Lana Bastašić – Uhvati zeca

izdavač: Buybook d.o.o.

Otkako sam čula za ovu knjigu, nešto me vuklo njoj. Je li to bio naslov, ili možda naslovnica, ne znam. Ali znam da, kao i kod svih stvari u životu, za sve postoji mjesto i vrijeme pa je tako bilo i s njom. Prilikom posljednjeg posjeta knjižnici, doslovno je bila prva knjiga na koju mi je pogled pao kada sam krenula u potragu za naslovima koje ću posuditi. Nisam neki veliki „vjerovatelj” u znakove, ali ovaj sam prihvatila. I nisam se pokajala. Da sam knjigu čitala onomad, kada mi je prvi put privukla pažnju, ne znam bih li mogla napisati o njoj ovo što ću napisati sada.

Nakon dvanaest godina što ju nije vidjela, niti prozborila s njom, Sara primi telefonski poziv od najbolje prijateljice iz djetinjstva Lejle. Sara je u Dublinu, tamo radi, živi s dečkom i jednim vrlo važnim stablom avokada. Lejla je u Mostaru, radi kao konobarica u restoranu. Bez puno okolišanja – jer ona je takva, vidjet ćete – Lejla naloži Sari da dođe po nju u Mostar, jer ju treba odvesti u Beč, a ona ne vozi. Kao svaka razumna osoba, Sara reagira odbijanjem, no jedna rečenica iz Lejlinih usta natjerat će ju da se predomisli i istog trenutka rezervira zrakoplovnu kartu za Zagreb, odakle će autobusom stići u Mostar. Dvije nekadašnje prijateljice krenut će na vožnju preko Bosne, Hrvatske i Slovenije, sve do Beča, a putem će se Sara prisjećati prijelomnih trenutaka njihovog odrastanja, razloga zbog kojeg su se razišle, kao i razloga za neobjašnjivu moć koju Lejla ima nad njom, zbog čega čini sve što joj ova zapovijedi bez puno razmišljanja.

Upravo u tim uspomenama, u kojima se Sara putem izdvojenih poglavlja obraća Lejli, nalazimo objašnjenje njihovog kompleksnog odnosa, prateći odrastanje u različitim obiteljima, kulturama, vjeroispovijestima, a sve to u vrijeme rata, koji je Bosnu podijelio na tri tabora. Promjene imena, kako bi se sakrili korijeni i sačuvao život, laži, poricanja i ono tipično dječje prikrivanje istine brojnim „što te briga” obilježit će jedno prijateljstvo, nastalo u prvim trenucima prvog razreda, zapečaćeno prvim pogledom, jedno od onih koje se nastavlja nakon razlaza kao da ništa nije bilo, kao da je prošla svega jedna minuta, a ne više od desetljeća. Neopisiva kompozicija poglavlja koja opisuju sadašnjost i njihov put te poglavlja u kojima se Sara prisjeća njihovog odrastanja, daju ovoj prekrasnoj knjizi dinamiku, a stil pisanja Lane Bastašić daje joj neprocjenjivu vrijednost i dušu.

Ako ste čitali Elenu Ferrante i njezinu tetralogiju Genijalna prijateljica, ne moram vam ništa posebno objašnjavati. Stil pisanja, kompozicija rečenica, značenje, dubina i težina koju apsolutno svaka rečenica sadrži, neopisivo podsjećaju na talijansku autoricu. No, Lana ima nešto drugačije, ono nešto „naše” – od jezika, atmosfere, pa sve do činjenice da je velik dio nas proživio vrlo slično djetinjstvo kao njezine junakinje – što ju izdvaja za pola koplja ispred fenomenalne Elene. Jer je naša. Jer je ispričala našu priču. O djevojkama koje smo bile mi same, ili barem poznavale takve. Jer je opisala vrijeme koje smo doživjeli, s ove ili one strane granice. Probleme s kojima smo se susretali pokušavajući odrastati u vremenu koje se nepovratno mijenja i koje donosi dane u kojima više nećemo biti mi, nego mi i oni. A ispod svega, opisala je borbe koje smo svi prošli, začinivši ih tragedijom koju nismo, ali smo lako mogli. I opet, taj stil pisanja…

Za vrijeme dok sam čitala Uhvati zeca, vidjela sam da ju čita i moja draga Nastja Kulović. Kada sam joj komentirala da ju čitam i ja, razmijenile smo nekoliko misli na temu knjige, a za jednu od njezinih sam odmah znala da ću ju iskoristiti u osvrtu. Napisala je: „Tako nešto genijalno nisam već dugo pročitala. Ne kužim kako može tako dobro pisati. Svaku drugu rečenicu sam pročitala dvaput.” I to je to. U tri rečenice sažela je apsolutno sve što se može reći o ovoj knjizi. Uhvati zeca dira u srce, dušu, djetinjstvo i sve one sićušne trnce koji nas prolaze kada ga se prisjećamo. Dira i u nostalgiju, podsjeća nas na vrijeme koje je prošlo, vrijeme koje je nakon njega došlo i mlade ljude koji još uvijek nose teret prošlosti desetljećima nakon. Ali dira i u prijateljstva za koja smo mislili da će trajati vječno, jer su zapečaćena u školskim klupama, u povezanost za koju smo mislili da je neraskidiva, u budućnost za koju smo mislili da nam je zagarantirana i u obitelj za koju smo mislili da nam čuva leđa. Od toga bijega nema, čak ni u Dublinu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s