KRYSTAL SUTHERLAND – KEMIJA SRCA

izdavač: Sonatina

Priča je to stara koliko i vrijeme: dječak upozna djevojku, zaljube se, ali jedno od njih (ili čak oboje) nosi težak teret koji staje na put njihovoj ljubavi. Svim silama i čistom mladenačkom tvrdoglavošću nadići će sve teškoće i doći do sretnog kraja – koji ne mora uvijek biti onakav na kakav smo navikli.

Pisali su nam o tome (i još uvijek pišu!) John Greene, Jennifer Niven, Nicola Yoon, Rainbow Rowell te mnogi drugi, a sada im se pridružila i debitantica Krystal Sutherland.

Henry Page ima sedamnaest godina i upravo je ušao u završnu godinu svog srednjoškolskog obrazovanja. Plan je odavno skovan: s čim manje stresa završiti srednju školu i upisati neki fakultet. Nije vrsni matematičar, niti sportaš pa se snalazi s onime što ima – prilično je vješt u pisanju pa konačno, nakon godina marljivog truda, dobiva mjesto urednika školskih novina. No, to mjesto morat će dijeliti s novom curom, koja mu je već zapela za oko.

Grace Town prebacila se u Henryjevu školu nakon traumatičnog događaja, prometne nesreće u kojoj je izgubila nekog važnog, a ona ostala teško povrijeđena. U sredinu se uklapa neurednom frizurom, preširokom muškom odjećom i držanjem postrani. Upravo time istaknula se u Henryjevim očima.

Ono što je počelo kao prijateljstvo, uskoro prerasta u nešto više, nešto komplicirano, nešto srceparajuće, nešto s toliko prtljage da nema tog tinejdžera koji bi ju mogao (pod)nositi. No, Henry nije običan tinejdžer.

Kroz mukotrpni labirint odnosa između Henryja i Grace probijamo se suzama i smijehom prema sretnom kraju, no imajte na umu da sretan kraj ne uključuje uvijek „živjeli su zajedno, sretno, do kraja života”. U stvarnom životu, sretan kraj pitanje je naše vlastite percepcije i vrlo često postane samo jedan lijepi, novi početak.

Priča je to stara koliko i vrijeme, ali opet posve drugačija. Kad mislite da ste vidjeli sve, na scenu stupi Krystal Sutherland i pobrka sve lončiće. Emocije pršte iz svakog dijaloga, njihovi osjećaji vam teško sjedaju na srce, plakali biste s njima i zbog njih, tješili ih, no muke s kojima se susreću protagonisti ove priče svojom bi težinom shrvale i odrasle ljude. Tinejdžeri su posebna sorta – nisu još sasvim odrasli, a daleko su od djece. Iako nam se njihovi problemi ponekad čine bezazlenima, ne treba ih podcjenjivati, naročito one koje se tiču srca. No, osim klasičnog loma srca, u „Kemiji srca” teža je priča koja prati gubitak i nemogućnost pomirenja s njime. Kada nam osoba, koja nam je veći dio života bila doslovce sve na svijetu, bude oteta u tren oka, teško se pomiriti s gubitkom, a osjećaj krivice ponekad se čini jedinim ispravnim osjećajem, jer ne zaslužujemo izaći iz začaranog kruga tuge. Krivnja preživjelih, tako ga zovu. Ovdje je krivnja podignuta na drugu razinu, onu tinejdžersku, s naglašenim emocijama na pragu odraslosti, a opet toliko bazičnim da želimo samo zagrliti tu (ne više sasvim) djecu i držati ih dok ne prođe. Uz pregršt modernih referenci, dovitljive i zabavne dijaloge, pravi vrtlog emocija i jednu pitku, ali istovremeno srceparajuću priču, Krystal Sutherland pokrila je sve fronte i servirala nam klasičnu YA priču ovijenu jednim sasvim novim ruhom i vjerujem da od ove autorice možemo još puno očekivati.

P.S. Poantu ove “potresne” Polone na fotografiji , koja je k meni stigla u komadićima, a sada je ponovno sastavljena, shvatit ćete kad pročitate knjigu 😉 A borovnice su tu samo zbog boje 😀

LJETNA „MA BIT ĆE OK” TURNEJA

Prošli tjedan imala sam privilegiju moderirati dva predstavljanja knjige mog dragog prijatelja Domagoja Kneževića. Knjigu smo po prvi put predstavili davno, davno, još u listopadu prošle godine, u našem predivnom samoborskom Centru za mlade, no nakon toga sve je stalo. Nesretna korona zaključala nam je sva događanja i stisnula pauzu na knjiška druženja. Srećom, početak ljeta donio je blaže mjere i knjiga „Ma bit će ok” konačno je dobila priliku da se približi čitateljima diljem Hrvatske. Domagoj ju je vodio sve do Korčule i Splita, a provela se lijepo i u Rastokama. Na posljednja dva druženja prije ljetne stanke poveli su i mene – u Zagreb i u Bjelovar.

U Zagrebu smo se družili u poznatom mjestu za knjiške promocije – knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović u srcu grada. Uz šačicu najvjernijih i najhrabrijih čitatelja, „prodivanili” smo o počecima Domagojevog pisanja (što je jedna vrlo zanimljiva i romantična priča), o njegovom blogu Take a Break i kolumnama koje piše za portal Miss7 te o putu od tjednih kolumni do prve ukoričene knjige. Za knjigu je izdvojio pedesetak kolumni, koje kao zajednički nazivnik nose pozitivu, smijeh i frazu „ma bit će ok”. U jeku prvog lockdowna, kada je Domagojev posao turističkog vodiča stavljen na čekanje, autor je odlučio sjesti sa svojim riječima i dogovoriti objavljivanje knjige. Mukotrpan posao, koji istovremeno usrećuje, potrajao je pola godine i na jesen 2020. ugledali smo naslovnicu knjige koja nam je na pragu najgoreg vala do tada poručivala da će sve biti ok.

Teme koje Domagoj pokriva u svojim kolumnama vrlo su šarolike i pokrivaju od politike, aktualnih događaja sve do obiteljskih crtica iz svakodnevnog života. Ono što je zajedničko kolumnama objedinjenima u knjizi jest činjenica da ćemo se svi prepoznati barem u nekolicini, ako ne već u svima. Prožete britkim humorom (često i na vlastiti račun), pronicljivim komentarima na moderne trendove i riskantnim osvrtima na situacije iz obiteljskog života, Domagojeve će vas priče zagarantirano nasmijati i na trenutak vam pružiti odmak od ponekad tmurne svakodnevice.

Kako to obično biva, na predstavljanju smo se dotakli i inspiracije za Domagojeve kolumne, njegove vječne pozitive i planova za budućnost, a nerijetko se tu nađe i komentara na aktualne događaje. Iako se vodimo nekakvim okvirnim hodogramom, kad su u kombinaciji Domagoj i srdačno vaša, spontanost je ono što je u prvom planu.

Sljedeća postaja, već idući dan, bio je predivni Bjelovar. Istina je što kažu – u manjim mjestima sve je ljepše. Daleko do toga da nam u Zagrebu nije bilo lijepo, ali ono što smo doživjeli u Bjelovaru nadmašilo je apsolutno sva očekivanja. Skoro mi je došlo da ponovno aktiviram Instagram samo kako bih pohvalila organizaciju i podijelila dojmove nakon bjelovarskog gostovanja, no nadam se da će i ovo biti dovoljno 🙂

Dočekani smo kao zvijezde, uz piće i hranu, dobili smo vođeni obilazak Narodne knjižnice Petar Preradović, koja je jedna od najljepših u državi i rado bih ostala zaključana u njoj preko noći. Rekla sam i prisutnima: ako se ikada budem selila iz Samobora, bit će to u Bjelovar i bit će to zbog knjižnice. I zbog Boho parka. Ljudi moji, kakav je to divan park. No, vratimo se na trenutak knjižnici. Točnije, ljudima koji rade u njoj. Osim što je organizacija gostovanja tekla kao po loju, divna Lucija koja nas je dočekala bila je domaćica i pol – hvala na višnjevcu kojeg možda ne bih smjela spomenuti 😉

Samo predstavljanje bilo je san snova. Vrijeme nas je poslužilo, ambijent je bio kao iz bajke, a publika za poželjeti. Poseban pozdrav Renati i njezinoj prijateljici kojima smo uljepšali grozan dan, ekipi za stolom s pivom i nogama na stolcu 😉 te gospodinu Vladi – umirovljeniku koji je redoviti posjetitelj knjižnice i koji svoje umirovljeničke dane provodi čitajući, što je #goals svakog radno aktivnog ljubitelja knjige.

Kad maštate i sanjate o tome kako bi izgledao vaš idealan posao, rijetko to uspijete doživjeti na javi. Mi jesmo. Kad je Domagoj rekao: „Zamisli da živimo od ovoga, ja pišem ti moderiraš, ti pišeš ja moderiram i da nam je to posao.”, nisam mogla prestati razmišljati kako bi upravo to bila karijera iz snova za nas oboje. Naročito kad preko nekoliko puta dobijemo kompliment da smo idealan duo za takve stvari. I, naravno, kad bismo svako malo mogli taj svoj posao raditi u Bjelovaru 🙂

Čitavim putem nazad do Samobora bili smo pod dojmom. Iduće jutro bili smo pod dojmom. Ne znam za Domagoja, ali ja sam i sad, dok ovo pišem pod dojmom. Bilo je stvarno prekrasno.


Volim sate koje provedem za laptopom prevodeći. Volim biti tu za svoju djecu i pratiti njihov put kroz školske obaveze i dosadu kad nastupi preko praznika. Obožavam ljenčariti na kauču čitajući. Ali da mi se pruži prilika za jedan posao koji bih radila do kraja života, bilo bi to moderiranje knjiških druženja. Taj adrenalin, ta energija, razgovori o knjigama… i moja urođena brbljavost… to je nešto što me posebno usrećuje. Hvala Domagoju na pruženim prilikama da malo još dosanjam taj san, hvala prekrasnoj ekipi iz Bjelovara na tome što smo se osjećali kao doma i hvala nekim tamo silama što su me daleke 2015. izbacile iz žrvnja kojemu nikako nisam pripadala i usmjerile prema ovome čega danas imam prilike biti dio. Otići će i ova korona pa ćemo se češće družiti na knjiškim predstavljanjima. Ma bit će ok 😉

*fotografije sa zagrebačke promocije, uključujući ovu posljednju, ljubazno je snimio fotograf Vedran Tolić, a fotografije s bjelovarske promocije osigurali su vrijedni djelatnici Narodne knjižnice Petar Preradović – hvala vam ❤

EMILY GRIFFIN – SVE ŠTO SMO IKAD ŽELJELI

izdavač: Znanje

Lyla Volpe ima šesnaest godina i pohađa drugi razred elitne srednje škole u Nashvilleu. Jedna je od malobrojnih učenika koji uz stipendiju imaju priliku ići u školu rezerviranu samo za djecu iz najbogatijih obitelji. Kao i svaka srednjoškolka, ima svoju simpatiju, maturanta Fincha Browninga, čiji su roditelji postali besramno bogati nakon što je otac prodao svoju tvrtku. Lažući ocu kako ide učiti kod prijateljice, Lyla se iskrade na tulum Finchevog najboljeg prijatelja Beaua, znajući da će Finch biti tamo, iako u pratnji svoje djevojke Polly. No, ta zabava neće završiti onako kako se nadala. Nakon previše pića i nesvjestice zbog koje se ne sjeća ničega, po Lylu će doći otac i svjedočiti prvom pijanstvu i mamurluku svoje kćeri. Istovremeno, na drugom kraju grada, Fincheva će majka Nina u toaletu elitnog restorana, gdje je sa suprugom Kirkom prisustvovala dobrotvornoj večeri, od svoje zaklete neprijateljice doznati groznu istinu – njezin sin fotografirao je i prijateljima putem Snapchata poslao fotografiju pijane, onesviještene djevojke u izazovnoj kratkoj haljini, razgolićene dojke. Ta je djevojka Lyla Volpe, a komentar uz fotografiju rasistički napis koji sugerira njezino miješano podrijetlo.

Lavina koja će uslijediti bit će tipičan obračun razmažene bogate elite i radničke klase, djece koja se žele uklopiti u sredinu i djece koja smatraju da su im sve privilegije bogomdane, savjesti roditelja koji se još sjećaju kako je izgledao život prije novca i roditelja koji smatraju da novac rješava sve probleme. Priču pratimo iz perspektive triju likova – Fincheve majke Nine, koja je potekla iz radničke klase i tek udajom za Finchevog oca ušla u svijet novca, no putem nije izgubila svoje korijene, savjest i traume iz prošlosti; Lyle, koja se svim silama želi uklopiti u mondeno društvo, makar pod cijenu zataškavanja očitog rasističkog i seksualnog uznemiravanja; te Lylinog samohranog oca Toma Volpea, vrijednog i poštenog stolara, koji nije spreman prodati svoju kćer niti svoj integritet za mito bogataške obitelji koja svog sina želi spasiti od ljage koja bi mu mogla uništiti blistavu budućnost.

Nisam ovo očekivala kad sam uzela knjigu na čitanje. Stvarno nisam. Očekivala sam neku „feelgood” priču, koja će završiti ljubavnim hepiendom. No, ono što sam dobila daleko je dublje i aktualnije nego što sam mogla očekivati. Iako fokusirana na tipični američki bogataški elitizam, sa svim klišejima kojih se možete sjetiti iz američkih tinejdžerskih serija koje prate bogate obitelji, mnogo je toga u njoj što je primjenjivo na ostatak svijeta (pa i naše podneblje), s obzirom na umreženost, tehnologiju i sve moguće pritiske kojima današnji tinejdžeri izlažu sebe i jedni druge.

Mislim da nikada nije bilo teže odrastati nego danas. Na svakom koraku moraš paziti što radiš, što govoriš i koga gledaš, jer nikad ne znaš čija je kamera mobitela uperena u tebe. Kad se sjetim naših srednjoškolskih dana, ne mogu prestati zahvaljivati sreći, sudbini, bilo čemu,što tada nisu postojali mobiteli s kamerom. Mogli smo uživati, ali i raditi gluposti, bez straha da će to doći do naših roditelja, ili da će nas se sramotiti po školi. Bila je naša riječ protiv tračeva. Koliko je to dobro, a koliko nije, pitajte me za koju godinu kad moje starije dijete krene u srednju školu. No, popiti koju čašicu više i zaspati na tuđem krevetu nije grijeh. Grijeh je iskoristiti takvu osobu, makar „samo” za fotografiju s obnaženom dojkom i zadignutom haljinom. Grijeh je obnažiti zaspalu djevojku, a kamoli fotografirati ju i tu fotografiju proširiti mrežama. I to je za svaku osudu. A da ne spominjem nešto gore od toga…

Priča koju nam autorica pripovijeda u ovom romanu pokazuje da u takvim situacijama postoje oni koji su „jednakiji” od drugih i da je pravda često spremna zažmiriti na jedno oko i ispružiti dlan u iščekivanju isplate. Nažalost, to je postalo toliko uvriježeno, da svi to smatramo normalnim i iznenadimo se kad neki bogataš, političar, slavna osoba bude optužena za počinjeni zločin. Zar smo dotle stigli? Zar smo stvarno toliko nisko pali da nam je normalno da se bogati nekažnjeno izvuku? Da, jesmo i Emily Griffin nam je to jasno pokazala na jednom zornom primjeru. Na primjeru majke koja svim silama želi zadovoljiti pravdu, makar nauštrb svog djeteta; na primjeru oca koji je spreman učiniti sve samo da sačuva ugled imena i obitelji, makar gazio preko „običnih” ljudi na putu do tamo; na primjeru tinejdžera koji su spremni do grla se zakopati u laži samo da bi izbjegli kaznu ili bili prihvaćeni u društvu; na primjeru poštenog radnika koji ne odustaje od borbe za pravdu, svjestan da se bori s vjetrenjačama.

Sve što smo ikad željeli nije lagano štivo, naročito ako ste roditelj. Ne dajte da vas zavara prekrasna naslovnica. Teško je i parat će vam utrobu kad pomislite da bi isto to moglo jednog dana dočekati vaše dijete. Nije zloba vezana samo uz novac, djeca znaju biti zlobna radi pažnje, „lajkova”, popularnosti, a roditelji su često prezauzeti da vide kako im djeca grabe u krivom smjeru… ili, što je češće, prešutno to odobravaju.

Da, nikad nije bilo teže odrastati nego danas… ali isto tako nikad nije bilo teže biti roditelj nego danas, a Emily Griffin nas je na to podsjetila ovom odličnom pričom. Makar, malo sam više očekivala od kraja… nešto konkretnije, nešto opipljivije, nešto što će mi pružiti zadovoljštinu. No, znate što? Život nije takav. U životu ovakve priče često nemaju zadovoljavajući kraj. Ponekad ga uopće nemaju. U stvarnom životu žrtve se godinama bore s traumom i oporavljaju, često ne nalazeći načina da nastave s normalnim životom. Zato ni ova priča ne treba imati kraj koji će nama pružiti zadovoljštinu, iako je fiktivna. Treba nas potaknuti na razmišljanje o tome što mi kao društvo, kao roditelji, kao obrazovni sustav možemo učiniti da spriječimo barem jedno dijete da bude zlostavljač i spasimo barem jedan mladi život od desetljeća terapije i borbe za normalan život. I ne, ovo nije preuveličavanje, ovo se događa oko nas i ne smijemo zatvoriti oči pred time – zbog naše djece.