ispovijest knjiškog blogera
Kao što vam je već poznato, prije tjedan dana sudjelovala sam u blogerskom panelu koji je u sklopu online programa povodom Noći knjige organizirao knjižarski lanac Hoću knjigu. Ako ste kojim slučajem propustili, sram vas bilo i možete ga pogledati OVDJE 😉
Kao pravi celebritiji – što i jesmo – pitanja smo dobili unaprijed. Ne osuđujte, to svi rade. Pomno sam se pripremila za panel. Imala sam detaljno pokrivena sva pitanja. Onda je krenuo šou i… završio je brže nego što smo očekivali. Toliko je pitanja ostalo neodgovoreno. Toliki trud uzaludan. A onda mi je palo na pamet – hej, pa kad sam se već toliko potrudila i fino natipkala svoje odgovore na ta pitanja, zašto da ih pustim da propadnu, kada imam blog na kojemu mogu ostati zabilježeni trajno. I eto me tu. Sve što sam htjela reći na panelu, uobličit ću u jedan podulji blog post. Uzmite kokice i pivo, zavalite se i uživajte. Ili ugasite ovo čudo, to je samo gubljenje vremena, odite čitati knjigu 😛
Za početak…
O MENI
Više puta sam pisala/pričala o tome, ali ne škodi ponoviti. Rodila sam se… Ma šalim se, nećemo ići toliko daleko – detaljniji prikaz mog čitateljskog puta možete naći u odjeljku „O meni” upravo na ovom blogu. Nema na čemu. Ovdje ću se zadržati usko na počecima blogerskog puta.
Prije gotovo pet godina našla sam se u vrlo nezavidnoj situaciji na tadašnjem poslu. Zbog učestalih viroza mlađeg djeteta često sam izbivala s posla, što nije dobro sjedalo niti mojim nadređenima, niti klijentima. Tada sam radila u jednoj većoj banci, u odjelu poslovanja s pravnim osobama (nakon što se moj matični odjel skrbništva nad vrijednosnim papirima zatvorio – to vam objašnjava prvi dio naslova ovog posta). Radno mjesto na kojemu sam tada radila nije trpilo česte i duge izostanke, a moji su se izostanci redali dinamikom tri tjedna doma pa tjedan dana na poslu. To je vodilo uzročno posljedičnom uskraćivanju godišnjeg i priličnoj razini mobinga od strane nadležnih, ali i nekih kolega. Diskriminacija, osuđivanje, nerazumijevanje i ono famozno pitanje moje tadašnje direktorice, koje je pokrenulo promjene: „Pa zar ne možete platiti nekoga da vam brine o djetetu?”. Sastanak s odjelom ljudskih potencijala iznjedrio je jedino moguće rješenje: sporazumni raskid radnog odnosa. Pokupila sam svih sedam stvari iz ureda i oprostila se s jednom osobom koja će mi nedostajati, svojom uredskom cimericom. No, bez brige, nju će mi svemir dobaciti nazad kao jednu od prvih članica mog book cluba 😉
Prvih nekoliko mjeseci bio je godišnji. Ozdravljenje od nezdrave atmosfere i depresije u kojoj sam bila čitavih godinu dana. Onda je krenulo – višak slobodnog vremena. Djeca u vrtiću, muž na poslu, a ja u knjižnicu. Svaki mjesec posuđivala bih devet knjiga (na svoju i sinovu iskaznicu) i doslovce ih gutala. U međuvremenu je došao i rođendan za koji me dočekao rabljeni laptop pa je krenulo i pisanje – kratke priče, jedan roman, drugi roman, treći…
Negdje u ovo vrijeme, prije četiri godine, shvatila sam da mi nedostaje netko s kime bih razgovarala o svim tim pročitanim knjigama. Tako se rodila ideja o Sovinom kutku. Prvo Facebook stranica, zatim Instagram, a blog je došao posljednji. Službeni rođendan je ipak onaj Facebook stranice – 10.05.
I tako je sve počelo…
O BLOGANJU
Hajde da nešto raščistimo odmah na početku. Knjiški blogeri nisu plaćeni za svoj posao. U biti, za svoj „pravi” posao su plaćeni, nisu plaćeni za bloganje. Bloganje je hobi. Točka.
Ako želite pisati blog o knjigama, onda to mora doći iz srca, ili bar iz viška vremena kao kod mene 😉 Kao što sam rekla u spomenutom panelu, osnovno što knjiški bloger treba posjedovati su volja, želja i poznavanje hrvatskog jezika i gramatike. Ne biste vjerovali kolike recenzije hrvatskih blogera nisam mogla pročitati, a kamoli razumjeti, od silne količine nepismenosti u njima. I u redu, nitko od nas ne govori književnim jezikom u svakodnevnom životu, čak niti ne piše književno u svakodnevnoj razmjeni poruka s prijateljima (trebate vidjeti moj inbox…), ali ako pišemo nešto javno, službeno – poznavanje hrvatskog jezika i gramatike osnovni je uvjet. Naročito kada pišemo o knjigama! I ne, ne slažem se kako je na društvenim mrežama u redu biti nepismen – nije. To ukazuje na nedostatak obrazovanja, ali i kulture. Osim ako je namjerno i u svrhu humora, onda može.
Recenzija mora imati strukturu. I mora biti autorski rad. Prepisivanje sažetaka, bilješke o piscu i nizanje citata jednog za drugim nije recenzija. Citati su ok, u svrhu naglašavanja sadržaja, kao i kratka crtica o piscu, ili neka zanimljivost iz njegovog života, ali ako mislite da ste bloger samo zato što prepišete sve dostupne informacije s ovitka knjige, bolje odustanite.
Također, ne pišemo lektiru. Pretjerano opisivanje sadržaja je kontraproduktivno i može dovesti u problem ako podijelite neki dio priče koji bi mogao budućim čitačima uništiti doživljaj knjige. I fokusirajte se na osobni dojam knjige. U redu je u kratkim crtama objasniti radnju (svojim riječima!), ali centar recenzije trebao bi biti osobni doživljaj knjige. U čim elokventnijim, strukturiranim, smislenim, gramatički ispravnim rečenicama 😉
Još jedna važna opaska, koju nisam spomenula u panelu. Provjeravajte prije objave! Deset puta ako treba. Pročitajte tekst, otklonite pravopisne pogreške ili pogreške prilikom tipkanja. Ja provjeravam k’o manijak pa mi se svejedno potkrade greška, koju onda ispravim naknadnim editiranjem. Ili njih osam.
O KNJIGAMA I IZDAVAČIMA
Znam za nekoliko blogera koji su u čitavu avanturu krenuli zbog besplatnih knjiga. Nemojte. Otvoriti stranicu i nakon toga poslati mail svim poznatim izdavačima u kojemu govorite kako ste „pokrenuli” blog/stranicu nije nimalo profesionalno.
Već sam napisala, pokretanje bloga mora biti iz ljubavi prema knjigama i želje da pišete o njima. Ne iz lakomosti. Za početak pišite o knjigama koje imate kod kuće. Ili posudite iz knjižnice. Kada se stvori nekakav portfelj, možete krenuti javljati se izdavačima. A i ne morate.
Malo je poznato, no da ja nisam dobila poticaj od kolegice blogerice, vjerojatno se ne bih javila ni jednom izdavaču. Uz pohvale, riječi podrške i kontakte unutar izdavačkih kuća, bilo je neizbježno. Neki su se javili odmah, neki su tražili broj lajkova na stranici, no većina je nekako spontano došla s vremenom i brojem recenzija – vidite?
Što se tiče principa na kojemu izdavači surađuju s blogerima, to vjerojatno ovisi od blogera do blogera. Ja mogu opisati svoje iskustvo.
Trenutno s većinom izdavača imam dogovor da se javim za primjerke knjiga koje želim recenzirati. Posljednjih mjeseci tu privilegiju ne iskorištavam baš, jer uz raznorazne obveze nisam bila u mogućnosti ni čitati, a kamoli recenzirati koliko bih htjela pa sam smatrala nepravednim gomilati knjige koje ne znam kada ću stići pročitati.
Tri domaća izdavača trenutno šalju knjige „po defaultu”, kada izađu. Kroz godine su upoznali moje čitalačke preferencije i već znaju koji bi me naslovi zanimali, a koji ne, tako da njih ne moram niti pitati, knjige mi stižu na kućni prag gotovo direktno iz tiskare. Iznimno cijenim njihov trud, pažnju i brigu koju vode o blogerima, a ujedno su to izdavači iz čijeg me opusa najviše naslova i zanima. Win-win 🙂
U posljednje vrijeme dogodilo mi se nešto što nikada ne bih očekivala, ali valjda iskustvo nekako dovede i do toga. Doživjela sam da mi se izdavači sami jave. S nekima sam prije imala suradnju, ali ljudi su se promijenili, a s nekima nisam niti imala do sada.
Također, dobro je biti na mailing listi svih izdavača, tako odmah iz prve ruke dobijete najavu noviteta i možete vidjeti što bi vam od toga bilo interesantno. Isto tako, pratiti izdavače na društvenim mrežama nikad nije naodmet.
Većina izdavača neće izrijekom tražiti ništa od vas. Nećete dobiti datum do kojega morate napisati recenziju, niti kako ta recenzija mora izgledati. Dobro, ovo posljednje možda nije sasvim točno, ali o tome kasnije. Naravno da nas ne zanimaju sve iste knjige, naravno da ne stignemo čitati koliko bismo htjeli, naravno da su tu i druge obaveze pa i nepredviđene okolnosti. No, prilično je neozbiljno i nekulturno uzeti knjigu pa onda ne „odraditi” barem predstavljanje knjige. Upravo činjenica da bi se to meni moglo dogoditi, kumovala je odluci da ne tražim knjige za recenzije neko vrijeme. Srećom, pritisak je popustio i sada se baš veselim ponovnom pisanju recenzija za sve ove zaostatke što me čekaju na policama 😀
Vratimo se za kraj malo na ono „kasnije”. Ne, neće vam izdavači određivati kako da pišete recenzije. Da, ima onih koji će prekinuti suradnju ako napišete negativan osvrt. Morate biti svjesni da tu ima nekoliko nijansi boje „nije do tebe, do mene je”. Pa krenimo…
O NEGATIVNIM RECENZIJAMA
Neminovno je da u nekom trenutku pročitate knjigu koja vam se ne svidi. Imate dvije opcije: ne napisati recenziju, ili napisati recenziju. Ja uvijek biram drugu opciju ako osjećam da imam što reći o knjizi. I ako to mogu napraviti argumentirano i bez pljuvanja po knjizi. Ako to ne možete, radije odaberite prvu opciju. I ne, to nije zbog toga što će vas izdavači otpisati, doći ćemo i do toga.
Kao i sve u životu, negativno je uvijek teže. Lakše je prijateljici reći kako su joj lijepe hlače, je li tako? Probajte joj reći da su ružne. I mislila sam 🙂
Nije problem napisati recenziju kada vas knjiga obori s nogu. Riječi same teku. No, ponekad nam je knjiga toliko loša da i to želimo podijeliti sa svijetom. U tome nema ništa loše, ako znate kako to izvesti. Obično pljuvanje knjige nije negativna recenzija – to je pljuvanje. Iza svake pa i one najlošije knjige stoji neizmjeran trud i rad. Nekome je ta knjiga sve na svijetu. S druge strane, ukusi se razlikuju – nešto što je vama loše, nekome drugome može biti super. Upravo zato treba vrlo oprezno pristupiti pisanju negativnih recenzija. Biste li rekli prijateljici da joj je dijete ružno? I mislila sam 🙂
Ranije sam spomenula da fokus recenzije treba biti osobni dojam. Imajte to na umu kada pišete negativni osvrt. Nemojte govoriti da knjiga ne valja – nekome ona valja. Uostalom, izdavaču je dovoljno dobra da ju objavi, zar ne? Iznesite svoje viđenje nedostataka teme, radnje, likova, ali suzdržite se od ružnih riječi, uvreda i „objektivnih” konstatacija – ništa u vašem doživljaju knjige nije objektivno. Ako kritizirate nešto, potrudite se da to argumentirate. Ne mogu nabrojiti koliko sam recenzija pročitala u kojima piše da je prijevod loš. Samo to – prijevod je loš. To nije kritika, to je uzalud potrošenih trinaest slova. Zašto je loš? Jeste li pročitali original pa možete usporediti? Jesu li rečenice nesuvisle? Nelogične? Navedite primjere. Kao i iza pisanja knjige, i iza prijevoda stoji neizmjeran trud tima ljudi. Unatoč tome, greške se potkradu. Nekoliko grešaka je u redu, no kada je knjiga potpuno nečitljiva zbog loše odrađenog posla, uopće nije loše osvrnuti se na to – odmjereno, argumentirano i uz podlogu. Moj savjet je: ne komentirajte kvalitetu prijevoda, ako niste pročitali izvornik. To je kao da čitav život imate psa, a susjedi dajete savjete kako da se brine o mački. Kužite me? 🙂
Čak i ako uzmete u obzir sve navedeno i negativnu recenziju izvedete maestralno, naći će se izdavača kojima to neće biti po volji. Ima šačica onih kojima smetaju negativni osvrti, do te mjere da prekinu suradnju s blogerima. Nema tu ništa loše. Pucaju brakovi, pucaju prijateljstva, gdje neće suradnje između izdavača i blogera. Ako se ne možete naći na istoj valnoj duljini, razlaz je najbolja opcija. Ne trebate prodati sebe i svoj integritet za besplatnu knjigu ili dvije. Vjerujte mi, znam o čemu pričam, nije vrijedno toga. Predivan je osjećaj kada dan za danom dolaze paketi knjiga koje još mirišu na tiskarski stroj, no neopisivo je bolji osjećaj kada znate da ste postupili po svojoj savjesti i da ono što radite predstavlja vas, a ne ono što mislite da bi netko mogao misliti da biste trebali biti 🙂
Uostalom, uvijek ćemo moći kupiti koju knjigu. Ili posuditi u knjižnici. Nije smak svijeta.
O KONKURENCIJI I MITOVIMA
Za ove četiri godine svega sam se naslušala. Što direktno, što u obliku „čula sam da se priča o tebi” i to je normalno. Toga je bilo od školskih dana, preko sporta, fakulteta, posla… Bilo bi čudno da nestane kao rukom odnešeno samo zato što se tiče nečega što je hobi, zar ne? 🙂
Mora da imam neku vezu. Sigurno mi plaćaju svaki post u kojemu reklamiram njihovu knjigu/akciju/bilo što. Baš ih zanima koliko su mi platili to i to. Kako ja uspijem dobiti knjige od tog i tog izdavača, a oni ne. Zavist je ružna zvijer. Znam, jer me i samu bila napala. Držala me u kandžama prilično dugo. Svi smo to prošli, prolazimo, ili ćemo proći. To je ljudska priroda. Također, voljela bih da su mi imali na čemu biti zavidni, jer to bi značilo da je barem jedna od prve četiri rečenice ovog odlomka istinita. Neznanje i nepoznavanje materije stvaraju najnebuloznije ideje. U to smo se uvjerili posljednjih tjedana. Ne dajte se uvući u to. Bilo bi dobro kada bi ovaj book blogerski svijet funkcionirao pravedno i prema zaslugama, ali to nije tako. Nigdje nije tako. No, ovdje nam to ne uvjetuje kruh. Ovdje je to naš hobi i mi ga diktiramo prema našim pravilima. Ne trebamo se nikome pravdati i dokle god smo zadovoljni s vremenom utrošenim u njega i s rezultatima, ništa drugo nije bitno. I meni je trebalo dugo vremena da uđem u tu fazu, da se vratim na tvorničke postavke onoga što je Sovin kutak bio kada sam ga pokrenula. Puni krug. Tada stvari sjednu na svoje mjesto. Tada nema mjesta ljubomori i zavisti.
Nitko od nas nije otok. Ako želimo u nečemu uspjeti, prvenstveno trebamo mi uložiti najviše truda, no nitko na ovome svijetu nije uspio sam. Naravno, to uvelike ovisi o definiciji uspjeha. Osobno, trenutno se smatram uspješnom. Imam zdravu i sretnu obitelj, uspijevam priskrbiti koji „dinar” prevodeći, imam predivnu ekipu u book clubu (koji je bio moj san od malih nogu), imam fenomenalnu zajednicu knjigoljubaca okupljenih u Sovinom kutku i imam fenomenalne kolegice i kolege book blogere. Vidite, svega toga ne bi bilo bez drugih ljudi i njihove podrške. Jednu od najvećih i najznačajnijih pružila mi je osoba koja predstavlja stup knjiškog bloganja u Hrvatskoj – zbog toga će imati moje poštovanje i moju zahvalnost zauvijek.
Ako nam se planirate pridružiti u ovoj našoj book blogerskoj zajednici, samo dođite, mjesta ima za sve, bez obzira što vam govorili. Samo budite svoji, autentični, entuzijastični i – pismeni 😉
O BOOKSTAGRAMU
Velika je razlika između klasičnog knjiškog bloga i bookstagrama. Bookstagram je izraz za profil na Instagramu posvećen knjigama. Većinom se tu radi o brzom vizualnom prikazu knjige, gdje je fokus više na fotografiji, nego na tekstu. Ima ih i kod nas, lako ih je uočiti – uglavnom im broj pratitelja na Instagramu višestruko premašuje onaj na Facebooku 🙂 E da, i imaju famozne fotografije. Neki čak i pretjerano famozne, ali to je opet pitanje ukusa. Ljudi koji vrijeme koje je meni potrebno da pročitam knjigu i natipkam recenziju utroše na slikanje i sređivanje fotografije su ljudi koji mi nikada neće biti jasni 😀 Ne znam tko bi me mogao natjerati da satima slažem rekvizite, fotografiram i sređujem fotografiju za samo jedan post – I’d rather be reading – ali činjenica je da je to ono što prolazi, sada možda više nego ikada. Sve češće svjedočim hrvatskim bookstagram profilima čiji postovi s pomno razrađenom fotografijom knjige uz nekoliko rečenica i desetak hashtagova prolaze bolje nego moja natipkana recenzija. Recenzije ionako nitko ne čita – rečenica je koja se vrlo često čuje u „našim” krugovima i pitamo se, koji je smisao u pisanju istih. Je li bookstagram budućnost?
Ako krenemo u tom smjeru, zakoračili smo debelo izvan okvira hobija. Pojmovi poput „dosega” nešto su što meni ne predstavlja bitnu stavku. Lijepo je kada te prati velik broj ljudi i, posljedično, to je ono što privlači pažnju izdavačima, no ja nisam zbog toga „ovdje”. Sovin kutak je moj mali dio svemira, koji uređujem kako ja hoću i u njega su dobrodošli svi koji neće prijetiti da tu ravnotežu naruše. Negdje ćemo se naći na pola puta, negdje nećemo, ali trenutak u kojemu budem morala pratiti doseg svojih postova i ocjenjivati koje je vrijeme u danu najpogodnije za objavu, ili koji hashtagovi će nadmudriti algoritme, bit će trenutak u kojemu će Sovin kutak prestati postojati.
Ja sam stara škola. Odrasla sam bez moderne tehnologije, internet sam prvi puta vidjela na fakultetu. Dokle god svaki lajk na mom postu ne bude automatski povećavao sumu na mom tekućem računu, ne mislim se opterećivati time, niti strahovati da će me „zasjeniti” neki mladi bookstagramer. Kao što rekoh, mjesta ima za sve i ovo nije natjecanje. Ako netko želi pretvoriti moj hobi u natjecanje, zna gdje su virtualna vrata 🙂
O vašim vlastitim preferencijama ovisi hoćete li imati blog, pisati recenzije na Facebook stranicu (kao ja ispočetka), imati bookstagram, ili sve do navedenog. Ja sam se Instagramu dugo opirala, no sada vidim da je puno neposrednija mreža od Facebooka, puno mi je draža, iako i dalje recenzije pišem na blogu. Koliko ih ljudi pročita, to je stvar statistike, kojom se ne zamaram.
ZA KRAJ
Sovin kutak donio mi je nekoliko predivnih „nuspojava” kroz godine. Od mog prvog članka za web portal jednog velikog izdavača i članaka na jednom od vodećih internetskih portala u državi, preko moderiranja promocija, prijevoda knjiga, do najdražeg book cluba. Ako krenete na dobar način, ljudi će vas prepoznati, cijeniti, preporučiti, otvoriti vam vrata i držati ih otvorenima. Možemo govoriti o tome kako dobro prolaze samo oni koji imaju vezu, ili se znaju „uguziti”. Ja sam živi svjedok da nije tako. Bilo je nekoliko situacija koje su išle meni na štetu, no u konačnici se to pokaže boljom opcijom. Kako bi rekla jedna od mojih prvih podrški u ovom book blogerskom svijetu – smeće se samo iznese.
Autentičnost je važna. Biti svoj, svakako. No, nikako se nemojte izolirati, jer nigdje nećete naći podršku kao među svojima. Da nije bilo kolegica blogerica, ja vjerojatno ne bih dobila niti jednu knjigu od izdavača, ne bih dobila priliku prevoditi knjige, moderirati promocije, niti voditi book club. Pleme je važno, a ovo naše prilično je cool. Iako sam dugo vremena bila jako ogorčena na nepravdu u odnosu izdavača prema blogerima, zavidna nekim book blogericama na količini knjiga koje dobivaju, frapirana činjenicom da pojedini izdavači na svojim službenim stranicama dijele nepismene recenzije nekih blogera, ljuta na činjenicu da je kvantiteta bitnija od kvalitete i da je broj napisanih recenzija važniji od kvalitete istih, te da se brojem pratitelja na stranici određuje vrijednost pojedinog blogera, shvatila sam da je to samo i jedino moj problem. Istina je ono što kažu – sve je u glavi. Kada sam odlučila odbaciti tu negativu i fokusirati se na ono jedino na što mogu u toj čitavoj priči utjecati – sebe i svoj kutak – stvari su se okrenule za sto osamdeset i sada uživam u Sovinom kutku više nego ikada. Po svojim pravilima, za svoj gušt. I to je ono zbog čega Sovin kutak postoji.
Ako se kojim slučajem netko od vas nalazi na prekretnici otvaranja svog bloga, nemojte se obeshrabriti brojem book blogera u Hrvatskoj – za pravu kvalitetu uvijek ima mjesta i, vjerujte mi, nju će se prepoznati. Najveća potvrda toga stigla mi je u obliku riječi kojima me je predstavila moderatorica našeg panela prošli četvrtak. U tom trenutku je kliknulo – pa ja sam stvarno jedna od vrhunskih knjiških blogerica u Hrvatskoj. I kao takva, želim se s ovog mjesta zahvaliti svim kolegicama i kolegama blogerima koji mi od prvog dana pružaju nesebičnu podršku, svim izdavačkim kućama, njihovim PR-ovcima, urednicima koji od prvog dana cijene trud i rad hrvatskih blogera, a posebice onima koji su mi pružili priliku da se dokažem i kao prevoditeljica. Iz dubine srca zahvale idu u smjeru našeg jedinog knjižarskog lanca za ostvarenje moja dva najveća sna – moderiranje promocija i vlastiti book club. Nema riječi kojima mogu izreći koliko mi to znači.
Nadam se da će ova epidemija brzo jenjati i da ćemo se moći vratiti našim promocijama, kavama, book clubovima i – šećer na kraju, ultimativni događaj za svakog book blogera – Interliberu.
Do tada, uživajte u simbolu book blogerske zajednice u hrvatskoj OVDJE ❤
I da, ako naletite na koju grešku u tekstu, ne zamjerite – ispravit će se sigurno 😉