STEPHEN KING – MISERY

izdavač: lumen

Nakon umalo fatalne automobilske nesreće, Paul Sheldon budi se u nepoznatoj sobi. Poznati autor serije ljubavnih romana o Misery Chastain, pod utjecajem alkohola sletio je s ceste skupa sa svojim najnovijim romanom, za koji se nadao da će ga profilirati kao ozbiljnijeg autora i zbog kojeg će izaći iz sjene svoje Misery. Nju je ubio. U posljednjem nastavku, Misery umire pri porodu, a Paul se ponovno rađa, oslobođen tereta koji mu je njegova junakinja natovarila na leđa.

Soba u kojoj se Paul budi, nije bolnička soba, nego gostinjska soba u osamljenoj kući njegove najveće obožavateljice Annie Wilkes, koja ga je slučajno zatekla u smrskanom automobilu uz cestu. Annie je nekoć bila medicinska sestra, a sada je ovisnica o romanima koji prate život i ljubav Misery Chastain. Susret s polomljenim Paulom Sheldonom, za nju je bio jednak dobitku na lutriji.

No, Annie nije obična medicinska sestra. Annie je bolesna u glavu, no to već sigurno znate, jer priča o knjizi i filmu Misery pronijela se puno dalje od publike koja ju je čitala, odnosno gledala. Za mene je ovo bio prvi susret s Misery i već sam okvirno znala što mogu očekivati, iako nikada nisam gledala film. To je dio folklora, rekla bih.

Možemo preskočiti dio u kojemu Annie Paula drži zatočenog (u određenim trenucima i svezanog) i dio u kojemu ga prisili da spali rukopis svog najnovijeg romana te napiše nastavak priče o Misery u kojemu će oživjeti njezinu omiljenu junakinju. Što se mene tiče, možemo preskočiti i dio u kojemu ga šopa lijekovima, koje mu u idućem trenutku uskraćuje, stvarajući od njega ovisnika, kao i dio u kojemu ga ucjenjuje hranom, vodom i istim tim lijekovima, ali i dio u kojemu ga bjesomučno osakaćuje. Vjerujem da je tim dijelovima posvećena pažnja u filmu. Čak ni dio u kojemu se otkriva psihopatska prošlost dobre stare Annie nije mi trenutno zanimljiv. Ne, ono na što se ja želim fokusirati, tipično je za Stephena Kinga. Ispod jeze i mutilacije, on sakrije jednu ili više zanimljivih tema, koje, zbog žanra u koji se svrstavaju ekranizacije njegovih djela, ne dobiju traženu pažnju dok slušate napetu glazbu i čekate kad će (umetni glavnog lika) zamahnuti sjekirom na velikom platnu. I to je razumljivo. Nitko ne želi doći u kino pogledati horor film, a dobiti priču o prijateljstvu, unutrašnjim previranjima i karijeri. Zato je kod Kinga najbolji film skriven među koricama knjige.

Ono što je meni najviše okupiralo pažnju, kad sam konačno prešla preko svih jezivih i vrlo zornih detalja, bio je uvid u spisateljski proces, koji nam je Kralj dao „na izvol’te”. Način na koji Paul Sheldon vodi bilješke, na koji pristupa pisanju, stvaranju likova, mjesta i same radnje, one sitnice koje samo pisci mogu razumjeti – poput naglog naleta inspiracije kada su spremni svoju ideju zapisati bilo čime na bilo što, samo da ne pobjegne – sve je to dio „podradnje” koja je meni bila zanimljiva. S Kingom je uvijek tako, uvijek je nekoliko priča u jednoj priči i zbog toga je toliko jedinstven.

Koliko je Annie jednostavno usmrtiti neželjenog posjetitelja, toliko je Paulu jednostavno oživjeti ubijenu junakinju i stvoriti novo remek djelo, no hoće li ga to izbaviti iz zatočeništva? Oni koji nisu imali doticaja s folklorom Misery možda mogu pretpostaviti, ali svakako ćete se do konačnog raspleta morati probiti kroz krv, znoj i suze – srećom, ne vlastite.

Kao i uvijek, naročito kad su u pitanju stariji Kingovi naslovi, oduševljena sam. Jesenas sam čitala Isijavanje, koje me također oduševilo, nije bilo ni blizu jezivo poput Misery. Misery mi je, uz Snovolovku, najjezivija Kingova knjiga koju sam čitala. Snovolovku sam gledala i film. Ne želim govoriti o tome. Ali svakako preporučam. Knjige, ne filmove, taj rizik ne želim preuzeti.

„Elitni” prijevod i prevoditeljske bravure kao što su šuć-muć i kumir ostavljam za neki drugi put 😉