Christel Petitcollin – Kako manje misliti

izdavač: Poetika

Iznimnomisleći. Tako su u ovoj knjizi opisani malobrojni ljudi koji jednostavno ne mogu ušutkati svoj mozak. Svaka situacija pokreće u njima lavinu pitanja, potpitanja, nedoumica, zahtjeva, oni moraju znati zašto je nešto baš tako i moraju to znati odmah. Oni osjete sve, svim osjetilima istovremeno – ne mogu ni zamisliti koliko je to opterećujuće. Njima mora sve imati smisla, oni beskonačno seciraju svaku situaciju, svaki njezin mogući ishod pa i onaj nagori. U stanju su toliko se zaplesti u svoje misli da im to ometa svakodnevni život. No, oni su i najemotivnije, najpravednije, najiskrenije osobe koje ćete sresti, iako vam se ova posljednja karakteristika ne mora uvijek svidjeti. Oni su „desnopolutkaši”, odnosno ljudi kod kojih je dominantna desna polutka mozga – ona kreativnija – i, prema autorici, na svijetu ih ima između 15 i 30%. Oni su rijetke biljke, oni su posebni. Knjiga Kako manje misliti daje nam predivan uvid u to kako je biti u glavama takvih osoba, te kako ih bolje razumjeti ako nismo oni sami. Također, omogućit će nam da vidimo u kojoj mjeri mi, ili netko od naših bližnjih spadamo u tu kategoriju.

Gore navedeno jedini je razlog zbog kojeg sam knjizi na Goodreadsu dala dvije zvjezdice, a ne jednu.

Čitav moj tridesetosmogodišnji životni vijek dao mi je iskustvenu podlogu na kojoj tvrdim da su ljudi vrlo kompleksna bića. Otkrila sam toplu vodu, zar ne? Dopustite mi da objasnim. U školi su nas učili da se mozak sastoji od dvije polutke – lijeve i desne. Lijeva je ona koja nam daje logiku, sistematizaciju, to je ona „znanstvena” polutka. Desna je kreativna, emotivna, all over the place polutka. Jao, Andrea, kako si ti pametna… ali svi smo to učili, znaš? Tako je. Isto tako smo svi učili da je kod svakog pojedinca omjer „aktivnosti” polutki različit i da kombinacija ima koliko i nas samih. Autorica u knjizi spominje poznati Aspergerov sindrom, koji je krajnost gdje je desna polutka apsolutno aktivna, dok je lijeva u hibernaciji. Ukratko, sto ljudi, sto ćudi, odnosno, svi smo jedna od milijardi nijansi između dviju krajnosti. Upravo zbog toga me razočarala ova knjiga.

Iznimnomisleći. Posebni. S drugog planeta. Superheroji. Neiskorišteni potencijal. Neshvaćeni. To su sve izrazi kojima autorica opisuje ljude na koje se ova knjiga odnosi. Njih 15 do 30% koji se vrlo teško uklapaju u društvo i teško razumiju druge ljude. I u redu, ne mogu to osporiti. Prema opisima iz knjige ne spadam u kategoriju iznimnomislećih, iako sam nekoliko nijansi prepoznala u svom ponašanju. No, u najužoj obitelji prepoznala sam nekoliko osoba koji mogu ponijeti tu titulu, među kojima je i jedno od moje djece, što je glavni… pardon… što je jedini razlog zbog kojeg nisam odustala od knjige kad sam došla do dijela s uspoređivanjem. Stižemo tamo.

Prema autorici 70 do 85% ljudske populacije nisu iznimnomisleći. Oni su uobičajenomisleći, ili, kako ih autorica češće oslovljava oni drugi. Da,oni kojih je tri puta više su oni drugi. Moving on. Način na koji je autorica iznimnomisleće i one druge stavila u usporedbu sramota je za knjigu koja spada u kategoriju samopomoći. Prema Christel oni drugi su manipulatori, površni ljudi, koji ne razumiju dubinu i posebnost iznimnomislećih i zapravo dno dna ljudskog roda (ovo posljednje je moja vlastita interpretacija). Koža mi se ježila prilikom čitanja tih ružnih generalizacija. Nikada u životu nisam čula da se ljude na ovaj način polarizira i ukalupljuje doslovce u dva kalupa – genijalci i oni drugi. Da se razumijemo, ni u kojem trenutku ne omalovažavam, umanjujem, niti vrijeđam bilo što vezano uz skupinu iznimnomislećih. Jasno je iz opisa na početku knjige da to jest jedna posebna i neshvaćena skupina ljudi, u čijem umu nije lako biti. No, pokušaj pomaganja tim ljudima na način da im se objašnjava kako su dvije trećine populacije glupi i površni ljudi, kojima nikada neće biti jasan domet inteligencije iznimnomislećih ne pomaže ni jednoj ni drugoj kategoriji ljudi. Primjer u kojemu se osobu koja je neshvaćena na radnom mjestu, jer funkcionira na nekoj drugoj razini i stvari koje drugima neće pasti na pamet njoj su jednostavne, bodri riječima „skromnost koja ne vodi računa o svojoj superiornosti može lako biti doživljena kao lažna skromnost, čak kao omalovažavanje…taj zamjetni jaz koji inferiorni primjećuju, a iznimnomisleći niječu nalazi se u korijenu mnogih situacija zlostavljanja…” Inferiorni? Je li to način na koji se oslovljava dvije trećine ljudske populacije?

Znam što ćete sada reći. Ogorčena sam, ljubomorna, ne shvaćam… Imate pravo na to. Kao što ja imam pravo biti uvrijeđena načinom na koji se ljudima, kojima je već i ovako teško uklopiti se u društvo, na jedan vrlo snishodljiv način, potpuno bespotreban, pokušava objasniti kako im je teško jer su superiorniji od ostalih i olakšati im proces prilagodbe tako da se jaz još više produbljuje. Barem meni tako zvuči. Ovo ne zvuči kao knjiga samopomoći, ovo je nešto sasvim drugo. Nisam se do sada susrela s knjigom samopomoći, u kojoj se ta pomoć pruža omalovažavanjem nekog drugog – upravo suprotno. I to je ono što me jako zasmetalo u ovoj knjizi. Pljuvanjem i omalovažavanjem većine populacije, pokušava se olakšati život i pomoći manjem dijelu populacije.

Ne kažem da u knjizi nema korisnih savjeta. Konkretno sam pronašla vrlo korisne informacije o tome kako se odnositi prema iznimnomislećem djetetu i zašto se ponašaju baš na takav način, koji je nama odraslima nerazumljiv. No, generalni pristup i knjiga u cjelini grdno su me razočarali. Šteta što ne možeš dobiti povrat novca za kupljenu knjigu na račun duševne boli 😛

Kelly Barnhill – Djevojčica koja je pila mjesečinu

izdavač: Leo Commerce

Kada je kolega knjigoljubac Igor (@igor_witch) prošlu nedjelju najavio izazov čitanja pomalo zaboravljenih knjiga, rado sam se odazvala. Ideja je bila pod hashtagom #nedeljazaboravljenihknjiga okupiti knjigoljupce koji će tjedan za nama posvetiti jednoj knjizi (ili više njih) koja je starijeg datuma izdavanja, od slabije poznatog izdavača i nakon čitanja objaviti osvrt za nju. Odmah sam se priključila i odabrala knjigu Djevojčica koja je pila mjesečinu. Nisam mogla donijeti bolju odluku.

Žrtveni je dan. Dan kojega se u Protektoratu svi boje. Dan na koji procesija predvođena Velikim Starješinom kreće prema kući u kojoj živi najmlađe dijete u Protektoratu. Najmlađe dijete mora biti prineseno kao žrtva vještici koja živi van zidina Protektorata, kako bi ju odobrovoljili i kako bi ostavila njihov grad na miru. Dijete ostavljaju svaki put na istom mjestu, nakon čega se udaljavaju prije nego vještica dođe po dijete. Ili prije nego što dođe nešto drugo…

Svake godine na Dan zvjezdane djece, vještica Xan dolazi do mjesta na kojemu neobični ljudi iz Protektorata, iz njoj nepoznatih razloga, ostavljaju malo dijete. Uvijek je tamo na vrijeme, jer ako zakasni, neka divlja zvijer mogla bi stići do djeteta prva. Šuma je opasno mjesto. Xan to zna, jer u njoj živi već petsto godina. Ostavljeno dijete svaki put uzima i nosi nekoj od nesretnih obitelji u slobodnim gradovima. Dijete odrasta okruženo ljubavlju, kad već nije željeno od svoje prave obitelji. No, posljednje dijete nije stiglo do slobodnih gradova. Xan je djevojčicu, kao i svako dijete prije nje, na putu do slobodnih gradova, hranila skupljajući zvjezdanu svjetlost i stavljajući ju djevojčici u usta. No, stara Xan ovaj put je pogriješila i djevojčica je uz zvjezdanu svjetlost popila i mjesečinu i tako postala čarobna, stoga Xan odluči da će djevojčicu odgajati sama i nadjene joj ime Luna. Kako je Luna rasla, njezina je magija bujala i vještica je bila primorana zaključati magiju u djevojčici do njezinog trinaestog rođendana. Kako Luna bude rasla i otkrivala praznine u svom sjećanju, nesvjesna da su vezane uz magiju, ta ista magija počet će se buditi u njoj, istovremeno označavajući skori odlazak dobre stare vještice Xan.

Ipak, ljudi u Protektoratu nisu sasvim u krivu kada je u pitanju zla vještica, no ne znaju da ta vještica nije Xan, nego netko tko živi unutar zidina grada. To će otkriti jedan mladi drvodjelja, nesuđeni Starješina, i jedna luđakinja, majka kojoj su oteli dijete ne početku ove priče, a koja možda krije djelić magije u sebi. Uza sve spomenute likove, na putu prema otkrivanju istine i magije, Luni će se pridružiti i jedno dobroćudno, mudro, šestoruko čudovište i jedan sićušni, zaigrani zmaj.

Da sam znala što me čeka među koricama ove knjige, odavno bih ju uzela u ruke. No, valjda se ne kaže bez razloga da svaka knjiga ima svoje vrijeme. Ova predivna bajka bila je upravo ono što mi je trebalo da me ugrije u ove hladne siječanjske dane. Prekrasno ispričana, polako, ali zanimljivo, u svega tristotinjak stranica uspjela je doseći kompleksnost čitavog serijala i trajno me vezati uza svoje likove. Zašto je ova knjiga prošla tako nisko ispod radara, zašto se o njoj ne priča više, zašto je nisu prepune društvene mreže i book blogovi nikada mi neće biti jasno… No, zato je tu Igor i njegov tjedan zaboravljenih knjiga, koji nekako mislim da ću uvesti kao redovnu ovogodišnju tradiciju i u svakom mjesecu jedan tjedan posvetiti ovakvim zaboravljenim draguljima koje kriju moje police.

STEPHEN KING – MISERY

izdavač: lumen

Nakon umalo fatalne automobilske nesreće, Paul Sheldon budi se u nepoznatoj sobi. Poznati autor serije ljubavnih romana o Misery Chastain, pod utjecajem alkohola sletio je s ceste skupa sa svojim najnovijim romanom, za koji se nadao da će ga profilirati kao ozbiljnijeg autora i zbog kojeg će izaći iz sjene svoje Misery. Nju je ubio. U posljednjem nastavku, Misery umire pri porodu, a Paul se ponovno rađa, oslobođen tereta koji mu je njegova junakinja natovarila na leđa.

Soba u kojoj se Paul budi, nije bolnička soba, nego gostinjska soba u osamljenoj kući njegove najveće obožavateljice Annie Wilkes, koja ga je slučajno zatekla u smrskanom automobilu uz cestu. Annie je nekoć bila medicinska sestra, a sada je ovisnica o romanima koji prate život i ljubav Misery Chastain. Susret s polomljenim Paulom Sheldonom, za nju je bio jednak dobitku na lutriji.

No, Annie nije obična medicinska sestra. Annie je bolesna u glavu, no to već sigurno znate, jer priča o knjizi i filmu Misery pronijela se puno dalje od publike koja ju je čitala, odnosno gledala. Za mene je ovo bio prvi susret s Misery i već sam okvirno znala što mogu očekivati, iako nikada nisam gledala film. To je dio folklora, rekla bih.

Možemo preskočiti dio u kojemu Annie Paula drži zatočenog (u određenim trenucima i svezanog) i dio u kojemu ga prisili da spali rukopis svog najnovijeg romana te napiše nastavak priče o Misery u kojemu će oživjeti njezinu omiljenu junakinju. Što se mene tiče, možemo preskočiti i dio u kojemu ga šopa lijekovima, koje mu u idućem trenutku uskraćuje, stvarajući od njega ovisnika, kao i dio u kojemu ga ucjenjuje hranom, vodom i istim tim lijekovima, ali i dio u kojemu ga bjesomučno osakaćuje. Vjerujem da je tim dijelovima posvećena pažnja u filmu. Čak ni dio u kojemu se otkriva psihopatska prošlost dobre stare Annie nije mi trenutno zanimljiv. Ne, ono na što se ja želim fokusirati, tipično je za Stephena Kinga. Ispod jeze i mutilacije, on sakrije jednu ili više zanimljivih tema, koje, zbog žanra u koji se svrstavaju ekranizacije njegovih djela, ne dobiju traženu pažnju dok slušate napetu glazbu i čekate kad će (umetni glavnog lika) zamahnuti sjekirom na velikom platnu. I to je razumljivo. Nitko ne želi doći u kino pogledati horor film, a dobiti priču o prijateljstvu, unutrašnjim previranjima i karijeri. Zato je kod Kinga najbolji film skriven među koricama knjige.

Ono što je meni najviše okupiralo pažnju, kad sam konačno prešla preko svih jezivih i vrlo zornih detalja, bio je uvid u spisateljski proces, koji nam je Kralj dao „na izvol’te”. Način na koji Paul Sheldon vodi bilješke, na koji pristupa pisanju, stvaranju likova, mjesta i same radnje, one sitnice koje samo pisci mogu razumjeti – poput naglog naleta inspiracije kada su spremni svoju ideju zapisati bilo čime na bilo što, samo da ne pobjegne – sve je to dio „podradnje” koja je meni bila zanimljiva. S Kingom je uvijek tako, uvijek je nekoliko priča u jednoj priči i zbog toga je toliko jedinstven.

Koliko je Annie jednostavno usmrtiti neželjenog posjetitelja, toliko je Paulu jednostavno oživjeti ubijenu junakinju i stvoriti novo remek djelo, no hoće li ga to izbaviti iz zatočeništva? Oni koji nisu imali doticaja s folklorom Misery možda mogu pretpostaviti, ali svakako ćete se do konačnog raspleta morati probiti kroz krv, znoj i suze – srećom, ne vlastite.

Kao i uvijek, naročito kad su u pitanju stariji Kingovi naslovi, oduševljena sam. Jesenas sam čitala Isijavanje, koje me također oduševilo, nije bilo ni blizu jezivo poput Misery. Misery mi je, uz Snovolovku, najjezivija Kingova knjiga koju sam čitala. Snovolovku sam gledala i film. Ne želim govoriti o tome. Ali svakako preporučam. Knjige, ne filmove, taj rizik ne želim preuzeti.

„Elitni” prijevod i prevoditeljske bravure kao što su šuć-muć i kumir ostavljam za neki drugi put 😉

PROČITANO U STUDENOM

Umjesto da nakrcam Instagram post s dojmovima o (pre)velikom broju pročitanih knjiga, odlučila sam to sve ubaciti u jedan blog post – barem ovaj mjesec, za dalje ćemo vidjeti 😀

Unatoč činjenici da mi je studeni bio jako težak mjesec, broj pročitanih knjiga daje naslutiti suprotno. Ima tu knjižica koje su se pročitale/prolistale doslovce za pola sata, dječjih knjiga koje se isto brzo čitaju, ali činjenica je da sam ovaj mjesec puno čitala. Bježala sam. Pa da vidimo kamo sam to sve bježala 😀

JOSIE SILVER „JEDNOGA DANA U PROSINCU”

Prekrasna, feelgod, ljubavna priča, prepuna emocija i humora. Izliječila mi je dušu i natjerala me da ju pročitam gotovo u jednom danu. Ako ste ove zime željni tople priče, koju ćete čitati uz topli napitak, ispod dekice, dok vani sniježi – ne trebate tražiti dalje.

CLARE POOLEY „BILJEŽNICA NEIZGOVORENIH STVARI”

Još jedna divna priča o šestero stranaca čije sudbine se isprepletu zahvaljujući jednoj neobičnoj bilježnici. O njoj sam već pisala na Instagramu pa provjerite. Još jedna topla preporuka za hladne zimske dane.

ROALD DAHL „FANTASTIČNI GOSPODIN LISAC” , „VJEŠTICE”

Roald Dahl jedno je od najpoznatijih imena dječje književnosti. Vjerujem da je dobar dio vas upoznat s njegovim opusom, a isto tako vjerujem da ste već ugrabili svoje primjerke ovih dviju predivnih i izrazito poučnih priča.

JOSEPH GORDON-LEVITT „TINY BOOK OF TINY STORIES 1, 2, 3

Neki ga poznajemo kao starca u tijelu dječaka iz urnebesne serije Treći kamenčić od Sunca, neki ga pak poznajemo kao mlađi dio muškog dvojca iz kultnog filma Deset razloga zašto te mrzim, ali svi ga znamo iz filmova kao što su 500 days of summer, Inception i Looper. Naravno, riječ je o (uskoro) četrdesetogodišnjem glumcu, koji ne izgleda dana stariji od osamnaest, Josephu Gordonu-Levittu.

Kao produkt njegove otvorene zajednice, koja se okuplja na platformi hitRECord, nastala je serija knjižica Tiny books of tiny stories. HitRECord osmišljen je kao platforma za kreativce koji svoje radove mogu postaviti na web stranicu, ovisno o zadanoj temi. Tiny books upravo su rezime jednog od takvih projekata, u kojemu su umjetnici prilagali svoje radove online, a koje je onda Josephov tim objedinio u ove male velike knjižice. Ilustracije popraćene tek jednom do dvije rečenice, toliko su glasne, toliko odzvanjaju, da ćete se na neke od njih doslovce naježiti i stresti. Nevjerojatan dokaz kako nekoliko crta i nekoliko riječi može dirnuti u najdublje kutke svake osobe. Neke humoristične, neke ironične, neke dubokoumne, neke tužne, neke aktualne, neke potiču na razmišljanje, ali sve do jedne jedinstvene i prekrasne. Od srca sam zahvalna divnoj Mariji Taraš s Instagram profila @tarashowa što mi je otkrila ovo pravo malo blago.

TAFFY BRODESSER-AKNER „FLEISHMAN JE U NEVOLJI” („FLEISHMAN IS IN TROUBLE”)

Uh, ova knjiga. Toliko emocija, toliko riječi… Priča prati svježe razvedenog Tobyja Fleishmana u njegovom pohodu na aplikacije za spojeve. Otkrivši ponovno slobodu, nezasitni Toby uživa u pažnji žena koje ga svakodnevno obasipaju golišavim fotografijama i ponudama za seksualni susret, kojemu ne treba prethoditi nekoliko izlazaka. Baš je dobro biti razveden u ranim četrdesetima u New Yorku.

Ne, ovo nije još jedan erotski roman, koji slavi seksualnu slobodu nakon kidanja bračnih okova, iako se tako možda čini na početku. Kvragu, na prvih tridesetak stranica, i ja sam se možda malo poželjela razvesti 😉 Priča o Tobyju Fleishmanu puno je dublja od toga. I zapravo uopće nije priča o Tobyju Fleishmanu.

Toby i Rachel bili su u braku trinaest godina. Imaju dvoje djece, koje Rachel nakon rastave jednoga jutra bez objašnjenja ostavi Tobyju i nestane bez traga. Toby je liječnik u bolnici, Rachel lovac na talente. Ona je ta koja donosi veći dio kruha na stol u njihovom, sada već propalom braku. Kada ostane sam s djecom, poslom i svim silnim ženama željnih malo Fleishmanovog mesa, na površinu će početi izbijati pravi problemi i prava priča koju prati ovaj roman.

Položaj žena u društvu, položaj žena u braku, obaveze i odgovornosti koje žene imaju u braku i prema obitelji, očekivanja, očekivanja, očekivanja. Što se dogodi kada se uloge zamijene, kada je žena ta koja „nosi hlače” u obitelji? Spoiler alert: ništa, i dalje je ona ta na kojoj je sve. Što kada dođe do učmalosti u braku? Je li rutina dobra za brak, ili smrtna presuda? Što se očekuje danas od žena – zašto se ženama i dalje bespoštedno prišivaju zastarjele uloge u vremenu kada je više no ikada jasno da i žene moraju raditi, ponekad čak i više od muškaraca? Postoje li muško ženska prijateljstva bez seksualnih tenzija? Koliko je danas teško biti zaposlena majka, predana supruga i sve ono što nam društvo nameće da bismo trebale, dok je za muškarca dovoljno da samo postoji? Toliko segmenata društva, položaja žena u društvu, položaja žena u vezama i brakovima i muško ženskih odnosa autorica obrađuje u ovoj knjizi, da ih ne mogu ovdje sve ni pobrojiti. Toliko sitnih detalja iz svakodnevnih života, u kojima ćemo se prepoznati, koji će na podsjetiti na identične situacije iz naših vlastitih svakodnevica, zbog kojih ćemo htjeti mlatnuti u glavu Tobyja (ili vlastite muževe), ili Rachel (u prijevodu, same sebe), iz kojih ćemo svašta naučiti, ali u konačnici jednostavno osvijestiti da onaj iskonski feministički pokret nije daleko dogurao od svojih početaka i da nas čeka još dug put do uspostavljanja ravnoteže na muško ženskoj vagi. Čitajući ovakve knjige možda možemo prijeći još koji metar na tom putu. No, izrazito je važno da nam se na tom putu pridruže i muškarci, jer bez njih ništa od te borbe nema smisla.

Fleishman je u nevolji izlazi krajem prosinca u izdanju Znanja, a već sada ju možete naručiti u pretprodaji putem Hoću knjigu web shopa – link je u naslovu knjige, na početku ovog odlomka.

GUILLAUME MUSSO „ZOV ANĐELA”

Kako sam već napisala u blic osvrtu na Instagram storyju, Musso ima tu posebnu crtu kojom u divnu ljubavnu priču ukomponira dobar krimić, no svemu tome nekako nedostaje „mesa”, sve mi je nekako napreskokce i puuuno rupa u radnji. Svejedno, jedna lagana, pitka priča za pustiti mozak na pašu u svakom slučaju.

TOMOS ROBERTS „THE GREAT REALISATION”

Ovaj mladi filmski producent dotakao mi je srce kada sam na Instagramu vidjela video njega i glumca Toma Feltona, u kojemu Felton čita Robertsovu pjesmu iz istoimene slikovnice. S gotovo sedam milijuna pregleda na YouTubeu, Tomosova pjesma The Great Realisation postala je svojevrsna „go to” utjeha na samom početku ove pandemije. Opjevana kao priča malenom dječaku u dalekoj budućnosti, u kojoj se narator vraća u 2020. godinu i priča kako se svijet promijenio zbog jednog virusa, The Great Realisation prepuna je emocija i mudrih poruka, zbog kojih bismo mogli (ako želimo) izvući korist i priliku za unapređenje ljudske vrste u ovim teškim vremenima. Slikovnica je popraćena ilustracijama japanskog umjetnika imena Nomoco koje savršeno prate Tomosovu pjesmu.

Autor je nedavno objavio i pjesmu iz perspektive Majke Prirode, a posvećenu pretjeranom konzumerizmu, koja jednako tako podiže dlačice na rukama, steže srce i tjera suze na oči, kao i The Great Realisation.

ADRIAN TCHAIKOVSKY „CHILDREN OF TIME”

Joj, ova knjiga… Ne sjećam se kad me knjiga koja uključuje bilo kakve kukce, a kamoli one od pola metra, toliko oduševila.

Vlastitom zaslugom protjerani s uništenog planeta, ljudi u dalekoj budućnosti primorani su teraformirati druge planete kako bi ih mogli kolonizirati. Kada jedan evolucijski eksperiment pođe po zlu, umjesto humanoidnih majmuna, na jednom od planeta neke druge životinjske vrste prijeći će taj evolucijski put i priječiti ljudima da nasele njihov planet.

Nevjerojatna priča koja prati generacije i generacije bića, čitavu jednu evoluciju, dotiče se nevjerojatno mnogo „spoticajnih” točaka u ljudskoj evoluciji, odnosu čovjeka prema prirodi i nagovješta njegovu neminovnu propast. Osim ako…

Fantastičan roman, nevjerojatna priča, nevjerojatna mašta, zastrašujuće proročanski… Ako niste do sada čitali, svakako preporuka. Hrvatski prijevod objavila je nakladnička kuća Hangar 7, ukoliko mislite da bi vas mučilo englesko izdanje 😉

KATARINA MOTNEMERY „COWS ON ICE & OWLS IN THE BOG”

Još jedna „brzočitajuća” knjiga prepuna skandinavskih izreka, prevedenih na engleski i objašnjenog porijekla i značenja. Zanimljivo je koliko skandinavskih izreka ima gotovo identičnu formu i značenje kao neke od naših vlastitih, poput pričati sebi u bradu. Svaka preporuka.

STELLA GIBBONS „DIJETE ROBERTA POSTEA”

Naša book club lektira za studeni – više o njoj pročitajte u book club reportu ovdje.

LAURA ESQUIVEL „KAO VODA ZA ČOKOLADU”

Moram priznati da je ova knjiga nadmašila moja očekivanja. No, moram biti iskrena, nisam puno očekivala od nje.

Predivno ispričana priča o jednoj meksičkoj obitelji, njihovoj tradiciji, zabranjenoj ljubavi, razbijanju tradicije, strasti i tajnama kuhinje. Prvi dio trilogije o ženama koje razbijaju stereotipe i slijede svoju strast, probudit će sva vaša osjetila, kao i utažiti glad za prekrasnom pričom o prekrasnoj ženi. Apsolutna preporuka i veselim se prijevodima ostalih dvaju naslova.

Patrik Svensson – Knjiga jegulja

izdavač: Stilus knjiga

prijevod: Luka Miličević

Očekivanja. Ne možemo s njima, ne možemo bez njih. Čitav život jedno je veliko očekivanje. To je ljudski.

Jednako je tako i s knjigama. Zašto bi bilo drugačije?

Vjerojatno ste i vi, kao i ja, očekivali nešto posve drugačije od knjige ovako krasne naslovnice. Samo što su neki uspjeli prilagoditi svoja očekivanja nakon što su počeli čitati, a neki ne. O tome uvelike ovisi kako ste knjigu doživjeli. Ja spadam u prvu skupinu, a znam neke koji nisu uspjeli prilagoditi očekivanja pa im knjiga nikako nije sjela. Mene je oduševila.

Patrick Svensson autor je i pripovjedač ove knjige. Svi opisani događaji, njegove su uspomene, a svi izneseni podaci plod su njegovog istraživanja. Patrick je odrastao na rijeci, loveći jegulje sa svojim ocem. Tople su to i dirljive uspomene, no ono što im Patrick dodaje, možda je najneočekivanije u čitavoj priči.

Knjiga jegulja definitivno je publicistička knjiga, nema trunke fikcije u njoj. Znam, naslovnica nas je sve zavarala svojom divotom pa smo možda pomislili da se radi o nekakvom emotivnom romanu o odrastanju koje su obilježile jegulje. Djelomično, Knjiga jegulja i jest priča o odrastanju, no u manjoj mjeri nego bismo to mogli očekivati. Ona je zapravo jedna šokantna mješavina memoara, enciklopedije, mitologije, dokumentarca i ekološkog priručnika. Nekoliko puta tokom čitanja pomislila sam kako je Knjigu jegulja najjednostavnije opisati na sljedeći način: Zamislite da negdje u budućnosti, sjedite u suton na obali rijeke s djedom. Djedovo ime je Patrick Svensson. On, oslonjen rukom na štap, mudro pripovijeda, vi sjedite i pomno slušate. Onako kako bi lucidni djed ispričao svoju priču o jeguljama, uz pregršt znanstvenih i neznanstvenih digresija, uz odmake u katoličke legende, povijesne činjenice, zoologiju, ekologiju i razne crtice iz života svoje obitelji, takva vam je Knjiga jegulja.

U pitkom i besprijekornom prijevodu Luke Miličića, autor nas upoznaje s jednom od najzagonetnijih i najdugovječnijih vrsta koje obitavaju na našem planetu, s njezinom ulogom u životnom ciklusu, s njezinim neobičnostima i s njezinim, neminovno, bliskim krajem.

„Mnoge životinjske vrste migriraju radi razmnožavanja, ali rijetke poduzimaju toliko dugo i zamorno putovanje kao jegulja, tako uporno, na isto, tisućama milja udaljeno mjesto, i to samo jednom u životu, da bi nakon toga umrla.”

Jegulja je vrlo specifična riba. Njezin jedini životni cilj jest reprodukcija. Nakon mriješćenja, ona ugiba. Sve europske jegulje mrijeste se samo na jednom mjestu, do kojega putuju i tisućama kilometara…. samo da bi uginule na kraju. Životinjska vrsta koja je na Zemlji prisutna preko četrdeset milijuna godina, može doživjeti i do stotinu godina – samo ako joj uskratimo reprodukcijsku ulogu. Patrick Svensson napravio je iscrpno istraživanje ove, često zaboravljene ribe, i od njega složio fantastičnu posvetu jegulji, životinji koja je obilježila njegovo djetinjstvo. Na trenutke hladna i okrutna, a onda topla i emotivna, Knjiga jegulja najsveobuhvatnija je knjiga o zmijolikoj ribi koju ćete pronaći. Privukla vas naslovnica, ili ne, prilagodili vi svoja očekivanja, ili ne, Knjiga jegulja jedna je od posebnijih knjiga dostupnih kod nas i od srca vam preporučam da ju pročitate.

Rijetko kad se dogodi da knjigu koju sam posudila iz knjižnice i pročitala nakon toga i kupim. Mislim da se to do sada dogodilo dva puta. Ovo će biti treći put. Možda zvuči glupo, jer knjiga je to o sluzavim, duguljastim ribama, ali Knjiga jegulja me dirnula. Očaranost, ljubav i briga za tu ružnu ribu, koju Patrick Svensson iskazuje ovom knjigom, nešto je čega nam u moderno vrijeme nedostaje. Želim to čuvati na svojim policama. Želim se tomu vratiti.

„Nikad se nisam uspio nagnati vjerovati u čuda neke religije, ali mogu razumjeti onoga koji strah želi zamijeniti uvjerenjem. Mogu razumjeti da onaj koji se susreće s nečim nepoznatim ili zastrašujućim radije bira čudo nego daljnju nesigurnost. To je ljudski. Vjerovati znači prepustiti se nečemu. Samo metaforama možemo objasniti čemu.”

MANA PASS – ŽELJA, ISTINA

izdavač: Ceres, Put rukopisa

Vjerujem da ste za Marinu i Natašu već čuli. Dvije mlade dame iz Kutine, koje su se udružile pod pseudonimom Mana Pass kako bi nam donijele jedinstveni serijal knjiga.

Zamišljen kao serijal od pet nastavaka, čiji će naslovi u konačnici stvoriti akronim ŽIVOT, spisateljski je pothvat dviju spisateljica prati pet prijateljica, čije priče doznajemo u svakoj od knjiga. Pet djevojaka se nakon završetka srednje škole spontano dogovori da će se za točno deset godina naći ispred srednje škole, neovisno o tome kamo ih život odvede. Susret je osmislila Nora, koja je datum i sat susreta zabilježila na papiriće i podijelila ih prijateljicama u noći dogovora.

U Želji pratimo taj prvi susret pet djevojaka deset godina nakon kraja srednje škole i Norinu priču.

Nakon završetka srednje škole, Nora odlazi studirati u Osijek. Izabravši „egzotično” zanimanje pedagoga za rad s djecom s posebnim potrebama, osuđena je na borbu za radno mjesto nakon fakulteta i ono famozno stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa od kojeg nam se svima stisne želudac.. Uz prikaz realistične i vrlo tmurne slike koja čeka većinu mladih danas po završetku fakulteta, naročito „nepopularnih” smjerova, pratimo i Norinu ljubavnu priču, koja vrlo brzo prerasta u ozbiljnu vezu. Borba s velikom nesrećom, dovesti će Noru na rub egzistencije i prisiliti da krene ispočetka u trenutku kada se sve čini beznadnim.

U Istini imaginarni mikrofon preuzima Ema, druga od pet okupljenih prijateljica. Emin je život nakon mature krenuo u posve drugačijem smjeru od Norinog. Završila je fakultet u Zagrebu i specijalizirala se za politiku. Mlada entuzijastična djevojka, visokih moralnih načela bit će pravi izbor za mladu i perspektivnu stranku koja planira preokrenuti Hrvatsku nakon predstojećih izbora. Oduševljena što je konačno pronašla politički smjer u čija načela i sama čvrsto vjeruje i kojemu doista može dati svoj doprinos, Ema će vrlo brzo pokazati da je nezamjenjiva karika u političkom lancu. No, druga strana političke medalje vrlo brzo će pokazati svoje krvoločne zube i Emu dovesti pred ogledalo u kojemu će se morati suočiti s osobom koja je postala.

Knjige sam progutala jednu za drugom prije nekoliko dana. Svjesno sam odlučila dati si neko vrijeme da ih „provarim” prije nego što napišem osvrt. Znate, ima tih nekih knjiga koje počnete shvaćati tek kada nekoliko dana „odleže” u vašem umu nakon čitanja. Naročito je to poželjna praksa kada imam i kritika za iznijeti pa volim uzeti vremena da ih malo „prožvačem” kako ne bih postala pregruba u osvrtima 🙂 Ovdje se to ispostavilo punim pogotkom, jer što sam više razmišljala o knjigama, to su mi jasnije postajale neke stvari koje sam za vrijeme čitanja shvaćala kao negativne. Razlog? Pristupila sam knjigama na krivi način.

Da objasnim. Najiskrenije, nisam znala što mogu očekivati kada uronim među stranice Želje. Vidjela sam po internetima da je knjiga jako hvaljena iz pera nekolicine domaćih blogerica, ali i sami znate da to ponekad ne mora ništa značiti 😉 Žanrovski nisam imala pojma kamo spadaju – s pravom, jer ne spadaju nikamo. Ljubavni roman nikako nisu, triler i krimić također, SF mooožda u kontekstu poštenih političara u Istini 😉 Ozbiljno, Želja i Istina ne spadaju ni pod jedan poznati žanr. One su prikaz života, kao što i naziv serijala kaže. Prikazuju svakodnevni život u njegovom najsurovijem obliku i zato sam ispočetka imala problem.

U Želji mi je naracija bila pomalo hladna. Činjenična. Mjestimično iznošenje grubih statistika vezanih uz temu nije pomagalo. Nisam osjetila emocije koje bih prema svim pravilima trebala osjetiti. Umalo sam se počela pitati što je meni to trebalo… A onda kraj… Nije mi bio dovoljan, trebala sam više. Pustila sam Želju, uzela Istinu – reko’ odradit ćemo ovo kako spada, obećanje je obećanje. Istina je ispala sasvim druga priča. Nevjerojatan napredak u pisanju u odnosu na Želju. Zamjerke po pitanju lektorskih i uredničkih propusta, ali nije smak svijeta, to se lako riješi. Istina je imala nekolicinu trilerskih momenata i pojačanu dinamiku prema kraju, baš kako treba. Oduševila me.

Onda sam odložila i Istinu i Želju i malo prespavala. Malo razmišljala. Malo slagala kockice. Jučer pričala o njima s prijateljicom na kavi. I sve je sjelo. To je Život.

Trud koji su Marina i Nataša uložile u detalje, u pozadinu priče, istraživanje koje su odradile za obje vodeće teme u knjigama (iako im to nije ni blizu struke) je famozan. Takvo nešto još nisam vidjela u knjigama domaćih autora. Čak i spomenuta statistika u Želji ima svoju svrhu. Stil pisanja, naracija – upravo onakvi kakvi trebaju biti s obzirom na temu svake od knjiga. Evolucija u pisanju je neminovna, jer što više pišeš, pisat ćeš bolje, no ono što me najviše oduševilo bila je spoznaja da nas ove knjige uče. One doslovce imaju i edukativnu funkciju, jer svi podaci izneseni u njima kao primjeri stoje u stvarnom životu. I kada je ta konačna kockica sjela na svoje mjesto, mogla sam jasno vidjeti zašto je ovaj serijal jedinstven, poseban uradak na domaćoj književnoj sceni, zašto sve ono negativno što sam ja u njima vidjela zapravo ne stoji i zašto Mana Pass zaslužuje veće priznanje nego što ga imaju.

Vještina kojom su se uhvatile ukoštac s tabu temama u društvu, s problemima koji svakodnevno proždiru „obične smrtnike”, sa svim onim velikim sitnicama koje život čine lakšim, težim, ili jednostavno životom, uistinu je fascinantna. Da mi je netko rekao da postoji osoba, a kamoli dvije, koja može napisati knjigu o svakodnevnom životu koja je vrijedna čitanja, ne bih mu vjerovala. Ali, eto, ispostavilo se da je to jedna od oklada koju bih izgubila 😉

Dodatni bonus donijelo im je fenomenalno i točno opisivanje lokacija u gradovima u kojima se radnja događa, no šlag na torti je predivan hommage njihovoj Kutini kroz povijesne crtice, prekrasne opise i famozne ilustracije umjetnice Tene Grgić. Apsolutni pogodak.

Cure, od srca vam želim da ustrajete u svom radu, da nam čim prije iščarobirate i ostala tri nastavka i da nam svima pokažete Život u svom sjaju, sa svim vrlinama i manama. Obožavam vaše snažne junakinje i veselim se čitati životne priče preostalih triju prijateljica. Nestrpljivo čekamo Dajanu ❤

Lana Bastašić – Uhvati zeca

izdavač: Buybook d.o.o.

Otkako sam čula za ovu knjigu, nešto me vuklo njoj. Je li to bio naslov, ili možda naslovnica, ne znam. Ali znam da, kao i kod svih stvari u životu, za sve postoji mjesto i vrijeme pa je tako bilo i s njom. Prilikom posljednjeg posjeta knjižnici, doslovno je bila prva knjiga na koju mi je pogled pao kada sam krenula u potragu za naslovima koje ću posuditi. Nisam neki veliki „vjerovatelj” u znakove, ali ovaj sam prihvatila. I nisam se pokajala. Da sam knjigu čitala onomad, kada mi je prvi put privukla pažnju, ne znam bih li mogla napisati o njoj ovo što ću napisati sada.

Nakon dvanaest godina što ju nije vidjela, niti prozborila s njom, Sara primi telefonski poziv od najbolje prijateljice iz djetinjstva Lejle. Sara je u Dublinu, tamo radi, živi s dečkom i jednim vrlo važnim stablom avokada. Lejla je u Mostaru, radi kao konobarica u restoranu. Bez puno okolišanja – jer ona je takva, vidjet ćete – Lejla naloži Sari da dođe po nju u Mostar, jer ju treba odvesti u Beč, a ona ne vozi. Kao svaka razumna osoba, Sara reagira odbijanjem, no jedna rečenica iz Lejlinih usta natjerat će ju da se predomisli i istog trenutka rezervira zrakoplovnu kartu za Zagreb, odakle će autobusom stići u Mostar. Dvije nekadašnje prijateljice krenut će na vožnju preko Bosne, Hrvatske i Slovenije, sve do Beča, a putem će se Sara prisjećati prijelomnih trenutaka njihovog odrastanja, razloga zbog kojeg su se razišle, kao i razloga za neobjašnjivu moć koju Lejla ima nad njom, zbog čega čini sve što joj ova zapovijedi bez puno razmišljanja.

Upravo u tim uspomenama, u kojima se Sara putem izdvojenih poglavlja obraća Lejli, nalazimo objašnjenje njihovog kompleksnog odnosa, prateći odrastanje u različitim obiteljima, kulturama, vjeroispovijestima, a sve to u vrijeme rata, koji je Bosnu podijelio na tri tabora. Promjene imena, kako bi se sakrili korijeni i sačuvao život, laži, poricanja i ono tipično dječje prikrivanje istine brojnim „što te briga” obilježit će jedno prijateljstvo, nastalo u prvim trenucima prvog razreda, zapečaćeno prvim pogledom, jedno od onih koje se nastavlja nakon razlaza kao da ništa nije bilo, kao da je prošla svega jedna minuta, a ne više od desetljeća. Neopisiva kompozicija poglavlja koja opisuju sadašnjost i njihov put te poglavlja u kojima se Sara prisjeća njihovog odrastanja, daju ovoj prekrasnoj knjizi dinamiku, a stil pisanja Lane Bastašić daje joj neprocjenjivu vrijednost i dušu.

Ako ste čitali Elenu Ferrante i njezinu tetralogiju Genijalna prijateljica, ne moram vam ništa posebno objašnjavati. Stil pisanja, kompozicija rečenica, značenje, dubina i težina koju apsolutno svaka rečenica sadrži, neopisivo podsjećaju na talijansku autoricu. No, Lana ima nešto drugačije, ono nešto „naše” – od jezika, atmosfere, pa sve do činjenice da je velik dio nas proživio vrlo slično djetinjstvo kao njezine junakinje – što ju izdvaja za pola koplja ispred fenomenalne Elene. Jer je naša. Jer je ispričala našu priču. O djevojkama koje smo bile mi same, ili barem poznavale takve. Jer je opisala vrijeme koje smo doživjeli, s ove ili one strane granice. Probleme s kojima smo se susretali pokušavajući odrastati u vremenu koje se nepovratno mijenja i koje donosi dane u kojima više nećemo biti mi, nego mi i oni. A ispod svega, opisala je borbe koje smo svi prošli, začinivši ih tragedijom koju nismo, ali smo lako mogli. I opet, taj stil pisanja…

Za vrijeme dok sam čitala Uhvati zeca, vidjela sam da ju čita i moja draga Nastja Kulović. Kada sam joj komentirala da ju čitam i ja, razmijenile smo nekoliko misli na temu knjige, a za jednu od njezinih sam odmah znala da ću ju iskoristiti u osvrtu. Napisala je: „Tako nešto genijalno nisam već dugo pročitala. Ne kužim kako može tako dobro pisati. Svaku drugu rečenicu sam pročitala dvaput.” I to je to. U tri rečenice sažela je apsolutno sve što se može reći o ovoj knjizi. Uhvati zeca dira u srce, dušu, djetinjstvo i sve one sićušne trnce koji nas prolaze kada ga se prisjećamo. Dira i u nostalgiju, podsjeća nas na vrijeme koje je prošlo, vrijeme koje je nakon njega došlo i mlade ljude koji još uvijek nose teret prošlosti desetljećima nakon. Ali dira i u prijateljstva za koja smo mislili da će trajati vječno, jer su zapečaćena u školskim klupama, u povezanost za koju smo mislili da je neraskidiva, u budućnost za koju smo mislili da nam je zagarantirana i u obitelj za koju smo mislili da nam čuva leđa. Od toga bijega nema, čak ni u Dublinu.

Karla Kuzle – Čaj od ruže

izdavač: Redak d.o.o.

Prije nešto više od mjesec dana, putem kontakt forme na blogu, dobila sam mail od Karle. Vrlo službeno najavila mi je izlazak svoje prve knjige i pitala me bih li bila voljna pročitati ju. Također je najavila i promociju knjige koja će se održati na jesen. Ne sjećam se kada sam dobila tako profesionalno složen mail od nekog nepoznatog autora. Naslov knjige bio je primamljiv – Čaj od ruže. Naravno da sam pristala.

Knjiga je stigla prije nekoliko dana, prekrasne cvjetne naslovnice, a uz nju je stigla i službena pozivnica za promociju. Bez sinopsisa na poleđini, jako me zaintrigirala i krenula sam ju malo listati, čisto da vidim o čemu se radi. Nisam stala dok ju nisam pročitala do kraja.

Naslov i naslovnica nježni su onoliko koliko priča unutar korica nije. Karla je u svoj autobiografski prvijenac istresla srce, dušu i sve ono što se neki od nas ne bi usudili priznati ni najbližima u datoj situaciji. No, krenimo ispočetka.

U početku bijaše jedna mala obitelj: mama, tata i Karla. Prvih nekoliko godina, obitelj se zbog posla selila kroz Hrvatsku, da bi se s Karlinih osam godina skrasila u metropoli. Karla je bila vrlo nadareno dijete. Naprednija od svojih vršnjaka do te mjere, da su nastavnici u školi predlagali da preskoči razred. Bistra, pametna, inteligentna i na pragu bolesti koja će joj oduzeti sve to.

Kako sama kaže, naznake mentalne bolesti bile su vidljive već u ranoj dobi, u trećem razredu osnovne škole, no tada nitko nije mogao niti naslutiti kakva se oluja sprema svega nekoliko godina kasnije. Godine koje smo mi provodili družeći se s prijateljima, izlazeći, bezbrižno odrastajući, Karla je provodila u nesnosnim strahovima. Glavom bi joj se kovitlale misli, koje su se poput lavine samo gomilale jedna na drugu, dovodeći Karlu do ludila. Doslovce. Kasnije su tome dali i ime – prisilne misli. Ne znam je li to eufemizam za shizofreniju, paranoju, ili nešto treće, no što god bilo, za djevojku kakva je bila Karla to je bilo previše.

Neminovno se njezina patnja odrazila na obitelj, razboljeli su se i roditelji, Karla je više puta bila hospitalizirana, liječena terapijama od tableta do elektrošokova – nešto što nijedan roditelj ne želi za svoje dijete. Ali, Karla je u svemu tome bila i neshvaćena. Kombinacija koja bi mnoge dovela do okončanja patnje. I nju je u nekoliko navrata dovela do ruba, no želja za životom bila je jača i Karla je pronalazila načine da se izbori.

Danas Karla živi normalnim životom. Iako je to normalno vrlo neodređena kategorija. No, put do toga bio je trnovit. Više nego što možete zamisliti. Ali snaga koju je Karla pokazala, borbenost, ustrajnost i hrabrost, nisu s ovoga svijeta. Uz rizik da zvučim morbidno, mislim da bih ja u takvoj situaciji odavno odustala. I kao da nije bilo dovoljno što je pobijedila bolest – ne u smislu da ju sada više nema, jer mentalne bolesti ne nestaju poput prehlade, nego u smislu da ju je ukrotila i da živi s njom u kakvom takvom skladu – Karla je otišla još korak dalje i svoju borbu, svoju intimu, svoje najmračnije epizode odlučila podijeliti sa svijetom u ovoj knjizi.

Odmah ću vam reći – ne zazirite od nje. Čaj od ruže otvorit će vam oči. Svima nama „zdravima” – jer, vidjet ćete u knjizi, i to je vrlo diskutabilan pojam – pomoći će u razumijevanju ljudi koji se bore s bilo kakvom mentalnom bolešću i pomoći destigmatiziranju istih, kao i prepoznavanju simptoma nastajućih stanja kod ljudi (posebno djece!) u našem okruženju. A onima koji se i sami bore s nekom mentalnom bolešću pomoći će još više – pružit će im nadu, suosjećanje, toliko potrebnu potvrdu da nisu sami i, što je najvažnije, da postoji svjetlost na kraju tunela. Uvijek.

Karla je u mirovini. U ranim četrdesetima. Bolest joj je oduzela sposobnost za rad. No, ona se ne predaje. Pronašla je ljubav, pronašla je smisao, pronašla je nadu. Karla je heroj. Dok pišem ovo suze mi idu, jer se prisjećam momenata iz knjige nad kojima sam plakala dok sam ih čitala. Želim otići u prošlost i zagrliti desetogodišnju Karlu, sedamnaestogodišnju Karlu, dvadesetineštogodišnju Karlu… Jer nijedno dijete ne zaslužuje takvo djetinjstvo. Nijedna djevojka ne zaslužuje takvu mladost. No, to ne znači da ih neće snaći. Ali mi kao društvo, a pogotovo oni njima najbliži, moramo znati to prepoznati, pomoći, dati sve od sebe da ljudima koji se bore s takvim neviđenim nemanima omogućimo čim normalniji i inkluzivniji život. Oni nisu „luđaci”, oni su samo ljudi poput nas, koji u partiji života nisu dobili dobre karte. Ne podcjenjujmo moć mentalnih bolesti koju ona ima nad životima ljudi. Ne govorimo „ma, samo si malo tužna”, ili „to su hormoni, proći će”, ili „saberi se, sramotiš me” nekome tko je zarobljen u svome umu i ne može iz njega van. Neće proći. Mentalne bolesti ne prolaze. Ali, s njima se može živjeti uz adekvatnu pomoć, terapiju i neograničenu podršku bližnjih – ovo posljednje najmanje košta, a najviše znači.

Od srca sam zahvalna Karli što je smogla hrabrosti i odlučila svoju borbu podijeliti s nama. Nadam se da ću uspjeti doći na promociju knjige i osobno joj zahvaliti. Tada ću možda imati priliku zagrliti četrdesetineštogodišnju Karlu i reći joj da me ova mala knjiga, čarobnog i toplog naslova, svijetle i obećavajuće naslovnice, promijenila i oplemenila. U punom smislu obiju riječi.

Promocija knjige Čaj od ruže održat će se 18. rujna 2020. godine, u 17.30 sati, u Knjižnici Tina Ujevića u Zagrebu (Ulica grada Vukovara 14), a knjigu možete naručiti putem Web knjižare Redak OVDJE. Zapratite i službenu stranicu knjige na Facebooku OVDJE.

Claudia Tajes – Seksualni život ružne žene

izdavač: Algoritam

„… ružna žena nije tek puko iskrivljavanje estetike. Ružna žena je stanje duha.”

Ovom rečenicom završava prvo poglavlje knjige. U njoj je sadržano više istine nego što možete pojmiti. No, krenimo redom.

Kada sam u Instagram storiju najavila osvrt na ovu knjigu, napisala sam kako je u meni probudila teške emocije i sjećanja i moram vas upozoriti da će se ovdje otvoriti jedna Pandorina kutija mog djetinjstva i odrastanja, kutija uspomena i osjećaja koje sam podijelila samo sa svojim davno izgubljenim dnevnicima. Neke knjige vam to učine. Neočekivano, ali učine.

Ali, prvo nešto o samoj knjizi. Jucianara, zvana Ju, vrlo je posebna osoba. Ružna je i pretila, i to nije samo njezina fiksacija, nego rezultat jasnih stavova okruženja u kojemu je odrasla – od roditelja, prijatelja pa sve do nasumičnih prolaznika. Nije teško zaključiti u kakvu osobu je Ju izrasla – nesigurnu, željnu pažnje i ljubavi, spremnu dati čitavu sebe nakon samo jednog usputnog komplimenta. S druge strane, kao i svi duboko povrijeđeni i nesigurni ljudi, Ju je razvila snažan smisao za humor, protkan sarkazmom, koji rijetko tko od ljudi iz njezinog okruženja razumije.

Seksualni život ružne žene pisan je u vidu istraživanja, koje glavna junakinja provodi nad svojim seksualnim iskustvima. Nisu bila bogata, nisu bila upečatljiva, nijedno nije dovelo do toliko željenog sretnog kraja, ali svako je bilo jedna od lekcija u nizu… i svako je ostavilo neizbrisiv trag na Jucianari.

Knjiga mi je zapela za oko kada sam ju vidjela kod jedne bookstagramerice, iz čijeg sam dojma izvukla kako je knjiga o promašenim seksualnim partnerima i kako je zabavna. To me privuklo i očekivala sam da ću se smijati njezinim iskustvima, no za mene ona su bila tragična. Ja sam u ovu knjigu ušla dublje nego što sam mislila da je moguće i za mene ona je bila katarzična. Zašto? Zbog mog odrastanja.

Da se razumijemo, ne smatram se ružnom ženom. Nisam bila ružno dijete. Nisam odrastala okružena uvredama na račun izgleda (barem ne u obitelji), ali nije prštalo ni od komplimenata. Nije ni trebalo. Danas sam izrazito svjesna svih svojih prednosti i nedostataka, kako po pitanju fizičkog izgleda, tako i po pitanju osobnosti. Koliko sam spremna raditi na nedostacima, to je druga priča, ali opet samo moja. No, to je došlo s godinama. Kao dijete, bila sam užasno iskompleksirana i nesigurna. Zbog čega? Zbog visine.

Jucianara je bila ružna, a ja sam bila uvijek iznadprosječno visoka. Nijedna od nas nije to birala, nijedna od nas nije mogla utjecati na to. I obje smo dobivale nimalo lijepe komentare na račun toga, obje smo imale slomljena srca na račun toga. Znam, visina je puno bolji „hendikep” od ružnoće, no vjerujte mi, sve se svede na isto kada si dijete kojemu se rugaju. Od bandere, žirafe, dinosaura pa sve do „kakvo je vrijeme gore?”, nitko mi nije ostao dužan podrugljiv komentar. Dečkima se nisam sviđala uopće, iako su me moje divne prijateljice tješile da su samo zastrašeni jer sam visoka – mda, nije pomoglo. O mukama po odjeći i obući neću ni počinjati.

S godinama visina je postala prednost. Naročito u sportu. Tamo sam upoznala cure koje su bile još više od mene i počela sam se osjećati kao da pripadam. Ali, u konačnici, kraj osnovne škole i čitava srednja obilježene su simpatijama, koje nikada nisu bile uzvraćene – štoviše, kada bi moja simpatija doznala da mi se sviđa, krenulo bi neopisivo ruganje. To ostavi trag. Prvog dečka imala sam na faksu – san svih očeva koji imaju kćerke.

I ne, ne mislim da sam za nešto zakinuta. Na kraju se sve posložilo i danas ne bih mijenjala svoj život ni za što na svijetu. No, probajte to objasniti sedamnaestogodišnjoj Andrei, koja piše u dnevnik, s boli u srcu, dok sluša jednu te istu pjesmu Backstreet Boysa. Onu najsporiju i najtužniju. Ne pretjerujem.

„Ženskoj psihi je svojstveno idealiziranje i najmanje ljubavne mogućnosti koja se pojavi. Čak i kada je vjerojatnost za takvo što jednaka nuli, kao kada se ružna cura zaljubi u najljepšeg momka u razredu. Kada bi netko popisao koliko se puta tijekom života žena zaljubljuje u utvaru, brojke bi sigurno zbunile i najiskusnije istraživače.”

Svako spominjanje sintagme „ružna cura” u knjizi bio je moment u kojem sam pronašla tračak onoga što sam proživjela i sama. Iskustva koja je proživjela Jucianara, do neke mjere prošla sam i sama. Zadovoljavala se i najmanjim tračkom pažnje, jer sam snizila kriterije, smatrajući da „nakaza” kao ja ne zaslužuje bolje.

Možda ova knjiga jest zabavna i prepuna (crno)humornih situacija, no za mene ona je bila veliki udarac u, nekome beznačajne i smiješne, ali meni trajne ožiljke iz djetinjstva i mladosti.

„Netko je jednom rekao da se žene ne zaljubljuju u osobu, nego u ljubav. Ja bih tome nešto dodala: ružne se žene ne zaljubljuju u ljubav, nego u tračak samopouzdanja.”

Preživjela sam to sve. Nisam bila depresivna, niti imala crne misli. No, komplekse sam imala. Žešće. Neke od njih nosim i sad, naročito po pitanju izgleda, ali svjesna sam ih i pokušavam ih se riješiti. Osobnost je takva kakva jest i, kao većina ljudi kojima su se zbog nečega rugali, razvila sam humor kao prvu crtu obrane. Najviše na vlastiti račun – jer ponekad je teško razlučiti šalu od istine, a kroz moje šale provukle su se mnoge istine.

Da nisam to preživjela, ne bih sada mogla gledati na to ovako kako gledam. Bijeg sam pronašla u svojoj mašti. Pisala sam priče. Zamišljala scenarije. Zaljubljivala se u dečke koje nisam ni poznavala, jer sam znala da mi ta neuzvraćena ljubav nikada neće slomiti srce. Danas sam ponosna na svoju maštu. Iznjedrila je mnoge priče. Ponosna sam i na svoj humor – začinio je mnoga druženja.

Na izgled nisam ponosna, ali prihvatila sam ga. Danas kada gledam slike iz svojih formativnih godina, nije mi jasno kako sam suprotnom spolu mogla biti toliko odbojna. Bila sam stvarno zgodna. Danas bih dala bubreg za figuru kakvu sam imala tada. Ali ne i za ono ispod površine. Danas sam puno sretnija. Puno, puno sretnija. I svi ljubavni promašaji vrijedili su ako su morali dovesti do ovoga što imam danas.

No, da mi je netko rekao, kada sam imala sedamnaest, da me za samo šest godina čeka velika ljubav, ne bi mi bilo lakše. Možda bih i povjerovala, ali to ne bi umanjilo tugu koju sam tada osjećala. I to je upravo ono zbog čega me ova knjiga toliko pogodila. Svima će nam se karte možda s vremenom posložiti, no put do toga nije nimalo lagan.

Moj put došao je do toga relativno brzo. Jucianari nije bilo tako lako. A koliko samo Jucianara ima na ovom svijetu? Djevojčica kojima su još u vrtiću govorili da je ružna? Odbijali im sjediti blizu u osnovnoj školi? Podsmjehivali im se u srednjoj školi? Na fakultetu ih iskorištavali jer su znali da takve ne biraju? U kakve žene će izrasti te Jucianare? U žene koje će smatrati da je dobro samo dok imaju muškarca uza se pa makar on tu i tamo lupio šakom „iz ljubavi”. Ne.

Ja sam naučila, ja sam bolje prošla od Ju. Ali ja imam kćer. Kćer od sedam godina na pragu osnovne škole, koja je već u vrtiću doživjela ruganje. „Najbolja” prijateljica rekla joj je da je debela. Iako nije. Danima je lila suze. Danima! Stoga ćete mi oprostiti ako me ova knjiga pogodila malo jače nego što je možda trebala.

U možda „kvalitetnijim” knjigama ne pronalazim dublje značenje. Pronalazim ga u onima koje udare blizu, ravno u osjećaje. A ova je drmnula baš „u sridu”. I zato ovaj osvrt. Humor u knjizi bio je paravan jednoj dubljoj tuzi i to je ono što sam ja vidjela. Vi možda nećete. Vama će možda biti smiješna. No, nije loše zaviriti s vremena na vrijeme kako živi „druga strana”, jer ta druga strana nisu samo ružne i debele poput Ju, ili visoke poput mene – to su i kovrčave, kose ravne poput slame, brinete, riđokose, crne boje kože, žute boje kože, većeg nosa, krivih nogu, velike guzice, bez guzice, ravne kao daska, velikih prsa, kreštavog glasa, dubokog glasa… mislim da ne moram nastaviti niz.

Ako ste izdržali do kraja, hvala vam. I svaka vam čast 😀 Primjećujem u posljednje vrijeme kako imam „štofa” za pisanje osvrta o knjigama koje me dirnu u srce, u mene osobno, i ostave trag na mojim osjećajima. Nekako mi se čini da ćemo u tom smjeru nastaviti moj blog i ja. Pročitam stvarno puno knjiga i velik dio njih mi se svidi, ali nemam što reći o njima. Seksualni život ružne žene očito je otvorio neke ladice i natjerao me da napišem terapijski osvrt. Nije ni to loše ponekad, zar ne? 😉

Javite mi jeste li čitali ovu knjigu i jeste li pronašli u njoj ovo što sam pronašla ja, ili vam je bila zabavna iz perspektive promašenih partnera drage Ju ❤

William Landay – Braneći Jacoba

izdavač: Algoritam

Kao što to ponekad biva sa starim knjigama, i Braneći Jacoba doživjela je svoju renesansu posljednjih dana na društvenim mrežama. Spominje se i ekranizacija u obliku serije, no to ću morati pobliže istražiti, prije nego što napišem riječ-dvije o tome.

No, o knjizi sam još prije četiri godine napisala više od riječi-dvije pa vam stoga u nastavku donosim svoj stari osvrt – u maniri blast from the past recenzija – na knjigu koja se ne zaboravlja.

Tekst prenosim u originalu, kako je objavljen na Facebook stranici Sovin kutak, davnog 05. srpnja, 2016. godine.

***

“U svakom slučaju, stvar je u tome da mislim da sami sebi laskamo kad kažemo da možemo dizajnirati svoju djecu da budu ovakva ili onakva. Mislim da je to već unaprijed u njima”

Andrew Barber već više od dvadeset godina radi kao pomoćnik tužitelja u jednom od okruga Massachusettsa. Uživa poštovanje među sugrađanima, uporan je u sudnici,a kod kuće je sretan uz suprugu Laurie i sina Jacoba. Ali kad šokantan zločin – ubojstvo učenika, Jacobova školskog kolege – uništi spokoj njihova okruženja, Andrew zadobije neočekivan udarac: za ubojstvo biva optužen njegov četrnaestogodišnji sin.

Svi roditeljski nagoni koje Andrew nosi u sebi smjesta staju u obranu sina. Jacob uporno tvrdi da je nevin, i on mu vjeruje, jer mora. Na kraju krajeva, otac mu je. Ali kad na vidjelo počnu izlaziti optužujuće činjenice i šokantna otkrića, kad njegov brak dospije pred krah, kad suđenje uzavre i kriza otkrije ocu koliko slabo zapravo poznaje sina, Andrew se nađe na prekretnici – prisiljen na odabir između odanosti i pravde, između istine i klevete, između prošlosti koju je pokušao zataškati i budućnosti koja mu je nepojmljiva.

Nagrađivani pisac krimića William Landay u romanu Braneći Jacoba nadilazi žanr i stvara sveobuhvatan prikaz obitelji u najodsudnijem trenutku – napetu zagonetku zasnovanu na uvjerljivim likovima koja je u isti mah fascinantna priča o krivnji, nevjeri i strahovitoj brzini kojom se naš život može oteti kontroli.

“Prema istraživanjima, očevi ubijene djece često umiru u roku od nekoliko godina od ubojstva, često od zatajenja srca. Uistinu, umiru od tuge. U nekom trenutku tužitelj shvati da ni on ne može preživjeti takve lomove srca. Ne može slijediti očeve na tom putu. I onda se usredotočuje na tehničke detalje posla. Pretvara svoj posao u zanat kao i svaki drugi. Trik je da se patnja drži podalje od sebe.”

Pravnički krimić. Tako bi jednostavno bilo sažeti ovu knjigu u dvije ne tako jednostavne riječi. Samo što to nije nimalo jednostavno jer ova knjiga u sebi isprepliće toliko žanrova da se ne isplati uopće klasificirati ju – ljubić, krimić, triler, drama, self-help literatura, pravnički almanah, forenzički priručnik, sve ćete naći unutra. Jedino nema baš previše komedije – eto, spoiler alert.

Kada sam sinoć završila s čitanjem Jacoba (kako sam ga od milja prozvala), morala sam izaći van u šetnju…na terapiju do knjižnice – to će vam kraj Jacoba učiniti. Svi su me “plašili” s tim krajem. Toliko da sam čak kroz cijelu knjigu pokušavala pogoditi tko je ubojica. Moj savjet vam je nemojte to raditi, nema šanse da ćete pogoditi. Ja kao iskusna čitateljica “najkrimićkijih” krimića, koja uvijek (ili bar većinom) uspije na prvoj trećini pogoditi tko je ubojica, ovdje sam ostala toliko zatečena krajem da sam morala izaći van.

Kada sam mužu ispričala ukratko o knjizi i detaljno o kraju, njegov komentar bio je “a zašto uopće čitaš takve stvari”. Jer Braneći Jacoba potresna je knjiga, tu nema dileme. Pogotovo ako ju čitate iz perspektive roditelja što ja jesam. Ali je, uz to, i jako detaljna, zanimljiva, napeta i jako jako jaaako dobro istražena priča. Pravni i policijski detalji toliko su precizni da sam se iskreno zapitala čitam li to neki dokumentarac.

Roditelj suočen s gubitkom djeteta s jedne, roditelj suočen sa optužnicom za ubojstvo jedinog sina s druge, roditelj suočen sa pozivom za svjedočenje svog sina s treće i deseci susjeda, prijatelja i poznanika koji su prisiljeni prekinuti svaki kontakt sa dojučerašnjim prijateljima s čijom su djecom njihova odrastala. Tužitelj spreman na sve da se dokaže u svom prvom velikom slučaju, službenici rastrgani između prijateljstva i dužnosti, obrana koja mora zadržati objektivnost i ustrajnost u naizgled nemogućoj bitci.

Osjećaji koje proživljavaju likovi u ovoj priči toliko su iskreni da mi se na pokoji trenutak učinilo kao da ih je autor sam iskusio (ako ne na svojoj koži, onda barem u neposrednoj blizini). Rastrganost roditelja optuženog Jacoba između onoga što govore dokazi i onoga što govori srce, uz malog crva sumnje koji se ne želi povući neminovno utječe na njihov brak. Tuga roditelja koji su izgubili sina u krvavom napadu dovodi do gubitka svake prosudbe i do očajničkih mjera. Pritisak koji osjećaju djeca, učenici, dojučerašnji prijatelji i kolege obojice spornih dječaka, tjera ih da ponekad i kažu ono što bi odrasli čovjek možda i prešutio. I time izazovu pomutnju u cijelom procesu.

I na kraju, pitanje koje svima visi nad glavom – postoji li “gen za ubojstvo”? Jer prošlost je nešto što čuči u nama, ma koliko mi šutjeli o tome. A znamo dobro da nas vješto izbjegavana prošlost kad-tad sustigne i pokaže svoje pravo lice.

Što se zaista dogodilo tog kobnog travanjskog jutra znaju samo dvije osobe, ali jedna nikada više neće moći progovoriti. A druga….saznajte sami. Ovo je najviše što mogu napisati bez spoilera i relativno hladne glave.

Braneći Jacoba bez sumnje je veliko djelo, vrijedno čitanja. Da, potresna je, ali ponekad velike stvari zahtijevaju određenu žrtvu, a ova knjiga je definitivno vrijedna te žrtve. Preporučam pročitati, ako ništa drugo zbog efekta otvaranja očiju pred svime što vreba našu djecu kroz njihovo odrastanje, a da možda nismo toga svjesni kao što nisu bili niti Andrew i Laurie Barber.

“- Andy, vjeruješ li iskreno da si ti pouzdan svjedok? Vjeruješ li iskreno da dobro sagledavaš svoga sina?

– Mislim da jesam, općenito sam pouzdan; ali priznajem da nijedan roditelj ne može biti sasvim objektivan o svojem djetetu.”