Taffy Brodesser-Akner – Fleishman je u nevolji

izdavač: Znanje

Nemam običaj pisati osvrt na bookclub lektiru prije nego što ju prodiskutiram s curama, no ovaj put učinit ću iznimku. Sve u vezi ove knjige izlazi van mojih uobičajenih procedura pa neka tako bude i s osvrtom.

Toby Fleishman u procesu je razvoda od svoje dugogodišnje supruge Rachel, s kojom ima dvoje djece. Čini se kao da je razvod došao iznenada, no Tobyju i Rachel to se spremalo već dugo. Praktički otkako su se upoznali. Toby vrlo brzo pronalazi svoj put kroz muke po razvodu i aktivira se na aplikacijama za spojeve. Kao razvedenom četrdesetogodišnjaku koji živi u New Yorku, ženska tijela nude mu se na pladnju – fotografije intimnih dijelova tijela preplavljuju mu mobitel, pozivi na neobavezan seks češći su no što je mislio da je moguće. Toby je u samačkom raju. Sve dok jednog jutra nakon buđenja, među desecima golišavih fotografija, ne ugleda poruku svoje bivše supruge kojom ga obavještava da odlazi na vikend u joga odmaralište i da mu je djecu ostavila u stanu. Tek tako. Uzrujan jer su mu upropašteni planovi za još jedan neobavezan seks, pokušavat će bezuspješno dobiti Rachel na telefon, no Rachel je odlučna da ostane nedostupna. Tek kada prođe čitav vikend i Toby shvati kako se Rachel ne vraća i ne namjerava se javiti na telefon, počet će njegova prava muka – zaglavio je s djecom.

Priču nam priča Tobyjeva prijateljica Libby, novinarka po struci – baš kao i sama autorica, što je dobar način da se doskoči vrlo novinarskom izričaju čitave naracije. Libby, Toby i njihov treći prijatelj Seth, upoznali su se davnih dana za vrijeme studija, no ulaskom u odrasli život malo su izgubili kontakt. Seth je vječni neženja, jedan od onih tipova kojima uvijek ide dobro u životu i koji su odlučni kako se nikada neće skrasiti, jer jednostavno „nije to za njih”. Libby je u braku s Adamom, sasvim normalnim tipom, imaju dvoje djece, kuću u predgrađu, no Libby je kronično nesretna.

Toliko toga pokriva ova knjiga da ne znam odakle krenuti. Pokušat ću ovako. Fleishman je u nevolji prvi put sam čitala u studenom prošle godine na engleskom jeziku. Bila sam oduševljena. Knjiga je stvarno bogata radnjom, likovi su fenomenalni (iako, izazivam vas da mi navedete jednu odraslu osobu u ovom romanu koja vas nije naživcirala – ja ne mogu) i teme koje „ispod žita” obrađuje totalno su aktualne. Čini se kao savršen spoj. I jest, ali…

Uvijek to nesretno ali. Drugo čitanje knjige „odradila” sam ovih dana, budući da nam je to lektira za siječanjski bookclub. Drugo čitanje knjige uvijek je ono pronicljivije, jer znate već kako knjiga završava pa se možete koncentrirati na detalje. Tako je i bilo.

U centru priče nekoliko je likova. Pokušat ću ukratko o svakome od njih. Krenimo redom. Dame imaju prednost.

Rachel je odrasla u vrlo lošim uvjetima. Otac je ostavio nju i majku dok je Rachel bila beba, a majka joj je umrla od raka kada je imala tri godine. Odgojila ju je majčina majka, što bi se kod nas reklo „preko klinca”. Nije tu bilo ljubavi i nježnosti koju bismo očekivali od bake. Nažalost po Rachel, ali vrlo dosljedno i pohvalno za autoricu, odrasla je u vrlo hladnu i proračunatu osobu. Tomu svakako nije pomoglo i zlostavljanje vršnjaka u školi. Toby se činio kao izlaz. Toby je bio sve što je Rachel trebala da dovede život u normalu. Željeli su djecu. Dobili su djecu, no sam proces na Rachel je ostavio vrlo ružne tragove do te mjere da je prolazila kroz prilično jaku postporođajnu depresiju. Rachel je karijera bila na prvom mjestu. Odlučila je davnih dana da neće dozvoliti da ju gledaju kao nižu kastu, kao što su ju gledali u školi, pa je svu svoju energiju usmjerila prema izgradnji karijere i popratnoj novčanoj nagradi. Bila je ambiciozna, bila je karijeristica. A onda je samo nestala. Razlozi za to i posljedice toga nešto su što bi moglo predstavljati potencijalni spoiler za knjigu pa nažalost neću o tome ovdje, ali jedva čekam da to provučem kroz naš book club žrvanj. Skoro sve u book clubu smo majke, bit će zanimljivo.

Libby nema ništa posebno za prijaviti. Odrasla je u normalnoj obitelji, udala se za normalnog muškarca i sada ima normalnu obitelj. Njezin najveći problem jest taj što se našla u „muškoj” profesiji i preko toga nikako nije mogla prijeći. Angažirajući se u Tobyjevoj priči, sama prolazi kroz svojevrsnu krizu srednjih godina, nekima od nas i predobro poznat osjećaj. Osjećaj da ste nesretni, iako prema svemu u svom životu nemate razloga biti, osjećaj da nešto nedostaje – poput mladosti, slobode, pustolovine – i osjećaj krivice što se tako osjećate. Libby će na kraju svesti svoje račune i vidjeti gdje stoji, dok potencijalno ne postane prekasno, no za Rachel i Tobyja već je prekasno.

Toby je također odrastao u relativno normalnoj obitelji. Studirao je medicinu i sada radi kao liječnik hepatolog u bolnici. Ima svoje specijalizante i smiješi mu se promaknuće. No, Toby je, riječima svoje vlastite psihoterapeutkinje, žena u svom braku. Daleko manje ambiciozan od Rachel, uživa u poziciji koju ima, jer mu ona garantira normalno radno vrijeme i mogućnost da se brine o djeci dok Rachel radi od jutra do mraka. Toby kuha, sprema, vodi brigu o školi i, naravno, daleko manje zarađuje. Toby nakon razvoda prima alimentaciju, a djecu dobiva vikendom. Osakaćene muškosti u „naopakom” braku, jedva će dočekati da istu regenerira umećući ju u sve dostupne razvedenice u Velikoj Jabuci. I da, Toby je prvi na listi likova koji mi se gadi. U situaciji u kojoj ostaje sam s djecom, prva briga bit će mu njegov penis, a druga kako da se riješi djece preko ljetnih praznika. Pretjerano privrženi devetogodišnji Solly i pretjerano distancirana i „nadrndana” Hannah apsolutno nisu zaslužili sve što im se dogodilo u čitavoj priči. Naravno da takve situacije za sobom povlače ekscesna ponašanja kod djece, jer su roditelji previše zauzeti brigom o sebi i mržnjom prema bivšem partneru (ako nije mržnja, onda je zamjeranje) da bi obratili pažnju na djecu. Njih je najlakše gurnuti pod tepih i kasnije se čuditi kako to da su ispali delikventi.

Fleshman je u nevolji vrlo je obećavajuća knjiga. Pokriva feminizam u svom najsirovijem obliku. Možda i najgorem, jer ženske likove u priči koje se bore za svoje mjesto u svijetu prikazuje kao sebične, beskrupulozne gadure. Zar je feminizam gaženje preko drugih? Zar slobodu možemo steći ignoriranjem svega na što smo pristale udajom i rađanjem? Svaki pokret, svaka priča ima dvije strane. Umjesto bijega i (spoiler!) živčanog sloma, zar ne možemo svoj bunt prema rodnom poretku iskazati na neki drugi način? Knjiga je prepuna vrlo moćnih citata, to joj priznajem. Čitala sam ju s olovkom umjesto s bookmarkerom, koliko ih je bilo. Svi su na mjestu, svi stoje. Pa zašto su onda te dvije žene na koje je fokusirana priča toliko odbojne, zašto se teško s njima povezati? Da, napisala sam u jednom Instagram postu kako se jako pronalazim u pripovjedačici Libby. I iza toga stojim. Neke stvari o kojima ona razmišlja, neki osjećaji koje proživljava, sumnje koje ju muče – osjećam i sama. No, ja imam alat koji ni Libby ni itko od likova u ovoj priči nema – komunikaciju.

Zaboravljamo da je ključ svake uspješne veze komunikacija. Da je Libby svoje sumnje i osjećaje iznijela svom dobrom mužu, možda ne bi imala potrebu bježati od kuće, ili napušavati se poskrivečki. Da su Toby i Rachel komunicirali o svojim osjećajima i dvojbama, možda se on ne bi osjećao kao uzdržavana žena, a Rachel možda ne bi mislila da je teret čitavog svijeta na njezinim leđima i da nikamo ne pripada. No, možda je upravo to glavna poruka čitave knjige. Možda nam je autorica htjela reći „pogledajte što se dogodi kad ne znate komunicirati, prepotentne budale”. U tom slučaju, skidam joj kapu, jer to jest vrlo vrijedna poruka. Kao i ona koju sam sama izvukla, a to je da traženje opravdanja u prošlosti nikome nije donijelo ništa dobro. Odrasli smo svatko u svojim uvjetima, no ne smijemo dopustiti da nas to obilježi. Moje je odrastanje bilo specifično. Na loš način specifično. Kao dijete bila sam zaštićena u svom balončiću neznanja, no krajem osnovne škole balončić je probijen i sve se sručilo na mene poput lavine. Ne bih to nikome poželjela. Na kraju srednje škole imala sam izbor – prepustiti se i u tome pronaći ispriku za svoj daljnji život, ili se zainatiti i dati sve do sebe da odvedem svoj život u drugom smjeru i maknem se od turobne prošlosti. Izabrala sam ovo drugo i to mi je donijelo život koji ne bih mijenjala ni za šta na svijetu. Nisam si dopustila da se osjećam manje vrijednom zbog događaja na koje nisam mogla utjecati kao dijete, nego sam pronašla divnog partnera s kojim svojoj djeci neću pružiti djetinjstvo kakvo sam ja imala. Niti kakvo je on imao. Na kraju krajeva, minus i minus daju plus, to je čista matematika. Situacija u kojoj sam se našla posljednjih gotovo šest godina bila bi daleko manje podnošljiva da nisam s njime komunicirala o tome. Libby i Rachel kao da su upale u zamku prvog izbora. Nisu osvijestile svoju prošlost, svoje odrastanje, svoju mladost i odlučile da ih to neće obilježiti, kao što nisu osvijestile svoju sadašnjost i sve na čemu imaju biti zahvalne, unatoč tome što stalno žele nešto više.

Da, u knjizi se propitkuju mnoge zamke i nepravednosti u odnosu muškaraca i žena. Da je Rachel muško, a Toby žensko, to bi bila samo još jedna dosadna priča o mužu koji se zasitio svoje žene kućanice jer je postala dosadna. Ovako priča ima vrlo moderan zaokret, vrlo aktualne probleme, no ambijent u kojem su razrađeni mogao je biti malo prizemniji. Malo tko od čitatelja poistovjetit će se s Rachel i s Tobyjem, jer malo tko živi životom kojim žive njih dvoje. Kad probleme koje oni proživljavaju spustite niže na statusnoj ljestvici, dobit ćete puno tragičniju, sumorniju, ali realističniju priču, u kojoj bi se veći dio nas mogao pronaći. Ovako nam njihovi problemi zvuče bahato i banalno, kao što nam je njihov društveni status nedostižan. Žene koje su majke neće moći razumjeti Rachel, jer ma koliko nas društvo pritiskalo, nekako ćemo uvijek djecu stavljati na prvo mjesto, što ona koja ih je žarko željela ne radi.

Sve ono što čitatelji diljem svijeta zamjeraju Taffy Brodeser-Akner u ovoj knjizi, zapravo može poslužiti kao crveno svjetlo upozorenja da stanemo i razmislimo o tome gdje se u životu nalazimo i što želimo od svog braka, posla, prijatelja. Tko kaže da autorica nije namjerno likove napravila tako iritantnima kako bi u nama probudila inat prema njihovom ponašanju? Tko kaže da nije namjerno iskarikirala odnos roditelja prema djeci kako bi nam pokazala kako se to ne treba raditi? Tko kaže da ovom – kako su ju neki nazvali marketinškom feminističkom pričom autorica nije namjerno ukazala na sve ono što u društvu ne valja? Na sve ono što moramo mijenjati. Krenuvši od sebe. Feministički pokret nisu samo snažne karijeristice koje se opiru razmnožavanju koje ne osuđujemo. Feministički pokret su i snažne kućanice koje su odlučile da žele biti prisutne u odgoju djece koje ne osuđujemo. Feministički pokret su snažni muškarci karijeristi koji ne žele brak, koje ne osuđujemo. Feministički pokret su i snažni očevi koji žele ostati kod kuće s djecom, koje ne osuđujemo. Feministički pokret nije mržnja muškaraca, nije stvaranje neprijatelja od njih. Kako možemo biti snažne žene bez njih? Jednako kao što oni ne mogu biti snažni muškarci bez nas. Na ovom svijetu koegzistiramo, trebamo jedni druge, ako ni zbog čeg drugog onda zbog reprodukcije, makar muško ženski odnosi odavno nadilaze samo to ( i tu ne mislim samo na brakove i romantična partnerstva). Feministički pokret su jednake prilike za sve, ravnopravnost u svakom pogledu – u željama, mogućnostima, izborima. Feminizam je jednaka prilika za sve, bez potrebe da se do te prilike ide preko kreveta, umjesto preko zasluga. Feministički pokret je jednaka prilika za borbu, umjesto da je nekima sve „bogom dano” samo zato jer su se rodili s različitim slovima u kromosomskom paru. Provlačeći nas kroz Tobyjevu, Rachelinu, Libbynu i Sethovu priču, kao i priče svih naizgled sporednih, ali vrlo važnih likova, autorica nam „ispod žita” daje do znanja koliki nas još put čeka do tog cilja. Cilj postoji i možemo ga doseći, ali samo ako muškarci i žene zajedničkim snagama i uzajamnim poštovanjem hrabro koračamo prema njemu. Krajnje je vrijeme da srušimo te barijere zvane penis i vagina i da se ponašamo kao ljudi. Krajnje je vrijeme da postanemo ravnopravni partneri u životu.

Jedna misao o “Taffy Brodesser-Akner – Fleishman je u nevolji

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s