog glasa… mislim da ne moram nastaviti niz.

Ako ste izdržali do kraja, hvala vam. I svaka vam čast 😀 Primjećujem u posljednje vrijeme kako imam „štofa” za pisanje osvrta o knjigama koje me dirnu u srce, u mene osobno, i ostave trag na mojim osjećajima. Nekako mi se čini da ćemo u tom smjeru nastaviti moj blog i ja. Pročitam stvarno puno knjiga i velik dio njih mi se svidi, ali nemam što reći o njima. Seksualni život ružne žene očito je otvorio neke ladice i natjerao me da napišem terapijski osvrt. Nije ni to loše ponekad, zar ne? 😉

Javite mi jeste li čitali ovu knjigu i jeste li pronašli u njoj ovo što sam pronašla ja, ili vam je bila zabavna iz perspektive promašenih partnera drage Ju ❤

William Landay – Braneći Jacoba

izdavač: Algoritam

Kao što to ponekad biva sa starim knjigama, i Braneći Jacoba doživjela je svoju renesansu posljednjih dana na društvenim mrežama. Spominje se i ekranizacija u obliku serije, no to ću morati pobliže istražiti, prije nego što napišem riječ-dvije o tome.

No, o knjizi sam još prije četiri godine napisala više od riječi-dvije pa vam stoga u nastavku donosim svoj stari osvrt – u maniri blast from the past recenzija – na knjigu koja se ne zaboravlja.

Tekst prenosim u originalu, kako je objavljen na Facebook stranici Sovin kutak, davnog 05. srpnja, 2016. godine.

***

“U svakom slučaju, stvar je u tome da mislim da sami sebi laskamo kad kažemo da možemo dizajnirati svoju djecu da budu ovakva ili onakva. Mislim da je to već unaprijed u njima”

Andrew Barber već više od dvadeset godina radi kao pomoćnik tužitelja u jednom od okruga Massachusettsa. Uživa poštovanje među sugrađanima, uporan je u sudnici,a kod kuće je sretan uz suprugu Laurie i sina Jacoba. Ali kad šokantan zločin – ubojstvo učenika, Jacobova školskog kolege – uništi spokoj njihova okruženja, Andrew zadobije neočekivan udarac: za ubojstvo biva optužen njegov četrnaestogodišnji sin.

Svi roditeljski nagoni koje Andrew nosi u sebi smjesta staju u obranu sina. Jacob uporno tvrdi da je nevin, i on mu vjeruje, jer mora. Na kraju krajeva, otac mu je. Ali kad na vidjelo počnu izlaziti optužujuće činjenice i šokantna otkrića, kad njegov brak dospije pred krah, kad suđenje uzavre i kriza otkrije ocu koliko slabo zapravo poznaje sina, Andrew se nađe na prekretnici – prisiljen na odabir između odanosti i pravde, između istine i klevete, između prošlosti koju je pokušao zataškati i budućnosti koja mu je nepojmljiva.

Nagrađivani pisac krimića William Landay u romanu Braneći Jacoba nadilazi žanr i stvara sveobuhvatan prikaz obitelji u najodsudnijem trenutku – napetu zagonetku zasnovanu na uvjerljivim likovima koja je u isti mah fascinantna priča o krivnji, nevjeri i strahovitoj brzini kojom se naš život može oteti kontroli.

“Prema istraživanjima, očevi ubijene djece često umiru u roku od nekoliko godina od ubojstva, često od zatajenja srca. Uistinu, umiru od tuge. U nekom trenutku tužitelj shvati da ni on ne može preživjeti takve lomove srca. Ne može slijediti očeve na tom putu. I onda se usredotočuje na tehničke detalje posla. Pretvara svoj posao u zanat kao i svaki drugi. Trik je da se patnja drži podalje od sebe.”

Pravnički krimić. Tako bi jednostavno bilo sažeti ovu knjigu u dvije ne tako jednostavne riječi. Samo što to nije nimalo jednostavno jer ova knjiga u sebi isprepliće toliko žanrova da se ne isplati uopće klasificirati ju – ljubić, krimić, triler, drama, self-help literatura, pravnički almanah, forenzički priručnik, sve ćete naći unutra. Jedino nema baš previše komedije – eto, spoiler alert.

Kada sam sinoć završila s čitanjem Jacoba (kako sam ga od milja prozvala), morala sam izaći van u šetnju…na terapiju do knjižnice – to će vam kraj Jacoba učiniti. Svi su me “plašili” s tim krajem. Toliko da sam čak kroz cijelu knjigu pokušavala pogoditi tko je ubojica. Moj savjet vam je nemojte to raditi, nema šanse da ćete pogoditi. Ja kao iskusna čitateljica “najkrimićkijih” krimića, koja uvijek (ili bar većinom) uspije na prvoj trećini pogoditi tko je ubojica, ovdje sam ostala toliko zatečena krajem da sam morala izaći van.

Kada sam mužu ispričala ukratko o knjizi i detaljno o kraju, njegov komentar bio je “a zašto uopće čitaš takve stvari”. Jer Braneći Jacoba potresna je knjiga, tu nema dileme. Pogotovo ako ju čitate iz perspektive roditelja što ja jesam. Ali je, uz to, i jako detaljna, zanimljiva, napeta i jako jako jaaako dobro istražena priča. Pravni i policijski detalji toliko su precizni da sam se iskreno zapitala čitam li to neki dokumentarac.

Roditelj suočen s gubitkom djeteta s jedne, roditelj suočen sa optužnicom za ubojstvo jedinog sina s druge, roditelj suočen sa pozivom za svjedočenje svog sina s treće i deseci susjeda, prijatelja i poznanika koji su prisiljeni prekinuti svaki kontakt sa dojučerašnjim prijateljima s čijom su djecom njihova odrastala. Tužitelj spreman na sve da se dokaže u svom prvom velikom slučaju, službenici rastrgani između prijateljstva i dužnosti, obrana koja mora zadržati objektivnost i ustrajnost u naizgled nemogućoj bitci.

Osjećaji koje proživljavaju likovi u ovoj priči toliko su iskreni da mi se na pokoji trenutak učinilo kao da ih je autor sam iskusio (ako ne na svojoj koži, onda barem u neposrednoj blizini). Rastrganost roditelja optuženog Jacoba između onoga što govore dokazi i onoga što govori srce, uz malog crva sumnje koji se ne želi povući neminovno utječe na njihov brak. Tuga roditelja koji su izgubili sina u krvavom napadu dovodi do gubitka svake prosudbe i do očajničkih mjera. Pritisak koji osjećaju djeca, učenici, dojučerašnji prijatelji i kolege obojice spornih dječaka, tjera ih da ponekad i kažu ono što bi odrasli čovjek možda i prešutio. I time izazovu pomutnju u cijelom procesu.

I na kraju, pitanje koje svima visi nad glavom – postoji li “gen za ubojstvo”? Jer prošlost je nešto što čuči u nama, ma koliko mi šutjeli o tome. A znamo dobro da nas vješto izbjegavana prošlost kad-tad sustigne i pokaže svoje pravo lice.

Što se zaista dogodilo tog kobnog travanjskog jutra znaju samo dvije osobe, ali jedna nikada više neće moći progovoriti. A druga….saznajte sami. Ovo je najviše što mogu napisati bez spoilera i relativno hladne glave.

Braneći Jacoba bez sumnje je veliko djelo, vrijedno čitanja. Da, potresna je, ali ponekad velike stvari zahtijevaju određenu žrtvu, a ova knjiga je definitivno vrijedna te žrtve. Preporučam pročitati, ako ništa drugo zbog efekta otvaranja očiju pred svime što vreba našu djecu kroz njihovo odrastanje, a da možda nismo toga svjesni kao što nisu bili niti Andrew i Laurie Barber.

“- Andy, vjeruješ li iskreno da si ti pouzdan svjedok? Vjeruješ li iskreno da dobro sagledavaš svoga sina?

– Mislim da jesam, općenito sam pouzdan; ali priznajem da nijedan roditelj ne može biti sasvim objektivan o svojem djetetu.”

Maria Hesse – Frida Kahlo: Život u slikama

izdavač: Iris Illyrica

Malo tko nije upoznat s fenomenom Fride Kahlo, njezinim specifičnim slikarskim izričajem, njezinim tragičnim životom i njezinom velikom ljubavlju.

Frida je rođena s defektom – bolešću zvanom spina bifida, ili rascijepljena kralježnica, zbog čega je imala ozbiljnih problema u razvoju. Povrh toga, sa sedamnaest godina doživjela je groznu prometnu nesreću, koju je jedva preživjela, ali tijelo joj je bilo nepovratno oštećeno. Činilo se kako Fridu njezino tijelo odbija od rođenja.

Nakon kobne nesreće, bila je prikovana za krevet i tu kreće njezina slikarska priča. A uskoro i svima poznata ljubav s Diegom Riverom, o kojoj su napisane brojne knjige i snimljeni filmovi.

Čitav Fridin život bio je jedna prepreka za drugom, jedna tragedija za drugom, od kojih one koje su kidale srce nisu bile ništa manje bolne od onih koje su trgale tijelo. Frida je bila žena koja je voljela, slikala, živjela, a sve to s ogromnom količinom boli. Umrla je premlada, ali pomirena sa svijetom.

Tako barem priča ona sama u ovoj prekrasnoj knjizi o njezinom životu. Pisana u prvom licu, u obliku intimne ispovijesti same slikarice, popraćena ilustracijama Fridinih najvećih umjetničkih djela (koje se savršeno uklapaju u svaki dio priče koji prate), uvodi nas u srž priče i duboko u osjećaje koje je slikarica sama proživljavala tragediju za tragedijom. Vrlo jezgrovita, iskrena priča, savršeno je objedinila izvore iz kojih je preuzeta u jednu vizualno i emotivno prekrasnu cjelinu o tragičnom životu ispunjenom umjetnošću.

U Fridinom životu pronaći ćemo radost, snagu, ljubav i hrabrost – sve ono što često sami izgubimo – koji će nas podsjetiti da i u najtežim okolnostima možemo preživjeti (i proživjeti), voljeti i stvarati.

Maria Hesse talentirana je ilustratorica iza koje stoji nekoliko sličnih biografija poznatih ličnosti, kao i ilustrirane inačice svjetskih klasika popu Ponosa i predrasuda, Malih žena, Razuma i osjećaja. Iskreno se nadam da ćemo barem dio njezinog opusa dobiti i kod nas, jer ovo je blago koje ne treba čuvati za sebe, nego dijeliti sa svijetom.

Frederic Rebena – Dobar dan, tugo

izdavač: VBZ

Sedamnaestogodišnja Cecile ljeto provodi u luksuznoj vili u Francuskoj, u društvu oca udovca i njegove deset godina mlađe ljubavnice Else. Upijajući sunce, more i pažnju mladog studenta Cyrila, Cecile neopterećeno provodi ljetne praznike. Barem do trenutka kada se u vili pojavi Anne – četrdesetogodišnja modna dizajnerica, prijateljica njezine pokojne majke, koju je otac također pozvao na ljetovanje. Kada se između Anne i Cecilinog oca počne razvijati romansa, koja prijeti sabotiranjem njihovog boemskog života, Cecile će se upustiti u planiranje spačke kojom će razdvojiti oca i Anne uz pomoć Else i Cyrila.

Priča s neminovno tragičnim krajem ilustrirana je adaptacija istoimenog kultnog romana Francoise Sagan. Uspoređivana s Lovcem u žitu, Dobar dan, tugo ispod površine paralelnih ljubavnih priča progovara o životu srednje klase pedesetih godina i nagovještava nadolazeću seksualnu revoluciju šezdesetih. Iako lagan i pitak roman, skriva mnoge ozbiljnije teme tog doba i pokazuje koliko je autorica, sa svojih devetnaest godina (koliko je imala kada je napisala roman) bila ispred svog vremena.

Ilustrirani, grafički, strip roman Dobar dan, tugo, prilagođena je i sažeta inačica originalne priče, no ništa manje vrijedna. Oni koji čitaju stripove, znaju da se u njima ne gubi dragocjeni prostor za pretjerane opise, nego se ulazi u srž radnje, ponekad toliko da nam nije na prvu sve kristalno jasno – pogotovo ako ste, kao ja, u životu pročitali daleko više „običnih” romana pa ste navikli da vam se sve lijepo opiše 😉

Predivne ilustracije, koje dočaravaju svu čar ljeta, mladosti i raspuštenosti, ali i tragične ljubavne zavrzlame o kojoj govori roman, fantastično su se uklopile u priču i stvarno mi je bio užitak čitati, iako, priznajem, nisam čitala originalni roman.

Vjerojatno ima onih koji će s neodobravanjem gledati na grafičke adaptacije romana, no ja ih podržavam. Baš kao i kod filmske adaptacije knjiga, ako je dobro izvedeno, zašto ne? Ne mogu tvrditi koliko je kvalitetno roman prenesen u ovaj ilustrirani, budući da nisam čitala izvornik, ali mogu reći da mi se sviđa i – čitajući po internetu razne dojmove za originalni roman – čini mi se da sam dobila sve ključne momente kultnog klasika.

Sve pohvale izdavaču i nadam se da ćemo uskoro imati više prilike čitati ovakve romane, ispod čekića izdavačkih kuća kojima to nije „primarni posao”. Ako me razumijete 😀

A ja ponovno doživljavam ono što me „strefilo” nakon čitanja Locke&Key serije grafičkih romana, a to je nostalgija i čežnja za još stripova i još stripova, da me vrate u one dane djetinjstva kada su mi bili hrana za dušu. Morat ću nešto poduzeti po tom pitanju konačno 🙂

Tomas Navarro – Kintsugi

Knjigu Kintsugi zapravo je kupio moj suprug prilikom jednog od naših (do sada) redovnih posjeta Ljubljani i knjižari Konzorcij. Stajala je na njegovoj polici za knjige jedno dvije godine. Za vrijeme famoznog lockdowna zapela mi je za oko i uzela sam ju na čitanje. Prekidale su me mnoge druge knjige, no konačno sam joj se uspjela posvetiti i pročitala ju do kraja. Ako redovno pratite moje storije na Instagramu, mogli ste svjedočiti mom oduševljenju, kao i mom nimalo suptilnom „bacanju bube u uho” jednom od naših izdavača da uzme knjigu na prijevod.

U čemu je čar knjige Kintsugi?

Knjiga se uvelike naslanja na japanski princip kintsugi, korišten u lončarstvu, koji zapravo slavi lomove i pukotine na predmetima, tako da ih „krpa” zlatnim šavovima, kako bi istaknuo njihovu ljepotu. Ukratko, ožiljci koje nosimo nisu sramota i mogu, uz puno rada, biti ponosno nošeni poput medalja za hrabrost.

A ožiljke imamo svi – što onih na tijelu, što onih emocionalnih.

Tomas Navarro – španjolski psiholog i osnivač centra za konzultacije i emocionalno zdravlje – uči nas kako reagirati na nedaće (tu me pristup jako podsjetio na principe stoicizma i knjigu Mala knjiga stoicizma, koju sam nedavno čitala, a za koju osvrt imate OVDJE), kako se s njima nositi i, najvažnije, kako ih preboljeti, od njih ozdraviti, ponovno prikupiti slomljene djeliće života i zlatnim šavom sve ih ponovno povezati te ponosno pokazati da smo bili ranjeni, ali smo preživjeli i hrabro krenuli dalje. Ožiljci su odraz naše hrabrosti i nisu nešto čega se treba sramiti.

Svaka, i najveća tragedija može se preživjeti, može se preboljeti i možemo u život krenuti dalje jači. Ono što je važno jest, pri susretu s nedaćom, analizirati situaciju, načine na koji ona utječe na nas sada i u budućnosti. Prošlost je jedino mjesto na koje se ne trebamo vraćati. Od gubitka posla, prometne nesreće, teške bolesti, mentalnih bolesti, nasilja u obitelji (psihičkog i fizičkog), nedostatka samopouzdanja za iskorak u život, višestrukog razočaranja u ljubavi pa sve do smrti bliske osobe (partnera, djeteta) sve će ostaviti ožiljke, ali ožiljke koji će nam pokazati da možemo preživjeti baš sve.

Uključujući primjere iz stvarnog života nekolicine svojih klijenata, autor će nam vrlo toplo, vrlo pristupačno i vrlo plastično objasniti zašto apsolutno ništa nije smak svijeta (osim, naravno, pravog smaka svijeta) i kako možemo osvijestiti svoj gubitak i svoju bol, dopustiti da bol pronađe izlaz kroz pukotine, a zatim kako te pukotine „zakrpati” zlatnim šavom i ponosno zablistati, dokazujući prvenstveno sebi, a onda i čitavom svijetu da je ona dobra stara izreka više nego istinita – što nas ne ubije, čini nas jačima.

Menna Van Praag – Sisters Grimm

Ovoj sam se knjizi veselila kao malo prase. Jedva sam čekala da mi stigne s Book Depositoryja, a čekala sam ju dobra dva mjeseca. Hvala, korono.

No, Sisters Grimm nisu opravdale moja očekivanja. Početak je bio vrlo obećavajući i jako me zaintrigirala tema i priča koju je autorica smislila. Veselila sam se razvoju glavnih junakinja i raspletu priče, polako sam čitala i uživala u svakoj stranici. No, vrlo brzo je postalo jasno da je priča manjkava, da su likovi loše razrađeni, da je sve nekako površno odrađeno i nedovoljno objašnjeno. Kako sam se približavala kraju, shvatila sam da neću dobiti sve odgovore koje sam trebala, jer broj stranica se smanjivao, a ja nisam bila nimalo pametnija. Zbrzani kraj i nebrojene nedorečenosti ostavile su me u čudu. Da je to početak serijala, možda bi se neke stvari mogle prožvakati, ali to je veliko možda. Ovako, kao samostalan roman, veliko je razočaranje. Puno je truda u njega uloženo, izmaštan jedan novi svijet, no sve je premalo razrađeno da bi nam bilo jasno tko, zašto, koga i kako.

Četiri glavne junakinje su sestre Grimm, kćerke čarobnjaka/maga/višeg bića Wilhelma Grimma. Svoje kćeri Grimm dobiva sa svojim kćerima. No, Grimm ima i sinove, vojnike koji su nekada bili zvijezde. Zbunjeni? Znam kako vam je.

Sestre Grimm kao osmogodišnje djevojčice u snovima odlaze na mjesto zagonetnog i nimalo kreativnog imena Everwhere i tamo provode vrijeme vježbajući svoje moći. No, čim navrše trinaest godina gube svako sjećanje na to mjesto, svoje moći i svoje sestre. Tek kada navrše osamnaest godina moći će se vratiti u Everwhere (putem posebnih portala na londonskim sveučilišnim kampusima) gdje će morati birati hoće li se prikloniti svjetlosti ili tami. Priklone li se svjetlosti, Grimmovi vojnici će ih ubiti.

Priča prati posljednjih mjesec dana prije osamnaestog rođendana četiriju Grimmovih kćeri, koje se međusobno ne poznaju, odnosno zaboravile su se. Goldie, Bea, Scarlett i Liyana u tragovima sadrže poveznice s junakinjama nama poznatijih bajki braće Grimm, no i te su poveznice toliko slabo razrađene, da sam dvojila trebam li ih uopće spomenuti. Njihove obiteljske priče također su slabo razrađene i u njima postoji toliko momenata koji bi se mogli bolje iskoristiti u priči, pa smo Zlatka s bloga Life&Socks (s kojom sam “buddy readala” ovu knjigu) i ja u šali rekle kako bismo mogle iznova napisati poboljšanu inačicu romana 🤭

Šteta. Stvarno šteta. Ideja je super, temelj za priču je super, ali ostaje nejasno je li sama autorica “sfušala” izvedbu, ili je u procesu uređivanja izbačen sav “štof” koji nama fali. U svakom slučaju, Menna Van Praag predivno piše i da je kojim slučajem napisala dvostruko veći broj stranica priče – razrađene kako spada – ja bih ju čitala s guštom i sigurno bi dobila daleko veću ocjenu od mene.

IMG_20200610_090356-01

Jonas Salzgeber – Mala knjiga stoicizma

izdavač: Planetopija

Čitav život zazirala sam od bilo kakvog ukalupljivanja. Smatrala sam da svaki ponuđeni kalup ima svojih nedostataka, koji mi smetaju, a ja ne volim ništa polovično. Nisam religiozna, imam svoja moralna načela kojih se držim, ne odgovaram nekom višem biću, nego isključivo svojoj savjesti. Do sada se to pokazivalo ispravnim i društveno prihvatljivim. Tek ponekad pretjeranim, jer valjda je uredu ponekad ići mimo pravila, što ja osobno ne volim. U školi niti jednom nisam koristila šalabahter na testu. Niti jednom.

Filozofija je za mene bila nešto nerazumljivo, nešto što sam povezivala s jako simpatičnom profesoricom iz srednje škole, nešto što je uključivalo stare mudrace dugih brada, koji pričaju o stvarima na vrlo kompliciran način. Nije me nikada ranije zanimalo da malo dublje uronim u tematiku. Dođe to valjda s godinama, jer evo me nadomak četrdesete, do grla u stoicizmu i pitam se – gdje si bio čitavog mog života?

A bio je tu, nadohvat ruke, samo ga ja nisam vidjela. Muž mi je nedavno citirao staru budističku izreku – kada je učenik spreman naučiti, učitelj će se sam ukazati. Tako je i bilo. Posljednjih godinu dana jako sam se zainteresirala za izučavanja filozofija koje su blizu onoga što želim biti. Sadhguru i njegovo Unutarnje inženjerstvo, Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima i sada Mala knjiga stoicizma postale su moja nit vodilja prema boljoj „ja”.

IMG_20200530_121658-01

ŠTO JE STOICIZAM?

Hvala vam na tom pitanju 😉 Kako to mudro rekoše na Enciklopedija.hr: STOICIZAM (prema grčkom στωιϰός: stoik; stoički), filozofsko naučavanje i škola koja je cvjetala u doba helenizma; uz skepticizam i epikureizam glavni filozofijski smjer u tzv. etičkom razdoblju grčke filozofije. Školu je 308. pr. Kr. osnovao Zenon iz Kitija naučavajući u atenskoj građevini što ju je oslikao Mikon, zajedno s Polignotom i Panenom, po čemu je škola i dobila naziv, a postojala je sve do 529., kada je bizantski car Justinijan zatvorio sve filozofske škole. Njezino višestoljetno djelovanje, koje se proširilo helenističko-rimskim svijetom, dijeli se na tri razdoblja. Tzv. starijoj stoi pripadaju, osim Zenona, Kleant i njegovi učenici (Ariston, Heril). U III. st. pr. Kr. sustavno stoičko naučavanje razvio je Hrizip, a u tzv. srednjoj stoi najznačajniji su filozofi bili Panetije Rodski i Posejdonije. Najveći je procvat škola doživjela za Seneke, Epikteta i cara Marka Aurelija (tzv. mlađa stoa). – Premda u stoičkoj filozofskoj orijentaciji u pojedinim razdobljima prevladavaju samo određena pitanja (u staroj i srednjoj stoi – gnoseološki i logički problemi, u mlađoj etički problemi) i premda tijekom razvoja stoa nije zadržala uvijek jedinstvene postavke, ipak se neki bitni elementi pokazuju karakterističnima za cjelokupno stoičko naučavanje. Dok je stoička spoznajna teorija bila orijentirana uglavnom empiristički pa čak i senzualistički, a tzv. fizika, tj. naučavanje o prirodi, materijalistički i strogo deterministički, etika se temeljila na racionalističkom prevladavanju razuma nad strastima i afektima. Osim fizici i etici, stoici su znatnu pozornost posvećivali i logičkim istraživanjima (logiku dijele na gramatiku, retoriku i dijalektiku). Ipak je središte stoičkih originalnih filozofskih preokupacija prije svega bila etička problematika, pa su tako i logika i fizika bile u službi etike, a moralna valjanost postala je cilj cjelokupnoga filozofiranja. Neovisnost o vanjskim događajima i prilikama, o vanjskom tijeku svijeta, u stoicizmu je ujedno i osnovna prednost i odlika mudraca: mudrac je slobodan i ništa što mu se dogodi u svakodnevnom životu ne smije pokolebati njegovu krepost, znanje i sreću; njegova mudrost i njegova sreća samo su u njem samom i svijet ga se ne tiče. Prevladavanje vanjskog svijeta omogućuje sreću mudraca. No taj svijet, nad kojim čovjek nema nikakve moći, može se prevladati jedino u unutrašnjosti individuuma; mudrac stoga mora postati gospodarom utjecaja što ih svijet na njega vrši. Ti se utjecaji zrcale prije svega u čuvstvima i požudama. Mudrost je, dakle, nepomično mirovanje u samome sebi, oslobađanje od afekata, bešćutnost (ἀπάϑεια). Čovjek ne može spriječiti da mu sudbina zadaje ugode i boli, ali može, podnoseći sve njezine udarce, sačuvati ponosnu samosvijest time što neće smatrati ugodu nečim dobrim, a bol zlim. Krepost, koja je identična s racionalnim svladavanjem afekta, jedino je dobro, a porok, koji se sastoji u dominaciji afekata nad umom, jedino je zlo; sve su ostale stvari i odnosi po sebi ravnodušni (ἀδιάφορα), čak i život. Između mudraca i bezumnika nema sredine: mudrac je u svemu mudar i krepostan, bezumnik je u svemu nerazuman i grešan. Dok je u starijih stoika prevladavala teza da postoji malen broj mudraca kao savršenih ljudi nasuprot velikoj gomili bezumnika i grešnika, taj se rigorizam u kasnijoj stoi napušta, pa se tvrdi da je između bezumnika i mudraca velik broj ljudi koji se znatno razlikuju s obzirom na stupanj njihove udaljenosti od ideala kreposti. Zahtjevi prirode identični su sa zahtjevima uma i proturječni zahtjevima osjetilnosti. Zato se i pozitivni sadržaj morala očituje kao »život u skladu s prirodom«. »Priroda« je tu shvaćena kao opća priroda, stvaralačka svjetska snaga, svrhovit smisao svijeta, logos: stoga je moralnost čovjeka osluškivanje tijeka svijeta, tijeka koji je vječna nužnost. Kako je u stoika taj vječni um ili priroda označen i kao božanstvo, život u skladu s prirodom ujedno je i poslušnost prema božanskomu zakonu: lex naturae ujedno je i lex divina.

NA OBIČNOM HRVATSKOM, MOLIM!

Stoicizam je upravo ono čemu sam težila čitavog svog života, a da to nisam ni znala. Stoici su ideal morala, smirenosti i suživota s prirodom. Oni imaju kontrolu nad svojim emocijama i teže tome da postanu kreposni ljudi, po uzoru na njihovog nedostižnog stoičkog mudraca.

Stoicizam počiva na trokutu sreće, čije vrhove čine život s areté (odnosno, krepošću), preuzimanje odgovornosti i usredotočenost na ono što možemo kontrolirati. U samom središtu trokuta stoji Eudamonia – krajnji cilj života oko kojega su se slagale sve antičke filozofije, glavno obećanje stoičke filozofije, koje se svodi na življenje sretnog i ispunjenog života. Eudamonia kovanica je dviju grčkih riječi, a znači biti u dobrim odnosima (eu) sa svojim unutarnjim daimonom, svojim najvišim „ja”.

DOBRO, A ŠTO TO ZNAČI?

Ukratko, stoicima je dobrota sama po sebi nagrada, ponašaju se pristojno i korektno prema drugima, zato što to njih ispunjava, zato što ih vodi korak bliže ostvarenju svog najvišeg „ja”. Ne očekuju nikakvu božansku nagradu, nikakav zagrobni život, nikakve lovorike – dobri su jer je to ispravno. I upravo tu sam pronašla nazivnik za sve ono čemu težim čitav život. No, o tome malo više u zaključku.

Preuzimanje odgovornosti je upravo ono što sintagma kaže. Svaki naš postupak, svaka naša reakcija, svaka naša emocija, naša je odgovornost. Sami sebi odgovaramo za svaki promašaj.

Većina stvari oko nas nije pod našom kontrolom. Vrijeme, promet, drugi ljudi pa čak niti naše vlastito tijelo. Jedino što je pod našom kontrolom jest naš um. Stoici teže adresiranju trenutka između događaja i naše reakcije na njega u kojemu ćemo osvijestiti nadolazeću reakciju i preuzeti odgovornost za nju. Netko vam oduzme prednost na cesti? Umjesto da poludite i krenete u salve psovki, zastanite i adresirajte taj događaj. Kome će biti od koristi takva reakcija? Vozaču koji vam je oduzeo prednost? Ne, nije vas čuo, a i sami znate da se na takve ljude teško može utjecati. Vama? Teško, može vam samo naštetiti uznemiravanje i možete izazvati još veći problem u prometu. Što trebate učiniti? Uloviti taj procjep između događaja i reakcije i zaustaviti reakciju. Jednako je tako i sa svim ostalim stvarima koje nisu pod našom kontrolom. Koliko smo puta bili ogorčeni na druge ljude jer su „takvi i takvi”, jer rade „to i to” „tako i tako”? Kada nam je to pomoglo da ih promijenimo? Upravo tako.

Jedino na što možemo utjecati smo mi sami. Naše ponašanje, naše reakcije, naši osjećaji. Netko nam učini nešto nažao? Čemu se svetiti, kada možemo pokazati da smo iznad toga i da je naš konačni cilj biti dobra osoba? Čemu upijati negativnu energiju drugih ljudi, kada uz svega nekoliko trikova možemo osigurati svoj duševni mir?

DOBRO, KOJI SU TO TRIKOVI?

Možda trikovi nisu spretan izbor riječi. Točnije bi bilo vježbe. Pripremne i situacijske stoičke vježbe. Njih pedeset i pet koje će vam u detalje pokazati kako postati stoik, kako postati bolja osoba zbog sebe i kako time postići duševni mir i sretan i ispunjen život. Gdje se nalaze? U Maloj knjizi stoicizma.

IMG_20200530_121724-01

ZAKLJUČAK

Prvi puta u životu pronašla sam kalup u koji se mogu uvući bez ijedne zamjerke. Proučavajući katoličku vjeru, koju prakticira većina hrvatskog stanovništva, mučilo me puno toga, no jedna se stvar opetovano isticala: kakav poticaj ljudi imaju biti dobri, kada im jednom jedinom ispovijedi svi grijesi bivaju izbrisani, oprošteni, a vječni raj zagarantiran? Što sprečava čovjeka da ubije drugog čovjeka, kada je nakon toga dovoljno izmoliti pokoru i sve je u redu? Znam, karikiram, no vjerujte mi to je bio jedan od većih kamena spoticanja koji su se našli na putu između mene i katoličanstva. Općenito, odgovornost nekom višem, izmišljenom biću i obećanje vječnog (zagrobnog) života, nikada mi nisu „sjedala”. Život je ovaj, sada, njega trebamo proživjeti kao najbolja inačica sebe i za svoje postupke biti odgovorni mi, sebi samima, svojoj savjesti. Prebacivanje odgovornosti na „onoga gore” u mojoj glavi bilo je neprihvatljivo. Vjerujem da je to razlog zbog kojeg su me uvijek više privlačile istočnjačke filozofije i religije, koje nisu obećavale ništa spektakularno nakon smrti, nego ispunjenje u ovom životu činjenjem dobrih djela. No, stoicizam me „kupio”. Konačno sam pronašla taj kalup u koji pripadam, kojemu želim težiti i iz kojega sam naučila kako se nositi sa svim izazovima koje život pred mene stavlja. Konačno sam dobila objašnjenje, savjet i sigurnosnu mrežu za sve ono što me mučilo kroz život… a najviše pitanje „zašto da ja budem poštena i dobra, kada drugi nisu?”. Sada znam zašto. A znam i zašto nikada nisam mogla varati i muljati, unatoč neprestanom demotiviranju od strane onih koji su zaobilazili pravdu i poštenje. Ili jesi, ili nisi. Ali ako jesi, za sebe si, ni za koga drugoga. Budi čovjek da se ti osjećaš dobro, a ne da ti drugi pjevaju hvalospjeve.

Danas je to puno teže nego ranije. U eri kada svi tražimo odobravanje drugih u obliku lajkova i komentara, kada se svi želimo prikazati u najboljem svjetlu, odnosno u svjetlu u kojem želimo da nas vide, makar ono možda i nije najbolje, teško je ostati vjeran sebi. No, to apsolutno ne znači da ne trebamo težiti tome. A Mala knjiga stoicizma definitivno je dobar početak. Jako dobar početak.

I za sam kraj, znate one izlizane knjige, slomljenih hrptova, u kojima su podvučene rečenice, ulomci, koje se raspadaju od konstantnog čitanja? Nemam nijednu takvu, ali predosjećam da bi Mala knjiga stoicizma mogla biti prva. Moja osobna Biblija.

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE

Malu knjigu stoicizma fantastično nadopunjuje mala knjižica jednog od najpoznatijih stoika, Marka Aurelija pod naslovom Meditacije. Primjer stoicizma u praksi iz pera čovjeka koji je vodio najveće carstvo ikada, a koji ju je pisao isključivo za vlastite oči – autentičnije od toga ne može. A ja se bacam u potragu za ostalim naslovima „stoičkog žanra”, jer sam primijetila već da Planetopija krije pravo malo blago 🙂

IMG_20200530_121905-01

Jessie Burton – Muza

izdavač: Profil

Posljednja u nizu “blast from the past” recenzija u ovom krugu je ona za Muzu predivne Jessie Burton.

Nakon (ponovnog) čitanja ove recenzije, mislim da ću uskoro uzeti na čitanje Ispovijest – malo predugo čeka… Jessie je divna ❤

U nastavku neizmijenjena recenzija objavljena 1. listopada 2017. godine.

***

Odelle Bastien prije pet godina stigla je iz dalekog Trinidada u glamurozni London šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ruku pod ruku sa najboljom prijateljicom Cynthijom zaposlila se u prodavaonici cipela, no taj će posao bez dvojbe odbaciti kada sazna da je primljena na radno mjesto tipkačice u umjetničkoj galeriji Skelton. Mladu crnkinju, koja se muči sa rasnim i spolnim predrasudama s polovice prošlog stoljeća, pod svoje uzima zagonetna Marjorie Quick, njezina šefica u galeriji. Odelle je zaintrigirana neobičnom ženom kojoj je, iz nekog razloga prirasla srcu i koja je odlučna u nakani da svijetu otkrije Odellein spisateljski talent.

Nakon što na zabavi povodom Cynthijinog vjenčanja upozna Lawrieja Scotta, mladića s kojim se upušta u romantičnu vezu, stvari će za Odelle krenuti u neobičnom smjeru. Naime, Lawrie je nedavno ostao bez majke koja mu je u naslijeđe ostavila samo jednu sliku, njemu nepoznatog autora. Kada Lawrie, na Odellein nagovor, sliku odnese na procjenu u galeriju Skelton, to će u tajnovitoj Marjorie izazvati neočekivanu reakciju.

Paralelno čitamo priču smještenu trideset godina ranije u malo španjolsko mjestašce. Austrijski trgovac umjetninama Harold Schloss pobjegao je u mir i tišinu španjolske plantaže sa svojom ženom i devetnaestogodišnjom kćeri Olive. Olive u tajnosti čuva svoju strast prema slikanju, slika u sigurnosti svoje sobe i ljubomorno čuva pismo u kojem ju obavještavaju da je primljena na prestižnu umjetničku akademiju jer, prema riječima njezinog oca, slikarstvo nije za žene. Kada u život obitelji Schloss doslovce ušetaju mladi revolucionar Isaac Robles i njegova sestrica Teresa, priča sa mirne španjolske plantaže preuzet će nevjerojatan smjer i stubokom promijeniti sudbine njezinih aktera.

Kako su dvije priče povezane, što u svemu tome predstavlja misteriozna slika te kakvu ulogu u priči ima Odelle Bastien, otkrijte u ovoj predivnoj priči.

Iza prekrasne naslovnice krije se (ponovno) još divnija priča. Preciznije, dvije priče koje će se prema kraju stopiti u simfoniju emocija i krhkosti ljudskih sudbina na najnevjerojatniji način. Tempo kojim autorica isprepliće i priča ove dvije priče većinom je polagan, no slojevitost koja je utkana u nju pobrinut će se za to da željno idete naprijed.

Jessie Burton je čudo. Njezino pripovijedanje je tako mirno staloženo, nema napetosti, uzbuđenja, no opet je zanimljivo, složeno, poetično i stvara ovisnost. Uvuče vas duboko u radnju, mjesto, vrijeme i same likove, toliko da je kasnije teško izvući se van neokrznut. Količina istraživanja koja je bila potrebna da se napiše ovako kompleksna i detaljna priča (kao i Minijaturistica, uostalom) zapanjujuća je. Možda sve ovo zvuči pretenciozno, možda se nećete složiti sa mnom, no za mene u pripovijedanju Jessie Burton ima nešto posebno, nešto čarobno i iskreno se nadam da će još dugo stvarati ovakve divote za nas da u njima uživamo.

IMG_20200430_083216-01