Lana Bastašić – Uhvati zeca

izdavač: Buybook d.o.o.

Otkako sam čula za ovu knjigu, nešto me vuklo njoj. Je li to bio naslov, ili možda naslovnica, ne znam. Ali znam da, kao i kod svih stvari u životu, za sve postoji mjesto i vrijeme pa je tako bilo i s njom. Prilikom posljednjeg posjeta knjižnici, doslovno je bila prva knjiga na koju mi je pogled pao kada sam krenula u potragu za naslovima koje ću posuditi. Nisam neki veliki „vjerovatelj” u znakove, ali ovaj sam prihvatila. I nisam se pokajala. Da sam knjigu čitala onomad, kada mi je prvi put privukla pažnju, ne znam bih li mogla napisati o njoj ovo što ću napisati sada.

Nakon dvanaest godina što ju nije vidjela, niti prozborila s njom, Sara primi telefonski poziv od najbolje prijateljice iz djetinjstva Lejle. Sara je u Dublinu, tamo radi, živi s dečkom i jednim vrlo važnim stablom avokada. Lejla je u Mostaru, radi kao konobarica u restoranu. Bez puno okolišanja – jer ona je takva, vidjet ćete – Lejla naloži Sari da dođe po nju u Mostar, jer ju treba odvesti u Beč, a ona ne vozi. Kao svaka razumna osoba, Sara reagira odbijanjem, no jedna rečenica iz Lejlinih usta natjerat će ju da se predomisli i istog trenutka rezervira zrakoplovnu kartu za Zagreb, odakle će autobusom stići u Mostar. Dvije nekadašnje prijateljice krenut će na vožnju preko Bosne, Hrvatske i Slovenije, sve do Beča, a putem će se Sara prisjećati prijelomnih trenutaka njihovog odrastanja, razloga zbog kojeg su se razišle, kao i razloga za neobjašnjivu moć koju Lejla ima nad njom, zbog čega čini sve što joj ova zapovijedi bez puno razmišljanja.

Upravo u tim uspomenama, u kojima se Sara putem izdvojenih poglavlja obraća Lejli, nalazimo objašnjenje njihovog kompleksnog odnosa, prateći odrastanje u različitim obiteljima, kulturama, vjeroispovijestima, a sve to u vrijeme rata, koji je Bosnu podijelio na tri tabora. Promjene imena, kako bi se sakrili korijeni i sačuvao život, laži, poricanja i ono tipično dječje prikrivanje istine brojnim „što te briga” obilježit će jedno prijateljstvo, nastalo u prvim trenucima prvog razreda, zapečaćeno prvim pogledom, jedno od onih koje se nastavlja nakon razlaza kao da ništa nije bilo, kao da je prošla svega jedna minuta, a ne više od desetljeća. Neopisiva kompozicija poglavlja koja opisuju sadašnjost i njihov put te poglavlja u kojima se Sara prisjeća njihovog odrastanja, daju ovoj prekrasnoj knjizi dinamiku, a stil pisanja Lane Bastašić daje joj neprocjenjivu vrijednost i dušu.

Ako ste čitali Elenu Ferrante i njezinu tetralogiju Genijalna prijateljica, ne moram vam ništa posebno objašnjavati. Stil pisanja, kompozicija rečenica, značenje, dubina i težina koju apsolutno svaka rečenica sadrži, neopisivo podsjećaju na talijansku autoricu. No, Lana ima nešto drugačije, ono nešto „naše” – od jezika, atmosfere, pa sve do činjenice da je velik dio nas proživio vrlo slično djetinjstvo kao njezine junakinje – što ju izdvaja za pola koplja ispred fenomenalne Elene. Jer je naša. Jer je ispričala našu priču. O djevojkama koje smo bile mi same, ili barem poznavale takve. Jer je opisala vrijeme koje smo doživjeli, s ove ili one strane granice. Probleme s kojima smo se susretali pokušavajući odrastati u vremenu koje se nepovratno mijenja i koje donosi dane u kojima više nećemo biti mi, nego mi i oni. A ispod svega, opisala je borbe koje smo svi prošli, začinivši ih tragedijom koju nismo, ali smo lako mogli. I opet, taj stil pisanja…

Za vrijeme dok sam čitala Uhvati zeca, vidjela sam da ju čita i moja draga Nastja Kulović. Kada sam joj komentirala da ju čitam i ja, razmijenile smo nekoliko misli na temu knjige, a za jednu od njezinih sam odmah znala da ću ju iskoristiti u osvrtu. Napisala je: „Tako nešto genijalno nisam već dugo pročitala. Ne kužim kako može tako dobro pisati. Svaku drugu rečenicu sam pročitala dvaput.” I to je to. U tri rečenice sažela je apsolutno sve što se može reći o ovoj knjizi. Uhvati zeca dira u srce, dušu, djetinjstvo i sve one sićušne trnce koji nas prolaze kada ga se prisjećamo. Dira i u nostalgiju, podsjeća nas na vrijeme koje je prošlo, vrijeme koje je nakon njega došlo i mlade ljude koji još uvijek nose teret prošlosti desetljećima nakon. Ali dira i u prijateljstva za koja smo mislili da će trajati vječno, jer su zapečaćena u školskim klupama, u povezanost za koju smo mislili da je neraskidiva, u budućnost za koju smo mislili da nam je zagarantirana i u obitelj za koju smo mislili da nam čuva leđa. Od toga bijega nema, čak ni u Dublinu.

Karla Kuzle – Čaj od ruže

izdavač: Redak d.o.o.

Prije nešto više od mjesec dana, putem kontakt forme na blogu, dobila sam mail od Karle. Vrlo službeno najavila mi je izlazak svoje prve knjige i pitala me bih li bila voljna pročitati ju. Također je najavila i promociju knjige koja će se održati na jesen. Ne sjećam se kada sam dobila tako profesionalno složen mail od nekog nepoznatog autora. Naslov knjige bio je primamljiv – Čaj od ruže. Naravno da sam pristala.

Knjiga je stigla prije nekoliko dana, prekrasne cvjetne naslovnice, a uz nju je stigla i službena pozivnica za promociju. Bez sinopsisa na poleđini, jako me zaintrigirala i krenula sam ju malo listati, čisto da vidim o čemu se radi. Nisam stala dok ju nisam pročitala do kraja.

Naslov i naslovnica nježni su onoliko koliko priča unutar korica nije. Karla je u svoj autobiografski prvijenac istresla srce, dušu i sve ono što se neki od nas ne bi usudili priznati ni najbližima u datoj situaciji. No, krenimo ispočetka.

U početku bijaše jedna mala obitelj: mama, tata i Karla. Prvih nekoliko godina, obitelj se zbog posla selila kroz Hrvatsku, da bi se s Karlinih osam godina skrasila u metropoli. Karla je bila vrlo nadareno dijete. Naprednija od svojih vršnjaka do te mjere, da su nastavnici u školi predlagali da preskoči razred. Bistra, pametna, inteligentna i na pragu bolesti koja će joj oduzeti sve to.

Kako sama kaže, naznake mentalne bolesti bile su vidljive već u ranoj dobi, u trećem razredu osnovne škole, no tada nitko nije mogao niti naslutiti kakva se oluja sprema svega nekoliko godina kasnije. Godine koje smo mi provodili družeći se s prijateljima, izlazeći, bezbrižno odrastajući, Karla je provodila u nesnosnim strahovima. Glavom bi joj se kovitlale misli, koje su se poput lavine samo gomilale jedna na drugu, dovodeći Karlu do ludila. Doslovce. Kasnije su tome dali i ime – prisilne misli. Ne znam je li to eufemizam za shizofreniju, paranoju, ili nešto treće, no što god bilo, za djevojku kakva je bila Karla to je bilo previše.

Neminovno se njezina patnja odrazila na obitelj, razboljeli su se i roditelji, Karla je više puta bila hospitalizirana, liječena terapijama od tableta do elektrošokova – nešto što nijedan roditelj ne želi za svoje dijete. Ali, Karla je u svemu tome bila i neshvaćena. Kombinacija koja bi mnoge dovela do okončanja patnje. I nju je u nekoliko navrata dovela do ruba, no želja za životom bila je jača i Karla je pronalazila načine da se izbori.

Danas Karla živi normalnim životom. Iako je to normalno vrlo neodređena kategorija. No, put do toga bio je trnovit. Više nego što možete zamisliti. Ali snaga koju je Karla pokazala, borbenost, ustrajnost i hrabrost, nisu s ovoga svijeta. Uz rizik da zvučim morbidno, mislim da bih ja u takvoj situaciji odavno odustala. I kao da nije bilo dovoljno što je pobijedila bolest – ne u smislu da ju sada više nema, jer mentalne bolesti ne nestaju poput prehlade, nego u smislu da ju je ukrotila i da živi s njom u kakvom takvom skladu – Karla je otišla još korak dalje i svoju borbu, svoju intimu, svoje najmračnije epizode odlučila podijeliti sa svijetom u ovoj knjizi.

Odmah ću vam reći – ne zazirite od nje. Čaj od ruže otvorit će vam oči. Svima nama „zdravima” – jer, vidjet ćete u knjizi, i to je vrlo diskutabilan pojam – pomoći će u razumijevanju ljudi koji se bore s bilo kakvom mentalnom bolešću i pomoći destigmatiziranju istih, kao i prepoznavanju simptoma nastajućih stanja kod ljudi (posebno djece!) u našem okruženju. A onima koji se i sami bore s nekom mentalnom bolešću pomoći će još više – pružit će im nadu, suosjećanje, toliko potrebnu potvrdu da nisu sami i, što je najvažnije, da postoji svjetlost na kraju tunela. Uvijek.

Karla je u mirovini. U ranim četrdesetima. Bolest joj je oduzela sposobnost za rad. No, ona se ne predaje. Pronašla je ljubav, pronašla je smisao, pronašla je nadu. Karla je heroj. Dok pišem ovo suze mi idu, jer se prisjećam momenata iz knjige nad kojima sam plakala dok sam ih čitala. Želim otići u prošlost i zagrliti desetogodišnju Karlu, sedamnaestogodišnju Karlu, dvadesetineštogodišnju Karlu… Jer nijedno dijete ne zaslužuje takvo djetinjstvo. Nijedna djevojka ne zaslužuje takvu mladost. No, to ne znači da ih neće snaći. Ali mi kao društvo, a pogotovo oni njima najbliži, moramo znati to prepoznati, pomoći, dati sve od sebe da ljudima koji se bore s takvim neviđenim nemanima omogućimo čim normalniji i inkluzivniji život. Oni nisu „luđaci”, oni su samo ljudi poput nas, koji u partiji života nisu dobili dobre karte. Ne podcjenjujmo moć mentalnih bolesti koju ona ima nad životima ljudi. Ne govorimo „ma, samo si malo tužna”, ili „to su hormoni, proći će”, ili „saberi se, sramotiš me” nekome tko je zarobljen u svome umu i ne može iz njega van. Neće proći. Mentalne bolesti ne prolaze. Ali, s njima se može živjeti uz adekvatnu pomoć, terapiju i neograničenu podršku bližnjih – ovo posljednje najmanje košta, a najviše znači.

Od srca sam zahvalna Karli što je smogla hrabrosti i odlučila svoju borbu podijeliti s nama. Nadam se da ću uspjeti doći na promociju knjige i osobno joj zahvaliti. Tada ću možda imati priliku zagrliti četrdesetineštogodišnju Karlu i reći joj da me ova mala knjiga, čarobnog i toplog naslova, svijetle i obećavajuće naslovnice, promijenila i oplemenila. U punom smislu obiju riječi.

Promocija knjige Čaj od ruže održat će se 18. rujna 2020. godine, u 17.30 sati, u Knjižnici Tina Ujevića u Zagrebu (Ulica grada Vukovara 14), a knjigu možete naručiti putem Web knjižare Redak OVDJE. Zapratite i službenu stranicu knjige na Facebooku OVDJE.

Claudia Tajes – Seksualni život ružne žene

izdavač: Algoritam

„… ružna žena nije tek puko iskrivljavanje estetike. Ružna žena je stanje duha.”

Ovom rečenicom završava prvo poglavlje knjige. U njoj je sadržano više istine nego što možete pojmiti. No, krenimo redom.

Kada sam u Instagram storiju najavila osvrt na ovu knjigu, napisala sam kako je u meni probudila teške emocije i sjećanja i moram vas upozoriti da će se ovdje otvoriti jedna Pandorina kutija mog djetinjstva i odrastanja, kutija uspomena i osjećaja koje sam podijelila samo sa svojim davno izgubljenim dnevnicima. Neke knjige vam to učine. Neočekivano, ali učine.

Ali, prvo nešto o samoj knjizi. Jucianara, zvana Ju, vrlo je posebna osoba. Ružna je i pretila, i to nije samo njezina fiksacija, nego rezultat jasnih stavova okruženja u kojemu je odrasla – od roditelja, prijatelja pa sve do nasumičnih prolaznika. Nije teško zaključiti u kakvu osobu je Ju izrasla – nesigurnu, željnu pažnje i ljubavi, spremnu dati čitavu sebe nakon samo jednog usputnog komplimenta. S druge strane, kao i svi duboko povrijeđeni i nesigurni ljudi, Ju je razvila snažan smisao za humor, protkan sarkazmom, koji rijetko tko od ljudi iz njezinog okruženja razumije.

Seksualni život ružne žene pisan je u vidu istraživanja, koje glavna junakinja provodi nad svojim seksualnim iskustvima. Nisu bila bogata, nisu bila upečatljiva, nijedno nije dovelo do toliko željenog sretnog kraja, ali svako je bilo jedna od lekcija u nizu… i svako je ostavilo neizbrisiv trag na Jucianari.

Knjiga mi je zapela za oko kada sam ju vidjela kod jedne bookstagramerice, iz čijeg sam dojma izvukla kako je knjiga o promašenim seksualnim partnerima i kako je zabavna. To me privuklo i očekivala sam da ću se smijati njezinim iskustvima, no za mene ona su bila tragična. Ja sam u ovu knjigu ušla dublje nego što sam mislila da je moguće i za mene ona je bila katarzična. Zašto? Zbog mog odrastanja.

Da se razumijemo, ne smatram se ružnom ženom. Nisam bila ružno dijete. Nisam odrastala okružena uvredama na račun izgleda (barem ne u obitelji), ali nije prštalo ni od komplimenata. Nije ni trebalo. Danas sam izrazito svjesna svih svojih prednosti i nedostataka, kako po pitanju fizičkog izgleda, tako i po pitanju osobnosti. Koliko sam spremna raditi na nedostacima, to je druga priča, ali opet samo moja. No, to je došlo s godinama. Kao dijete, bila sam užasno iskompleksirana i nesigurna. Zbog čega? Zbog visine.

Jucianara je bila ružna, a ja sam bila uvijek iznadprosječno visoka. Nijedna od nas nije to birala, nijedna od nas nije mogla utjecati na to. I obje smo dobivale nimalo lijepe komentare na račun toga, obje smo imale slomljena srca na račun toga. Znam, visina je puno bolji „hendikep” od ružnoće, no vjerujte mi, sve se svede na isto kada si dijete kojemu se rugaju. Od bandere, žirafe, dinosaura pa sve do „kakvo je vrijeme gore?”, nitko mi nije ostao dužan podrugljiv komentar. Dečkima se nisam sviđala uopće, iako su me moje divne prijateljice tješile da su samo zastrašeni jer sam visoka – mda, nije pomoglo. O mukama po odjeći i obući neću ni počinjati.

S godinama visina je postala prednost. Naročito u sportu. Tamo sam upoznala cure koje su bile još više od mene i počela sam se osjećati kao da pripadam. Ali, u konačnici, kraj osnovne škole i čitava srednja obilježene su simpatijama, koje nikada nisu bile uzvraćene – štoviše, kada bi moja simpatija doznala da mi se sviđa, krenulo bi neopisivo ruganje. To ostavi trag. Prvog dečka imala sam na faksu – san svih očeva koji imaju kćerke.

I ne, ne mislim da sam za nešto zakinuta. Na kraju se sve posložilo i danas ne bih mijenjala svoj život ni za što na svijetu. No, probajte to objasniti sedamnaestogodišnjoj Andrei, koja piše u dnevnik, s boli u srcu, dok sluša jednu te istu pjesmu Backstreet Boysa. Onu najsporiju i najtužniju. Ne pretjerujem.

„Ženskoj psihi je svojstveno idealiziranje i najmanje ljubavne mogućnosti koja se pojavi. Čak i kada je vjerojatnost za takvo što jednaka nuli, kao kada se ružna cura zaljubi u najljepšeg momka u razredu. Kada bi netko popisao koliko se puta tijekom života žena zaljubljuje u utvaru, brojke bi sigurno zbunile i najiskusnije istraživače.”

Svako spominjanje sintagme „ružna cura” u knjizi bio je moment u kojem sam pronašla tračak onoga što sam proživjela i sama. Iskustva koja je proživjela Jucianara, do neke mjere prošla sam i sama. Zadovoljavala se i najmanjim tračkom pažnje, jer sam snizila kriterije, smatrajući da „nakaza” kao ja ne zaslužuje bolje.

Možda ova knjiga jest zabavna i prepuna (crno)humornih situacija, no za mene ona je bila veliki udarac u, nekome beznačajne i smiješne, ali meni trajne ožiljke iz djetinjstva i mladosti.

„Netko je jednom rekao da se žene ne zaljubljuju u osobu, nego u ljubav. Ja bih tome nešto dodala: ružne se žene ne zaljubljuju u ljubav, nego u tračak samopouzdanja.”

Preživjela sam to sve. Nisam bila depresivna, niti imala crne misli. No, komplekse sam imala. Žešće. Neke od njih nosim i sad, naročito po pitanju izgleda, ali svjesna sam ih i pokušavam ih se riješiti. Osobnost je takva kakva jest i, kao većina ljudi kojima su se zbog nečega rugali, razvila sam humor kao prvu crtu obrane. Najviše na vlastiti račun – jer ponekad je teško razlučiti šalu od istine, a kroz moje šale provukle su se mnoge istine.

Da nisam to preživjela, ne bih sada mogla gledati na to ovako kako gledam. Bijeg sam pronašla u svojoj mašti. Pisala sam priče. Zamišljala scenarije. Zaljubljivala se u dečke koje nisam ni poznavala, jer sam znala da mi ta neuzvraćena ljubav nikada neće slomiti srce. Danas sam ponosna na svoju maštu. Iznjedrila je mnoge priče. Ponosna sam i na svoj humor – začinio je mnoga druženja.

Na izgled nisam ponosna, ali prihvatila sam ga. Danas kada gledam slike iz svojih formativnih godina, nije mi jasno kako sam suprotnom spolu mogla biti toliko odbojna. Bila sam stvarno zgodna. Danas bih dala bubreg za figuru kakvu sam imala tada. Ali ne i za ono ispod površine. Danas sam puno sretnija. Puno, puno sretnija. I svi ljubavni promašaji vrijedili su ako su morali dovesti do ovoga što imam danas.

No, da mi je netko rekao, kada sam imala sedamnaest, da me za samo šest godina čeka velika ljubav, ne bi mi bilo lakše. Možda bih i povjerovala, ali to ne bi umanjilo tugu koju sam tada osjećala. I to je upravo ono zbog čega me ova knjiga toliko pogodila. Svima će nam se karte možda s vremenom posložiti, no put do toga nije nimalo lagan.

Moj put došao je do toga relativno brzo. Jucianari nije bilo tako lako. A koliko samo Jucianara ima na ovom svijetu? Djevojčica kojima su još u vrtiću govorili da je ružna? Odbijali im sjediti blizu u osnovnoj školi? Podsmjehivali im se u srednjoj školi? Na fakultetu ih iskorištavali jer su znali da takve ne biraju? U kakve žene će izrasti te Jucianare? U žene koje će smatrati da je dobro samo dok imaju muškarca uza se pa makar on tu i tamo lupio šakom „iz ljubavi”. Ne.

Ja sam naučila, ja sam bolje prošla od Ju. Ali ja imam kćer. Kćer od sedam godina na pragu osnovne škole, koja je već u vrtiću doživjela ruganje. „Najbolja” prijateljica rekla joj je da je debela. Iako nije. Danima je lila suze. Danima! Stoga ćete mi oprostiti ako me ova knjiga pogodila malo jače nego što je možda trebala.

U možda „kvalitetnijim” knjigama ne pronalazim dublje značenje. Pronalazim ga u onima koje udare blizu, ravno u osjećaje. A ova je drmnula baš „u sridu”. I zato ovaj osvrt. Humor u knjizi bio je paravan jednoj dubljoj tuzi i to je ono što sam ja vidjela. Vi možda nećete. Vama će možda biti smiješna. No, nije loše zaviriti s vremena na vrijeme kako živi „druga strana”, jer ta druga strana nisu samo ružne i debele poput Ju, ili visoke poput mene – to su i kovrčave, kose ravne poput slame, brinete, riđokose, crne boje kože, žute boje kože, većeg nosa, krivih nogu, velike guzice, bez guzice, ravne kao daska, velikih prsa, kreštavog glasa, dubokog glasa… mislim da ne moram nastaviti niz.

Ako ste izdržali do kraja, hvala vam. I svaka vam čast 😀 Primjećujem u posljednje vrijeme kako imam „štofa” za pisanje osvrta o knjigama koje me dirnu u srce, u mene osobno, i ostave trag na mojim osjećajima. Nekako mi se čini da ćemo u tom smjeru nastaviti moj blog i ja. Pročitam stvarno puno knjiga i velik dio njih mi se svidi, ali nemam što reći o njima. Seksualni život ružne žene očito je otvorio neke ladice i natjerao me da napišem terapijski osvrt. Nije ni to loše ponekad, zar ne? 😉

Javite mi jeste li čitali ovu knjigu i jeste li pronašli u njoj ovo što sam pronašla ja, ili vam je bila zabavna iz perspektive promašenih partnera drage Ju ❤

William Landay – Braneći Jacoba

izdavač: Algoritam

Kao što to ponekad biva sa starim knjigama, i Braneći Jacoba doživjela je svoju renesansu posljednjih dana na društvenim mrežama. Spominje se i ekranizacija u obliku serije, no to ću morati pobliže istražiti, prije nego što napišem riječ-dvije o tome.

No, o knjizi sam još prije četiri godine napisala više od riječi-dvije pa vam stoga u nastavku donosim svoj stari osvrt – u maniri blast from the past recenzija – na knjigu koja se ne zaboravlja.

Tekst prenosim u originalu, kako je objavljen na Facebook stranici Sovin kutak, davnog 05. srpnja, 2016. godine.

***

“U svakom slučaju, stvar je u tome da mislim da sami sebi laskamo kad kažemo da možemo dizajnirati svoju djecu da budu ovakva ili onakva. Mislim da je to već unaprijed u njima”

Andrew Barber već više od dvadeset godina radi kao pomoćnik tužitelja u jednom od okruga Massachusettsa. Uživa poštovanje među sugrađanima, uporan je u sudnici,a kod kuće je sretan uz suprugu Laurie i sina Jacoba. Ali kad šokantan zločin – ubojstvo učenika, Jacobova školskog kolege – uništi spokoj njihova okruženja, Andrew zadobije neočekivan udarac: za ubojstvo biva optužen njegov četrnaestogodišnji sin.

Svi roditeljski nagoni koje Andrew nosi u sebi smjesta staju u obranu sina. Jacob uporno tvrdi da je nevin, i on mu vjeruje, jer mora. Na kraju krajeva, otac mu je. Ali kad na vidjelo počnu izlaziti optužujuće činjenice i šokantna otkrića, kad njegov brak dospije pred krah, kad suđenje uzavre i kriza otkrije ocu koliko slabo zapravo poznaje sina, Andrew se nađe na prekretnici – prisiljen na odabir između odanosti i pravde, između istine i klevete, između prošlosti koju je pokušao zataškati i budućnosti koja mu je nepojmljiva.

Nagrađivani pisac krimića William Landay u romanu Braneći Jacoba nadilazi žanr i stvara sveobuhvatan prikaz obitelji u najodsudnijem trenutku – napetu zagonetku zasnovanu na uvjerljivim likovima koja je u isti mah fascinantna priča o krivnji, nevjeri i strahovitoj brzini kojom se naš život može oteti kontroli.

“Prema istraživanjima, očevi ubijene djece često umiru u roku od nekoliko godina od ubojstva, često od zatajenja srca. Uistinu, umiru od tuge. U nekom trenutku tužitelj shvati da ni on ne može preživjeti takve lomove srca. Ne može slijediti očeve na tom putu. I onda se usredotočuje na tehničke detalje posla. Pretvara svoj posao u zanat kao i svaki drugi. Trik je da se patnja drži podalje od sebe.”

Pravnički krimić. Tako bi jednostavno bilo sažeti ovu knjigu u dvije ne tako jednostavne riječi. Samo što to nije nimalo jednostavno jer ova knjiga u sebi isprepliće toliko žanrova da se ne isplati uopće klasificirati ju – ljubić, krimić, triler, drama, self-help literatura, pravnički almanah, forenzički priručnik, sve ćete naći unutra. Jedino nema baš previše komedije – eto, spoiler alert.

Kada sam sinoć završila s čitanjem Jacoba (kako sam ga od milja prozvala), morala sam izaći van u šetnju…na terapiju do knjižnice – to će vam kraj Jacoba učiniti. Svi su me “plašili” s tim krajem. Toliko da sam čak kroz cijelu knjigu pokušavala pogoditi tko je ubojica. Moj savjet vam je nemojte to raditi, nema šanse da ćete pogoditi. Ja kao iskusna čitateljica “najkrimićkijih” krimića, koja uvijek (ili bar većinom) uspije na prvoj trećini pogoditi tko je ubojica, ovdje sam ostala toliko zatečena krajem da sam morala izaći van.

Kada sam mužu ispričala ukratko o knjizi i detaljno o kraju, njegov komentar bio je “a zašto uopće čitaš takve stvari”. Jer Braneći Jacoba potresna je knjiga, tu nema dileme. Pogotovo ako ju čitate iz perspektive roditelja što ja jesam. Ali je, uz to, i jako detaljna, zanimljiva, napeta i jako jako jaaako dobro istražena priča. Pravni i policijski detalji toliko su precizni da sam se iskreno zapitala čitam li to neki dokumentarac.

Roditelj suočen s gubitkom djeteta s jedne, roditelj suočen sa optužnicom za ubojstvo jedinog sina s druge, roditelj suočen sa pozivom za svjedočenje svog sina s treće i deseci susjeda, prijatelja i poznanika koji su prisiljeni prekinuti svaki kontakt sa dojučerašnjim prijateljima s čijom su djecom njihova odrastala. Tužitelj spreman na sve da se dokaže u svom prvom velikom slučaju, službenici rastrgani između prijateljstva i dužnosti, obrana koja mora zadržati objektivnost i ustrajnost u naizgled nemogućoj bitci.

Osjećaji koje proživljavaju likovi u ovoj priči toliko su iskreni da mi se na pokoji trenutak učinilo kao da ih je autor sam iskusio (ako ne na svojoj koži, onda barem u neposrednoj blizini). Rastrganost roditelja optuženog Jacoba između onoga što govore dokazi i onoga što govori srce, uz malog crva sumnje koji se ne želi povući neminovno utječe na njihov brak. Tuga roditelja koji su izgubili sina u krvavom napadu dovodi do gubitka svake prosudbe i do očajničkih mjera. Pritisak koji osjećaju djeca, učenici, dojučerašnji prijatelji i kolege obojice spornih dječaka, tjera ih da ponekad i kažu ono što bi odrasli čovjek možda i prešutio. I time izazovu pomutnju u cijelom procesu.

I na kraju, pitanje koje svima visi nad glavom – postoji li “gen za ubojstvo”? Jer prošlost je nešto što čuči u nama, ma koliko mi šutjeli o tome. A znamo dobro da nas vješto izbjegavana prošlost kad-tad sustigne i pokaže svoje pravo lice.

Što se zaista dogodilo tog kobnog travanjskog jutra znaju samo dvije osobe, ali jedna nikada više neće moći progovoriti. A druga….saznajte sami. Ovo je najviše što mogu napisati bez spoilera i relativno hladne glave.

Braneći Jacoba bez sumnje je veliko djelo, vrijedno čitanja. Da, potresna je, ali ponekad velike stvari zahtijevaju određenu žrtvu, a ova knjiga je definitivno vrijedna te žrtve. Preporučam pročitati, ako ništa drugo zbog efekta otvaranja očiju pred svime što vreba našu djecu kroz njihovo odrastanje, a da možda nismo toga svjesni kao što nisu bili niti Andrew i Laurie Barber.

“- Andy, vjeruješ li iskreno da si ti pouzdan svjedok? Vjeruješ li iskreno da dobro sagledavaš svoga sina?

– Mislim da jesam, općenito sam pouzdan; ali priznajem da nijedan roditelj ne može biti sasvim objektivan o svojem djetetu.”

Maria Hesse – Frida Kahlo: Život u slikama

izdavač: Iris Illyrica

Malo tko nije upoznat s fenomenom Fride Kahlo, njezinim specifičnim slikarskim izričajem, njezinim tragičnim životom i njezinom velikom ljubavlju.

Frida je rođena s defektom – bolešću zvanom spina bifida, ili rascijepljena kralježnica, zbog čega je imala ozbiljnih problema u razvoju. Povrh toga, sa sedamnaest godina doživjela je groznu prometnu nesreću, koju je jedva preživjela, ali tijelo joj je bilo nepovratno oštećeno. Činilo se kako Fridu njezino tijelo odbija od rođenja.

Nakon kobne nesreće, bila je prikovana za krevet i tu kreće njezina slikarska priča. A uskoro i svima poznata ljubav s Diegom Riverom, o kojoj su napisane brojne knjige i snimljeni filmovi.

Čitav Fridin život bio je jedna prepreka za drugom, jedna tragedija za drugom, od kojih one koje su kidale srce nisu bile ništa manje bolne od onih koje su trgale tijelo. Frida je bila žena koja je voljela, slikala, živjela, a sve to s ogromnom količinom boli. Umrla je premlada, ali pomirena sa svijetom.

Tako barem priča ona sama u ovoj prekrasnoj knjizi o njezinom životu. Pisana u prvom licu, u obliku intimne ispovijesti same slikarice, popraćena ilustracijama Fridinih najvećih umjetničkih djela (koje se savršeno uklapaju u svaki dio priče koji prate), uvodi nas u srž priče i duboko u osjećaje koje je slikarica sama proživljavala tragediju za tragedijom. Vrlo jezgrovita, iskrena priča, savršeno je objedinila izvore iz kojih je preuzeta u jednu vizualno i emotivno prekrasnu cjelinu o tragičnom životu ispunjenom umjetnošću.

U Fridinom životu pronaći ćemo radost, snagu, ljubav i hrabrost – sve ono što često sami izgubimo – koji će nas podsjetiti da i u najtežim okolnostima možemo preživjeti (i proživjeti), voljeti i stvarati.

Maria Hesse talentirana je ilustratorica iza koje stoji nekoliko sličnih biografija poznatih ličnosti, kao i ilustrirane inačice svjetskih klasika popu Ponosa i predrasuda, Malih žena, Razuma i osjećaja. Iskreno se nadam da ćemo barem dio njezinog opusa dobiti i kod nas, jer ovo je blago koje ne treba čuvati za sebe, nego dijeliti sa svijetom.

Frederic Rebena – Dobar dan, tugo

izdavač: VBZ

Sedamnaestogodišnja Cecile ljeto provodi u luksuznoj vili u Francuskoj, u društvu oca udovca i njegove deset godina mlađe ljubavnice Else. Upijajući sunce, more i pažnju mladog studenta Cyrila, Cecile neopterećeno provodi ljetne praznike. Barem do trenutka kada se u vili pojavi Anne – četrdesetogodišnja modna dizajnerica, prijateljica njezine pokojne majke, koju je otac također pozvao na ljetovanje. Kada se između Anne i Cecilinog oca počne razvijati romansa, koja prijeti sabotiranjem njihovog boemskog života, Cecile će se upustiti u planiranje spačke kojom će razdvojiti oca i Anne uz pomoć Else i Cyrila.

Priča s neminovno tragičnim krajem ilustrirana je adaptacija istoimenog kultnog romana Francoise Sagan. Uspoređivana s Lovcem u žitu, Dobar dan, tugo ispod površine paralelnih ljubavnih priča progovara o životu srednje klase pedesetih godina i nagovještava nadolazeću seksualnu revoluciju šezdesetih. Iako lagan i pitak roman, skriva mnoge ozbiljnije teme tog doba i pokazuje koliko je autorica, sa svojih devetnaest godina (koliko je imala kada je napisala roman) bila ispred svog vremena.

Ilustrirani, grafički, strip roman Dobar dan, tugo, prilagođena je i sažeta inačica originalne priče, no ništa manje vrijedna. Oni koji čitaju stripove, znaju da se u njima ne gubi dragocjeni prostor za pretjerane opise, nego se ulazi u srž radnje, ponekad toliko da nam nije na prvu sve kristalno jasno – pogotovo ako ste, kao ja, u životu pročitali daleko više „običnih” romana pa ste navikli da vam se sve lijepo opiše 😉

Predivne ilustracije, koje dočaravaju svu čar ljeta, mladosti i raspuštenosti, ali i tragične ljubavne zavrzlame o kojoj govori roman, fantastično su se uklopile u priču i stvarno mi je bio užitak čitati, iako, priznajem, nisam čitala originalni roman.

Vjerojatno ima onih koji će s neodobravanjem gledati na grafičke adaptacije romana, no ja ih podržavam. Baš kao i kod filmske adaptacije knjiga, ako je dobro izvedeno, zašto ne? Ne mogu tvrditi koliko je kvalitetno roman prenesen u ovaj ilustrirani, budući da nisam čitala izvornik, ali mogu reći da mi se sviđa i – čitajući po internetu razne dojmove za originalni roman – čini mi se da sam dobila sve ključne momente kultnog klasika.

Sve pohvale izdavaču i nadam se da ćemo uskoro imati više prilike čitati ovakve romane, ispod čekića izdavačkih kuća kojima to nije „primarni posao”. Ako me razumijete 😀

A ja ponovno doživljavam ono što me „strefilo” nakon čitanja Locke&Key serije grafičkih romana, a to je nostalgija i čežnja za još stripova i još stripova, da me vrate u one dane djetinjstva kada su mi bili hrana za dušu. Morat ću nešto poduzeti po tom pitanju konačno 🙂

Tomas Navarro – Kintsugi

Knjigu Kintsugi zapravo je kupio moj suprug prilikom jednog od naših (do sada) redovnih posjeta Ljubljani i knjižari Konzorcij. Stajala je na njegovoj polici za knjige jedno dvije godine. Za vrijeme famoznog lockdowna zapela mi je za oko i uzela sam ju na čitanje. Prekidale su me mnoge druge knjige, no konačno sam joj se uspjela posvetiti i pročitala ju do kraja. Ako redovno pratite moje storije na Instagramu, mogli ste svjedočiti mom oduševljenju, kao i mom nimalo suptilnom „bacanju bube u uho” jednom od naših izdavača da uzme knjigu na prijevod.

U čemu je čar knjige Kintsugi?

Knjiga se uvelike naslanja na japanski princip kintsugi, korišten u lončarstvu, koji zapravo slavi lomove i pukotine na predmetima, tako da ih „krpa” zlatnim šavovima, kako bi istaknuo njihovu ljepotu. Ukratko, ožiljci koje nosimo nisu sramota i mogu, uz puno rada, biti ponosno nošeni poput medalja za hrabrost.

A ožiljke imamo svi – što onih na tijelu, što onih emocionalnih.

Tomas Navarro – španjolski psiholog i osnivač centra za konzultacije i emocionalno zdravlje – uči nas kako reagirati na nedaće (tu me pristup jako podsjetio na principe stoicizma i knjigu Mala knjiga stoicizma, koju sam nedavno čitala, a za koju osvrt imate OVDJE), kako se s njima nositi i, najvažnije, kako ih preboljeti, od njih ozdraviti, ponovno prikupiti slomljene djeliće života i zlatnim šavom sve ih ponovno povezati te ponosno pokazati da smo bili ranjeni, ali smo preživjeli i hrabro krenuli dalje. Ožiljci su odraz naše hrabrosti i nisu nešto čega se treba sramiti.

Svaka, i najveća tragedija može se preživjeti, može se preboljeti i možemo u život krenuti dalje jači. Ono što je važno jest, pri susretu s nedaćom, analizirati situaciju, načine na koji ona utječe na nas sada i u budućnosti. Prošlost je jedino mjesto na koje se ne trebamo vraćati. Od gubitka posla, prometne nesreće, teške bolesti, mentalnih bolesti, nasilja u obitelji (psihičkog i fizičkog), nedostatka samopouzdanja za iskorak u život, višestrukog razočaranja u ljubavi pa sve do smrti bliske osobe (partnera, djeteta) sve će ostaviti ožiljke, ali ožiljke koji će nam pokazati da možemo preživjeti baš sve.

Uključujući primjere iz stvarnog života nekolicine svojih klijenata, autor će nam vrlo toplo, vrlo pristupačno i vrlo plastično objasniti zašto apsolutno ništa nije smak svijeta (osim, naravno, pravog smaka svijeta) i kako možemo osvijestiti svoj gubitak i svoju bol, dopustiti da bol pronađe izlaz kroz pukotine, a zatim kako te pukotine „zakrpati” zlatnim šavom i ponosno zablistati, dokazujući prvenstveno sebi, a onda i čitavom svijetu da je ona dobra stara izreka više nego istinita – što nas ne ubije, čini nas jačima.

BOOK CLUB REPORT – LIPANJ, 2020.

Konačno. Tjedan dana mi je trebalo da sjednem i napišem ovaj book report. Što da vam kažem…život.

Dakle, prošli petak održale smo naš lipanjski book club susret, ponovno u krnjem sastavu – to nam ljeto učini: cure se razbježe preko ljeta, no to ne znači da su manje aktivne… naprotiv, inbox gori 😉

Ovaj mjesec na rasporedu je bila Queenie i bome imale smo puno toga za reći o njoj. No, za početak, evo osvrta, koji u velikom dijelu obuhvaća dojmove članica na raspravi.

O KNJIZI

Queenie Jenkins upoznajemo u bolničkoj ordinaciji. Ima dvadeset i pet godina i upravo je imala spontani pobačaj. Također, njezin višegodišnji dečko Tom odlučio je da njihovoj vezi treba predah i zamolio ju da iseli iz stana. Njezin posao novinarke također visi o niti, jer Queenie zbog privatnih problema često kasni na posao i ne izvršava svoje zadatke na vrijeme. Kao šlag na torti, vrijeme do Tomove konačne odluke o sudbini njihove veze krati beznačajnim odnosima s nepoznatim muškarcima, zasnovanim na čistoj tjelesnoj privlačnosti. Jer Tom će se vratiti, treba mu vremena da shvati koliko ju voli i koliko mu nedostaje.

No, kada postane evidentno da se Tom ne planira vratiti Queenie i kada se zbog kratkotrajne avanture s kolegom iz redakcije nađe pred sudom, stvari će za mladu crnkinju dotaknuti dno. Suspenzija na poslu i otkriće koje će ju koštati jedne od najboljih prijateljica, pogurat će Queenie da se okrene nečemu što njezina obitelj smatra krajnjom sramotom – terapiji. S obzirom na traume iz djetinjstva, od kojih neke ne možemo niti zamisliti, Queenie će imati puno posla pokušavajući dovesti svoj život na normalan put. Hoće li joj to uspjeti, ostaje na vama da doznate, no vjerujte, odgovor bi vas mogao prilično iznenaditi.

Nekoliko sam puta ponovila – Queenie je knjiga koja ostavlja dojam snažno koreliran s načinom na koji joj pristupite. Ukoliko krenete s čitanjem očekujući snažnu priču o borbi mlade crnkinje s okrutnim svijetom, dobit ćete dijametralno suprotan dojam od onoga koji biste dobili da ste knjizi pristupili kao malo grubljoj, manje humorističnoj i poprilično nezdravijoj verziji Bridget Jones za rasne manjine.

Za početak, svojevrsni disclaimer. Mi Queenie ne možemo razumjeti, ne možemo se staviti u njezinu kožu. Autorica je napravila lavovski posao pokušavajući nam približiti što mlada crnkinja proživljava u urbanom Londonu, ali konačni rezultat je da mi nikako ne možemo to razumjeti, jer pravila nisu ista. Nikad nisu bila, a pitanje je hoće li ikada biti. Možda su zato naši dojmovi Queenienih ponašanja malo grubi i politički nekorektni, iako vjerujem da puno toga leži u nama samima, neovisno o okolini, boji kože i uvjetima u kojima živimo. No, svakako ovise o djetinjstvu i traumama, tako da, ukoliko dojmovi postanu pregrubi, shvatite da ne dolaze iz diskriminacije, niti odbijanja pokušaja razumijevanja, nego iz čiste nemogućnosti poistovjećivanja i poprilične razlike u godinama i iskustvu između nas i Queenie.

Pa krenimo.

Queenie nije junakinja u ovoj priči. U najbolju ruku je antijunakinja. Činjenica je da su ju u kratkom roku snašle brojne nevolje, većinu kojih ne možemo niti zamisliti, i da je jedinu podršku koju je imala (Toma) izgubila, a kada još u mješavinu ubacimo i njezino djetinjstvo, recept za katastrofu je zagarantiran.

No, Queenie nije jedina u knjizi s diskutabilnom funkcijom. Zapravo, među svim likovima, jedini pozitivac u našim očima bio je Tom. Lik koji ju je ostavio? Apsolutno. Jer je otišao iz toksičnog odnosa. Queenie je ta koja je bila otrov u toj vezi. Sa svim svojim demonima iz prošlosti uspjela je uništiti jedinu dobru stvar u svom životu. Od te točke krenula je nizbrdo i tu počinju naši „cringe” momenti.

Queenie nije tinejdžerka, ona je odrasla mlada žena. Naravno da mi sve pročitane knjige i likove u njima promatramo kroz vlastite oči (kroz čije druge bismo mogli?), a većina nas u Queenineim godinama bila je na nekakvom putu prema normalnosti i stabilnosti. Iako je to mogući prvi problem na strani rase, svejedno nismo mogle olako prijeći preko činjenice da se nedugo nakon spontanog pobačaja svjesno upuštala u nezaštićene spolne odnose s nepoznatim muškarcima. Iako se redovno testirala u klinici za spolne bolesti, nismo mogle a da se ne upitamo je li Queenie ikada čula za prezervativ. Znam, možda nebitna stavka u široj slici, ali… oči promatrača i to.

Queenie je jedna vrlo kompleksna priča. Ali nije temeljito odrađena. Nadglasavale smo jedna drugu u raspravi nabrajajući koje je sve važne teme autorica započela u knjizi, samo da bi ih ostavila površno odrađenima, ili uopće neodrađenima. Problematika rase izgubila se ispod sloja promiskuiteta. Zlostavljanje u djetinjstvu nekako je činjenično odbačeno, kao nimalo čudno – apsolutno nitko u obitelji nije nalazio ništa sporno u tim postupcima. Odnos prema bilo kakvoj vrsti pomoći osobi koja očito proživljava nešto teško i treba pomoć psihologa grozno je zaostao i pokazuje koliko je zapravo crnačka zajednica nazadnija po pitanju izlaženja iz nekakvih okova konzervativnosti, nego što smo možda mi ostali. Možda. Čak niti odnos ti nasumičnih muškaraca prema njoj, kao prema seksualnoj radnici nismo mogli gledati kao nešto jednostrano, uzevši u obzir da je ona sve to svojevoljno dopuštala, tek ponegdje se blago zgražajući nad time. Ali opet, sve je to imalo korijenje duboko i daleko u prošlosti. Kao što rekoh, teško možemo razumjeti.

Queenie nije knjiga koja se bavi rasnom problematikom na način na koji biste možda očekivali. Pokret Black Lives Matter spominje se usputno i to ne baš u nekakvom „snažnom” kontekstu. To je priča o jednoj mladoj Jamajčanki koja pokušava naći svoje mjesto u svijetu nakon niza nedaća i turobnog djetinjstva.

Queenie nije ni blizu Bridget Jones. To nije humoristična priča o smotanoj solerici, koja muku muči birajući između dva udvarača. To je puno dublja priča, o dubljim tragedijama i traumama, nego što ih je imala nezaboravna Bridget.

Queenie je Queenie – nekome se sviđa, nekome baš i ne. Nama nije u potpunosti sjela, jer smo joj najveće zamjerke pronalazile upravo u nedovoljno dubinski obrađenim određenim temama i plejadi neobičnih likova koji su mogli ponuditi daleko više. No, da ima potencijala, ima – puno.

Queenie je dugoočekivana i glasno najavljivana knjiga. Znam da se nekim mojim kolegicama blogericama baš jako svidjela, što dovoljno govori o šarolikosti ukusa i različitosti u dojmovima o pročitanom. Vjerujem da ćete u njihovim osvrtima pronaći potpuno drugačije elaboracije iste priče.

Žao mi je samo što na raspravi nismo bile u punom sastavu, jer je među odsutnim članicama bila upravo ona jedna kojoj se knjiga svidjela i rado bismo čule zašto 😀

Zato volim taj naš knjiški kružok – nikada se još nije dogodilo da se izabrana knjiga svidjela baš svima, zato uvijek imamo zanimljive i žustre rasprave.

ŠTO DALJE?

Izbor za srpanj ponovno je bio šarolik. Ponovili smo i neke naslove koji su već bili u izboru, ali nije im se posrećilo niti ovaj put, jer – Rebecca.

Iako nije nadmoćno pobijedila, opet je odnijela većinu glasova, tako da posljednjeg dana mjeseca srpnja u paviljon unosimo raspravu o velikom klasiku.

Baš volim šarolikost naših naslova – od klasika, preko hororaca, trilera, biografija pa sve do knjiga koje nećemo spominjati koliko su nam bile loše 😀

Veselim se idućem susretu i nadam se da nam neće ova nesretna korona ponovno pomrsiti planove, jer pripremam svašta nešto zanimljivo za izbor u kolovozu 😉