KEN KESEY – LET IZNAD KUKAVIČJEG GNIJEZDA

izdavač: Šareni Dućan

Petak navečer. Iako mi i duša i tijelo vape za odmorom i horizontalnim položajem pred ekranom na kojemu se vrti nova sezona omiljene serije (ako niste, obavezno pogledajte Locke&Key na Netflixu, ali prvo pročitajte stripove 😉 ), ja sjedim ispred laptopa i kuckam ovaj osvrt.

Knjigu sam pročitala prije nekih pola sata. Kako bi rekao naš Knjiški zmaj – izbila me iz cipela. Zapravo sam zbog njega i uzela ovu knjigu na čitanje. Kad sam ju ugledala na polici u knjižnici, sjetila sam se kako ju je imao na svom book clubu prije gotovo tri godine i kako ga je oduševila. To je bio glavni razlog zašto sam ju uzela na čitanje. Pa neka onda netko kaže da blogeri ne trzaju na preporuke drugih blogera 🙂

Mentalna institucija u Oregonu početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Odjel koji vodi „naci” sestra Ratched. Red se zna, rutina je ustaljena, svatko od osoblja i pacijenata zna svoju ulogu u mašineriji Sustava, kako nam priča gluhonijemi pripovjedač, Poglavica Bromden, jedan od dugovječnih pacijenata, visoki Indijanac po očevoj liniji. Otac mu je stvarno bio poglavica. Posljednji poglavica. Rutinu odjela razmrdat će novi pacijent, glasni, drčni, nametljivi i razmetljivi McMurphy – kriminalac koji je s radne farme zbog problema u ponašanju poslan na „uštimavanje” u bolnicu. Pokušavajući razbiti monotoniju Odjela, svim će silama nastojati probiti oklop zloglasne Glavne sestre (Ratched), izbaciti ju iz takta, sprijateljiti se s pacijentima, ali ujedno ih i oderati za koji dolar na kartama. McMurphyju će se prikloniti dobar dio tzv. akutnih pacijenata i pokrenut će pravu malu revoluciju, no sestra Ratched spremno će dočekati svaki njihov pokušaj. Čitava će buna eskalirati cjelonoćnim pijančevanjem uz „prijateljice noći” nakon čega će McMurphyjeva priča skrenuti u sasvim neočekivanom smjeru.

Iako okarakterizirana kao teška i sumorna, knjiga Let iznad kukavičjeg gnijezda meni je bila sve je samo ne to. Da, ispod površine se bavi teškim temama, o čemu ću pisati za koji trenutak, ali ton priče varira između šašavog i bizarnog u preko pedeset nijansi. Čitavo vrijeme navijate za te momke i nekako se potajno nadate da će preokrenuti Sustav iznutra, pobjeći, slomiti sestru Ratched i uz taktove nekog veselog rockabilly hita odšetati iz te sumorne ustanove u zalazak sunca. No, to se neće dogoditi. Jednim dijelom jer je dobar dio akutnih pacijenata dobrovoljno u toj ustanovi i sami osjećaju kako nisu spremni suočiti se s vanjskim svijetom. Pomislit ćete na onaj sindrom otete osobe, ili zatvorenika, koji nakon višegodišnjeg zatočeništva preferiraju sigurnost i rutinu zatvora, od nesigurnosti i nepoznatog vanjskog svijeta. I sve je to razumljivo, no ono što Ken Kesey pokušava dočarati svojim neobičnim, humorom prožetim romanom, miljama je daleko od crno bijele situacije zatočeništva u mentalnoj instituciji.

Često tumačen kao kritika političkog sustava (komunizma), Let iznad kukavičjeg gnijezda predstavlja borbu protiv autoriteta, Sustava, protiv nametnutih normi i ograničenja, jer – primijetit ćete – većina bolesnika nisu zapravo bolesni, nego jednostavno nesposobni uklopiti se u svijet „vani”. Oni su ispred svog vremena, reklo bi se, jer u knjizi se provlače ideje koje su u godinama pisanja ovog romana bile tek u povojima, poput seksualne revolucije, koja je svoj zamah dobila tek krajem šezdesetih. McMurphy i naš pripovjedač Poglavica, poput kauboja i Indijanca iz nekog starog vesterna, samo ovaj put na istoj strani, kako je to u pogovoru knjizi vješto istaknuo Damir Radić, vodit će juriš prema slobodi zahtijevanjem promjena učmalih rutina, vrijednosti i normi, postavljajući ono ključno pitanje „zašto?”.

Iako ključno u priči, pripovijedanje dugogodišnjeg pacijenta umobolnice, vidjet ćete, nije uvijek sasvim pouzdano. Tako ćemo kroz prekide u priči doznavati više o Poglavičinom djetinjstvu, ali i proživljavati njegove „epizode” fantazija i halucinacija, pri čemu ćemo dobiti dojam kako možda priča i nije onakva kakvom ju je on ispričao. Nepouzdani pripovjedač još je jedan fenomenalan dodatak ovom fantastičnom romanu.

Dugo sam zazirala od čitanja ove knjige. Let iznad kukavičjeg gnijezda jedna je od onih knjiga o kojima sam stvorila (nepravedno) mišljenje temeljeno na iskustvima drugih, na „rekla kazala” fragmentima koje sam čula (mahom o filmu) tu i tamo, iz čega se stvorila slika knjige koju nisam poletjela pročitati. Slično je bilo i s romanom Majstor i Margarita, no kad smo ju čitale na book clubu, toliko me oduševila da sam odlučila svim knjigama od kojih sam zazirala u prošlosti pružiti priliku. Tako je sada na red došla ova, a vjerujem da ću se uskoro baciti u potragu i za Kvakom 22, Draculom i Klaonicom pet.

Ukratko, Let iznad kukavičjeg gnijezda me oduševila. Nadmašila je moja očekivanja. Pripovijedanjem, radnjom, temama kojih se dotiče kroz priču, likovima, ali i onim realističnim elementima koji su obrađeni u knjizi, temeljeni na osobnom iskustvu samog autora, a koji su danas potpuno nezamislivi poput terapije elektrošokovima i lobotomije. Sve u svemu, jedan kompletan moderni klasik koji apsolutno preporučujem svima da pročitaju. Za film nemam preporuku, jer ga nisam gledala. Iako vjerujem da je odlična glumačka postava odradila fenomenalan posao, činjenica da ekranizaciju ni sam autor nije želio pogledati zbog izmjena koje su učinjene protivno njegovom mišljenju, trenutno me odbija od toga. Tko zna, možda kroz neko vrijeme, kad opet odlučim davati prilike 🙂

MANA PASS – VOLJA

izdavač: Put rukopisa

Prije nešto više od godinu dana, osvrt na Želju i Istinu završila sam rečenicom u kojoj objavljujem kako nestrpljivo čekam Dajaninu priču. Osvrt možete pronaći ovdje.

Dočekala sam Dajaninu priču. Ostavila me bez teksta. Marina i Nataša ostavile su me bez teksta. Opet.

Za razliku od Želje i Istine, nakon kojih sam trebala nekoliko dana da se dojmovi slegnu prije pisanja osvrta, osvrt za Volju pisao se sam još dok sam čitala knjigu. Odakle početi?

U večeri susreta pet prijateljica deset godina nakon mature, red je došao na Dajanu da ispriča svoj život nakon završetka srednje škole. Odselila je na fakultet u Split, no već na samom početku studija upoznala je Daria – konobara u kafiću s kojim je kemija eksplodirala. Veza s Dariom od početka je bila intenzivna, preko svake granice, do te mjere da je Dajana brzo odustala od fakulteta i krenula tražiti posao. Nakon konobarenja, strast i nastavak radnog vijeka pronašla je u studiju za aerobik. Ljubav, strast, opsesija, sve su to riječi koje nedovoljno opisuju odnos između Dajane i Daria. Brzinom svjetlosti, napredovat će do zajedničkog života pa i priči o braku. No, ono što je u svih sedam godina njihove veze također napredovalo, bio je otrov. Toksičnost, intenzivnost, nasilje i ekstremno nezdrava ovisnost jedne osobe o drugoj. Kosturi iz djetinjstva s jedne i nesigurnost s druge strane, u preko nekoliko situacija kulminirat će do granice života i smrti. No, bez brige, apsolutno ništa nije onakvim kakvim se čini dok čitate ovaj osvrt – ništa nije niti crno, niti bijelo, niti klišej, niti predvidljivo. Kompleksnost njihovog odnosa mislim da nikad nije opisana ni u jednoj knjizi.

Nakon neizbježnog prekida, stvari kreću nizbrdo za Dajanu. U vrtoglavom padu, dotaknut će dno na najgori mogući način – pokušajem samoubojstva. No, put do dna, kao i put nazad prema vrhu ono su što je tako plastično, tako realno, tako iskreno opisano u ovoj knjizi. Poput Želje i Istine, ni Volja nije knjiga koju je moguće „spoilati” – one opisuju stvarni život. Priče koje su koliko jedinstvene, toliko i univerzalne. Priče u kojima će svatko pronaći ili sebe, ili nekoga iz svog okruženja. Iz svog života. A život nema „spoilere”.

Prije pisanja ovog osvrta, pročitala sam svoj osvrt na Želju i Istinu. Bome, dobar dio komentara odnosi se i na Volju, no ovaj put gledam ih iz druge perspektive. Sad znam što očekujem od Marine i Nataše. A, opet, uspjele su me iznenaditi. Posebno ću naglasiti kako se ponovno vidi nemjerljiv napredak u pisanju, a pisati ovu knjigu sigurno nije bilo lako.

Volja je možda najveći zalogaj za dvije mlade spisateljice. Količina istraživanja koju su one provele kako bi napisale svoj treći roman, stvarno je impresivna. Stručna podrška koju su imale također, i ovim putem bih se i ja kao čitatelj zahvalila svima koji su sa stručne strane pomogli da Volja bude čim realnija, kako bi ju i mi „laici” shvatili. Jer, ovo je nešto što svi trebamo shvatiti.

Zamislite da sjedite na kavi sa svoje tri prijateljice. Odjednom se jedna od njih uhvati za trbuh i počne previjati od bola. Što ćete učiniti? Okrenuti glavu i nastaviti razgovarati s ostalim dvjema praveći se kao da se ništa ne događa? Ili ćete reći prijateljici u agoniji „daj se trgni, nije ti ništa”? Ne. Nećete. Jer ste i sami žena. Jer znate što proživljava. Ako ste muškarac, također znate, jer ste odrasli okruženi barem jednom ženom. Obgrlit ćete ju oko ramena i pitati ju treba li joj pomoć? Treba li tabletu? Ili liječnika? Možda samo prijevoz kući i društvo uz termofor s vrućom vodom i kilogramom čokolade? Nećete zakopati glavu u pijesak ni u kojem slučaju.

Slažem se, depresija nije uvijek tako lako prepoznatljiva. No, osoba koja se muči s bilo kakvom vrstom boli – psihičkom ili fizičkom – osjećat će se još gore ako joj kažete „trgni se, nije ti ništa”. Znam, jer sam i sama slušala upravo te riječi dok sam se borila s fizičkim bolom, onim opisanim u prethodnom odlomku. U djetinjstvu. Svaki mjesec. Ispostavilo se da je stanje ozbiljnije nego što se mislilo, ali ta osoba jednostavno nije razumjela. No, to nije opravdanje. To što ne osjećate tuđi bol, ne znači da boli išta manje. Isto je i s psihičkom boli. Vi ne vidite depresiju, možda ju niste doživjeli pa ju ne znate prepoznati, ali to ne znači da osoba koja se s njome bori ne treba vašu pomoć. Nisam osjetila razmjere depresije kao što je osjetila Dajana. Možda bih da nisam imala pored sebe osobu koja je u jednom periodu života prošla isto pa me razumjela i znala što treba reći da me natjera da se otvorim i da me izliječi svojim riječima i zagrljajem. Znam da nisam jedina koja se u ove posljednje dvije godine po prvi put susrela s takvim teškim osjećajima i osjećajem bespomoćnosti. No, sretna sam da nisam bila sama u svemu tome i da polako (još uvijek) nalazim izlaz iz toga. Sve zato što znam da ako ponovno osjetim kako me obuzima tama, imam svoje sunce koje će me iz nje izvući… odmah tu, nadohvat ruke.

Mnogi to sunce nemaju. Ili ga ne znaju prepoznati. Ili ih je njihova tama toliko preuzela da više nemaju snage potražiti ga. Mnogi su se s depresijom borili davno prije pandemije i potresa, a sve to samo im je pogoršalo borbu. Mnogi su tu borbu izgubili, naročito oni koje je ovo novo nenormalno zateklo i potpuno bacilo u ponor iz kojega nije bilo nazad. Stravične su brojke o samoubojstvima u Hrvatskoj. Još stravičnije u periodu od ožujka 2020. No, o tome se ne priča.

Vratimo se onoj kavi s prijateljicama otprije nekoliko odlomaka. Zamislite da se ta kava odvija pedesetih godina prošlog stoljeća. Da, onda bi možda i okrenuli glavu, pravili se da se ništa ne događa. Nešto što je netko nekada proglasio tabuom više ne mora biti. Pedesetih godina prošlog stoljeća menstruacija je bila tabu, žene su patile same u svoja četiri zida i na televiziji se nisu vrtjele reklame za tablete protiv bolova ili uloške. Uložaka nije ni bilo, kidale su se stare plahte, snalazilo se kako se znalo. Danas shvaćamo da je to normalna prirodna stvar, svi razumijemo da žene to boli i da nisu to birale. Ne gadi nam se kad slušamo o liječenju teško oboljele djece, tužni smo i želimo im pomoći. O raku pričamo otvoreno, tu smo za oboljele. Zašto onda toliko stigmatiziramo ljude s mentalnim problemima, zašto šutimo o tome, zašto nas je sramota pričati? Kako je jedna od prvih čitateljica Volje spomenula – kemija u mozgu je stvarna, ta bol je stvarna, zato lijekovi pomažu. To je bolest koja se liječi, kao i svaka druga. Depresija nije nešto što si umišljamo, način za traženje pažnje – upravo suprotno, ljudi koji se bore s depresijom rijetko kad će tražiti da budu u centru pažnje, prije će svoju bol kriti i ponašati se kao da je sve u najboljem redu. I upravo to je znak za uzbunu.

Način na koji su Marina i Nataša opisale Dajaninu borbu nešto je što svi možemo razumjeti. Kao što sam rekla, u knjizi ništa nije crno ni bijelo. Ja sam ispočetka optuživala Dajanine roditelje, njezinu cimericu što nije primjećivala, no kasnije sam shvatila da nema načina da oni znaju. Ne mogu znati. Oni nisu krivi. Za depresiju nitko nije kriv. Ne mogu vam opisati koliko sam naučila iz Volje. Umjesto da knjiga pažnju privlači bombastičnim dijalozima, napetom radnjom, scenama seksa i očekivanim klišejima, Volja je toliko kompleksan prikaz toksične veze dvoje ljudi od kojih nijedno nije onaj gori – oboje su toksični jedno za drugo jer su jednostavno krivi spoj, što uopće ne znači da za takve ljude ne postoji pravi spoj. Svatko do njih dvoje bori se s vlastitim demonima toliko snažno da jednostavno nemaju snage boriti se skupa… niti jedno za drugo. Mogu ja ovako u nedogled i svejedno vam neću moći dočarati slojevitost likova, njihovih demona, slojevitost Dajanine borbe i oporavka, niti važnost koju ova knjiga ima za naše društvo. Posebno za naše mlade. Posebno u ovo ludo vrijeme. Jednostavno ćete mi morati vjerovati na riječ.

Inače bih završila osvrt jedva čekajući Sofijinu priču, no mislim da Sofija može uzeti vremena koliko joj treba. Mislim da trebamo Dajani dati i vremena i prostora da se njezina priča čuje, jer trenutno mislim da ništa nije važnije od toga. Čitajte Volju, pričajte o njoj. Educirajte se. Pomozite nekome da pronađe izlaz iz tame. Kako bi rekla moja draga Nastja Kulović, svačija je priča važna, a možda baš vi možete pomoći nekome da ispriča svoju i tako krene na put oporavka.

LARA PRESCOTT – ČUVARICE TAJNI

izdavač: Znanje

Potaknuta maestralnim djelom Doktor Živago, ali i objavom CIA-inih devedeset i devet dopisa i izvještaja vezanih uz tajnu misiju Živago, Lara Prescott odvažila se na svoju vlastitu misiju dopunjavanja svih redigiranih imena i detalja u izvještajima fikcijom. Roman koji je nastajao godinama, svoje prve nagrade dobio je još u samim začecima, davne 2016. godine, kada je za prvo poglavlje ovjenčan nagradom Crazyhorse Fiction Prize.

Priča geografski prati dvije suprotne strane svijeta – na istoku pratimo ljubavnicu velikog pjesnika, prevoditelja i romanopisca Borisa Pasternaka, Olgu Ivinskaju, a na zapadu pratimo agentice, daktilografkinje i odmetnice američke Centralne obavještajne agencije (CIA-e). Radnja koja se proteže preko jednog desetljeća u prvim godinama hladnog rata, fokusirana je na ženske likove s obje strane svijeta.

Olga Ivinskaja majka je dvoje djece i zaljubljena u svog dugogodišnjeg ljubavnika Borisa Pasternaka, koji je pri samom dovršetku svog najvećeg književnog djela – romana Doktor Živago. Romana koji je neprihvatljiv sovjetskim vlastima zbog skrivene političke antisovjetske propagande. Zbog romana, Olga biva zatvorena u logor na tri godine, a njezina obitelj trajno gubi ikakvu sigurnost. Po dovršetku romana, nade za objavu u Rusiji jednake su nuli, no dobar glas daleko se čuje pa će se za objavu romana zainteresirati mnoge strane zemlje. Prvi među njima, jedini koji je Pasternakov rukopis uspio iznijeti iz Rusije i objaviti na talijanskom jeziku, bio je Giangiacomo Feltrinelli.

Za Doktora Živaga zainteresirat će se i CIA, čiji odjel za sovjetske poslove odluči pokrenuti tajnu misiju pribavljanja originalnog rukopisa na ruskom jeziku te njegovog krijumčarenja natrag u Rusiju, kako bi njegova distribucija među domicilnim stanovništvom uzdrmala temelje sovjetske politike. U centru misije naći će se došljakinja Irina, koja je s posla daktilografkinje u odjelu vrlo brzo napredovala do ključne osobe u čitavoj misiji, zatim Sally, iskusna špijunka i agentica, a onda i čitava ekipa daktilografkinja spomenutog odjela, svaka sa svojim posebnostima i talentima.

U prvom redu špijunska priča prepuna akcije, Čuvarice tajni puno je više od toga. Stavljajući u prvi plan žene i njihov položaj kroz pedesete godine prošlog stoljeća, Lara Prescott dotakla se vrlo važnih tema, koje su udarile temelje feminističkom pokretu kakav danas poznajemo. Tih su godina žene bile prvenstveno vezane uz kuću, ili ako su radile, onda su to bili upravo „niži” poslovi poput daktilografkinja, nemajući pravu priliku dokazati se pred muškarcima, iako su često intelektualno bile sposobnije i snalažljivije od njih. Daktilografkinje u Čuvaricama tajni pokazat će se iznimno važnima, ključnima u radu agencije, a glavne junakinje Irina i Sally pobit će sve stereotipe koji su do dana današnjeg ostali ukorijenjeni po pitanju položaja žena pedesetih. Također, autorica se dotaknula goruće teme današnjeg doba, koja je prije sedamdeset godina bila još veći tabu, a to je položaj LGBTIQ osoba u društvu. Naravno da su postojale LGBTIQ osobe i onda, ali bile su toliko marginalizirane, da bi i na samu sumnju da je osoba heteroseksualne orijentacije, ista bila stigmatizirana, ali i udaljena s radnog mjesta radi „zaštite ugleda” poslodavca. Pored ove dvije glavne „ženske” teme, Lara Prescott stvarno je obavila vrlo iscrpno istraživanje kako bi nam pružila čim detaljniji uvid u političke, gospodarske i društvene prilike tog doba, ali i kako bi nam približila položaj i ulogu umjetnosti – naročito one koja je propitkivala vrlo oštre političke režime.

Iako mjestimice vrlo spora, Čuvarice tajni osebujna je, opsežna i vrlo emotivna priča, koju zaista vrijedi pročitati. Od snažnih junakinja, suočenih s nemogućim izborima, preko politike i osude umjetnosti, do jedne pomno razrađene špijunske misije koja je udarila temelje modernoj Rusiji i to ni manje ni više nego knjigom, Čuvarice tajni ima sve – akciju, dramu, politiku, povijest, ali i jednu divnu, iako zabranjenu ljubavnu priču. Apsolutna preporuka.