Tomas Navarro – Kintsugi

Knjigu Kintsugi zapravo je kupio moj suprug prilikom jednog od naših (do sada) redovnih posjeta Ljubljani i knjižari Konzorcij. Stajala je na njegovoj polici za knjige jedno dvije godine. Za vrijeme famoznog lockdowna zapela mi je za oko i uzela sam ju na čitanje. Prekidale su me mnoge druge knjige, no konačno sam joj se uspjela posvetiti i pročitala ju do kraja. Ako redovno pratite moje storije na Instagramu, mogli ste svjedočiti mom oduševljenju, kao i mom nimalo suptilnom „bacanju bube u uho” jednom od naših izdavača da uzme knjigu na prijevod.

U čemu je čar knjige Kintsugi?

Knjiga se uvelike naslanja na japanski princip kintsugi, korišten u lončarstvu, koji zapravo slavi lomove i pukotine na predmetima, tako da ih „krpa” zlatnim šavovima, kako bi istaknuo njihovu ljepotu. Ukratko, ožiljci koje nosimo nisu sramota i mogu, uz puno rada, biti ponosno nošeni poput medalja za hrabrost.

A ožiljke imamo svi – što onih na tijelu, što onih emocionalnih.

Tomas Navarro – španjolski psiholog i osnivač centra za konzultacije i emocionalno zdravlje – uči nas kako reagirati na nedaće (tu me pristup jako podsjetio na principe stoicizma i knjigu Mala knjiga stoicizma, koju sam nedavno čitala, a za koju osvrt imate OVDJE), kako se s njima nositi i, najvažnije, kako ih preboljeti, od njih ozdraviti, ponovno prikupiti slomljene djeliće života i zlatnim šavom sve ih ponovno povezati te ponosno pokazati da smo bili ranjeni, ali smo preživjeli i hrabro krenuli dalje. Ožiljci su odraz naše hrabrosti i nisu nešto čega se treba sramiti.

Svaka, i najveća tragedija može se preživjeti, može se preboljeti i možemo u život krenuti dalje jači. Ono što je važno jest, pri susretu s nedaćom, analizirati situaciju, načine na koji ona utječe na nas sada i u budućnosti. Prošlost je jedino mjesto na koje se ne trebamo vraćati. Od gubitka posla, prometne nesreće, teške bolesti, mentalnih bolesti, nasilja u obitelji (psihičkog i fizičkog), nedostatka samopouzdanja za iskorak u život, višestrukog razočaranja u ljubavi pa sve do smrti bliske osobe (partnera, djeteta) sve će ostaviti ožiljke, ali ožiljke koji će nam pokazati da možemo preživjeti baš sve.

Uključujući primjere iz stvarnog života nekolicine svojih klijenata, autor će nam vrlo toplo, vrlo pristupačno i vrlo plastično objasniti zašto apsolutno ništa nije smak svijeta (osim, naravno, pravog smaka svijeta) i kako možemo osvijestiti svoj gubitak i svoju bol, dopustiti da bol pronađe izlaz kroz pukotine, a zatim kako te pukotine „zakrpati” zlatnim šavom i ponosno zablistati, dokazujući prvenstveno sebi, a onda i čitavom svijetu da je ona dobra stara izreka više nego istinita – što nas ne ubije, čini nas jačima.

Jonas Salzgeber – Mala knjiga stoicizma

izdavač: Planetopija

Čitav život zazirala sam od bilo kakvog ukalupljivanja. Smatrala sam da svaki ponuđeni kalup ima svojih nedostataka, koji mi smetaju, a ja ne volim ništa polovično. Nisam religiozna, imam svoja moralna načela kojih se držim, ne odgovaram nekom višem biću, nego isključivo svojoj savjesti. Do sada se to pokazivalo ispravnim i društveno prihvatljivim. Tek ponekad pretjeranim, jer valjda je uredu ponekad ići mimo pravila, što ja osobno ne volim. U školi niti jednom nisam koristila šalabahter na testu. Niti jednom.

Filozofija je za mene bila nešto nerazumljivo, nešto što sam povezivala s jako simpatičnom profesoricom iz srednje škole, nešto što je uključivalo stare mudrace dugih brada, koji pričaju o stvarima na vrlo kompliciran način. Nije me nikada ranije zanimalo da malo dublje uronim u tematiku. Dođe to valjda s godinama, jer evo me nadomak četrdesete, do grla u stoicizmu i pitam se – gdje si bio čitavog mog života?

A bio je tu, nadohvat ruke, samo ga ja nisam vidjela. Muž mi je nedavno citirao staru budističku izreku – kada je učenik spreman naučiti, učitelj će se sam ukazati. Tako je i bilo. Posljednjih godinu dana jako sam se zainteresirala za izučavanja filozofija koje su blizu onoga što želim biti. Sadhguru i njegovo Unutarnje inženjerstvo, Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima i sada Mala knjiga stoicizma postale su moja nit vodilja prema boljoj „ja”.

IMG_20200530_121658-01

ŠTO JE STOICIZAM?

Hvala vam na tom pitanju 😉 Kako to mudro rekoše na Enciklopedija.hr: STOICIZAM (prema grčkom στωιϰός: stoik; stoički), filozofsko naučavanje i škola koja je cvjetala u doba helenizma; uz skepticizam i epikureizam glavni filozofijski smjer u tzv. etičkom razdoblju grčke filozofije. Školu je 308. pr. Kr. osnovao Zenon iz Kitija naučavajući u atenskoj građevini što ju je oslikao Mikon, zajedno s Polignotom i Panenom, po čemu je škola i dobila naziv, a postojala je sve do 529., kada je bizantski car Justinijan zatvorio sve filozofske škole. Njezino višestoljetno djelovanje, koje se proširilo helenističko-rimskim svijetom, dijeli se na tri razdoblja. Tzv. starijoj stoi pripadaju, osim Zenona, Kleant i njegovi učenici (Ariston, Heril). U III. st. pr. Kr. sustavno stoičko naučavanje razvio je Hrizip, a u tzv. srednjoj stoi najznačajniji su filozofi bili Panetije Rodski i Posejdonije. Najveći je procvat škola doživjela za Seneke, Epikteta i cara Marka Aurelija (tzv. mlađa stoa). – Premda u stoičkoj filozofskoj orijentaciji u pojedinim razdobljima prevladavaju samo određena pitanja (u staroj i srednjoj stoi – gnoseološki i logički problemi, u mlađoj etički problemi) i premda tijekom razvoja stoa nije zadržala uvijek jedinstvene postavke, ipak se neki bitni elementi pokazuju karakterističnima za cjelokupno stoičko naučavanje. Dok je stoička spoznajna teorija bila orijentirana uglavnom empiristički pa čak i senzualistički, a tzv. fizika, tj. naučavanje o prirodi, materijalistički i strogo deterministički, etika se temeljila na racionalističkom prevladavanju razuma nad strastima i afektima. Osim fizici i etici, stoici su znatnu pozornost posvećivali i logičkim istraživanjima (logiku dijele na gramatiku, retoriku i dijalektiku). Ipak je središte stoičkih originalnih filozofskih preokupacija prije svega bila etička problematika, pa su tako i logika i fizika bile u službi etike, a moralna valjanost postala je cilj cjelokupnoga filozofiranja. Neovisnost o vanjskim događajima i prilikama, o vanjskom tijeku svijeta, u stoicizmu je ujedno i osnovna prednost i odlika mudraca: mudrac je slobodan i ništa što mu se dogodi u svakodnevnom životu ne smije pokolebati njegovu krepost, znanje i sreću; njegova mudrost i njegova sreća samo su u njem samom i svijet ga se ne tiče. Prevladavanje vanjskog svijeta omogućuje sreću mudraca. No taj svijet, nad kojim čovjek nema nikakve moći, može se prevladati jedino u unutrašnjosti individuuma; mudrac stoga mora postati gospodarom utjecaja što ih svijet na njega vrši. Ti se utjecaji zrcale prije svega u čuvstvima i požudama. Mudrost je, dakle, nepomično mirovanje u samome sebi, oslobađanje od afekata, bešćutnost (ἀπάϑεια). Čovjek ne može spriječiti da mu sudbina zadaje ugode i boli, ali može, podnoseći sve njezine udarce, sačuvati ponosnu samosvijest time što neće smatrati ugodu nečim dobrim, a bol zlim. Krepost, koja je identična s racionalnim svladavanjem afekta, jedino je dobro, a porok, koji se sastoji u dominaciji afekata nad umom, jedino je zlo; sve su ostale stvari i odnosi po sebi ravnodušni (ἀδιάφορα), čak i život. Između mudraca i bezumnika nema sredine: mudrac je u svemu mudar i krepostan, bezumnik je u svemu nerazuman i grešan. Dok je u starijih stoika prevladavala teza da postoji malen broj mudraca kao savršenih ljudi nasuprot velikoj gomili bezumnika i grešnika, taj se rigorizam u kasnijoj stoi napušta, pa se tvrdi da je između bezumnika i mudraca velik broj ljudi koji se znatno razlikuju s obzirom na stupanj njihove udaljenosti od ideala kreposti. Zahtjevi prirode identični su sa zahtjevima uma i proturječni zahtjevima osjetilnosti. Zato se i pozitivni sadržaj morala očituje kao »život u skladu s prirodom«. »Priroda« je tu shvaćena kao opća priroda, stvaralačka svjetska snaga, svrhovit smisao svijeta, logos: stoga je moralnost čovjeka osluškivanje tijeka svijeta, tijeka koji je vječna nužnost. Kako je u stoika taj vječni um ili priroda označen i kao božanstvo, život u skladu s prirodom ujedno je i poslušnost prema božanskomu zakonu: lex naturae ujedno je i lex divina.

NA OBIČNOM HRVATSKOM, MOLIM!

Stoicizam je upravo ono čemu sam težila čitavog svog života, a da to nisam ni znala. Stoici su ideal morala, smirenosti i suživota s prirodom. Oni imaju kontrolu nad svojim emocijama i teže tome da postanu kreposni ljudi, po uzoru na njihovog nedostižnog stoičkog mudraca.

Stoicizam počiva na trokutu sreće, čije vrhove čine život s areté (odnosno, krepošću), preuzimanje odgovornosti i usredotočenost na ono što možemo kontrolirati. U samom središtu trokuta stoji Eudamonia – krajnji cilj života oko kojega su se slagale sve antičke filozofije, glavno obećanje stoičke filozofije, koje se svodi na življenje sretnog i ispunjenog života. Eudamonia kovanica je dviju grčkih riječi, a znači biti u dobrim odnosima (eu) sa svojim unutarnjim daimonom, svojim najvišim „ja”.

DOBRO, A ŠTO TO ZNAČI?

Ukratko, stoicima je dobrota sama po sebi nagrada, ponašaju se pristojno i korektno prema drugima, zato što to njih ispunjava, zato što ih vodi korak bliže ostvarenju svog najvišeg „ja”. Ne očekuju nikakvu božansku nagradu, nikakav zagrobni život, nikakve lovorike – dobri su jer je to ispravno. I upravo tu sam pronašla nazivnik za sve ono čemu težim čitav život. No, o tome malo više u zaključku.

Preuzimanje odgovornosti je upravo ono što sintagma kaže. Svaki naš postupak, svaka naša reakcija, svaka naša emocija, naša je odgovornost. Sami sebi odgovaramo za svaki promašaj.

Većina stvari oko nas nije pod našom kontrolom. Vrijeme, promet, drugi ljudi pa čak niti naše vlastito tijelo. Jedino što je pod našom kontrolom jest naš um. Stoici teže adresiranju trenutka između događaja i naše reakcije na njega u kojemu ćemo osvijestiti nadolazeću reakciju i preuzeti odgovornost za nju. Netko vam oduzme prednost na cesti? Umjesto da poludite i krenete u salve psovki, zastanite i adresirajte taj događaj. Kome će biti od koristi takva reakcija? Vozaču koji vam je oduzeo prednost? Ne, nije vas čuo, a i sami znate da se na takve ljude teško može utjecati. Vama? Teško, može vam samo naštetiti uznemiravanje i možete izazvati još veći problem u prometu. Što trebate učiniti? Uloviti taj procjep između događaja i reakcije i zaustaviti reakciju. Jednako je tako i sa svim ostalim stvarima koje nisu pod našom kontrolom. Koliko smo puta bili ogorčeni na druge ljude jer su „takvi i takvi”, jer rade „to i to” „tako i tako”? Kada nam je to pomoglo da ih promijenimo? Upravo tako.

Jedino na što možemo utjecati smo mi sami. Naše ponašanje, naše reakcije, naši osjećaji. Netko nam učini nešto nažao? Čemu se svetiti, kada možemo pokazati da smo iznad toga i da je naš konačni cilj biti dobra osoba? Čemu upijati negativnu energiju drugih ljudi, kada uz svega nekoliko trikova možemo osigurati svoj duševni mir?

DOBRO, KOJI SU TO TRIKOVI?

Možda trikovi nisu spretan izbor riječi. Točnije bi bilo vježbe. Pripremne i situacijske stoičke vježbe. Njih pedeset i pet koje će vam u detalje pokazati kako postati stoik, kako postati bolja osoba zbog sebe i kako time postići duševni mir i sretan i ispunjen život. Gdje se nalaze? U Maloj knjizi stoicizma.

IMG_20200530_121724-01

ZAKLJUČAK

Prvi puta u životu pronašla sam kalup u koji se mogu uvući bez ijedne zamjerke. Proučavajući katoličku vjeru, koju prakticira većina hrvatskog stanovništva, mučilo me puno toga, no jedna se stvar opetovano isticala: kakav poticaj ljudi imaju biti dobri, kada im jednom jedinom ispovijedi svi grijesi bivaju izbrisani, oprošteni, a vječni raj zagarantiran? Što sprečava čovjeka da ubije drugog čovjeka, kada je nakon toga dovoljno izmoliti pokoru i sve je u redu? Znam, karikiram, no vjerujte mi to je bio jedan od većih kamena spoticanja koji su se našli na putu između mene i katoličanstva. Općenito, odgovornost nekom višem, izmišljenom biću i obećanje vječnog (zagrobnog) života, nikada mi nisu „sjedala”. Život je ovaj, sada, njega trebamo proživjeti kao najbolja inačica sebe i za svoje postupke biti odgovorni mi, sebi samima, svojoj savjesti. Prebacivanje odgovornosti na „onoga gore” u mojoj glavi bilo je neprihvatljivo. Vjerujem da je to razlog zbog kojeg su me uvijek više privlačile istočnjačke filozofije i religije, koje nisu obećavale ništa spektakularno nakon smrti, nego ispunjenje u ovom životu činjenjem dobrih djela. No, stoicizam me „kupio”. Konačno sam pronašla taj kalup u koji pripadam, kojemu želim težiti i iz kojega sam naučila kako se nositi sa svim izazovima koje život pred mene stavlja. Konačno sam dobila objašnjenje, savjet i sigurnosnu mrežu za sve ono što me mučilo kroz život… a najviše pitanje „zašto da ja budem poštena i dobra, kada drugi nisu?”. Sada znam zašto. A znam i zašto nikada nisam mogla varati i muljati, unatoč neprestanom demotiviranju od strane onih koji su zaobilazili pravdu i poštenje. Ili jesi, ili nisi. Ali ako jesi, za sebe si, ni za koga drugoga. Budi čovjek da se ti osjećaš dobro, a ne da ti drugi pjevaju hvalospjeve.

Danas je to puno teže nego ranije. U eri kada svi tražimo odobravanje drugih u obliku lajkova i komentara, kada se svi želimo prikazati u najboljem svjetlu, odnosno u svjetlu u kojem želimo da nas vide, makar ono možda i nije najbolje, teško je ostati vjeran sebi. No, to apsolutno ne znači da ne trebamo težiti tome. A Mala knjiga stoicizma definitivno je dobar početak. Jako dobar početak.

I za sam kraj, znate one izlizane knjige, slomljenih hrptova, u kojima su podvučene rečenice, ulomci, koje se raspadaju od konstantnog čitanja? Nemam nijednu takvu, ali predosjećam da bi Mala knjiga stoicizma mogla biti prva. Moja osobna Biblija.

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE

Malu knjigu stoicizma fantastično nadopunjuje mala knjižica jednog od najpoznatijih stoika, Marka Aurelija pod naslovom Meditacije. Primjer stoicizma u praksi iz pera čovjeka koji je vodio najveće carstvo ikada, a koji ju je pisao isključivo za vlastite oči – autentičnije od toga ne može. A ja se bacam u potragu za ostalim naslovima „stoičkog žanra”, jer sam primijetila već da Planetopija krije pravo malo blago 🙂

IMG_20200530_121905-01

Héctor García (Kirai) i Francesc Miralles – Ikigai u praksi

prevela: Ana Matijević

izdavač: Mozaik knjiga

Nakon svjetske uspješnice „Ikigai – japanska tajna dugog i sretnog života”, autori Héctor García (Kirai) i Francesc Miralles donose nam svojevrsni nastavak, knjigu naslova „Ikigai u praksi”.

Stanovnici japanskog otoka Okinawa, desetljećima su pomno promatrani fenomen, ponajviše zbog svoje dugovječnosti – tamo, naime, živi najviše stogodišnjaka na svijetu. Mnoge su knjige napisane na tu temu, no one su se mahom fokusirale na životne navike poput prehrane, radnih navika i stila života, kao i klimatskih uvjeta tog područja.

U svojoj prvoj knjizi „Ikigai – japanska tajna dugog i sretnog života”, autori su se, pored svega gore navedenog, osvrnuli i na ikigai – japanski pojam koji označava smisao života, motiv koji daje svrhu našem postojanju. Otkriti i naučiti njegovati svoj ikigai, ono je što daje zadovoljstvo, sreću i značenje životu.

Nakon što smo u prvom dijelu naučili kako pronaći svoj ikigai, u knjizi „Ikigai u praksi” naučit ćemo kako ga osnažiti i upotrijebiti u stvarnom životu, na praktičnim primjerima. Na tom putu potrebno je proći trideset pet postaja, koje nam uz praktične vježbe omogućavaju da otkrijemo kako potencirati i provesti u djelo vlastitu životnu svrhu. Pomoću onoga što autori nazivaju metodom ikigai, pronaći ćete ravnotežu između svoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u cilju potpunog ostvarenja; razvijajući svoje talente da biste ispunili svoju svrhu. Putovanje počinje pogledom u budućnost, da bi se zatim osvrnulo na prošlost, te na kraju pomirilo sa sadašnjošću, a sve to kako bi vas na kraju dovelo do početka – jer, kako kažu autori, kraj je početak: početak novog života, sa svrhom i motivom, sa svim alatima potrebnima da tu svrhu ostvarite, baš kao i dug, sretan i ispunjen život.

Na tom putu pratit će vas vrlo praktične vježbe, uz pomoć kojih ćete uspješno savladati svih trideset i pet postaja i to je zapravo razlog zbog kojeg sam na početku ovu knjigu nazvala „svojevrsnim nastavkom” – ona zapravo nije nastavak u klasičnom smislu riječi, više je radna bilježnica koja prati udžbenik, da se poslužim školskom analogijom. Pripremite se na predivno putovanje prema samo-ostvarenju jer „slijediti svoju strast i razvijati je da bi je podijelio s drugima, najveći je cilj koji si čovjek može postaviti.” Sretan nam put!

20190618_083945-1-01

dr. sc. Hetty van de Rijit, dr. sc. Frans Plooij, Xaviera Plas-Plooij – Čudesni tjedni

preveli: Marija Perišić, Suzana Sesvečan i Ruđer Jeny

izdavač: Egmont Hrvatska

 

Kada novorođenče stigne na svijet, ono nije jedino koje je dospjelo na nepoznat teritorij. Koliko god se budući roditelji pripremali za dolazak tog malog smotuljka, uvijek će postojati barem jedno područje koje nisu pokrili. Najčešće iz razloga jer to područje nije pokriveno literaturom i drugim dostupnim izvorima informacija. A njihovi roditelji… ma, tko se toga još sjeća?

Koncept skokova u razvoju jedno je od najneistraženijih područja, s najmanje dostupnih informacija, roditeljima najnepoznatije, a opet jedno od onih koje bez iznimke zahvaća svako dijete. Za razliku od nicanja prvih zubića ili prvih koraka, skokovi u razvoju događaju se uglavnom u istom periodu za svako dijete – samo treba uzeti u obzir da se tjedni u kojima dolazi do skokova računaju od datuma očekivanog poroda, a ne od datuma rođenja djeteta.

Neprepoznatljiv plač djeteta, koji se ne smiruje unatoč tome što ste poduzeli sve korake koji inače nepogrešivo zaustavljaju suze, nekoliko dana nevjerojatne potražnje za hranom, nakon kojih slijedi nekoliko dana neuobičajeno dugog sna, da bi sve kulminiralo naglim prerastanjem robice koja je još jučer savršeno pristajala – tako su izgledali skokovi kod mojih dvoje. Oni svima poznati grčevi – također skokić, jer prilagodba probavnog sustava na unos hrane putem želuca, umjesto krvlju, boli k’o sam vrag.

U prve dvije godine djetetov je razvoj najkompleksniji i najintenzivniji. Od jedne stanice, koja je diobom postala plutajući fetus, sada je pred nama pravo malo živo biće s nevjerojatno zahtjevnom zadaćom prilagodbe na svijet izvan majčinog tijela. Taj razvoj događa se u takozvanim skokovima, koji nastupaju svakih nekoliko tjedana i predstavljaju izrazito velik napor za to malo biće.

Uz fizički razvoj – u kojemu primjećujemo djetetov rast, dobivanje na težini, zatvaranje one famozne fontanele (ona je bila uzrok mojih neprospavanih noći tijekom prve godine, a ne bebino buđenje), izbijanje mliječnih zubića – u prvim dvjema godinama izrazito je snažan i onaj mentalni, a upravo on je najnaporniji za bebu. Od tabule rase, kako često znamo reći za novorođenče, većina djece do druge godine naveliko hoda, jede normalno, počinje govoriti, primjećuje i shvaća većinu stvari oko sebe, a dio njih već zna i svoje fiziološke potrebe preseliti iz pelene u toalet, kao i odjenuti se samostalno. Igra postaje samostalna, hranjenje također, da ne nabrajam dalje. Zamislite sebe da u dvije godine morate naučiti toliko novih vještina doslovce od nule – da ste normalni, poludjeli bi 😉

Skokovi u razvoju daleko su veći stres za dijete koje ih proživljava, nego za roditelje, no tako male bebe brzo zaboravljaju, dok mi odrasli pamtimo ponekad kao slonovi 🙂 Upravo zato su se autori ove opsežne knjige dosjetili napraviti pomno isplaniran i istražen priručnik za mlade roditelje, posvećen upravo najstresnijem razdoblju prvih godina djetetova života – skokovima u razvoju.

Detaljno je opisano deset ključnih skokova u prvih dvadeset mjeseci djetetova života – sa znakovima koji im prethode, simptomima svakog pojedinog skoka, savjetima što možete učiniti (osim čekati da prođe) i kako se vi i dijete možete nositi s posljedicama skokova. A biti će ih 🙂

Poseban dio na samom kraju knjige posvećen je odnosu skokova u razvoju i spavanja kod djece. Vrlo važna tema, ako mene pitate. Nakon prvih nekoliko skokova, ja sam kod svojih dvoje primijetila uzorak – nervoza, povećan apetit, povećana potreba za snom i, konačno, rast, koji je ponekad bio zapanjujuć i doslovce preko noći. Sjećam se jedne situacije, kada smo muž i ja bili na rubu živaca jer je stariji sin (tada je imao oko četiri-pet mjeseci) spavao nenormalno dugo. Imali smo senzornu ploču, koja je bilježila disanje, tako da smo barem s te strane bili mirni. Sjećam se kako smo se, u svoj toj muci, šalili kako će se probuditi visok dva metra i ušetati u dnevni boravak da pita što ima za ručak. Spavao je od 18h do 10h idućeg dana. Kada se probudio, bio je raspoložen i, naravno, neopisivo gladan 🙂 Tada smo uhvatili grif tih skokova i počeli cijeniti duga spavanja, iako se spomenuti rekord nikada nije oborio. Dosad. Za to čekamo pubertet i izlaske 😉

Čudesni tjedni priručnik je koji mojoj generaciji novopečenih roditelja nije bio dostupan, no u eri Interneta, ne možemo se potužiti na nedostatak informacija. No, ovako skupljene na jednom mjestu, sistematično složene i uz pregršt iskustava drugih roditelja u istoj situaciji, zlata vrijedi. Ako očekujete prinovu ili ste novopečeni roditelj, ako imate nekoga u obitelji tko je u slatkom iščekivanju, srdačno preporučam ovu knjigu. Vjerujte mi kada vam kažem da će vam uvelike olakšati porođajne muke, koje, vjerovali ili ne, počinju tek nakon poroda, ali vrijede svake sekunde 😉

20190529_101614-1-01

Ichiro Kishimi, Fumitake Koga – Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima

preveo: Matija Pospiš

izdavač: Planetopija

Alfred Adler tvorac je pravca u psihologiji koji je poznat kao individualna psihologija. Poput većine teoretičara koji su se nakon studija medicine opredijelili za psihijatriju, on je najprije svoj interes kroz teorijski rad usmjerio prema psihopatologiji, proučavajući neurotičnu osobnost pa je tek tijekom kasnijih godina svojim teorijskim razmatranjima obuhvatio normalnu osobnost.

Adlerova teorija može se sažeti u nekoliko osnovnih pojmova.

To su:

  • težnja savršenstvu;
  • osjećaj manje vrijednosti i kompenzacija;
  • osjećaj zajedništva;
  • teleologija;
  • životni stil i
  • stvaralačko ja.

Težnja savršenstvu je pokretač svih nagona, neraskidiv dio ljudske prirode. To nije potreba za vodstvom, stjecanjem utjecajnog položaja u društvu i materijalnih bogatstava. Adler smatra da je težnja savršenstvu potpuno prirodna, neraskidiva od života, ona je sila koja čovjeka vodi kroz razvojne faze do potpunog odrastanja, ostvarivanja cilja, a to je upotpunjenje. Ova težnja razlikuje se od osobe do osobe. Zdrava osobnost svoju težnju usmjerava prema društvenim ciljevima, dok je kod neurotične osobnosti ova težnja orjentirana prema ciljevima egocentrične prirode.

Odgovor osobe na neki oblik nedostatka je kompenzacija. Pod ovim se podrazumijeva razvoj nekih vještina i sposobnosti kojima se nadoknađuje tjelesni ili psihički nedostatak. Postoji mnogo primjera kompenzacije na djelu. Najčešće spominjan je primjer Demostena, koji je u djetinjstvu imao problem sa mucanjem, ali je vježbom uspio kompenzirati taj nedostatak i postati jedan od najvećih govornika u povijesti.

Tijekom kasnijeg teorijskog rada, pod pojmom osjećaja manje vrijednosti, Adler je podrazumijevao i inferiornosti koje su posljedica doživljene društvene ili psihičke nesposobnosti. Ovaj osjećaj rezultat je osjećaja nedovršenosti, nepotpunosti ili nesavršenosti koja može postojati u bilo kojoj sferi života osobe.

Osjećaj zajedništva je prema Adleru urođena predispozicija. Ljudi su po svojoj prirodi društvena bića, ali osjećaj zajedništva se ne razvija sam po sebi, jednostavnim izlaganjem osobe društvenim utjecajima, već je neophodno poticati i ohrabrivati razvoj ove predispozicije.

U tom smislu, Adler ističe značaj i vrijednost odgoja i obrazovanja. Kroz postepeni razvoj osjećaja zajedništva, čovjeku se pružaju mogućnosti za ostvarivanje krajnjeg cilja kroz rad, suradnju, prijateljstvo i doprinos društvu. Tako težnja savršenstvu biva socijalizirana, te umjesto osobne koristi i ambicija čovjek teži drugačijem cilju – a to je dostizanje ideala društva.

Osobnost čovjeka Adler shvaća kao cjelinu koja je usmjerena prema budućnosti. Svaka osobnost je cjelina, neponovljiva, jedinstvena; njezin cjelokupni život oblikovan je s jednim osnovnim ciljem formirajući pri tome njezin unikatni životni stil.

Stil života još je jedan od stožera Adlerove teorije. On je osnovno sustavno načelo po kojem funkcionira osobnost i koje organizira i upravlja svim dijelovima osobnosti. Ovim idiografskim načelom Adler objašnjava jedinstvo osobnosti, pri čemu naglašava da svaka osobnost ima svoj stil života i ne postoje dvije osobe kod kojih je taj stil identičan.

Dakle, čovjeka pokreće težnja savršenstvu i njegov krajnji cilj je dostizanje tog savršenstva, dok su načini postizanja tog cilja mnogobrojni. Životni stil je upravo skup načina, sve ono što i kako čovjek čini i misli na putu do cilja. Osoba pamti i uči sve ono što se uklapa u njen životni stil, dok sve ostalo minimizira ili potpuno zanemaruje.

Formiranje i uobličavanje životnog stila odvija se pod utjecajem osjećaja manje vrijednosti uslijed nekog vlastitog nedostatka, fizičkog ili psihičkog, realnog ili izmišljenog.

Nasuprot Freudu, koji je naglašavao snažan deterministički utjecaj konstitucionalnih čimbenika i doživljaja iz ranog djetinjstva na osobnost, Adler je zagovarao ideju da su ljudi više motivirani očekivanjima od budućnosti nego događajima iz prošlosti.

Tu se ne radi o vjerovanju u sudbinu i nužnu predodređenost, već o tome da ovdje i sada postoji subjektivno ili duhovno kao težnja (ideal) koji određuje sadašnje ponašanje.

Ovi fiktivni ciljevi zapravo su subjektivni uzroci psiholoških događaja. Ideal ili krajnji cilj kojemu se teži, a koji je nemoguće ostvariti, je poticanje težnje savršenstvu. Onda kada to stvarnost zahtijeva, osoba od ovog ideala može odvojiti „svoje Ja“.

Adler je svijest smjestio u središte osobnosti i na taj način postavio temelje psihologije usmjerene na „Ja“. Ljudi su svjesna bića, svjesna svog ponašanja i razloga tog ponašanja, vlastitih nedostataka i ciljeva. Kao samosvjesne individue planiraju i upravljaju vlastitim postupcima uz punu svijest o značenju tih postupaka.

Ovo je stajalište suprotno psihoanalizi koja je ulogu svijesti minimizirala i dodijelila joj ulogu nevidljivog otoka u moru nesvjesnog.

Izvor: Samoobrazovanje.rs

Nakon ne baš kratke edukacije o slabo poznatom psihologu i teoriji koji stoje iza ovog filozofskog romana, vrijeme je da napišem koju riječ i o samoj knjizi 🙂

Koncipirana poput dijaloga između mladića koji traži odgovore i filozofa koji ga prema njima usmjerava – forma tipična za starogrčke filozofe – Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima zapravo seže puno dalje od onoga što bismo očekivali na temelju naslova.

Koliko nas u životu određuju naslijeđena ponašanja, odgoj, traume iz djetinjstva i “šprance” ponašanja u koje smo zapali, a koliko smo sami u stanju preuzeti kontrolu nad svojim životom, pokazat će nam dijalog između mladića i filozofa.

Mladić iz ovog dijaloga zapravo smo svi mi. Ulovljeni u neprekidnom krugu traženja opravdanja za život, smišljanja isprika za svoja ograničenja i pomirenost sa svime lošim u životu pod izlikom sudbine, skeptični smo prema svemu što nam nudi sreću na dohvat ruke, jer ništa u životu nije jednostavno. No, sudbina nije ništa drugo doli obična riječ. Barem tako tvrdi naš filozof. Nitko nas ne spječava da se oslobodimo okova prošlosti i, usmjereni na budućnost, sami donosimo odluke o vlastitom životu. Koncentrirani na sebe, svoju individualnost, ali imajući na umu društvenu korist, možemo postati najbolje od sebe i doseći sreću. Zvuči jednostavno? I jest i nije. Ali biti će vam puno jasnije zašto se ponašamo kako se ponašamo i kako možemo doseći savršenstvo, ako pročitate ovaj izvrstan vodič, motivacijsku knjigu, svjetlo na kraju tunela i slamku spasa kada se uhvatimo zarobljenima u nekom ustajalom obrascu.

Za sreću je potrebna hrabrost, za ljubav i zajedništvo individualnost, a za promjenu svjež pogled na život. Nemoguće? Uvjerite se da je itekako moguće.

20190420_100401-1-01

Nikolina Topić, Carmen Calvo del Valle – Dnevnik mog djetinjstva

ilustrirala: Željka Mezić

izdavač: Mozaik knjiga

Prvi dani roditeljstva zbunjujući su. Odjednom je tu ta mala štruca koja samo plače, spava, jede i kaka. Kako da znamo što učiniti s njom?

Stoljećima su se žene u brizi za djecu oslanjale na intuiciju i iskustvo starijih žena. No, pokazalo se da to nije dovoljno. Vremena se mijenjaju pa tako i briga o djetetu postaje kompleksnija.

Kada krenuti s dohranom? Kako se boriti protiv dojenačkih grčeva? Što ako dijete nema stolicu? Što ako ima stolicu, ali je ona u duginim bojama? Što ako dijete bljucne i to je fluorescentno? Ovo zadnje sam doživjela sa svojim djetetom… ne preporučam.

Dolaskom prinove u obitelj, pitanja je mnogostruko više nego odgovora. A onda krenu i pitanja pedijatara na učestalim sistematskim pregledima. Nikakvo čudo da novopečeni roditelji izgube nit.

Zato su se drage dame Nikolina i Carmen pobrinule da osiguraju tu nit mladim roditeljima u obliku sveobuhvatnog dnevnika djetinjstva. Za svaki dan predviđene su rubrike u kojima možete voditi evidenciju svega što je dijete pojelo i popilo, koliko je spavalo, koliko puta je išlo na tutu, a osiguran je prostor i za bilješke roditelja, kao i ostale bilješke. Na samom kraju nalaze se korisni savjeti za odgoj djeteta, prijedlozi za edukativne, razvojne igre, kao i pjesmice, te smjernice za zdravu prehranu djeteta i zdravstveni savjeti.

20190421_104932-01

Koristan suputnik za prve godine djetetovog života, predivan poklon nekome tko očekuje prinovu, ukrašen prekrasnim ilustracijama, Dnevnik mog djetinjstva biti će vrijedan dodatak svim onim knjigama i časopisima o djeci koje znam da gomilate od prvog dana trudnoće 😉

20190417_180739-1-01

Suzy Wengel – Skandinavska Sense dijeta

preveli: Marija Perišić i Ruđer Jeny

izdavač: Egmont Hrvatska

Malo koja žena dosegla je zrelu dob od četrdeset godina, a da nijednom u životu nije držala nekakvu dijetu. Ja još nisam dosegla taj čarobni broj, a prvi put sam na dijetu išla prije sedam godina. Tada sam, naime prvi puta zakoračila u troznamenkastu brojku bez da sam trudna. Oni koji me ne znaju iščuđavati će se toj brojci, dok će oni koji me znaju reći da to nije tako ni strašno s obzirom na moju visinu od sto osamdeset i pet centimetara. Ali strašno je, zaista je strašno. Ne samo iz perspektive nemogućnosti kupnje odjevnih predmeta (što je muka sama po sebi i kad nemam višak kila zbog ranije spomenute visine), čak niti zbog nelagode pri pogledu u zrcalo, nego zbog zdravlja. S dvoje male djece, nisam u mogućnosti priuštiti si da budem sebična po pitanju zdravlja, odnosno da ga zanemarujem zbog prejedanja. A prejedam se. Krivce mogu tražiti u sjedilačkom načinu života, jer nakon ozbiljnog bavljenja sportom u mladosti, posljednjih dvanaest godina samo sjedim, ili u konstantnoj mjesečnoj fluktuaciji hormona, zbog koje je ženama daleko teže izgubiti kile i održavati kilažu nego muškarcima, no pravi je krivac u mojoj glavi. U svim našim glavama. Jer kako je Suzy Wengel zaključila na samom početku ove knjige – ako smo mi žene u stanju pod kontrolom držati sve aspekte naših života, zašto to ne uspijevamo kada je u pitanju hrana koju unosimo?

Pojam dijete posljednjih otkad znam za sebe godina ima negativnu konotaciju jer podrazumijeva izgladnjivanje, uskraćivanje, namjerno trpljenje gladi i pretjeran kalorijski deficit u svrhu smanjenja tjelesne težine. Posljednjih godina programi prehrane koji su promicali taj princip (ne)ishrane polako su se maknuli sa scene i napravili mjesta dugoročnijim životnim stilovima, odnosno dijetama u pravom smislu riječi, koje su održive bez pretjeranog izgladnjivanja.

Sama sam uspješno dala priliku poznatoj LCHF prehrani, koju neću ovdje detaljno razrađivati, samo ću napomenuti da dobar dio smjernica preuzima Suzy u svojoj Sense dijeti. Rezultat je bio zapanjujuć, izgubila sam ¾ viška kilograma u samo četiri mjeseca, nikad se nisam osjećala bolje, nisam bila gladna i sve je bilo super. No, ta moja glava i… vratile se kile.

Najteže je promijeniti navike koje smo do djetinjstva stjecali, ne znajući koliko su loše za nas. Teško je resetirati svoj sustav, a još teže promijeniti navike ukućana i upravo zato većina žena na kraju odustane od dijete – jer je jednostavnije kuhati jedan obrok, pogotovo kada ostatak obitelji nema problema s kilažom i ne želi mijenjati svoje obrasce hranjenja. Ukratko, nema podrške.

Dok se nešto ne dogodi što promijeni čitavu priču. Ono što je Suzy Wengel učinila bilo je nešto što svi trebamo učiniti – reagirala je prije nego je bilo kasno. Prije nego se nešto dogodilo. Odgovornost za dvojicu sinova probudila ju je iz letargije i odlučila je uzeti svoje zdravlje i kontrolu nad svojom ishranom natrag u svoje ruke. I u tome je uspjela.

Osmislivši jednostavan koncept koji ne zahtijeva brojanje kalorija niti vaganje namirnica, izgubila je četrdeset kilograma prije osam godina i do dana današnjeg nije ih vratila. Svoje iskustvo podijelila je s nama u svojoj knjizi, ali mu je pridodala iskustva drugih ljudi koji su vratili svoje živote pomoću Sense dijete.

Detaljan opis koncepta prehrane, iscrpan popis namirnica, pristupačne kombinacije jela i dvotjedni startni plan obroka – sve je to Suzy uključila u ovaj sveobuhvatni priručnik za promjenu života. U ovoj knjizi pronaći ćete sve što vam je potrebno da usvojite životne navike po principu skandinavske Sense dijete i vratite zdravlje, liniju, ali ne i izgubljene kilograme, bez ikakvog odricanja ili ograničavanja namirnica.

Nadam se da ću konačno i ja krenuti tim putem, ali ovoga puta ne vraćati se na onaj stari. Dok još nije kasno.

Za kraj podsjetnik – Suzyno svjedočanstvo možete čuti uživo ako u srijedu 24. travnja u 18 sati posjetite promociju knjige Skandinavska Sense dijeta u Hoću knjigu Megastoreu u Zagrebu na kojoj će gostovati sama autorica. Dođite i uvjerite se da zaista postoje jednostavni trikovi koji pale kada je u pitanju skidanje kila.

20190417_180548-1-01

Chimamanda Ngozi Adichie – Draga Ijeawele, ili feministički manifest u petnaest savjeta

prevela: Jovana Šego

izdavač: Buybook

O Chimamandi Ngozi Adichie i njezinom pogledu na feminizam pisala sam već ranije ovdje.

U ovoj knjižici, autorica nudi savjete dugogodišnjoj prijateljici kako da svoju tek rođenu kćer odgoji kao feministkinju.

U petnaest predivno sročenih poglavlja, pronaći ćemo korisne savjete, ne samo za njezinu prijateljicu Ijaewele, nego za sve nas – podsjetnik kada zaboravimo tko smo i koliko vrijedimo. Tako Chimamanda svojoj prijateljici savjetuje da kćer odgaja kao jednaku muškarcima, ne ograničava joj igračke kojima se želi igrati, potiče ju da dijete upozna sa knjigama, ali i da joj objasni kako vrhunac ženinog života nije brak te kako je otac u jednakoj mjeri roditelj kao i majka i da sve stvari u vezi podizanja djeteta (osim dojenja, naravno) ravnopravno mogu raditi oba roditelja.

U svojih petnaest savjeta, autorica će se osvrnuti i na važne i teške teme, koje i dalje predstavljaju ogroman problem u svijetu, kao što su ugnjetavanje, rasizam, šovinizam, rodne uloge, tzv. lajt feminizam, kultura i različitosti – sve ono o čemu bi nam i samima dobro došao podsjetnik. Naročito kada, zadojeni raznoraznim doktrinama, zaboravimo da smo svi rođeni jednaki i da smo svi krvavi ispod kože.

U moru knjiga o odgoju djece, zanimljivo je da najkorisnije savjete možemo pronaći upravo u ovoj malenoj, šarenoj knjižici, pomalo neobičnog naziva. Chimamanda Ngozi Adichie ponovno je pokazala kako se u malo riječi može reći toliko puno, toliko važno i toliko korisno. Knjižica je ovo kojoj ćete se vraćati svaki puta kada posumnjate u svoju vrijednost kao žene, majke, prijateljice, po kojoj ćete željeti odgajati svoje kćeri, ali i svoje sinove i koju ćete pokušati podvaliti mužu između stranica dnevnih novina, a sve za opći boljitak ne samo vaše male zajednice, nego čitavog svijeta.

20190414_163212-1-01

Chimamanda Ngozi Adichie – Svi bismo trebali biti feministi i feministkinje

prevela: Ana Stipković

izdavač: V.B.Z.

Ova mala inspirativna knjižica zapravo je preinačeni TEDx govor koji je autorica održala u prosincu 2012. godine u Eustonu, a čija je središnja tema bila Afrika.

Na svega sedamdeset stranica džepnog formata, Chimamanda Ngozi Adichie uspjela je sažeti glavnu premisu feminizma. Ne onog feminizma nad kojim se ponekad i mi žene zgražamo, onog militantnog, prkosnog feminizma, koji je izniknuo iz inata i potrebe da se nekome dokazujemo i kontriramo. Ne, feminizam o kojemu govori autorica jest onaj iskonski feminizam, s kojim bismo se (ako mene pitate) svi trebali rađati. No, s obzirom na naslijeđe patrijarhata iz prapovijesti kada je vrijedilo pravilo “tko je jači, taj kači”, za taj feminizam se danas moramo boriti.

Odrastajući u Nigeriji, Chimamanda se susretala s najprimitivnijim oblicima seksizma i šovinizma, što dodatno šokira kada uzmemo u obzir da je rođena u posljednjoj četvrtini dvadesetog stoljeća, a ne krajem devetnaestog. Odnos prema dječacima i djevojčicama od najranijih je dana različit i, očekivano, stavlja dječake u povlašteni položaj. Žena koja nekoim čudom odraste u samosvjesnu i samodostatnu jedinku, gledana je kao vražji okot.

Svijest o jednakosti dječaka i djevojčica treba poticati od rođenja. Ne treba ih odvajati, kuditi dječake koji plaču i djevojčice koje su snažne i poduzetne. Iako će spolne razlike uvijek postojati, one rodne trebale bi se polako brisati, jer čim dalje sve je manje životnih područja u kojima uškarci i žene ne mogu sudjelovati ravnopravno.

I ne, neće vaš sin biti “manje muško” ako se igra s lutkama, niti će vaša kćer biti “manje žensko” ako luduje za nogometom. Biti će svoji, jedinstveni i imati će poštovanje prema drugim ljudima neovisno o tome kakvi su se rodili. I što je najvažnije, pružat će jedni drugima jednake prilike u životu, malo po malo brišući granice koje su stoljećima povlačili naši preci.

Ovaj mali životni manifest trebao bi služiti kao podsjetnik ženama i kao almanah muškarcima, vodič za bolju i ravnopravniju budućnost.

20190328_100900-1-01

Brunhilde Pomsel, Thore D. Hansen – Njemački život

prevela: Ines Meštrović

izdavač: Fraktura

Ništa u čitavoj ljudskoj povijesti nije izazvalo toliko diskusije i toliko podijeljenih mišljenja kao što su to činili ratovi. Čini se da ih nekako ne možemo prerasti. Pustiti. Naučiti iz njih i jednostavno ostaviti u prošlosti.

Zato danas, gotovo sedamdeset i pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i dalje vodimo polemike o ustašama i partizanima – barem na našim prostorima.

No, Drugi svjetski rat ostavio je puno teže naslijeđe jednoj od europskih velesila – Njemačkoj. Ono što je napravio Treći Reich pod Hitlerovom palicom, teško da se može ponoviti. Ili?

Priča Brunhilde Pomsel zapravo je prijepis dokumentarnog filma snimljenog 2013. godine za jednu njemačku televiziju. Taj je dokumentarni zapis Thore D. Hansen pretočio u knjigu, koju bi svatko od nas trebao pročitati, staviti na policu i vratiti joj se, ako ne češće, onda makar pred izbore.

Knjiga počinje kao “obična” životna priča dotične gospođice Pomsel i njezinog puta prema vrhu nacističkog pokreta. Do sto četrdesete stranice mislila sam da će recenzija izgledati posve drugačije. A onda je došlo posljednjih šezeset stranica i promijenilo sve. No, krenimo redom.

Brunhilde Pomsel bila je obična djevojka iz obične obitelji, koja je sasvim slučajno završila na jednoj radio postaji s koje su je nacisti dolaskom na vlast vrbovali… pardon, prisilili da preseli u kabinet Ministarstva promidžbe kao jedna od tajnica Josepha Goebbelsa. Neću se dugo zadržavati na njezinoj životnoj priči. Na kraju se – u onih “kobnih” posljednjih šezdeset stranica – ispostavi da je ona manje bitna. Brunhilde Pomsel radila je kako joj je naloženo, samo je izvršavala naredbe, nevina je završila u sovjetskom zatvoru pet godina, jer ona nije bila kriva ni za što. Umrla je prirodnom smrću 2016. godine.

Ono što čini bitan dio njezine pripovijesti opetovano je ograđivanje od bilo kakve krivice, slijepo slušanje naredbi i nesvjesnost o zlodjelima koja su se događala “u pozadini”. Naoko se čini opravdanim, zar ne? Zapovjedna linija i slične priče. No, kada uđemo malo dublje u priču, gube se jasni obrisi.

Sindrom Brunhilde Pomsel prisutan je i danas. Okretanje glave od zlodjela koja se događaju “negdje drugdje” – poput prebacivanja programa nakon tragičnih vijesti o poginulima negdje u bijelom svijetu, kako je zorno prikazano na pimjeru sirijske krize u knjizi – fokusiranje na svoj mikrosvemir u kojemu se sve čini u redu, dokle god ne čitamo novine, ne gledamo televiziju, ne otvaramo internetske portale. Dok bi se možda mladima u doba Drugog svjetskog rata moglo “porgledati kroz prste” zbog takve nezaineresiranosti uslijed nepostojanja medija poput televizije i interneta i slabog protoka informacija, sama Brunhilde Pomsel bila je na samom izvoru događanja pa se svejedno branila neznanjem.

Zbog čega je zapravo tih posljednjih šezdeset stranica važno? Ne kažem da životna priča Brunhilde Pomsel nije važna, naprotiv, ključna je za razumijevanje onoga što nam Thore D. Hansen pojašnjava na tih posljednjih šezdeset stranica, naslovljenih “Čemu nas danas uči životna priča Goebbelsove tajnice” (što je ujedno i podnaslov same knjige).

Paralele koje je Hansen povukao između Pomseličinog poimanja situacije četrdesetih godina prošlog stoljeća u Berlinu s ponašanjem današnjeg svjetskog staniovništva koje živi u mirnodopskim uvjetima, zastrašujuće su. Karakteristike političara koji su stajali iza nacističkih zločina, stravično su slične karakteristikama nekih od današnjih svjetskih vođa – onim najopasnijim. Zbog čega je zapravo izglasan Brexit, kako je karikatura poput Donalda Trumpa uspjela zauzeti navažniju političku funkciju na cijelom svijetu, zbog čega zabrinjavajuće jačaju desne ekstremističke opcije u gotovo čitavom svijetu? Na sva ta pitanja Thore D. Hansen daje jasan odgovor u posljednjem dijelu knjige. Odgovore koji će vam slediti krv u žilama i zbog kojih ćete odbaciti pomisao kako se zločini nacističke Njemačke nikada više ne mogu ponoviti.

Njemački život otrežnjujuća je priča o tome kamo srljamo čistom inertnošću, nezainteresiranošću za politiku i ispijanjem kave dok “neki drugi” poslušno izlaze na izbore. Jer nije istina da vaš jedan glas neće ništa promijeniti. Svaki glas je bitan. Možemo samo zamišljati što bi se dogodilo da je Brunhilde Pomsel upotrijebila svoj.

20190305_095348-1-01