Christel Petitcollin – Kako manje misliti

izdavač: Poetika

Iznimnomisleći. Tako su u ovoj knjizi opisani malobrojni ljudi koji jednostavno ne mogu ušutkati svoj mozak. Svaka situacija pokreće u njima lavinu pitanja, potpitanja, nedoumica, zahtjeva, oni moraju znati zašto je nešto baš tako i moraju to znati odmah. Oni osjete sve, svim osjetilima istovremeno – ne mogu ni zamisliti koliko je to opterećujuće. Njima mora sve imati smisla, oni beskonačno seciraju svaku situaciju, svaki njezin mogući ishod pa i onaj nagori. U stanju su toliko se zaplesti u svoje misli da im to ometa svakodnevni život. No, oni su i najemotivnije, najpravednije, najiskrenije osobe koje ćete sresti, iako vam se ova posljednja karakteristika ne mora uvijek svidjeti. Oni su „desnopolutkaši”, odnosno ljudi kod kojih je dominantna desna polutka mozga – ona kreativnija – i, prema autorici, na svijetu ih ima između 15 i 30%. Oni su rijetke biljke, oni su posebni. Knjiga Kako manje misliti daje nam predivan uvid u to kako je biti u glavama takvih osoba, te kako ih bolje razumjeti ako nismo oni sami. Također, omogućit će nam da vidimo u kojoj mjeri mi, ili netko od naših bližnjih spadamo u tu kategoriju.

Gore navedeno jedini je razlog zbog kojeg sam knjizi na Goodreadsu dala dvije zvjezdice, a ne jednu.

Čitav moj tridesetosmogodišnji životni vijek dao mi je iskustvenu podlogu na kojoj tvrdim da su ljudi vrlo kompleksna bića. Otkrila sam toplu vodu, zar ne? Dopustite mi da objasnim. U školi su nas učili da se mozak sastoji od dvije polutke – lijeve i desne. Lijeva je ona koja nam daje logiku, sistematizaciju, to je ona „znanstvena” polutka. Desna je kreativna, emotivna, all over the place polutka. Jao, Andrea, kako si ti pametna… ali svi smo to učili, znaš? Tako je. Isto tako smo svi učili da je kod svakog pojedinca omjer „aktivnosti” polutki različit i da kombinacija ima koliko i nas samih. Autorica u knjizi spominje poznati Aspergerov sindrom, koji je krajnost gdje je desna polutka apsolutno aktivna, dok je lijeva u hibernaciji. Ukratko, sto ljudi, sto ćudi, odnosno, svi smo jedna od milijardi nijansi između dviju krajnosti. Upravo zbog toga me razočarala ova knjiga.

Iznimnomisleći. Posebni. S drugog planeta. Superheroji. Neiskorišteni potencijal. Neshvaćeni. To su sve izrazi kojima autorica opisuje ljude na koje se ova knjiga odnosi. Njih 15 do 30% koji se vrlo teško uklapaju u društvo i teško razumiju druge ljude. I u redu, ne mogu to osporiti. Prema opisima iz knjige ne spadam u kategoriju iznimnomislećih, iako sam nekoliko nijansi prepoznala u svom ponašanju. No, u najužoj obitelji prepoznala sam nekoliko osoba koji mogu ponijeti tu titulu, među kojima je i jedno od moje djece, što je glavni… pardon… što je jedini razlog zbog kojeg nisam odustala od knjige kad sam došla do dijela s uspoređivanjem. Stižemo tamo.

Prema autorici 70 do 85% ljudske populacije nisu iznimnomisleći. Oni su uobičajenomisleći, ili, kako ih autorica češće oslovljava oni drugi. Da,oni kojih je tri puta više su oni drugi. Moving on. Način na koji je autorica iznimnomisleće i one druge stavila u usporedbu sramota je za knjigu koja spada u kategoriju samopomoći. Prema Christel oni drugi su manipulatori, površni ljudi, koji ne razumiju dubinu i posebnost iznimnomislećih i zapravo dno dna ljudskog roda (ovo posljednje je moja vlastita interpretacija). Koža mi se ježila prilikom čitanja tih ružnih generalizacija. Nikada u životu nisam čula da se ljude na ovaj način polarizira i ukalupljuje doslovce u dva kalupa – genijalci i oni drugi. Da se razumijemo, ni u kojem trenutku ne omalovažavam, umanjujem, niti vrijeđam bilo što vezano uz skupinu iznimnomislećih. Jasno je iz opisa na početku knjige da to jest jedna posebna i neshvaćena skupina ljudi, u čijem umu nije lako biti. No, pokušaj pomaganja tim ljudima na način da im se objašnjava kako su dvije trećine populacije glupi i površni ljudi, kojima nikada neće biti jasan domet inteligencije iznimnomislećih ne pomaže ni jednoj ni drugoj kategoriji ljudi. Primjer u kojemu se osobu koja je neshvaćena na radnom mjestu, jer funkcionira na nekoj drugoj razini i stvari koje drugima neće pasti na pamet njoj su jednostavne, bodri riječima „skromnost koja ne vodi računa o svojoj superiornosti može lako biti doživljena kao lažna skromnost, čak kao omalovažavanje…taj zamjetni jaz koji inferiorni primjećuju, a iznimnomisleći niječu nalazi se u korijenu mnogih situacija zlostavljanja…” Inferiorni? Je li to način na koji se oslovljava dvije trećine ljudske populacije?

Znam što ćete sada reći. Ogorčena sam, ljubomorna, ne shvaćam… Imate pravo na to. Kao što ja imam pravo biti uvrijeđena načinom na koji se ljudima, kojima je već i ovako teško uklopiti se u društvo, na jedan vrlo snishodljiv način, potpuno bespotreban, pokušava objasniti kako im je teško jer su superiorniji od ostalih i olakšati im proces prilagodbe tako da se jaz još više produbljuje. Barem meni tako zvuči. Ovo ne zvuči kao knjiga samopomoći, ovo je nešto sasvim drugo. Nisam se do sada susrela s knjigom samopomoći, u kojoj se ta pomoć pruža omalovažavanjem nekog drugog – upravo suprotno. I to je ono što me jako zasmetalo u ovoj knjizi. Pljuvanjem i omalovažavanjem većine populacije, pokušava se olakšati život i pomoći manjem dijelu populacije.

Ne kažem da u knjizi nema korisnih savjeta. Konkretno sam pronašla vrlo korisne informacije o tome kako se odnositi prema iznimnomislećem djetetu i zašto se ponašaju baš na takav način, koji je nama odraslima nerazumljiv. No, generalni pristup i knjiga u cjelini grdno su me razočarali. Šteta što ne možeš dobiti povrat novca za kupljenu knjigu na račun duševne boli 😛

Kelly Barnhill – Djevojčica koja je pila mjesečinu

izdavač: Leo Commerce

Kada je kolega knjigoljubac Igor (@igor_witch) prošlu nedjelju najavio izazov čitanja pomalo zaboravljenih knjiga, rado sam se odazvala. Ideja je bila pod hashtagom #nedeljazaboravljenihknjiga okupiti knjigoljupce koji će tjedan za nama posvetiti jednoj knjizi (ili više njih) koja je starijeg datuma izdavanja, od slabije poznatog izdavača i nakon čitanja objaviti osvrt za nju. Odmah sam se priključila i odabrala knjigu Djevojčica koja je pila mjesečinu. Nisam mogla donijeti bolju odluku.

Žrtveni je dan. Dan kojega se u Protektoratu svi boje. Dan na koji procesija predvođena Velikim Starješinom kreće prema kući u kojoj živi najmlađe dijete u Protektoratu. Najmlađe dijete mora biti prineseno kao žrtva vještici koja živi van zidina Protektorata, kako bi ju odobrovoljili i kako bi ostavila njihov grad na miru. Dijete ostavljaju svaki put na istom mjestu, nakon čega se udaljavaju prije nego vještica dođe po dijete. Ili prije nego što dođe nešto drugo…

Svake godine na Dan zvjezdane djece, vještica Xan dolazi do mjesta na kojemu neobični ljudi iz Protektorata, iz njoj nepoznatih razloga, ostavljaju malo dijete. Uvijek je tamo na vrijeme, jer ako zakasni, neka divlja zvijer mogla bi stići do djeteta prva. Šuma je opasno mjesto. Xan to zna, jer u njoj živi već petsto godina. Ostavljeno dijete svaki put uzima i nosi nekoj od nesretnih obitelji u slobodnim gradovima. Dijete odrasta okruženo ljubavlju, kad već nije željeno od svoje prave obitelji. No, posljednje dijete nije stiglo do slobodnih gradova. Xan je djevojčicu, kao i svako dijete prije nje, na putu do slobodnih gradova, hranila skupljajući zvjezdanu svjetlost i stavljajući ju djevojčici u usta. No, stara Xan ovaj put je pogriješila i djevojčica je uz zvjezdanu svjetlost popila i mjesečinu i tako postala čarobna, stoga Xan odluči da će djevojčicu odgajati sama i nadjene joj ime Luna. Kako je Luna rasla, njezina je magija bujala i vještica je bila primorana zaključati magiju u djevojčici do njezinog trinaestog rođendana. Kako Luna bude rasla i otkrivala praznine u svom sjećanju, nesvjesna da su vezane uz magiju, ta ista magija počet će se buditi u njoj, istovremeno označavajući skori odlazak dobre stare vještice Xan.

Ipak, ljudi u Protektoratu nisu sasvim u krivu kada je u pitanju zla vještica, no ne znaju da ta vještica nije Xan, nego netko tko živi unutar zidina grada. To će otkriti jedan mladi drvodjelja, nesuđeni Starješina, i jedna luđakinja, majka kojoj su oteli dijete ne početku ove priče, a koja možda krije djelić magije u sebi. Uza sve spomenute likove, na putu prema otkrivanju istine i magije, Luni će se pridružiti i jedno dobroćudno, mudro, šestoruko čudovište i jedan sićušni, zaigrani zmaj.

Da sam znala što me čeka među koricama ove knjige, odavno bih ju uzela u ruke. No, valjda se ne kaže bez razloga da svaka knjiga ima svoje vrijeme. Ova predivna bajka bila je upravo ono što mi je trebalo da me ugrije u ove hladne siječanjske dane. Prekrasno ispričana, polako, ali zanimljivo, u svega tristotinjak stranica uspjela je doseći kompleksnost čitavog serijala i trajno me vezati uza svoje likove. Zašto je ova knjiga prošla tako nisko ispod radara, zašto se o njoj ne priča više, zašto je nisu prepune društvene mreže i book blogovi nikada mi neće biti jasno… No, zato je tu Igor i njegov tjedan zaboravljenih knjiga, koji nekako mislim da ću uvesti kao redovnu ovogodišnju tradiciju i u svakom mjesecu jedan tjedan posvetiti ovakvim zaboravljenim draguljima koje kriju moje police.

STEPHEN KING – MISERY

izdavač: lumen

Nakon umalo fatalne automobilske nesreće, Paul Sheldon budi se u nepoznatoj sobi. Poznati autor serije ljubavnih romana o Misery Chastain, pod utjecajem alkohola sletio je s ceste skupa sa svojim najnovijim romanom, za koji se nadao da će ga profilirati kao ozbiljnijeg autora i zbog kojeg će izaći iz sjene svoje Misery. Nju je ubio. U posljednjem nastavku, Misery umire pri porodu, a Paul se ponovno rađa, oslobođen tereta koji mu je njegova junakinja natovarila na leđa.

Soba u kojoj se Paul budi, nije bolnička soba, nego gostinjska soba u osamljenoj kući njegove najveće obožavateljice Annie Wilkes, koja ga je slučajno zatekla u smrskanom automobilu uz cestu. Annie je nekoć bila medicinska sestra, a sada je ovisnica o romanima koji prate život i ljubav Misery Chastain. Susret s polomljenim Paulom Sheldonom, za nju je bio jednak dobitku na lutriji.

No, Annie nije obična medicinska sestra. Annie je bolesna u glavu, no to već sigurno znate, jer priča o knjizi i filmu Misery pronijela se puno dalje od publike koja ju je čitala, odnosno gledala. Za mene je ovo bio prvi susret s Misery i već sam okvirno znala što mogu očekivati, iako nikada nisam gledala film. To je dio folklora, rekla bih.

Možemo preskočiti dio u kojemu Annie Paula drži zatočenog (u određenim trenucima i svezanog) i dio u kojemu ga prisili da spali rukopis svog najnovijeg romana te napiše nastavak priče o Misery u kojemu će oživjeti njezinu omiljenu junakinju. Što se mene tiče, možemo preskočiti i dio u kojemu ga šopa lijekovima, koje mu u idućem trenutku uskraćuje, stvarajući od njega ovisnika, kao i dio u kojemu ga ucjenjuje hranom, vodom i istim tim lijekovima, ali i dio u kojemu ga bjesomučno osakaćuje. Vjerujem da je tim dijelovima posvećena pažnja u filmu. Čak ni dio u kojemu se otkriva psihopatska prošlost dobre stare Annie nije mi trenutno zanimljiv. Ne, ono na što se ja želim fokusirati, tipično je za Stephena Kinga. Ispod jeze i mutilacije, on sakrije jednu ili više zanimljivih tema, koje, zbog žanra u koji se svrstavaju ekranizacije njegovih djela, ne dobiju traženu pažnju dok slušate napetu glazbu i čekate kad će (umetni glavnog lika) zamahnuti sjekirom na velikom platnu. I to je razumljivo. Nitko ne želi doći u kino pogledati horor film, a dobiti priču o prijateljstvu, unutrašnjim previranjima i karijeri. Zato je kod Kinga najbolji film skriven među koricama knjige.

Ono što je meni najviše okupiralo pažnju, kad sam konačno prešla preko svih jezivih i vrlo zornih detalja, bio je uvid u spisateljski proces, koji nam je Kralj dao „na izvol’te”. Način na koji Paul Sheldon vodi bilješke, na koji pristupa pisanju, stvaranju likova, mjesta i same radnje, one sitnice koje samo pisci mogu razumjeti – poput naglog naleta inspiracije kada su spremni svoju ideju zapisati bilo čime na bilo što, samo da ne pobjegne – sve je to dio „podradnje” koja je meni bila zanimljiva. S Kingom je uvijek tako, uvijek je nekoliko priča u jednoj priči i zbog toga je toliko jedinstven.

Koliko je Annie jednostavno usmrtiti neželjenog posjetitelja, toliko je Paulu jednostavno oživjeti ubijenu junakinju i stvoriti novo remek djelo, no hoće li ga to izbaviti iz zatočeništva? Oni koji nisu imali doticaja s folklorom Misery možda mogu pretpostaviti, ali svakako ćete se do konačnog raspleta morati probiti kroz krv, znoj i suze – srećom, ne vlastite.

Kao i uvijek, naročito kad su u pitanju stariji Kingovi naslovi, oduševljena sam. Jesenas sam čitala Isijavanje, koje me također oduševilo, nije bilo ni blizu jezivo poput Misery. Misery mi je, uz Snovolovku, najjezivija Kingova knjiga koju sam čitala. Snovolovku sam gledala i film. Ne želim govoriti o tome. Ali svakako preporučam. Knjige, ne filmove, taj rizik ne želim preuzeti.

„Elitni” prijevod i prevoditeljske bravure kao što su šuć-muć i kumir ostavljam za neki drugi put 😉

BOOK CLUB REPORT – PROSINAC, 2020.

Naš posljednji book club susret u godini održale smo na dan kada je stao svijet. Prethodno dogovoren termin našeg Zoom susreta nismo pomicale, jer smo smatrale kako bi nam na taj kobni dan dobro došlo malo pozitive i da se vidimo. 29.12. u 19h po prvi put u čitavoj 2020. godini skupile su se sve trenutno aktivne članice Hoću knjigu book cluba Arena. Baš sam gledala… čak i na najbrojnijem book club susretu u siječnju nedostajala nam je jedna. Unatoč svemu što smo proživjele taj dan, a što su neke cure „nosile” još od zagrebačkog potresa u ožujku, bilo je vedrine i smijeha, kao i uvijek kada se skupimo. Ne mogu dočekati da se situacija normalizira dovoljno da se vratimo u našu knjižaru.

No, krenimo s reportom. Kratko, ali jezgrovito.

O KNJIZI

Prosinačka book club lektira podvukla je crtu godini koju svi želimo što prije zaboraviti, no mislim da će nas knjiga još dugo pratiti. Noćni tigar donijela je svjetlost nakon posljednjih nekoliko razočaravajućih knjiga i, kako je naša Ivana primijetila, pokazala poantu našeg book cluba. Pronašle smo „the” knjigu, onu koja se svidjela svima. Za razliku od knjiga o kojima imamo različita mišljenja, jasno je kako je diskusija o knjizi o kojoj sve imamo isto mišljenje bila malo skromnija. O samoj radnji neću vam puno pisati, glavne crte možete dobiti iz blurba, reći ću vam samo da će daleko premašiti ono što očekujete od nje – u jednu, ili u drugu stranu. Toliko kompletna, kompleksna, predivna knjiga, kakvu dugo nisam čitala.

ŠTO DALJE?

Izbor za prvu novogodišnju book club lektiru, bio je neizvjestan do samog kraja, kada je jedna članica presudila između dviju knjiga među kojima se i sama dvoumila. Nije joj bilo lako, ali Barbara je teret podnijela junački 😉

Na izbor sam ovaj put curama ponudila naslove Piranesi Susanne Clarke, Kradljivac kave Toma Hillenbranda, Fleishman je u nevolji Taffy Brodesser-Akner, Molim te pazi na mamu Kyung-Sook Shin i Prijelazi Alexa Landragina. Kradljivac kave dobio je jedan glas, a Molim te pazi na mamu i Fleishman je u nevolji po tri. Konačno, Toby Fleishman odnio je pobjedu i u siječnju čitamo jednu od meni omiljenih knjiga prošle godine – Fleishman je u nevolji. Bolji način za proslavu drugog rođendana našeg book cluba nisam mogla zamisliti.

ZA KRAJ

Budući da smo krajem 2019. propustile (mojom greškom, naravno) izglasati najbolju knjigu godine, ovaj put smo to učinile za obje godine postojanja našeg book cluba. U konkurenciji dvadeset i dva naslova, četiri s najvećim brojem glasova upravo su moji favoriti u obje godine.

Na trećem mjestu, s jednakim brojem glasova našle su se Slika Doriana Graya i Noćni tigar.

Na drugom mjestu, naša prva book club lektira, knjiga o kojoj i danas razmišljamo, Prolazim kroz zidove Marine Abramović.

A na prvom mjestu, jedna i jedina, nezaboravna Rebecca.

ZA POČETAK

U novu godinu ulazimo s novim nadama i željama, daleko skromnijima nego prošle godine. Želim vam svima sretnu… sretniju 2021. godinu. Mirniju, dosadniju, monotoniju, ali prepunu zdravlja, ljubavi, sreće i mirnog tla. Nadam se da ćemo uskoro moći nadoknaditi sve one izgubljene zagrljaje, razgovore, susrete i da ćemo za svo zlo iz prošle godine dobiti po jedno dobro ove. Do tada, čuvajte sebe i svoje bližnje, jer to je najvrijednije ❤

Umjesto pozdrava, pozvat ću vas sve da se priključite akciji kojom knjigoljupci diljem lijepe naše prikupljaju sredstva za pomoć stradalima u potresima na području Sisačko-moslavačke županije. Sve detalje možete pronaći u Facebook grupi Ujedinjeni knjigom .

Slijedeći book club susret zakazujemo 29.1.2021. u 19h, i dalje na Zoomu, u nadi da sitno odbrojavamo do povratka u naš divni paviljon.