Christel Petitcollin – Kako manje misliti

izdavač: Poetika

Iznimnomisleći. Tako su u ovoj knjizi opisani malobrojni ljudi koji jednostavno ne mogu ušutkati svoj mozak. Svaka situacija pokreće u njima lavinu pitanja, potpitanja, nedoumica, zahtjeva, oni moraju znati zašto je nešto baš tako i moraju to znati odmah. Oni osjete sve, svim osjetilima istovremeno – ne mogu ni zamisliti koliko je to opterećujuće. Njima mora sve imati smisla, oni beskonačno seciraju svaku situaciju, svaki njezin mogući ishod pa i onaj nagori. U stanju su toliko se zaplesti u svoje misli da im to ometa svakodnevni život. No, oni su i najemotivnije, najpravednije, najiskrenije osobe koje ćete sresti, iako vam se ova posljednja karakteristika ne mora uvijek svidjeti. Oni su „desnopolutkaši”, odnosno ljudi kod kojih je dominantna desna polutka mozga – ona kreativnija – i, prema autorici, na svijetu ih ima između 15 i 30%. Oni su rijetke biljke, oni su posebni. Knjiga Kako manje misliti daje nam predivan uvid u to kako je biti u glavama takvih osoba, te kako ih bolje razumjeti ako nismo oni sami. Također, omogućit će nam da vidimo u kojoj mjeri mi, ili netko od naših bližnjih spadamo u tu kategoriju.

Gore navedeno jedini je razlog zbog kojeg sam knjizi na Goodreadsu dala dvije zvjezdice, a ne jednu.

Čitav moj tridesetosmogodišnji životni vijek dao mi je iskustvenu podlogu na kojoj tvrdim da su ljudi vrlo kompleksna bića. Otkrila sam toplu vodu, zar ne? Dopustite mi da objasnim. U školi su nas učili da se mozak sastoji od dvije polutke – lijeve i desne. Lijeva je ona koja nam daje logiku, sistematizaciju, to je ona „znanstvena” polutka. Desna je kreativna, emotivna, all over the place polutka. Jao, Andrea, kako si ti pametna… ali svi smo to učili, znaš? Tako je. Isto tako smo svi učili da je kod svakog pojedinca omjer „aktivnosti” polutki različit i da kombinacija ima koliko i nas samih. Autorica u knjizi spominje poznati Aspergerov sindrom, koji je krajnost gdje je desna polutka apsolutno aktivna, dok je lijeva u hibernaciji. Ukratko, sto ljudi, sto ćudi, odnosno, svi smo jedna od milijardi nijansi između dviju krajnosti. Upravo zbog toga me razočarala ova knjiga.

Iznimnomisleći. Posebni. S drugog planeta. Superheroji. Neiskorišteni potencijal. Neshvaćeni. To su sve izrazi kojima autorica opisuje ljude na koje se ova knjiga odnosi. Njih 15 do 30% koji se vrlo teško uklapaju u društvo i teško razumiju druge ljude. I u redu, ne mogu to osporiti. Prema opisima iz knjige ne spadam u kategoriju iznimnomislećih, iako sam nekoliko nijansi prepoznala u svom ponašanju. No, u najužoj obitelji prepoznala sam nekoliko osoba koji mogu ponijeti tu titulu, među kojima je i jedno od moje djece, što je glavni… pardon… što je jedini razlog zbog kojeg nisam odustala od knjige kad sam došla do dijela s uspoređivanjem. Stižemo tamo.

Prema autorici 70 do 85% ljudske populacije nisu iznimnomisleći. Oni su uobičajenomisleći, ili, kako ih autorica češće oslovljava oni drugi. Da,oni kojih je tri puta više su oni drugi. Moving on. Način na koji je autorica iznimnomisleće i one druge stavila u usporedbu sramota je za knjigu koja spada u kategoriju samopomoći. Prema Christel oni drugi su manipulatori, površni ljudi, koji ne razumiju dubinu i posebnost iznimnomislećih i zapravo dno dna ljudskog roda (ovo posljednje je moja vlastita interpretacija). Koža mi se ježila prilikom čitanja tih ružnih generalizacija. Nikada u životu nisam čula da se ljude na ovaj način polarizira i ukalupljuje doslovce u dva kalupa – genijalci i oni drugi. Da se razumijemo, ni u kojem trenutku ne omalovažavam, umanjujem, niti vrijeđam bilo što vezano uz skupinu iznimnomislećih. Jasno je iz opisa na početku knjige da to jest jedna posebna i neshvaćena skupina ljudi, u čijem umu nije lako biti. No, pokušaj pomaganja tim ljudima na način da im se objašnjava kako su dvije trećine populacije glupi i površni ljudi, kojima nikada neće biti jasan domet inteligencije iznimnomislećih ne pomaže ni jednoj ni drugoj kategoriji ljudi. Primjer u kojemu se osobu koja je neshvaćena na radnom mjestu, jer funkcionira na nekoj drugoj razini i stvari koje drugima neće pasti na pamet njoj su jednostavne, bodri riječima „skromnost koja ne vodi računa o svojoj superiornosti može lako biti doživljena kao lažna skromnost, čak kao omalovažavanje…taj zamjetni jaz koji inferiorni primjećuju, a iznimnomisleći niječu nalazi se u korijenu mnogih situacija zlostavljanja…” Inferiorni? Je li to način na koji se oslovljava dvije trećine ljudske populacije?

Znam što ćete sada reći. Ogorčena sam, ljubomorna, ne shvaćam… Imate pravo na to. Kao što ja imam pravo biti uvrijeđena načinom na koji se ljudima, kojima je već i ovako teško uklopiti se u društvo, na jedan vrlo snishodljiv način, potpuno bespotreban, pokušava objasniti kako im je teško jer su superiorniji od ostalih i olakšati im proces prilagodbe tako da se jaz još više produbljuje. Barem meni tako zvuči. Ovo ne zvuči kao knjiga samopomoći, ovo je nešto sasvim drugo. Nisam se do sada susrela s knjigom samopomoći, u kojoj se ta pomoć pruža omalovažavanjem nekog drugog – upravo suprotno. I to je ono što me jako zasmetalo u ovoj knjizi. Pljuvanjem i omalovažavanjem većine populacije, pokušava se olakšati život i pomoći manjem dijelu populacije.

Ne kažem da u knjizi nema korisnih savjeta. Konkretno sam pronašla vrlo korisne informacije o tome kako se odnositi prema iznimnomislećem djetetu i zašto se ponašaju baš na takav način, koji je nama odraslima nerazumljiv. No, generalni pristup i knjiga u cjelini grdno su me razočarali. Šteta što ne možeš dobiti povrat novca za kupljenu knjigu na račun duševne boli 😛

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s