BOOK CLUB REPORT – LISTOPAD, 2020.

Listopadski book club susret prošle godine bio je jedan od najupečatljivijih do sada. Barem meni. Proslavile smo moj rođendan, pridružile su nam se dvije nove članice, bez kojih danas ne mogu zamisliti naš kružok i za čitanje smo odabrale meni najdražu knjigu ikad. E da, i bile smo gotovo u punom sastavu. Jedan od rijetkih book club susreta s kojeg imam grupni selfie kao uspomenu. Vidjeli ste ga već na sto strana…

Zato je ovogodišnji listopadski book club susret bio skoro pa sušta suprotnost: gledale smo se preko ekrana, pričale o knjizi koja je velikom broju ljudi „omiljena ikad”, a većina nas nije ju shvatila, niti nam se svidjela, izbor literature za studeni odradile smo preko poruka… Zoom je super stvar, ali nije to to. No, trebamo biti zahvalni na prednostima moderne tehnologije i nadati se da će sve ovo proći čim prije da se opet okupimo u našem paviljonu.

Nego, bacimo se mi na knjigu.

O KNJIZI

Sto godina samoće. Gabriel Garcia Marquez. Nema tko nije čuo za nju. „Divna, predivna knjiga. Jedna od najdražih ikad,” čula sam s mnogih strana proteklih godina. Magični realizam. Gdje ćeš bolje? Iako nisam znala što to točno znači. Sad znam. Jako sam joj se veselila. Sad znam bolje.

Dio cura knjigu je čitao već prije, dio (među njima i ja) je sada čitao prvi put, neke su uspjele doći do kraja (tu sam), a neke su odustale. Uglavnom, većina nas nije mogla izvući nikakvu poantu iz knjige – možda joj je to i poanta? – iako se nekima svidjela, a nekima ne. Mi kojima se nije svidjela, priznajemo da ju nismo razumjele i da nismo sve uspjele pohvatati. Ja sam se osobno borila sa svakom stranicom, dok je nekim curama jedina prednost knjige bila ta da se brzo čita. Sto ljudi, sto mišljenja o Sto godina samoće 😉

Priča koju je (prema mojoj procjeni „nainfluensani”) Marquez ispričao u svojem Nobelom ovjenčanom romanu (mind – blown!) obiteljska je – ili bolje reći plemenska – saga o Buendiama, obitelji koja se doselila i na neki način utemeljila mjestašce Macondo. Priča počinje s pater i mater familias – Jose Arcadiom Buendiom i njegovom suprugom Ursulom – a nastavlja se unedogled do njihovih prapraunuka, ili tako nešto. Ukoliko budete čitali, javite mi u kojem koljenu završava ova saga, jer ja sam se pogubila. Zašto? Zato što od njihovih sinova Jose Arcadija mlađeg i Aureliana, svi muški potomci nose ista, ili donekle ista imena. Spoiler alert? Teško, knjiga je toliko konfuzna da je nemoguće nešto spoilati. Život jedne obitelji kroz nekoliko generacija na teritoriju Latinske Amerike, to mora da je zanimljivo – pomislit će neki od vas. I jest, u neku ruku. Ako zanemarimo činjenicu da je knjiga otprilike devedeset i pet posto naracija, gotovo bez ikakvih dijaloga. Naracija, koja toliko često skače iz jednog perioda u drugi, da je gotovo nemoguće popratiti sve, osim ako… Uh, da, osim ako nemate pri ruci obiteljsko stablo, za koje sam saznala tek na book club susretu. Navodno postoji online, a jedna od naših cura ga je čak izradila sama. Koristan savjet, moram priznati. Ako tome svemu dodamo još žličicu incesta, prstohvat pedofilije (iz današnje perspektive, naravno, u vrijeme kada se odvija radnja knjige to je bila normalna stvar, a radnja se odvija u periodu od dva stoljeća, mind you!), tri kapi letećih djevojčica, dvjesto grama gotovo vampirskog životnog vijeka te decilitar ciganskih proročanstava i skrivenog blaga, dobit ćete nimalo apetitlih mješavinu svega i svačega. No, ono što se Marquezu ne može osporiti jest ljepota pisanja. Lijepo pisanje i Sto godina samoće u mojoj se glavi odbijaju poput istih polova magneta, ali činjenica je: dobri stari Gabrek znao je s riječima. I to je ono što je nekima možda „izvuklo” čitav roman. Meni nažalost nije i nakon zatvaranja knjige osjetila sam olakšanje praćeno onom dobrom starom rečenicom „Što sam ja to upravo pročitala?” da se pristojno izrazim 🙂

Istina, nepopularno je ovako se osvrnuti na jednu od najcjenjenijih knjiga dvadesetog stoljeća. No, niti ja niti moje cure ne idemo za time da dobijemo nečije priznanje. Dijelimo svoja mišljenja, i to najiskrenije. Uistinu smatram da nije svaka knjiga za svakoga i da se ne moraju „cijenjene” knjige svidjeti svima, kao i da onaj kome se „velika” knjiga nije svidjela (ili ju nije razumio) nije ništa manje vrijedan čitač od onih kojima je ta knjiga „najbolja ikad”. Ne kaže se za vraga da svaka knjiga ima svoju publiku. Eto, mi uglavnom nismo Marquezova… #dontjudge

ŠTO DALJE?

Nakon razgovora o knjizi i čavrljanju o Interliberu, glasanje o knjizi za čitanje u studenom prebacile smo na grupni chat, budući da je glasanje išlo preko linkova iz web shopa Hoću knjigu, jer ja nisam imala fizičke primjerke knjiga kod sebe. Tako ću i vama umjesto fotografije, ostaviti linkove na knjige među kojima smo birale, a to su:

Erin Morgenstern „More bez zvijezda”

Rodrigo Fresan „Kensingtonski vrtovi”

Becky Chambers „Dug put do malog, gnjevnog planeta”

Lina Wolff „Ljubavnici poligloti”

Stella Gibbons „Dijete Roberta Postea”

Pobjedu je „za dlaku” nad Ljubavnicima poliglotima odnijelo Dijete Roberta Postea, tako da u studenome, ponovno, čitamo svojevrsni klasik. Iako se svaki put opečem kad kažem da iskreno jedva čekam, iskreno jedva čekam čitati ovu knjigu.

Idući susret zakazujemo za petak, 27. studenog u 19h, ponovno na Zoomu, ovaj put nadam se u većem broju i s boljom internetskom vezom za neke 😉

2 misli o “BOOK CLUB REPORT – LISTOPAD, 2020.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s