Patrik Svensson – Knjiga jegulja

izdavač: Stilus knjiga

prijevod: Luka Miličević

Očekivanja. Ne možemo s njima, ne možemo bez njih. Čitav život jedno je veliko očekivanje. To je ljudski.

Jednako je tako i s knjigama. Zašto bi bilo drugačije?

Vjerojatno ste i vi, kao i ja, očekivali nešto posve drugačije od knjige ovako krasne naslovnice. Samo što su neki uspjeli prilagoditi svoja očekivanja nakon što su počeli čitati, a neki ne. O tome uvelike ovisi kako ste knjigu doživjeli. Ja spadam u prvu skupinu, a znam neke koji nisu uspjeli prilagoditi očekivanja pa im knjiga nikako nije sjela. Mene je oduševila.

Patrick Svensson autor je i pripovjedač ove knjige. Svi opisani događaji, njegove su uspomene, a svi izneseni podaci plod su njegovog istraživanja. Patrick je odrastao na rijeci, loveći jegulje sa svojim ocem. Tople su to i dirljive uspomene, no ono što im Patrick dodaje, možda je najneočekivanije u čitavoj priči.

Knjiga jegulja definitivno je publicistička knjiga, nema trunke fikcije u njoj. Znam, naslovnica nas je sve zavarala svojom divotom pa smo možda pomislili da se radi o nekakvom emotivnom romanu o odrastanju koje su obilježile jegulje. Djelomično, Knjiga jegulja i jest priča o odrastanju, no u manjoj mjeri nego bismo to mogli očekivati. Ona je zapravo jedna šokantna mješavina memoara, enciklopedije, mitologije, dokumentarca i ekološkog priručnika. Nekoliko puta tokom čitanja pomislila sam kako je Knjigu jegulja najjednostavnije opisati na sljedeći način: Zamislite da negdje u budućnosti, sjedite u suton na obali rijeke s djedom. Djedovo ime je Patrick Svensson. On, oslonjen rukom na štap, mudro pripovijeda, vi sjedite i pomno slušate. Onako kako bi lucidni djed ispričao svoju priču o jeguljama, uz pregršt znanstvenih i neznanstvenih digresija, uz odmake u katoličke legende, povijesne činjenice, zoologiju, ekologiju i razne crtice iz života svoje obitelji, takva vam je Knjiga jegulja.

U pitkom i besprijekornom prijevodu Luke Miličića, autor nas upoznaje s jednom od najzagonetnijih i najdugovječnijih vrsta koje obitavaju na našem planetu, s njezinom ulogom u životnom ciklusu, s njezinim neobičnostima i s njezinim, neminovno, bliskim krajem.

„Mnoge životinjske vrste migriraju radi razmnožavanja, ali rijetke poduzimaju toliko dugo i zamorno putovanje kao jegulja, tako uporno, na isto, tisućama milja udaljeno mjesto, i to samo jednom u životu, da bi nakon toga umrla.”

Jegulja je vrlo specifična riba. Njezin jedini životni cilj jest reprodukcija. Nakon mriješćenja, ona ugiba. Sve europske jegulje mrijeste se samo na jednom mjestu, do kojega putuju i tisućama kilometara…. samo da bi uginule na kraju. Životinjska vrsta koja je na Zemlji prisutna preko četrdeset milijuna godina, može doživjeti i do stotinu godina – samo ako joj uskratimo reprodukcijsku ulogu. Patrick Svensson napravio je iscrpno istraživanje ove, često zaboravljene ribe, i od njega složio fantastičnu posvetu jegulji, životinji koja je obilježila njegovo djetinjstvo. Na trenutke hladna i okrutna, a onda topla i emotivna, Knjiga jegulja najsveobuhvatnija je knjiga o zmijolikoj ribi koju ćete pronaći. Privukla vas naslovnica, ili ne, prilagodili vi svoja očekivanja, ili ne, Knjiga jegulja jedna je od posebnijih knjiga dostupnih kod nas i od srca vam preporučam da ju pročitate.

Rijetko kad se dogodi da knjigu koju sam posudila iz knjižnice i pročitala nakon toga i kupim. Mislim da se to do sada dogodilo dva puta. Ovo će biti treći put. Možda zvuči glupo, jer knjiga je to o sluzavim, duguljastim ribama, ali Knjiga jegulja me dirnula. Očaranost, ljubav i briga za tu ružnu ribu, koju Patrick Svensson iskazuje ovom knjigom, nešto je čega nam u moderno vrijeme nedostaje. Želim to čuvati na svojim policama. Želim se tomu vratiti.

„Nikad se nisam uspio nagnati vjerovati u čuda neke religije, ali mogu razumjeti onoga koji strah želi zamijeniti uvjerenjem. Mogu razumjeti da onaj koji se susreće s nečim nepoznatim ili zastrašujućim radije bira čudo nego daljnju nesigurnost. To je ljudski. Vjerovati znači prepustiti se nečemu. Samo metaforama možemo objasniti čemu.”

BOOK CLUB REPORT – KOLOVOZ, 2020.

Konačno smo i to dočekali. Nakon što se nismo uspjele okupiti u originalnom kolovoškom terminu, morale smo preskočiti i petak nakon toga zbog navale na knjižare pred početak škole, tako da smo tek jučer uspjele sjesti i porazgovarati o Očima tame.

O KNJIZI

Znate ono kad reklama za proizvod nema puno veze s proizvodom? E, upravo je to slučaj s novonastalom famom oko knjige Oči tame koja se digla izbijanjem ove, i Bogu i narodu dosadile, pandemije. „Je li ovaj triler Deana Koontza, izvorno objavljen 1981., predvidio izbijanje koronavirusa?” Ne, nije. Da to u startu riješimo. Što bi se reklo „niđe veze” s koronavirusom. Upravo zbog korištenja trenutne, nimalo lijepe situacije za reklamu knjige razlog je zbog kojeg ju neki ljudi odbijaju čitati. S pravom. Ali nepravedno, jer knjiga je odlična. No, i dalje smatram da je grozno globalnu zdravstvenu krizu koristiti kao marketing za knjigu. Shame on you. No, haj’mo se mi malo osvrnuti na samu knjigu.

Christina Evans u ranim je tridesetima i već je izgubila sve što je mogla izgubiti. Prije dvije godine rastala se od supruga, a prije godinu dana, njezin jedanaestogodišnji sin Danny poginuo je u tragičnoj nesreći pri povratku sa školskog izleta. Rekli su joj da je strašno unakažen i da je bolje da se pogreb održi uz zatvoren lijes pa je tako i učinila. U trenutku kada joj konačno stvari kreću na bolje – predstava koju producira postaje veliki (i unosni) hit u gradu showbusinessa Las Vegasu, a odvjetnik udovac kojega je upoznala na samu večer premijere pokazuje interes za nju – počinju joj se događati čudne stvari. Poruke na ploči u Dannyjevoj sobi kao da se ispisuju same, neobična hladnoća koja preuzima prostoriju ničim izazvana, računala koja se sama pale i gase, te vrlo živopisni i neobični snovi počet će Christinu vraćati godinu dana unatrag. No, kada shvati da je jedini način kako da se pomiri s gubitkom sina taj da ekshumira njegovo tijelo i vidi ga, što bi trebalo zaustaviti čudne halucinacije, otvorit će se Pandorina kutija, za koju ni ona ni njezin odvjetnik udovac Elliot nisu spremni, a koja bi ih mogla koštati života. Nepostojeće vladine organizacije, tajni vojni eksperiment i neobično snažni osjećaji prisutnosti, počet će u Christini stvarati sumnju u Dannyjevu smrt. Christina i Elliot upustit će se u avanturu dostojnu Jasona Bournea, u kojoj će sami protiv svih pokušati doznati istinu o Dannyju.

Dean Koontz Oči tame napisao je prvi put 1981. godine pod pseudonimom, no ova inačica koju čitamo u Fokusovom prijevodu zapravo je dorađena verzija objavljena 1996. godine pod imenom po kojemu ga obožavatelji prepoznaju. Naširoko poznat kao kralj trilera, napetosti i jeze, Koontz je u Očima tame briljirao – barem ako pitate mene, kojoj je ovo njegov prvi pročitani roman.

Od prve stranice priča me uvukla i knjigu sam „skršila” u nepuna dva dana. Napeta, dinamična, pravi „ne mogu stati dok ne doznam što se dogodio” triler savršeno mi je sjeo. Iako mu mnogi u komentarima na Goodreadsu prigovaraju da je predvidljiv i da nekako sve ispadne da se posloži u korist glavnih junaka, ja takvih zamjerki nemam – što je fikcija ako ne na volju autora i, kao što joj sama riječ kaže, izmišljena priča u kojoj može biti kako se autoru prohtije? Najbolji su mi komentatori kojima nedostaje realnosti u knjigama. Idi u stvarni život, ako želiš realno, fikcija je nerealna, pusti nas da uživamo. Uostalom, fikcija od prije dvadeset, trideset i četrdeset godina nije ista kao današnja. Prigovarate li Tolkienu da nije realističan? I think not.

Uglavnom, Oči tame pravi su adrenalinski „kick”, uz „koontztastičnu” dozu jeze i paranormalnog te napetost zbog koje ćete pročitati knjigu za manje vremena nego što traje radnja u njoj (spoiler: radnja se odvija u periodu od 30.12.-02.02. 😀 ).

DOJMOVI

Za početak, moram napomenuti da je dio „o knjizi” napisan nakon što sam knjigu pročitala sredinom kolovoza. Za svaki slučaj, da ne zaboravim. Od tada, neki su se dojmovi slegnuli, a neki su sjeli u kontekst nakon sinoćnje rasprave.

Ne znam kako bismo doživjele knjigu da se ovaj book club susret održao negdje u osamdesetima. Možda bi nam knjiga bila super, inovativna, ispred svog vremena. Ovako, ispada da je dobar dio već viđen, a ostatak prilično neuvjerljiv. Iako ja i dalje stojim iza gore napisanog da fikcija ima svu slobodu da bude i predvidljiva i nerealna, nekima od cura prilično su zasmetali određeni momenti u radnji knjige. Na kraju smo se složile da je knjiga u mnogočemu naivna, no da ima taj moment koji te tjera da čitaš dalje, iako je sam kraj popriličan antiklimaks. Da se možemo vratiti u 1981., poručile bismo gospodinu Koontzu da malo doradi neke stvari, jer puno je toga ostalo neobjašnjeno, puno toga na brzinu odrađeno. Oprostile bismo mu da mu je to jedan od ranijih romana (kako sam ja bila uvjerena do jutrošnje google pretrage), no Dean Koontz svoj je prvi roman objavio daleke 1968., tako da za ovo zbilja nema isprike. Ako ju stavimo u kontekst vremena u kojemu je pisana, jamačno je bila iznimno popularna zbog svoje paranormalne komponente (paranormalno me uvijek kupi, ma koliko otrcano bilo) i vrtoglave dinamike zbog koje ne možemo prestati čitati, no mi „moderniji” čitatelji, koji smo prošli „sito i rešeto” ipak imamo malo veća očekivanja 😉

ŠTO DALJE?

Nakon rasprave, red je došao na glasanje za naslov koji čitamo kroz rujan. Svakoga mjeseca trudim se da nekako obuhvatim čim raznovrsnije knjige među tih pet od kojih cure biraju i uvijek nekako imam u glavi naslov koji bi mogao biti izglasan. Naravno da se uvijek prevarim, ali to je jedna zabavna oklada koju prije svakog glasanja „bacim” sama sa sobom. Ni sinoć nije bilo drugačije. Tako u rujnu čitamo jedan intrigantan roman, o čijoj ćemo temi, vjerujem, imati štošta za reći 😉

2. listopada ponovno se nalazimo na rujanskom book club susretu, na kojemu razgovaramo o Priči o jednom braku.