BOOK CLUB REPORT – VELJAČA, 2021.

Svemu lijepom dođe kraj pa tako i našem dvogodišnjem druženju u Hoću knjigu book clubu. Znam da se iz proteklih reportova to nije dalo naslutiti, ali kuhalo se to polako… Nije do vas, do mene je 😉 Iz raznoraznih osobnih razloga pala je odluka da podnesem neopozivu ostavku na mjesto voditeljice book cluba u Areni. Od sljedećeg mjeseca palicu preuzima netko novi, a book club susret u veljači bio je moj posljednji, što znači da je ovo moj posljednji report. Prije nego se bacim na priču o knjizi, iskoristit ću ovu priliku da se zahvalim ekipi iz Hoću knjigu na ostvarenju jednog sna i članicama book cluba koje, da sam sama birala, ne bih bolje izabrala. Book clubu u Areni želim još mnogo aktivnih godina, pod vodstvom „nove krvi” – vjerujem da će biti odlično ❤

Ima jedan ulomak iz knjige „Metoda Bullet Journal” autora Rydera Carrolla koji govori o snovima. Pokušavala sam pronaći citat, ali nije mi uspjelo pa ću parafrazirati. U načelu, snovi su ideal dokle god ih sanjamo. Kad ih dosanjamo, ostvarimo, često se pokaže kako nisu bili toliko savršeni koliko smo smatrali. I to je u redu. Bitno je ostvarivati jedan po jedan san, sve dok ne dođemo do onoga koji će u potpunosti ispuniti naša očekivanja. To može potrajati čitav život, ali poanta je u putovanju, a ne dolasku na cilj, zar ne? Ja sam već nekoliko svojih snova ostvarila, rijetki su ispunili sva očekivanja (ima jedan koji ih je i premašio), ali svi su bili iskustvo koje me nečemu naučilo. Jedan od takvih bilo je i vođenje book cluba. Vrijeme je za neka nova iskustva, neke nove snove i neke nove pothvate kojima se veselim. Vjerujem da će biti trenutaka u kojima će mi nedostajati, u kojima ću propitkivati odluku, ali to je život. Sigurna sam da je odluka koju sam donijela ispravna i za mene i za sve koje uključuje. No, bacimo se mi na našu posljednju book club lektiru.

O KNJIZI

Knjiga koju smo čitale i o kojoj smo pričale na sinoćnjem book club susretu putem Zooma, knjiga je koja je odjeknula svjetskom književnom scenom, knjiga koja je osvojila pola Bookerove nagrade (nagradu je podijelila s jednako diskutabilno kvalitetnom knjigom „Testaments” autorice Margaret Atwood), knjiga o kojoj se ne prestaje pričati, knjiga koju se javno hvali, a u privatnim porukama kudi. Da, to je „Djevojka, žena, drugo” autorice Bernardine Evaristo.

Dvanaest priča o dvanaest žena crnačkog porijekla, naoko povezane, ali u stvarnosti „niđe veze”. Svaka od njih bavi se nekom od tema, problema s kojima se susreću manjine u Britaniji, ali i u svijetu – rasizam, homofobija, transfobija, posljedice silovanja, umetnite što god vam padne na pamet. Svaka od tema „odrađena” je vrlo površno i vrlo isforsirano, do te mjere da izaziva vrlo negativne emocije kod čitatelja (barem kod nas koje smo prisustvovale sinoćnjem book club susretu). „Djevojka, žena, drugo” zaključno je dobila titulu knjige projekta, jer nam je svima bilo razvidno kako je pisana s osvajanjem kritike i nagrade kao svojevrsnim ciljem, bez literarne kvalitete i bez poante, odnosno poruke koja bi bila očekivana od djela koje se bavi suvremenim, teškim temama. Velika zamjerka je u izrazitoj nedopadljivosti protagonistica, s kojima se teško poistovjetiti i koje imaju vrlo odbojne karakteristike. Stil pisanja, koji sam od milja prozvala „boemski” (po uzoru na prvu knjigu koju sam čitala u tom stilu, „Manji smo boemi”), bez interpunkcije, s pokušajem balansiranja između proze i poezije, nije bio toliko težak za probijanje, iako meni osobno nikako nije išao uz temu i dinamiku djela. Opet, pokušaj izdizanja iznad „obične” literature.

Strašno nam je bilo žao kad nam je jedina članica koja je imala pozitivne dojmove o knjizi morala otkazati sudjelovanje na book club susretu, jer smo se jako veselile i ostale uskraćene za suprotno stajalište i argumente koji bi se suprotstavili našima.

Vjerojatno ste zaključili i sami, ali, da, knjiga nam se nikako nije svidjela i definitivno smatramo da nije vrijedna sve galame koja se oko nje digla.

ZAKLJUČAK

Pokreti za prava raznih manjina – rasnih, vjerskih, rodnih, seksualnih i svih ostalih – danas su glasniji nego ikada. Za očekivati je da se tim problemima bavi i umjetnost, naročito književna. No, u slučaju ove knjige, to nije napravljeno na pozitivan, zahvalan način. Žene koje su trebale biti jake, heroine, na kraju su završile na heroinu. Dobro, ne baš na heroinu, ali odlično je poentiralo rečenicu pa mi nemojte zamjeriti. U pitanju je bio kokain 🙂

Nikako ne smatram da nekome dugujem objašnjenje za svoje vlastite stavove o gore spomenutim pitanjima, no kako bih objasnila svoje mišljenje o temi knjige, moram se ograditi od bilo kakvih optužbi za nerazumijevanje i diskriminaciju. Naime, iako smatram da su prava manjina (sam izraz manjine mi se ne sviđa, jer donekle implicira da se radi o manje vrijednim ljudima, a ljudi su svi jednako vrijedni bez obzira na sve, zato ovo što sam napisala u nastavku kod mene nailazi na sasvim drugačije tlo – možda to elaboriram jednom detaljnije, ali zasad se nadam da ste shvatili što mislim) nešto što bi se trebalo podrazumijevati i za što se treba boriti, definitivno mi se čini da su često (naročito u knjigama posljednje vrijeme) vrlo nespretno iskorištavana. Kao da knjiga sama po sebi ima vrijednost samo zato što su glavni likovi pripadnici manjina, neovisno o samoj priči i kvaliteti same radnje. Osobno smatram da to na neki način degradira čitav pokret, no moje je mišljenje ionako da tog pokreta ne bi trebalo ni biti da živimo u normalnom svijetu. Opet ona moja utopistička crta… Knjiga „Djevojka, žena, drugo” nikako nije doprla do mene, jer smatram da je autorica stvarno unutra nabacala apsolutno sve tabue s kojima smo se susreli u posljednjih dvadesetak godina i pokušala time napraviti neku promjenu, no nije se posvetila samoj izvedbi pa smo umjesto emotivne, dirljive i poentirane zbirke priča, dobili hladan feministički manifest, koji zvuči kao puko nabrajanje. Šteta što smo u ovakvom tonu završile našu book club avanturu.

ŠTO DALJE?

Dalje svatko svojim putem 🙂 Novoj osobi koja će sjesti u paviljon Hoću knjigu knjižare u Areni krajem ožujka od srca želim svu sreću – bit će ti predivno ❤ Mojim curama želim pregršt predivnih knjiga. A ja… ja sam tu i moje osvrte čitat ćete i dalje 🙂

BOOK CLUB REPORT – SIJEČANJ 2021.

Ako ćemo godinu suditi po njezinom početku, onda nas čeka genijalna 2021. u našem book clubu.

Siječanjska lektira toliko nas je zaokupila da smo potpuno zaboravile kako nam je u petak bio rođendanski book club! Pa, sretan nam drugi rođendan, Areno! Vrijeme stvarno leti kad se dobro zabavljaš 😉

O KNJIZI

Vjerojatno već znate, ali ne škodi ponoviti, siječanjski naslov u našem book clubu bio je prvijenac američke novinarke Taffy Brodesser-Akner „Fleishman je u nevolji”. (Ne baš) ukratko o radnji romana, kao i moje osobne dojmove možete pronaći u ranije napisanom osvrtu OVDJE.

A što se tiče rasprave na book clubu… uh… ova je bila najbolja do sada. Najduža. Najžustrija. Najproduktivnija. Jednostavno naj.

Naša Irida na kraju susreta rekla mi je kako mi ne bi htjela biti u koži, jer moram takvu raspravu sažeti u book club report. Istina, no ono što ja u book klub reportu ne smijem napisati su spoileri, a toga je u raspravi bilo nebrojeno, tako da ću pokušati napisati čim općenitiji report 🙂

Knjiga se nekima jako svidjela, nekima je bila ok, nekima je bila grozna, no ono oko čega smo se sve složile jest ono što je naša Lana izjavila – „Fleishman je u nevolji” idealna je knjiga za book club. Imalo se o čemu pričati. Da, likovi su kompleksni. Da, išli su nam na živce, osuđivali smo ih, nismo ih trebali osuđivati (znamo, Slivija, bit ćemo bolje drugi put). Da, neki dijelovi radnje bili su stvarno nepotrebni. Da, neke nam stvari nisu bile jasne. Da, možda je to sve malo karikirano. Da, možda se taj feminizam skutrio na posljednjim stanicama. Da, muškarci su opsjednuti svojim visuljcima. Da, da, da. Ali najveće DA ide mojim curama. Da, jer smo tako lijepo iznosile svoja viđenja raznih momenata, ponekad dijametralno suprotna, ali sve tako odmjereno, s razumijevanjem i uvažavanjem. Knjiga je kompleksna, to je najvidljivije bilo iz same rasprave. I, iako je nekima bila dosadna, nejasna pa čak i bez poante, ne možemo zanemariti činjenicu da je autorica nagrizla puno tema, iako njoj možemo zamjeriti što ih nije adekvatnije „prožvakala”. Sve u svemu duga, konstruktivna i zanimljiva rasprava, onako po školski. Presretna sam.

ŠTO DALJE?

Izbor naslova za veljaču bio je tematski. Spontano, naravno. Kod mene nema ništa promišljeno, to ste valjda naučili do sada 😀

Knjige koje su bile na izbor vezane su ženama, pričama o ženama i baš mi je drago da je opet bilo dvojbi oko toga za koji naslov glasati, jer to znači da sam uspjela izabrati zanimljive knjige.

Tako su na izbor bile:

1. Elizabeth Gilbert „Grad djevojaka”

2. Kate Morton „Urareva kći”

3. Kate Elizabeth Russell „Vanessa moja crna”

4. Bernardine Evaristo „Djevojka, žena, drugo”

5. Mia Couto „Lavičina ispovijed”

A pobjedu je (donekle očekivano) odnijela Bernardine Evaristo i „Djevojka, žena, drugo”.

Idući book club susret zakazujemo za 26. veljače, u 19h, u nadi da će možda biti posljednji na Zoomu i da će nam ožujak donijeti malo bolju situaciju i priliku da se opet vidimo uživo u našem paviljonu. Držite nam fige!