BOOK CLUB REPORT – SRPANJ, 2020.

Srpanjski book club susret bio je specifičan po mnogo čemu. Osim što su pristigle samo dvije članice – ostatak se razbježao po morskoj obali – još smo ga i održale van knjižare, zbog maski. No, mislim da ćemo idući mjesec biti nindže u knjižari, prije nego slobodnouste u kafiću 😀

Knjiga mjeseca srpnja bio je klasik Daphne du Maurier, Rebecca. I bome, sjela nam je savršeno. Nakon dvije knjige koje nas nisu oduševile, Rebecca je bila treća sreća.

O KNJIZI

Mlada, dvadesetjednogodišnja, neimenovana protagonistica romana, koja je ujedno i pripovjedačica, kasno proljetni odmor provodi kao družbenica starijoj dami u elitnom hotelu u Monte Carlu. Tamo upoznaje obudovjelog i ponešto starijeg Maxima DeWintera, s kojim provodi vrijeme, nakon što gospođu VanHopper za krevet prikuje gripa. Maxim i mlada dama se zaljube te ju on u vrlo kratkom roku oženi i odvede na svoje glasovito imanje Manderley. Junakinja je već ranije upoznata s činjenicom da je Maximova supruga poginula u strašnoj nesreći na moru samo godinu dana ranije, no nije znala za detalje, kao ni to da je prva gospođa DeWinter bila strašno voljena od strane mještana i osoblja na imanju. Polako prodirući ispod površine misterije koju je Rebecca DeWinter ostavila za sobom, mlada će gospođa DeWinter malo po malo otkrivati mnoge tajne koje krije Manderley i ljudi u njemu, a naročito njezin suprug.

Iako sam na više mjesta čula da se Rebecca karakterizira kao horor, čemu u prilog ide činjenica da je ekranizaciju potpisao majstor žanra Alfred Hitchcock, knjiga je meni bila više u rangu psihološkog trilera nego horora. Ima jezovite elemente, no oni su više napeti trenuci, iščekivanje zbog kojeg mahnito čitate dalje, nego što su jezivi prizori ili zvukovi zbog kojih ne biste mogli spavati noću. Vjerujem da film ima daleko više elemenata horora, naročito jer sadrži komponentu koja je alfa i omega u stvaranju jeze, a to je glazba.

Rebecca je strašno napeta knjiga. Ne znam kada sam posljednji put bila u tolikoj napetosti čitajući knjigu. Autorica je stvarno uspjela stvoriti taj efekt prilično jednostavnim načinom pisanja i zbog toga joj se divim. Definitivno jedna od najboljih knjiga koje sam čitala u ovoj godini, ako ne i dulje.

Ono što smo se složili na book clubu jest da nam dosta toga nije bilo jasno, jer nije bilo servirano na srebrnom pladnju, kao u većini modernih trilera. Apsolutno smo bile oduševljene time što je autorica ključne stvari ostavila nedorečenima, na interpretaciju čitatelja, istovremeno ostavljajući dovoljno tragova da nas odvede u pravom smjeru. Uistinu, u punom smislu riječi, maestralno djelo. Uživale smo razmjenjujući svoje teorije o određenim momentima u knjizi i jako mi je žao što nismo bile u punom sastavu, jer rado bih da sam mogla čuti razmišljanja i teorije ostalih cura.

ŠTO DALJE?

Kako nam je ovaj book club susret bio sav naopak i knjigu za kolovoz birale smo prije službenog dijela book cluba, tako sam propustila uslikati hrpicu knjiga među kojima se biralo, no priložit ću ih pojedinačno. Iako nisu sve cure bile blizu svojih mobitela kako bi glasale na vrijeme, više od polovice cura je uspjelo glasati i nadmoćno je pobijedio vrlo aktualan triler Oči tame Deana Koontza. Iako je jedna članica bila pomalo razočarana, jer smatra da je knjizi marketing dala trenutna situacija s koronom, Dean Koontz je institucija i vjerujem da će i bez teorije predviđanja trenutne pandemije, sama knjiga biti fantastična. No, to ćemo saznati na našem idućem book club susretu, koji zakazujemo za 28.8. u 19h, na starom mjestu. Šifra: Bal pod maskama uz Oči tame 😉

BOOK CLUB REPORT – LIPANJ, 2020.

Konačno. Tjedan dana mi je trebalo da sjednem i napišem ovaj book report. Što da vam kažem…život.

Dakle, prošli petak održale smo naš lipanjski book club susret, ponovno u krnjem sastavu – to nam ljeto učini: cure se razbježe preko ljeta, no to ne znači da su manje aktivne… naprotiv, inbox gori 😉

Ovaj mjesec na rasporedu je bila Queenie i bome imale smo puno toga za reći o njoj. No, za početak, evo osvrta, koji u velikom dijelu obuhvaća dojmove članica na raspravi.

O KNJIZI

Queenie Jenkins upoznajemo u bolničkoj ordinaciji. Ima dvadeset i pet godina i upravo je imala spontani pobačaj. Također, njezin višegodišnji dečko Tom odlučio je da njihovoj vezi treba predah i zamolio ju da iseli iz stana. Njezin posao novinarke također visi o niti, jer Queenie zbog privatnih problema često kasni na posao i ne izvršava svoje zadatke na vrijeme. Kao šlag na torti, vrijeme do Tomove konačne odluke o sudbini njihove veze krati beznačajnim odnosima s nepoznatim muškarcima, zasnovanim na čistoj tjelesnoj privlačnosti. Jer Tom će se vratiti, treba mu vremena da shvati koliko ju voli i koliko mu nedostaje.

No, kada postane evidentno da se Tom ne planira vratiti Queenie i kada se zbog kratkotrajne avanture s kolegom iz redakcije nađe pred sudom, stvari će za mladu crnkinju dotaknuti dno. Suspenzija na poslu i otkriće koje će ju koštati jedne od najboljih prijateljica, pogurat će Queenie da se okrene nečemu što njezina obitelj smatra krajnjom sramotom – terapiji. S obzirom na traume iz djetinjstva, od kojih neke ne možemo niti zamisliti, Queenie će imati puno posla pokušavajući dovesti svoj život na normalan put. Hoće li joj to uspjeti, ostaje na vama da doznate, no vjerujte, odgovor bi vas mogao prilično iznenaditi.

Nekoliko sam puta ponovila – Queenie je knjiga koja ostavlja dojam snažno koreliran s načinom na koji joj pristupite. Ukoliko krenete s čitanjem očekujući snažnu priču o borbi mlade crnkinje s okrutnim svijetom, dobit ćete dijametralno suprotan dojam od onoga koji biste dobili da ste knjizi pristupili kao malo grubljoj, manje humorističnoj i poprilično nezdravijoj verziji Bridget Jones za rasne manjine.

Za početak, svojevrsni disclaimer. Mi Queenie ne možemo razumjeti, ne možemo se staviti u njezinu kožu. Autorica je napravila lavovski posao pokušavajući nam približiti što mlada crnkinja proživljava u urbanom Londonu, ali konačni rezultat je da mi nikako ne možemo to razumjeti, jer pravila nisu ista. Nikad nisu bila, a pitanje je hoće li ikada biti. Možda su zato naši dojmovi Queenienih ponašanja malo grubi i politički nekorektni, iako vjerujem da puno toga leži u nama samima, neovisno o okolini, boji kože i uvjetima u kojima živimo. No, svakako ovise o djetinjstvu i traumama, tako da, ukoliko dojmovi postanu pregrubi, shvatite da ne dolaze iz diskriminacije, niti odbijanja pokušaja razumijevanja, nego iz čiste nemogućnosti poistovjećivanja i poprilične razlike u godinama i iskustvu između nas i Queenie.

Pa krenimo.

Queenie nije junakinja u ovoj priči. U najbolju ruku je antijunakinja. Činjenica je da su ju u kratkom roku snašle brojne nevolje, većinu kojih ne možemo niti zamisliti, i da je jedinu podršku koju je imala (Toma) izgubila, a kada još u mješavinu ubacimo i njezino djetinjstvo, recept za katastrofu je zagarantiran.

No, Queenie nije jedina u knjizi s diskutabilnom funkcijom. Zapravo, među svim likovima, jedini pozitivac u našim očima bio je Tom. Lik koji ju je ostavio? Apsolutno. Jer je otišao iz toksičnog odnosa. Queenie je ta koja je bila otrov u toj vezi. Sa svim svojim demonima iz prošlosti uspjela je uništiti jedinu dobru stvar u svom životu. Od te točke krenula je nizbrdo i tu počinju naši „cringe” momenti.

Queenie nije tinejdžerka, ona je odrasla mlada žena. Naravno da mi sve pročitane knjige i likove u njima promatramo kroz vlastite oči (kroz čije druge bismo mogli?), a većina nas u Queenineim godinama bila je na nekakvom putu prema normalnosti i stabilnosti. Iako je to mogući prvi problem na strani rase, svejedno nismo mogle olako prijeći preko činjenice da se nedugo nakon spontanog pobačaja svjesno upuštala u nezaštićene spolne odnose s nepoznatim muškarcima. Iako se redovno testirala u klinici za spolne bolesti, nismo mogle a da se ne upitamo je li Queenie ikada čula za prezervativ. Znam, možda nebitna stavka u široj slici, ali… oči promatrača i to.

Queenie je jedna vrlo kompleksna priča. Ali nije temeljito odrađena. Nadglasavale smo jedna drugu u raspravi nabrajajući koje je sve važne teme autorica započela u knjizi, samo da bi ih ostavila površno odrađenima, ili uopće neodrađenima. Problematika rase izgubila se ispod sloja promiskuiteta. Zlostavljanje u djetinjstvu nekako je činjenično odbačeno, kao nimalo čudno – apsolutno nitko u obitelji nije nalazio ništa sporno u tim postupcima. Odnos prema bilo kakvoj vrsti pomoći osobi koja očito proživljava nešto teško i treba pomoć psihologa grozno je zaostao i pokazuje koliko je zapravo crnačka zajednica nazadnija po pitanju izlaženja iz nekakvih okova konzervativnosti, nego što smo možda mi ostali. Možda. Čak niti odnos ti nasumičnih muškaraca prema njoj, kao prema seksualnoj radnici nismo mogli gledati kao nešto jednostrano, uzevši u obzir da je ona sve to svojevoljno dopuštala, tek ponegdje se blago zgražajući nad time. Ali opet, sve je to imalo korijenje duboko i daleko u prošlosti. Kao što rekoh, teško možemo razumjeti.

Queenie nije knjiga koja se bavi rasnom problematikom na način na koji biste možda očekivali. Pokret Black Lives Matter spominje se usputno i to ne baš u nekakvom „snažnom” kontekstu. To je priča o jednoj mladoj Jamajčanki koja pokušava naći svoje mjesto u svijetu nakon niza nedaća i turobnog djetinjstva.

Queenie nije ni blizu Bridget Jones. To nije humoristična priča o smotanoj solerici, koja muku muči birajući između dva udvarača. To je puno dublja priča, o dubljim tragedijama i traumama, nego što ih je imala nezaboravna Bridget.

Queenie je Queenie – nekome se sviđa, nekome baš i ne. Nama nije u potpunosti sjela, jer smo joj najveće zamjerke pronalazile upravo u nedovoljno dubinski obrađenim određenim temama i plejadi neobičnih likova koji su mogli ponuditi daleko više. No, da ima potencijala, ima – puno.

Queenie je dugoočekivana i glasno najavljivana knjiga. Znam da se nekim mojim kolegicama blogericama baš jako svidjela, što dovoljno govori o šarolikosti ukusa i različitosti u dojmovima o pročitanom. Vjerujem da ćete u njihovim osvrtima pronaći potpuno drugačije elaboracije iste priče.

Žao mi je samo što na raspravi nismo bile u punom sastavu, jer je među odsutnim članicama bila upravo ona jedna kojoj se knjiga svidjela i rado bismo čule zašto 😀

Zato volim taj naš knjiški kružok – nikada se još nije dogodilo da se izabrana knjiga svidjela baš svima, zato uvijek imamo zanimljive i žustre rasprave.

ŠTO DALJE?

Izbor za srpanj ponovno je bio šarolik. Ponovili smo i neke naslove koji su već bili u izboru, ali nije im se posrećilo niti ovaj put, jer – Rebecca.

Iako nije nadmoćno pobijedila, opet je odnijela većinu glasova, tako da posljednjeg dana mjeseca srpnja u paviljon unosimo raspravu o velikom klasiku.

Baš volim šarolikost naših naslova – od klasika, preko hororaca, trilera, biografija pa sve do knjiga koje nećemo spominjati koliko su nam bile loše 😀

Veselim se idućem susretu i nadam se da nam neće ova nesretna korona ponovno pomrsiti planove, jer pripremam svašta nešto zanimljivo za izbor u kolovozu 😉

BOOK CLUB REPORT – SVIBANJ, 2020.

Nakon tromjesečne stanke, evo nas opet skupa u našem paviljonu. Na prvom „postkoroničnom” susretu bilo nas je manje nego što je trebalo, no razlozi za to bili su miljama daleko od još uvijek prisutnih epidemioloških strahova. No, veselimo se lipnju i malo većem broju, prije nego što se ženske opet rasprše na more 🙂

Naravno da smo prvo morale nadoknaditi dva mjeseca apstinencije pa se pričalo o svemu: neizbježnom potresu, gubitku/dobitku kilograma za vrijeme epidemije, pomalo iznenađujućoj gužvi u Arena centru, što se peklo i kuhalo za vrijeme „karantene” i, ono najvažnije, što se čitalo. A bome se čitalo. Između ostaloga i naša lektira još iz ožujka – Buddha iz predgrađa.

IMG_20200529_190505-01

O KNJIZI

Priča prati mladog Karima Amira kroz njegovo odrastanje u predgrađu Londona sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Uz oca Indijca i majku Engleskinju, Karim dobiva „najbolje od oba svijeta” i uživa u mirnom, srednje-staleškom životu. Kada se njegov otac okrene propovijedanju budizma „po kućama” te se upusti u vezu s jednom od svojih sljedbenica, Evom, zbog koje na kraju napusti Karimovu majku, život našeg protagonista krenut će u sasvim drugom smjeru. U dječaku koji je na pragu odrastanja počinju se javljati nejasni osjećaji prvo prema Evinom sinu Charlieju, a zatim i prema djevojkama i u trenutku kada Karim krene u istraživanje svoje novootkrivene seksualnosti, knjiga poprima neočekivan zaokret. Karim će odustati od studija, pridružiti se glumačkoj trupi, kratko vrijeme boraviti i u Americi, a sve to u izmaglici droge, seksa i alkohola. Kada u sliku dodamo i prijatelje Indijce, koji su bili primorani pokleknuti pred tradicijom, Buddha iz predgrađa postaje zbrka emocija, likova i kulturno-umjetničke scene Londona sedamdesetih godina. Iako vrlo privlačan sinopsisom, a još privlačniji naslovnicom, Buddha iz predgrađa nije briljirao u našem book clubu. Složile smo se da smo očekivale više o famoznom Buddhi iz naslova (koji je zapravo Karimov otac), razvoj priče oko njega, Eve i likova koji su se na početku romana tako lijepo složili u obećavajuću priču. No, iskorak iz predgrađa prema centru Londona, iz obiteljske priče u eksperimentiranje uz mnogo eksplicitno, zorno i donekle degutantno opisanih prizora seksa, prilično je srozao našu konačnu ocjenu. Neke od odsutnih članica čak su i odustale nakon prvih, obećavajućih, stotinjak stranica. No, svakako je bilo zanimljivo vidjeti jednu novu perspektivu na London kakav je bio prije pedeset godina, a kakvim ga je vidio Hanif Kureishi prije trideset. Možda da smo ju čitale u doba kada je napisana bi i ta ocjena bila viša, no ovako, kako je istaknula jedna od članica, knjiga je bila manjkava upravo zbog tog jaza od trideset godina. Na kraju, moram se složiti da je svakako originalan i provokativan, kako nam obećava posljednja rečenica s poleđine knjige.

ŠTO DALJE?

Nekima manje, nekima više dobra (bilo je i onih koji su rekli da im je odlična, ali nažalost nisu mogli doći), Buddha iz predgrađa svakako je upečatljiva knjiga. Pitka i lako čitljiva, meni osobno sjela je savršeno nakon nekoliko knjiga koje su me iscrpile.

Zato smo za lipanj krenule u malo lakšem tonu – ipak je ljeto pred nama i još se oporavljamo od izolacije 🙂

IMG_20200529_185339-01

Carica Romanovih drugi put se našla na stolu i, iako su komentari na sinopsis bili pozitivni, ni ovaj put nije se uspjela probiti na prvo mjesto. Tko zna, možda bude treća sreća 😉

Ne reci da nemamo ništa, Svekrva i Žena kojoj sam čitao dobile su po jedan glas, no uvjerljivo je pobjedu odnijela Queenie, još mirisna iz tiskare, koja je postala naša book club lektira za lipanj. Evo što o knjizi kaže njezin sinopsis:

Queenie Jenkins mlada je Britanka jamajačkog porijekla koja živi u Londonu, balansira među dvjema kulturama i ne uspijeva glatko se uklopiti ni u jednu. Nakon bolnog prekida s dugogodišnjim dečkom bijelcem, Queenie počinje tražiti utjehu na posve krivim mjestima. Dok autodestruktivno srlja iz jedne upitne odluke u drugu, počinju joj se nametati pitanja tko je, što radi, zašto to radi i tko zapravo želi biti, a put do odgovora na ta pitanja bit će trnovit…Iako uspoređivan s kultnim Dnevnikom Bridget Jones, Queenie nadilazi taj okvir. Carty-Williams britko i beskompromisno propituje važne teme: rasizam, seksizam te kolektivne i individualne traume. Usprkos zadiranju u teška i tabuizirana pitanja, roman je prohodan i začinjen slengom, internetskom komunikacijom i duhovitim replikama. Queenie je štivo koje umije nasmijati, ali povrh svega potiče na razmišljanje o gorućim pitanjima današnjice.”

IMG_20200529_185349-01

Ne treba ni spominjati koliko se veselimo čitanju kroz lipanj!

I to je to za ovaj put. Idući susret zakazujemo za 26. lipnja. Ostali smo dužni „odraditi” dva nastavka Knausgaardovih godišnjih doba, koja ćemo pomaknuti za jesen, budući da nam preko ljeta veći dio članica migrira na jug. Lijepa je vijest stigla iz nakladničke kuće Ocean More, a to je da nam je izašlo i Ljeto, posljednji nastavak, tako da ćemo sve moći pročitati „kak’ se šika” 🙂

ljeto_popust

*fotografija preuzeta sa službene stranice Naklade Ocean More – knjiga je do sutra u pretprodaji s popustom od 20%

 

A za jesen zasada odgađamo i prvi susret nove grupe, od milja zvane Arena 2, koja je svoj debi trebala imati 13. ožujka, na petak trinaesti, poznatiji kao „dan kada je sve krenulo nizbrdo” 🙂 Ali, sada smo na uzbrdici i nadam se da će cure imati lijepo, toplo ljeto, a na jesen sjedamo u naš paviljon da konačno krenemo s našom book club pustolovinom ❤

BOOK CLUB REPORT – VELJAČA, 2020.

Od prvog dana, Arena book club testira granice. Jedine smo čitale autobiografiju, i to kao prvu ikad book club lektiru! Kroz prvu godinu našeg postojanja provuklo se nekoliko klasika. Svaka knjiga bila je osobni izazov svake od članica i svaka rasprava ostavila nas je bogatijima za neka nova saznanja. U veljači, srušile smo još jednu barijeru – u jednom mjesecu obradile smo dva naslova. Dva naslova, koja nisu mogla biti različitija jedan od drugoga.

IMG_20200228_190722_1-01

ADAM KAY – OVO ĆE BOLJETI

Intimna ispovijest mlađeg liječnika produkt je pomalo dorađene inačice dnevnika stažiranja, koji je Adam Kay bio primoran voditi. Njegova specijalizacija bila je ginekologija i porodništvo, ili popularnije cice i pice. Da, čitava knjiga prožeta je pomalo karikiranim, „pajtonovskim”, izrazito britanskim humorom. Zato nam je trebalo neko vrijeme da se unesemo u stil pisanja, jer nam je na početku djelovalo pomalo nakaradno, preforsirano – ali isplatilo se.

Prikaz britanskog zdravstvenog sustava kroz pero jednog od njegovih donedavnih članova „s one strane” šaltera, jezivo podsjeća na naš. Iscrpljeni, izrabljivani liječnici i niže medicinsko osoblje, viši liječnici i primarijusi koji žive u nekom svom svijetu, brdo papirologije i snažna želja za pomaganjem ljudima. Prvobitno namijenjen kao kritika ministarstva zdravstva i pojašnjenje „običnom puku” koliko se medicinsko osoblje razlikuje od pohlepnih grebatora kakvima ih njihova vlada prikazuje, „Ovo će boljeti” odjeknula je čitavim svijetom i promijenila stavove milijuna ljudi. Dobro, možda ne milijuna, ali zasigurno nas sedam koje smo u petak propustile knjigu kroz cjedilo. Većina nas ima osobna iskustva s raznim odjelima cica i pica u Hrvatskoj (i šire) pa smo mogle iz prve ruke posvjedočiti o nekim dogodovštinama koje smo pročitale u knjizi. Također, neke su nas toliko zaprepastile da smo i dan danas uvjerene kako su izmišljene samo da bi priča bila zanimljivija. A možda i nisu, ljudska neukost i glupost često znaju iznenaditi 😉

Kraj je ono što nas je spustilo na zemlju. Lako je zafrkavati se kada sve dobro prođe, no što kada se dogodi nešto što promijeni mnoge živote, uključujući liječnikov. Događaj koji je Adamu Kayu promijenio karijeru, zbog kojega je objesio spekulum o klin, savršeno uokviruje čitavu priču.

A kada iz pera komičara i televizijskog scenarista pročitate kako mu nedostaju dani kada se vraćao kući s posla sa spoznajom da je nekome promijenio život, shvatit ćete koliko podcjenjujemo ta bića, kojima medicina nije posao, nego poziv.

87180380_3251895388158405_263433202079629312_o

NEIL GAIMAN – NORDIJSKA MITOLOGIJA

Nakon okrutne stvarnosti, imale smo malo razumijevanja za patnje mitoloških bogova, kojima je sve dato na dlanu. Šala mala – Odin, Thor i Loki nikada ne bi mogli biti suvišni. Kao djeca hranili smo se raznim mitologijama, ja osobno najviše grčkom. Nordijsku sam otkrila tek kasnije i moram priznati da nije ništa manje fascinantna. Nasilne, krvave, nadrealne piče uvijek nose nekakvu pouku. Mudri Odin, glupavi mu sin Thor i podmukli Loki daleko su od idealiziranih slika bogova kakve nosimo u glavi. Grešni, nagli, temperamentni, skloni kobnim pogreškama, sličniji su ljudima, nego što ljudi misle. No, svejedno ih štuju stoljećima.

„Nordijska mitologija” pokušaj je Neila Gaimana da na sebi svojstven način prepriča neke od najznačajnijih priča nordijske mitologije. Koliko mu je to uspjelo, morat će procijeniti najokorjeliji obožavatelji njegovog lika i djela. Što se tiče našeg kružoka, one koje volimo Gaimana, voljne smo mu oprostiti ovaj izlet, a one koje nisu upoznate s njime možda mu budu spremne pružiti priliku u nekom od njegovih autohtonijih djela 😉

IMG_20200228_184614-01

Za kraj smo ostavile neizbježno glasanje o naslovu koji čitamo u ožujku. Tijesnu pobjedu pred knjigom koja se ne skida s bookstagrama već par godina „Mars Room” Rachel Kushner, odnio je „Buddha iz predgrađa” britanskog autora Hanifa Kureishija. U ožujku tako putujemo u jedan malo drugačiji London i baš mu se veselimo.

IMG_20200229_083538-01

A za dva tjedna čeka nas još jedna velika novost. Arena book club dobiva pojačanje u obliku druge grupe. Uslijed velikog interesa za prekrasnu book club avanturu, s radom kreće i druga grupa na istoj lokaciji, samo u drugom terminu – dva tjedna kasnije.

13. ožujka sjedam u moj omiljeni paviljon s novom grupom djevojaka (dečki, što je s vama?), koje su brzinom svjetlosti pohrlile na prijave, tako da smo s današnjim danom zatvorili prijave za novu grupu, dok ne vidimo tko će ostati nakon uvodnog susreta s brbljavom voditeljicom 😉

Presretna sam što postoji toliki interes za čitanjem i za našim book clubovima i ništa me ne bi učinilo sretnijom od toga da svaki voditelji ima nekoliko grupa, iako znam da je to fizički neizvedivo. Neopisivo se veselim novim licima, novim čitačicama, možda i nekim novim testiranjem granica. Arena 2, vidimo se u petak, 13.03. u 19h 😉

IMG_20200228_190532_1-01

S ovom originalnom postavom, preimenovanom u Arena 1, družim se 27. ožujka kada imamo „blok sat” – naime, zbog uvođenja druge grupe, bili smo prisiljeni pomaknuti termin održavanja našeg trećeg po redu izvanrednog book club susreta na kojemu obrađujemo „Proljeće” Karl Ovea Knausgaarda, tako da taj susret odrađujem netom prije redovnog susreta. Tako 27.03. grijemo stolce u paviljonu od 17 do 21h – i ne, nije nam problem četiri sata razgovarati o knjigama. Mogle bismo mi i puno duže ❤

P. S. Ne znam jeste li primijetili na prijašnjim fotografijama, ali na posljednjem susretu pridružila nam se i jedna poznata ljubiteljica čitanja, za koju se nadam da će ostati naš stalni pridruženi član 😉

IMG_20200228_185916-01

BOOK CLUB REPORT – SIJEČANJ, 2020.

Nova godina, novi naslovi. Naš prvi redovni ovogodišnji book club, ujedno je i slavljenički – proslavili smo prvu godinu postojanja book cluba Arena! Sretan nam rođendan! I da nam ih je još puno ovakvih!

Rođendanski book club provele smo u gužvi – naime, uz standardnu ekipu koja je bila „oštećena” za dvije članice, pridružile su nam se još dvije nove. Kako je rekla naša Dinka, atmosfera je bila intimna, jer smo se malo stiskale u našem paviljonu, ali znate kako se kaže: gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna 😉

Čak smo se uspjele nagurati i u grupni selfie 😀

IMG_20200131_183229-01

NIJEMI PRATITELJI

Siječanjska lektira bila je knjiga Laure Purcell „Nijemi pratitelji” u izdanju Znanja. Kao i obično, imale smo šarolike poglede na knjigu, no o tome nešto više kasnije.

Svega nekoliko mjeseci nakon vjenčanja, suprug mlade Elsie Bainbridge umire pod nerazjašnjivim okolnostima. Trudna i sama, nema izbora nego da preseli u napušteno obiteljsko imanje Most, kako bi odagnala glasine da je ona nekako kriva za suprugovu smrt. Dok njezin mlađi brat ostaje u Londonu kako bi se pobrinuo za obiteljsku tvornicu šibica, Elsie se pokušava naviknuti na novi život u kući punoj tajni. Od neobičnih zvukova, preko seljana koji odbijaju raditi u ukletoj kući jer je nekoć tamo živjela vještica, pa sve do neobičnih i vrlo živopisnih pratitelja – trodimenzionalnih slika u prirodnoj veličini, koje u kući obitavaju već stoljećima i koji se neobjašnjivo pomiču iz prostorije u prostoriju.

Obitelj Bainbridge stoljećima je prekrivena velom tajni, a njih bi mogao rasvijetliti dnevnik Anne Bainbridge, koja je na imanju živjela dvjesto godina ranije. Ono što će Elsie i sestrična pokojnog gospodina Bainbridgea Sarah otkriti u tim dnevnicima, kao i na davno zaključanom tavanu, u razgovoru s poslugom i na vlastitoj koži, utjerat će jezu u kosti. Ponajviše zato, jer nećete imati pojma koji vrag se događa.

Radnja je pisana u dvije perspektive i tri razdoblja: vrijeme Elsienog boravka u kući te nešto iza toga i vrijeme boravka u kući Anne Bainbridge dvjesto godina ranije. Preskakanje iz jednog razdoblja u drugo pridonijelo je dinamici knjige, koja bi, prema riječima naše Barbare, postala dosadna da je autorica odabrala linearni tijek događaja.

IMG_20200131_183439-01

Knjiga se vrlo brzo čita, ne pušta vas iz kandži jednom kada krenete. Nije onoliko jezovita koliko sam očekivala, ali apsolutno je totalno drugačija od svega što sam čitala. Iako je u našem kružoku bilo raznih mišljenja, od toga da je knjiga genijalna pa sve do toga da je potpuno neuvjerljiva (obožavam što imamo takav spektar doživljaja svake knjige u našem book clubu), ono što smo zajednički zaključili jest da je autorica puno toga ostavila na interpretaciju samom čitatelju. Svatko od nas drugačije je objasnio sve što je Elsie doživljavala i svako objašnjenje jednako je uvjerljivo, a naknadno istraživanje naše nove članice Ivane C. Dodalo je još jedan moment u čitavu priču i nakon njega nekoliko članica promijenilo je svoj dojam o knjizi.

Kada sam najavila Nijeme pratitelje kao naslov koji čitamo u siječnju, ispod objave sam dobila nekoliko komentara koji su govorili da im ništa nije jasno u knjizi i da smatraju da su promašili poantu, no da u tome nisu jedini jer da svi koji su pročitali knjigu imaju slične komentare. Sada kada sam pročitala knjigu i nakon što smo pričale o njoj na book clubu, jasno mi je zašto je tako – teško je otkriti više bez da se izbjegnu spoileri. Također, vjerujem da bi i meni puno toga ostalo nejasno da nisam imala ekipu od deset žena s kojima sam rastavila knjigu na proste faktore 🙂 Ukoliko netko želi čuti detaljne komentare i teorije koje smo složile na book clubu, a ne boji se spoilera, moj inbox je otvoren. Ovdje stvarno ne bih ulazila u detalje iz poštovanja prema onima koji bi knjigu voljeli pročitati.

Ukratko, meni je knjiga bila super. Puno toga nisam niti spomenula u ovom kratkom osvrtu, ali zapravo je to sve ono što očekujete od jedne knjige koja se predstavlja kao gotički triler, horor ili što već. Makar ja moram priznati da je ovo daleko od horora. Nisam imala noćne more, besane noći i nisam sanjala scene iz knjige – što su uobičajeni znakovi da me je knjiga prestrašila. Da je napeta, jest, ali ne morate se bojati čitanja, jer više je u domeni nekog psiho trilera nego horora.

VELJAČA – MJESEC LJUBAVI

Nakon žustre rasprave, stiglo je vrijeme i za odabir novog naslova koji ćemo čitati u veljači.

Ah, veljača, mjesec ljubavi… Čovjek bi očekivao da ćemo ići u smjeru nekog ljubića, zar ne? Ne 😀 Ne zovu nas uzalud nadobudnima i čudnima 😛

Mi smo mjesec ljubavi odlučile obilježiti ljubavlju koja nas je i povezala – onom prema knjigama. Bilo je slučajno, ali ‘ajmo se praviti da nije 😉

Između trilera Vrt leptira, lijepe životne priče Crveni adresar, humoristične ispovijesti liječnika Ovo će boljeti, Nordijske mitologije i drame Vidio sam čovjeka, podjednak broj glasova dobile su dvije knjige.

IMG_20200131_183425-01

Na meni je bilo da presudim. Ja sam vaga po horoskopu, ne osuđujte 😛

Moram samo nešto razjasniti: knjige koje idu na izbor za book club, od reda su sve knjige koje i sama želim čitati, tako da odlučiti između dvije za mene je vrlo stresno i teško 😀

Ukratko, nisam mogla odlučiti.

Tako da u veljači, mjesecu ljubavi, ljubavi prema knjigama, book club Arena čita dva naslova: Ovo će boljeti i Nordijsku mitologiju 😀

IMG_20200131_190505-01

Kako su moje cure pametno primijetile – čitale smo Kingove Uspavane ljepotice, knjigu koja ima dvostruko više stranica nego ove dvije zajedno, tako da neće biti problem 🙂

Obožavam nas nadobudne ❤

PROSLAVA ROĐENDANA NA BOOK CLUB NAČIN

Za sam kraj ostalo je samo proslaviti naš prvi rođendan. A kako to bolje učiniti nego zajedničkim izlaskom u kino na projekciju filma Male žene 🙂

Iako smo donekle bile razočarane samim filmom (na nekoliko dijelova se razilazio s knjigom, a to je nama nadobudnima neoprostivo 😛 ), imale smo samo riječi hvale za glumačku postavu i njihovu interpretaciju likova. Plus, moram dodati, meni se jako svidjelo kako su u sam kraj unijeli malo života same autorice Malih žena i na taj način joj odali počast.

IMG_20200131_194120_1-01

Toliko od nas za prvi mjesec u ovoj godini, dojmove o ove dvije apsolutni nimalo slične knjige donosimo vam nakon idućeg book club susreta 28. veljače u staro vrijeme na starom mjestu.

IZVANREDNI BOOK CLUB REPORT – 17. SIJEČNJA, 2020.

Karl Ove Knausgaard – Zima

Ciklus vanrednih book club susreta na kojima sezonski obrađujemo kvartet Četiri godišnja doba Karla Ovea Knausgaarda, nastavili smo prvim ovogodišnjim book club susretom na kojemu smo razgovarali o – pogađate – Zimi.

IMG_20200117_190258_1-01

Iako još uvijek nismo uspjeli locirati „ono nešto” zbog čega smo (neki od nas) opčinjeni Knausgaardovim pisanjem, zaključili smo da – kao i kod svih vrijednih stvari – čitanje njegovih knjiga zahtijeva trud i vrijeme. Daleko od toga da oni kojima njegovo pisanje ne odgovara, ili nisu spremni probijati se kroz kilometarske opise svakodnevnih stvari manje vrijede ili ne shvaćaju njegovu veličinu – čitanje je isuviše subjektivna kategorija da bismo osuđivali nečiji izbor ili preferencije. No, onima koji su voljni malo usporiti tempo i dati Knausgaardu šansu, nagrada će biti višestruko veća nego nakon čitanja neke brzočitajuće napetice. Jednom kada probijemo barijeru iščekivanja da se „nešto počne događati” i prepustimo se „dosadnom” načinu pisanja, shvatimo pravu čar Knausgaardovog stila pisanja.

IMG_20200117_193921-01

I ne, nismo snobovi, ne smatramo da postoje „visoka” i „niska” književnost – sve su knjige vrijedne ako ih barem jedna osoba pročita i oduševi se – samo smatramo da nam Knausgaardovo specifično pisanje, njegova autorska persona (ne možemo dočekati Milicu da nam da svoj jedinstveni uvid u zakulisnu priču 🙂 ), njegovi neobični, mogli bismo reći muškom rodu nesvojstveni pogledi na svijet stvaraju nekakvu ugodu, doživljaj koji je teško opisati riječima, ali smo se složile da smo ga jednako osjetile.

IMG_20200117_193749-01

Nekima je Jesen bila bolja, nekima pak Zima, ali sve smo složne u tome da jedva čekamo čitati Proljeće, jer je u trećem dijelu autor promijenio formu pisanja pa sada umjesto kratkih eseja o svemu i svačemu prelazimo na formu romana, nešto malo bliže nama koji smo čitali Moju borbu.

IMG_20200117_193712_1-01

Nitko nije savršen pa tako ni Knausgaard. Zanimljivo, složile smo se kako neizmjerno uživamo u njegovom pripovijedanju, u lakoći kojom svakodnevnim pojavama daje nestvarne opise, ali isto tako smo se složile da njegove riječi lako zaboravljamo. Ulovila sam samu sebe da ulazim u stanje nevjerojatnog užitka i ugode dok čitam neki od njegovih eseja, a svega sat vremena kasnije više se ne mogu sjetiti što je bilo toliko posebno, čak niti o čemu je priča bila. Jednostavnim pogledom na naslov eseja, sve se u trenutku vrati. Kao da je neka čarolija u pitanju. Ili mudri trik kojim nas autor tjera da se iznova vraćamo njegovim zapisima.

IMG_20200117_193709-01

Sredinom ožujka okupljamo se oko Proljeća. Jako mu se veselim. I iskreno se nadam da nam Ocean More potajice priprema Ljeto, jer će nam poremetiti savršeni koncept čitanja Knausgaardovih tomova prema godišnjem dobu, ako Ljeto budemo morali čekati – do ljeta 🙂

IMG_20200117_193803-01

Za kraj, dobile smo ideju i za novi ciklus vanrednih book club susreta, ali o tome više u nekom drugom reportu, dok razradimo detalje s ostatkom ekipe 😉

BOOK CLUB REPORT – PROSINAC, 2019.

Bookclubašku godinu završile smo u velikom stilu – druženjem u Megastoreu s originalnim, pionirskim book clubom. Kako je njihova voditeljica Ana zaključila – najstariji i najmlađi Hoću knjigu bookclub na jednom mjestu.

1.

Bilo nas je puno, možda previše za galeriju na katu Megastorea, ali gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. Uz predivne zalogajčiće i kapljicu, popričale smo malo o knjizi mjeseca – Malim ženama – no, u fokusu je primarno bilo druženje.

3.

Stisnuti dvosatnim prozorčićem, druženje smo započele odradivši službeni dio biranja naslova za idući mjesec, kako nam taj dio ne bi pojelo vrijeme. Ekipa iz Arene u siječnju čita Nijeme pratitelje Laure Purcell u izdanju Znanja, a ja kao vrijedna voditeljica nisam se sjetila fotografirati hrpicu za izbor pa ću vam ovdje nabrojiti koji su naslovi bili ponuđeni na izbor. Nijemi pratitelji u foto finišu presudnim glasom naše Barbare pobijedili su Hitlerove kušačice Roselle Postorino (u izdanju Ocean More), a uz ta dva naslova na izbor su bili ponuđeni Jednoga dana u prosincu Josie Silver (VBZ), Za tvoje dobro Ellen Marie Weisman (Stilus knjiga) te NOS4A2 Joea Hilla (Hangar 7).

4.

Odmah po izglasavanju lektire za naredni mjesec, krenuli smo u upoznavanje. Uz dvadeset i četiri ženska glasa ne bi dobro prošlo da smo se upoznavale pojedinačno pa smo Ana i ja to odlučile spojiti s „darovnim programom” Secret Santa – svaka od nas kupila je jednu knjigu, umotala je u papir i donijela sa sobom na susret. Zatim smo svoja imena zapisali na komadiće papira i svatko je izvukao jedno ime iz posudice, tako da samo uglavnom polovili imena jedni drugima. Bilo mi je predivno među licima i imenima bookclubašica iz Megastorea prepoznati neke od vjernih pratiteljica Sovinog kutka, a upravo jednu od njih izvukla sam iz posudice i dopala ju je moja knjigica na poklon – pozdrav, Antonia 😀

20.

Nakon toga krenula je rasprava o knjizi. Joj, kako volim kada imamo super raspravu jer smo različito doživjeli knjigu, kada ima onih kojima se knjiga svidjela i onih kojima se nije svidjela. Komentirale smo i pozadinu nastanka i objave knjige u vrijeme kada ju je Louisa May Alcott napisala i iščekujemo novu ekranizaciju u kojoj je, prema riječima jedne od glavnih glumica Emme Watson, odana počast feminističkoj naprednosti autorice u obliku drugačijeg kraja za njezine junakinje od onoga u knjizi – veselim se gledanju, jer osobno nisam gledala nijednu ekranizaciju do sada.

Nakon kratke, ali slatke rasprave o knjizi, uslijedilo je međusobno druženje članica, koje je vrijeme naprasno prekinulo kada smo zaključile da se knjižara uskoro zatvara i da moramo bježati. Ana, nadam se da nam nisi spominjala rodbinu iduće jutro 😀

Hvala od srca na prekrasnom gostoprimstvu curama iz Megastorea. Bilo nam je predivno. Kaotično i glasno, možda, ali blagdanske proslave trebaju biti takve 😉 Hvala i Hoću knjigu na poklonima, zalogajčićima i piću – bilo je fenomenalno.

Za sam kraj, moram spomenuti divnog Ivana, koji je bio blažen među ženama, koji je zaslužan za sve ove divne fotografije, ali i koji je sudjelovao u raspravi o Malim ženama s predivnim komentarima. Ivane, ako čitaš ovo, rado bismo da nam se pridružiš koji put i u Areni. Može i bez fotića 😉

Toliko od book club susreta za 2019. godinu. 2020. započinjemo udarnički: 17. siječnja čeka nas drugi dio serijala izvanrednih book club susreta s temom godišnjih doba – čitamo Zimu Karl Ovea Knausgaarda, a 31. siječnja na redovnom book club susretu, osim Nijemih pratitelja, očekujemo i dvije nove potencijalne članice, ali to nije sve – prvi redovni susret ove godine nama je ujedno i rođendanski – slavimo prvi rođendan book cluba Arena! Kako vrijeme leti! Do idućeg reporta, ostanite mi načitani 😉

BOOK CLUB REPORT – STUDENI, 2019.

Prošao je i ovaj, posljednji ovogodišnji book club susret koji održavamo u našem „paviljonu”. Slijedeći mjesec ugostit će nas prvi Hoću knjigu book club, onaj u zagrebačkom Megastoreu, koji vodi divna Ana Jembrek sa stranice Knjige su moj svijet. Uz proslavu njihovog drugog rođendana, razgovarat ćemo o zajednički odabranom naslovu, no o tome malo kasnije 🙂

PicsArt_11-30-01.06.07

Naslov o kojemu smo raspravljali na ovomjesečnom book clubu bio je klasik, ujedno i moja najdraža knjiga svih vremena – Slika Doriana Graya, autora Oscara Wildea. Knjiga, koja je u vrijeme izlaska bila zabranjivana, kontroverzna i škakljiva, kod nas je dovela do presedana – naime, prvi put u povijesti HK book cluba Arena, knjiga se svidjela svima koji su čitali! Neviđeno 😀

Unatoč činjenici da smo svi bili na istoj strani spektra po pitanju Doriana, Harryja, Basila i ostale palete živopisnih likova, rasprava je bila žustra. Svatko je imao nešto reći o likovima, radnji, autorovim digresijama od radnje, slici društva koju je oslikavao u romanu, a od naše Milice dobili smo i zakulisnu priču o privatnom životu Oscara Wildea, kontroverzama u vezi njega te njegovom utamničenju. Prava mala škrinjica znanja, naša je divna Milica ❤

PicsArt_11-30-01.07.59

Ovu kalendarsku godinu završavamo još jednim klasikom. Zajedničkim glasanjem obaju zagrebačkih book clubova, izabran je naslov o kojemu se posljednjih mjeseci ne prestaje pričati i to ne samo zbog nadolazeće ekranizacije, nego i zbog novog, predivnog izdanja u nakladi Iris Illyrica (biblioteka Čitaj knjigu), s novim prijevodom koji potpisuju čak tri prevoditeljice, a sve to u jedinstvenom uvezu obaju dijelova originalne knjige. Nezaboravni klasik u novom ruhu – Male žene, Louise May Alcott. Upravo to izdanje čitamo kroz prosinac – idealnu kulisu upravo za ovaj naslov.

PicsArt_11-30-01.09.41

Toliko za sada u kratkom izvještaju. Idući book club report očekujte u zadnjim danima ove godine, uz pregršt slika i još više dojmova. Megastore, jedva čekamo druženje i hvala što ste nas pozvali na rođendansku zabavu 🙂 Vidimo se ❤

IZVANREDNI BOOK CLUB REPORT – 15.11.2019.

KARL OVE KNAUSGAARD – JESEN

Iza nas je prvi izvanredni book club susret. U jeku Interlibera razgovarale smo o knjizi Jesen Karla Ovea Knausgaarda – knjizi koja je zaslužila daleko više od tri članice i preumorne voditeljice koja je nakon tri dana neprekidnog „haračenja” po Interliberu, jedva imala snage za koju suvislu rečenicu. No, namjera je bila dobra, ali na greškama se uči pa to više nećemo ponavljati 😀

20191115_190719-01

Čitajući knjigu, pri ruci sam uvijek imala samoljepive papiriće, kojima sam oblijepila dio ili više njih u gotovo svakom od eseja od kojih se sastoji knjiga. Bila sam uvjerena kako nećemo prestati govoriti o knjizi, no bilo je gotovo suprotno. U nekoliko riječi izmijenile smo dojmove, složile se da je specifičan, nekoga je dirnuo, nekoga ne, no nekako sam više očekivala od rasprave – krivica je isključivo moja. Pored interliberskog umora postojao je još jedan faktor – nemogućnost uobličavanja i artikuliranja doživljenih emocija. To je ono što Knausgaard meni čini – doslovce me ostavi bez teksta. Toliko toga proživljavam čitajući njegove knjige, a kasnije ne nalazim riječi kojima bih to prenijela. No, sredinom siječnja nastavljamo sa Zimom pa nam onda možda ona „razveže” jezike.

Tetralogija Enciklopedija godišnjih doba sastoji se od četiri naslova, od koji su na hrvatski prevedena tri – Jesen, Zima i Proljeće, dok Ljeto još čekamo. Jesen je zbirka eseja o svakodnevnim stvarima, pojavama, razmišljanjima i osjećajima autora, razdvojenih po mjesecima, s po jednim pismom nerođenom djetetu prije svake cjeline. Kako je moguće da jedan običan smrtnik uspije napisati svoje viđenje banalnih stvari poput kreveta, dimnjaka, osnovnih tjelesnih funkcija, pčela, plastičnih vrećica ili zubića, na toliko poetičan način zbog kojeg ćete se zamisliti nad tim „sitnicama” koje svakodnevno uzimamo zdravo za gotovo, nikada mi neće biti jasno. Upravo u tome leži čar Knausgaardovog pisanja i efekt koji ima na (određene) čitatelje. Dokaz da se možemo zaljubiti u nečije riječi bez razmišljanja.

20191115_190754-01

Unatoč nedostatku „štofa” za raspravu, veselim se čitanju Zime i idućem izvanrednom book club susretu, jer sam sigurna kako ćemo do tada uspjeti sve te silne dojmove pretočiti u riječi – moramo. Nadam se da će nam se tada pridružiti i članice koje nisu mogle doći prošli petak, a željele su, dok za one kojima Knausgaard nije toliko „napet” kao nama, ostaje redovni susret – za dva tjedna „seciramo” jednog od najprimamljivijih zločestih dečkiju svjetske književnosti – Doriana Graya. Jedva čekam 😀

BOOK CLUB REPORT – LISTOPAD, 2019.

Evo nas. Brojnije no ikad, iako su nam nedostajale dvije članice – čekamo vas u studenom, cure 😉 Od sinoć smo službeno jače za dvije nove članice – Barbaru i Kseniju – kojima i ovim putem želim dobrodošlicu u book club ekipu ❤

20191025_194045-01

Knjiga o kojoj smo sinoć raspravljale bila je „Popraviti žive” od Maylis de Kerangal, francuske spisateljice koja je sinoć podijelila Arena tabor na Anu i nas ostale 😀

Priča je to o mladiću Simonu, devetnaestogodišnjem surferu, koji, nakon jutarnje vožnje valovima s prijateljima, strada u prometnoj nesreći. Nakon što liječnici proglase moždanu smrt, pred njegovim roditeljima teška je odluka o doniranju organa i, iako se isprva nećkaju zbog raznih osobnih uvjerenja, konačno pristaju uz ograničenje da se Simonu ne diraju oči. Od tog trenutka dalje, pokreće se čitava mašinerija koja stoji iza transplantacije organa – od potrage za prikladnim primateljima, ekstrakcije organa i njihove pravovremene dopreme do primatelja, čitav je proces jedna napeta utrka s vremenom, jer svaki od organa koji se doniraju ima određeno (vrlo kratko vrijeme) koje može provesti izvan ljudskog tijela. U fokus priče stavljeno je srce, kod kojega je to vrijeme najkraće – svega četiri sata. Radnja romana smještena je u strogi (kirurški precizan, rekla bih) okvir od dvadeset i četiri sata, gdje radnja počinje u 5:50 sati jedne nedjelje ujutro, a završava u 5:49 idućeg jutra. Izrazito zorni prikazi samog procesa, detaljni opisi banalnih situacija, preskakanje s radnje na radnju i donekle konfuzan stil pisanja, oduzeli su emotivni udar kada je u pitanju ovako važna i teška tema – barem ako mene pitate. No, ja sam sinoć bila jedna od devet i za očekivati je bilo da se dojmovi razlikuju.

20191021_131533-01

Većina nas imala je žestoke kritike na knjigu u smislu bezosjećajnosti, radnje koja je više nabrajanje činjenica i opisa nego nekakav romaneskni prikaz jedne od najmanje zastupljenih tema u literaturi, hladnoću pristupa i, općenito, imale smo dojam da čitamo više stručnu literaturu, nekakav medicinski članak, nego priču o obitelji koja se bori s jednom od najtežih odluka u životu. S druge strane bila je Ana , koju je knjiga oduševila. Nakon što smo pokušale ustanoviti što zapravo nije u redu s njom ;-), doznale smo da je od malena maštala od karijeri u medicinskoj struci. Ima logike 😛 No, šalu na stranu, složile smo se da je tema koju knjiga obrađuje prilično zanemarena u literaturi (ograđujemo se od stručne literature, jer ona nije predmet našeg book cluba) i da cijenimo autoričin trud koji je uložila u istraživanje samog procesa transplantacije – čak je i sama prisustvovala jednoj operaciji presađivanja doniranog organa u primatelja (hvala za informaciju, Milice!), iako ideja za priču nije bila potaknuta sličnim iskustvom iz vlastite okoline (opet hvala Milici za podatak!).

Transplantacija organa užasno je kompleksna tema, čak i u medicini. Kao znanstvenoj disciplini kojoj je svrha spašavati živote, pitanje transplantacije organa i samoj medicini je kamen spoticanja, jer da bi nekome spasili život, netko drugi morao je umrijeti. No, ipak, najveći teret pada na primatelje, koji su te činjenice svjesni, a što nam je opisano i u knjizi kroz perspektivu primateljice Simonovog srca. Kada još u jednadžbu dodamo iskustvo iz druge ruke koje smo čule sinoć, jasno je da je ovo vrlo kontroverzna, ali vrlo bitna tema i autorici sve pohvale za volju da o tome piše. No, opet, ne mogu se oteti dojmu da u knjizi nedostaje emocije i one nekakve… nečega… nečeg krucijalnog što je dio romana, a ovdje ga ne osjetim i ne znam mu ime.

Oduševljenje i entuzijastičan govor naše Ane, koja je jedina bila u taboru „Za”, zapravo je potaknuo cure koje nisu uspjele pročitati knjigu da ju potraže i pročitaju, što zapravo pokazuje koliko je dobro imati različite doživljaje knjige i koliko jedne od drugih naučimo kroz book club raspravu. Ma, što da kažem, srce mi je puno kad nas gledam i slušam svakog posljednjeg petka u mjesecu ❤

20191025_184502-01

Kao i obično, nakon rasprave uslijedilo je glasanje o novom naslovu koji čitamo u studenom. Iako se trudim da svaki od ponuđenih naslova bude zanimljiv i ponekad uživam kada je curama teško izabrati za koji naslov glasati, sinoć sam bila gotovo sto posto sigurna da ćemo u studenom čitati “Djevojku iz močvare”. Kladila bih se na to u bilo koju svotu. Dobro da nisam. Jer one su me, po ne znam koji put, iznenadile i nadmoćno izabrale naslov, koji sam stavila isključivo iz osobne satisfakcije, jer kao zaključujem rođendanski mjesec pa neka jedna knjiga u izboru bude upravo meni najdraža knjiga svih vremena. Da, u studenom čitamo „Sliku Doriana Graya”, velikog Oscara Wildea.

20191026_112206-01

Od devet knjiga koje smo čitale otkako je osnovan book club, ovo nam je treći klasik. Dobar prosjek, zapravo, jer neki od ciljeva našeg book cluba su upravo čitanje knjiga koje inače ne bismo same izabrale, izlazak iz vlastite zone komfora i povratak klasicima. Ponosna sam i jako se veselim ponovnom čitanju ovog divnog, mračnog, i ponegdje još uvijek kontroverznog djela.

Iako smo naišle na malene tehničke poteškoće po pitanju našeg izvanrednog „knausgaardovskog” book cluba, u vidu rasprodanosti njegove „Jeseni”, cure su još jednom pokazale svoj entuzijazam i odlučile prevrnuti čitav Zagreb (pa i okolicu ako treba) kako bi nabavile svoj primjerak za čitanje, tako da „Jesen” Karl Ovea Knausgaarda čitamo u prvoj polovici studenog, a o njoj raspravljamo za vrijeme interliberskog tjedna, točnije u petak 15. studenog.

Do idućeg book club reporta, ostanite lijepi poput Doriana Graya 😛