KAREN DIONNE – KĆI KRALJA MOČVARE

izdavač: Sonatina

Kad sam prije par mjeseci telefonom razgovarala s gospođom S., vlasnicom Sonatine, o našoj suradnji izdavač-bloger, iste sam sekunde prihvatila dva naslova koja su tad bila u najavi: Nevidljivi život Addie LaRue i prvi nastavak Cursebreakers serijala autorice Brigid Kemmerer. Povela se rasprava i o ovoj knjizi, a ključni argument gospođe S. bio je „meni, koja nikako ne volim trilere knjiga je bila odlična”. I dalje sam bila skeptična kako će meni knjiga sjesti, ali pristala sam pružiti joj priliku. Usporedbe sa Sobom Emme Donoghue nisu joj išle u prilog, jer Soba me je ostavila u tako čudnom stanju da to nikako nisam željela ponoviti. No, koliko je slična, toliko je različita, uvjeravale su me kritike pa sam ipak odlučila vjerovati dragoj gospođi S. i pristala da mi pošalje knjigu. Neko vrijeme je samo stajala na „recenzentskom stoliću”, no prošli tjedan konačno sam ju uzela u ruke.

Helena Pelletier bila je tek dijete kada je vidjela kako joj oca odvode u zatvor na odsluženje doživotne kazne. Njezin otac oteo je njezinu majku kad je imala samo četrnaest godina i držao ju zatočenom u kolibi usred močvare. U tom zatočeništvu rođena je Helena. Dvanaest godina živjela je uvjerena da je život kakvim živi normalan – nije znala što je televizor, o svijetu je saznavala iz očevih priča i starih brojeva časopisa National Geographic. Otac ju je podučio preživljavanju u ekstremnim uvjetima, lovu i skrivanju. Svo to vrijeme, Helena nije susrela nijednu drugu osobu, osim majke i oca. Živjela je u uvjerenju da su normalna obitelj i da ju majka baš ne voli. Zato je stvorila vezu s ocem koja, iako vrlo neprimjerena (no, nikako u seksualnom smislu) za naše pojmove, Heleni je predstavljala jedinu pravu roditeljsku ljubav. Helena se ugledala na oca, divila mu se, iako su njegove metode podučavanja i kažnjavanja bile malo neobične djevojčici iz močvare. Nama potpuno neprihvatljive i kažnjive.

Helena je sada odrasla, već gotovo dvadeset godina živi na slobodi, udana je i ima dvoje djece. Iako još uvijek vrlo neprilagođena, Helena uspijeva skoro pa normalno funkcionirati u modernom svijetu. Sve dok jednog dana na radiju ne čuje kako je njezin otac pobjegao iz zatvora. Iako od njegovog uhićenja živi u tajnosti, pod drugim imenom, Helena strahuje za svoju obitelj i, svjesna kako je ona jedina koja zna predvidjeti očeve poteze, kreće u potjeru za njim. Sama.

Dok Helena traži svog odbjeglog oca, u nadi da će ga pronaći prije nego što on pronađe nju i njezinu obitelj, istovremeno nam prepričava svoje djetinjstvo s ocem i majkom, iz perspektive djevojčice kojoj je takav način života bio jedino što je poznavala. Paralelno progoneći čovjeka koji joj je podario, ali istovremeno upropastio život, prisjećat će se dana kad je smatrala da je sretna i dana kad je smatrala da „to tako mora biti”. Obje radnje prepune neviđene napetosti s pravom stavljaju riječ „psihološki” u definiciju ovog trilera.

Priča je prepuna dinamike i akcije, vrlo intenzivnih prizora nasilja – prema ljudima i prema životinjama – no, ono što stvarno ostaje urezano u sjećanje upravo su Helenina tumačenja svega toga. Iskreno, na trenutke sam se pitala ne priča li nam to Karen Dionne svoju osobnu priču. Lik Helene više nego uvjerljivo prikazuje o čemu točno i na koji način razmišlja i zaključuje dijete rođeno u zatočeništvu i zašto i kao odrasla osoba od nekih stvari ne može pobjeći. Vrlo nam zorno pokazuje zašto su neka njezina uvjerenja opravdana u kontekstu njezinog rođenja i djetinjstva, iako su nama potpuno neprihvatljiva. No, mi se ne možemo staviti u kožu takve djece, takvih ljudi. Pokazuje koliko je snažna ljubav djeteta prema roditelju, čak i kada je to dijete svjesno da je roditelj zločinac. Koliko truda je potrebno da se tu ljubav odvoji od činjenica. Razumjet ćemo Helenu, iako ju iz svoje perspektive nećemo moći opravdati. Shvatit ćemo da niti najmanji dio krivice ne leži na njoj, da je bila samo splet nesretnih okolnosti i da apsolutno ne zaslužuje osudu. I upravo u tome leži važnost i težina ove knjige.

Iako smatramo da se priče kao što su Soba ili Kći kralja močvare događaju samo na stranicama knjiga, ili u novinskim člancima neke tamo zemlje, činjenica je da takve priče postoje u stvarnom životu i događaju se stvarnim ljudima, a mi „sretnici” ponekad (često) nismo sposobni pomoći takvim ljudima da se prilagode životu na slobodi. Kada je jedino što poznaju zatočeništvo, takvi ljudi nakon što su okusili slobodu, često žale za sigurnošću zatočeništva, jer to je ono što poznaju, to je ono s čime se znaju nositi. Na čitavom je društvu da skine stigmu s takvih ljudi (naročito djece) i da im zajedničkim silama pomognemo da se prilagode onome što mi zovemo normalnim životom. Budući da ne znamo kako su Mama i Jack (pogotovo Jack!) iz Sobe prošli u tom procesu, Helenino iskustvo govori nam da je to uz mnogo truda i podrške moguće, makar to iskustvo bilo fikcija. Kako ono kažu – fikcija imitira stvarnost? Možda može upaliti i obrnuto.

Ako smatrate da sam posljednjim odlomkom previše projicirala knjigu u stvarnost, onda iz osvrta ponesite ovo: Kći kralja močvare izvrsno je napisan psihološki triler, koji na vrlo realističan način prikazuje borbu žene koja je odrastala u zatočeništvu s vlastitim demonima, od kojih su samo neki potekli iz zloglasne močvare.

Bili ljubitelji trilera, ili ne (kao gospođa S.) Kći kralja močvare sigurno vas neće ostaviti ravnodušnima. Suprotno svim mojim očekivanjima, meni je ušla u najbolje knjige pročitane ove godine i od mene imate apsolutnu preporuku za nju.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s