PROČITANO U STUDENOM

Umjesto da nakrcam Instagram post s dojmovima o (pre)velikom broju pročitanih knjiga, odlučila sam to sve ubaciti u jedan blog post – barem ovaj mjesec, za dalje ćemo vidjeti 😀

Unatoč činjenici da mi je studeni bio jako težak mjesec, broj pročitanih knjiga daje naslutiti suprotno. Ima tu knjižica koje su se pročitale/prolistale doslovce za pola sata, dječjih knjiga koje se isto brzo čitaju, ali činjenica je da sam ovaj mjesec puno čitala. Bježala sam. Pa da vidimo kamo sam to sve bježala 😀

JOSIE SILVER „JEDNOGA DANA U PROSINCU”

Prekrasna, feelgod, ljubavna priča, prepuna emocija i humora. Izliječila mi je dušu i natjerala me da ju pročitam gotovo u jednom danu. Ako ste ove zime željni tople priče, koju ćete čitati uz topli napitak, ispod dekice, dok vani sniježi – ne trebate tražiti dalje.

CLARE POOLEY „BILJEŽNICA NEIZGOVORENIH STVARI”

Još jedna divna priča o šestero stranaca čije sudbine se isprepletu zahvaljujući jednoj neobičnoj bilježnici. O njoj sam već pisala na Instagramu pa provjerite. Još jedna topla preporuka za hladne zimske dane.

ROALD DAHL „FANTASTIČNI GOSPODIN LISAC” , „VJEŠTICE”

Roald Dahl jedno je od najpoznatijih imena dječje književnosti. Vjerujem da je dobar dio vas upoznat s njegovim opusom, a isto tako vjerujem da ste već ugrabili svoje primjerke ovih dviju predivnih i izrazito poučnih priča.

JOSEPH GORDON-LEVITT „TINY BOOK OF TINY STORIES 1, 2, 3

Neki ga poznajemo kao starca u tijelu dječaka iz urnebesne serije Treći kamenčić od Sunca, neki ga pak poznajemo kao mlađi dio muškog dvojca iz kultnog filma Deset razloga zašto te mrzim, ali svi ga znamo iz filmova kao što su 500 days of summer, Inception i Looper. Naravno, riječ je o (uskoro) četrdesetogodišnjem glumcu, koji ne izgleda dana stariji od osamnaest, Josephu Gordonu-Levittu.

Kao produkt njegove otvorene zajednice, koja se okuplja na platformi hitRECord, nastala je serija knjižica Tiny books of tiny stories. HitRECord osmišljen je kao platforma za kreativce koji svoje radove mogu postaviti na web stranicu, ovisno o zadanoj temi. Tiny books upravo su rezime jednog od takvih projekata, u kojemu su umjetnici prilagali svoje radove online, a koje je onda Josephov tim objedinio u ove male velike knjižice. Ilustracije popraćene tek jednom do dvije rečenice, toliko su glasne, toliko odzvanjaju, da ćete se na neke od njih doslovce naježiti i stresti. Nevjerojatan dokaz kako nekoliko crta i nekoliko riječi može dirnuti u najdublje kutke svake osobe. Neke humoristične, neke ironične, neke dubokoumne, neke tužne, neke aktualne, neke potiču na razmišljanje, ali sve do jedne jedinstvene i prekrasne. Od srca sam zahvalna divnoj Mariji Taraš s Instagram profila @tarashowa što mi je otkrila ovo pravo malo blago.

TAFFY BRODESSER-AKNER „FLEISHMAN JE U NEVOLJI” („FLEISHMAN IS IN TROUBLE”)

Uh, ova knjiga. Toliko emocija, toliko riječi… Priča prati svježe razvedenog Tobyja Fleishmana u njegovom pohodu na aplikacije za spojeve. Otkrivši ponovno slobodu, nezasitni Toby uživa u pažnji žena koje ga svakodnevno obasipaju golišavim fotografijama i ponudama za seksualni susret, kojemu ne treba prethoditi nekoliko izlazaka. Baš je dobro biti razveden u ranim četrdesetima u New Yorku.

Ne, ovo nije još jedan erotski roman, koji slavi seksualnu slobodu nakon kidanja bračnih okova, iako se tako možda čini na početku. Kvragu, na prvih tridesetak stranica, i ja sam se možda malo poželjela razvesti 😉 Priča o Tobyju Fleishmanu puno je dublja od toga. I zapravo uopće nije priča o Tobyju Fleishmanu.

Toby i Rachel bili su u braku trinaest godina. Imaju dvoje djece, koje Rachel nakon rastave jednoga jutra bez objašnjenja ostavi Tobyju i nestane bez traga. Toby je liječnik u bolnici, Rachel lovac na talente. Ona je ta koja donosi veći dio kruha na stol u njihovom, sada već propalom braku. Kada ostane sam s djecom, poslom i svim silnim ženama željnih malo Fleishmanovog mesa, na površinu će početi izbijati pravi problemi i prava priča koju prati ovaj roman.

Položaj žena u društvu, položaj žena u braku, obaveze i odgovornosti koje žene imaju u braku i prema obitelji, očekivanja, očekivanja, očekivanja. Što se dogodi kada se uloge zamijene, kada je žena ta koja „nosi hlače” u obitelji? Spoiler alert: ništa, i dalje je ona ta na kojoj je sve. Što kada dođe do učmalosti u braku? Je li rutina dobra za brak, ili smrtna presuda? Što se očekuje danas od žena – zašto se ženama i dalje bespoštedno prišivaju zastarjele uloge u vremenu kada je više no ikada jasno da i žene moraju raditi, ponekad čak i više od muškaraca? Postoje li muško ženska prijateljstva bez seksualnih tenzija? Koliko je danas teško biti zaposlena majka, predana supruga i sve ono što nam društvo nameće da bismo trebale, dok je za muškarca dovoljno da samo postoji? Toliko segmenata društva, položaja žena u društvu, položaja žena u vezama i brakovima i muško ženskih odnosa autorica obrađuje u ovoj knjizi, da ih ne mogu ovdje sve ni pobrojiti. Toliko sitnih detalja iz svakodnevnih života, u kojima ćemo se prepoznati, koji će na podsjetiti na identične situacije iz naših vlastitih svakodnevica, zbog kojih ćemo htjeti mlatnuti u glavu Tobyja (ili vlastite muževe), ili Rachel (u prijevodu, same sebe), iz kojih ćemo svašta naučiti, ali u konačnici jednostavno osvijestiti da onaj iskonski feministički pokret nije daleko dogurao od svojih početaka i da nas čeka još dug put do uspostavljanja ravnoteže na muško ženskoj vagi. Čitajući ovakve knjige možda možemo prijeći još koji metar na tom putu. No, izrazito je važno da nam se na tom putu pridruže i muškarci, jer bez njih ništa od te borbe nema smisla.

Fleishman je u nevolji izlazi krajem prosinca u izdanju Znanja, a već sada ju možete naručiti u pretprodaji putem Hoću knjigu web shopa – link je u naslovu knjige, na početku ovog odlomka.

GUILLAUME MUSSO „ZOV ANĐELA”

Kako sam već napisala u blic osvrtu na Instagram storyju, Musso ima tu posebnu crtu kojom u divnu ljubavnu priču ukomponira dobar krimić, no svemu tome nekako nedostaje „mesa”, sve mi je nekako napreskokce i puuuno rupa u radnji. Svejedno, jedna lagana, pitka priča za pustiti mozak na pašu u svakom slučaju.

TOMOS ROBERTS „THE GREAT REALISATION”

Ovaj mladi filmski producent dotakao mi je srce kada sam na Instagramu vidjela video njega i glumca Toma Feltona, u kojemu Felton čita Robertsovu pjesmu iz istoimene slikovnice. S gotovo sedam milijuna pregleda na YouTubeu, Tomosova pjesma The Great Realisation postala je svojevrsna „go to” utjeha na samom početku ove pandemije. Opjevana kao priča malenom dječaku u dalekoj budućnosti, u kojoj se narator vraća u 2020. godinu i priča kako se svijet promijenio zbog jednog virusa, The Great Realisation prepuna je emocija i mudrih poruka, zbog kojih bismo mogli (ako želimo) izvući korist i priliku za unapređenje ljudske vrste u ovim teškim vremenima. Slikovnica je popraćena ilustracijama japanskog umjetnika imena Nomoco koje savršeno prate Tomosovu pjesmu.

Autor je nedavno objavio i pjesmu iz perspektive Majke Prirode, a posvećenu pretjeranom konzumerizmu, koja jednako tako podiže dlačice na rukama, steže srce i tjera suze na oči, kao i The Great Realisation.

ADRIAN TCHAIKOVSKY „CHILDREN OF TIME”

Joj, ova knjiga… Ne sjećam se kad me knjiga koja uključuje bilo kakve kukce, a kamoli one od pola metra, toliko oduševila.

Vlastitom zaslugom protjerani s uništenog planeta, ljudi u dalekoj budućnosti primorani su teraformirati druge planete kako bi ih mogli kolonizirati. Kada jedan evolucijski eksperiment pođe po zlu, umjesto humanoidnih majmuna, na jednom od planeta neke druge životinjske vrste prijeći će taj evolucijski put i priječiti ljudima da nasele njihov planet.

Nevjerojatna priča koja prati generacije i generacije bića, čitavu jednu evoluciju, dotiče se nevjerojatno mnogo „spoticajnih” točaka u ljudskoj evoluciji, odnosu čovjeka prema prirodi i nagovješta njegovu neminovnu propast. Osim ako…

Fantastičan roman, nevjerojatna priča, nevjerojatna mašta, zastrašujuće proročanski… Ako niste do sada čitali, svakako preporuka. Hrvatski prijevod objavila je nakladnička kuća Hangar 7, ukoliko mislite da bi vas mučilo englesko izdanje 😉

KATARINA MOTNEMERY „COWS ON ICE & OWLS IN THE BOG”

Još jedna „brzočitajuća” knjiga prepuna skandinavskih izreka, prevedenih na engleski i objašnjenog porijekla i značenja. Zanimljivo je koliko skandinavskih izreka ima gotovo identičnu formu i značenje kao neke od naših vlastitih, poput pričati sebi u bradu. Svaka preporuka.

STELLA GIBBONS „DIJETE ROBERTA POSTEA”

Naša book club lektira za studeni – više o njoj pročitajte u book club reportu ovdje.

LAURA ESQUIVEL „KAO VODA ZA ČOKOLADU”

Moram priznati da je ova knjiga nadmašila moja očekivanja. No, moram biti iskrena, nisam puno očekivala od nje.

Predivno ispričana priča o jednoj meksičkoj obitelji, njihovoj tradiciji, zabranjenoj ljubavi, razbijanju tradicije, strasti i tajnama kuhinje. Prvi dio trilogije o ženama koje razbijaju stereotipe i slijede svoju strast, probudit će sva vaša osjetila, kao i utažiti glad za prekrasnom pričom o prekrasnoj ženi. Apsolutna preporuka i veselim se prijevodima ostalih dvaju naslova.

BOOK CLUB REPORT – STUDENI, 2020.

Pretposljednji book club susret u ovoj ludoj godini je za nama. Drugi po redu održan online. Iskreno se nadamo da na prva tri prsta jedne ruke možemo nabrojiti online susrete koji nas dijele od idućeg pravog, u našoj najdražoj knjižari.

Iako ni ovaj put nismo bile u punom sastavu, bilo nas je dovoljno da pretresemo ovomjesečnu lektiru, kao i pregršt drugih knjiških i neknjiških tema. Pa, krenimo redom.

O KNJIZI

Ovomjesečni izbor za book club čitanje bila je knjiga Stelle Gibbons „Dijete Roberta Postea”, u originalu „Cold Comfort Farm” prema mjestu radnje – Farmi Hladna Utjeha.

Kad u dobi od devetnaest godina Flora Poste ostane bez obaju roditelja, i bez nasljedstva, primorana je obratiti se rođacima diljem Engleske za pomoć, kako ne bi morala pronaći posao i tako zarađivati za život. Iako je dobar dio rodbine voljan prihvatiti mladu Floru pod svoj krov, nju zaintrigira pismo rođakinje Judith iz ruralnog Sussexa, koje je u najmanju ruku neobično. U pismu Judith Starkadder spominje njihov dug prema njoj, nešto čime se Judithin suprug ogriješio o Florinog oca te Flora željna otkriti o čemu se radi, odlazi iz Londona na farmu Hladna Utjeha.

Tamo će upoznati ekscentrične rođake, njihove nadničare i poslugu, ali i vrlo zanimljive likove iz obližnjeg sela. Primijetivši kako na farmi Hladna Utjeha ništa nije kako treba, Flora će zasukati rukave i učiniti ono što najbolje radi – dovest će živote Starkadderovih u red. Od najmlađe kćeri Elfine, mlade šumske vile, preko sinova Setha i Reubena, koji su redom zagriženi filmofil i vješti upravitelj farme te njihovih roditelja konzervativnog propovjednika Amosa i izgubljene mu supruge Judith, pa sve do Florine pratetke Ade Doom, koja ne izlazi iz svoje sobe (osim radi prebrojavanja članova obitelji dvaput godišnje), ne komunicira ni sa kime i ne dozvoljava da itko od Starkadderovih napusti farmu zbog nečeg groznog što je vidjela u drvarnici gotovo sedam desetljeća prije. Jasno je da će Flora imati pune ruke posla, no u njezinu sposobnost teško je sumnjati.

Iako bismo na prvu mogli pomisliti kako će priča izgledati poput sličnih koje prate put mladih gradskih djevojaka, primoranih da gradske užitke zamijene blatom ruralnih područja i njihovu tešku prilagodbu na nedostatak luksuza i komfora na koji su navikle, „Dijete Roberta Postea” sušta je suprotnost. Flora se bez ikakvih problema prilagođava seoskom životu, štoviše čini se da uživa u izazovu koji joj isti pruža i, u dijametralno suprotnom prikazu, u ovoj priči gradska djevojka pokušava udahnuti dašak civilizacije u obitelj neandertalaca.

Vrlo simpatičan sinopsis i obećanje smijeha, nisu bili dovoljni da nas obore s nogu. Iako brza, pitka i lagana priča, na momente je obilovala prenaglašenim, isforsiranim, zastarjelim humorom i vrlo pretjeranim, iskarikiranim situacijama. Priča nam je ostala nedorečena, nedostajao nam je pravi rasplet i odgovori na neka od vodećih pitanja koja su lajtmotiv knjige. Ni istoimeni film iz 1995. godine, s fenomenalnom glumačkom postavom koja uključuje Iana McKellena, Kate Beckinsale, Stephena Fryja, Rufusa Sewella, Joannu Lumley i predivnu profesoricu Sprout, Miriam Margolyes, nije nam uspio popraviti dojam.

Sve dok nam naša Ivana nije došapnula ključnu stvar i prosvijetlila nas: „Dijete Roberta Postea” trivijalizirana je parodija ruralne Engleske tridesetih godina dvadesetog stoljeća. To je bilo dovoljno da promijeni način na koji sam ja doživjela knjigu i da mi neke od zamjerki na knjigu sjednu na mjesto. Svejedno, i dalje ostaje srednja ocjena knjige i činjenica da neke cure nisu uspjele doći do kraja. Ostaje nada da ćemo s posljednjom ovogodišnjom book club lektirom popraviti gorak okus koji je nekima ostavilo prethodnih nekoliko naslova.

ŠTO DALJE?

Za sam kraj ove odurne godine, odlučile smo pročešljati top pet naslova koji su se provlačili kroz prve dvije godine našeg book cluba kao prve pratilje – knjige koje su zamalo pobijedile i postale naslov mjeseca. Među njima su se našli naslovi poput Misterioznog Henrija Picka, koji je nekoliko puta bio na čvrstom drugom mjestu, Djevojka iz močvare, koja je za dlaku izgubila od Slike Doriana Graya i koja bi pobijedila da cure nisu Doriana izabrale meni za rođendan, Kirke i Američkog braka, koje su zagolicale maštu članica, no ne dovoljno da pobijede, i konačno Noćnog tigra koji je za jedan presudni glas izgubio od Marqueza i njegovih Sto godina samoće prije dva mjeseca. I ovaj put borba je bila tijesna.

U finalu su se s jednakim brojem glasova našli Noćni tigar i Američki brak pa je moja malenkost morala presuditi. Prednost sam dala Noćnom tigru, budući da njega nisam još čitala, a i Američki brak mi se čini malo preteškom temom za ovo blagdansko i ino vrijeme. Za kraj godine, tako, bježimo u neki drugačiji svijet, u svijet mistike, praznovjerja, bajki, mitova i legendi, da barem na kratko zaboravimo ovaj čemer koji nas okružuje u stvarnom svijetu. Do idućeg book club reporta, koji će vjerojatno još biti stisnut u ovoj godini, ostanite pozitivni (ne na koronu, naravno) i čuvajte sebe i svoje najbliže ❤

BOOK CLUB REPORT – LISTOPAD, 2020.

Listopadski book club susret prošle godine bio je jedan od najupečatljivijih do sada. Barem meni. Proslavile smo moj rođendan, pridružile su nam se dvije nove članice, bez kojih danas ne mogu zamisliti naš kružok i za čitanje smo odabrale meni najdražu knjigu ikad. E da, i bile smo gotovo u punom sastavu. Jedan od rijetkih book club susreta s kojeg imam grupni selfie kao uspomenu. Vidjeli ste ga već na sto strana…

Zato je ovogodišnji listopadski book club susret bio skoro pa sušta suprotnost: gledale smo se preko ekrana, pričale o knjizi koja je velikom broju ljudi „omiljena ikad”, a većina nas nije ju shvatila, niti nam se svidjela, izbor literature za studeni odradile smo preko poruka… Zoom je super stvar, ali nije to to. No, trebamo biti zahvalni na prednostima moderne tehnologije i nadati se da će sve ovo proći čim prije da se opet okupimo u našem paviljonu.

Nego, bacimo se mi na knjigu.

O KNJIZI

Sto godina samoće. Gabriel Garcia Marquez. Nema tko nije čuo za nju. „Divna, predivna knjiga. Jedna od najdražih ikad,” čula sam s mnogih strana proteklih godina. Magični realizam. Gdje ćeš bolje? Iako nisam znala što to točno znači. Sad znam. Jako sam joj se veselila. Sad znam bolje.

Dio cura knjigu je čitao već prije, dio (među njima i ja) je sada čitao prvi put, neke su uspjele doći do kraja (tu sam), a neke su odustale. Uglavnom, većina nas nije mogla izvući nikakvu poantu iz knjige – možda joj je to i poanta? – iako se nekima svidjela, a nekima ne. Mi kojima se nije svidjela, priznajemo da ju nismo razumjele i da nismo sve uspjele pohvatati. Ja sam se osobno borila sa svakom stranicom, dok je nekim curama jedina prednost knjige bila ta da se brzo čita. Sto ljudi, sto mišljenja o Sto godina samoće 😉

Priča koju je (prema mojoj procjeni „nainfluensani”) Marquez ispričao u svojem Nobelom ovjenčanom romanu (mind – blown!) obiteljska je – ili bolje reći plemenska – saga o Buendiama, obitelji koja se doselila i na neki način utemeljila mjestašce Macondo. Priča počinje s pater i mater familias – Jose Arcadiom Buendiom i njegovom suprugom Ursulom – a nastavlja se unedogled do njihovih prapraunuka, ili tako nešto. Ukoliko budete čitali, javite mi u kojem koljenu završava ova saga, jer ja sam se pogubila. Zašto? Zato što od njihovih sinova Jose Arcadija mlađeg i Aureliana, svi muški potomci nose ista, ili donekle ista imena. Spoiler alert? Teško, knjiga je toliko konfuzna da je nemoguće nešto spoilati. Život jedne obitelji kroz nekoliko generacija na teritoriju Latinske Amerike, to mora da je zanimljivo – pomislit će neki od vas. I jest, u neku ruku. Ako zanemarimo činjenicu da je knjiga otprilike devedeset i pet posto naracija, gotovo bez ikakvih dijaloga. Naracija, koja toliko često skače iz jednog perioda u drugi, da je gotovo nemoguće popratiti sve, osim ako… Uh, da, osim ako nemate pri ruci obiteljsko stablo, za koje sam saznala tek na book club susretu. Navodno postoji online, a jedna od naših cura ga je čak izradila sama. Koristan savjet, moram priznati. Ako tome svemu dodamo još žličicu incesta, prstohvat pedofilije (iz današnje perspektive, naravno, u vrijeme kada se odvija radnja knjige to je bila normalna stvar, a radnja se odvija u periodu od dva stoljeća, mind you!), tri kapi letećih djevojčica, dvjesto grama gotovo vampirskog životnog vijeka te decilitar ciganskih proročanstava i skrivenog blaga, dobit ćete nimalo apetitlih mješavinu svega i svačega. No, ono što se Marquezu ne može osporiti jest ljepota pisanja. Lijepo pisanje i Sto godina samoće u mojoj se glavi odbijaju poput istih polova magneta, ali činjenica je: dobri stari Gabrek znao je s riječima. I to je ono što je nekima možda „izvuklo” čitav roman. Meni nažalost nije i nakon zatvaranja knjige osjetila sam olakšanje praćeno onom dobrom starom rečenicom „Što sam ja to upravo pročitala?” da se pristojno izrazim 🙂

Istina, nepopularno je ovako se osvrnuti na jednu od najcjenjenijih knjiga dvadesetog stoljeća. No, niti ja niti moje cure ne idemo za time da dobijemo nečije priznanje. Dijelimo svoja mišljenja, i to najiskrenije. Uistinu smatram da nije svaka knjiga za svakoga i da se ne moraju „cijenjene” knjige svidjeti svima, kao i da onaj kome se „velika” knjiga nije svidjela (ili ju nije razumio) nije ništa manje vrijedan čitač od onih kojima je ta knjiga „najbolja ikad”. Ne kaže se za vraga da svaka knjiga ima svoju publiku. Eto, mi uglavnom nismo Marquezova… #dontjudge

ŠTO DALJE?

Nakon razgovora o knjizi i čavrljanju o Interliberu, glasanje o knjizi za čitanje u studenom prebacile smo na grupni chat, budući da je glasanje išlo preko linkova iz web shopa Hoću knjigu, jer ja nisam imala fizičke primjerke knjiga kod sebe. Tako ću i vama umjesto fotografije, ostaviti linkove na knjige među kojima smo birale, a to su:

Erin Morgenstern „More bez zvijezda”

Rodrigo Fresan „Kensingtonski vrtovi”

Becky Chambers „Dug put do malog, gnjevnog planeta”

Lina Wolff „Ljubavnici poligloti”

Stella Gibbons „Dijete Roberta Postea”

Pobjedu je „za dlaku” nad Ljubavnicima poliglotima odnijelo Dijete Roberta Postea, tako da u studenome, ponovno, čitamo svojevrsni klasik. Iako se svaki put opečem kad kažem da iskreno jedva čekam, iskreno jedva čekam čitati ovu knjigu.

Idući susret zakazujemo za petak, 27. studenog u 19h, ponovno na Zoomu, ovaj put nadam se u većem broju i s boljom internetskom vezom za neke 😉