ASTRID LINDGREN – PIPI DUGA ČARAPA

izdavač: Znanje

Moj prvi susret s crvenokosom Pipilotom Viktualiom Zavjesić Pepermintom Efraimovom Dugom Čarapom bio je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Na televiziji se prikazivala kultna serija iz 1969. godine s jedinstvenom Inger Nilsson u glavnoj ulozi. Vesela, zabavna i prepuna humora koji je toliko blizak djeci… jedva se čekala svaka sljedeća epizoda.

fotografija preuzeta sa stranice http://www.kino.de

Prvi susret s knjigom Pipi Duga Čarapa imala sam nekoliko godina kasnije, u četvrtom razredu osnovne škole. Knjižnice grada Zagreba organizirale su sudjelovanje u međunarodnom kvizu naziva Knjige grade mostove, a zadatak je bio pročitati osam zadanih knjiga te pristupiti ispitu. Ne sjećam se svih osam naslova, no sjećam se da je Pipi bila jedan od njih. Pročitala sam svih osam knjiga i došla u knjižnicu na ispit. Ispit je zapravo više izgledao kao popunjavanje pristupnice, jer je trebalo upisati imena autora i naslove knjiga koje smo pročitali na formular. Iako sam znala do u detalje prepričati sve knjige, naišla sam na problem. Ne s Pipi konkretno, nego s Pinokijom – naime, nisam se ni za što na svijetu mogla sjetiti imena autora Pinokija. Ovo što ću sljedeće napisati, tajna je koju sam čuvala dvadeset i osam godina. Prepisala sam. Djevojčica preko puta mene držala je svoj formular podignut u zrak i uspjela sam vidjeti ime koje me je mučilo. Neću nikad u životu zaboraviti da je Pinokija napisao Carlo Collodi 😀 Na kraju sam pobijedila na kvizu i kao nagradu dobila dvije knjige, a djevojčica koja je za to zaslužna, od koje sam prepisala, danas je spisateljica koja iza sebe ima pet objavljenih romana i jednu slikovnicu za djecu. Hvala, Tina Primorac 🙂

O KNJIZI

Pipi Duga Čarapa prati dogodovštine neobične djevojčice, čiji je otac, pomorski kapetan Efraim Duga Čarapa, nestao na moru i nasukao se na otok u Južnom moru te tamo postao kraljem. Zato Pipi živi sama u Vili Pipinovac, u neimenovanom danskom gradiću. Ustvari, ne živi sama – društvo joj prave njezin konj i majmunčić. Tomica i Anika njezini su susjedi i vrlo brzo se sprijatelje s neobičnom djevojčicom te počnu dane provoditi u nezaboravnim avanturama s Pipi. Svako poglavlje posebna je avantura, a nestašluka i smijeha ne nedostaje, kao ni vrlo važnih poruka.

Uživala sam u ponovnom čitanju priča o nestašnoj djevojčici s velikim srcem. Iako bi odraslima Pipino ponašanje moglo biti čudno i neprihvatljivo, ono je upravo ono za što smo svi kao djeca željeli imati hrabrosti i slobode. Pipi je jedinstven primjer neograničene dječje mašte, nesputane pravilima i normama odraslih i društva, nedosanjani san svakog djeteta. No, Pipi je uza sve to izrazito osjećajna, moralna i liberalna djevojčica, koja nema predrasuda ni prema kome i sve jednako prihvaća, dijeleći ljude samo na dobre i zločeste – iako će i tim zločestima dati jednaku priliku da prijeđu na stranu dobrih. S tim na umu, jasno je kako je Pipi bila daleko ispred svog vremena, a daleko je i ispred našeg. Definitivno smatram kako bi ovo trebala biti obavezna literatura svakog djeteta danas, naročito u vremenima prezasićenosti tehnologijom i kronične degradacije dječje mašte. A ni nama odraslima ne bi škodilo podsjetiti se koliko se sreće i zabave krije u dječjoj mašti i da ne bismo smjeli sputavati niti našu niti onu naše djece – štoviše, pravo je vrijeme za poticanje mašte i kod nas i kod njih. Bijeg od stvarnosti nikada nije bio potrebniji, a kamo je ljepše pobjeći nego među stranice knjige. Kako je i sama Astrid Lindgren rekla, „Želim pisati za čitateljstvo koje može stvarati čuda. Kad čitaju, djeca stvaraju čuda. Zato djeci trebaju knjige.”

BIBLIOTEKA STRIBOR U NOVOM RUHU

Uz Pipi, Aniku i Tomicu odrastale su generacije, a uz novo, potpuno izdanje, odrastat će još mnoge. Novo izdanje kultnih priča obuhvaća sve tri objavljene knjige o Pipi u jedinstvenom uvezu, popraćene izvornim ilustracijama Ingrid Vang Nyman. Konačno, po prvi put imamo priliku čitati cjelovit tekst, budući da su priče o Pipi u prošlosti bile prilično cenzurirane. Naime, dogodovštine i ponašanje protagonistice nailazilo je na žestoke osude društva, jer su predstavljale prijetnju nevinom duhu djece tog doba, „nagovarajući” ih na nepodopštine te „pravdajući” nestašluk i bezobrazluk. U prvom prijevodu Pipi Duge Čarape na hrvatski jezik, davne 1973. godine, iz knjiga je izbačeno čak devet poglavlja, dok su u zadržanim poglavljima brisani ili mijenjani određeni ulomci. Neka od izbačenih poglavlja vraćena su u kasnijem prijevodu 1996., no do ovog izdanja nije postojao cjelovit prijevod na hrvatski jezik. Više o razlozima za to, ali i o predivnoj spisateljici koja stoji iza nezaboravne Pipi, pronaći ćete na samom kraju knjige, u tekstu prevoditelja Edina Badića.

Uz novo izdanje Pipi Duge Čarape, koja je perjanica prvog vala novog ruha legendarne biblioteke Stribor, na policama knjižara možete pronaći još jedan legendarni dječji klasik – Blizanke Ericha Kästnera te novo izdanje već poznate knjige Deborah Ellis Djevojčica iz Afganistana. S predivnim, novim naslovnicama i novim prijevodima, nezaboravne knjige koje su obilježile naša djetinjstva, spremna su obilježiti i ona naše djece. Kod mojih već jedno čita Pipi, a drugo Blizanke – doslovce su mi ih istrgnuli iz kartona čim su stigle – Pipi sam morala uzimati na čitanje dok spavaju ili se igraju 🙂 Savršena štiva za ljetne praznike. Iskreno se veselim i ostalim naslovima, koji će nam u bližoj budućnosti stići u novom ruhu biblioteke uz koju smo odrastali.

EDITH NESBIT – PETERO DJECE I PJESKO, FENIKS I ČAROBNI SAG, PRIČA O AMULETU

izdavač: Zagrebačka naklada

Iako je „žarila i palila” na prijelazu devetnaestog i dvadesetog stoljeća, Edith Nesbit za mene je najveće otkriće ove godine.

Priča ide ovako. Negdje u ovo doba prošle godine posjetila sam moju divnu Mirjanu u njezinom ZuZi shopu (Antuna Šoljana 33, Zagreb). Među stotinama – možda i tisućama – knjiga na njezinim policama, za oko mi je zapela „Feniks i čarobni sag”. Predivna naslovnica i zanimljiv sinopsis – prodano. Tek nakon što sam došla kući i odlučila potražiti naslov na Goodreadsu, shvatila sam da je to drugi dio trilogije za djecu „Petero djece”, a trilogiju čine naslovi „Petero djece i Pjesko”, „Feniks i čarobni sag” te „Priča o amuletu”. Tražila sam preostala dva naslova za kupnju na internetu, no nije ih bilo. Knjiga je pospremljena na policu za neko kasnije čitanje i potencijalnu nabavku preostalih nastavaka.

Premotajmo naprijed na pretprošli tjedan. Ovaj put knjiga mi je zapela za oko na mojim policama. Vukla me. No, kako ću čitati bez preostala tri nastavka? Tu u priču ulijeće moja najdraža knjižnica i trilogija je spremna za čitanje. Posljednji nastavak pročitan je jutros i malo je reći da me ubija tuga što ne mogu pronaći posljednji nastavak koji mi nedostaje. Da, sinoć sam na webshopu izdavača ipak pronašla „Priču o amuletu” (i naručila ju), ali „Petero djece i Pjesko” ne mogu pronaći ni za lijek. Ako netko slučajno naleti na taj naslov, prišapnite mi, plaćam suhim zlatom. A u nastavku ću objasniti i zašto.

O KNJIGAMA

Cyril, Anthea, Robert, Jane i beba Janješce u prvoj knjizi poslani su na ljetovanje u prekrasnu bijelu kuću gdje, istražujući nepoznato mjesto, otkrivaju zapuštenu šljunčaru i u pijesku zakopano neobično stvorenje imena Pjesko. Pjesko je neka vrsta vilenjaka, koji ispunjava želje, ali radi to vrlo nevoljko. Iako je djecu upozorio da pažljivo biraju želje, kako im se ne bi obile o glavu, djeca kao djeca neizbježno će se uvaliti u nevolje sa svakom svojom željom. Srećo, djelovanje čarolije prestaje u suton, tako da u najgorem slučaju samo trebaju pričekati da sunce zađe i spašeni su. Zvuči jednostavno, zar ne? Nije nimalo.

U drugom nastavku djeca dobivaju novi sag za svoju sobu – predivan perzijski sag, koji nakon razmatanja otkrije jedno neobično jaje. U toplini sobe, iz jajeta će se izleći feniks, koji će djeci objasniti koliko je sag koji su dobili čaroban. Samo trebaju stati na njega i odvest će ih kamo god požele. No, naravno da će i u ovoj pustolovini po krivu poći sve što može i osigurati čitatelju nezaboravan doživljaj.

U posljednjoj priči, djeca će se ponovno susresti s Pjeskom, no ovaj put neće on biti taj koji će im ispunjavati želje. Ovaj put djeca imaju samo jednu želju, a kako bi im se ostvarila moraju pronaći drugu polovicu amuleta, koji su na Pjeskov savjet kupili u staretinarnici. Tražit će ju kroz prošlost i budućnost, jer – iako ne može ispunjavati želje – polovica amuleta sasvim je dovoljna za putovanje kroz vrijeme.

DOJMOVI

Ako vam išta govore naslovi poput Pet prijatelja i Kronike Narnije, onda ne morate čitati dalje – već ste uvjereni kako su ove knjige must read.

No, ako niste čitali gore spomenute naslove, ili jednostavno želite čuti moje dojmove – slobodno nastavite.

Pustolovine u dječjim romanima rijetko koga mogu ostaviti ravnodušnima. Postoji ta neka posebna magija koja se proteže kroz razne zgode i nezgode koje doživljavaju protagonisti takvih romana i često smo se kao djeca (a nerijetko i kao odrasli) poželjeli uvući u stranice knjiga i pridružiti se ekipi. Ta je magija posebno naglašena u knjigama starijeg datuma. Ne znam za vas, ali dječje knjige s početka pa sve do sredine dvadesetog stoljeća kao da sadrže neku posebnu notu pustolovine u odnosu na knjige novijeg datuma. Daleko od toga da novije knjige nisu posebne, no u starijima se sakrio taj neki poseban osjećaj koji kao da miluje dječju dušu nama. Ne znam razumijete li…. ili sam to samo ja.

Radnja trilogije Petero djece odvija se (većinom) u prvim godinama dvadesetog stoljeća u Londonu. Kažem većinom, jer sam već spomenula kako djeca putuju i kroz prostor i kroz vrijeme u knjigama. Možete si vizualizirati London početkom dvadesetog stoljeća. Njihov otac radi kao vojni izvjestitelj, a majka je često u posjeti bolesnoj baki, ako ne i sama boležljiva i na liječenju. O djeci većinom brigu vode sluge, a možete zamisliti koliko je posvećena ta briga. Djeca su uglavnom prepuštena samima sebi pa možete zaključiti u kakve se sve nevolje mogu (i hoće) uvaliti.

No, to su djeca iz jednog drugog vremena. Djeca drugačijeg odgoja i drugačijeg odnosa prema starijima pa i međusobno. Dok su današnji dječji protagonisti individualni, pomalo nevaljali, djeca u ovim romanima imaju snažan osjećaj brige prema braći i sestrama, vrlo izraženu empatiju i vrlo jak osjećaj onoga što je ispravno, pravedno i u redu. Nešto što rijetko srećemo u modernim romanima – barem na ovaj način. Upravo zato ovakve knjige imaju važnu odgojnu ulogu. Ljubav i suosjećanje koje djeca osjećaju jedni prema drugima, prema svojoj obitelji, prema služinčadi i prema neobičnim stvorenjima s kojima dijele stranice knjiga, a posebno prema onima kojima su nehotice učinili nažao, posebno iskaču u njihovim dinamičnim pustolovinama.

Neopisiva toplina, dječja mašta, ali i dječja mudrost, ono su što izdvajaju trilogiju o petero djece od svih drugih knjiga za djecu. Istovremeno, ono su što im je zajedničko s naslovima koje sam spomenula ranije. I baš zato imaju posebno mjesto u mom srcu.

Ne znam jesam li vas uvjerila kako su ovo knjige koje svakako vrijedi imati na policama vaših najmlađih, ali ja sam potpuno opčinjena njima i iskreno se nadam da će se svemir pobrinuti da se domognem i prvog nastavka koji mi nedostaje, jer – iako ih mogu posuditi u knjižnici kad god poželim – stvarno ih želim imati na svojim policama i gnjaviti svoje klince da ih čitaju.

Kad biste barem mogli osjetiti dio onoga što ja osjećam nakon čitanja, ali i sada dok pišem o tim naslovima… To mora da je ljubav.

Stefan Tićmi – Ja sam Akiko

izdavač: Alegria knjiga

Akiko je jedna posebna djevojčica. Živi s ocem, koji sprema najbolja jaja sa slaninom. Obožava slova, ali ne voli brojeve. Stoji iza svojih riječi i nema godine. Ona je vosak, ona raste unatrag, razgovara s drvećem i ručnicima. Akiko na poseban način vidi snijeg, ne voli lignje i korektorom briše granice. Njezino srce ima četiri kotača. U avionima pravi papirnate brodove, a na brodovima izrađuje papirnate avione. Njezin Ego raste joj pred očima… njezin umiljati mali pas imena Ego. Akiko voli prirodu i dinosaure, a na tavanu čuva škrinju zaključanu violinskim ključem. Akiko je djevojčica koja svemu daje novi smisao i čija priča će vam se urezati u srce za sva vremena.

Knjižicu o Akiko prvi put sam čitala u originalnom, srpskom izdanju, prije gotovo dvije godine. Zaljubila sam se u nju na prvo čitanje, a svako iduće samo je produbilo tu ljubav. Knjiga prati tijek misli neobične djevojčice u njezinom svakodnevnom životu, no te misli daleko su od svakodnevnih. Kombinacija dječje mašte, mrvica filozofije i pregršt dječje nevinosti utkane su u svaku rečenicu ove prekrasne priče. Akiko će vas, između ostalog, naučiti odakle zapravo potječe izraz „upala mi sjekira u med”, što je to uistinu promenada i kako se dovesti u red.

Dok budete prolazili kroz priču od nepunih sto stranica, nerijetko će vas ugrijati oko srca, naježiti vam se koža na rukama i zasuziti oko. Priču ni o čemu posebnome, a opet o svim najvažnijim stvarima, osjećajima, mislima… Jer ništa na svijetu nije važnije od djetetove mašte i njegovog poimanja svijeta. Nakon susreta s Akiko poželjet ćete da svi možemo zauvijek zadržati tu djetinju nevinost, mudrost i znatiželju. Odrastanje stvarno sve pokvari. Sve bih dala da mogu voziti svoje srce na četiri kotača, razgovarati s Baobabom i ući u kovčeg jednog Marsela, sklupčati se tamo i ostati zauvijek dijete…

Ja sam Akiko nije priča koju ćete pročitati jednom i ostaviti postrani. Ne, njoj ćete se vraćati, onako kako se vraćate onoj jednoj omiljenoj knjizi koja vam pruža utjehu u najtežim trenucima. Za manje od sat vremena Akiko će vas uvjeriti da je u svijetu ostalo boje, da ima nade, da samo trebamo zatvoriti oči, prepustiti se mašti i obrisati suze s ramena za plakanje. Knjižica je to koju ćete nositi sa sobom, otvarati ju nasumce i sa smiješkom čitati zbrkane, naoko besmislene rečenice male Akiko, ali vama će imati savršenog smisla.

Stefan Tićmi, mladi pisac, u odrasloj je dobi uspio savršeno uloviti glas male djevojčice, koja će nas naučiti više o svijetu nego svi mudraci svijeta, i prenijeti ga na tako poetičan da djeluje kao da dolazi iz neke druge galaksije.

Za kraj sam ostavila onaj šećer o kojemu svi uvijek pričaju. Da, znam da ste upravo to čekali. Predosjećali ste da sve vodi prema ovom trenutku. I bili ste u pravu. Ja sam Akiko može se usporediti s Malim Princem. Čak o njoj kažu kako posjeduje „bajkovitu mudrost Malog Princa”. Znam da ste znali. Sad kad sam vam sve rekla, pobrinite se da i Akiko dobije zasluženo mjesto na vašim policama, ali i u vašim srcima. Ona to stvarno zaslužuje.

FRANCES HODGSON BURNETT – THE SECRET GARDEN / TAJNI VRT

Mary Lennox rodila se i živjela u Indiji, sve dok joj jednog kobnog dana kolera nije odnijela čitavu obitelj i poslugu. Naviknuta da ju po čitave dane netko dvori, zabavlja i doslovce odijeva, Mary će se teško snaći u novom životu koji ju čeka u Yorkshireu, kamo je poslana da živi s jedinim živućim rođakom – ujakom, gospodinom Cravenom. Archibald Craven posljednjih je deset godina udovac, nakon što je izgubio suprugu u groznoj nesreći u njezinom omiljenom vrtu. Nakon gubitka supruge, gospodin Craven zaključao je vrt i ključ zakopao duboko u zemlju. Povukao se u sebe i od boli često bježao na duga putovanja po Europi. Po dolasku u ogroman i pust Misselthwaite Manor, Mary će se osjećati usamljenom, budući da ovdje ne postoji služavka čija je zadaća zabavljati desetogodišnju djevojčicu. Primorana pronaći zabavu sama, lutat će ogromnim vrtovima i voćnjacima na imanju. Čuvši priču o zaključanom vrtu, Mary odluči potražiti ključ i vrata tajnog vrta. Uz pomoć lokalnog dječaka imena Dickon i malenog crvendaća, Mary će pronaći ulaz u tajni vrt i ponovno ga oživjeti. Tako će oživjeti i sama, otkriti što znači uistinu biti dijete i pronaći magiju skrivenu u tajnom vrtu. No, neće samo Mary oživjeti zbog čarobnog vrta – noću se u kući čuje neobičan plač, a nešto je potrebno učiniti i po pitanju sumorne tuge koja već desetljeće u kandžama drži gospodina Cravena…

Prije čitanja Tajnog vrta, nisam imala apsolutno nikakva očekivanja. Nisam ju do sada čitala, niti sam gledala ijednu od ekranizacija. Nisam o priči znala ništa, osim onoga što piše na poleđini same knjige. Knjiga me „izula iz cipela”. Toliko čarolije i divote dugo nisam srela u nekoj knjizi, ako ne računamo Kronike iz Narnije – onda znate koliko mi se svidjela. Malo sam se mučila s jorkširskim narječjem, ali budući da se ipak radi o dječjoj knjizi, uspjela sam ju pročitati bez većih problema.

Stil pisanja, karakterizacija likova, dijalozi, emocije – sve je toliko odmjereno, toliko divno, toliko… ne znam. Jedna od onih predivnih priča koje vas prate kroz čitav život. Kao i za Kronike Narnije, žao mi je što Tajni vrt nisam čitala kao dijete. Toliko čarolije u samo jednoj priči… Neopisivo.

U međuvremenu sam saznala da je prvi autoričin roman Mali lord Fauntleroy uvršten na popis lektire za šesti razred osnovne škole i stvarno se veselim „buddy readu” sa sinom iduće godine 🙂

Ako do sada niste imali priliku pročitati Tajni vrt, svakako to ispravite. Suze su mi navrle na oči preko nekoliko puta. Knjiga je to koju vrijedi pročitati, posjedovati ju i vraćati joj se kad god osjetite da vam magija izmiče… U posljednje vrijeme, to je gotovo svaki dan, ako mene pitate.

Mirjana Mrkela – Bob, bobić, mahuna

izdavač: Iris Illyrica

Prije dvije i pol godine prvi put sam pročitala ovu slikovnicu i napisala kratki osvrt na nju 21. studenog 2017. godine. Od tog dana pročitana je valjda nekoliko desetaka puta, ali moram priznati da ju nisam pročitala ja. Nekim neobičnim spletom okolnosti, Bob, bobić, mahuna postala je “njihova” knjiga – moje kćerke i moje majke. Nitko drugi ju ne smije čitati, samo njih dvije kada su skupa. Poštujem to. I zahvaljujem ovako javno mojoj maloj sovici što mi je posudila knjigu kako bih napravila novu fotografiju. Usput sam dobila i čitavu priču o tome koja joj je slika najdraža, koja joj je priča najdraža i ponavljanje već dobro poznatog pravila – to čitaju samo baka i ona 🙂

U nastavku vam donosim neizmijenjeni osvrt na prekrasnu slikovnicu, kako je prvotno i objavljen na Facebook stranici Sovin kutak, te davne, davne jeseni.

***

“Ne morate zavoljeti bob, ali znajte: U Dalmaciji, gdje ja živim, a i u okolnim krajevima, bob je od davnina bio važna namirnica. Zašto više nije, sami odgovorite! Učinimo što možemo kako bismo ispravili tu nepravdu! Ja sam napisala priče, a vi nastavite dalje! Kušajte bob, kuhajte ga i uzgajajte! Ili makar uživajte u ovim pričama!”

Ovim riječima autorica započinje Bob, bobić i mahunu – posebnu, autohtonu, nevjerojatno zabavnu i nadasve poučnu slikovnicu. Dvadeset predivnih bajki kroz koje upoznajemo ne samo bob, nego i ostale mahunarke, ali i fine kolačiće imena bobići, upoznat će nas sa davno zaboravljenom mahunarkom, njezinim životom, uvjetima u kojima uspjeva i svim finim načinima na koje ju možemo spremiti. Ukrašena prekrasnim ilustracijama Branke Hollingsworth Nara, zagarantirano će privući pažnju vaših mališana.

Svi jako dobro znamo, što na svojem iskustvu, što na iskustvu naše djece, da mahunarke nisu baš omiljena hrana u dječjoj dobi. Svi smo nekako od malih nogu, iz nepoznatih razloga, razvili odbojnost prema svim vrstama spomenute grupe namirnica – grah, grašak, mahune, bob, leća…svatko se strese na spomen barem jedne od ovih divota. I ja sam bila jedna od njih kada sam bila dijete, no kao odrasla počela sam cijeniti njihovu kvalitetu i korist kroz mnoštvo načina na koje se mogu pripremiti. Grah se ne mora jesti samo kao varivo – gravče na tavče jedan je od mojih omiljenih načina pripreme graha, a tu je još i grah salata, namaz od graha pa i burgeri od graha. Mogućnosti su nebrojene! A nemojte samo da krenem s graškom…

Znate li da osim variva od boba, isti možete jesti i kao namaz, a jestivo je i njegovo mlado lišće? Pregršt korisnih činjenica i savjeta o bobu pronaći ćete u ovoj prekrasnoj slikovnici. Autorica nam je pružila jedan novi, zabavan način, kako odrasle podsjetiti na iznimno zdrave, ali nepravedno zanemarivane mahunarke, a djeci približiti jednu od tradicionalno omraženih namirnica u njihovim jelovnicima i nekako si mislim da bi ovakvo nešto trebalo napraviti za skoro sve vrste povrća, ali i poneku voćku 😀

Priznajem, puno sam toga naučila iz ove slikovnice. Kao dijete istočnih ravnica, nisam se u djetinjstvu susretala s bobom, ali svakako to planiram promijeniti upravo zbog ove knjige.

Isto preporučujem i vama, jer iako možda imate čvrst i nesalomljiv stav prema grozomornim mahunarkama, priče iz ove knjige svakako će vama i vašim mališanima biti zanimljive, neovisno o njihovoj edukativnoj funkciji.

Obavezno osigurajte primjerak ove jedinstvene slikovnice, a ja se sada ispričavam jer idem testirati učinkovitost Bob, bobić i mahuna na četrdesetogodišnjem djetetu koje od vrtićkih dana ima neizlječivu averziju prema grašku….ako ne uspije, apeliram na dragu Mirjanu Mrkelu da upravo grašak uzme u obzir kao slijedeću namirnicu na jelovniku svojih prehrambeno-edukativno-jedinstvenih slikovnica 🙂

IMG_20200430_085943-01

P. S. Četrdesetogodišnje dijete u međuvremenu je postalo četrdesettrogodišnje dijete, a pomaka nema ni u tragovima 🙂 Zato ova prava djeca nemaju apsolutno nikakav problem s mahunarkama 😉

 

Zoran Maljković, Marko Jovanovac – Zašto ne volim proljeće

izdavač: Mozaik knjiga

Osobno ne poznajem nijednu osobu koja ne voli proljeće. Doduše, na mojoj listi uvjerljivo prvo mjesto drži jesen, ali proljeće je odmah iza. Iako ga rijetko i vrlo kratko viđamo posljednjih godina, proljeće ima ono nešto, onu notu novih početaka, buđenja prirode nakon zimskog sna.

No, vjerovali ili ne, postoje i oni koji proljeće ne vole. Upravo jedan od njih je i glavni lik ove predivno ilustrirane priče za djecu. Konkretno, on vidi samo jednu pozitivnu stranu proljeća, a ona ima veze s jednom Anicom… no, da ne otkrivam previše, ako zavirite u ovu priču, saznat ćete što on to toliko proljeću zamjera.

Mi odrasli dobro znamo da se mišljenja lako mogu promijeniti, samo ako im damo dovoljno argumenata. Naš dječačić iz proljetne priče, također će shvatiti kako proljeće zapravo ima puno lijepih strana, a tome će doprinijeti jedan umirovljeni učitelj, meke cicamace, jedan veseli izlet i nagluha, slabovidna prabaka. Kako točno, prepuštam vama i vašim najmlađima da saznate.

Knjiga namijenjena čitavoj obitelji, koja je – kako kaže na poleđini – idealna za čitanje uz roditelje ili djedove i bake, potiče djecu na usvajanje pozitivnih stavova i uočavanja pozitivnog čak i u najgorim situacijama – nešto što bi i nas odrasle trebalo podsjetiti s vremena na vrijeme.

20190705_093124-1-01

Jadranka Klepac – Miris knjige

izdavač: Naklada Ljevak

Dana je školarka čiji je život sve samo ne zanimljiv. Ima roditelje koji se ne svađaju, škola je monotona, a i na ljubavnom planu nema neke akcije. Zato je primorana posegnuti za svojom maštom, kako bi malo prodrmala sumorne jesenske dane. Kao strastvena ljubiteljica knjiga, učini joj se sasvim prirodnim napisati knjigu u kojoj će njezin život biti prepun uzbuđenja. Tek neznatno mijenjajući imena ljudi iz stvarnog života u svom fiktivnom, Dana će isplesti fantastičnu priču o djevojčici Ani i knjižničaru Merlinu koji su dio male skupine ljudi s posebnim moćima – oni, naime, mogu knjigu prepoznati po mirisu. Kada krenu u avanturu kako bi pronašli tajanstvenu Plavu knjigu, nailazit će na razne prepreke i morati savladati zlikovce koji im staju na put.

Istovremeno s pisanjem izmaštanog života, Danin stvarni život doživjet će nagli zaokret kada od bakine prijateljice na poklon dobije rijetku i staru knjigu Ivane Brlić Mažuranić. Nakon što je knjigu odnijela na procjenu u antikvarijat, knjizi se gubi svaki trag pa će Dana, uz pomoć prijatelja Davora i knjižničara Baltazara, morati doznati mračne planove zlog trgovca, kako bi vratila dragocjenu knjigu.

Avantura koju će sa žarom čitati svi mali zaljubljenici u knjigu (pogotovo oni slični meni, koji vole nosiće zagnjuriti u knjigu i duboko udahnuti), prvi je dio tinejdžerske trilogije o mladoj Dani, koju slijede naslovi Kora od jabuke i Spomenar. S akcijske strane dostojna Kokovih avantura iz mog djetinjstva, priča o djevojčici Dani predivan je odmor od sumorne lektire ili ljetno štivo vašeg školarca tijekom školskih praznika.

20190529_101802-1-01

Tatjana Barat – Priče o neustrašivim hrvatskim ženama

izdavač: Iris Illyrica

Znate li da je Klaićevu bolnicu osnovala žena? Znate li tko stoji iza megapopularne Vegete? Znate li koja je žena bila dio tima koji je osmislio nezamjenjivi Sumamed? Znate li po kome je hrvatsko natjecanje za Eurosong dobilo ime? Znate li po kojoj je Hrvatici dobilo ime svjetsko natjecanje opernih pjevača? Odgovore na ova, ali još puno pitanja dobit ćete u ovoj prekrasnoj knjizi.

Prije otprilike dvije godine, književnu scenu zahvatila je groznica zvana Priče za mlade buntovnice. Autorice koje su se dosjetile koncepta napravile su revoluciju u književnosti za djecu i od izlaska prve zbirke priča interes ne jenjava. Bilo je logično pretpostaviti da će uslijediti i nastavak, ali i more spin-offova pa tako danas imamo već dva nastavka zbirki priča o odvažnim momcima, postoji knjiga i o djeci koja mijenjaju svijet, a neke države već imaju svoju inačicu knjige – uključujući Hrvatsku. I neka ih. Neka svake od tih knjiga i neka ih bude još stotine. Francesca Cavallo i Elena Favilli pokrenule su dobrodošao trend i svatko tko se dosjetio uskočiti u vlak, dobro je napravio.

Naša Tatjana zaslužna je za hrvatsku inačicu predloška. Otkako je knjiga najavljena, mogli su se čuti komentari kako je riječ o plagijatu, kako će sada biti hrpa kopija originalne ideje. Svjesni smo da će zlobnih komentara uvijek biti, ali treba biti svjestan još jedne vrlo bitne stvari – Priče o neustrašivim ženama je original, nema takve na svijetu. Knjiga iznikla iz uma divne mlade žene, koja je u hypeu koji se stvorio oko prvotnih knjiga talijanskih autorica, prepoznala potrebu za domaćom inačicom. Osobno smatram da je napravila nešto veliko.

Čim otvorite knjigu, pred vama će se naći popis svih žena zastupljenih u knjizi. Njih pedeset. Instiktivno, prvo što sam napravila bilo je da sam pročitala sva imena i testirala svoje poznavanje tematike. Rezultat: od pedeset žena, za deset sam točno znala tko su i čime se bave, za šest sam čula , ali ne bih znala reći po čemu su poznate, a za ostale trideset i četiri nisam nikada čula. Trideset i četiri velike Hrvatice, a ja – obrazovana žena, koja se u dobre dane smatra pametnom – nisam nikada čula za njih. Sramotno. No, kako bih i saznala kada nas u školi tome nisu učili. Niti se one igdje spominju. Znam, recimo, muškarca koji je bio dio “tima Sumamed”, ali za ženu nisam čula. Znam tko su bili Nikola Šubić Zrinski i Fran Krsto Frankopan, ali nisam znala tko su bile Ana Katarina Zrinski i Jelena Zrinski i po čemu su toliko važne. Znam da mi je ulica dobila ime po kraljici Jeleni, ali nisam imala pojma tko je ona i što je učinila za Hrvatsku. Mislim da je sada jasno zašto sam rekla da je Tatjana napravila nešto veliko. Nešto prijeko potrebno našoj djeci, ali i nama. Nadam se da ćemo uskoro čitati i o hrvatskim muškarcima – možda onima manje poznatima, ali svejedno važnima.

Ne znam usudim li se priznati da mi je čitanje nekih priča potjeralo suze na oči. Čitajući te kratke, ali jezgrovite priče, shvatila sam koliko su te žene bile hrabre, kolike su planine pomaknule, s kolikim se vjetrenjačama borile, da bi mi danas živjele kako živimo. Saznanje da čitam o junakinjama koje su mijenjale položaj žena u Hrvatskoj, a do danas im nisam znala ni ime, strašno me rastužila. Zato iz svoje osobne perspektive od srca zahvaljujem Tatjani za Sizifov posao koji je odradila s ovom knjigom, jer jedan je život sigurno promijenila.

Znanstvenice, političarke, umjetnice, novinarke, sportašice, učiteljice – njih pedeset očarat će vas svojim životnim pričama. A za naše male neustrašive djevojčice i dječake, na kraju svake priče nalaze se po tri pitanja da malo potaknu moždane vijugice i pobrinu se da se pročitano ne zaboravi.

Priče o neustrašivim hrvatskim ženama zaslužuju biti čitane u svakom domu, zaslužuju biti u lektiri, zaslužuju svoj nastavak, dva, tri, zaslužuju mušku inačicu, dvije, tri, zaslužuju da se o njima piše, govori, zaslužuju da budu najprodavanija, najposuđivanija, najčitanija knjiga ove godine.

Tatjana, Alis, Ivana, svih sedamnaest ilustratorica koje su napravile predivne crteže da poprate priče, sponzori, svi koji su zaslužni da ova knjiga dođe do čitatelja – hvala vam. I neka ovo bude samo početak ❤

20190529_101835-1-01

Ružica Brečić, Jelena Filipović – Priručnik za male ekonomiste (financijska pismenost za djecu)

izdavač: Naklada Ljevak

Posljednjih godina čini se kako nam je novac postao središte svijeta. Novac pokreće svijet, a svijet se okreće oko novca. Plaća, režije, hrana, odjeća, obuća, automobil, rate kredita, otplata kreditnih kartica – svaki dan novac je u središtu pozornosti. Stoga ne čudi kako današnja djeca od najranije dobi i sama počinju razmišljati o novcu.

U vrijeme kada su naši roditelji bili djeca, savršen poklon bili su slatkiši – koji su tada bili rijetkost.

Kada smo mi bili djeca, savršen poklon bila bi igračka – nije ih tada bilo puno.

Današnjoj djeci, kada su u pitanju pokloni, nema boljeg od šuškave novčanice – pogađate, danas je rijetkost.

Imam osjećaj da se ljudi danas muče doći do novca više nego prije, a opet nekako kao da trošimo više no ikada. Naizgled jedno poništava drugo, no samo dok u jednadžbu ne ubacimo pošast kreditiranja potrošnje. Nema osobe danas koja ne posjeduje barem jednu kreditnu karticu ili nije kupila nešto na kredit – od mobitela pa sve do stana. Djeca odrastaju u izobilju dostupnih proizvoda, ali žive na dug slušajući onu groznu rečenicu “nemamo sada novca za to”.

Vremena se mijenjaju i, koliko god mi bili skloni okretanju očima na roditelje koji djeci kupuju svaku sitnicu i na djecu koja prilikom svakog posjeta trgovini nešto traže, smatrajući kako su razmaženi, danas je tako. Ruku na srce, ne bismo ni mi bili puno drugačiji da su nam na svakom koraku pod nos gurali nešto šareno, fino, slatko, nešto što pjeva, skače, šalje poljupce… nismo dobivali puno stvari jednostavo jer ih nije bilo. Kao roditelju, često mi je jako teško objasniti djeci zašto im to što su upravo ugledali zaista nije potrebno, kako kod kuće imaju hrpu stvari koje ne koriste i da je to jednostavno previše novca za pet minuta zabave. Maloj djeci teško je objasniti vrijednost i važnost novca. No, tome su vješto doskočile autorice ovog priručnika.

Priručnik za male ekonomiste, sistematična je knjižica, koja na djeci razumljiv način govori o radu i vrijednosti rada, načinima na koje djeca mogu “zaraditi” novac, objašnjava što je to novac, povijest novca, upoznaje djecu s novčanicama i kovanicama naše domaće valute, kao i s nekim od najrasprostranjenijih svjetskih valuta, upoznaje ih s virtualnim inačicama novca poput debitnih i kreditnih kartica. Namjenjen djeci osnovnoškolskog uzrasta, mališane uči o potrošnji, pametnoj raspodjeli novca, reklamama, štednji i svim informacijama koje bi im mogle biti korisne, kao i o poduzetništvu kao izvoru zarade te osiguranju. Na samom kraju autorice su pripremile i mali test znanja, nekoliko zadataka te rječnik važnih pojmova.

Ako i vaša djeca stalno istresaju svoje novčiće iz kasice, broje ih i računaju što si za trenutni iznos mogu kupiti, ili za svaki obavljeni poslić u kući pitaju “koliko sam zaradio/la?”, ako po trgovini hodaju gledajući u pod u nadi kako će pronaći neki zalutali novčić, ili im se oči zacakle kada bake i djedovi za rođendane i blagdane umjesto velikog šarenog poklona izvuku kovertu – onda je krajnje vrijeme da im nabavite ovaj priručnik. A, s obzirom da sam i ja puno stvari saznala iz njega, neće škoditi ni roditeljima da ga pročitaju 😉

20190516_152144-1-01

Marija Jurić Zagorka

napisao: Tomislav Zagoda (prema knjizi Zagorka, kroničar starog Zagreba, autora Borivoja Đorđevića )

ilustrirao: Dario Kukić

izdavač: Opus Gradna

Svi smo za nju čuli. Neki su čitali njezine knjige. Većinom se slažemo da je bila nezamjenjiva figura u hrvatskoj književnosti. No, koliko zapravo znamo o njoj?

Koliko me pamćenje služi, nismo se previše bavili Zagorkom u školskim danima. Je li se nešto promijenilo otkako sam ja išla u školu, sumnjam. Najpoznatija hrvatska književnica, uz Ivanu Brlić Mažuranić nepravedno je zapostavljena. No, posljednjih godina Zagorka se vraća u vidokrug hrvatske čitalačke scene. Ponovno ju otkrivamo, ponovno ju izdajemo, ponovno ju čitamo. Zagorka je ponovno in. No, koliko smo zapravo svjesni njezine važnosti u hrvatskoj povijesti?

Na pristupačan, edukativan način, vrijedna ekipa Opus Gradne odlučila je približiti Zagorkin život onim najmlađima. Uz predivne ilustracije Daria Kukića, mlade čitateljice i čitatelji saznati će mnoge zanimljivosti iz Zagorkine biografije, koje su vjerojatno nepoznanica i njihovim roditeljima.

Kao, primjerice, da je Zagorka bila prva hrvatska novinarka, u vrijeme kada je za ženu jedino dolično bilo da brine o kući i djeci. Imala je vrlo moderne stavove za ono vrijeme, borila se za prava potlačenih skupina, protivila se germanizaciji i mađarizaciji Hrvatske, a sve to dok je “uživala” neprestana podmetanja i šikaniranje od strane muških “kolega”.

Osim što je bila prva hrvatska novinarka, usudila bih se reći i da je bila prva hrvatska feministkinja, ne dozvoljavajući da ju smatraju manje vrijednom zbog toga što je žena i aktivno se boreći da se stav društva po pitanju žena promijeni. Jedina osoba koja joj je bila bezrezervna potpora bio je biskup Josip Juraj Strossmayer, koji je u njoj prepoznao talent i poticao ju da svoj talent pretoči u riječi. Zahvaljujući njemu i tvrdoglavom karakteru majušne novinarke, danas možemo uživati u možda prvim primjercima žanra povijesnih ljubića, ako ne u svijetu, onda zasigurno na našim prostorima.

Sama protiv svijeta, uspjela je doživjeti duboku starost i svoj život okončala je mirno, u snu, u svom stanu na zagrebačkom Dolcu.

20190516_151944-1-01

Toliko meni nepoznatih činjenica, toliko hrabrosti i ustrajnosti koja se krila u jednoj sićušnoj ženi, sve to obuhvaćeno je na nekoliko desetaka stranica ove predivne knjižice. Priča o jednoj od najutjecajnijih književnica hrvatske povijesti, koja je postala cijenjena tek dugo nakon svoje smrti, bit će pravo otkrivenje, poslastica za vas i vaše male čitače.

Nedavno sam komentirala na statusu jedne prijateljice kako ne volim kada se oko nečega stvori hype, posebno ako to nešto nije od životne važnosti (tema je bila posljednja sezona Igre prijestolja, ako baš morate znati 🙂 ), no sada ću sama sebi skočiti u usta (ili tipkovnicu) i reći kako mi se sviđa hype koji se posljednjih nekoliko godina digao oko literature za djecu koja obrađuje priče o velikim osobama iz povijesti, ali i sadašnjosti. Počelo je Pričama o mladim buntovnicama, a do danas se proširilo na nebrojene inačice te fenomenalne ideje pa tako sada imamo u pripremi i Dječake koji se usude biti drugačiji, ali i “hrvatske buntovnice” – Priče o neustrašivim hrvatskim ženama. Činjenica je da nam nedostaje knjiga o velikim umovima hrvatske pa i svjetske povijesti prilagođenih djeci i sretna sam da se taj trend mijenja. Bilo bi fenomenalno kada bi Zagorka bila samo prva u nizu slikovnica o životima hrvatskih veličina iz književnosti, znanosti, sporta – i to obaju spolova.

Svaka čast na ideji i izvedbi, Opus Gradna, i nadam se da je ovo samo početak jednog divnog serijala.

20190516_110927-1-01