ASTRID LINDGREN – PIPI DUGA ČARAPA

izdavač: Znanje

Moj prvi susret s crvenokosom Pipilotom Viktualiom Zavjesić Pepermintom Efraimovom Dugom Čarapom bio je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Na televiziji se prikazivala kultna serija iz 1969. godine s jedinstvenom Inger Nilsson u glavnoj ulozi. Vesela, zabavna i prepuna humora koji je toliko blizak djeci… jedva se čekala svaka sljedeća epizoda.

fotografija preuzeta sa stranice http://www.kino.de

Prvi susret s knjigom Pipi Duga Čarapa imala sam nekoliko godina kasnije, u četvrtom razredu osnovne škole. Knjižnice grada Zagreba organizirale su sudjelovanje u međunarodnom kvizu naziva Knjige grade mostove, a zadatak je bio pročitati osam zadanih knjiga te pristupiti ispitu. Ne sjećam se svih osam naslova, no sjećam se da je Pipi bila jedan od njih. Pročitala sam svih osam knjiga i došla u knjižnicu na ispit. Ispit je zapravo više izgledao kao popunjavanje pristupnice, jer je trebalo upisati imena autora i naslove knjiga koje smo pročitali na formular. Iako sam znala do u detalje prepričati sve knjige, naišla sam na problem. Ne s Pipi konkretno, nego s Pinokijom – naime, nisam se ni za što na svijetu mogla sjetiti imena autora Pinokija. Ovo što ću sljedeće napisati, tajna je koju sam čuvala dvadeset i osam godina. Prepisala sam. Djevojčica preko puta mene držala je svoj formular podignut u zrak i uspjela sam vidjeti ime koje me je mučilo. Neću nikad u životu zaboraviti da je Pinokija napisao Carlo Collodi 😀 Na kraju sam pobijedila na kvizu i kao nagradu dobila dvije knjige, a djevojčica koja je za to zaslužna, od koje sam prepisala, danas je spisateljica koja iza sebe ima pet objavljenih romana i jednu slikovnicu za djecu. Hvala, Tina Primorac 🙂

O KNJIZI

Pipi Duga Čarapa prati dogodovštine neobične djevojčice, čiji je otac, pomorski kapetan Efraim Duga Čarapa, nestao na moru i nasukao se na otok u Južnom moru te tamo postao kraljem. Zato Pipi živi sama u Vili Pipinovac, u neimenovanom danskom gradiću. Ustvari, ne živi sama – društvo joj prave njezin konj i majmunčić. Tomica i Anika njezini su susjedi i vrlo brzo se sprijatelje s neobičnom djevojčicom te počnu dane provoditi u nezaboravnim avanturama s Pipi. Svako poglavlje posebna je avantura, a nestašluka i smijeha ne nedostaje, kao ni vrlo važnih poruka.

Uživala sam u ponovnom čitanju priča o nestašnoj djevojčici s velikim srcem. Iako bi odraslima Pipino ponašanje moglo biti čudno i neprihvatljivo, ono je upravo ono za što smo svi kao djeca željeli imati hrabrosti i slobode. Pipi je jedinstven primjer neograničene dječje mašte, nesputane pravilima i normama odraslih i društva, nedosanjani san svakog djeteta. No, Pipi je uza sve to izrazito osjećajna, moralna i liberalna djevojčica, koja nema predrasuda ni prema kome i sve jednako prihvaća, dijeleći ljude samo na dobre i zločeste – iako će i tim zločestima dati jednaku priliku da prijeđu na stranu dobrih. S tim na umu, jasno je kako je Pipi bila daleko ispred svog vremena, a daleko je i ispred našeg. Definitivno smatram kako bi ovo trebala biti obavezna literatura svakog djeteta danas, naročito u vremenima prezasićenosti tehnologijom i kronične degradacije dječje mašte. A ni nama odraslima ne bi škodilo podsjetiti se koliko se sreće i zabave krije u dječjoj mašti i da ne bismo smjeli sputavati niti našu niti onu naše djece – štoviše, pravo je vrijeme za poticanje mašte i kod nas i kod njih. Bijeg od stvarnosti nikada nije bio potrebniji, a kamo je ljepše pobjeći nego među stranice knjige. Kako je i sama Astrid Lindgren rekla, „Želim pisati za čitateljstvo koje može stvarati čuda. Kad čitaju, djeca stvaraju čuda. Zato djeci trebaju knjige.”

BIBLIOTEKA STRIBOR U NOVOM RUHU

Uz Pipi, Aniku i Tomicu odrastale su generacije, a uz novo, potpuno izdanje, odrastat će još mnoge. Novo izdanje kultnih priča obuhvaća sve tri objavljene knjige o Pipi u jedinstvenom uvezu, popraćene izvornim ilustracijama Ingrid Vang Nyman. Konačno, po prvi put imamo priliku čitati cjelovit tekst, budući da su priče o Pipi u prošlosti bile prilično cenzurirane. Naime, dogodovštine i ponašanje protagonistice nailazilo je na žestoke osude društva, jer su predstavljale prijetnju nevinom duhu djece tog doba, „nagovarajući” ih na nepodopštine te „pravdajući” nestašluk i bezobrazluk. U prvom prijevodu Pipi Duge Čarape na hrvatski jezik, davne 1973. godine, iz knjiga je izbačeno čak devet poglavlja, dok su u zadržanim poglavljima brisani ili mijenjani određeni ulomci. Neka od izbačenih poglavlja vraćena su u kasnijem prijevodu 1996., no do ovog izdanja nije postojao cjelovit prijevod na hrvatski jezik. Više o razlozima za to, ali i o predivnoj spisateljici koja stoji iza nezaboravne Pipi, pronaći ćete na samom kraju knjige, u tekstu prevoditelja Edina Badića.

Uz novo izdanje Pipi Duge Čarape, koja je perjanica prvog vala novog ruha legendarne biblioteke Stribor, na policama knjižara možete pronaći još jedan legendarni dječji klasik – Blizanke Ericha Kästnera te novo izdanje već poznate knjige Deborah Ellis Djevojčica iz Afganistana. S predivnim, novim naslovnicama i novim prijevodima, nezaboravne knjige koje su obilježile naša djetinjstva, spremna su obilježiti i ona naše djece. Kod mojih već jedno čita Pipi, a drugo Blizanke – doslovce su mi ih istrgnuli iz kartona čim su stigle – Pipi sam morala uzimati na čitanje dok spavaju ili se igraju 🙂 Savršena štiva za ljetne praznike. Iskreno se veselim i ostalim naslovima, koji će nam u bližoj budućnosti stići u novom ruhu biblioteke uz koju smo odrastali.

„BORBA” TITANA – ZAJEDNIČKI OSVRT NA DVA POPULARNA NASLOVA

Odmah na početku nameće se pitanje – zašto zajednički osvrt?

Otkako posuđujem knjige iz knjižnice, imam pravilo: knjiga posuđena iz knjižnice ne ide u spavaću sobu na „krevetno” čitanje. Ta je praksa dodatno naglašena tijekom posljednjih godinu i pol. Knjigu iz knjižnice čitam tijekom dana, u dnevnom boravku, a navečer pred spavanje (i u rijetkim, jaako rijetkim trenucima ujutro nakon buđenja) čitam knjigu iz vlastite kolekcije, ili Kindle. Tako se posljednjih dana „potrefilo” da istovremeno čitam upravo ove dvije knjige o kojima danas pišem. Počela sam ih i završila otprilike u isto vrijeme, a kako imaju natruhe zajedničkih točaka, odlučila sam ne razdvajati ih čak ni za potrebe osvrta.

Krenimo redom, naravno od „dnevne” knjige 🙂

JOE HILL – NOS4A2

izdavač: Hangar7

Još kao djevojčica, Victoria McQueen otkrila je da posjeduje izniman dar – uz pomoć svog vjernog bicikla može stvoriti most koji će ju odvesti do izgubljenih stvari. Sve je počelo onog ljeta kad je stotinama kilometara daleko od kuće za svega nekoliko minuta pronašla majčinu izgubljenu narukvicu. Dječja mašta nema granica, no kako je Vic odrastala, mašta je polako dobivala etiketu ludila i Vic je odustala od mosta. No, ne prije nego što je odlučila potražiti zloglasnog Charlieja Manxa, svojevrsnog metuzalema koji desetljećima otima djecu za koju se vjeruje da su mrtva. Kao sedamnaestogodišnjakinja posljednji će put iskoristiti svoj most i potražiti Manxa u njegovom domu, odakle će jedva izvući živu glavu i tako postati jedino dijete koje je umaklo zloglasnom otmičaru i ubojici djece. Manx i njegova Utvara, Rolls Royce klasik iz 1938., godinama su neuhvatljivi, sve dok konačno, početkom dvadeset i prvog stoljeća Charlie Manx ne dopadne šakama pravde. Star i onemoćao, bez svoje Utvare, Charlie broji svoje posljednje sate u zatvorskoj bolnici. A onda izdahne. Na njemu izvrše autopsiju, nakon koje tijelo Charlieja Manxa misteriozno nestane. U isto vrijeme Vic počinje primati misteriozne telefonske pozive od djece iz Božićne zemlje – mjesta na koje Charlie Manx odvodi svoje žrtve. Kada Manx krene u osvetnički pohod, na meti će biti Victorijin sin Wayne, a to znači da su ulozi daleko viši. U priču će se uplesti i FBI, a Victoria će od majke zabrinute za sina postati glavna osumnjičena. Potraga za Wayneom bit će borba s vremenom, ludim otmičarem i vlastitim zdravim razumom.

Ah, Joe Hill. Srednje dijete i stariji sin velikog Kralja. Čovjek koji me bezuvjetno i vječno kupio stripovima Locke&Key. Da se razumijemo, obožavam Stephena Kinga, no Hillovo pisanje ima jednu dodatnu dimenziju. Modernu komponentu. Nešto što ga stavlja pedalj ispred oca. Dinamika. Kingove knjige prilično su spore, no rijetko tko mu to može zamjeriti kad uzmemo u obzir vještinu kojom piše i raspon njegove poremećene mašte koju obožavamo. No, Joe Hill tu je malo moderniji i shvaća da čitatelju treba zarobiti pažnju konstantnim prevratima i brzom radnjom. Iako se ne radi o priči koju mahnito čitate i zadržavate dah dok vam lice ne poplavi, zamjetno je brža od Kingovog tempa. Veliki plus.

Svjetovi koje su likovi iz svojih umova sposobni pretočiti u stvarnost, sve su samo ne idealni. Ne dajte da vas zavara ime Božićna zemlja, znam da zvuči idilično. Likovi prepuni mana, rekla bih sj***ni, ali ne smijem pa ću reći oštećeni, također su nešto što smo navikli susretati kod oca, ali Joe Hill ih predstavlja na sebi svojstven način. I ne, nisam namjeravala da ovo preraste u uspoređivanje oca i sina, daleko od toga. Htjela sam samo približiti majstorsko pisanje Joea Hilla onima koji, poput mene do prošle godine, nisu imali doticaja s njegovim radom. Od svih romana Stephena Kinga koje sam čitala, uvijek su mi najdraži bili oni s paranormalnom komponentom pa neće biti iznenađenje kad kažem da me NOS4A2 oduševila.

Priča pokriva dugačak vremenski period, ništa ne nedostaje, sve je savršeno objašnjeno i zaokruženo. Znam da ima onih koje kraj nije pretjerano oduševio, no ja smatram da je idealan i da savršeno daje pečat čitavoj priči. Čista petica od mene.

V.E. SCHWAB – NEVIDLJIVI ŽIVOT ADDIE LARUE

izdavač: Sonatina

Adeline LaRue rođena je u jednom francuskom selu krajem sedamnaestog stoljeća. Znatiželjna djevojka daleko je ispred svog vremena u kojemu se od žene očekuje da se uda u određenoj dobi i rađa djecu. S dvadeset i tri godine, Adeline je već prestara za udaju pa joj kao zadnju priliku „namjeste” udovca s malom djecom kao „utjehu”. No, Addie se ne želi udati. Ne želi postati rob učmalog seoskog života. Želi istraživati – sebe, ljude, svijet. Želi vidjeti dalje od sajma u obližnjem gradiću, na koji je tako rado putovala s ocem kao djevojčica. Usprkos savjetima lokalne „vještice”, Addie u noći svoje udaje pobjegne i zazove bogove… No, bogovi koji se odazivaju nakon što padne mrak, nisu bogovi s kojima treba imati posla, govorila joj je Estele. Svejedno, Addie je očajna i odluči sklopiti pogodbu s bogom mraka koji se odazvao na njezin poziv. U zamjenu za slobodu i život bez vezivanja, obećat će mu svoju dušu u onom trenutku kad joj njezin dio pogodbe dosadi.

Tako će Addie lutati svijetom stoljećima, od mjesta do mjesta, od države do države, od kontinenta do kontinenta, upoznavati će razne ljude, sudjelovati u raznim ratovima, svjedočiti velikim prekretnicama u ljudskoj povijesti, no neće moći ostaviti trag. Što god dotakne, ostat će nepromijenjeno. Koga god upozna, zaboravit će ju u trenutku kada odvrati pogled od nje. Neće moći izgovoriti vlastito ime. Zaljubljivat će se u ljude koji će ju idućeg jutra zaboraviti, ali se opet zaljubiti u nju sljedeće večeri. Stoljećima će Addie živjeti na rubu postojanja, priželjkujući da je se netko sjeća. Netko osim Luca – boga mraka s kojim se pogodila, a koji ju posjećuje na godišnjice sklapanja pogodbe u nadi kako će baš ta obljetnica biti ona u kojoj će Addie odustati. No, čisti inat i prkos vodit će Addie dalje kroz godine, sve dok jednog sasvim običnog dana u ožujku, tristo godina nakon sklapanja pogodbe, ne upozna Henryja. Henry Strauss bit će prva i posljednja osoba koja će se sjećati Addie LaRue. Upoznavajući Henryja, Addie će polako otkrivati tajnu iza Henryjevog sjećanja, a ta tajna sve je samo ne lijepa slučajnost.

Nevidljivi život Addie LaRue jedna je od „najhajpanijih”, „najnajavljivanijih”, općenito sve „naj” knjiga prošle godine. Mjesecima je doslovce bilo nemoguće otvoriti Instagram, a da neki post o toj knjizi ne iskoči. Jasno je da se prijevod čekao kao što ozebli čekaju sunce… ili da budemo vjerniji trenutnoj situaciji – kao što prekuhani čekaju klimu 🙂

Logično je za pretpostaviti kako sav taj silan hype neće pomoći reakcijama na knjigu. Zašto? Zato što postoji hrpa ljudi kojima hype ubije volju za čitanjem, ili pokvari dojam o knjizi. Ja sam jedna od tih. Neke od knjiga koje su iskakale iz paštete mjesecima oko vremena njihovog izdavanja još uvijek nisam pročitala. Prijelazi… Djevojka iz močvare… Daisy Jones i šestorka… Ima ih. Nevidljivi život Addie LaRue također je među njima. No, kako sam i sama djelomično bila „nahajpana” na nju, odlučila sam ju ipak pročitati relativno brzo… brzo u odnosu na ove gore spomenute 🙂

Addie je bila moj prvi susret s hvaljenim pripovijedanjem V.E. Schwab. U kombinaciji s prijevodom Jelene Pataki, knjiga je literarni užitak. Ideja, izvedba, detalji – sve je na mjestu. Likovi gotovo opipljivi. Reklo bi se bez mane. No, znamo da u životu ništa nije savršeno. Iako je pripovijedanje divno, od samog sam početka imala dojam da je previše pretenciozno. U maniri starinskih bajki, iako sama priča nema veze s bajkom. Prihvatila sam da je pisanje polagano, što bi rekli „natenane” i da to nije priča koja treba letjeti, koju ćemo jedva čekati dovršiti, nego priča koja se polako čita, u kojoj se uživa i koju se upija. No, neke su rečenice bile toliko „previše” da sam naglas zakolutala očima. Kako je knjiga odmicala, a priča se zapetljavala i raspetljavala istovremeno, počelo je ponavljanje. Ne volim ponavljanje. Ako slučajno nešto i zaboravim, nije mi se problem vratiti i provjeriti, ali konstantna ponavljanja mi uništavaju knjigu. Baš sam prije par mjeseci imala isti problem s knjigom koju sam ja prevodila… divna priča, ali ponavljanje ubije dojam. A onda kraj. Rasplet. Neću ništa odati, ali, iako mi je jasno koji razlozi stoje iza takvog kraja (iz perspektive likova), nikako mi nije sjeo. Sve razumijem, na neki način je to možda idealan kraj za Addie, ali to nije kraj koji sam očekivala – što je više moj problem, nego problem knjige – i to nije odnos koji sam očekivala. Tu stajem, dok mi nije štogod više izletjelo:-)

Sve u svemu, Nevidljivi život Addie LaRue lijepa je priča, idealna za čitanje pred spavanje (ne zato što će vas uspavati, nego zato što je smirujućeg tempa i kratkih poglavlja) i razumijem galamu koja se digla oko nje. Samo što u mom slučaju ta galama nije bila u potpunosti opravdana. U konačnici, čitavo sam vrijeme imala dojam da mi nešto nedostaje u priči. Neki vrlo važan osjećaj, koji nisam mogla odrediti, a ne mogu ni sada. No, svakako preporuka za čitanje, jer „Švabica” je unutra pomiješala elemente preko nekoliko dobro poznatih književnih i filmskih uradaka i od njih napravila jednu iznimno čitljivu i vrlo komercijalnu priču.

NEBO I ZEMLJA

Iako u obje knjige prevladava nadnaravna komponenta i obje knjige sadrže svojevrsnog vraga i – na ovaj ili onaj način – pogodbu s istim, ova dva naslova ne mogu biti različitija. Dinamika, akcija i elementi horora koji prevladavaju u NOS4A2 sušta su suprotnost nježnosti, romantici i polaganom razvoju priče u Nevidljivom životu Addie LaRue. No, činjenica da sam ih čitala u isto vrijeme i da imaju približno jednak broj stranica, meni je bila dovoljan razlog da ih „obradim” u istom osvrtu – nešto drugačije, nešto neobično. Kažu da se suprotnosti privlače pa zašto ne? 🙂

MATT RICHARDS, MARK LANGTHORNE – SOMEBODY TO LOVE: FREDDIE MERCURY – ŽIVOT, SMRT I NASLJEĐE

izdavač: Rockmark

Moje poznavanje Queena i njihovog glazbenog opusa do čitanja ove knjige svelo se na ono što bismo mogli nazvati općom kulturom – spotovi koji su se vrtjeli na MTV-u ranih devedesetih, pjesme koje bih čula na radiju i činjenica da je frontman Freddie Mercury bio osebujna ličnost koja je prerano napustila ovaj svijet uslijed pošasti zvane AIDS.

Freddie Mercury umro je kad je meni bilo devet godina. Otprilike tad sam počela razvijati vlastiti glazbeni ukus, koji je šetao na relaciji boy bandovi – elektronska glazba. Od NKOTB do 2 Unlimited i sve između pa i oko toga. MTV, ali ponajviše njemački glazbeni kanal VIVA udarili su temelje mojim budućim glazbenim preferencijama. To se uglavnom svelo na tzv. eurodance i već spomenute boy bandove. Queen se, poput većine „drugih” bendova tih godinama nalazio na margini moje pažnje, među onim spotovima za koje se jedva čekalo da završe pa da bude nešto „po mom”. Jedini spot u kojemu bih bezrezervno uživala, zbog njegove komične komponente na početku, bio je I Want To Break Free. Srećom, nisam se povela za tadašnjim glazbenim ukusom mojih roditelja, jer je, uz povremeni izlet u solo opus Georgea Harrisona i Roya Orbisona, većinom uključivao zvuke tamburice, uključno s nesuđenim zagrebačkim gradonačelnikom 🙂

Odrastanje je pratio manje više jednak ukus, uz povremene iskorake prema trenutno popularnim pop izvođačima kao što su bili No Doubt, TLC, Britney Spears, Ricky Martin i tako dalje i tako bliže. Žanrovski sam bila posvuda, vremenski samo u trenutku. No, kako to biva, kad uđete u određene godine, nastupi nostalgija tako da sam od sredine svojih tridesetih nepovratno zapela u zvukovima osamdesetih i devedesetih, uz povremeni ustupak modernim popularnim EDM hitovima. Domaću glazbu ne slušam valjda od srednje škole i nezaboravne himne izlazaka u zagrebački The Best „Da l’ da udarim šakom o stol ja, ili to jednoj ženi ne treba…” – tko zna zna, tko ne zna možda i bolje 🙂

Unatoč svemu nabrojanom, kad zasviraju prvi taktovi Bohemian Rhapsody, We Are The Champions, I Want To Break Free, We Will Rock You, I Want It All, Who Wants To Live Forever, The Show Must Go On, Radio Ga Ga, Under Pressure, Another One Bites The Dust i još nebrojeno mnogo pjesama, budite sigurni da ću ih prepoznati, zaplesati, a uz neke čak i zapjevati. No, bez iznimke izmamit će mi osmijeh na lice. Toliki je utjecaj Queen imao, ima i imat će na sve prošle, sadašnje i buduće generacije.

Moj kontakt s Freddiejem Mercuryjem svih ovih godina sveo se samo na interakciju preko pjesama i video spotova. Nisam gledala niti jedan intervju, nisam čitala nijednu biografiju, ništa. Kao što sam napisala na početku, bio je za mene osebujna ličnost karakterističnih nastupa i jedinstvenog glasa. Osim poštovanja za sve što je stvorio s grupom Queen i ostavio iza sebe, drugih osjećaja nisam imala. Do sada.

Intiman, dubok i bolan uvid u život i borbu frontmena jednog od najvećih bendova svih vremena.

Povijesni pregled uspona i brojnih padova benda koji je od početka bio osuđen na svjetski uspjeh čistom snagom volje njegovog pjevača.

Priče iza nastanka nezaboravnih hitova.

Sloga i nesloga unutar benda, praćena polarizacijom članova na obiteljske ljude željne mirnog života i Freddieja.

Detalji koji su obilježili dva desetljeća ekstravagantnog tuluma koji je bio Freddiejev život.

Pozadinska kulisa proboja smrtonosnog virusa među ljudsku populaciju, kao i njegovog nekontroliranog širenja u određenoj populaciji SAD-a osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Borba za goli život, tajne, ljubav, seks, droga i hektolitri alkohola, upornost, osebujnost, eksperimentiranje s glazbom i putenim užicima te gomila hitova u kojima će uživati još mnoge generacije.

Nemoguće je suvislo sažeti bogatstvo tema kojih se dotakla ova knjiga, niti napisati „kratak sadržaj” nečijeg života.

Osim što je biografija jednog neprežaljenog umjetnika, ovo je monografija jednog besmrtnog benda, kronologija hitova koji će ostati zapisani u povijesti, udžbenik iz povijesti i biologije – sveobuhvatan prikaz jednog vremena, jedne ere, jedne posebne ličnosti, kakvu svijet nije vidio ni prije Freddieja, niti će ju vidjeti ikad nakon njega.

Priznat ću da sam ostala zatečena količinom ekstravagancije, promiskuiteta i hedonizma kojemu se podvrgao čovjek, koji je u mojim skromnim mislima uvijek bio povučeni, neshvaćeni introvert. Koliko sam samo bila u krivu, toliko i nisam. Freddie je bio štošta, ali jednostavan nikako. Ne mogu se pohvaliti zavidnim brojem pročitanih biografija, no svakako je do sad najkompleksnija osoba koju sam na taj način upoznala. Čitanje knjige konstantno sam prekidala „guglanjem” i pregledavanjem spotova na YouTubeu kako bih na svoje oči vidjela ono što su biografi u tom trenutku spomenuli. Moram priznati da je za mene čitanje biografije Freddieja Mercuryja bilo iskustvo za sva osjetila – i sad, dok pišem ove riječi na slušalicama čujem kako je Freddie „to učinio zbog ljubavi” 🙂 Definitvno sam dobila bolji uvid u bend, Fredideja, ali i stekla novo poštovanje prema vrlo prepoznatljivim notama koje su proizašle iz simbioze jedinstvenog Freddieja i prizemljenih Johna, Rogera i Briana. Da, mogli bismo reći da je Queen trideset godina nakon gubitka svog „zaštitnog znaka” dobio novog fana. Vjerujem da se jedan takav „preobrati” gotovo svake minute negdje u svijetu, jer nasljeđe koje je ovaj neobičan, na trenutke težak, a na trenutke žaljenja vrijedan čovjek ostavio iza sebe živjet će još dugo dugo.