MANA PASS – ŽELJA, ISTINA

izdavač: Ceres, Put rukopisa

Vjerujem da ste za Marinu i Natašu već čuli. Dvije mlade dame iz Kutine, koje su se udružile pod pseudonimom Mana Pass kako bi nam donijele jedinstveni serijal knjiga.

Zamišljen kao serijal od pet nastavaka, čiji će naslovi u konačnici stvoriti akronim ŽIVOT, spisateljski je pothvat dviju spisateljica prati pet prijateljica, čije priče doznajemo u svakoj od knjiga. Pet djevojaka se nakon završetka srednje škole spontano dogovori da će se za točno deset godina naći ispred srednje škole, neovisno o tome kamo ih život odvede. Susret je osmislila Nora, koja je datum i sat susreta zabilježila na papiriće i podijelila ih prijateljicama u noći dogovora.

U Želji pratimo taj prvi susret pet djevojaka deset godina nakon kraja srednje škole i Norinu priču.

Nakon završetka srednje škole, Nora odlazi studirati u Osijek. Izabravši „egzotično” zanimanje pedagoga za rad s djecom s posebnim potrebama, osuđena je na borbu za radno mjesto nakon fakulteta i ono famozno stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa od kojeg nam se svima stisne želudac.. Uz prikaz realistične i vrlo tmurne slike koja čeka većinu mladih danas po završetku fakulteta, naročito „nepopularnih” smjerova, pratimo i Norinu ljubavnu priču, koja vrlo brzo prerasta u ozbiljnu vezu. Borba s velikom nesrećom, dovesti će Noru na rub egzistencije i prisiliti da krene ispočetka u trenutku kada se sve čini beznadnim.

U Istini imaginarni mikrofon preuzima Ema, druga od pet okupljenih prijateljica. Emin je život nakon mature krenuo u posve drugačijem smjeru od Norinog. Završila je fakultet u Zagrebu i specijalizirala se za politiku. Mlada entuzijastična djevojka, visokih moralnih načela bit će pravi izbor za mladu i perspektivnu stranku koja planira preokrenuti Hrvatsku nakon predstojećih izbora. Oduševljena što je konačno pronašla politički smjer u čija načela i sama čvrsto vjeruje i kojemu doista može dati svoj doprinos, Ema će vrlo brzo pokazati da je nezamjenjiva karika u političkom lancu. No, druga strana političke medalje vrlo brzo će pokazati svoje krvoločne zube i Emu dovesti pred ogledalo u kojemu će se morati suočiti s osobom koja je postala.

Knjige sam progutala jednu za drugom prije nekoliko dana. Svjesno sam odlučila dati si neko vrijeme da ih „provarim” prije nego što napišem osvrt. Znate, ima tih nekih knjiga koje počnete shvaćati tek kada nekoliko dana „odleže” u vašem umu nakon čitanja. Naročito je to poželjna praksa kada imam i kritika za iznijeti pa volim uzeti vremena da ih malo „prožvačem” kako ne bih postala pregruba u osvrtima 🙂 Ovdje se to ispostavilo punim pogotkom, jer što sam više razmišljala o knjigama, to su mi jasnije postajale neke stvari koje sam za vrijeme čitanja shvaćala kao negativne. Razlog? Pristupila sam knjigama na krivi način.

Da objasnim. Najiskrenije, nisam znala što mogu očekivati kada uronim među stranice Želje. Vidjela sam po internetima da je knjiga jako hvaljena iz pera nekolicine domaćih blogerica, ali i sami znate da to ponekad ne mora ništa značiti 😉 Žanrovski nisam imala pojma kamo spadaju – s pravom, jer ne spadaju nikamo. Ljubavni roman nikako nisu, triler i krimić također, SF mooožda u kontekstu poštenih političara u Istini 😉 Ozbiljno, Želja i Istina ne spadaju ni pod jedan poznati žanr. One su prikaz života, kao što i naziv serijala kaže. Prikazuju svakodnevni život u njegovom najsurovijem obliku i zato sam ispočetka imala problem.

U Želji mi je naracija bila pomalo hladna. Činjenična. Mjestimično iznošenje grubih statistika vezanih uz temu nije pomagalo. Nisam osjetila emocije koje bih prema svim pravilima trebala osjetiti. Umalo sam se počela pitati što je meni to trebalo… A onda kraj… Nije mi bio dovoljan, trebala sam više. Pustila sam Želju, uzela Istinu – reko’ odradit ćemo ovo kako spada, obećanje je obećanje. Istina je ispala sasvim druga priča. Nevjerojatan napredak u pisanju u odnosu na Želju. Zamjerke po pitanju lektorskih i uredničkih propusta, ali nije smak svijeta, to se lako riješi. Istina je imala nekolicinu trilerskih momenata i pojačanu dinamiku prema kraju, baš kako treba. Oduševila me.

Onda sam odložila i Istinu i Želju i malo prespavala. Malo razmišljala. Malo slagala kockice. Jučer pričala o njima s prijateljicom na kavi. I sve je sjelo. To je Život.

Trud koji su Marina i Nataša uložile u detalje, u pozadinu priče, istraživanje koje su odradile za obje vodeće teme u knjigama (iako im to nije ni blizu struke) je famozan. Takvo nešto još nisam vidjela u knjigama domaćih autora. Čak i spomenuta statistika u Želji ima svoju svrhu. Stil pisanja, naracija – upravo onakvi kakvi trebaju biti s obzirom na temu svake od knjiga. Evolucija u pisanju je neminovna, jer što više pišeš, pisat ćeš bolje, no ono što me najviše oduševilo bila je spoznaja da nas ove knjige uče. One doslovce imaju i edukativnu funkciju, jer svi podaci izneseni u njima kao primjeri stoje u stvarnom životu. I kada je ta konačna kockica sjela na svoje mjesto, mogla sam jasno vidjeti zašto je ovaj serijal jedinstven, poseban uradak na domaćoj književnoj sceni, zašto sve ono negativno što sam ja u njima vidjela zapravo ne stoji i zašto Mana Pass zaslužuje veće priznanje nego što ga imaju.

Vještina kojom su se uhvatile ukoštac s tabu temama u društvu, s problemima koji svakodnevno proždiru „obične smrtnike”, sa svim onim velikim sitnicama koje život čine lakšim, težim, ili jednostavno životom, uistinu je fascinantna. Da mi je netko rekao da postoji osoba, a kamoli dvije, koja može napisati knjigu o svakodnevnom životu koja je vrijedna čitanja, ne bih mu vjerovala. Ali, eto, ispostavilo se da je to jedna od oklada koju bih izgubila 😉

Dodatni bonus donijelo im je fenomenalno i točno opisivanje lokacija u gradovima u kojima se radnja događa, no šlag na torti je predivan hommage njihovoj Kutini kroz povijesne crtice, prekrasne opise i famozne ilustracije umjetnice Tene Grgić. Apsolutni pogodak.

Cure, od srca vam želim da ustrajete u svom radu, da nam čim prije iščarobirate i ostala tri nastavka i da nam svima pokažete Život u svom sjaju, sa svim vrlinama i manama. Obožavam vaše snažne junakinje i veselim se čitati životne priče preostalih triju prijateljica. Nestrpljivo čekamo Dajanu ❤

BOOK CLUB REPORT – SRPANJ, 2020.

Srpanjski book club susret bio je specifičan po mnogo čemu. Osim što su pristigle samo dvije članice – ostatak se razbježao po morskoj obali – još smo ga i održale van knjižare, zbog maski. No, mislim da ćemo idući mjesec biti nindže u knjižari, prije nego slobodnouste u kafiću 😀

Knjiga mjeseca srpnja bio je klasik Daphne du Maurier, Rebecca. I bome, sjela nam je savršeno. Nakon dvije knjige koje nas nisu oduševile, Rebecca je bila treća sreća.

O KNJIZI

Mlada, dvadesetjednogodišnja, neimenovana protagonistica romana, koja je ujedno i pripovjedačica, kasno proljetni odmor provodi kao družbenica starijoj dami u elitnom hotelu u Monte Carlu. Tamo upoznaje obudovjelog i ponešto starijeg Maxima DeWintera, s kojim provodi vrijeme, nakon što gospođu VanHopper za krevet prikuje gripa. Maxim i mlada dama se zaljube te ju on u vrlo kratkom roku oženi i odvede na svoje glasovito imanje Manderley. Junakinja je već ranije upoznata s činjenicom da je Maximova supruga poginula u strašnoj nesreći na moru samo godinu dana ranije, no nije znala za detalje, kao ni to da je prva gospođa DeWinter bila strašno voljena od strane mještana i osoblja na imanju. Polako prodirući ispod površine misterije koju je Rebecca DeWinter ostavila za sobom, mlada će gospođa DeWinter malo po malo otkrivati mnoge tajne koje krije Manderley i ljudi u njemu, a naročito njezin suprug.

Iako sam na više mjesta čula da se Rebecca karakterizira kao horor, čemu u prilog ide činjenica da je ekranizaciju potpisao majstor žanra Alfred Hitchcock, knjiga je meni bila više u rangu psihološkog trilera nego horora. Ima jezovite elemente, no oni su više napeti trenuci, iščekivanje zbog kojeg mahnito čitate dalje, nego što su jezivi prizori ili zvukovi zbog kojih ne biste mogli spavati noću. Vjerujem da film ima daleko više elemenata horora, naročito jer sadrži komponentu koja je alfa i omega u stvaranju jeze, a to je glazba.

Rebecca je strašno napeta knjiga. Ne znam kada sam posljednji put bila u tolikoj napetosti čitajući knjigu. Autorica je stvarno uspjela stvoriti taj efekt prilično jednostavnim načinom pisanja i zbog toga joj se divim. Definitivno jedna od najboljih knjiga koje sam čitala u ovoj godini, ako ne i dulje.

Ono što smo se složili na book clubu jest da nam dosta toga nije bilo jasno, jer nije bilo servirano na srebrnom pladnju, kao u većini modernih trilera. Apsolutno smo bile oduševljene time što je autorica ključne stvari ostavila nedorečenima, na interpretaciju čitatelja, istovremeno ostavljajući dovoljno tragova da nas odvede u pravom smjeru. Uistinu, u punom smislu riječi, maestralno djelo. Uživale smo razmjenjujući svoje teorije o određenim momentima u knjizi i jako mi je žao što nismo bile u punom sastavu, jer rado bih da sam mogla čuti razmišljanja i teorije ostalih cura.

ŠTO DALJE?

Kako nam je ovaj book club susret bio sav naopak i knjigu za kolovoz birale smo prije službenog dijela book cluba, tako sam propustila uslikati hrpicu knjiga među kojima se biralo, no priložit ću ih pojedinačno. Iako nisu sve cure bile blizu svojih mobitela kako bi glasale na vrijeme, više od polovice cura je uspjelo glasati i nadmoćno je pobijedio vrlo aktualan triler Oči tame Deana Koontza. Iako je jedna članica bila pomalo razočarana, jer smatra da je knjizi marketing dala trenutna situacija s koronom, Dean Koontz je institucija i vjerujem da će i bez teorije predviđanja trenutne pandemije, sama knjiga biti fantastična. No, to ćemo saznati na našem idućem book club susretu, koji zakazujemo za 28.8. u 19h, na starom mjestu. Šifra: Bal pod maskama uz Oči tame 😉