Claudia Tajes – Seksualni život ružne žene

izdavač: Algoritam

„… ružna žena nije tek puko iskrivljavanje estetike. Ružna žena je stanje duha.”

Ovom rečenicom završava prvo poglavlje knjige. U njoj je sadržano više istine nego što možete pojmiti. No, krenimo redom.

Kada sam u Instagram storiju najavila osvrt na ovu knjigu, napisala sam kako je u meni probudila teške emocije i sjećanja i moram vas upozoriti da će se ovdje otvoriti jedna Pandorina kutija mog djetinjstva i odrastanja, kutija uspomena i osjećaja koje sam podijelila samo sa svojim davno izgubljenim dnevnicima. Neke knjige vam to učine. Neočekivano, ali učine.

Ali, prvo nešto o samoj knjizi. Jucianara, zvana Ju, vrlo je posebna osoba. Ružna je i pretila, i to nije samo njezina fiksacija, nego rezultat jasnih stavova okruženja u kojemu je odrasla – od roditelja, prijatelja pa sve do nasumičnih prolaznika. Nije teško zaključiti u kakvu osobu je Ju izrasla – nesigurnu, željnu pažnje i ljubavi, spremnu dati čitavu sebe nakon samo jednog usputnog komplimenta. S druge strane, kao i svi duboko povrijeđeni i nesigurni ljudi, Ju je razvila snažan smisao za humor, protkan sarkazmom, koji rijetko tko od ljudi iz njezinog okruženja razumije.

Seksualni život ružne žene pisan je u vidu istraživanja, koje glavna junakinja provodi nad svojim seksualnim iskustvima. Nisu bila bogata, nisu bila upečatljiva, nijedno nije dovelo do toliko željenog sretnog kraja, ali svako je bilo jedna od lekcija u nizu… i svako je ostavilo neizbrisiv trag na Jucianari.

Knjiga mi je zapela za oko kada sam ju vidjela kod jedne bookstagramerice, iz čijeg sam dojma izvukla kako je knjiga o promašenim seksualnim partnerima i kako je zabavna. To me privuklo i očekivala sam da ću se smijati njezinim iskustvima, no za mene ona su bila tragična. Ja sam u ovu knjigu ušla dublje nego što sam mislila da je moguće i za mene ona je bila katarzična. Zašto? Zbog mog odrastanja.

Da se razumijemo, ne smatram se ružnom ženom. Nisam bila ružno dijete. Nisam odrastala okružena uvredama na račun izgleda (barem ne u obitelji), ali nije prštalo ni od komplimenata. Nije ni trebalo. Danas sam izrazito svjesna svih svojih prednosti i nedostataka, kako po pitanju fizičkog izgleda, tako i po pitanju osobnosti. Koliko sam spremna raditi na nedostacima, to je druga priča, ali opet samo moja. No, to je došlo s godinama. Kao dijete, bila sam užasno iskompleksirana i nesigurna. Zbog čega? Zbog visine.

Jucianara je bila ružna, a ja sam bila uvijek iznadprosječno visoka. Nijedna od nas nije to birala, nijedna od nas nije mogla utjecati na to. I obje smo dobivale nimalo lijepe komentare na račun toga, obje smo imale slomljena srca na račun toga. Znam, visina je puno bolji „hendikep” od ružnoće, no vjerujte mi, sve se svede na isto kada si dijete kojemu se rugaju. Od bandere, žirafe, dinosaura pa sve do „kakvo je vrijeme gore?”, nitko mi nije ostao dužan podrugljiv komentar. Dečkima se nisam sviđala uopće, iako su me moje divne prijateljice tješile da su samo zastrašeni jer sam visoka – mda, nije pomoglo. O mukama po odjeći i obući neću ni počinjati.

S godinama visina je postala prednost. Naročito u sportu. Tamo sam upoznala cure koje su bile još više od mene i počela sam se osjećati kao da pripadam. Ali, u konačnici, kraj osnovne škole i čitava srednja obilježene su simpatijama, koje nikada nisu bile uzvraćene – štoviše, kada bi moja simpatija doznala da mi se sviđa, krenulo bi neopisivo ruganje. To ostavi trag. Prvog dečka imala sam na faksu – san svih očeva koji imaju kćerke.

I ne, ne mislim da sam za nešto zakinuta. Na kraju se sve posložilo i danas ne bih mijenjala svoj život ni za što na svijetu. No, probajte to objasniti sedamnaestogodišnjoj Andrei, koja piše u dnevnik, s boli u srcu, dok sluša jednu te istu pjesmu Backstreet Boysa. Onu najsporiju i najtužniju. Ne pretjerujem.

„Ženskoj psihi je svojstveno idealiziranje i najmanje ljubavne mogućnosti koja se pojavi. Čak i kada je vjerojatnost za takvo što jednaka nuli, kao kada se ružna cura zaljubi u najljepšeg momka u razredu. Kada bi netko popisao koliko se puta tijekom života žena zaljubljuje u utvaru, brojke bi sigurno zbunile i najiskusnije istraživače.”

Svako spominjanje sintagme „ružna cura” u knjizi bio je moment u kojem sam pronašla tračak onoga što sam proživjela i sama. Iskustva koja je proživjela Jucianara, do neke mjere prošla sam i sama. Zadovoljavala se i najmanjim tračkom pažnje, jer sam snizila kriterije, smatrajući da „nakaza” kao ja ne zaslužuje bolje.

Možda ova knjiga jest zabavna i prepuna (crno)humornih situacija, no za mene ona je bila veliki udarac u, nekome beznačajne i smiješne, ali meni trajne ožiljke iz djetinjstva i mladosti.

„Netko je jednom rekao da se žene ne zaljubljuju u osobu, nego u ljubav. Ja bih tome nešto dodala: ružne se žene ne zaljubljuju u ljubav, nego u tračak samopouzdanja.”

Preživjela sam to sve. Nisam bila depresivna, niti imala crne misli. No, komplekse sam imala. Žešće. Neke od njih nosim i sad, naročito po pitanju izgleda, ali svjesna sam ih i pokušavam ih se riješiti. Osobnost je takva kakva jest i, kao većina ljudi kojima su se zbog nečega rugali, razvila sam humor kao prvu crtu obrane. Najviše na vlastiti račun – jer ponekad je teško razlučiti šalu od istine, a kroz moje šale provukle su se mnoge istine.

Da nisam to preživjela, ne bih sada mogla gledati na to ovako kako gledam. Bijeg sam pronašla u svojoj mašti. Pisala sam priče. Zamišljala scenarije. Zaljubljivala se u dečke koje nisam ni poznavala, jer sam znala da mi ta neuzvraćena ljubav nikada neće slomiti srce. Danas sam ponosna na svoju maštu. Iznjedrila je mnoge priče. Ponosna sam i na svoj humor – začinio je mnoga druženja.

Na izgled nisam ponosna, ali prihvatila sam ga. Danas kada gledam slike iz svojih formativnih godina, nije mi jasno kako sam suprotnom spolu mogla biti toliko odbojna. Bila sam stvarno zgodna. Danas bih dala bubreg za figuru kakvu sam imala tada. Ali ne i za ono ispod površine. Danas sam puno sretnija. Puno, puno sretnija. I svi ljubavni promašaji vrijedili su ako su morali dovesti do ovoga što imam danas.

No, da mi je netko rekao, kada sam imala sedamnaest, da me za samo šest godina čeka velika ljubav, ne bi mi bilo lakše. Možda bih i povjerovala, ali to ne bi umanjilo tugu koju sam tada osjećala. I to je upravo ono zbog čega me ova knjiga toliko pogodila. Svima će nam se karte možda s vremenom posložiti, no put do toga nije nimalo lagan.

Moj put došao je do toga relativno brzo. Jucianari nije bilo tako lako. A koliko samo Jucianara ima na ovom svijetu? Djevojčica kojima su još u vrtiću govorili da je ružna? Odbijali im sjediti blizu u osnovnoj školi? Podsmjehivali im se u srednjoj školi? Na fakultetu ih iskorištavali jer su znali da takve ne biraju? U kakve žene će izrasti te Jucianare? U žene koje će smatrati da je dobro samo dok imaju muškarca uza se pa makar on tu i tamo lupio šakom „iz ljubavi”. Ne.

Ja sam naučila, ja sam bolje prošla od Ju. Ali ja imam kćer. Kćer od sedam godina na pragu osnovne škole, koja je već u vrtiću doživjela ruganje. „Najbolja” prijateljica rekla joj je da je debela. Iako nije. Danima je lila suze. Danima! Stoga ćete mi oprostiti ako me ova knjiga pogodila malo jače nego što je možda trebala.

U možda „kvalitetnijim” knjigama ne pronalazim dublje značenje. Pronalazim ga u onima koje udare blizu, ravno u osjećaje. A ova je drmnula baš „u sridu”. I zato ovaj osvrt. Humor u knjizi bio je paravan jednoj dubljoj tuzi i to je ono što sam ja vidjela. Vi možda nećete. Vama će možda biti smiješna. No, nije loše zaviriti s vremena na vrijeme kako živi „druga strana”, jer ta druga strana nisu samo ružne i debele poput Ju, ili visoke poput mene – to su i kovrčave, kose ravne poput slame, brinete, riđokose, crne boje kože, žute boje kože, većeg nosa, krivih nogu, velike guzice, bez guzice, ravne kao daska, velikih prsa, kreštavog glasa, dubokog glasa… mislim da ne moram nastaviti niz.

Ako ste izdržali do kraja, hvala vam. I svaka vam čast 😀 Primjećujem u posljednje vrijeme kako imam „štofa” za pisanje osvrta o knjigama koje me dirnu u srce, u mene osobno, i ostave trag na mojim osjećajima. Nekako mi se čini da ćemo u tom smjeru nastaviti moj blog i ja. Pročitam stvarno puno knjiga i velik dio njih mi se svidi, ali nemam što reći o njima. Seksualni život ružne žene očito je otvorio neke ladice i natjerao me da napišem terapijski osvrt. Nije ni to loše ponekad, zar ne? 😉

Javite mi jeste li čitali ovu knjigu i jeste li pronašli u njoj ovo što sam pronašla ja, ili vam je bila zabavna iz perspektive promašenih partnera drage Ju ❤

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s