#MYFIRENDSCREATEMYTBR

Onima koji me prate na Instagramu, priča je poznata. Za one koji su možda prisutni samo ovdje na blogu, kratko objašnjenje. Izazov iz naslova na „balkanski bookstagram” prenijela je Marija s profila @distance.your.shelf. Ona je izabrala nas nekoliko knjigoljubaca koji smo joj predložili po jednu knjigu za čitanje tijekom veljače. Video s njezinim dojmovima nalazi se na njezinom Instagram profilu pa ga svakako pogledajte. Ja sam odlučila „ukrasti” ideju za ožujak pa su mi tako literaturu birale ranije spomenuta Marija, Tajana s profila @readinglistt1 i Biljana s profila @write_owl. U nastavku dojmovi o svakoj od knjiga, redoslijedom čitanja.

FRANK MCCOURT „ANGELIN PRAH”

Ovu knjigu čitala sam na Biljaninu preporuku i unaprijed sam znala da će biti problema s njom 😀 Ne zbog Biljane, da se razumijemo 😛

Riječ je o memoarima američkog autora irskog porijekla Franka McCourta. Prvi od tri sveska o piščevom životu govori o njegovom djetinjstvu, pa i prije, od upoznavanja njegovih roditelja pa sve do njegove osamnaeste godine i povratka u SAD. Frankovi roditelji upoznali su se u New Yorku, otac je bio potomak irskih imigranata, a majka je kao mlada iz Irske otišla u SAD u potrazi za boljim životom. Francis (Frank) njihovo je najstarije dijete. Nakon tragičnog događaja koji je uključivao peto dijete McCourtovih, djevojčicu Margaret, obitelj se vraća nazad u Irsku i tamo pokušava izgraditi život, no tragedija za tragedijom onemogućavat će bilo kakvu sreću za siromašnu obitelj, koja preživljava na bonovima, od crkavice koju zarađuje (ili, češće ne zarađuje) otac Malachy, a koja često usput ostane zapijena u nekoj krčmi.

Priča je mračna, teška, sumorna i tako, tako tužna. Sretan, miran i ispunjen život rijetko kad je vrijedan stranica knjige, takva smo vrsta. Strašno sam se mučila s knjigom. Neopisivo. U trenucima kad sam vodila vlastite bitke u svojoj glavi, ovo je bilo upravo ono od čega sam se trebala maknuti. Inače nisam tip za mračne knjige, iako razumijem i cijenim poantu zapisivanja najmračnijih godina ljudskog vijeka, bilo iz osobne ili malo šire perspektive. Ne volim knjige o ratovima, o holokaustu, progonima, imigrantima i slično. Ponavljam, svjesna sam potrebe za takvim knjigama, no jednostavno nisu „my cup of tea”… Užasno ih teško proživljavam i zaključila sam da jednostavno ne želim proživljavati tako teške emocije nakon čitanja. It’s my prerogative 😉

Prije čitanja dobila sam dosta komentara kako je knjiga divna, ali tužna. Moram priznati da mi je nedostajao ovaj divni dio. Priznat ću da se autor vješto koristio humorom na trenutke da ublaži tragedije, ali mene knjiga nije dirnula. Ne znam. Bila mi je dosadna, na trenutke mi je bilo teško poloviti sve likove i tko je kome što. Možda je ružno govoriti tako o nečijim memoarima, ali tako je, čemu lagati.

Frank McCourt bio je učitelj. Uvijek sam voljela učitelje. Ako pogledate njegove fotografije dostupne na internetu, vidjet ćete da je bio strašno simpatičan lik. Iz tog razloga mi je malo žao što ću priznati sljedeće: knjigu nisam dovršila. Odustala sam na prvoj polovici. Nije išlo. DNFala sam ju. Prošla su vremena kad sam se morala prisiljavati da pročitam knjigu koja mi se ne sviđa (khm…lektira…khm). Možda nekom drugom prilikom, u nekom drugom periodu života ponovno posegnem za Frankovim memoarima (taj starački osmijeh teško izlazi iz glave), ali sada… u ovo vrijeme… u ovom mentalnom stanju jednostavno ne ide.

ELIF SHAFAK „THE ARCHITECT’S APPRENTICE”

S Elif Shafak dosad nisam imala nikakvog iskustva, tako da nisam imala pojma što me čeka u Tajaninoj preporuci. Moram biti iskrena, Tajana mi nije preporučila konkretno ovu knjigu, nego mi je „naredila” da pročitam bilo što od Elif. Knjiga koju sam odabrala, ujedno je i jedina njezina koju posjedujem – kupila sam ju u najdražoj ljubljanskoj knjižari prije nekoliko godina. Svidjela mi se naslovnica, svidio mi se opis na poleđini i nije bila skupa. Prodano.

Malo mi je žao što sam zakasnila mjesec dana s čitanjem, jer sam kopanjem po Instagramu doznala kako je upravo ova knjiga bila praćena na čitateljskom profilu Vojvotkinje od Cornwalla (@duchessofcornwallsreadingroom) krajem veljače i početkom ožujka. Bilo bi baš fora da sam se uskladila s njom, ali eto…

Moram spomenuti da je knjiga prevedena na hrvatski pod nazivom „Majstor i ja” u izdanju Hene, no, budući da sam ju ja imala kod kuće na engleskom, bilo mi je jednostavnije čitati ju tako. Ne biste vjerovali koliko su tražene knjige Elif Shafak u mojoj knjižnici – načekala bih se da sam ju išla posuditi 😀

O radnji neću puno, sve je lijepo opisano u sinopsisu. No, o pisanju hoću itekako 🙂

Za ovu mi je knjigu trebalo najviše vremena. Istina, najopsežnija je i ima najsitniji font, no to nisu glavni razlozi zbog kojih se čita polako. Namjerno neću napisati sporo, jer to ima negativnu konotaciju, nego polako što podrazumijeva uživanje – a ja sam s „The Architect’s Apprentice” itekako uživala.

Vrijeme radnje proteže se kroz gotovo čitavo šesnaesto stoljeće, mjesto radnje je (uglavnom) prijestolnica Otomanskog carstva, Istanbul. Glavni likovi indijski čuvar slonova Jahan, majstor arhitekt Sinan, njegovi šegrti, jedno posebno romsko pleme, sultanova obitelj i nebrojeni mali, ali veliki likovi koji se pojavljuju u priči. No, važniji od svih njih bijeli je azijski ratni slonić Chota.

Kako sam već spomenula, ovo mi je bio prvi susret s pisanjem Elif Shafak i priznat ću kako sam imala potpuno pogrešno mišljenje o njezinim knjigama. Prva knjiga za koju sam čula bila je „Četrdeset pravila ljubavi”. Iako ispod samog naslova stoji da je roman o Rumiju, moj je mozak upalio sve moguće lampice i pomislio kako je to nekakva mješavina filozofije i fikcije. Nije me privlačilo. Dok su svi oko mene mahnito čitali „Kopile Istanbula”, „Crno mlijeko”, „Tri Evine kćeri”, ja sam ju obilazila u širokom luku. I bilo je to nepravedno. Zahvalna sam što me ovaj izazov natjerao da pročitam svoju prvu knjigu ove autorice. Način na koji ona piše uistinu je ljekovit. Uostalom, vjerujem da je dobar dio knjiga koje govore o nekim davnim vremenima, na vrlo poetičan način, ljekovit. Nije lijepo uspoređivati autore i njihova djela, no osjećaj koji sam imala prilikom čitanja osjetila sam čitajući „Shantaram” Gregoryja Davida Robertsa i „Katedralu mora” Ildefonsa Falconesa. Prva prati život odbjeglog australskog pljačkaša banaka u Indiji u drugoj polovici 20.st, a druga gradnju katedrale u Španjolskoj sredinom 14.st. Nijedna od te tri knjige nemaju nikakve veze jedna s drugom (i trećom) što se tiče radnje, niti vremena u kojemu se ona odvija, no sve tri su prepune onih sitnih detalja koje ne možete doživjeti ako niste bili tamo u to vrijeme.

Za razliku od knjiga koje čitate polako, jer su preintenzivne za dugotrajno čitanje (poput „Mladenke kostonoge” u mom slučaju, ali na najpozitivniji mogući način), „The Architect’s Apprentice” mogla bi se čitati satima, no „vrag je u detaljima” pa ćete svaku rečenicu čitati riječ po riječ dok se ne „ugnijezdi” kako treba u vaš mozak i srce.

I sama sam iznenađena koliko me ugodno iznenadila Elif Shafak. Hvala, Tajana, na preporuci. Neću lagati i tvrditi da mi je najdraža autorica ikad, niti da ću sada mahnito čitati sve njezine knjige, ali da sam sretna što sam razbila predrasude o njoj – jesam, da sam sretna što sam pročitala ovu fantaziju od knjige – jesam, da ću s vremena na vrijeme pročitati još koju njezinu knjigu – hoću, ali nije me pomela s nogu, kao što su to učinile neke druge autorice ili autori. No, da divno piše i da ulaže neopisivo mnogo truda u podudaranje povijesti i fikcije – apsolutno. Pisci povijesne fikcije u mojim su očima vrijedni divljenja.

MATT HAIG „THE HUMANS”

Ovo je bila najočekivanija preporuka. Od Marije nisam očekivala ni manje ni više nego Haiga. S obzirom da mi je prilikom naše prve prepiske o njegovim naslovima (nakon njezine video recenzije knjige „The Midnight Library” – potražite ju na njezinom profilu obavezno) rekla da kad krenem s njegovim opusom to bude baš s naslovom „The Humans”, očekivala sam upravo taj naslov. Da, ni Haiga do sada nisam čitala, no ono što sam čula o njemu smjestilo se na dva suprotna spektra – ili su ljudi oduševljeni njime, ili im se uopće ne sviđa. Ja sam bila uvjerena da ću se naći u prvoj grupi i upravo zato sam pokupovala sve njegove naslove dostupne na Book Depositoryju 😀

Knjiga „The Humans” nije dostupna na hrvatskom jeziku, no neke Haigove knjige jesu. Ono što iz glave mogu izvući su: “Radleyevi” u izdanju Algoritma; “Zašto ostati živ” i dječje knjige “Dječak zvan Božić” i “Djevojčica koja je spasila Božić” u izdanju Mozaik knjige te “Kako zaustaviti vrijeme” i “Zapisi o nervoznom planetu” u izdanju Vorto Palabre. Nadam se da nisam koji zaboravila 🙂

Vanzemaljsko biće iz daleke galaksije dobiva zadatak „spustiti se” na Zemlju i preuzeti tijelo poznatog engleskog matematičara Andrewa Martina. Profesor Martin, nakon dugo vremena uspio je dokazati tzv. Riemannovu hipotezu, koja će promijeniti život na planetu kakav poznajemo. No, „nekome gore” to ne odgovara pa je spomenuto biće poslano na Zemlju u otetom tijelu Andrewa Martina kako bi uništilo dokaze o dokazu te hipoteze. Zbrkano, znam. U međuvremenu novi profesor Martin otkrivat će detalje o životu na Zemlji, o sitnicama koje ljude čine ljudima, ali i koliko je ugodno pseće društvo. Više o radnji neću pisati da vam ne pokvarim užitak čitanja.

Marija, možeš odahnuti. Gotova sam, Haig me kupio za sva vremena. Neopisivo sam uživala u ovoj knjizi. Od znanstvene strane, emocija i topline pa sve do urnebesnog humora koji prožima gotovo svaku rečenicu. Onaj britki, ironični, britanski humor koji tako volim. Ako ste djeca devedesetih, onda ćete se sjetiti silnih filmova i serija u kojima vanzemaljci ili androidi otkrivaju zemaljski život i ljudske posebnosti. Apsolutno svaki od tih filmova i serija obilovali su humorom, ali ovo je još jednu klasu iznad svega toga. I to ne samo po pitanju humora. Toliko dubine, toliko emocija i toliko slojevito (pre)ispitivanje našeg postojanja, naše svrhe na ovom planetu i u svemiru općenito te vječna borba života i smrti – Haig je u ovom naizgled običnom, humorističnom kvazi-SF romanu pokrio toliko tema da mi stvarno nije jasno kako mu je ostalo išta inspiracije za ostale romane. Čini se da ću to morati uskoro provjeriti 😉

Kapa do poda Haigu, a tebi Marija hvala što si mi otkrila njega i njegovo pisanje. Jednog dana, kad ova agonija prođe, ima da se nađemo „na neutralnom terenu” – predlažem Ljubljanu 😛 – i uživo razglabamo o njegovim knjigama. Sigurna sam da ću do tada pročitati još koju iz njegovog opusa, koji mi strpljivo sjedi na policama (ako ne i sve).

ZA KRAJ

Nakon što sam odustala od „Angelinog praha”, izazov je bio pjesma. No, puno sam vremena provela razmišljajući hoću li, kao Marija, nastaviti s izazovom i u travnju. Nakon višednevnog zasjedanja, porota je odlučila da ipak neću 🙂 Bilo je ovo jedno novo iskustvo, no među nova iskustva spada i moje nedavno pridruživanje dvama book clubovima na društvenim mrežama, kao i jednom koji se održava uživo (a koji je zapravo nastao sasvim spontano), tako da će ovaj izazov malo pričekati neko drugo vrijeme. Još kad uzmemo u obzir #grishaversereadalong, nemam pojma kad ću pročitati sve knjige koje su proizašle iz tih grupnih čitanja, a kamoli još nešto ekstra 🙂 No, svejedno se veselim svim knjigama koje me čekaju u travnju. A vjerujem i da ću #myfriendscreatemytbr izazov upregnuti još koji put tokom ove godine, jer bilo je zabavno, iako dvije od tri knjige vjerojatno sama nikad (ili barem ne tako skoro) ne bih uzela na čitanje 🙂

FRANCES HODGSON BURNETT – THE SECRET GARDEN / TAJNI VRT

Mary Lennox rodila se i živjela u Indiji, sve dok joj jednog kobnog dana kolera nije odnijela čitavu obitelj i poslugu. Naviknuta da ju po čitave dane netko dvori, zabavlja i doslovce odijeva, Mary će se teško snaći u novom životu koji ju čeka u Yorkshireu, kamo je poslana da živi s jedinim živućim rođakom – ujakom, gospodinom Cravenom. Archibald Craven posljednjih je deset godina udovac, nakon što je izgubio suprugu u groznoj nesreći u njezinom omiljenom vrtu. Nakon gubitka supruge, gospodin Craven zaključao je vrt i ključ zakopao duboko u zemlju. Povukao se u sebe i od boli često bježao na duga putovanja po Europi. Po dolasku u ogroman i pust Misselthwaite Manor, Mary će se osjećati usamljenom, budući da ovdje ne postoji služavka čija je zadaća zabavljati desetogodišnju djevojčicu. Primorana pronaći zabavu sama, lutat će ogromnim vrtovima i voćnjacima na imanju. Čuvši priču o zaključanom vrtu, Mary odluči potražiti ključ i vrata tajnog vrta. Uz pomoć lokalnog dječaka imena Dickon i malenog crvendaća, Mary će pronaći ulaz u tajni vrt i ponovno ga oživjeti. Tako će oživjeti i sama, otkriti što znači uistinu biti dijete i pronaći magiju skrivenu u tajnom vrtu. No, neće samo Mary oživjeti zbog čarobnog vrta – noću se u kući čuje neobičan plač, a nešto je potrebno učiniti i po pitanju sumorne tuge koja već desetljeće u kandžama drži gospodina Cravena…

Prije čitanja Tajnog vrta, nisam imala apsolutno nikakva očekivanja. Nisam ju do sada čitala, niti sam gledala ijednu od ekranizacija. Nisam o priči znala ništa, osim onoga što piše na poleđini same knjige. Knjiga me „izula iz cipela”. Toliko čarolije i divote dugo nisam srela u nekoj knjizi, ako ne računamo Kronike iz Narnije – onda znate koliko mi se svidjela. Malo sam se mučila s jorkširskim narječjem, ali budući da se ipak radi o dječjoj knjizi, uspjela sam ju pročitati bez većih problema.

Stil pisanja, karakterizacija likova, dijalozi, emocije – sve je toliko odmjereno, toliko divno, toliko… ne znam. Jedna od onih predivnih priča koje vas prate kroz čitav život. Kao i za Kronike Narnije, žao mi je što Tajni vrt nisam čitala kao dijete. Toliko čarolije u samo jednoj priči… Neopisivo.

U međuvremenu sam saznala da je prvi autoričin roman Mali lord Fauntleroy uvršten na popis lektire za šesti razred osnovne škole i stvarno se veselim „buddy readu” sa sinom iduće godine 🙂

Ako do sada niste imali priliku pročitati Tajni vrt, svakako to ispravite. Suze su mi navrle na oči preko nekoliko puta. Knjiga je to koju vrijedi pročitati, posjedovati ju i vraćati joj se kad god osjetite da vam magija izmiče… U posljednje vrijeme, to je gotovo svaki dan, ako mene pitate.

PREPORUKE ZA RAZBIJANJE „KORONA BLUESA”

Kako se bliži prvi rođendan famoznog lockdowna, i svi smo u većoj ili manjoj mjeri osjetili posljedice epidemije na mentalno zdravlje (naročito u posljednje vrijeme, kad je izlaz iz tunela tako blizu, a tako daleko), na prijedlog vjerne pratiteljice odlučila sam sastaviti izrazito osoban i subjektivan popis prijedloga za čitanje, koji bi nam mogao pomoći da na trenutak-dva zaboravimo na svijet izvan korica knjige te malo podignemo raspoloženje. Ponavljam, prijedlozi su vrlo subjektivni, ali, zapravo, nije li i samo čitanje takvo? 😉 Pa krenimo.

ZA NEPOPRAVLJIVE ROMANTIKE

Ako je vaša „comfort” literatura negdje u domeni ljubavnih romana, onda je apsolutna preporuka za vas čitav opus Marilene Dužman. Vruće ljubavne priče, Marilenin specifičan humor, uz malo istarskog dijalekta i tu i tamo nekom ozbiljnom temom koju Marilena vješto obrađuje, bez tuge, drame i patetike, izvrstan su način da malo isključite vanjski svijet i popravite svoje raspoloženje.

Nezaboravna životno-ljubavno-prekrasna saga o Sedam sestara uskoro dobiva svoj epilog, no dok ne stigne taj posljednji nastavak, možemo uživati u dostupnim pričama (nedavno je izašao i šesti nastavak Sunčeva sestra, koji se do zaključivanja ovog članka nije našao na mojim policama, ali i to je u planu uskoro 😉 ). Serijal Sedam sestara ne pripada nijednom konkretnom žanru. Vjerujem da će se oni koji su čitali knjige složiti sa mnom kad kažem kako sadrže elemente ljubavnih romana, misterije, bajke i jednu nedefiniranu notu koju imaju samo one knjige koje su sposobne dirnuti vas duboko u dušu. Definitivno knjige koje će nahraniti vaše srce i pomoći vam da prebrodite potištenost zbog ovih teških vremena.

ZA DJECU U DUŠI

Iz iskustva vam tvrdim – nema boljeg lijeka za tugu i potištenost od dječje literature. Moji favoriti su apsolutno sve knjige Davida Walliamsa, koje obiluju humorom, neće vam oduzeti puno vremena, a nezgode i pustolovine s njihovih stranica izmamit će osmijeh na vaše lice i nakratko ćete zaboraviti na brojke i mjere – garantiram.

S druge strane, za one zahtjevnijeg ukusa, tu je duologija o hrabrom dječaku Fionnu, prepuna pustolovine, misterije i topline kakvu možete naći samo u knjigama za djecu. Za ljubitelje Pet prijatelja apsolutna preporuka.

ZA ONE KOJI FANTAZIRAJU

Fantasy je žanr koji je „po defaultu” bijeg od stvarnosti. To je ujedno i žanr kojemu i sama pribjegnem kad mi je dosta svega. Osim Harryja Pottera i knjiga iz Grishaverse serijala (s kojima vas redovno pilim), postoji pregršt serijala kojima se volim okrenuti kad mi je stvarnog svijeta preko glave. Na fotografiji su samo prvi nastavci svakog od njih i, iako nisu svi dovršeni, vjerujem da nas izdavači neće ostaviti kratkih rukava, naročito kad su tako blizu kraja. Tu posebno mislim na serijal Prijestolje od stakla, s obzirom da su za serijal o Vješcu i Laininu Kći finalni nastavci najavljeni za ovu godinu, kao i čitava trilogija Sjena i Kost s kojom počinje Grishaverse avantura. S obzirom da nakon duologije o Vranama (koja izgleda neće stati samo na duologiji, nego prerasti u trilogiju) slijedi i duologija King of Scars, nadam se da ćemo u idućoj godini ispratiti čitav dostupan Grishaverse serijal na hrvatskom jeziku. Neovisno o tome, duologija Šest vrana dostupna je i čeka da vam podigne raspoloženje. Uh, a rekla sam da neću o Grishaverseu 😀

Igre gladi i Sanjar Strange dovršeni su serijali, a Nordijska mitologija ovdje stoji kao predstavnik autora više nego serijala – Neil Gaiman garantirano će izbaciti sve svjetovne probleme iz vaših glava.

ZA KRIMINALCE

Kriminalistički žanr i podizanje raspoloženja nekako ne idu ruku pod ruku, no postoje neke knjige čija izvedba, kao i majstorstvo autora jednostavno isključe svijet oko vas i povuku vas na neka druga (mračnija) mjesta, no tamo vam je toliko dobro da nećete požaliti. Djeca slijepoga kovača, Sedam smrti Evelyn Hardcastle i sve od Petera Jamesa spadaju u tu kategoriju. Barem među knjigama koje sam ja pročitala. Za one „zahtjevnijeg” ukusa, moja vrlo subjektivna preporuka je Milenijska trilogija Stiega Larssona.

ZA FANTASTIČNE STRANCE

Komplet knjiga u kojima svjetski poznati autori na svoj način pripovijedaju priče o svjetski poznatim super junacima, moja je preporuka na engleskom jeziku. Iz vrlo jednostavnog razloga – nisu prevedene na hrvatski. Ako niste baš „od engleskog”, spomenute knjige prevedene su na srpski jezik u izdanju Urban Readsa i naslovnice su im famozne. Samo kažem. Ako imena autora nisu preporuka za ove knjige, onda ne znam što jest. Nešto fenomenalno.

ZA MENE

Na samom kraju predstavit ću vam konkretne naslove koji su moj bijeg. Naravno, pored svih gore nabrojanih.

Poezija je uvijek dobar izbor za kratki bijeg od svega, a osim ove fenomenalne edicije probranih pjesama po godišnjim dobima, tu spadaju i pjesme Rupi Kaur.

Unutarnje inženjerstvo je knjiga koju sam već nekoliko puta čitala i svaki put me oraspoloži i donese mi mir.

Slučajni cimeri… ah, Slučajni cimeri… Tiffy i Leon nikad mi neće dosaditi ❤

O Slici Doriana Grayja i Kronikama Narnije mislim da sam već dovoljno govorila 😀 To su moje „the” knjige za vijeke vjekova ❤

A KOJE SU VAŠE?

Pišite mi u komentarima tu ili na Instagramu, koje su vaše knjige kojima pribjegnete kad vas sustigne sumornost stvarnog svijeta? Veselim se čuti i vaše prijedloge ❤

Sve spomenute knjige na hrvatskom jeziku možete pronaći u knjižarama Znanje i Hoću knjigu, te u web shopovima izdavača. Knjige Marilene Dužman, osim u knjižarama, možete nabaviti direktnim kontaktom putem Facebook stranice autorice. Seriju knjiga o super junacima na engleskom jeziku, kao i omnibus Kronika Narnije (također na engleskom jeziku) možete pronaći u knjižarama Znanje, a pjesme po godišnjim dobima, koje je odabrala i uredila Allie Esiri, putem Book Depositoryja i sličnih međunarodnih online knjižara.