#MYFIRENDSCREATEMYTBR

Onima koji me prate na Instagramu, priča je poznata. Za one koji su možda prisutni samo ovdje na blogu, kratko objašnjenje. Izazov iz naslova na „balkanski bookstagram” prenijela je Marija s profila @distance.your.shelf. Ona je izabrala nas nekoliko knjigoljubaca koji smo joj predložili po jednu knjigu za čitanje tijekom veljače. Video s njezinim dojmovima nalazi se na njezinom Instagram profilu pa ga svakako pogledajte. Ja sam odlučila „ukrasti” ideju za ožujak pa su mi tako literaturu birale ranije spomenuta Marija, Tajana s profila @readinglistt1 i Biljana s profila @write_owl. U nastavku dojmovi o svakoj od knjiga, redoslijedom čitanja.

FRANK MCCOURT „ANGELIN PRAH”

Ovu knjigu čitala sam na Biljaninu preporuku i unaprijed sam znala da će biti problema s njom 😀 Ne zbog Biljane, da se razumijemo 😛

Riječ je o memoarima američkog autora irskog porijekla Franka McCourta. Prvi od tri sveska o piščevom životu govori o njegovom djetinjstvu, pa i prije, od upoznavanja njegovih roditelja pa sve do njegove osamnaeste godine i povratka u SAD. Frankovi roditelji upoznali su se u New Yorku, otac je bio potomak irskih imigranata, a majka je kao mlada iz Irske otišla u SAD u potrazi za boljim životom. Francis (Frank) njihovo je najstarije dijete. Nakon tragičnog događaja koji je uključivao peto dijete McCourtovih, djevojčicu Margaret, obitelj se vraća nazad u Irsku i tamo pokušava izgraditi život, no tragedija za tragedijom onemogućavat će bilo kakvu sreću za siromašnu obitelj, koja preživljava na bonovima, od crkavice koju zarađuje (ili, češće ne zarađuje) otac Malachy, a koja često usput ostane zapijena u nekoj krčmi.

Priča je mračna, teška, sumorna i tako, tako tužna. Sretan, miran i ispunjen život rijetko kad je vrijedan stranica knjige, takva smo vrsta. Strašno sam se mučila s knjigom. Neopisivo. U trenucima kad sam vodila vlastite bitke u svojoj glavi, ovo je bilo upravo ono od čega sam se trebala maknuti. Inače nisam tip za mračne knjige, iako razumijem i cijenim poantu zapisivanja najmračnijih godina ljudskog vijeka, bilo iz osobne ili malo šire perspektive. Ne volim knjige o ratovima, o holokaustu, progonima, imigrantima i slično. Ponavljam, svjesna sam potrebe za takvim knjigama, no jednostavno nisu „my cup of tea”… Užasno ih teško proživljavam i zaključila sam da jednostavno ne želim proživljavati tako teške emocije nakon čitanja. It’s my prerogative 😉

Prije čitanja dobila sam dosta komentara kako je knjiga divna, ali tužna. Moram priznati da mi je nedostajao ovaj divni dio. Priznat ću da se autor vješto koristio humorom na trenutke da ublaži tragedije, ali mene knjiga nije dirnula. Ne znam. Bila mi je dosadna, na trenutke mi je bilo teško poloviti sve likove i tko je kome što. Možda je ružno govoriti tako o nečijim memoarima, ali tako je, čemu lagati.

Frank McCourt bio je učitelj. Uvijek sam voljela učitelje. Ako pogledate njegove fotografije dostupne na internetu, vidjet ćete da je bio strašno simpatičan lik. Iz tog razloga mi je malo žao što ću priznati sljedeće: knjigu nisam dovršila. Odustala sam na prvoj polovici. Nije išlo. DNFala sam ju. Prošla su vremena kad sam se morala prisiljavati da pročitam knjigu koja mi se ne sviđa (khm…lektira…khm). Možda nekom drugom prilikom, u nekom drugom periodu života ponovno posegnem za Frankovim memoarima (taj starački osmijeh teško izlazi iz glave), ali sada… u ovo vrijeme… u ovom mentalnom stanju jednostavno ne ide.

ELIF SHAFAK „THE ARCHITECT’S APPRENTICE”

S Elif Shafak dosad nisam imala nikakvog iskustva, tako da nisam imala pojma što me čeka u Tajaninoj preporuci. Moram biti iskrena, Tajana mi nije preporučila konkretno ovu knjigu, nego mi je „naredila” da pročitam bilo što od Elif. Knjiga koju sam odabrala, ujedno je i jedina njezina koju posjedujem – kupila sam ju u najdražoj ljubljanskoj knjižari prije nekoliko godina. Svidjela mi se naslovnica, svidio mi se opis na poleđini i nije bila skupa. Prodano.

Malo mi je žao što sam zakasnila mjesec dana s čitanjem, jer sam kopanjem po Instagramu doznala kako je upravo ova knjiga bila praćena na čitateljskom profilu Vojvotkinje od Cornwalla (@duchessofcornwallsreadingroom) krajem veljače i početkom ožujka. Bilo bi baš fora da sam se uskladila s njom, ali eto…

Moram spomenuti da je knjiga prevedena na hrvatski pod nazivom „Majstor i ja” u izdanju Hene, no, budući da sam ju ja imala kod kuće na engleskom, bilo mi je jednostavnije čitati ju tako. Ne biste vjerovali koliko su tražene knjige Elif Shafak u mojoj knjižnici – načekala bih se da sam ju išla posuditi 😀

O radnji neću puno, sve je lijepo opisano u sinopsisu. No, o pisanju hoću itekako 🙂

Za ovu mi je knjigu trebalo najviše vremena. Istina, najopsežnija je i ima najsitniji font, no to nisu glavni razlozi zbog kojih se čita polako. Namjerno neću napisati sporo, jer to ima negativnu konotaciju, nego polako što podrazumijeva uživanje – a ja sam s „The Architect’s Apprentice” itekako uživala.

Vrijeme radnje proteže se kroz gotovo čitavo šesnaesto stoljeće, mjesto radnje je (uglavnom) prijestolnica Otomanskog carstva, Istanbul. Glavni likovi indijski čuvar slonova Jahan, majstor arhitekt Sinan, njegovi šegrti, jedno posebno romsko pleme, sultanova obitelj i nebrojeni mali, ali veliki likovi koji se pojavljuju u priči. No, važniji od svih njih bijeli je azijski ratni slonić Chota.

Kako sam već spomenula, ovo mi je bio prvi susret s pisanjem Elif Shafak i priznat ću kako sam imala potpuno pogrešno mišljenje o njezinim knjigama. Prva knjiga za koju sam čula bila je „Četrdeset pravila ljubavi”. Iako ispod samog naslova stoji da je roman o Rumiju, moj je mozak upalio sve moguće lampice i pomislio kako je to nekakva mješavina filozofije i fikcije. Nije me privlačilo. Dok su svi oko mene mahnito čitali „Kopile Istanbula”, „Crno mlijeko”, „Tri Evine kćeri”, ja sam ju obilazila u širokom luku. I bilo je to nepravedno. Zahvalna sam što me ovaj izazov natjerao da pročitam svoju prvu knjigu ove autorice. Način na koji ona piše uistinu je ljekovit. Uostalom, vjerujem da je dobar dio knjiga koje govore o nekim davnim vremenima, na vrlo poetičan način, ljekovit. Nije lijepo uspoređivati autore i njihova djela, no osjećaj koji sam imala prilikom čitanja osjetila sam čitajući „Shantaram” Gregoryja Davida Robertsa i „Katedralu mora” Ildefonsa Falconesa. Prva prati život odbjeglog australskog pljačkaša banaka u Indiji u drugoj polovici 20.st, a druga gradnju katedrale u Španjolskoj sredinom 14.st. Nijedna od te tri knjige nemaju nikakve veze jedna s drugom (i trećom) što se tiče radnje, niti vremena u kojemu se ona odvija, no sve tri su prepune onih sitnih detalja koje ne možete doživjeti ako niste bili tamo u to vrijeme.

Za razliku od knjiga koje čitate polako, jer su preintenzivne za dugotrajno čitanje (poput „Mladenke kostonoge” u mom slučaju, ali na najpozitivniji mogući način), „The Architect’s Apprentice” mogla bi se čitati satima, no „vrag je u detaljima” pa ćete svaku rečenicu čitati riječ po riječ dok se ne „ugnijezdi” kako treba u vaš mozak i srce.

I sama sam iznenađena koliko me ugodno iznenadila Elif Shafak. Hvala, Tajana, na preporuci. Neću lagati i tvrditi da mi je najdraža autorica ikad, niti da ću sada mahnito čitati sve njezine knjige, ali da sam sretna što sam razbila predrasude o njoj – jesam, da sam sretna što sam pročitala ovu fantaziju od knjige – jesam, da ću s vremena na vrijeme pročitati još koju njezinu knjigu – hoću, ali nije me pomela s nogu, kao što su to učinile neke druge autorice ili autori. No, da divno piše i da ulaže neopisivo mnogo truda u podudaranje povijesti i fikcije – apsolutno. Pisci povijesne fikcije u mojim su očima vrijedni divljenja.

MATT HAIG „THE HUMANS”

Ovo je bila najočekivanija preporuka. Od Marije nisam očekivala ni manje ni više nego Haiga. S obzirom da mi je prilikom naše prve prepiske o njegovim naslovima (nakon njezine video recenzije knjige „The Midnight Library” – potražite ju na njezinom profilu obavezno) rekla da kad krenem s njegovim opusom to bude baš s naslovom „The Humans”, očekivala sam upravo taj naslov. Da, ni Haiga do sada nisam čitala, no ono što sam čula o njemu smjestilo se na dva suprotna spektra – ili su ljudi oduševljeni njime, ili im se uopće ne sviđa. Ja sam bila uvjerena da ću se naći u prvoj grupi i upravo zato sam pokupovala sve njegove naslove dostupne na Book Depositoryju 😀

Knjiga „The Humans” nije dostupna na hrvatskom jeziku, no neke Haigove knjige jesu. Ono što iz glave mogu izvući su: “Radleyevi” u izdanju Algoritma; “Zašto ostati živ” i dječje knjige “Dječak zvan Božić” i “Djevojčica koja je spasila Božić” u izdanju Mozaik knjige te “Kako zaustaviti vrijeme” i “Zapisi o nervoznom planetu” u izdanju Vorto Palabre. Nadam se da nisam koji zaboravila 🙂

Vanzemaljsko biće iz daleke galaksije dobiva zadatak „spustiti se” na Zemlju i preuzeti tijelo poznatog engleskog matematičara Andrewa Martina. Profesor Martin, nakon dugo vremena uspio je dokazati tzv. Riemannovu hipotezu, koja će promijeniti život na planetu kakav poznajemo. No, „nekome gore” to ne odgovara pa je spomenuto biće poslano na Zemlju u otetom tijelu Andrewa Martina kako bi uništilo dokaze o dokazu te hipoteze. Zbrkano, znam. U međuvremenu novi profesor Martin otkrivat će detalje o životu na Zemlji, o sitnicama koje ljude čine ljudima, ali i koliko je ugodno pseće društvo. Više o radnji neću pisati da vam ne pokvarim užitak čitanja.

Marija, možeš odahnuti. Gotova sam, Haig me kupio za sva vremena. Neopisivo sam uživala u ovoj knjizi. Od znanstvene strane, emocija i topline pa sve do urnebesnog humora koji prožima gotovo svaku rečenicu. Onaj britki, ironični, britanski humor koji tako volim. Ako ste djeca devedesetih, onda ćete se sjetiti silnih filmova i serija u kojima vanzemaljci ili androidi otkrivaju zemaljski život i ljudske posebnosti. Apsolutno svaki od tih filmova i serija obilovali su humorom, ali ovo je još jednu klasu iznad svega toga. I to ne samo po pitanju humora. Toliko dubine, toliko emocija i toliko slojevito (pre)ispitivanje našeg postojanja, naše svrhe na ovom planetu i u svemiru općenito te vječna borba života i smrti – Haig je u ovom naizgled običnom, humorističnom kvazi-SF romanu pokrio toliko tema da mi stvarno nije jasno kako mu je ostalo išta inspiracije za ostale romane. Čini se da ću to morati uskoro provjeriti 😉

Kapa do poda Haigu, a tebi Marija hvala što si mi otkrila njega i njegovo pisanje. Jednog dana, kad ova agonija prođe, ima da se nađemo „na neutralnom terenu” – predlažem Ljubljanu 😛 – i uživo razglabamo o njegovim knjigama. Sigurna sam da ću do tada pročitati još koju iz njegovog opusa, koji mi strpljivo sjedi na policama (ako ne i sve).

ZA KRAJ

Nakon što sam odustala od „Angelinog praha”, izazov je bio pjesma. No, puno sam vremena provela razmišljajući hoću li, kao Marija, nastaviti s izazovom i u travnju. Nakon višednevnog zasjedanja, porota je odlučila da ipak neću 🙂 Bilo je ovo jedno novo iskustvo, no među nova iskustva spada i moje nedavno pridruživanje dvama book clubovima na društvenim mrežama, kao i jednom koji se održava uživo (a koji je zapravo nastao sasvim spontano), tako da će ovaj izazov malo pričekati neko drugo vrijeme. Još kad uzmemo u obzir #grishaversereadalong, nemam pojma kad ću pročitati sve knjige koje su proizašle iz tih grupnih čitanja, a kamoli još nešto ekstra 🙂 No, svejedno se veselim svim knjigama koje me čekaju u travnju. A vjerujem i da ću #myfriendscreatemytbr izazov upregnuti još koji put tokom ove godine, jer bilo je zabavno, iako dvije od tri knjige vjerojatno sama nikad (ili barem ne tako skoro) ne bih uzela na čitanje 🙂

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s