Venecija: “Blogturalac” s jednim ciljem :-)

putovanje: knjižara Acqua Alta, 25. ožujka 2019. – by Flixbus i Čitaj knjigu

Datum: peti ožujka. Poslijepodne. Dolazi poruka od koje bookblogerica u meni nakratko umre od sreće, nemirni crvek v riti pjeva hvalospjeve, a duša lutalica broji koliko je dugo prošlo od posljednjeg putovanja. Poruka kojom me Alis poziva na jednodnevni izlet u Veneciju i posjet glasovitoj Acqua Alta knjižari.

20190325_131228_HDR

Dugo mi je trebalo da složim ovaj post. Odugovlačila sam jer nekako nisam htjela staviti točku na čitavo iskustvo. Sada kada vidim da su sve cure podijelile svoje iskustvo s putovanja, zaključila sam da je krajnje vrijeme da i ja to učinim.

20190325_102344-1

No, što reći, a da već nije rečeno?

Ustajanje prije svitanja činilo se nemogućim, sedam sati u autobusu nepodnošljivim – Mrgud mi je srednje ime. No, znali smo kamo sve to vodi pa je svaka muka bila vrijedna. Rano ustajanje riješili smo kavom, a vožnja u autobusu bila je pjesma. Zabavne dosjetke i priče naše Dory, kojima su se smijali putnici s drugog kraja autobusa, bile su melem za uši i hrana za dušu. Saznali smo svašta, smijali se na glas, pa malo spavali, punili mobitele, slikali se, čitali i opet se smijali – kao da smo zaista na maturalcu.

Vožnja vaporettom od autobusne stanice do Ponte Rialto bila je božanstvena. Proljetni vjetar i miris mora, vizure venecijanskih zgrada u svim duginim bojama i buka brodskog motorića.

20190325_134404

Šetnja do knjižare bila je više utrka. Vrijeme nije bilo na našoj strani. Znale smo da bi mogle zaglaviti u knjižari, a bus za natrag neće nas čekati.

A zatim… raj… Kao da ulazimo u davno zaboravljenu špilju, jedna po jedna ulazile smo u raj za knjigoljupce. Knjige od stropa do kade/gondole/korita/stola, zagurane jedne između drugih, jedna na drugu, zgusnute da je nekima teško i naslove razabrati. No, za pravog bookworma ništa nije nemoguće. Ako se pitate jesam li koju nosila kući – naravno da jesam. Četiri komada. Knjige i bookići jedini su suvenir koji priznajem – magneti su prošlost 😀

20190325_141839

U redovima smo stajale da bi se slikale na poznatim stepenicama od knjiga, ispred zida od knjiga, na gondoli… Ne sjećam se kada sam se toliko naslikavala, ali kud svi Turci… Osjećala sam se poput prave Instagramuše – jedino moram još poraditi na poziranju 😀

20190325_141032

Brzinska kavica i juriš natrag istim putem. Vožnja do Zagreba ipak je bila malo tiša, što zbog umora što zbog oluje koja nas je sustigla u Sloveniji, ali svejedno smo super brzim i super točnim Flixbusom stigli na odredište pola sata prije nego što je bilo planirano voznim redom.

I što reći na sve ovo? Hvala Flixbusu i Čitaj knjigu na nezaboravnoj avanturi. Hvala curama zbog kojih su ovo putovanje obilježile salve smijeha – Alis, Nikolina, Dory, Alenka, Kristina, Ana i moje sekoslavke Renata i Dijana – bolje društvo ne bih mogla izabrati. Nego, spremam li kumquat i za Ljubljanu? 😉 #teamFlixbus do kraja 😀

Veselim se našoj idućoj bookblogerskoj avanturi, a vas ostavljam u društvu još nekoliko predivnih fotografija ❤

 

Sanja Srdić Jungić – Zvijezde među nama

izdavač: MB Books

U trenutku kada sam saznala da je Sanja napisala roman, bila sam u šoku. Prva pomisao bila mi je “Pa kad je još i to stigla?”. Bila sam jedna od rijetkih koji su imali privilegiju pročitati roman prije tiska. Ovo nisam niti Sanji rekla, ali nisam imala velika očekivanja.

Prije nekoliko godina uhvatila sam se čitanja manje poznatih, novih, mladih domaćih autora. Postotak knjiga koje su mi se svidjele u tom uzorku bio je poražavajuć. Još od tada imam zadršku prema nepoznatim autorima na domaćoj sceni. Nikoga ne odbijam, čitam ih i dalje, ali očekivanja su jako niska.

Zato sam se nemalo iznenadila kada sam primila Sanjinu knjigu u ruke (točnije u laptop) i shvatila da ju ne mogu pustiti. Ostala sam zatečena koliko je tema aktualna, zanimljiva, jedna od onih u kojoj se svatko od nas može prepoznati.

Nora je nadomak tridesetoj i shvaća da sa trenutnim stanjem života nije zadovoljna. Daje otkaz i odlučuje se naglavce baciti u nepoznato tako što prihvaća ponudu za statiranje na snimanju velike holivudske produkcije u Dubrovniku. Osim što se zbližava s ljudima iza kulisa, Nora igrom slučaja upoznaje slavnog glumca Lucasa Wintera, koji je bio njezina tinejdžerska zaluđenost zahvaljujući seriji koja ga je proslavila. Niz (ne)sretnih okolnosti navesti će Noru i Lucasa da provode više vremena skupa, sve dok se ne dogodi onaj kobni klik i privlačnost postane preočita, nezanemariva.

U svijetu poznatih veze su prvo što je na meti raznih znatiželjnika, novinara i obožavatelja. Zato iza dobrog dijela celebrity veza stoji dobro podmazana mašinerija koja se trudi da ta veza služi publicitetu. U jednoj od takvih mašinerija nehotice će se zateći i Nora i spoznati onu mračnu stranu holivudskog glamura.

Koliko jaka treba biti ljubav da pobijedi prepreke koje pred nju postavlja slava, saznat ćete ako se Norom upustite u ljubavnu avanturu života. Obećajem vam puno akcije, drame, smijeha i, naravno, ljubavnih zavrzlama, jer što je dobra ljubavna priča bez jednog ili više ljubavnih trokuta? 😉

Nošena fenomenalnim, prizemnim i dovitljivim dijalozima među likovima, ispunjena emocijama zbog kojih smo i sami proplakali nekoliko ili stotinjak noći, priča o Lucasu i Nori odvest će vas na putovanje preko svijeta na kojem ćemo jednom za sva vremena dobiti odgovor je li moguće ostvariti vezu s apsurdno zgodnim i mega-popularnim glumcem 😉

20190329_094942-1-01

Sophie Nicholls – Haljina

prevela: Aleksandra Barlović

izdavač: Mozaik knjiga

Kada Fabia i Ella Moreno dosele u engleski gradić York, život svih njegovih stanovnika stubokom će se promijeniti. Otvaranje njihove trgovine vintage odjeće unijeti će dašak glamura, ali i misterije među sve društvene slojeve.

Dok se Ella pokušava uklopiti u običan tinejdžerski život, njegujući rijetka, ali značajna prijateljstva, njezina će majka, naizgled, pokušavati sasvim suprotno. Iskačući iz hladnih engleskih okvira svojom energičnom pojavom, Fabia Moreno svojim će kreacijama preokrenuti društveni život u Yorku. Unoseći poseban čar u svaki odjevni predmet koji dotakne i točno odabirući savršenu kombinaciju za svaku svoju mušteriju, Fabia će se doimati poput čarobnice. No, sama istina možda i nije daleko od toga.

Malo po malo otkrivajući majčinu mračnu prošlost, Ella će saznati tajne koje je majka godinama sakrivala od nje, a koje otkrivaju mističnu moć koju njezine kreacije nose svojim novim vlasnicima. Boreći se sa odbojnošću sugrađana dok istovremeno pokušavaju prebroditi izazove prošlosti, majka i kći Moreno na putu će upoznati i ljubav.

Topla, obiteljska priča, koju od milja volim zvati “modnom Čokoladom” – budući da neodoljivo podsjeća na kultnu uspješnicu Joanne Harris, samo bez zazubica 😉 – portret je jednog gradića i svih onih (stereo)tipičnih likova koje tako volimo mrziti u romanima i filmovima. Prvijenac Sophie Nicholls pravi je lijek za dane proljetnog umora, kada želite odmoriti od svega i uploviti u jedan čaroban svijet ljubavi i mode.

received_364281154159315-01

Bianca Bellová – Jezero

prevela: Katica Ivanković

izdavač: Naklada Ljevak

Postoje neke knjige o kojima je teško pisati. Ne zato što nemate ništa o njima za reći, ne zato jer vam se nisu svidjele, nego zato jer jednostavno ne nalazite riječi kojima bi ih opisali. Jezero je jedna od takvih knjiga.

Nekima dosadna, nekima mistična, nekima turobna, nekima bajkovita, Jezero je izrazito kompleksna priča. Na površini ona se bavi odrastanjem dječaka Namija, kojeg odgajaju baka i djed, no negdje u izmaglici sjećanja on čuva sliku tog crvenog kupaćeg kostima i osjeća kako se iza osobe koja ga je nosila krije nešto više. No, baš poput samog jezera, ispod površine krije se neslućena dubina, hladna i tamna, tajnovita i privlačna.

Nakon smrti bake i djeda, Nami kreće u veliki grad u potrazi za… smislom, za majkom, za sobom, za svime navedenim. Boreći se za golo preživljavanje, uvidjet će kako je život kakvim je do tada živio samo sjena onoga što ga čeka. Dotičući samo egzistencijalno dno, Nami će dolaziti do spoznaja o svome djetinjstvu, igrom slučajnosti upoznat će ljude koji će mu pripovijedati o roditeljima, o baki i djedu, o tajnama koje su se od njega krile za njegovo dobro. Na kraju svoje potrage, Nami će se vratiti na početak, jer baš kao i samo jezero, njegova priča završava tamo gdje je počela.

U nedostatku pravih riječi da opišem Jezero, mogla bih se poslužiti riječima poput čudna, neobična, neshvatljiva, nejasna, magična, mistična, čudesna – i svaka od njih bila bi točna, ali nikako dovoljna. Jezero je toliko slojevita priča, s mnoštvom nedorečenosti koje ćete morati “kopati” sami, vraćati se nazad kako bi nešto uspjeli povezati, do samoga kraja likovi će biti nejasni, nedorečeni, no ništa od toga zapravo nije važno. Jer ovo nije puka pripovijest o Namijevom životu. Ovo je uron duboko u podsvijest svakoga od nas, poziv na otkrivanje najmračnijih dubina i upoznavanje samoga sebe.

Jedinstveno čitalačko iskustvo, priča koja će vas neobjašnjivo potresti, Jezero je jedna od knjiga koje će me pratiti još dugo i kojoj ću se zasigurno ponovno vratiti.

20190305_094733-1-01

Chimamanda Ngozi Adichie – Svi bismo trebali biti feministi i feministkinje

prevela: Ana Stipković

izdavač: V.B.Z.

Ova mala inspirativna knjižica zapravo je preinačeni TEDx govor koji je autorica održala u prosincu 2012. godine u Eustonu, a čija je središnja tema bila Afrika.

Na svega sedamdeset stranica džepnog formata, Chimamanda Ngozi Adichie uspjela je sažeti glavnu premisu feminizma. Ne onog feminizma nad kojim se ponekad i mi žene zgražamo, onog militantnog, prkosnog feminizma, koji je izniknuo iz inata i potrebe da se nekome dokazujemo i kontriramo. Ne, feminizam o kojemu govori autorica jest onaj iskonski feminizam, s kojim bismo se (ako mene pitate) svi trebali rađati. No, s obzirom na naslijeđe patrijarhata iz prapovijesti kada je vrijedilo pravilo “tko je jači, taj kači”, za taj feminizam se danas moramo boriti.

Odrastajući u Nigeriji, Chimamanda se susretala s najprimitivnijim oblicima seksizma i šovinizma, što dodatno šokira kada uzmemo u obzir da je rođena u posljednjoj četvrtini dvadesetog stoljeća, a ne krajem devetnaestog. Odnos prema dječacima i djevojčicama od najranijih je dana različit i, očekivano, stavlja dječake u povlašteni položaj. Žena koja nekoim čudom odraste u samosvjesnu i samodostatnu jedinku, gledana je kao vražji okot.

Svijest o jednakosti dječaka i djevojčica treba poticati od rođenja. Ne treba ih odvajati, kuditi dječake koji plaču i djevojčice koje su snažne i poduzetne. Iako će spolne razlike uvijek postojati, one rodne trebale bi se polako brisati, jer čim dalje sve je manje životnih područja u kojima uškarci i žene ne mogu sudjelovati ravnopravno.

I ne, neće vaš sin biti “manje muško” ako se igra s lutkama, niti će vaša kćer biti “manje žensko” ako luduje za nogometom. Biti će svoji, jedinstveni i imati će poštovanje prema drugim ljudima neovisno o tome kakvi su se rodili. I što je najvažnije, pružat će jedni drugima jednake prilike u životu, malo po malo brišući granice koje su stoljećima povlačili naši preci.

Ovaj mali životni manifest trebao bi služiti kao podsjetnik ženama i kao almanah muškarcima, vodič za bolju i ravnopravniju budućnost.

20190328_100900-1-01

Brunhilde Pomsel, Thore D. Hansen – Njemački život

prevela: Ines Meštrović

izdavač: Fraktura

Ništa u čitavoj ljudskoj povijesti nije izazvalo toliko diskusije i toliko podijeljenih mišljenja kao što su to činili ratovi. Čini se da ih nekako ne možemo prerasti. Pustiti. Naučiti iz njih i jednostavno ostaviti u prošlosti.

Zato danas, gotovo sedamdeset i pet godina nakon završetka Drugog svjetskog rata i dalje vodimo polemike o ustašama i partizanima – barem na našim prostorima.

No, Drugi svjetski rat ostavio je puno teže naslijeđe jednoj od europskih velesila – Njemačkoj. Ono što je napravio Treći Reich pod Hitlerovom palicom, teško da se može ponoviti. Ili?

Priča Brunhilde Pomsel zapravo je prijepis dokumentarnog filma snimljenog 2013. godine za jednu njemačku televiziju. Taj je dokumentarni zapis Thore D. Hansen pretočio u knjigu, koju bi svatko od nas trebao pročitati, staviti na policu i vratiti joj se, ako ne češće, onda makar pred izbore.

Knjiga počinje kao “obična” životna priča dotične gospođice Pomsel i njezinog puta prema vrhu nacističkog pokreta. Do sto četrdesete stranice mislila sam da će recenzija izgledati posve drugačije. A onda je došlo posljednjih šezeset stranica i promijenilo sve. No, krenimo redom.

Brunhilde Pomsel bila je obična djevojka iz obične obitelji, koja je sasvim slučajno završila na jednoj radio postaji s koje su je nacisti dolaskom na vlast vrbovali… pardon, prisilili da preseli u kabinet Ministarstva promidžbe kao jedna od tajnica Josepha Goebbelsa. Neću se dugo zadržavati na njezinoj životnoj priči. Na kraju se – u onih “kobnih” posljednjih šezdeset stranica – ispostavi da je ona manje bitna. Brunhilde Pomsel radila je kako joj je naloženo, samo je izvršavala naredbe, nevina je završila u sovjetskom zatvoru pet godina, jer ona nije bila kriva ni za što. Umrla je prirodnom smrću 2016. godine.

Ono što čini bitan dio njezine pripovijesti opetovano je ograđivanje od bilo kakve krivice, slijepo slušanje naredbi i nesvjesnost o zlodjelima koja su se događala “u pozadini”. Naoko se čini opravdanim, zar ne? Zapovjedna linija i slične priče. No, kada uđemo malo dublje u priču, gube se jasni obrisi.

Sindrom Brunhilde Pomsel prisutan je i danas. Okretanje glave od zlodjela koja se događaju “negdje drugdje” – poput prebacivanja programa nakon tragičnih vijesti o poginulima negdje u bijelom svijetu, kako je zorno prikazano na pimjeru sirijske krize u knjizi – fokusiranje na svoj mikrosvemir u kojemu se sve čini u redu, dokle god ne čitamo novine, ne gledamo televiziju, ne otvaramo internetske portale. Dok bi se možda mladima u doba Drugog svjetskog rata moglo “porgledati kroz prste” zbog takve nezaineresiranosti uslijed nepostojanja medija poput televizije i interneta i slabog protoka informacija, sama Brunhilde Pomsel bila je na samom izvoru događanja pa se svejedno branila neznanjem.

Zbog čega je zapravo tih posljednjih šezdeset stranica važno? Ne kažem da životna priča Brunhilde Pomsel nije važna, naprotiv, ključna je za razumijevanje onoga što nam Thore D. Hansen pojašnjava na tih posljednjih šezdeset stranica, naslovljenih “Čemu nas danas uči životna priča Goebbelsove tajnice” (što je ujedno i podnaslov same knjige).

Paralele koje je Hansen povukao između Pomseličinog poimanja situacije četrdesetih godina prošlog stoljeća u Berlinu s ponašanjem današnjeg svjetskog staniovništva koje živi u mirnodopskim uvjetima, zastrašujuće su. Karakteristike političara koji su stajali iza nacističkih zločina, stravično su slične karakteristikama nekih od današnjih svjetskih vođa – onim najopasnijim. Zbog čega je zapravo izglasan Brexit, kako je karikatura poput Donalda Trumpa uspjela zauzeti navažniju političku funkciju na cijelom svijetu, zbog čega zabrinjavajuće jačaju desne ekstremističke opcije u gotovo čitavom svijetu? Na sva ta pitanja Thore D. Hansen daje jasan odgovor u posljednjem dijelu knjige. Odgovore koji će vam slediti krv u žilama i zbog kojih ćete odbaciti pomisao kako se zločini nacističke Njemačke nikada više ne mogu ponoviti.

Njemački život otrežnjujuća je priča o tome kamo srljamo čistom inertnošću, nezainteresiranošću za politiku i ispijanjem kave dok “neki drugi” poslušno izlaze na izbore. Jer nije istina da vaš jedan glas neće ništa promijeniti. Svaki glas je bitan. Možemo samo zamišljati što bi se dogodilo da je Brunhilde Pomsel upotrijebila svoj.

20190305_095348-1-01

Iben Dissing Sandahl – Igra na danski način

prevela: Suzana Sesvečan Lozina

izdavač: Egmont Hrvatska

Kada smo bili djeca, igra je bila nešto normalno. Nešto čime smo kratili vrijeme između obroka i spavanja, između obaveza. Igra je bila nešto čemu smo se radovali nakon dugih školskih sati i zadaće.

Zatim smo odrasli. Vremena za igru bilo je sve manje. Vremena su se promijenila i nekadašnja djeca dobila su djecu. Izašle su brojne knjige, metode odgoja stubokom se promijenile, a igra je postala obaveza. Roditeljska dužnost.

Sjećam se brojnih članaka u časopisima, na internetu, raznih knjiga i komentara po grupama na društvenim mrežama dok sam bila trudna pa i nekoliko godina kasnije – morate se igrati s djecom, morate voditi igru, poticati djecu.

Nešto mi u tome svemu nikako nije sjelo. Nije mi se činilo prirodno. Sve je zvučalo tako isforsirano, tako umjetno, tako neprirodno. Odlučila sam poslušati svoj instinkt i svoju djecu odgajati na način na koji ja smatram da je za njih najbolji. Ispostavilo se da je to danski način.

Igra na danski način igru gleda onako kakva je bila u mom djetinjstvu – spontana, slobodna, prepuštena dječjoj mašti. I to je jedini ispravan način.

Moram priznati da sam se, čitajući ovu knjigu, uhvatila kako se pitam zar je ovo nešto o čemu se treba napisati knjiga? Zar se to ne podrazumijeva samo po sebi? Očito ne.

Okružena sam roditeljima koji se trude svaku sekundu slobodnog vremena svoje djece ispuniti nekakvom aktivnošću kako im ne bi bilo dosadno. Onda kada ta ista djeca imaju deset minuta slobodnog vremena ne znaju što bi sa sobom. Ne treba ih kriviti, tako su ih roditelji naučili.

Ili, recimo, sveopća najezda igraonica. Nedavno sam u jednoj grupi na Facebooku vidjela upit jedne mame postoji li u našem gradu igraonica za djecu kamo bi mogla otići s djetetom kada je vani loše vrijeme i ne mogu ići u park. Zastala sam, još jednom pročitala i pitala se kamo to ide ovaj svijet ako ljudi vikendom ne mogu biti u kući jer je djetetu jadnom dosadno.

Ne mogu se prepoznati u modernom odgoju djece. Ne uklapa mi se nekako u sve što sam ja kao dijete proživjela i naučila. Uzmimo na primjer tu modernu “pošast” pozivanja djece na igru – organiziranog igranja. Vikend je. Dijete je obavilo svoje obaveze i sada ne zna što da radi. Majka se domišljato sjeti: mogla bih pozvati to i to dijete da dođe na igru. Bravo, majka je riješila djetetov problem. Njezinom djetetu nije dosadno, a možda je riješila problem i tog drugog djeteta. Često se uhvatim u neugodnoj situaciji kada takav poziv za svoje dijete moram odbiti. Nemamo naviku vikendom pozivati djecu na igranje. Vikendi su za nas. Ili nešto radimo kao obitelj, ili se moja djeca igraju sama, ili jedno s drugim. U konačnici, dosada je u našoj kući dobrodošao pojam. Nemate pojma koliki su se “izumi” rodili kao plod dječje dosade.

Poimanje dosade kod modernih roditelja samo je jedna od točaka kojih se dotiče knjiga Igra na danski način. U Danskoj dosada je također dobrodošla. Kao i slobodna, neorganizirana dječja igra, igra u prirodi i sloboda dječje mašte.

Igra je terapija, igra je ključna za zdravi razvoj djece i igra je nešto što ne trebamo nikada prerasti.

Unatoč konstantoj prisutnosti raznoraznih ekrana, djeci bi trebalo ograničavati pristup istima, ako pitate Dance. Teško je, daleko teže nego kada smo mi bili djeca i ona svima poznata uzrečica “u moje vrijeme…” potpuno je apsurdna s obzirom na brzinu tehnološkog napretka i svega što nam je danas dostupno. Djeci ne možemo uskraćivati tehnologiju, ali možemo i moramo spriječiti da im tehnologija uzme djetinjstvo.

S obzirom da bi našoj djeci to djetinjstvo moglo biti iščupano uslijed svih napada s tehnološke strane, možda ipak ima nešto dobro u onoj “u moje vrijeme…”, samo ju treba prilagoditi modernom vremenu i djeci priuštiti djetinjstvo kojeg će se s nostalgijom prisjećati kao što se mi prisjećamo svojih. Danci su to izvanredno usvojili.

U srijedu, 20. ožujka, sve što vas zanima o danskom odgoju djece i igri na danski način možete pitati samu autoricu. Toga dana u 17 sati, u velikoj dvorani Školske knjige u Masarykovoj 28 u Zagrebu održava se predstavljanje knjige Igra na danski način na kojoj će sudjelovati i sama autorica, a knjiga će biti dostupna za kupnju po promotivnoj cijeni.

20190213_090829-1-01