BOOK CLUB REPORT – PROSINAC, 2020.

Naš posljednji book club susret u godini održale smo na dan kada je stao svijet. Prethodno dogovoren termin našeg Zoom susreta nismo pomicale, jer smo smatrale kako bi nam na taj kobni dan dobro došlo malo pozitive i da se vidimo. 29.12. u 19h po prvi put u čitavoj 2020. godini skupile su se sve trenutno aktivne članice Hoću knjigu book cluba Arena. Baš sam gledala… čak i na najbrojnijem book club susretu u siječnju nedostajala nam je jedna. Unatoč svemu što smo proživjele taj dan, a što su neke cure „nosile” još od zagrebačkog potresa u ožujku, bilo je vedrine i smijeha, kao i uvijek kada se skupimo. Ne mogu dočekati da se situacija normalizira dovoljno da se vratimo u našu knjižaru.

No, krenimo s reportom. Kratko, ali jezgrovito.

O KNJIZI

Prosinačka book club lektira podvukla je crtu godini koju svi želimo što prije zaboraviti, no mislim da će nas knjiga još dugo pratiti. Noćni tigar donijela je svjetlost nakon posljednjih nekoliko razočaravajućih knjiga i, kako je naša Ivana primijetila, pokazala poantu našeg book cluba. Pronašle smo „the” knjigu, onu koja se svidjela svima. Za razliku od knjiga o kojima imamo različita mišljenja, jasno je kako je diskusija o knjizi o kojoj sve imamo isto mišljenje bila malo skromnija. O samoj radnji neću vam puno pisati, glavne crte možete dobiti iz blurba, reći ću vam samo da će daleko premašiti ono što očekujete od nje – u jednu, ili u drugu stranu. Toliko kompletna, kompleksna, predivna knjiga, kakvu dugo nisam čitala.

ŠTO DALJE?

Izbor za prvu novogodišnju book club lektiru, bio je neizvjestan do samog kraja, kada je jedna članica presudila između dviju knjiga među kojima se i sama dvoumila. Nije joj bilo lako, ali Barbara je teret podnijela junački 😉

Na izbor sam ovaj put curama ponudila naslove Piranesi Susanne Clarke, Kradljivac kave Toma Hillenbranda, Fleishman je u nevolji Taffy Brodesser-Akner, Molim te pazi na mamu Kyung-Sook Shin i Prijelazi Alexa Landragina. Kradljivac kave dobio je jedan glas, a Molim te pazi na mamu i Fleishman je u nevolji po tri. Konačno, Toby Fleishman odnio je pobjedu i u siječnju čitamo jednu od meni omiljenih knjiga prošle godine – Fleishman je u nevolji. Bolji način za proslavu drugog rođendana našeg book cluba nisam mogla zamisliti.

ZA KRAJ

Budući da smo krajem 2019. propustile (mojom greškom, naravno) izglasati najbolju knjigu godine, ovaj put smo to učinile za obje godine postojanja našeg book cluba. U konkurenciji dvadeset i dva naslova, četiri s najvećim brojem glasova upravo su moji favoriti u obje godine.

Na trećem mjestu, s jednakim brojem glasova našle su se Slika Doriana Graya i Noćni tigar.

Na drugom mjestu, naša prva book club lektira, knjiga o kojoj i danas razmišljamo, Prolazim kroz zidove Marine Abramović.

A na prvom mjestu, jedna i jedina, nezaboravna Rebecca.

ZA POČETAK

U novu godinu ulazimo s novim nadama i željama, daleko skromnijima nego prošle godine. Želim vam svima sretnu… sretniju 2021. godinu. Mirniju, dosadniju, monotoniju, ali prepunu zdravlja, ljubavi, sreće i mirnog tla. Nadam se da ćemo uskoro moći nadoknaditi sve one izgubljene zagrljaje, razgovore, susrete i da ćemo za svo zlo iz prošle godine dobiti po jedno dobro ove. Do tada, čuvajte sebe i svoje bližnje, jer to je najvrijednije ❤

Umjesto pozdrava, pozvat ću vas sve da se priključite akciji kojom knjigoljupci diljem lijepe naše prikupljaju sredstva za pomoć stradalima u potresima na području Sisačko-moslavačke županije. Sve detalje možete pronaći u Facebook grupi Ujedinjeni knjigom .

Slijedeći book club susret zakazujemo 29.1.2021. u 19h, i dalje na Zoomu, u nadi da sitno odbrojavamo do povratka u naš divni paviljon.

BOOK CLUB REPORT – STUDENI, 2020.

Pretposljednji book club susret u ovoj ludoj godini je za nama. Drugi po redu održan online. Iskreno se nadamo da na prva tri prsta jedne ruke možemo nabrojiti online susrete koji nas dijele od idućeg pravog, u našoj najdražoj knjižari.

Iako ni ovaj put nismo bile u punom sastavu, bilo nas je dovoljno da pretresemo ovomjesečnu lektiru, kao i pregršt drugih knjiških i neknjiških tema. Pa, krenimo redom.

O KNJIZI

Ovomjesečni izbor za book club čitanje bila je knjiga Stelle Gibbons „Dijete Roberta Postea”, u originalu „Cold Comfort Farm” prema mjestu radnje – Farmi Hladna Utjeha.

Kad u dobi od devetnaest godina Flora Poste ostane bez obaju roditelja, i bez nasljedstva, primorana je obratiti se rođacima diljem Engleske za pomoć, kako ne bi morala pronaći posao i tako zarađivati za život. Iako je dobar dio rodbine voljan prihvatiti mladu Floru pod svoj krov, nju zaintrigira pismo rođakinje Judith iz ruralnog Sussexa, koje je u najmanju ruku neobično. U pismu Judith Starkadder spominje njihov dug prema njoj, nešto čime se Judithin suprug ogriješio o Florinog oca te Flora željna otkriti o čemu se radi, odlazi iz Londona na farmu Hladna Utjeha.

Tamo će upoznati ekscentrične rođake, njihove nadničare i poslugu, ali i vrlo zanimljive likove iz obližnjeg sela. Primijetivši kako na farmi Hladna Utjeha ništa nije kako treba, Flora će zasukati rukave i učiniti ono što najbolje radi – dovest će živote Starkadderovih u red. Od najmlađe kćeri Elfine, mlade šumske vile, preko sinova Setha i Reubena, koji su redom zagriženi filmofil i vješti upravitelj farme te njihovih roditelja konzervativnog propovjednika Amosa i izgubljene mu supruge Judith, pa sve do Florine pratetke Ade Doom, koja ne izlazi iz svoje sobe (osim radi prebrojavanja članova obitelji dvaput godišnje), ne komunicira ni sa kime i ne dozvoljava da itko od Starkadderovih napusti farmu zbog nečeg groznog što je vidjela u drvarnici gotovo sedam desetljeća prije. Jasno je da će Flora imati pune ruke posla, no u njezinu sposobnost teško je sumnjati.

Iako bismo na prvu mogli pomisliti kako će priča izgledati poput sličnih koje prate put mladih gradskih djevojaka, primoranih da gradske užitke zamijene blatom ruralnih područja i njihovu tešku prilagodbu na nedostatak luksuza i komfora na koji su navikle, „Dijete Roberta Postea” sušta je suprotnost. Flora se bez ikakvih problema prilagođava seoskom životu, štoviše čini se da uživa u izazovu koji joj isti pruža i, u dijametralno suprotnom prikazu, u ovoj priči gradska djevojka pokušava udahnuti dašak civilizacije u obitelj neandertalaca.

Vrlo simpatičan sinopsis i obećanje smijeha, nisu bili dovoljni da nas obore s nogu. Iako brza, pitka i lagana priča, na momente je obilovala prenaglašenim, isforsiranim, zastarjelim humorom i vrlo pretjeranim, iskarikiranim situacijama. Priča nam je ostala nedorečena, nedostajao nam je pravi rasplet i odgovori na neka od vodećih pitanja koja su lajtmotiv knjige. Ni istoimeni film iz 1995. godine, s fenomenalnom glumačkom postavom koja uključuje Iana McKellena, Kate Beckinsale, Stephena Fryja, Rufusa Sewella, Joannu Lumley i predivnu profesoricu Sprout, Miriam Margolyes, nije nam uspio popraviti dojam.

Sve dok nam naša Ivana nije došapnula ključnu stvar i prosvijetlila nas: „Dijete Roberta Postea” trivijalizirana je parodija ruralne Engleske tridesetih godina dvadesetog stoljeća. To je bilo dovoljno da promijeni način na koji sam ja doživjela knjigu i da mi neke od zamjerki na knjigu sjednu na mjesto. Svejedno, i dalje ostaje srednja ocjena knjige i činjenica da neke cure nisu uspjele doći do kraja. Ostaje nada da ćemo s posljednjom ovogodišnjom book club lektirom popraviti gorak okus koji je nekima ostavilo prethodnih nekoliko naslova.

ŠTO DALJE?

Za sam kraj ove odurne godine, odlučile smo pročešljati top pet naslova koji su se provlačili kroz prve dvije godine našeg book cluba kao prve pratilje – knjige koje su zamalo pobijedile i postale naslov mjeseca. Među njima su se našli naslovi poput Misterioznog Henrija Picka, koji je nekoliko puta bio na čvrstom drugom mjestu, Djevojka iz močvare, koja je za dlaku izgubila od Slike Doriana Graya i koja bi pobijedila da cure nisu Doriana izabrale meni za rođendan, Kirke i Američkog braka, koje su zagolicale maštu članica, no ne dovoljno da pobijede, i konačno Noćnog tigra koji je za jedan presudni glas izgubio od Marqueza i njegovih Sto godina samoće prije dva mjeseca. I ovaj put borba je bila tijesna.

U finalu su se s jednakim brojem glasova našli Noćni tigar i Američki brak pa je moja malenkost morala presuditi. Prednost sam dala Noćnom tigru, budući da njega nisam još čitala, a i Američki brak mi se čini malo preteškom temom za ovo blagdansko i ino vrijeme. Za kraj godine, tako, bježimo u neki drugačiji svijet, u svijet mistike, praznovjerja, bajki, mitova i legendi, da barem na kratko zaboravimo ovaj čemer koji nas okružuje u stvarnom svijetu. Do idućeg book club reporta, koji će vjerojatno još biti stisnut u ovoj godini, ostanite pozitivni (ne na koronu, naravno) i čuvajte sebe i svoje najbliže ❤

BOOK CLUB REPORT – LISTOPAD, 2020.

Listopadski book club susret prošle godine bio je jedan od najupečatljivijih do sada. Barem meni. Proslavile smo moj rođendan, pridružile su nam se dvije nove članice, bez kojih danas ne mogu zamisliti naš kružok i za čitanje smo odabrale meni najdražu knjigu ikad. E da, i bile smo gotovo u punom sastavu. Jedan od rijetkih book club susreta s kojeg imam grupni selfie kao uspomenu. Vidjeli ste ga već na sto strana…

Zato je ovogodišnji listopadski book club susret bio skoro pa sušta suprotnost: gledale smo se preko ekrana, pričale o knjizi koja je velikom broju ljudi „omiljena ikad”, a većina nas nije ju shvatila, niti nam se svidjela, izbor literature za studeni odradile smo preko poruka… Zoom je super stvar, ali nije to to. No, trebamo biti zahvalni na prednostima moderne tehnologije i nadati se da će sve ovo proći čim prije da se opet okupimo u našem paviljonu.

Nego, bacimo se mi na knjigu.

O KNJIZI

Sto godina samoće. Gabriel Garcia Marquez. Nema tko nije čuo za nju. „Divna, predivna knjiga. Jedna od najdražih ikad,” čula sam s mnogih strana proteklih godina. Magični realizam. Gdje ćeš bolje? Iako nisam znala što to točno znači. Sad znam. Jako sam joj se veselila. Sad znam bolje.

Dio cura knjigu je čitao već prije, dio (među njima i ja) je sada čitao prvi put, neke su uspjele doći do kraja (tu sam), a neke su odustale. Uglavnom, većina nas nije mogla izvući nikakvu poantu iz knjige – možda joj je to i poanta? – iako se nekima svidjela, a nekima ne. Mi kojima se nije svidjela, priznajemo da ju nismo razumjele i da nismo sve uspjele pohvatati. Ja sam se osobno borila sa svakom stranicom, dok je nekim curama jedina prednost knjige bila ta da se brzo čita. Sto ljudi, sto mišljenja o Sto godina samoće 😉

Priča koju je (prema mojoj procjeni „nainfluensani”) Marquez ispričao u svojem Nobelom ovjenčanom romanu (mind – blown!) obiteljska je – ili bolje reći plemenska – saga o Buendiama, obitelji koja se doselila i na neki način utemeljila mjestašce Macondo. Priča počinje s pater i mater familias – Jose Arcadiom Buendiom i njegovom suprugom Ursulom – a nastavlja se unedogled do njihovih prapraunuka, ili tako nešto. Ukoliko budete čitali, javite mi u kojem koljenu završava ova saga, jer ja sam se pogubila. Zašto? Zato što od njihovih sinova Jose Arcadija mlađeg i Aureliana, svi muški potomci nose ista, ili donekle ista imena. Spoiler alert? Teško, knjiga je toliko konfuzna da je nemoguće nešto spoilati. Život jedne obitelji kroz nekoliko generacija na teritoriju Latinske Amerike, to mora da je zanimljivo – pomislit će neki od vas. I jest, u neku ruku. Ako zanemarimo činjenicu da je knjiga otprilike devedeset i pet posto naracija, gotovo bez ikakvih dijaloga. Naracija, koja toliko često skače iz jednog perioda u drugi, da je gotovo nemoguće popratiti sve, osim ako… Uh, da, osim ako nemate pri ruci obiteljsko stablo, za koje sam saznala tek na book club susretu. Navodno postoji online, a jedna od naših cura ga je čak izradila sama. Koristan savjet, moram priznati. Ako tome svemu dodamo još žličicu incesta, prstohvat pedofilije (iz današnje perspektive, naravno, u vrijeme kada se odvija radnja knjige to je bila normalna stvar, a radnja se odvija u periodu od dva stoljeća, mind you!), tri kapi letećih djevojčica, dvjesto grama gotovo vampirskog životnog vijeka te decilitar ciganskih proročanstava i skrivenog blaga, dobit ćete nimalo apetitlih mješavinu svega i svačega. No, ono što se Marquezu ne može osporiti jest ljepota pisanja. Lijepo pisanje i Sto godina samoće u mojoj se glavi odbijaju poput istih polova magneta, ali činjenica je: dobri stari Gabrek znao je s riječima. I to je ono što je nekima možda „izvuklo” čitav roman. Meni nažalost nije i nakon zatvaranja knjige osjetila sam olakšanje praćeno onom dobrom starom rečenicom „Što sam ja to upravo pročitala?” da se pristojno izrazim 🙂

Istina, nepopularno je ovako se osvrnuti na jednu od najcjenjenijih knjiga dvadesetog stoljeća. No, niti ja niti moje cure ne idemo za time da dobijemo nečije priznanje. Dijelimo svoja mišljenja, i to najiskrenije. Uistinu smatram da nije svaka knjiga za svakoga i da se ne moraju „cijenjene” knjige svidjeti svima, kao i da onaj kome se „velika” knjiga nije svidjela (ili ju nije razumio) nije ništa manje vrijedan čitač od onih kojima je ta knjiga „najbolja ikad”. Ne kaže se za vraga da svaka knjiga ima svoju publiku. Eto, mi uglavnom nismo Marquezova… #dontjudge

ŠTO DALJE?

Nakon razgovora o knjizi i čavrljanju o Interliberu, glasanje o knjizi za čitanje u studenom prebacile smo na grupni chat, budući da je glasanje išlo preko linkova iz web shopa Hoću knjigu, jer ja nisam imala fizičke primjerke knjiga kod sebe. Tako ću i vama umjesto fotografije, ostaviti linkove na knjige među kojima smo birale, a to su:

Erin Morgenstern „More bez zvijezda”

Rodrigo Fresan „Kensingtonski vrtovi”

Becky Chambers „Dug put do malog, gnjevnog planeta”

Lina Wolff „Ljubavnici poligloti”

Stella Gibbons „Dijete Roberta Postea”

Pobjedu je „za dlaku” nad Ljubavnicima poliglotima odnijelo Dijete Roberta Postea, tako da u studenome, ponovno, čitamo svojevrsni klasik. Iako se svaki put opečem kad kažem da iskreno jedva čekam, iskreno jedva čekam čitati ovu knjigu.

Idući susret zakazujemo za petak, 27. studenog u 19h, ponovno na Zoomu, ovaj put nadam se u većem broju i s boljom internetskom vezom za neke 😉

BOOK CLUB REPORT – RUJAN, 2020.

I ova nam se godina bliži kraju, još samo tri book club susreta i to je to za drugu godinu našeg Arena book cluba. Nadam se da ćemo optimistično zakoračiti u iduću godinu, no, ima još vremena do tada. Zašto to spominjem? Zato što nam je ova godina, osim što nam je zbog korone uzela dva mjeseca book club druženja, donijela prilično… pa… izazovan?/neobičan?/loš? izbor naslova 😀 No, ponekad treba čitati i loše knjige, zar ne? Ako je suditi prema našem rujanskom naslovu, dobro nam ide 😉

O KNJIZI

Priča o jednom braku nije ono što od nje očekujete. Nažalost, jedna je to od onih knjiga čiji sinopsis na poleđini ne daje pravu sliku onoga što se krije među stranicama. Očekivale smo duboku, potresnu priču o braku u kojemu je nešto pošlo po zlu, ili su se emocije iz nekog razloga razvodnile, o braku koji je ni iz čega postao prošlost, a dobile smo nešto sasvim drugo.

Pisac Jon i njegova supruga, nakon godina braka razilaze se. Što je presudilo braku, neću vam napisati, jer bi se moglo klasificirati kao spoiler. No, svakako jedna od stvari za koje biste očekivali da presude braku. Ono što je neobično i, recimo, šokantno u čitavoj priči, jest način na koji je do toga došlo i čitava naracija situacije iz Jonovog uma.

Ako pogledamo sinopsis, u kojemu se upotrebljavaju riječi poput „do bola lijepoj”, „nabijena emocijama”, „dok zamišlja kroz što je sve prolazila i što osjećala, Jon će se suočiti s nadanjima i zebnjama svakog supružnika”, dobivamo dojam da je priča dublja no što jest i da se Jon (a možda i njegova supruga) našao u ulozi promatrača i žrtve. No, nakon čitanja zaključujemo da nije tako. Jon je sve samo ne pasivni promatrač raspada svog braka, njegova „nadanja i zebnje” zapravo su perverzne želje i fetiši, a „dok zamišlja što je sve proživljavala i što osjećala” Jon zapravo sipa šovinističke predrasude, nimalo ne uzimajući u obzir njezinu stranu priče, niti pokazujući ikakvo shvaćanje braka iz njezine perspektive. Da je kojim slučajem ova knjiga pisana na ovaj način, ali iz pera ženske autorice, u najboljem slučaju bila bi žestoko popljuvana, ako bi uopće bila objavljena. Ponekad mi je stvarno žao što nemamo nijednog muškog člana u book clubu, jer bi nam ponekad jako dobro došla muška perspektiva.

Ali, ne dajte se zavarati, postoji i nekoliko dobrih strana ove knjige: kratka je, prijevod Anje Majnarić je poslovično fantastičan i postoji jedan odlomak, zbog kojega gotovo vrijedi truda.

„Takvi susreti, kratki i posve otvoreni, događaju se posvuda, cijelo vrijeme. Svi upoznavaju nekoga u koga bi se mogli zaljubiti, posvuda. Sasvim neočekivano gledate u lice nekoga tko vas gleda iskreno i zainteresirano. Nekoga tko ima nešto što biste rado imali, smisao za humor, sigurnost, zaigranost. To se gotovo nikad ne poklopi, već imate nekoga, on ili ona također je u vezi, i odlazite svatko svojim putem. Velika većina takvih kratkih susreta bude zaboravljena jer ne vode nikamo. Dok se vozite autobusom, susrećete nekoga s kim biste se mogli vjenčati, pogledi vam se lagano dodirnu, ali više se nikad ne vidite. Dok izlazite iz autobusa, srećete nekog drugog s kim ste mogli dosta sretno živjeti. Jedno od vas iskušava teren osmijehom, drugo uzvraća osmijehom, ali prekasno. Posvuda su ljudi koji su mogli naći jedno drugo, a nikad nisu. Kad bi svi koji to mogu posegnuli jedni za drugima, vrlo rijetki brakovi opstali bi dulje od jednog dana, tjedna ili nekoliko mjeseci, možda godinu-dvije, u slučaju onih koji su postali bespomoćno sretni zajedno. Uostalom, ima nečeg bespomoćnog u sreći, u prepuštanju drugoj osobi.”

Očekivanja. Ne možemo s njima, ne možemo bez njih, a često nas strašno razočaraju. No, što učiniti u situaciji, kada je kratki opis na poleđini knjige jedino s čime „možemo raditi”, a ispostavi se da nije pretjerano vjeran sadržaju? Iz našeg iskustva, smanjiti očekivanja, druge nema.

Nažalost, ova je knjiga među najlošijima koju smo pročitale u nešto manje od dvije godine kako book club postoji. Nismo bile u punom sastavu pa možda netko od cura koje nisu bile ima drugačiji dojam (do sada se nije dogodilo da sve dijelimo isti dojam o knjizi), no mi koje smo bile složile smo se da Priča o jednom braku, zapravo nije priča o jednom braku, nego priča o jednom ranjenom egu, s neobičnim fetišima i situacijama koje nisu svakodnevne za većinu brakova. No, čovjek uči dok je živ, čovjek uči čitajući i svaka nas knjiga nečime obogati, bili mi toga svjesni ili ne. Uostalom, na prvom book club sastanku usuglasile smo se kako nam je želja izaći iz svoje komfor zone i čitati knjige koje nam se možda neće svidjeti. Ne znam samo kako ćemo nakon ove knjige pronaći put nazad do komfor zone 😛

ŠTO DALJE?

Izbor naslova i ovaj mjesec pokušala sam zadržati što raznovrsnijim. Glasanje je ponovno bilo „na knap”, no ono što se dogodilo po prvi put otkako postoji Arena book club, jest da su apsolutno sve članice bile zadovoljne odabirom za listopad, bez obzira za koji naslov su glasale 😀

U listopadu, meni najdražem mjesecu, čitamo knjigu koju se već dugo spremam čitati i jako mi je drago da će moje prvo čitanje biti u društvu mojih book club cura. Neopisivo se veselim raspravi, koja nas čeka 30.10. u 19h.

Dame i gospodo, u listopadu Arena čita Sto godina samoće Gabriela Garcie Marqueza. To nam je ujedno i prvi klasik u ovoj godini. Vjerujem da nitko neće zamjeriti što sam ga tako nazvala ❤

BOOK CLUB REPORT – KOLOVOZ, 2020.

Konačno smo i to dočekali. Nakon što se nismo uspjele okupiti u originalnom kolovoškom terminu, morale smo preskočiti i petak nakon toga zbog navale na knjižare pred početak škole, tako da smo tek jučer uspjele sjesti i porazgovarati o Očima tame.

O KNJIZI

Znate ono kad reklama za proizvod nema puno veze s proizvodom? E, upravo je to slučaj s novonastalom famom oko knjige Oči tame koja se digla izbijanjem ove, i Bogu i narodu dosadile, pandemije. „Je li ovaj triler Deana Koontza, izvorno objavljen 1981., predvidio izbijanje koronavirusa?” Ne, nije. Da to u startu riješimo. Što bi se reklo „niđe veze” s koronavirusom. Upravo zbog korištenja trenutne, nimalo lijepe situacije za reklamu knjige razlog je zbog kojeg ju neki ljudi odbijaju čitati. S pravom. Ali nepravedno, jer knjiga je odlična. No, i dalje smatram da je grozno globalnu zdravstvenu krizu koristiti kao marketing za knjigu. Shame on you. No, haj’mo se mi malo osvrnuti na samu knjigu.

Christina Evans u ranim je tridesetima i već je izgubila sve što je mogla izgubiti. Prije dvije godine rastala se od supruga, a prije godinu dana, njezin jedanaestogodišnji sin Danny poginuo je u tragičnoj nesreći pri povratku sa školskog izleta. Rekli su joj da je strašno unakažen i da je bolje da se pogreb održi uz zatvoren lijes pa je tako i učinila. U trenutku kada joj konačno stvari kreću na bolje – predstava koju producira postaje veliki (i unosni) hit u gradu showbusinessa Las Vegasu, a odvjetnik udovac kojega je upoznala na samu večer premijere pokazuje interes za nju – počinju joj se događati čudne stvari. Poruke na ploči u Dannyjevoj sobi kao da se ispisuju same, neobična hladnoća koja preuzima prostoriju ničim izazvana, računala koja se sama pale i gase, te vrlo živopisni i neobični snovi počet će Christinu vraćati godinu dana unatrag. No, kada shvati da je jedini način kako da se pomiri s gubitkom sina taj da ekshumira njegovo tijelo i vidi ga, što bi trebalo zaustaviti čudne halucinacije, otvorit će se Pandorina kutija, za koju ni ona ni njezin odvjetnik udovac Elliot nisu spremni, a koja bi ih mogla koštati života. Nepostojeće vladine organizacije, tajni vojni eksperiment i neobično snažni osjećaji prisutnosti, počet će u Christini stvarati sumnju u Dannyjevu smrt. Christina i Elliot upustit će se u avanturu dostojnu Jasona Bournea, u kojoj će sami protiv svih pokušati doznati istinu o Dannyju.

Dean Koontz Oči tame napisao je prvi put 1981. godine pod pseudonimom, no ova inačica koju čitamo u Fokusovom prijevodu zapravo je dorađena verzija objavljena 1996. godine pod imenom po kojemu ga obožavatelji prepoznaju. Naširoko poznat kao kralj trilera, napetosti i jeze, Koontz je u Očima tame briljirao – barem ako pitate mene, kojoj je ovo njegov prvi pročitani roman.

Od prve stranice priča me uvukla i knjigu sam „skršila” u nepuna dva dana. Napeta, dinamična, pravi „ne mogu stati dok ne doznam što se dogodio” triler savršeno mi je sjeo. Iako mu mnogi u komentarima na Goodreadsu prigovaraju da je predvidljiv i da nekako sve ispadne da se posloži u korist glavnih junaka, ja takvih zamjerki nemam – što je fikcija ako ne na volju autora i, kao što joj sama riječ kaže, izmišljena priča u kojoj može biti kako se autoru prohtije? Najbolji su mi komentatori kojima nedostaje realnosti u knjigama. Idi u stvarni život, ako želiš realno, fikcija je nerealna, pusti nas da uživamo. Uostalom, fikcija od prije dvadeset, trideset i četrdeset godina nije ista kao današnja. Prigovarate li Tolkienu da nije realističan? I think not.

Uglavnom, Oči tame pravi su adrenalinski „kick”, uz „koontztastičnu” dozu jeze i paranormalnog te napetost zbog koje ćete pročitati knjigu za manje vremena nego što traje radnja u njoj (spoiler: radnja se odvija u periodu od 30.12.-02.02. 😀 ).

DOJMOVI

Za početak, moram napomenuti da je dio „o knjizi” napisan nakon što sam knjigu pročitala sredinom kolovoza. Za svaki slučaj, da ne zaboravim. Od tada, neki su se dojmovi slegnuli, a neki su sjeli u kontekst nakon sinoćnje rasprave.

Ne znam kako bismo doživjele knjigu da se ovaj book club susret održao negdje u osamdesetima. Možda bi nam knjiga bila super, inovativna, ispred svog vremena. Ovako, ispada da je dobar dio već viđen, a ostatak prilično neuvjerljiv. Iako ja i dalje stojim iza gore napisanog da fikcija ima svu slobodu da bude i predvidljiva i nerealna, nekima od cura prilično su zasmetali određeni momenti u radnji knjige. Na kraju smo se složile da je knjiga u mnogočemu naivna, no da ima taj moment koji te tjera da čitaš dalje, iako je sam kraj popriličan antiklimaks. Da se možemo vratiti u 1981., poručile bismo gospodinu Koontzu da malo doradi neke stvari, jer puno je toga ostalo neobjašnjeno, puno toga na brzinu odrađeno. Oprostile bismo mu da mu je to jedan od ranijih romana (kako sam ja bila uvjerena do jutrošnje google pretrage), no Dean Koontz svoj je prvi roman objavio daleke 1968., tako da za ovo zbilja nema isprike. Ako ju stavimo u kontekst vremena u kojemu je pisana, jamačno je bila iznimno popularna zbog svoje paranormalne komponente (paranormalno me uvijek kupi, ma koliko otrcano bilo) i vrtoglave dinamike zbog koje ne možemo prestati čitati, no mi „moderniji” čitatelji, koji smo prošli „sito i rešeto” ipak imamo malo veća očekivanja 😉

ŠTO DALJE?

Nakon rasprave, red je došao na glasanje za naslov koji čitamo kroz rujan. Svakoga mjeseca trudim se da nekako obuhvatim čim raznovrsnije knjige među tih pet od kojih cure biraju i uvijek nekako imam u glavi naslov koji bi mogao biti izglasan. Naravno da se uvijek prevarim, ali to je jedna zabavna oklada koju prije svakog glasanja „bacim” sama sa sobom. Ni sinoć nije bilo drugačije. Tako u rujnu čitamo jedan intrigantan roman, o čijoj ćemo temi, vjerujem, imati štošta za reći 😉

2. listopada ponovno se nalazimo na rujanskom book club susretu, na kojemu razgovaramo o Priči o jednom braku.

BOOK CLUB REPORT – SRPANJ, 2020.

Srpanjski book club susret bio je specifičan po mnogo čemu. Osim što su pristigle samo dvije članice – ostatak se razbježao po morskoj obali – još smo ga i održale van knjižare, zbog maski. No, mislim da ćemo idući mjesec biti nindže u knjižari, prije nego slobodnouste u kafiću 😀

Knjiga mjeseca srpnja bio je klasik Daphne du Maurier, Rebecca. I bome, sjela nam je savršeno. Nakon dvije knjige koje nas nisu oduševile, Rebecca je bila treća sreća.

O KNJIZI

Mlada, dvadesetjednogodišnja, neimenovana protagonistica romana, koja je ujedno i pripovjedačica, kasno proljetni odmor provodi kao družbenica starijoj dami u elitnom hotelu u Monte Carlu. Tamo upoznaje obudovjelog i ponešto starijeg Maxima DeWintera, s kojim provodi vrijeme, nakon što gospođu VanHopper za krevet prikuje gripa. Maxim i mlada dama se zaljube te ju on u vrlo kratkom roku oženi i odvede na svoje glasovito imanje Manderley. Junakinja je već ranije upoznata s činjenicom da je Maximova supruga poginula u strašnoj nesreći na moru samo godinu dana ranije, no nije znala za detalje, kao ni to da je prva gospođa DeWinter bila strašno voljena od strane mještana i osoblja na imanju. Polako prodirući ispod površine misterije koju je Rebecca DeWinter ostavila za sobom, mlada će gospođa DeWinter malo po malo otkrivati mnoge tajne koje krije Manderley i ljudi u njemu, a naročito njezin suprug.

Iako sam na više mjesta čula da se Rebecca karakterizira kao horor, čemu u prilog ide činjenica da je ekranizaciju potpisao majstor žanra Alfred Hitchcock, knjiga je meni bila više u rangu psihološkog trilera nego horora. Ima jezovite elemente, no oni su više napeti trenuci, iščekivanje zbog kojeg mahnito čitate dalje, nego što su jezivi prizori ili zvukovi zbog kojih ne biste mogli spavati noću. Vjerujem da film ima daleko više elemenata horora, naročito jer sadrži komponentu koja je alfa i omega u stvaranju jeze, a to je glazba.

Rebecca je strašno napeta knjiga. Ne znam kada sam posljednji put bila u tolikoj napetosti čitajući knjigu. Autorica je stvarno uspjela stvoriti taj efekt prilično jednostavnim načinom pisanja i zbog toga joj se divim. Definitivno jedna od najboljih knjiga koje sam čitala u ovoj godini, ako ne i dulje.

Ono što smo se složili na book clubu jest da nam dosta toga nije bilo jasno, jer nije bilo servirano na srebrnom pladnju, kao u većini modernih trilera. Apsolutno smo bile oduševljene time što je autorica ključne stvari ostavila nedorečenima, na interpretaciju čitatelja, istovremeno ostavljajući dovoljno tragova da nas odvede u pravom smjeru. Uistinu, u punom smislu riječi, maestralno djelo. Uživale smo razmjenjujući svoje teorije o određenim momentima u knjizi i jako mi je žao što nismo bile u punom sastavu, jer rado bih da sam mogla čuti razmišljanja i teorije ostalih cura.

ŠTO DALJE?

Kako nam je ovaj book club susret bio sav naopak i knjigu za kolovoz birale smo prije službenog dijela book cluba, tako sam propustila uslikati hrpicu knjiga među kojima se biralo, no priložit ću ih pojedinačno. Iako nisu sve cure bile blizu svojih mobitela kako bi glasale na vrijeme, više od polovice cura je uspjelo glasati i nadmoćno je pobijedio vrlo aktualan triler Oči tame Deana Koontza. Iako je jedna članica bila pomalo razočarana, jer smatra da je knjizi marketing dala trenutna situacija s koronom, Dean Koontz je institucija i vjerujem da će i bez teorije predviđanja trenutne pandemije, sama knjiga biti fantastična. No, to ćemo saznati na našem idućem book club susretu, koji zakazujemo za 28.8. u 19h, na starom mjestu. Šifra: Bal pod maskama uz Oči tame 😉

BOOK CLUB REPORT – LIPANJ, 2020.

Konačno. Tjedan dana mi je trebalo da sjednem i napišem ovaj book report. Što da vam kažem…život.

Dakle, prošli petak održale smo naš lipanjski book club susret, ponovno u krnjem sastavu – to nam ljeto učini: cure se razbježe preko ljeta, no to ne znači da su manje aktivne… naprotiv, inbox gori 😉

Ovaj mjesec na rasporedu je bila Queenie i bome imale smo puno toga za reći o njoj. No, za početak, evo osvrta, koji u velikom dijelu obuhvaća dojmove članica na raspravi.

O KNJIZI

Queenie Jenkins upoznajemo u bolničkoj ordinaciji. Ima dvadeset i pet godina i upravo je imala spontani pobačaj. Također, njezin višegodišnji dečko Tom odlučio je da njihovoj vezi treba predah i zamolio ju da iseli iz stana. Njezin posao novinarke također visi o niti, jer Queenie zbog privatnih problema često kasni na posao i ne izvršava svoje zadatke na vrijeme. Kao šlag na torti, vrijeme do Tomove konačne odluke o sudbini njihove veze krati beznačajnim odnosima s nepoznatim muškarcima, zasnovanim na čistoj tjelesnoj privlačnosti. Jer Tom će se vratiti, treba mu vremena da shvati koliko ju voli i koliko mu nedostaje.

No, kada postane evidentno da se Tom ne planira vratiti Queenie i kada se zbog kratkotrajne avanture s kolegom iz redakcije nađe pred sudom, stvari će za mladu crnkinju dotaknuti dno. Suspenzija na poslu i otkriće koje će ju koštati jedne od najboljih prijateljica, pogurat će Queenie da se okrene nečemu što njezina obitelj smatra krajnjom sramotom – terapiji. S obzirom na traume iz djetinjstva, od kojih neke ne možemo niti zamisliti, Queenie će imati puno posla pokušavajući dovesti svoj život na normalan put. Hoće li joj to uspjeti, ostaje na vama da doznate, no vjerujte, odgovor bi vas mogao prilično iznenaditi.

Nekoliko sam puta ponovila – Queenie je knjiga koja ostavlja dojam snažno koreliran s načinom na koji joj pristupite. Ukoliko krenete s čitanjem očekujući snažnu priču o borbi mlade crnkinje s okrutnim svijetom, dobit ćete dijametralno suprotan dojam od onoga koji biste dobili da ste knjizi pristupili kao malo grubljoj, manje humorističnoj i poprilično nezdravijoj verziji Bridget Jones za rasne manjine.

Za početak, svojevrsni disclaimer. Mi Queenie ne možemo razumjeti, ne možemo se staviti u njezinu kožu. Autorica je napravila lavovski posao pokušavajući nam približiti što mlada crnkinja proživljava u urbanom Londonu, ali konačni rezultat je da mi nikako ne možemo to razumjeti, jer pravila nisu ista. Nikad nisu bila, a pitanje je hoće li ikada biti. Možda su zato naši dojmovi Queenienih ponašanja malo grubi i politički nekorektni, iako vjerujem da puno toga leži u nama samima, neovisno o okolini, boji kože i uvjetima u kojima živimo. No, svakako ovise o djetinjstvu i traumama, tako da, ukoliko dojmovi postanu pregrubi, shvatite da ne dolaze iz diskriminacije, niti odbijanja pokušaja razumijevanja, nego iz čiste nemogućnosti poistovjećivanja i poprilične razlike u godinama i iskustvu između nas i Queenie.

Pa krenimo.

Queenie nije junakinja u ovoj priči. U najbolju ruku je antijunakinja. Činjenica je da su ju u kratkom roku snašle brojne nevolje, većinu kojih ne možemo niti zamisliti, i da je jedinu podršku koju je imala (Toma) izgubila, a kada još u mješavinu ubacimo i njezino djetinjstvo, recept za katastrofu je zagarantiran.

No, Queenie nije jedina u knjizi s diskutabilnom funkcijom. Zapravo, među svim likovima, jedini pozitivac u našim očima bio je Tom. Lik koji ju je ostavio? Apsolutno. Jer je otišao iz toksičnog odnosa. Queenie je ta koja je bila otrov u toj vezi. Sa svim svojim demonima iz prošlosti uspjela je uništiti jedinu dobru stvar u svom životu. Od te točke krenula je nizbrdo i tu počinju naši „cringe” momenti.

Queenie nije tinejdžerka, ona je odrasla mlada žena. Naravno da mi sve pročitane knjige i likove u njima promatramo kroz vlastite oči (kroz čije druge bismo mogli?), a većina nas u Queenineim godinama bila je na nekakvom putu prema normalnosti i stabilnosti. Iako je to mogući prvi problem na strani rase, svejedno nismo mogle olako prijeći preko činjenice da se nedugo nakon spontanog pobačaja svjesno upuštala u nezaštićene spolne odnose s nepoznatim muškarcima. Iako se redovno testirala u klinici za spolne bolesti, nismo mogle a da se ne upitamo je li Queenie ikada čula za prezervativ. Znam, možda nebitna stavka u široj slici, ali… oči promatrača i to.

Queenie je jedna vrlo kompleksna priča. Ali nije temeljito odrađena. Nadglasavale smo jedna drugu u raspravi nabrajajući koje je sve važne teme autorica započela u knjizi, samo da bi ih ostavila površno odrađenima, ili uopće neodrađenima. Problematika rase izgubila se ispod sloja promiskuiteta. Zlostavljanje u djetinjstvu nekako je činjenično odbačeno, kao nimalo čudno – apsolutno nitko u obitelji nije nalazio ništa sporno u tim postupcima. Odnos prema bilo kakvoj vrsti pomoći osobi koja očito proživljava nešto teško i treba pomoć psihologa grozno je zaostao i pokazuje koliko je zapravo crnačka zajednica nazadnija po pitanju izlaženja iz nekakvih okova konzervativnosti, nego što smo možda mi ostali. Možda. Čak niti odnos ti nasumičnih muškaraca prema njoj, kao prema seksualnoj radnici nismo mogli gledati kao nešto jednostrano, uzevši u obzir da je ona sve to svojevoljno dopuštala, tek ponegdje se blago zgražajući nad time. Ali opet, sve je to imalo korijenje duboko i daleko u prošlosti. Kao što rekoh, teško možemo razumjeti.

Queenie nije knjiga koja se bavi rasnom problematikom na način na koji biste možda očekivali. Pokret Black Lives Matter spominje se usputno i to ne baš u nekakvom „snažnom” kontekstu. To je priča o jednoj mladoj Jamajčanki koja pokušava naći svoje mjesto u svijetu nakon niza nedaća i turobnog djetinjstva.

Queenie nije ni blizu Bridget Jones. To nije humoristična priča o smotanoj solerici, koja muku muči birajući između dva udvarača. To je puno dublja priča, o dubljim tragedijama i traumama, nego što ih je imala nezaboravna Bridget.

Queenie je Queenie – nekome se sviđa, nekome baš i ne. Nama nije u potpunosti sjela, jer smo joj najveće zamjerke pronalazile upravo u nedovoljno dubinski obrađenim određenim temama i plejadi neobičnih likova koji su mogli ponuditi daleko više. No, da ima potencijala, ima – puno.

Queenie je dugoočekivana i glasno najavljivana knjiga. Znam da se nekim mojim kolegicama blogericama baš jako svidjela, što dovoljno govori o šarolikosti ukusa i različitosti u dojmovima o pročitanom. Vjerujem da ćete u njihovim osvrtima pronaći potpuno drugačije elaboracije iste priče.

Žao mi je samo što na raspravi nismo bile u punom sastavu, jer je među odsutnim članicama bila upravo ona jedna kojoj se knjiga svidjela i rado bismo čule zašto 😀

Zato volim taj naš knjiški kružok – nikada se još nije dogodilo da se izabrana knjiga svidjela baš svima, zato uvijek imamo zanimljive i žustre rasprave.

ŠTO DALJE?

Izbor za srpanj ponovno je bio šarolik. Ponovili smo i neke naslove koji su već bili u izboru, ali nije im se posrećilo niti ovaj put, jer – Rebecca.

Iako nije nadmoćno pobijedila, opet je odnijela većinu glasova, tako da posljednjeg dana mjeseca srpnja u paviljon unosimo raspravu o velikom klasiku.

Baš volim šarolikost naših naslova – od klasika, preko hororaca, trilera, biografija pa sve do knjiga koje nećemo spominjati koliko su nam bile loše 😀

Veselim se idućem susretu i nadam se da nam neće ova nesretna korona ponovno pomrsiti planove, jer pripremam svašta nešto zanimljivo za izbor u kolovozu 😉

BOOK CLUB REPORT – SVIBANJ, 2020.

Nakon tromjesečne stanke, evo nas opet skupa u našem paviljonu. Na prvom „postkoroničnom” susretu bilo nas je manje nego što je trebalo, no razlozi za to bili su miljama daleko od još uvijek prisutnih epidemioloških strahova. No, veselimo se lipnju i malo većem broju, prije nego što se ženske opet rasprše na more 🙂

Naravno da smo prvo morale nadoknaditi dva mjeseca apstinencije pa se pričalo o svemu: neizbježnom potresu, gubitku/dobitku kilograma za vrijeme epidemije, pomalo iznenađujućoj gužvi u Arena centru, što se peklo i kuhalo za vrijeme „karantene” i, ono najvažnije, što se čitalo. A bome se čitalo. Između ostaloga i naša lektira još iz ožujka – Buddha iz predgrađa.

IMG_20200529_190505-01

O KNJIZI

Priča prati mladog Karima Amira kroz njegovo odrastanje u predgrađu Londona sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Uz oca Indijca i majku Engleskinju, Karim dobiva „najbolje od oba svijeta” i uživa u mirnom, srednje-staleškom životu. Kada se njegov otac okrene propovijedanju budizma „po kućama” te se upusti u vezu s jednom od svojih sljedbenica, Evom, zbog koje na kraju napusti Karimovu majku, život našeg protagonista krenut će u sasvim drugom smjeru. U dječaku koji je na pragu odrastanja počinju se javljati nejasni osjećaji prvo prema Evinom sinu Charlieju, a zatim i prema djevojkama i u trenutku kada Karim krene u istraživanje svoje novootkrivene seksualnosti, knjiga poprima neočekivan zaokret. Karim će odustati od studija, pridružiti se glumačkoj trupi, kratko vrijeme boraviti i u Americi, a sve to u izmaglici droge, seksa i alkohola. Kada u sliku dodamo i prijatelje Indijce, koji su bili primorani pokleknuti pred tradicijom, Buddha iz predgrađa postaje zbrka emocija, likova i kulturno-umjetničke scene Londona sedamdesetih godina. Iako vrlo privlačan sinopsisom, a još privlačniji naslovnicom, Buddha iz predgrađa nije briljirao u našem book clubu. Složile smo se da smo očekivale više o famoznom Buddhi iz naslova (koji je zapravo Karimov otac), razvoj priče oko njega, Eve i likova koji su se na početku romana tako lijepo složili u obećavajuću priču. No, iskorak iz predgrađa prema centru Londona, iz obiteljske priče u eksperimentiranje uz mnogo eksplicitno, zorno i donekle degutantno opisanih prizora seksa, prilično je srozao našu konačnu ocjenu. Neke od odsutnih članica čak su i odustale nakon prvih, obećavajućih, stotinjak stranica. No, svakako je bilo zanimljivo vidjeti jednu novu perspektivu na London kakav je bio prije pedeset godina, a kakvim ga je vidio Hanif Kureishi prije trideset. Možda da smo ju čitale u doba kada je napisana bi i ta ocjena bila viša, no ovako, kako je istaknula jedna od članica, knjiga je bila manjkava upravo zbog tog jaza od trideset godina. Na kraju, moram se složiti da je svakako originalan i provokativan, kako nam obećava posljednja rečenica s poleđine knjige.

ŠTO DALJE?

Nekima manje, nekima više dobra (bilo je i onih koji su rekli da im je odlična, ali nažalost nisu mogli doći), Buddha iz predgrađa svakako je upečatljiva knjiga. Pitka i lako čitljiva, meni osobno sjela je savršeno nakon nekoliko knjiga koje su me iscrpile.

Zato smo za lipanj krenule u malo lakšem tonu – ipak je ljeto pred nama i još se oporavljamo od izolacije 🙂

IMG_20200529_185339-01

Carica Romanovih drugi put se našla na stolu i, iako su komentari na sinopsis bili pozitivni, ni ovaj put nije se uspjela probiti na prvo mjesto. Tko zna, možda bude treća sreća 😉

Ne reci da nemamo ništa, Svekrva i Žena kojoj sam čitao dobile su po jedan glas, no uvjerljivo je pobjedu odnijela Queenie, još mirisna iz tiskare, koja je postala naša book club lektira za lipanj. Evo što o knjizi kaže njezin sinopsis:

Queenie Jenkins mlada je Britanka jamajačkog porijekla koja živi u Londonu, balansira među dvjema kulturama i ne uspijeva glatko se uklopiti ni u jednu. Nakon bolnog prekida s dugogodišnjim dečkom bijelcem, Queenie počinje tražiti utjehu na posve krivim mjestima. Dok autodestruktivno srlja iz jedne upitne odluke u drugu, počinju joj se nametati pitanja tko je, što radi, zašto to radi i tko zapravo želi biti, a put do odgovora na ta pitanja bit će trnovit…Iako uspoređivan s kultnim Dnevnikom Bridget Jones, Queenie nadilazi taj okvir. Carty-Williams britko i beskompromisno propituje važne teme: rasizam, seksizam te kolektivne i individualne traume. Usprkos zadiranju u teška i tabuizirana pitanja, roman je prohodan i začinjen slengom, internetskom komunikacijom i duhovitim replikama. Queenie je štivo koje umije nasmijati, ali povrh svega potiče na razmišljanje o gorućim pitanjima današnjice.”

IMG_20200529_185349-01

Ne treba ni spominjati koliko se veselimo čitanju kroz lipanj!

I to je to za ovaj put. Idući susret zakazujemo za 26. lipnja. Ostali smo dužni „odraditi” dva nastavka Knausgaardovih godišnjih doba, koja ćemo pomaknuti za jesen, budući da nam preko ljeta veći dio članica migrira na jug. Lijepa je vijest stigla iz nakladničke kuće Ocean More, a to je da nam je izašlo i Ljeto, posljednji nastavak, tako da ćemo sve moći pročitati „kak’ se šika” 🙂

ljeto_popust

*fotografija preuzeta sa službene stranice Naklade Ocean More – knjiga je do sutra u pretprodaji s popustom od 20%

 

A za jesen zasada odgađamo i prvi susret nove grupe, od milja zvane Arena 2, koja je svoj debi trebala imati 13. ožujka, na petak trinaesti, poznatiji kao „dan kada je sve krenulo nizbrdo” 🙂 Ali, sada smo na uzbrdici i nadam se da će cure imati lijepo, toplo ljeto, a na jesen sjedamo u naš paviljon da konačno krenemo s našom book club pustolovinom ❤

BOOK CLUB REPORT – VELJAČA, 2020.

Od prvog dana, Arena book club testira granice. Jedine smo čitale autobiografiju, i to kao prvu ikad book club lektiru! Kroz prvu godinu našeg postojanja provuklo se nekoliko klasika. Svaka knjiga bila je osobni izazov svake od članica i svaka rasprava ostavila nas je bogatijima za neka nova saznanja. U veljači, srušile smo još jednu barijeru – u jednom mjesecu obradile smo dva naslova. Dva naslova, koja nisu mogla biti različitija jedan od drugoga.

IMG_20200228_190722_1-01

ADAM KAY – OVO ĆE BOLJETI

Intimna ispovijest mlađeg liječnika produkt je pomalo dorađene inačice dnevnika stažiranja, koji je Adam Kay bio primoran voditi. Njegova specijalizacija bila je ginekologija i porodništvo, ili popularnije cice i pice. Da, čitava knjiga prožeta je pomalo karikiranim, „pajtonovskim”, izrazito britanskim humorom. Zato nam je trebalo neko vrijeme da se unesemo u stil pisanja, jer nam je na početku djelovalo pomalo nakaradno, preforsirano – ali isplatilo se.

Prikaz britanskog zdravstvenog sustava kroz pero jednog od njegovih donedavnih članova „s one strane” šaltera, jezivo podsjeća na naš. Iscrpljeni, izrabljivani liječnici i niže medicinsko osoblje, viši liječnici i primarijusi koji žive u nekom svom svijetu, brdo papirologije i snažna želja za pomaganjem ljudima. Prvobitno namijenjen kao kritika ministarstva zdravstva i pojašnjenje „običnom puku” koliko se medicinsko osoblje razlikuje od pohlepnih grebatora kakvima ih njihova vlada prikazuje, „Ovo će boljeti” odjeknula je čitavim svijetom i promijenila stavove milijuna ljudi. Dobro, možda ne milijuna, ali zasigurno nas sedam koje smo u petak propustile knjigu kroz cjedilo. Većina nas ima osobna iskustva s raznim odjelima cica i pica u Hrvatskoj (i šire) pa smo mogle iz prve ruke posvjedočiti o nekim dogodovštinama koje smo pročitale u knjizi. Također, neke su nas toliko zaprepastile da smo i dan danas uvjerene kako su izmišljene samo da bi priča bila zanimljivija. A možda i nisu, ljudska neukost i glupost često znaju iznenaditi 😉

Kraj je ono što nas je spustilo na zemlju. Lako je zafrkavati se kada sve dobro prođe, no što kada se dogodi nešto što promijeni mnoge živote, uključujući liječnikov. Događaj koji je Adamu Kayu promijenio karijeru, zbog kojega je objesio spekulum o klin, savršeno uokviruje čitavu priču.

A kada iz pera komičara i televizijskog scenarista pročitate kako mu nedostaju dani kada se vraćao kući s posla sa spoznajom da je nekome promijenio život, shvatit ćete koliko podcjenjujemo ta bića, kojima medicina nije posao, nego poziv.

87180380_3251895388158405_263433202079629312_o

NEIL GAIMAN – NORDIJSKA MITOLOGIJA

Nakon okrutne stvarnosti, imale smo malo razumijevanja za patnje mitoloških bogova, kojima je sve dato na dlanu. Šala mala – Odin, Thor i Loki nikada ne bi mogli biti suvišni. Kao djeca hranili smo se raznim mitologijama, ja osobno najviše grčkom. Nordijsku sam otkrila tek kasnije i moram priznati da nije ništa manje fascinantna. Nasilne, krvave, nadrealne piče uvijek nose nekakvu pouku. Mudri Odin, glupavi mu sin Thor i podmukli Loki daleko su od idealiziranih slika bogova kakve nosimo u glavi. Grešni, nagli, temperamentni, skloni kobnim pogreškama, sličniji su ljudima, nego što ljudi misle. No, svejedno ih štuju stoljećima.

„Nordijska mitologija” pokušaj je Neila Gaimana da na sebi svojstven način prepriča neke od najznačajnijih priča nordijske mitologije. Koliko mu je to uspjelo, morat će procijeniti najokorjeliji obožavatelji njegovog lika i djela. Što se tiče našeg kružoka, one koje volimo Gaimana, voljne smo mu oprostiti ovaj izlet, a one koje nisu upoznate s njime možda mu budu spremne pružiti priliku u nekom od njegovih autohtonijih djela 😉

IMG_20200228_184614-01

Za kraj smo ostavile neizbježno glasanje o naslovu koji čitamo u ožujku. Tijesnu pobjedu pred knjigom koja se ne skida s bookstagrama već par godina „Mars Room” Rachel Kushner, odnio je „Buddha iz predgrađa” britanskog autora Hanifa Kureishija. U ožujku tako putujemo u jedan malo drugačiji London i baš mu se veselimo.

IMG_20200229_083538-01

A za dva tjedna čeka nas još jedna velika novost. Arena book club dobiva pojačanje u obliku druge grupe. Uslijed velikog interesa za prekrasnu book club avanturu, s radom kreće i druga grupa na istoj lokaciji, samo u drugom terminu – dva tjedna kasnije.

13. ožujka sjedam u moj omiljeni paviljon s novom grupom djevojaka (dečki, što je s vama?), koje su brzinom svjetlosti pohrlile na prijave, tako da smo s današnjim danom zatvorili prijave za novu grupu, dok ne vidimo tko će ostati nakon uvodnog susreta s brbljavom voditeljicom 😉

Presretna sam što postoji toliki interes za čitanjem i za našim book clubovima i ništa me ne bi učinilo sretnijom od toga da svaki voditelji ima nekoliko grupa, iako znam da je to fizički neizvedivo. Neopisivo se veselim novim licima, novim čitačicama, možda i nekim novim testiranjem granica. Arena 2, vidimo se u petak, 13.03. u 19h 😉

IMG_20200228_190532_1-01

S ovom originalnom postavom, preimenovanom u Arena 1, družim se 27. ožujka kada imamo „blok sat” – naime, zbog uvođenja druge grupe, bili smo prisiljeni pomaknuti termin održavanja našeg trećeg po redu izvanrednog book club susreta na kojemu obrađujemo „Proljeće” Karl Ovea Knausgaarda, tako da taj susret odrađujem netom prije redovnog susreta. Tako 27.03. grijemo stolce u paviljonu od 17 do 21h – i ne, nije nam problem četiri sata razgovarati o knjigama. Mogle bismo mi i puno duže ❤

P. S. Ne znam jeste li primijetili na prijašnjim fotografijama, ali na posljednjem susretu pridružila nam se i jedna poznata ljubiteljica čitanja, za koju se nadam da će ostati naš stalni pridruženi član 😉

IMG_20200228_185916-01

BOOK CLUB REPORT – SIJEČANJ, 2020.

Nova godina, novi naslovi. Naš prvi redovni ovogodišnji book club, ujedno je i slavljenički – proslavili smo prvu godinu postojanja book cluba Arena! Sretan nam rođendan! I da nam ih je još puno ovakvih!

Rođendanski book club provele smo u gužvi – naime, uz standardnu ekipu koja je bila „oštećena” za dvije članice, pridružile su nam se još dvije nove. Kako je rekla naša Dinka, atmosfera je bila intimna, jer smo se malo stiskale u našem paviljonu, ali znate kako se kaže: gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna 😉

Čak smo se uspjele nagurati i u grupni selfie 😀

IMG_20200131_183229-01

NIJEMI PRATITELJI

Siječanjska lektira bila je knjiga Laure Purcell „Nijemi pratitelji” u izdanju Znanja. Kao i obično, imale smo šarolike poglede na knjigu, no o tome nešto više kasnije.

Svega nekoliko mjeseci nakon vjenčanja, suprug mlade Elsie Bainbridge umire pod nerazjašnjivim okolnostima. Trudna i sama, nema izbora nego da preseli u napušteno obiteljsko imanje Most, kako bi odagnala glasine da je ona nekako kriva za suprugovu smrt. Dok njezin mlađi brat ostaje u Londonu kako bi se pobrinuo za obiteljsku tvornicu šibica, Elsie se pokušava naviknuti na novi život u kući punoj tajni. Od neobičnih zvukova, preko seljana koji odbijaju raditi u ukletoj kući jer je nekoć tamo živjela vještica, pa sve do neobičnih i vrlo živopisnih pratitelja – trodimenzionalnih slika u prirodnoj veličini, koje u kući obitavaju već stoljećima i koji se neobjašnjivo pomiču iz prostorije u prostoriju.

Obitelj Bainbridge stoljećima je prekrivena velom tajni, a njih bi mogao rasvijetliti dnevnik Anne Bainbridge, koja je na imanju živjela dvjesto godina ranije. Ono što će Elsie i sestrična pokojnog gospodina Bainbridgea Sarah otkriti u tim dnevnicima, kao i na davno zaključanom tavanu, u razgovoru s poslugom i na vlastitoj koži, utjerat će jezu u kosti. Ponajviše zato, jer nećete imati pojma koji vrag se događa.

Radnja je pisana u dvije perspektive i tri razdoblja: vrijeme Elsienog boravka u kući te nešto iza toga i vrijeme boravka u kući Anne Bainbridge dvjesto godina ranije. Preskakanje iz jednog razdoblja u drugo pridonijelo je dinamici knjige, koja bi, prema riječima naše Barbare, postala dosadna da je autorica odabrala linearni tijek događaja.

IMG_20200131_183439-01

Knjiga se vrlo brzo čita, ne pušta vas iz kandži jednom kada krenete. Nije onoliko jezovita koliko sam očekivala, ali apsolutno je totalno drugačija od svega što sam čitala. Iako je u našem kružoku bilo raznih mišljenja, od toga da je knjiga genijalna pa sve do toga da je potpuno neuvjerljiva (obožavam što imamo takav spektar doživljaja svake knjige u našem book clubu), ono što smo zajednički zaključili jest da je autorica puno toga ostavila na interpretaciju samom čitatelju. Svatko od nas drugačije je objasnio sve što je Elsie doživljavala i svako objašnjenje jednako je uvjerljivo, a naknadno istraživanje naše nove članice Ivane C. Dodalo je još jedan moment u čitavu priču i nakon njega nekoliko članica promijenilo je svoj dojam o knjizi.

Kada sam najavila Nijeme pratitelje kao naslov koji čitamo u siječnju, ispod objave sam dobila nekoliko komentara koji su govorili da im ništa nije jasno u knjizi i da smatraju da su promašili poantu, no da u tome nisu jedini jer da svi koji su pročitali knjigu imaju slične komentare. Sada kada sam pročitala knjigu i nakon što smo pričale o njoj na book clubu, jasno mi je zašto je tako – teško je otkriti više bez da se izbjegnu spoileri. Također, vjerujem da bi i meni puno toga ostalo nejasno da nisam imala ekipu od deset žena s kojima sam rastavila knjigu na proste faktore 🙂 Ukoliko netko želi čuti detaljne komentare i teorije koje smo složile na book clubu, a ne boji se spoilera, moj inbox je otvoren. Ovdje stvarno ne bih ulazila u detalje iz poštovanja prema onima koji bi knjigu voljeli pročitati.

Ukratko, meni je knjiga bila super. Puno toga nisam niti spomenula u ovom kratkom osvrtu, ali zapravo je to sve ono što očekujete od jedne knjige koja se predstavlja kao gotički triler, horor ili što već. Makar ja moram priznati da je ovo daleko od horora. Nisam imala noćne more, besane noći i nisam sanjala scene iz knjige – što su uobičajeni znakovi da me je knjiga prestrašila. Da je napeta, jest, ali ne morate se bojati čitanja, jer više je u domeni nekog psiho trilera nego horora.

VELJAČA – MJESEC LJUBAVI

Nakon žustre rasprave, stiglo je vrijeme i za odabir novog naslova koji ćemo čitati u veljači.

Ah, veljača, mjesec ljubavi… Čovjek bi očekivao da ćemo ići u smjeru nekog ljubića, zar ne? Ne 😀 Ne zovu nas uzalud nadobudnima i čudnima 😛

Mi smo mjesec ljubavi odlučile obilježiti ljubavlju koja nas je i povezala – onom prema knjigama. Bilo je slučajno, ali ‘ajmo se praviti da nije 😉

Između trilera Vrt leptira, lijepe životne priče Crveni adresar, humoristične ispovijesti liječnika Ovo će boljeti, Nordijske mitologije i drame Vidio sam čovjeka, podjednak broj glasova dobile su dvije knjige.

IMG_20200131_183425-01

Na meni je bilo da presudim. Ja sam vaga po horoskopu, ne osuđujte 😛

Moram samo nešto razjasniti: knjige koje idu na izbor za book club, od reda su sve knjige koje i sama želim čitati, tako da odlučiti između dvije za mene je vrlo stresno i teško 😀

Ukratko, nisam mogla odlučiti.

Tako da u veljači, mjesecu ljubavi, ljubavi prema knjigama, book club Arena čita dva naslova: Ovo će boljeti i Nordijsku mitologiju 😀

IMG_20200131_190505-01

Kako su moje cure pametno primijetile – čitale smo Kingove Uspavane ljepotice, knjigu koja ima dvostruko više stranica nego ove dvije zajedno, tako da neće biti problem 🙂

Obožavam nas nadobudne ❤

PROSLAVA ROĐENDANA NA BOOK CLUB NAČIN

Za sam kraj ostalo je samo proslaviti naš prvi rođendan. A kako to bolje učiniti nego zajedničkim izlaskom u kino na projekciju filma Male žene 🙂

Iako smo donekle bile razočarane samim filmom (na nekoliko dijelova se razilazio s knjigom, a to je nama nadobudnima neoprostivo 😛 ), imale smo samo riječi hvale za glumačku postavu i njihovu interpretaciju likova. Plus, moram dodati, meni se jako svidjelo kako su u sam kraj unijeli malo života same autorice Malih žena i na taj način joj odali počast.

IMG_20200131_194120_1-01

Toliko od nas za prvi mjesec u ovoj godini, dojmove o ove dvije apsolutni nimalo slične knjige donosimo vam nakon idućeg book club susreta 28. veljače u staro vrijeme na starom mjestu.