Taffy Brodesser-Akner – Fleishman je u nevolji

izdavač: Znanje

Nemam običaj pisati osvrt na bookclub lektiru prije nego što ju prodiskutiram s curama, no ovaj put učinit ću iznimku. Sve u vezi ove knjige izlazi van mojih uobičajenih procedura pa neka tako bude i s osvrtom.

Toby Fleishman u procesu je razvoda od svoje dugogodišnje supruge Rachel, s kojom ima dvoje djece. Čini se kao da je razvod došao iznenada, no Tobyju i Rachel to se spremalo već dugo. Praktički otkako su se upoznali. Toby vrlo brzo pronalazi svoj put kroz muke po razvodu i aktivira se na aplikacijama za spojeve. Kao razvedenom četrdesetogodišnjaku koji živi u New Yorku, ženska tijela nude mu se na pladnju – fotografije intimnih dijelova tijela preplavljuju mu mobitel, pozivi na neobavezan seks češći su no što je mislio da je moguće. Toby je u samačkom raju. Sve dok jednog jutra nakon buđenja, među desecima golišavih fotografija, ne ugleda poruku svoje bivše supruge kojom ga obavještava da odlazi na vikend u joga odmaralište i da mu je djecu ostavila u stanu. Tek tako. Uzrujan jer su mu upropašteni planovi za još jedan neobavezan seks, pokušavat će bezuspješno dobiti Rachel na telefon, no Rachel je odlučna da ostane nedostupna. Tek kada prođe čitav vikend i Toby shvati kako se Rachel ne vraća i ne namjerava se javiti na telefon, počet će njegova prava muka – zaglavio je s djecom.

Priču nam priča Tobyjeva prijateljica Libby, novinarka po struci – baš kao i sama autorica, što je dobar način da se doskoči vrlo novinarskom izričaju čitave naracije. Libby, Toby i njihov treći prijatelj Seth, upoznali su se davnih dana za vrijeme studija, no ulaskom u odrasli život malo su izgubili kontakt. Seth je vječni neženja, jedan od onih tipova kojima uvijek ide dobro u životu i koji su odlučni kako se nikada neće skrasiti, jer jednostavno „nije to za njih”. Libby je u braku s Adamom, sasvim normalnim tipom, imaju dvoje djece, kuću u predgrađu, no Libby je kronično nesretna.

Toliko toga pokriva ova knjiga da ne znam odakle krenuti. Pokušat ću ovako. Fleishman je u nevolji prvi put sam čitala u studenom prošle godine na engleskom jeziku. Bila sam oduševljena. Knjiga je stvarno bogata radnjom, likovi su fenomenalni (iako, izazivam vas da mi navedete jednu odraslu osobu u ovom romanu koja vas nije naživcirala – ja ne mogu) i teme koje „ispod žita” obrađuje totalno su aktualne. Čini se kao savršen spoj. I jest, ali…

Uvijek to nesretno ali. Drugo čitanje knjige „odradila” sam ovih dana, budući da nam je to lektira za siječanjski bookclub. Drugo čitanje knjige uvijek je ono pronicljivije, jer znate već kako knjiga završava pa se možete koncentrirati na detalje. Tako je i bilo.

U centru priče nekoliko je likova. Pokušat ću ukratko o svakome od njih. Krenimo redom. Dame imaju prednost.

Rachel je odrasla u vrlo lošim uvjetima. Otac je ostavio nju i majku dok je Rachel bila beba, a majka joj je umrla od raka kada je imala tri godine. Odgojila ju je majčina majka, što bi se kod nas reklo „preko klinca”. Nije tu bilo ljubavi i nježnosti koju bismo očekivali od bake. Nažalost po Rachel, ali vrlo dosljedno i pohvalno za autoricu, odrasla je u vrlo hladnu i proračunatu osobu. Tomu svakako nije pomoglo i zlostavljanje vršnjaka u školi. Toby se činio kao izlaz. Toby je bio sve što je Rachel trebala da dovede život u normalu. Željeli su djecu. Dobili su djecu, no sam proces na Rachel je ostavio vrlo ružne tragove do te mjere da je prolazila kroz prilično jaku postporođajnu depresiju. Rachel je karijera bila na prvom mjestu. Odlučila je davnih dana da neće dozvoliti da ju gledaju kao nižu kastu, kao što su ju gledali u školi, pa je svu svoju energiju usmjerila prema izgradnji karijere i popratnoj novčanoj nagradi. Bila je ambiciozna, bila je karijeristica. A onda je samo nestala. Razlozi za to i posljedice toga nešto su što bi moglo predstavljati potencijalni spoiler za knjigu pa nažalost neću o tome ovdje, ali jedva čekam da to provučem kroz naš book club žrvanj. Skoro sve u book clubu smo majke, bit će zanimljivo.

Libby nema ništa posebno za prijaviti. Odrasla je u normalnoj obitelji, udala se za normalnog muškarca i sada ima normalnu obitelj. Njezin najveći problem jest taj što se našla u „muškoj” profesiji i preko toga nikako nije mogla prijeći. Angažirajući se u Tobyjevoj priči, sama prolazi kroz svojevrsnu krizu srednjih godina, nekima od nas i predobro poznat osjećaj. Osjećaj da ste nesretni, iako prema svemu u svom životu nemate razloga biti, osjećaj da nešto nedostaje – poput mladosti, slobode, pustolovine – i osjećaj krivice što se tako osjećate. Libby će na kraju svesti svoje račune i vidjeti gdje stoji, dok potencijalno ne postane prekasno, no za Rachel i Tobyja već je prekasno.

Toby je također odrastao u relativno normalnoj obitelji. Studirao je medicinu i sada radi kao liječnik hepatolog u bolnici. Ima svoje specijalizante i smiješi mu se promaknuće. No, Toby je, riječima svoje vlastite psihoterapeutkinje, žena u svom braku. Daleko manje ambiciozan od Rachel, uživa u poziciji koju ima, jer mu ona garantira normalno radno vrijeme i mogućnost da se brine o djeci dok Rachel radi od jutra do mraka. Toby kuha, sprema, vodi brigu o školi i, naravno, daleko manje zarađuje. Toby nakon razvoda prima alimentaciju, a djecu dobiva vikendom. Osakaćene muškosti u „naopakom” braku, jedva će dočekati da istu regenerira umećući ju u sve dostupne razvedenice u Velikoj Jabuci. I da, Toby je prvi na listi likova koji mi se gadi. U situaciji u kojoj ostaje sam s djecom, prva briga bit će mu njegov penis, a druga kako da se riješi djece preko ljetnih praznika. Pretjerano privrženi devetogodišnji Solly i pretjerano distancirana i „nadrndana” Hannah apsolutno nisu zaslužili sve što im se dogodilo u čitavoj priči. Naravno da takve situacije za sobom povlače ekscesna ponašanja kod djece, jer su roditelji previše zauzeti brigom o sebi i mržnjom prema bivšem partneru (ako nije mržnja, onda je zamjeranje) da bi obratili pažnju na djecu. Njih je najlakše gurnuti pod tepih i kasnije se čuditi kako to da su ispali delikventi.

Fleshman je u nevolji vrlo je obećavajuća knjiga. Pokriva feminizam u svom najsirovijem obliku. Možda i najgorem, jer ženske likove u priči koje se bore za svoje mjesto u svijetu prikazuje kao sebične, beskrupulozne gadure. Zar je feminizam gaženje preko drugih? Zar slobodu možemo steći ignoriranjem svega na što smo pristale udajom i rađanjem? Svaki pokret, svaka priča ima dvije strane. Umjesto bijega i (spoiler!) živčanog sloma, zar ne možemo svoj bunt prema rodnom poretku iskazati na neki drugi način? Knjiga je prepuna vrlo moćnih citata, to joj priznajem. Čitala sam ju s olovkom umjesto s bookmarkerom, koliko ih je bilo. Svi su na mjestu, svi stoje. Pa zašto su onda te dvije žene na koje je fokusirana priča toliko odbojne, zašto se teško s njima povezati? Da, napisala sam u jednom Instagram postu kako se jako pronalazim u pripovjedačici Libby. I iza toga stojim. Neke stvari o kojima ona razmišlja, neki osjećaji koje proživljava, sumnje koje ju muče – osjećam i sama. No, ja imam alat koji ni Libby ni itko od likova u ovoj priči nema – komunikaciju.

Zaboravljamo da je ključ svake uspješne veze komunikacija. Da je Libby svoje sumnje i osjećaje iznijela svom dobrom mužu, možda ne bi imala potrebu bježati od kuće, ili napušavati se poskrivečki. Da su Toby i Rachel komunicirali o svojim osjećajima i dvojbama, možda se on ne bi osjećao kao uzdržavana žena, a Rachel možda ne bi mislila da je teret čitavog svijeta na njezinim leđima i da nikamo ne pripada. No, možda je upravo to glavna poruka čitave knjige. Možda nam je autorica htjela reći „pogledajte što se dogodi kad ne znate komunicirati, prepotentne budale”. U tom slučaju, skidam joj kapu, jer to jest vrlo vrijedna poruka. Kao i ona koju sam sama izvukla, a to je da traženje opravdanja u prošlosti nikome nije donijelo ništa dobro. Odrasli smo svatko u svojim uvjetima, no ne smijemo dopustiti da nas to obilježi. Moje je odrastanje bilo specifično. Na loš način specifično. Kao dijete bila sam zaštićena u svom balončiću neznanja, no krajem osnovne škole balončić je probijen i sve se sručilo na mene poput lavine. Ne bih to nikome poželjela. Na kraju srednje škole imala sam izbor – prepustiti se i u tome pronaći ispriku za svoj daljnji život, ili se zainatiti i dati sve do sebe da odvedem svoj život u drugom smjeru i maknem se od turobne prošlosti. Izabrala sam ovo drugo i to mi je donijelo život koji ne bih mijenjala ni za šta na svijetu. Nisam si dopustila da se osjećam manje vrijednom zbog događaja na koje nisam mogla utjecati kao dijete, nego sam pronašla divnog partnera s kojim svojoj djeci neću pružiti djetinjstvo kakvo sam ja imala. Niti kakvo je on imao. Na kraju krajeva, minus i minus daju plus, to je čista matematika. Situacija u kojoj sam se našla posljednjih gotovo šest godina bila bi daleko manje podnošljiva da nisam s njime komunicirala o tome. Libby i Rachel kao da su upale u zamku prvog izbora. Nisu osvijestile svoju prošlost, svoje odrastanje, svoju mladost i odlučile da ih to neće obilježiti, kao što nisu osvijestile svoju sadašnjost i sve na čemu imaju biti zahvalne, unatoč tome što stalno žele nešto više.

Da, u knjizi se propitkuju mnoge zamke i nepravednosti u odnosu muškaraca i žena. Da je Rachel muško, a Toby žensko, to bi bila samo još jedna dosadna priča o mužu koji se zasitio svoje žene kućanice jer je postala dosadna. Ovako priča ima vrlo moderan zaokret, vrlo aktualne probleme, no ambijent u kojem su razrađeni mogao je biti malo prizemniji. Malo tko od čitatelja poistovjetit će se s Rachel i s Tobyjem, jer malo tko živi životom kojim žive njih dvoje. Kad probleme koje oni proživljavaju spustite niže na statusnoj ljestvici, dobit ćete puno tragičniju, sumorniju, ali realističniju priču, u kojoj bi se veći dio nas mogao pronaći. Ovako nam njihovi problemi zvuče bahato i banalno, kao što nam je njihov društveni status nedostižan. Žene koje su majke neće moći razumjeti Rachel, jer ma koliko nas društvo pritiskalo, nekako ćemo uvijek djecu stavljati na prvo mjesto, što ona koja ih je žarko željela ne radi.

Sve ono što čitatelji diljem svijeta zamjeraju Taffy Brodeser-Akner u ovoj knjizi, zapravo može poslužiti kao crveno svjetlo upozorenja da stanemo i razmislimo o tome gdje se u životu nalazimo i što želimo od svog braka, posla, prijatelja. Tko kaže da autorica nije namjerno likove napravila tako iritantnima kako bi u nama probudila inat prema njihovom ponašanju? Tko kaže da nije namjerno iskarikirala odnos roditelja prema djeci kako bi nam pokazala kako se to ne treba raditi? Tko kaže da ovom – kako su ju neki nazvali marketinškom feminističkom pričom autorica nije namjerno ukazala na sve ono što u društvu ne valja? Na sve ono što moramo mijenjati. Krenuvši od sebe. Feministički pokret nisu samo snažne karijeristice koje se opiru razmnožavanju koje ne osuđujemo. Feministički pokret su i snažne kućanice koje su odlučile da žele biti prisutne u odgoju djece koje ne osuđujemo. Feministički pokret su snažni muškarci karijeristi koji ne žele brak, koje ne osuđujemo. Feministički pokret su i snažni očevi koji žele ostati kod kuće s djecom, koje ne osuđujemo. Feministički pokret nije mržnja muškaraca, nije stvaranje neprijatelja od njih. Kako možemo biti snažne žene bez njih? Jednako kao što oni ne mogu biti snažni muškarci bez nas. Na ovom svijetu koegzistiramo, trebamo jedni druge, ako ni zbog čeg drugog onda zbog reprodukcije, makar muško ženski odnosi odavno nadilaze samo to ( i tu ne mislim samo na brakove i romantična partnerstva). Feministički pokret su jednake prilike za sve, ravnopravnost u svakom pogledu – u željama, mogućnostima, izborima. Feminizam je jednaka prilika za sve, bez potrebe da se do te prilike ide preko kreveta, umjesto preko zasluga. Feministički pokret je jednaka prilika za borbu, umjesto da je nekima sve „bogom dano” samo zato jer su se rodili s različitim slovima u kromosomskom paru. Provlačeći nas kroz Tobyjevu, Rachelinu, Libbynu i Sethovu priču, kao i priče svih naizgled sporednih, ali vrlo važnih likova, autorica nam „ispod žita” daje do znanja koliki nas još put čeka do tog cilja. Cilj postoji i možemo ga doseći, ali samo ako muškarci i žene zajedničkim snagama i uzajamnim poštovanjem hrabro koračamo prema njemu. Krajnje je vrijeme da srušimo te barijere zvane penis i vagina i da se ponašamo kao ljudi. Krajnje je vrijeme da postanemo ravnopravni partneri u životu.

Ricardo Bozzi – Dragi autore (ili kako odbiti remek-djelo)

izdavač: Znanje

ilustracije: Giancarlo Ascari, Pia Valentinis

Svi znamo za njih. Svi smo ih nekoć čitali – bilo kao lektiru u školi, na fakultetu, zato što smo htjeli, ili nas je netko prisilio, bilo zato što smo mislili da ćemo time postati pametniji i kulturniji, ili zbog pokazivanja na društvenim mrežama. Dobro, za ovo zadnje nije ih nužno zapravo pročitati – svi dobro znamo da su najveći knjigoljupci oni koji tvrde da su ih pročitali, a zapravo nisu.

Naravno, riječ je o najvećim djelima svjetske književnosti, knjigama koje obično nazivamo klasicima. Nikad mi nije u potpunosti bila jasna ta odrednica – klasici. Ali to nije tema niti ovog osvrta, niti knjige na koju se osvrćem.

Mala, žuta, nevinog izgleda, ali prilično moćne naslovnice, knjiga „Dragi autore” pravi je biser. Ricardo Bozzi odlučio je ta velika književna djela, koja su nam zadavala muke u formativnim godinama, „pročešljati” uredničkom rukom jednog modernog urednika u današnje doba izdavaštva. Vođen svim smjernicama koje današnja knjiška industrija propisuje – pregršt vjerskih, rasnih, rodnih, seksualnih i inih korektnosti, sloboda i zastupljenosti – složio je zbirku pisama koje bi taj moderni urednik uputio tim velikim autorima, da se kojim slučajem rukopis za njihovo djelo našao na njegovom stolu.

Tako možemo vidjeti kako bi moderni urednik gledao na Ponos i predrasude voljene Jane Austen, Kafkin Preobražaj, Homerove Ilijadu i Odiseju, Platonove Dijaloge, Danteovu Božanstvenu komediju, Hemingwayjeva Starca i more, Camusovog Stranca, Becketovog Godota, Melvilleovog Moby Dicka i još pregršt velikih naslova od antike do dvadesetog stoljeća. E, da, osvrnuo se i na Bibliju. Kontroverzno, zar ne?

Kontroverzno. Kako teška riječ.

Kao i pismo koje su knjiški blogeri dobili priloženo uz primjerak knjige. No, je li to stvarno kontroverzno, ili je to pokušaj satire, sarkazma, ironije, humora? Gdje je linija između šale i uvrede i tko je taj koji ju povlači? Čini mi se da je to svatko od nas ponaosob.

Nakon već svima poznate polemike, koju je spomenuto pismo izazvalo (da ne upotrijebim težu riječ – drame – ups, upotrijebila sam ju), dopisivala sam se s jednom kolegicom blogericom i zaključile smo kako nam je u ova grozna vremena humor ostao kao zadnja crta obrane prije nego što posve izgubimo prisebnost, nakon svega što smo proživjeli u proteklih godinu dana. Na svjetskoj razini, ne samo mi u ovoj kifli od države. Hrvatska je kifla, ne zmaj, žao mi je. Zmaj ima karakter. No, vratimo se temi. Dakle. Pandemija, dva razorna potresa koja su otkrila dodatne političke afere (kao da toga nemamo dovoljno), nesposobna vlast (dobro, to nije novo), teoretičari i teorije zavjere koji su opasno prijetili napretku čovječanstva, američki izbori za koje se možemo praviti da nam nisu bitni, ali bitni su čitavom svijetu, Pandorina kutija zlostavljanja maloljetnica u glumačkim vodama, koja se kasnije prelila i na druge sfere umjetnosti, te tragični odlazak jedne od najvećih predstavnica te umjetnosti koja je otvorila novu Pandorinu kutiju starih rana. Hrvatska nije dobro. Svijet nije dobro. Ljudi nisu dobro. Kako je jedna druga kolegica blogerica spomenula prije par mjeseci – svi ćemo iz ovoga izaći s debelom dijagnozom PTSP-a. Ako izađemo. I zašto onda, na ovom očajnom mjestu, moramo predati onu posljednju slamku spasa, koja je humor?

Činjenica je da bi neki od uredničkih odgovora u ovoj knjizi mogli biti blago uvredljivi (nekima), no to je rizik koji humor mora preuzeti. Ne znam koliko se vas sjeća humoristične serije Monty Python’s Flying Circus. Za ove mlade koji ne znaju o čemu govorim, kratko ću objasniti. Serija je to koncipirana kao skup skečeva u trajanju od nekoliko minuta, kojima se na vrlo inteligentan način osvrtalo na aktualnu političku situaciju (u Britaniji, ali i šire), davao kritički pogled na neka veća povijesna zbivanja i karikiralo određena ljudska ponašanja i navike. Gledana danas, i dalje je vrlo aktualna po većini pitanja. No, ono što je za nju posebno, jest što je snimana na prijelazu iz ’60-tih u ’70-te godine prošlog stoljeća. Parodirali su sve moguće vjere, rase i seksualne orijentacije, bez ikakve zle namjere i s puno humora. A možda samo ja imam neobičan (bolestan?) smisao za humor. Smisao za humor individualna je stvar. Neki ga imamo, neki nemamo, nečiji je u tragovima, a netko može podnijeti bolesno sprdanje na vlastiti račun bez ikakvog problema. Kao i spomenuta serija, i knjiga „Dragi autore” preuzela je veliki rizik svojim modernim i brutalno iskrenim odgovorima velikim autorima koji su obilježili povijest. I tu se pokazuje koliko je hrabrosti potrebno da se izađe van okvira. A danas su ti okviri po nekim pitanjima puuuno manji nego što su bili prije četrdeset, pa čak i šezdeset godina.

Danas je vrlo lako biti popularan. Ubaciš u knjigu rasnu raznolikost, obavezno bar jedan par „drugačije” seksualne orijentacije, a ako knjiga spada u realističnu prozu, dodaj i malo drame na bazi vjere ili politike i imaš bestseler. Činjenica je da u takvom okruženju, većina remek-djela spomenutih u ovoj knjižici ne bi doživjela objavu. Svjedoci smo pokušaja ponovnog pisanja nekih od kultnih romana poput Ubiti pticu rugalicu pa i serijala o čarobnjaku Harryju Potteru zbog toga što su u današnjem kontekstu društveno neprihvatljivi. Nitko ne uzima u obzir vrijeme u koje je djelo nastajalo, sve pozitivne poruke koje ono nosi i vrijednost koje ima u odnosu na svoju publiku, kao i to vrijeme u kojemu je nastalo. Počeli smo pretjerivati. Napredak da. Ponovno pisanje povijesti ne. Čitatelji diljem svijeta počeli su „govoriti” autorima kako da pišu svoje knjige, uzimajući im zadnji tračak umjetničke slobode. A autori, u želji da se njihovo djelo prodaje, pokleknu pred „zahtjevima publike” pa u svoja djela nabacaju sve i svašta samo da bi bilo utrživo. To nije korektnost, to je svijanje leđa pred pritiskom. Tako nikada nećemo ići dalje. Politika je mjesto gdje moramo tražiti promjene, a ne književnost. Dok u zakonima ne vidimo ravnopravnost, nećemo ju imati, makar ona bila napisana u tisućama knjiga.

I to je ono što Ricardo Bozzi prikazuje u ovoj knjizi. Satirično se osvrće na sve zahtjeve koje današnje izdavaštvo stavlja pred autore, stavljajući najveće autore svih vremena pred prijeki urednički sud dvadeset i prvog stoljeća. Smiješno je. Jer jedino smiješno može i biti. Dok ne razmislite malo pa shvatite da je zapravo tragično. Žrtve smo odrednica koje je netko postavio kao relevantne u svim sferama života pa tako i u književnosti. Umjetnost je izgubila svoju slobodu. Dok ne budemo spremni obraniti taj jadni humor koji nam je ostao, dok ne budemo spremni prihvatiti šalu na svoj račun – ne samo kao bijela heteroseksualna osoba katoličke vjeroispovijesti, odnosno „većina”, nego kao i bilo koja manjina (uključujući žene, koje brojčano nisu manjina, ali svi dobro znamo da de facto jesu) – nećemo vidjeti napretka.

„Dragi autore” urnebesna je knjiga. Šala na račun svih tih autora, ali i šala na vlastiti račun izdavača. Zbog čega je potez Znanja da objavi ovakvo nešto dodatno pohvalan. Našalili su se na svoj račun. I preživjeli.

A pismo? Ljudi moji, ako ste pismo blogerima shvatili kao bilo što drugo nego kao šalu, onda mi vas je žao. Jer, osim što Znanje apsolutno ništa od spornoga nikad nije tražilo od blogera, na samom kraju kritične rečenice stavili su smajlića koji namiguje… za svaki slučaj… za one koji nisu shvatili… Šteta što je oko jedne simpatične knjižice nastala neviđena drama, ali znate kako kažu – i loša reklama je reklama. U svakom slučaju, svi moramo naučiti malo stati na loptu. Teško je, nakon svega proživljenoga, zadržati debele živce, ali moramo pokušati. Humor pomaže. Nemojte ga izgubiti.

Kao što nam je napisano u „kontroverznom” pisamcu, knjiga „Dragi autore” u knjižare dolazi u utorak, 2. veljače, pa možete sami prosuditi koliko vam je humora ostalo. Bez brige, uz nju nećete dobiti nikakvo pisamce 😉

Christel Petitcollin – Kako manje misliti

izdavač: Poetika

Iznimnomisleći. Tako su u ovoj knjizi opisani malobrojni ljudi koji jednostavno ne mogu ušutkati svoj mozak. Svaka situacija pokreće u njima lavinu pitanja, potpitanja, nedoumica, zahtjeva, oni moraju znati zašto je nešto baš tako i moraju to znati odmah. Oni osjete sve, svim osjetilima istovremeno – ne mogu ni zamisliti koliko je to opterećujuće. Njima mora sve imati smisla, oni beskonačno seciraju svaku situaciju, svaki njezin mogući ishod pa i onaj nagori. U stanju su toliko se zaplesti u svoje misli da im to ometa svakodnevni život. No, oni su i najemotivnije, najpravednije, najiskrenije osobe koje ćete sresti, iako vam se ova posljednja karakteristika ne mora uvijek svidjeti. Oni su „desnopolutkaši”, odnosno ljudi kod kojih je dominantna desna polutka mozga – ona kreativnija – i, prema autorici, na svijetu ih ima između 15 i 30%. Oni su rijetke biljke, oni su posebni. Knjiga Kako manje misliti daje nam predivan uvid u to kako je biti u glavama takvih osoba, te kako ih bolje razumjeti ako nismo oni sami. Također, omogućit će nam da vidimo u kojoj mjeri mi, ili netko od naših bližnjih spadamo u tu kategoriju.

Gore navedeno jedini je razlog zbog kojeg sam knjizi na Goodreadsu dala dvije zvjezdice, a ne jednu.

Čitav moj tridesetosmogodišnji životni vijek dao mi je iskustvenu podlogu na kojoj tvrdim da su ljudi vrlo kompleksna bića. Otkrila sam toplu vodu, zar ne? Dopustite mi da objasnim. U školi su nas učili da se mozak sastoji od dvije polutke – lijeve i desne. Lijeva je ona koja nam daje logiku, sistematizaciju, to je ona „znanstvena” polutka. Desna je kreativna, emotivna, all over the place polutka. Jao, Andrea, kako si ti pametna… ali svi smo to učili, znaš? Tako je. Isto tako smo svi učili da je kod svakog pojedinca omjer „aktivnosti” polutki različit i da kombinacija ima koliko i nas samih. Autorica u knjizi spominje poznati Aspergerov sindrom, koji je krajnost gdje je desna polutka apsolutno aktivna, dok je lijeva u hibernaciji. Ukratko, sto ljudi, sto ćudi, odnosno, svi smo jedna od milijardi nijansi između dviju krajnosti. Upravo zbog toga me razočarala ova knjiga.

Iznimnomisleći. Posebni. S drugog planeta. Superheroji. Neiskorišteni potencijal. Neshvaćeni. To su sve izrazi kojima autorica opisuje ljude na koje se ova knjiga odnosi. Njih 15 do 30% koji se vrlo teško uklapaju u društvo i teško razumiju druge ljude. I u redu, ne mogu to osporiti. Prema opisima iz knjige ne spadam u kategoriju iznimnomislećih, iako sam nekoliko nijansi prepoznala u svom ponašanju. No, u najužoj obitelji prepoznala sam nekoliko osoba koji mogu ponijeti tu titulu, među kojima je i jedno od moje djece, što je glavni… pardon… što je jedini razlog zbog kojeg nisam odustala od knjige kad sam došla do dijela s uspoređivanjem. Stižemo tamo.

Prema autorici 70 do 85% ljudske populacije nisu iznimnomisleći. Oni su uobičajenomisleći, ili, kako ih autorica češće oslovljava oni drugi. Da,oni kojih je tri puta više su oni drugi. Moving on. Način na koji je autorica iznimnomisleće i one druge stavila u usporedbu sramota je za knjigu koja spada u kategoriju samopomoći. Prema Christel oni drugi su manipulatori, površni ljudi, koji ne razumiju dubinu i posebnost iznimnomislećih i zapravo dno dna ljudskog roda (ovo posljednje je moja vlastita interpretacija). Koža mi se ježila prilikom čitanja tih ružnih generalizacija. Nikada u životu nisam čula da se ljude na ovaj način polarizira i ukalupljuje doslovce u dva kalupa – genijalci i oni drugi. Da se razumijemo, ni u kojem trenutku ne omalovažavam, umanjujem, niti vrijeđam bilo što vezano uz skupinu iznimnomislećih. Jasno je iz opisa na početku knjige da to jest jedna posebna i neshvaćena skupina ljudi, u čijem umu nije lako biti. No, pokušaj pomaganja tim ljudima na način da im se objašnjava kako su dvije trećine populacije glupi i površni ljudi, kojima nikada neće biti jasan domet inteligencije iznimnomislećih ne pomaže ni jednoj ni drugoj kategoriji ljudi. Primjer u kojemu se osobu koja je neshvaćena na radnom mjestu, jer funkcionira na nekoj drugoj razini i stvari koje drugima neće pasti na pamet njoj su jednostavne, bodri riječima „skromnost koja ne vodi računa o svojoj superiornosti može lako biti doživljena kao lažna skromnost, čak kao omalovažavanje…taj zamjetni jaz koji inferiorni primjećuju, a iznimnomisleći niječu nalazi se u korijenu mnogih situacija zlostavljanja…” Inferiorni? Je li to način na koji se oslovljava dvije trećine ljudske populacije?

Znam što ćete sada reći. Ogorčena sam, ljubomorna, ne shvaćam… Imate pravo na to. Kao što ja imam pravo biti uvrijeđena načinom na koji se ljudima, kojima je već i ovako teško uklopiti se u društvo, na jedan vrlo snishodljiv način, potpuno bespotreban, pokušava objasniti kako im je teško jer su superiorniji od ostalih i olakšati im proces prilagodbe tako da se jaz još više produbljuje. Barem meni tako zvuči. Ovo ne zvuči kao knjiga samopomoći, ovo je nešto sasvim drugo. Nisam se do sada susrela s knjigom samopomoći, u kojoj se ta pomoć pruža omalovažavanjem nekog drugog – upravo suprotno. I to je ono što me jako zasmetalo u ovoj knjizi. Pljuvanjem i omalovažavanjem većine populacije, pokušava se olakšati život i pomoći manjem dijelu populacije.

Ne kažem da u knjizi nema korisnih savjeta. Konkretno sam pronašla vrlo korisne informacije o tome kako se odnositi prema iznimnomislećem djetetu i zašto se ponašaju baš na takav način, koji je nama odraslima nerazumljiv. No, generalni pristup i knjiga u cjelini grdno su me razočarali. Šteta što ne možeš dobiti povrat novca za kupljenu knjigu na račun duševne boli 😛

Kelly Barnhill – Djevojčica koja je pila mjesečinu

izdavač: Leo Commerce

Kada je kolega knjigoljubac Igor (@igor_witch) prošlu nedjelju najavio izazov čitanja pomalo zaboravljenih knjiga, rado sam se odazvala. Ideja je bila pod hashtagom #nedeljazaboravljenihknjiga okupiti knjigoljupce koji će tjedan za nama posvetiti jednoj knjizi (ili više njih) koja je starijeg datuma izdavanja, od slabije poznatog izdavača i nakon čitanja objaviti osvrt za nju. Odmah sam se priključila i odabrala knjigu Djevojčica koja je pila mjesečinu. Nisam mogla donijeti bolju odluku.

Žrtveni je dan. Dan kojega se u Protektoratu svi boje. Dan na koji procesija predvođena Velikim Starješinom kreće prema kući u kojoj živi najmlađe dijete u Protektoratu. Najmlađe dijete mora biti prineseno kao žrtva vještici koja živi van zidina Protektorata, kako bi ju odobrovoljili i kako bi ostavila njihov grad na miru. Dijete ostavljaju svaki put na istom mjestu, nakon čega se udaljavaju prije nego vještica dođe po dijete. Ili prije nego što dođe nešto drugo…

Svake godine na Dan zvjezdane djece, vještica Xan dolazi do mjesta na kojemu neobični ljudi iz Protektorata, iz njoj nepoznatih razloga, ostavljaju malo dijete. Uvijek je tamo na vrijeme, jer ako zakasni, neka divlja zvijer mogla bi stići do djeteta prva. Šuma je opasno mjesto. Xan to zna, jer u njoj živi već petsto godina. Ostavljeno dijete svaki put uzima i nosi nekoj od nesretnih obitelji u slobodnim gradovima. Dijete odrasta okruženo ljubavlju, kad već nije željeno od svoje prave obitelji. No, posljednje dijete nije stiglo do slobodnih gradova. Xan je djevojčicu, kao i svako dijete prije nje, na putu do slobodnih gradova, hranila skupljajući zvjezdanu svjetlost i stavljajući ju djevojčici u usta. No, stara Xan ovaj put je pogriješila i djevojčica je uz zvjezdanu svjetlost popila i mjesečinu i tako postala čarobna, stoga Xan odluči da će djevojčicu odgajati sama i nadjene joj ime Luna. Kako je Luna rasla, njezina je magija bujala i vještica je bila primorana zaključati magiju u djevojčici do njezinog trinaestog rođendana. Kako Luna bude rasla i otkrivala praznine u svom sjećanju, nesvjesna da su vezane uz magiju, ta ista magija počet će se buditi u njoj, istovremeno označavajući skori odlazak dobre stare vještice Xan.

Ipak, ljudi u Protektoratu nisu sasvim u krivu kada je u pitanju zla vještica, no ne znaju da ta vještica nije Xan, nego netko tko živi unutar zidina grada. To će otkriti jedan mladi drvodjelja, nesuđeni Starješina, i jedna luđakinja, majka kojoj su oteli dijete ne početku ove priče, a koja možda krije djelić magije u sebi. Uza sve spomenute likove, na putu prema otkrivanju istine i magije, Luni će se pridružiti i jedno dobroćudno, mudro, šestoruko čudovište i jedan sićušni, zaigrani zmaj.

Da sam znala što me čeka među koricama ove knjige, odavno bih ju uzela u ruke. No, valjda se ne kaže bez razloga da svaka knjiga ima svoje vrijeme. Ova predivna bajka bila je upravo ono što mi je trebalo da me ugrije u ove hladne siječanjske dane. Prekrasno ispričana, polako, ali zanimljivo, u svega tristotinjak stranica uspjela je doseći kompleksnost čitavog serijala i trajno me vezati uza svoje likove. Zašto je ova knjiga prošla tako nisko ispod radara, zašto se o njoj ne priča više, zašto je nisu prepune društvene mreže i book blogovi nikada mi neće biti jasno… No, zato je tu Igor i njegov tjedan zaboravljenih knjiga, koji nekako mislim da ću uvesti kao redovnu ovogodišnju tradiciju i u svakom mjesecu jedan tjedan posvetiti ovakvim zaboravljenim draguljima koje kriju moje police.

STEPHEN KING – MISERY

izdavač: lumen

Nakon umalo fatalne automobilske nesreće, Paul Sheldon budi se u nepoznatoj sobi. Poznati autor serije ljubavnih romana o Misery Chastain, pod utjecajem alkohola sletio je s ceste skupa sa svojim najnovijim romanom, za koji se nadao da će ga profilirati kao ozbiljnijeg autora i zbog kojeg će izaći iz sjene svoje Misery. Nju je ubio. U posljednjem nastavku, Misery umire pri porodu, a Paul se ponovno rađa, oslobođen tereta koji mu je njegova junakinja natovarila na leđa.

Soba u kojoj se Paul budi, nije bolnička soba, nego gostinjska soba u osamljenoj kući njegove najveće obožavateljice Annie Wilkes, koja ga je slučajno zatekla u smrskanom automobilu uz cestu. Annie je nekoć bila medicinska sestra, a sada je ovisnica o romanima koji prate život i ljubav Misery Chastain. Susret s polomljenim Paulom Sheldonom, za nju je bio jednak dobitku na lutriji.

No, Annie nije obična medicinska sestra. Annie je bolesna u glavu, no to već sigurno znate, jer priča o knjizi i filmu Misery pronijela se puno dalje od publike koja ju je čitala, odnosno gledala. Za mene je ovo bio prvi susret s Misery i već sam okvirno znala što mogu očekivati, iako nikada nisam gledala film. To je dio folklora, rekla bih.

Možemo preskočiti dio u kojemu Annie Paula drži zatočenog (u određenim trenucima i svezanog) i dio u kojemu ga prisili da spali rukopis svog najnovijeg romana te napiše nastavak priče o Misery u kojemu će oživjeti njezinu omiljenu junakinju. Što se mene tiče, možemo preskočiti i dio u kojemu ga šopa lijekovima, koje mu u idućem trenutku uskraćuje, stvarajući od njega ovisnika, kao i dio u kojemu ga ucjenjuje hranom, vodom i istim tim lijekovima, ali i dio u kojemu ga bjesomučno osakaćuje. Vjerujem da je tim dijelovima posvećena pažnja u filmu. Čak ni dio u kojemu se otkriva psihopatska prošlost dobre stare Annie nije mi trenutno zanimljiv. Ne, ono na što se ja želim fokusirati, tipično je za Stephena Kinga. Ispod jeze i mutilacije, on sakrije jednu ili više zanimljivih tema, koje, zbog žanra u koji se svrstavaju ekranizacije njegovih djela, ne dobiju traženu pažnju dok slušate napetu glazbu i čekate kad će (umetni glavnog lika) zamahnuti sjekirom na velikom platnu. I to je razumljivo. Nitko ne želi doći u kino pogledati horor film, a dobiti priču o prijateljstvu, unutrašnjim previranjima i karijeri. Zato je kod Kinga najbolji film skriven među koricama knjige.

Ono što je meni najviše okupiralo pažnju, kad sam konačno prešla preko svih jezivih i vrlo zornih detalja, bio je uvid u spisateljski proces, koji nam je Kralj dao „na izvol’te”. Način na koji Paul Sheldon vodi bilješke, na koji pristupa pisanju, stvaranju likova, mjesta i same radnje, one sitnice koje samo pisci mogu razumjeti – poput naglog naleta inspiracije kada su spremni svoju ideju zapisati bilo čime na bilo što, samo da ne pobjegne – sve je to dio „podradnje” koja je meni bila zanimljiva. S Kingom je uvijek tako, uvijek je nekoliko priča u jednoj priči i zbog toga je toliko jedinstven.

Koliko je Annie jednostavno usmrtiti neželjenog posjetitelja, toliko je Paulu jednostavno oživjeti ubijenu junakinju i stvoriti novo remek djelo, no hoće li ga to izbaviti iz zatočeništva? Oni koji nisu imali doticaja s folklorom Misery možda mogu pretpostaviti, ali svakako ćete se do konačnog raspleta morati probiti kroz krv, znoj i suze – srećom, ne vlastite.

Kao i uvijek, naročito kad su u pitanju stariji Kingovi naslovi, oduševljena sam. Jesenas sam čitala Isijavanje, koje me također oduševilo, nije bilo ni blizu jezivo poput Misery. Misery mi je, uz Snovolovku, najjezivija Kingova knjiga koju sam čitala. Snovolovku sam gledala i film. Ne želim govoriti o tome. Ali svakako preporučam. Knjige, ne filmove, taj rizik ne želim preuzeti.

„Elitni” prijevod i prevoditeljske bravure kao što su šuć-muć i kumir ostavljam za neki drugi put 😉

BOOK CLUB REPORT – PROSINAC, 2020.

Naš posljednji book club susret u godini održale smo na dan kada je stao svijet. Prethodno dogovoren termin našeg Zoom susreta nismo pomicale, jer smo smatrale kako bi nam na taj kobni dan dobro došlo malo pozitive i da se vidimo. 29.12. u 19h po prvi put u čitavoj 2020. godini skupile su se sve trenutno aktivne članice Hoću knjigu book cluba Arena. Baš sam gledala… čak i na najbrojnijem book club susretu u siječnju nedostajala nam je jedna. Unatoč svemu što smo proživjele taj dan, a što su neke cure „nosile” još od zagrebačkog potresa u ožujku, bilo je vedrine i smijeha, kao i uvijek kada se skupimo. Ne mogu dočekati da se situacija normalizira dovoljno da se vratimo u našu knjižaru.

No, krenimo s reportom. Kratko, ali jezgrovito.

O KNJIZI

Prosinačka book club lektira podvukla je crtu godini koju svi želimo što prije zaboraviti, no mislim da će nas knjiga još dugo pratiti. Noćni tigar donijela je svjetlost nakon posljednjih nekoliko razočaravajućih knjiga i, kako je naša Ivana primijetila, pokazala poantu našeg book cluba. Pronašle smo „the” knjigu, onu koja se svidjela svima. Za razliku od knjiga o kojima imamo različita mišljenja, jasno je kako je diskusija o knjizi o kojoj sve imamo isto mišljenje bila malo skromnija. O samoj radnji neću vam puno pisati, glavne crte možete dobiti iz blurba, reći ću vam samo da će daleko premašiti ono što očekujete od nje – u jednu, ili u drugu stranu. Toliko kompletna, kompleksna, predivna knjiga, kakvu dugo nisam čitala.

ŠTO DALJE?

Izbor za prvu novogodišnju book club lektiru, bio je neizvjestan do samog kraja, kada je jedna članica presudila između dviju knjiga među kojima se i sama dvoumila. Nije joj bilo lako, ali Barbara je teret podnijela junački 😉

Na izbor sam ovaj put curama ponudila naslove Piranesi Susanne Clarke, Kradljivac kave Toma Hillenbranda, Fleishman je u nevolji Taffy Brodesser-Akner, Molim te pazi na mamu Kyung-Sook Shin i Prijelazi Alexa Landragina. Kradljivac kave dobio je jedan glas, a Molim te pazi na mamu i Fleishman je u nevolji po tri. Konačno, Toby Fleishman odnio je pobjedu i u siječnju čitamo jednu od meni omiljenih knjiga prošle godine – Fleishman je u nevolji. Bolji način za proslavu drugog rođendana našeg book cluba nisam mogla zamisliti.

ZA KRAJ

Budući da smo krajem 2019. propustile (mojom greškom, naravno) izglasati najbolju knjigu godine, ovaj put smo to učinile za obje godine postojanja našeg book cluba. U konkurenciji dvadeset i dva naslova, četiri s najvećim brojem glasova upravo su moji favoriti u obje godine.

Na trećem mjestu, s jednakim brojem glasova našle su se Slika Doriana Graya i Noćni tigar.

Na drugom mjestu, naša prva book club lektira, knjiga o kojoj i danas razmišljamo, Prolazim kroz zidove Marine Abramović.

A na prvom mjestu, jedna i jedina, nezaboravna Rebecca.

ZA POČETAK

U novu godinu ulazimo s novim nadama i željama, daleko skromnijima nego prošle godine. Želim vam svima sretnu… sretniju 2021. godinu. Mirniju, dosadniju, monotoniju, ali prepunu zdravlja, ljubavi, sreće i mirnog tla. Nadam se da ćemo uskoro moći nadoknaditi sve one izgubljene zagrljaje, razgovore, susrete i da ćemo za svo zlo iz prošle godine dobiti po jedno dobro ove. Do tada, čuvajte sebe i svoje bližnje, jer to je najvrijednije ❤

Umjesto pozdrava, pozvat ću vas sve da se priključite akciji kojom knjigoljupci diljem lijepe naše prikupljaju sredstva za pomoć stradalima u potresima na području Sisačko-moslavačke županije. Sve detalje možete pronaći u Facebook grupi Ujedinjeni knjigom .

Slijedeći book club susret zakazujemo 29.1.2021. u 19h, i dalje na Zoomu, u nadi da sitno odbrojavamo do povratka u naš divni paviljon.