EMILY GRIFFIN – SVE ŠTO SMO IKAD ŽELJELI

izdavač: Znanje

Lyla Volpe ima šesnaest godina i pohađa drugi razred elitne srednje škole u Nashvilleu. Jedna je od malobrojnih učenika koji uz stipendiju imaju priliku ići u školu rezerviranu samo za djecu iz najbogatijih obitelji. Kao i svaka srednjoškolka, ima svoju simpatiju, maturanta Fincha Browninga, čiji su roditelji postali besramno bogati nakon što je otac prodao svoju tvrtku. Lažući ocu kako ide učiti kod prijateljice, Lyla se iskrade na tulum Finchevog najboljeg prijatelja Beaua, znajući da će Finch biti tamo, iako u pratnji svoje djevojke Polly. No, ta zabava neće završiti onako kako se nadala. Nakon previše pića i nesvjestice zbog koje se ne sjeća ničega, po Lylu će doći otac i svjedočiti prvom pijanstvu i mamurluku svoje kćeri. Istovremeno, na drugom kraju grada, Fincheva će majka Nina u toaletu elitnog restorana, gdje je sa suprugom Kirkom prisustvovala dobrotvornoj večeri, od svoje zaklete neprijateljice doznati groznu istinu – njezin sin fotografirao je i prijateljima putem Snapchata poslao fotografiju pijane, onesviještene djevojke u izazovnoj kratkoj haljini, razgolićene dojke. Ta je djevojka Lyla Volpe, a komentar uz fotografiju rasistički napis koji sugerira njezino miješano podrijetlo.

Lavina koja će uslijediti bit će tipičan obračun razmažene bogate elite i radničke klase, djece koja se žele uklopiti u sredinu i djece koja smatraju da su im sve privilegije bogomdane, savjesti roditelja koji se još sjećaju kako je izgledao život prije novca i roditelja koji smatraju da novac rješava sve probleme. Priču pratimo iz perspektive triju likova – Fincheve majke Nine, koja je potekla iz radničke klase i tek udajom za Finchevog oca ušla u svijet novca, no putem nije izgubila svoje korijene, savjest i traume iz prošlosti; Lyle, koja se svim silama želi uklopiti u mondeno društvo, makar pod cijenu zataškavanja očitog rasističkog i seksualnog uznemiravanja; te Lylinog samohranog oca Toma Volpea, vrijednog i poštenog stolara, koji nije spreman prodati svoju kćer niti svoj integritet za mito bogataške obitelji koja svog sina želi spasiti od ljage koja bi mu mogla uništiti blistavu budućnost.

Nisam ovo očekivala kad sam uzela knjigu na čitanje. Stvarno nisam. Očekivala sam neku „feelgood” priču, koja će završiti ljubavnim hepiendom. No, ono što sam dobila daleko je dublje i aktualnije nego što sam mogla očekivati. Iako fokusirana na tipični američki bogataški elitizam, sa svim klišejima kojih se možete sjetiti iz američkih tinejdžerskih serija koje prate bogate obitelji, mnogo je toga u njoj što je primjenjivo na ostatak svijeta (pa i naše podneblje), s obzirom na umreženost, tehnologiju i sve moguće pritiske kojima današnji tinejdžeri izlažu sebe i jedni druge.

Mislim da nikada nije bilo teže odrastati nego danas. Na svakom koraku moraš paziti što radiš, što govoriš i koga gledaš, jer nikad ne znaš čija je kamera mobitela uperena u tebe. Kad se sjetim naših srednjoškolskih dana, ne mogu prestati zahvaljivati sreći, sudbini, bilo čemu,što tada nisu postojali mobiteli s kamerom. Mogli smo uživati, ali i raditi gluposti, bez straha da će to doći do naših roditelja, ili da će nas se sramotiti po školi. Bila je naša riječ protiv tračeva. Koliko je to dobro, a koliko nije, pitajte me za koju godinu kad moje starije dijete krene u srednju školu. No, popiti koju čašicu više i zaspati na tuđem krevetu nije grijeh. Grijeh je iskoristiti takvu osobu, makar „samo” za fotografiju s obnaženom dojkom i zadignutom haljinom. Grijeh je obnažiti zaspalu djevojku, a kamoli fotografirati ju i tu fotografiju proširiti mrežama. I to je za svaku osudu. A da ne spominjem nešto gore od toga…

Priča koju nam autorica pripovijeda u ovom romanu pokazuje da u takvim situacijama postoje oni koji su „jednakiji” od drugih i da je pravda često spremna zažmiriti na jedno oko i ispružiti dlan u iščekivanju isplate. Nažalost, to je postalo toliko uvriježeno, da svi to smatramo normalnim i iznenadimo se kad neki bogataš, političar, slavna osoba bude optužena za počinjeni zločin. Zar smo dotle stigli? Zar smo stvarno toliko nisko pali da nam je normalno da se bogati nekažnjeno izvuku? Da, jesmo i Emily Griffin nam je to jasno pokazala na jednom zornom primjeru. Na primjeru majke koja svim silama želi zadovoljiti pravdu, makar nauštrb svog djeteta; na primjeru oca koji je spreman učiniti sve samo da sačuva ugled imena i obitelji, makar gazio preko „običnih” ljudi na putu do tamo; na primjeru tinejdžera koji su spremni do grla se zakopati u laži samo da bi izbjegli kaznu ili bili prihvaćeni u društvu; na primjeru poštenog radnika koji ne odustaje od borbe za pravdu, svjestan da se bori s vjetrenjačama.

Sve što smo ikad željeli nije lagano štivo, naročito ako ste roditelj. Ne dajte da vas zavara prekrasna naslovnica. Teško je i parat će vam utrobu kad pomislite da bi isto to moglo jednog dana dočekati vaše dijete. Nije zloba vezana samo uz novac, djeca znaju biti zlobna radi pažnje, „lajkova”, popularnosti, a roditelji su često prezauzeti da vide kako im djeca grabe u krivom smjeru… ili, što je češće, prešutno to odobravaju.

Da, nikad nije bilo teže odrastati nego danas… ali isto tako nikad nije bilo teže biti roditelj nego danas, a Emily Griffin nas je na to podsjetila ovom odličnom pričom. Makar, malo sam više očekivala od kraja… nešto konkretnije, nešto opipljivije, nešto što će mi pružiti zadovoljštinu. No, znate što? Život nije takav. U životu ovakve priče često nemaju zadovoljavajući kraj. Ponekad ga uopće nemaju. U stvarnom životu žrtve se godinama bore s traumom i oporavljaju, često ne nalazeći načina da nastave s normalnim životom. Zato ni ova priča ne treba imati kraj koji će nama pružiti zadovoljštinu, iako je fiktivna. Treba nas potaknuti na razmišljanje o tome što mi kao društvo, kao roditelji, kao obrazovni sustav možemo učiniti da spriječimo barem jedno dijete da bude zlostavljač i spasimo barem jedan mladi život od desetljeća terapije i borbe za normalan život. I ne, ovo nije preuveličavanje, ovo se događa oko nas i ne smijemo zatvoriti oči pred time – zbog naše djece.