OTTESSA MOSHFEGH – MOJA GODINA ODMORA I OPUŠTANJA

izdavač: Vuković & Runjić

Kad se ova knjiga pojavila, odmah je privukla moju pažnju. Kričava slova na naslovnici i slika žene koja je odustala od svega, u kombinaciji s primamljivim naslovom – znala sam da će biti moja. Nisam pitala ništa, niti koji je žanr, niti o čemu se radi, bila je stopostotni cover buy.

Bez obzira na to što nisam ništa pitala, u svojoj sam glavi imala predodžbu o čemu bi mogla biti. Ne trudeći se potražiti niti sinopsis, „odlučila” sam da je riječ o autoričinoj priči o tome kako je odlučila uzeti pauzu od života, izmorena i iznurena svakodnevnim obvezama (poput dame na naslovnici) i totalno sam morala znati što je i kako učinila. Da sam samo znala što me unutra čeka…

…svejedno bih ju kupila! Iako sinopsis prilično vjerno opisuje o čemu roman govori, to je samo vrh sante onoga što vas unutar korica očekuje. A na tu vožnju nisam sigurna da ste spremni.

Neimenovana junakinja sita je svega. Okružena je pompoznim idiotima na poslu u njujorškoj umjetničkoj galeriji, svako malo prekida dugogodišnju „vezu” sa starijim egoističnim muškarcem i jedina prava prijateljica joj je cimerica s fakulteta koja je toliko iskompleksirana i ljubomorna na protagonisticu da naša junakinja ozbiljno razmišlja prekinuti tu jedinu ljudsku vezu koju u trenutku svoje velike odluke ima. Nakon odluke da uzme pauzu od života kako bi se resetirala i postala boljom osobom, u njezin život ulazi dvadesetak novih imena u obliku naziva tableta kojima pokušava izazvati dubok, komatozni san bez snova. Uz pomoć ćaknute psihijatrice upitnog morala svi su joj lijekovi dostupni u trenu, a kombinacije je slobodna slagati prema vlastitom nahođenju. Niti povećavanje doza eksperimentalnog lijeka nije problem, samo navali. No, umjesto da padne u komu i prespava godinu dana koliko si je zacrtala, glavna junakinja doživljava neobične epizode za vrijeme blackoutova uzrokovanih jednim, eksperimentalnim lijekom, nakon kojih pronalazi čudne tragove oko sebe, ali ničega se ne sjeća. Umjesto da ju uljuljaju u san bez snova, ona omamljena lijekovima živi bogatije nego kada je budna. Budne sate krati pokušavajući zaspati, uspavljujući se velikim filmskim hitovima koje gleda na svom videorekorderu, jedući kriminalno male količine hrane koja se tako ne bi smjela niti zvati, a jedini izlasci uključuju posjet obližnjoj trgovini i ljekarni, kao i mjesečne posjete psihijatrici. S vremena na vrijeme u posjet joj dolazi i ta jedina prijateljica kako bi se izjadala o svojim problemima i komentirala nezdravi izgled glavne junakinje na koji je potajno ljubomorna.

Kroz pokušaj protagonistice da upadne u hibernaciju koja će ju učiniti boljom osobom, doznajemo detalje iz njezinog života poput činjenice da je oba roditelja izgubila tijekom studija; upoznajemo Trevora, njezinog starijeg dečka, koji je pompozni egocentrik, fiksiran na svoje seksualno zadovoljstvo osigurano oralnim putem; te ulazimo dublje u situaciju na njezinom (bivšem) radnom mjestu, kao i situaciju zbog koje je s istog udaljena. Sijaset bizarnih likova u još bizarnijim situacijama ovu će priču o borbi s unutarnjim demonima učiniti urnebesnom. Moja godina odmora i opuštanja jest priča o borbi s depresijom mlade djevojke koja je svašta, ali stvarno svašta proživjela u svom životu, no Ottessa Moshfegh ju je učinila pristupačnom i mjestimice urnebesnom. Učinila je liniju između sažalijevanja glavne junakinje i umiranja od smijeha na određene situacije vrlo, vrlo tankom. Od samog početka pa sve do očajničkih poteza pri samom kraju, roman je mješavina osjećaja, kako kod glavne junakinje, tako i kod čitatelja.

Ovo definitivno nije roman za svakoga. Možda se ni meni ne bi svidio da sam ga čitala u nekom malo lošijem raspoloženju. Neke su scene pretjerano eksplicitne, proste, bizarne i mogle bi vas natjerati na kolutanje očima, no meni su bile genijalne, urnebesne i nekako baš taman – očito sam u nekom sarkastičnom raspoloženju. Ili mi je i samoj dosta svega pa mogu razumjeti našu junakinju. Ne kažem da me privlači ideja o jednogodišnjoj hibernaciji potpomognutoj lijekovima, ali da bi mi godilo stisnuti pauzu na život par dana i maknuti se od svega i svih – o, itekako bi! Moja svojevrsna godina odmora i opuštanja započela je odmakom od društvenih mreža, što je veliki korak i, moram priznati puno pomaže, a godina bi mogla potrajati godinama. Za neki konkretniji odmak morat ću pričekati još malo, izgleda.

Zbog čiste uživancije u ovoj freaky priči zapravo mi je jedina primjedba na knjigu bila hrpa prilično uočljivih prevoditeljsko-lektorsko-uredničkih omaški za koje sam uvjerena da se ekipi koja je radila na ovoj knjizi ne bi trebala dogoditi, ali događa se. Srećom, knjiga me toliko obuzela da apsolutno nemam namjeru ovdje rantati o tome, ali da me malo stisnulo u želucu na nekim mjestima – neću lagati, jest.

Moja godina odmora i opuštanja mogla bi se okarakterizirati kao acquired taste, ali dajte joj priliku. Mislim da nam ovakvo nešto neobično, pomaknuto i na momente potpuno ludo treba u jednako neobičnoj, pomaknutoj i ludoj svakodnevici. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog ove rezignirane djevojke na naslovnici, koja savršeno dočarava osjećaje (i ponašanje) naše neimenovane junakinje 😉

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s