MANA PASS – VOLJA

izdavač: Put rukopisa

Prije nešto više od godinu dana, osvrt na Želju i Istinu završila sam rečenicom u kojoj objavljujem kako nestrpljivo čekam Dajaninu priču. Osvrt možete pronaći ovdje.

Dočekala sam Dajaninu priču. Ostavila me bez teksta. Marina i Nataša ostavile su me bez teksta. Opet.

Za razliku od Želje i Istine, nakon kojih sam trebala nekoliko dana da se dojmovi slegnu prije pisanja osvrta, osvrt za Volju pisao se sam još dok sam čitala knjigu. Odakle početi?

U večeri susreta pet prijateljica deset godina nakon mature, red je došao na Dajanu da ispriča svoj život nakon završetka srednje škole. Odselila je na fakultet u Split, no već na samom početku studija upoznala je Daria – konobara u kafiću s kojim je kemija eksplodirala. Veza s Dariom od početka je bila intenzivna, preko svake granice, do te mjere da je Dajana brzo odustala od fakulteta i krenula tražiti posao. Nakon konobarenja, strast i nastavak radnog vijeka pronašla je u studiju za aerobik. Ljubav, strast, opsesija, sve su to riječi koje nedovoljno opisuju odnos između Dajane i Daria. Brzinom svjetlosti, napredovat će do zajedničkog života pa i priči o braku. No, ono što je u svih sedam godina njihove veze također napredovalo, bio je otrov. Toksičnost, intenzivnost, nasilje i ekstremno nezdrava ovisnost jedne osobe o drugoj. Kosturi iz djetinjstva s jedne i nesigurnost s druge strane, u preko nekoliko situacija kulminirat će do granice života i smrti. No, bez brige, apsolutno ništa nije onakvim kakvim se čini dok čitate ovaj osvrt – ništa nije niti crno, niti bijelo, niti klišej, niti predvidljivo. Kompleksnost njihovog odnosa mislim da nikad nije opisana ni u jednoj knjizi.

Nakon neizbježnog prekida, stvari kreću nizbrdo za Dajanu. U vrtoglavom padu, dotaknut će dno na najgori mogući način – pokušajem samoubojstva. No, put do dna, kao i put nazad prema vrhu ono su što je tako plastično, tako realno, tako iskreno opisano u ovoj knjizi. Poput Želje i Istine, ni Volja nije knjiga koju je moguće „spoilati” – one opisuju stvarni život. Priče koje su koliko jedinstvene, toliko i univerzalne. Priče u kojima će svatko pronaći ili sebe, ili nekoga iz svog okruženja. Iz svog života. A život nema „spoilere”.

Prije pisanja ovog osvrta, pročitala sam svoj osvrt na Želju i Istinu. Bome, dobar dio komentara odnosi se i na Volju, no ovaj put gledam ih iz druge perspektive. Sad znam što očekujem od Marine i Nataše. A, opet, uspjele su me iznenaditi. Posebno ću naglasiti kako se ponovno vidi nemjerljiv napredak u pisanju, a pisati ovu knjigu sigurno nije bilo lako.

Volja je možda najveći zalogaj za dvije mlade spisateljice. Količina istraživanja koju su one provele kako bi napisale svoj treći roman, stvarno je impresivna. Stručna podrška koju su imale također, i ovim putem bih se i ja kao čitatelj zahvalila svima koji su sa stručne strane pomogli da Volja bude čim realnija, kako bi ju i mi „laici” shvatili. Jer, ovo je nešto što svi trebamo shvatiti.

Zamislite da sjedite na kavi sa svoje tri prijateljice. Odjednom se jedna od njih uhvati za trbuh i počne previjati od bola. Što ćete učiniti? Okrenuti glavu i nastaviti razgovarati s ostalim dvjema praveći se kao da se ništa ne događa? Ili ćete reći prijateljici u agoniji „daj se trgni, nije ti ništa”? Ne. Nećete. Jer ste i sami žena. Jer znate što proživljava. Ako ste muškarac, također znate, jer ste odrasli okruženi barem jednom ženom. Obgrlit ćete ju oko ramena i pitati ju treba li joj pomoć? Treba li tabletu? Ili liječnika? Možda samo prijevoz kući i društvo uz termofor s vrućom vodom i kilogramom čokolade? Nećete zakopati glavu u pijesak ni u kojem slučaju.

Slažem se, depresija nije uvijek tako lako prepoznatljiva. No, osoba koja se muči s bilo kakvom vrstom boli – psihičkom ili fizičkom – osjećat će se još gore ako joj kažete „trgni se, nije ti ništa”. Znam, jer sam i sama slušala upravo te riječi dok sam se borila s fizičkim bolom, onim opisanim u prethodnom odlomku. U djetinjstvu. Svaki mjesec. Ispostavilo se da je stanje ozbiljnije nego što se mislilo, ali ta osoba jednostavno nije razumjela. No, to nije opravdanje. To što ne osjećate tuđi bol, ne znači da boli išta manje. Isto je i s psihičkom boli. Vi ne vidite depresiju, možda ju niste doživjeli pa ju ne znate prepoznati, ali to ne znači da osoba koja se s njome bori ne treba vašu pomoć. Nisam osjetila razmjere depresije kao što je osjetila Dajana. Možda bih da nisam imala pored sebe osobu koja je u jednom periodu života prošla isto pa me razumjela i znala što treba reći da me natjera da se otvorim i da me izliječi svojim riječima i zagrljajem. Znam da nisam jedina koja se u ove posljednje dvije godine po prvi put susrela s takvim teškim osjećajima i osjećajem bespomoćnosti. No, sretna sam da nisam bila sama u svemu tome i da polako (još uvijek) nalazim izlaz iz toga. Sve zato što znam da ako ponovno osjetim kako me obuzima tama, imam svoje sunce koje će me iz nje izvući… odmah tu, nadohvat ruke.

Mnogi to sunce nemaju. Ili ga ne znaju prepoznati. Ili ih je njihova tama toliko preuzela da više nemaju snage potražiti ga. Mnogi su se s depresijom borili davno prije pandemije i potresa, a sve to samo im je pogoršalo borbu. Mnogi su tu borbu izgubili, naročito oni koje je ovo novo nenormalno zateklo i potpuno bacilo u ponor iz kojega nije bilo nazad. Stravične su brojke o samoubojstvima u Hrvatskoj. Još stravičnije u periodu od ožujka 2020. No, o tome se ne priča.

Vratimo se onoj kavi s prijateljicama otprije nekoliko odlomaka. Zamislite da se ta kava odvija pedesetih godina prošlog stoljeća. Da, onda bi možda i okrenuli glavu, pravili se da se ništa ne događa. Nešto što je netko nekada proglasio tabuom više ne mora biti. Pedesetih godina prošlog stoljeća menstruacija je bila tabu, žene su patile same u svoja četiri zida i na televiziji se nisu vrtjele reklame za tablete protiv bolova ili uloške. Uložaka nije ni bilo, kidale su se stare plahte, snalazilo se kako se znalo. Danas shvaćamo da je to normalna prirodna stvar, svi razumijemo da žene to boli i da nisu to birale. Ne gadi nam se kad slušamo o liječenju teško oboljele djece, tužni smo i želimo im pomoći. O raku pričamo otvoreno, tu smo za oboljele. Zašto onda toliko stigmatiziramo ljude s mentalnim problemima, zašto šutimo o tome, zašto nas je sramota pričati? Kako je jedna od prvih čitateljica Volje spomenula – kemija u mozgu je stvarna, ta bol je stvarna, zato lijekovi pomažu. To je bolest koja se liječi, kao i svaka druga. Depresija nije nešto što si umišljamo, način za traženje pažnje – upravo suprotno, ljudi koji se bore s depresijom rijetko kad će tražiti da budu u centru pažnje, prije će svoju bol kriti i ponašati se kao da je sve u najboljem redu. I upravo to je znak za uzbunu.

Način na koji su Marina i Nataša opisale Dajaninu borbu nešto je što svi možemo razumjeti. Kao što sam rekla, u knjizi ništa nije crno ni bijelo. Ja sam ispočetka optuživala Dajanine roditelje, njezinu cimericu što nije primjećivala, no kasnije sam shvatila da nema načina da oni znaju. Ne mogu znati. Oni nisu krivi. Za depresiju nitko nije kriv. Ne mogu vam opisati koliko sam naučila iz Volje. Umjesto da knjiga pažnju privlači bombastičnim dijalozima, napetom radnjom, scenama seksa i očekivanim klišejima, Volja je toliko kompleksan prikaz toksične veze dvoje ljudi od kojih nijedno nije onaj gori – oboje su toksični jedno za drugo jer su jednostavno krivi spoj, što uopće ne znači da za takve ljude ne postoji pravi spoj. Svatko do njih dvoje bori se s vlastitim demonima toliko snažno da jednostavno nemaju snage boriti se skupa… niti jedno za drugo. Mogu ja ovako u nedogled i svejedno vam neću moći dočarati slojevitost likova, njihovih demona, slojevitost Dajanine borbe i oporavka, niti važnost koju ova knjiga ima za naše društvo. Posebno za naše mlade. Posebno u ovo ludo vrijeme. Jednostavno ćete mi morati vjerovati na riječ.

Inače bih završila osvrt jedva čekajući Sofijinu priču, no mislim da Sofija može uzeti vremena koliko joj treba. Mislim da trebamo Dajani dati i vremena i prostora da se njezina priča čuje, jer trenutno mislim da ništa nije važnije od toga. Čitajte Volju, pričajte o njoj. Educirajte se. Pomozite nekome da pronađe izlaz iz tame. Kako bi rekla moja draga Nastja Kulović, svačija je priča važna, a možda baš vi možete pomoći nekome da ispriča svoju i tako krene na put oporavka.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s