KAREN DIONNE – KĆI KRALJA MOČVARE

izdavač: Sonatina

Kad sam prije par mjeseci telefonom razgovarala s gospođom S., vlasnicom Sonatine, o našoj suradnji izdavač-bloger, iste sam sekunde prihvatila dva naslova koja su tad bila u najavi: Nevidljivi život Addie LaRue i prvi nastavak Cursebreakers serijala autorice Brigid Kemmerer. Povela se rasprava i o ovoj knjizi, a ključni argument gospođe S. bio je „meni, koja nikako ne volim trilere knjiga je bila odlična”. I dalje sam bila skeptična kako će meni knjiga sjesti, ali pristala sam pružiti joj priliku. Usporedbe sa Sobom Emme Donoghue nisu joj išle u prilog, jer Soba me je ostavila u tako čudnom stanju da to nikako nisam željela ponoviti. No, koliko je slična, toliko je različita, uvjeravale su me kritike pa sam ipak odlučila vjerovati dragoj gospođi S. i pristala da mi pošalje knjigu. Neko vrijeme je samo stajala na „recenzentskom stoliću”, no prošli tjedan konačno sam ju uzela u ruke.

Helena Pelletier bila je tek dijete kada je vidjela kako joj oca odvode u zatvor na odsluženje doživotne kazne. Njezin otac oteo je njezinu majku kad je imala samo četrnaest godina i držao ju zatočenom u kolibi usred močvare. U tom zatočeništvu rođena je Helena. Dvanaest godina živjela je uvjerena da je život kakvim živi normalan – nije znala što je televizor, o svijetu je saznavala iz očevih priča i starih brojeva časopisa National Geographic. Otac ju je podučio preživljavanju u ekstremnim uvjetima, lovu i skrivanju. Svo to vrijeme, Helena nije susrela nijednu drugu osobu, osim majke i oca. Živjela je u uvjerenju da su normalna obitelj i da ju majka baš ne voli. Zato je stvorila vezu s ocem koja, iako vrlo neprimjerena (no, nikako u seksualnom smislu) za naše pojmove, Heleni je predstavljala jedinu pravu roditeljsku ljubav. Helena se ugledala na oca, divila mu se, iako su njegove metode podučavanja i kažnjavanja bile malo neobične djevojčici iz močvare. Nama potpuno neprihvatljive i kažnjive.

Helena je sada odrasla, već gotovo dvadeset godina živi na slobodi, udana je i ima dvoje djece. Iako još uvijek vrlo neprilagođena, Helena uspijeva skoro pa normalno funkcionirati u modernom svijetu. Sve dok jednog dana na radiju ne čuje kako je njezin otac pobjegao iz zatvora. Iako od njegovog uhićenja živi u tajnosti, pod drugim imenom, Helena strahuje za svoju obitelj i, svjesna kako je ona jedina koja zna predvidjeti očeve poteze, kreće u potjeru za njim. Sama.

Dok Helena traži svog odbjeglog oca, u nadi da će ga pronaći prije nego što on pronađe nju i njezinu obitelj, istovremeno nam prepričava svoje djetinjstvo s ocem i majkom, iz perspektive djevojčice kojoj je takav način života bio jedino što je poznavala. Paralelno progoneći čovjeka koji joj je podario, ali istovremeno upropastio život, prisjećat će se dana kad je smatrala da je sretna i dana kad je smatrala da „to tako mora biti”. Obje radnje prepune neviđene napetosti s pravom stavljaju riječ „psihološki” u definiciju ovog trilera.

Priča je prepuna dinamike i akcije, vrlo intenzivnih prizora nasilja – prema ljudima i prema životinjama – no, ono što stvarno ostaje urezano u sjećanje upravo su Helenina tumačenja svega toga. Iskreno, na trenutke sam se pitala ne priča li nam to Karen Dionne svoju osobnu priču. Lik Helene više nego uvjerljivo prikazuje o čemu točno i na koji način razmišlja i zaključuje dijete rođeno u zatočeništvu i zašto i kao odrasla osoba od nekih stvari ne može pobjeći. Vrlo nam zorno pokazuje zašto su neka njezina uvjerenja opravdana u kontekstu njezinog rođenja i djetinjstva, iako su nama potpuno neprihvatljiva. No, mi se ne možemo staviti u kožu takve djece, takvih ljudi. Pokazuje koliko je snažna ljubav djeteta prema roditelju, čak i kada je to dijete svjesno da je roditelj zločinac. Koliko truda je potrebno da se tu ljubav odvoji od činjenica. Razumjet ćemo Helenu, iako ju iz svoje perspektive nećemo moći opravdati. Shvatit ćemo da niti najmanji dio krivice ne leži na njoj, da je bila samo splet nesretnih okolnosti i da apsolutno ne zaslužuje osudu. I upravo u tome leži važnost i težina ove knjige.

Iako smatramo da se priče kao što su Soba ili Kći kralja močvare događaju samo na stranicama knjiga, ili u novinskim člancima neke tamo zemlje, činjenica je da takve priče postoje u stvarnom životu i događaju se stvarnim ljudima, a mi „sretnici” ponekad (često) nismo sposobni pomoći takvim ljudima da se prilagode životu na slobodi. Kada je jedino što poznaju zatočeništvo, takvi ljudi nakon što su okusili slobodu, često žale za sigurnošću zatočeništva, jer to je ono što poznaju, to je ono s čime se znaju nositi. Na čitavom je društvu da skine stigmu s takvih ljudi (naročito djece) i da im zajedničkim silama pomognemo da se prilagode onome što mi zovemo normalnim životom. Budući da ne znamo kako su Mama i Jack (pogotovo Jack!) iz Sobe prošli u tom procesu, Helenino iskustvo govori nam da je to uz mnogo truda i podrške moguće, makar to iskustvo bilo fikcija. Kako ono kažu – fikcija imitira stvarnost? Možda može upaliti i obrnuto.

Ako smatrate da sam posljednjim odlomkom previše projicirala knjigu u stvarnost, onda iz osvrta ponesite ovo: Kći kralja močvare izvrsno je napisan psihološki triler, koji na vrlo realističan način prikazuje borbu žene koja je odrastala u zatočeništvu s vlastitim demonima, od kojih su samo neki potekli iz zloglasne močvare.

Bili ljubitelji trilera, ili ne (kao gospođa S.) Kći kralja močvare sigurno vas neće ostaviti ravnodušnima. Suprotno svim mojim očekivanjima, meni je ušla u najbolje knjige pročitane ove godine i od mene imate apsolutnu preporuku za nju.

EDITH NESBIT – PETERO DJECE I PJESKO, FENIKS I ČAROBNI SAG, PRIČA O AMULETU

izdavač: Zagrebačka naklada

Iako je „žarila i palila” na prijelazu devetnaestog i dvadesetog stoljeća, Edith Nesbit za mene je najveće otkriće ove godine.

Priča ide ovako. Negdje u ovo doba prošle godine posjetila sam moju divnu Mirjanu u njezinom ZuZi shopu (Antuna Šoljana 33, Zagreb). Među stotinama – možda i tisućama – knjiga na njezinim policama, za oko mi je zapela „Feniks i čarobni sag”. Predivna naslovnica i zanimljiv sinopsis – prodano. Tek nakon što sam došla kući i odlučila potražiti naslov na Goodreadsu, shvatila sam da je to drugi dio trilogije za djecu „Petero djece”, a trilogiju čine naslovi „Petero djece i Pjesko”, „Feniks i čarobni sag” te „Priča o amuletu”. Tražila sam preostala dva naslova za kupnju na internetu, no nije ih bilo. Knjiga je pospremljena na policu za neko kasnije čitanje i potencijalnu nabavku preostalih nastavaka.

Premotajmo naprijed na pretprošli tjedan. Ovaj put knjiga mi je zapela za oko na mojim policama. Vukla me. No, kako ću čitati bez preostala tri nastavka? Tu u priču ulijeće moja najdraža knjižnica i trilogija je spremna za čitanje. Posljednji nastavak pročitan je jutros i malo je reći da me ubija tuga što ne mogu pronaći posljednji nastavak koji mi nedostaje. Da, sinoć sam na webshopu izdavača ipak pronašla „Priču o amuletu” (i naručila ju), ali „Petero djece i Pjesko” ne mogu pronaći ni za lijek. Ako netko slučajno naleti na taj naslov, prišapnite mi, plaćam suhim zlatom. A u nastavku ću objasniti i zašto.

O KNJIGAMA

Cyril, Anthea, Robert, Jane i beba Janješce u prvoj knjizi poslani su na ljetovanje u prekrasnu bijelu kuću gdje, istražujući nepoznato mjesto, otkrivaju zapuštenu šljunčaru i u pijesku zakopano neobično stvorenje imena Pjesko. Pjesko je neka vrsta vilenjaka, koji ispunjava želje, ali radi to vrlo nevoljko. Iako je djecu upozorio da pažljivo biraju želje, kako im se ne bi obile o glavu, djeca kao djeca neizbježno će se uvaliti u nevolje sa svakom svojom željom. Srećo, djelovanje čarolije prestaje u suton, tako da u najgorem slučaju samo trebaju pričekati da sunce zađe i spašeni su. Zvuči jednostavno, zar ne? Nije nimalo.

U drugom nastavku djeca dobivaju novi sag za svoju sobu – predivan perzijski sag, koji nakon razmatanja otkrije jedno neobično jaje. U toplini sobe, iz jajeta će se izleći feniks, koji će djeci objasniti koliko je sag koji su dobili čaroban. Samo trebaju stati na njega i odvest će ih kamo god požele. No, naravno da će i u ovoj pustolovini po krivu poći sve što može i osigurati čitatelju nezaboravan doživljaj.

U posljednjoj priči, djeca će se ponovno susresti s Pjeskom, no ovaj put neće on biti taj koji će im ispunjavati želje. Ovaj put djeca imaju samo jednu želju, a kako bi im se ostvarila moraju pronaći drugu polovicu amuleta, koji su na Pjeskov savjet kupili u staretinarnici. Tražit će ju kroz prošlost i budućnost, jer – iako ne može ispunjavati želje – polovica amuleta sasvim je dovoljna za putovanje kroz vrijeme.

DOJMOVI

Ako vam išta govore naslovi poput Pet prijatelja i Kronike Narnije, onda ne morate čitati dalje – već ste uvjereni kako su ove knjige must read.

No, ako niste čitali gore spomenute naslove, ili jednostavno želite čuti moje dojmove – slobodno nastavite.

Pustolovine u dječjim romanima rijetko koga mogu ostaviti ravnodušnima. Postoji ta neka posebna magija koja se proteže kroz razne zgode i nezgode koje doživljavaju protagonisti takvih romana i često smo se kao djeca (a nerijetko i kao odrasli) poželjeli uvući u stranice knjiga i pridružiti se ekipi. Ta je magija posebno naglašena u knjigama starijeg datuma. Ne znam za vas, ali dječje knjige s početka pa sve do sredine dvadesetog stoljeća kao da sadrže neku posebnu notu pustolovine u odnosu na knjige novijeg datuma. Daleko od toga da novije knjige nisu posebne, no u starijima se sakrio taj neki poseban osjećaj koji kao da miluje dječju dušu nama. Ne znam razumijete li…. ili sam to samo ja.

Radnja trilogije Petero djece odvija se (većinom) u prvim godinama dvadesetog stoljeća u Londonu. Kažem većinom, jer sam već spomenula kako djeca putuju i kroz prostor i kroz vrijeme u knjigama. Možete si vizualizirati London početkom dvadesetog stoljeća. Njihov otac radi kao vojni izvjestitelj, a majka je često u posjeti bolesnoj baki, ako ne i sama boležljiva i na liječenju. O djeci većinom brigu vode sluge, a možete zamisliti koliko je posvećena ta briga. Djeca su uglavnom prepuštena samima sebi pa možete zaključiti u kakve se sve nevolje mogu (i hoće) uvaliti.

No, to su djeca iz jednog drugog vremena. Djeca drugačijeg odgoja i drugačijeg odnosa prema starijima pa i međusobno. Dok su današnji dječji protagonisti individualni, pomalo nevaljali, djeca u ovim romanima imaju snažan osjećaj brige prema braći i sestrama, vrlo izraženu empatiju i vrlo jak osjećaj onoga što je ispravno, pravedno i u redu. Nešto što rijetko srećemo u modernim romanima – barem na ovaj način. Upravo zato ovakve knjige imaju važnu odgojnu ulogu. Ljubav i suosjećanje koje djeca osjećaju jedni prema drugima, prema svojoj obitelji, prema služinčadi i prema neobičnim stvorenjima s kojima dijele stranice knjiga, a posebno prema onima kojima su nehotice učinili nažao, posebno iskaču u njihovim dinamičnim pustolovinama.

Neopisiva toplina, dječja mašta, ali i dječja mudrost, ono su što izdvajaju trilogiju o petero djece od svih drugih knjiga za djecu. Istovremeno, ono su što im je zajedničko s naslovima koje sam spomenula ranije. I baš zato imaju posebno mjesto u mom srcu.

Ne znam jesam li vas uvjerila kako su ovo knjige koje svakako vrijedi imati na policama vaših najmlađih, ali ja sam potpuno opčinjena njima i iskreno se nadam da će se svemir pobrinuti da se domognem i prvog nastavka koji mi nedostaje, jer – iako ih mogu posuditi u knjižnici kad god poželim – stvarno ih želim imati na svojim policama i gnjaviti svoje klince da ih čitaju.

Kad biste barem mogli osjetiti dio onoga što ja osjećam nakon čitanja, ali i sada dok pišem o tim naslovima… To mora da je ljubav.

GERALDINE BROOKS – NAROD KNJIGE

izdavač: Novela Media d.o.o.

Krajem rata, 1996. godine, u Sarajevu je pronađena pola stoljeća stara židovska knjiga, Sarajevska Hagada. Knjigu je hrabro spasio ravnatelj muzejske knjižnice u Sarajevu, Ozren Karaman, u vrijeme kada su knjižničari nesebično žrtvovali svoje živote kako bi spasili knjige od spaljivanja pod najezdom granata. Hanna Heath, konzervatorica iz Sidneyja, pozvana je kako bi pregledala srednjovjekovni kodeks i izvršila nužne popravke, nakon čega će Hagada biti izložena u sarajevskom Zemaljskom muzeju. Radeći na knjizi otkrit će četiri neobična traga zbog kojih će poželjeti više doznati o putovanju koje je knjiga prešla, od svog nastanka u Španjolskoj sredinom petnaestog stoljeća pa sve do današnjih dana.

Krilo kukca. Vinska mrlja. Kristal soli. Bijela dlaka.

Svaki od tih tragova za sobom nosi svoju priču, priču o hrabrim ljudima u teškim vremenima, priču o ratovima, politici, vjeri, obitelji i ljubavi. No, najvažnije – priču o knjigama. Krećući se unatrag od Drugog svjetskog rata u Sarajevu, preko posljednjih godina devetnaestog stoljeća u Beču, početka sedamnaestog stoljeća u Veneciji pa sve do sredine petnaestog stoljeća u Španjolskoj, pratit ćemo hrabre ljude u borbi za goli život, u čijim će se životima zateći neobična knjiga, ljude raznih vjeroispovijesti koje će povezati ljubav prema umjetnosti i u trenucima kada im vlastiti život visi o niti.

„…proveo sam mnoge noći ležeći budan u ovoj sobi, misleći da je Hagada došla u Sarajevo s razlogom. Bila je ovdje da nas stavi na kušnju, da vidi ima li ljudi koji znaju da je ono što nas sjedinjuje jače od onoga što nas razdvaja. Da biti ljudsko biće znači više nego biti Židov ili musliman, katolik ili pravoslavac.”

Na naslovnici knjige stoji: Jedna od onih knjiga koje ćete pamtiti. I to je sve što trebate znati. Nemojte se dati zavesti riječima poput krimić, triler, a pogotovo ne dajte da vas navuče usporedba s DaVincijevim kodom (da, i to sam negdje vidjela). Ne, ova knjiga je nešto sasvim drugo. Iako pri kraju nakratko dobiva notu krimića, ova je knjiga jedno putovanje kroz povijest, uz pomoć autoričine mašte, upoznavanje okolnosti u kojima je Hagada nastajala, kroz čije je sve ruke prošla i podsjetnik da ništa na ovom svijetu nije crno-bijelo, da smo svi krvavi ispod kože ma koje ona boje bila i kojemu se bogu molila.

Prekrasno prikazane sve prepreke s kojima se ljudski rod bori od svog postanka, sve zamke i blagodati svake vjere, ali i vrlo suptilan osvrt na rigidnost vjere (bilo koje) u odnosu na prava svakog čovjeka. Religije u nasljeđe ostavljaju prekrasne građevine i umjetnička djela, ali ostavljaju i krvave tragove koje su naslikali pojedinci pod izlikom više sile, a za vlastitu dobrobit. Nije puno drugačije ni danas, samo su alati kojima se služe možda malo bliže onoj pravoj strani zakona.

Iako piše o umjetnosti, ova knjiga sama po sebi je umjetničko djelo. Uz priču o Hagadi, doktorica Heath paralelno će otkrivati nepoznate detalje iz prošlosti svoje obitelji, dajući dodatnu dimenziju sadašnjosti u povijesni roman.

Savršeno ukomponirane priče, na kraju se maestralno objedinjuju i dobivaju svoj završetak, a sama knjiga toliko je pitka, toliko prepuna detalja i divnih likova, da se pitam što se dogodilo s autorima u posljednjih desetak godina da je ovakve knjige teško pronaći. „Narod knjige” primjer je knjige koja je pisana zbog umjetnosti, zbog ljubavi, a ne zbog komercijalne vrijednosti i to je ono što nedostaje većini romana novijeg datuma. Barem se meni tako čini.

Neopisivo sam uživala u čitanju ove knjige i do neba sam zahvalna Ivanki što mi ju je otkrila. Knjigu više nije moguće kupiti u knjižarama, ali svakako ju potražite u svojoj knjižnici. Uostalom, i ona sama posvećena je upravo – knjižničarima.