Jonas Salzgeber – Mala knjiga stoicizma

izdavač: Planetopija

Čitav život zazirala sam od bilo kakvog ukalupljivanja. Smatrala sam da svaki ponuđeni kalup ima svojih nedostataka, koji mi smetaju, a ja ne volim ništa polovično. Nisam religiozna, imam svoja moralna načela kojih se držim, ne odgovaram nekom višem biću, nego isključivo svojoj savjesti. Do sada se to pokazivalo ispravnim i društveno prihvatljivim. Tek ponekad pretjeranim, jer valjda je uredu ponekad ići mimo pravila, što ja osobno ne volim. U školi niti jednom nisam koristila šalabahter na testu. Niti jednom.

Filozofija je za mene bila nešto nerazumljivo, nešto što sam povezivala s jako simpatičnom profesoricom iz srednje škole, nešto što je uključivalo stare mudrace dugih brada, koji pričaju o stvarima na vrlo kompliciran način. Nije me nikada ranije zanimalo da malo dublje uronim u tematiku. Dođe to valjda s godinama, jer evo me nadomak četrdesete, do grla u stoicizmu i pitam se – gdje si bio čitavog mog života?

A bio je tu, nadohvat ruke, samo ga ja nisam vidjela. Muž mi je nedavno citirao staru budističku izreku – kada je učenik spreman naučiti, učitelj će se sam ukazati. Tako je i bilo. Posljednjih godinu dana jako sam se zainteresirala za izučavanja filozofija koje su blizu onoga što želim biti. Sadhguru i njegovo Unutarnje inženjerstvo, Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima i sada Mala knjiga stoicizma postale su moja nit vodilja prema boljoj „ja”.

IMG_20200530_121658-01

ŠTO JE STOICIZAM?

Hvala vam na tom pitanju 😉 Kako to mudro rekoše na Enciklopedija.hr: STOICIZAM (prema grčkom στωιϰός: stoik; stoički), filozofsko naučavanje i škola koja je cvjetala u doba helenizma; uz skepticizam i epikureizam glavni filozofijski smjer u tzv. etičkom razdoblju grčke filozofije. Školu je 308. pr. Kr. osnovao Zenon iz Kitija naučavajući u atenskoj građevini što ju je oslikao Mikon, zajedno s Polignotom i Panenom, po čemu je škola i dobila naziv, a postojala je sve do 529., kada je bizantski car Justinijan zatvorio sve filozofske škole. Njezino višestoljetno djelovanje, koje se proširilo helenističko-rimskim svijetom, dijeli se na tri razdoblja. Tzv. starijoj stoi pripadaju, osim Zenona, Kleant i njegovi učenici (Ariston, Heril). U III. st. pr. Kr. sustavno stoičko naučavanje razvio je Hrizip, a u tzv. srednjoj stoi najznačajniji su filozofi bili Panetije Rodski i Posejdonije. Najveći je procvat škola doživjela za Seneke, Epikteta i cara Marka Aurelija (tzv. mlađa stoa). – Premda u stoičkoj filozofskoj orijentaciji u pojedinim razdobljima prevladavaju samo određena pitanja (u staroj i srednjoj stoi – gnoseološki i logički problemi, u mlađoj etički problemi) i premda tijekom razvoja stoa nije zadržala uvijek jedinstvene postavke, ipak se neki bitni elementi pokazuju karakterističnima za cjelokupno stoičko naučavanje. Dok je stoička spoznajna teorija bila orijentirana uglavnom empiristički pa čak i senzualistički, a tzv. fizika, tj. naučavanje o prirodi, materijalistički i strogo deterministički, etika se temeljila na racionalističkom prevladavanju razuma nad strastima i afektima. Osim fizici i etici, stoici su znatnu pozornost posvećivali i logičkim istraživanjima (logiku dijele na gramatiku, retoriku i dijalektiku). Ipak je središte stoičkih originalnih filozofskih preokupacija prije svega bila etička problematika, pa su tako i logika i fizika bile u službi etike, a moralna valjanost postala je cilj cjelokupnoga filozofiranja. Neovisnost o vanjskim događajima i prilikama, o vanjskom tijeku svijeta, u stoicizmu je ujedno i osnovna prednost i odlika mudraca: mudrac je slobodan i ništa što mu se dogodi u svakodnevnom životu ne smije pokolebati njegovu krepost, znanje i sreću; njegova mudrost i njegova sreća samo su u njem samom i svijet ga se ne tiče. Prevladavanje vanjskog svijeta omogućuje sreću mudraca. No taj svijet, nad kojim čovjek nema nikakve moći, može se prevladati jedino u unutrašnjosti individuuma; mudrac stoga mora postati gospodarom utjecaja što ih svijet na njega vrši. Ti se utjecaji zrcale prije svega u čuvstvima i požudama. Mudrost je, dakle, nepomično mirovanje u samome sebi, oslobađanje od afekata, bešćutnost (ἀπάϑεια). Čovjek ne može spriječiti da mu sudbina zadaje ugode i boli, ali može, podnoseći sve njezine udarce, sačuvati ponosnu samosvijest time što neće smatrati ugodu nečim dobrim, a bol zlim. Krepost, koja je identična s racionalnim svladavanjem afekta, jedino je dobro, a porok, koji se sastoji u dominaciji afekata nad umom, jedino je zlo; sve su ostale stvari i odnosi po sebi ravnodušni (ἀδιάφορα), čak i život. Između mudraca i bezumnika nema sredine: mudrac je u svemu mudar i krepostan, bezumnik je u svemu nerazuman i grešan. Dok je u starijih stoika prevladavala teza da postoji malen broj mudraca kao savršenih ljudi nasuprot velikoj gomili bezumnika i grešnika, taj se rigorizam u kasnijoj stoi napušta, pa se tvrdi da je između bezumnika i mudraca velik broj ljudi koji se znatno razlikuju s obzirom na stupanj njihove udaljenosti od ideala kreposti. Zahtjevi prirode identični su sa zahtjevima uma i proturječni zahtjevima osjetilnosti. Zato se i pozitivni sadržaj morala očituje kao »život u skladu s prirodom«. »Priroda« je tu shvaćena kao opća priroda, stvaralačka svjetska snaga, svrhovit smisao svijeta, logos: stoga je moralnost čovjeka osluškivanje tijeka svijeta, tijeka koji je vječna nužnost. Kako je u stoika taj vječni um ili priroda označen i kao božanstvo, život u skladu s prirodom ujedno je i poslušnost prema božanskomu zakonu: lex naturae ujedno je i lex divina.

NA OBIČNOM HRVATSKOM, MOLIM!

Stoicizam je upravo ono čemu sam težila čitavog svog života, a da to nisam ni znala. Stoici su ideal morala, smirenosti i suživota s prirodom. Oni imaju kontrolu nad svojim emocijama i teže tome da postanu kreposni ljudi, po uzoru na njihovog nedostižnog stoičkog mudraca.

Stoicizam počiva na trokutu sreće, čije vrhove čine život s areté (odnosno, krepošću), preuzimanje odgovornosti i usredotočenost na ono što možemo kontrolirati. U samom središtu trokuta stoji Eudamonia – krajnji cilj života oko kojega su se slagale sve antičke filozofije, glavno obećanje stoičke filozofije, koje se svodi na življenje sretnog i ispunjenog života. Eudamonia kovanica je dviju grčkih riječi, a znači biti u dobrim odnosima (eu) sa svojim unutarnjim daimonom, svojim najvišim „ja”.

DOBRO, A ŠTO TO ZNAČI?

Ukratko, stoicima je dobrota sama po sebi nagrada, ponašaju se pristojno i korektno prema drugima, zato što to njih ispunjava, zato što ih vodi korak bliže ostvarenju svog najvišeg „ja”. Ne očekuju nikakvu božansku nagradu, nikakav zagrobni život, nikakve lovorike – dobri su jer je to ispravno. I upravo tu sam pronašla nazivnik za sve ono čemu težim čitav život. No, o tome malo više u zaključku.

Preuzimanje odgovornosti je upravo ono što sintagma kaže. Svaki naš postupak, svaka naša reakcija, svaka naša emocija, naša je odgovornost. Sami sebi odgovaramo za svaki promašaj.

Većina stvari oko nas nije pod našom kontrolom. Vrijeme, promet, drugi ljudi pa čak niti naše vlastito tijelo. Jedino što je pod našom kontrolom jest naš um. Stoici teže adresiranju trenutka između događaja i naše reakcije na njega u kojemu ćemo osvijestiti nadolazeću reakciju i preuzeti odgovornost za nju. Netko vam oduzme prednost na cesti? Umjesto da poludite i krenete u salve psovki, zastanite i adresirajte taj događaj. Kome će biti od koristi takva reakcija? Vozaču koji vam je oduzeo prednost? Ne, nije vas čuo, a i sami znate da se na takve ljude teško može utjecati. Vama? Teško, može vam samo naštetiti uznemiravanje i možete izazvati još veći problem u prometu. Što trebate učiniti? Uloviti taj procjep između događaja i reakcije i zaustaviti reakciju. Jednako je tako i sa svim ostalim stvarima koje nisu pod našom kontrolom. Koliko smo puta bili ogorčeni na druge ljude jer su „takvi i takvi”, jer rade „to i to” „tako i tako”? Kada nam je to pomoglo da ih promijenimo? Upravo tako.

Jedino na što možemo utjecati smo mi sami. Naše ponašanje, naše reakcije, naši osjećaji. Netko nam učini nešto nažao? Čemu se svetiti, kada možemo pokazati da smo iznad toga i da je naš konačni cilj biti dobra osoba? Čemu upijati negativnu energiju drugih ljudi, kada uz svega nekoliko trikova možemo osigurati svoj duševni mir?

DOBRO, KOJI SU TO TRIKOVI?

Možda trikovi nisu spretan izbor riječi. Točnije bi bilo vježbe. Pripremne i situacijske stoičke vježbe. Njih pedeset i pet koje će vam u detalje pokazati kako postati stoik, kako postati bolja osoba zbog sebe i kako time postići duševni mir i sretan i ispunjen život. Gdje se nalaze? U Maloj knjizi stoicizma.

IMG_20200530_121724-01

ZAKLJUČAK

Prvi puta u životu pronašla sam kalup u koji se mogu uvući bez ijedne zamjerke. Proučavajući katoličku vjeru, koju prakticira većina hrvatskog stanovništva, mučilo me puno toga, no jedna se stvar opetovano isticala: kakav poticaj ljudi imaju biti dobri, kada im jednom jedinom ispovijedi svi grijesi bivaju izbrisani, oprošteni, a vječni raj zagarantiran? Što sprečava čovjeka da ubije drugog čovjeka, kada je nakon toga dovoljno izmoliti pokoru i sve je u redu? Znam, karikiram, no vjerujte mi to je bio jedan od većih kamena spoticanja koji su se našli na putu između mene i katoličanstva. Općenito, odgovornost nekom višem, izmišljenom biću i obećanje vječnog (zagrobnog) života, nikada mi nisu „sjedala”. Život je ovaj, sada, njega trebamo proživjeti kao najbolja inačica sebe i za svoje postupke biti odgovorni mi, sebi samima, svojoj savjesti. Prebacivanje odgovornosti na „onoga gore” u mojoj glavi bilo je neprihvatljivo. Vjerujem da je to razlog zbog kojeg su me uvijek više privlačile istočnjačke filozofije i religije, koje nisu obećavale ništa spektakularno nakon smrti, nego ispunjenje u ovom životu činjenjem dobrih djela. No, stoicizam me „kupio”. Konačno sam pronašla taj kalup u koji pripadam, kojemu želim težiti i iz kojega sam naučila kako se nositi sa svim izazovima koje život pred mene stavlja. Konačno sam dobila objašnjenje, savjet i sigurnosnu mrežu za sve ono što me mučilo kroz život… a najviše pitanje „zašto da ja budem poštena i dobra, kada drugi nisu?”. Sada znam zašto. A znam i zašto nikada nisam mogla varati i muljati, unatoč neprestanom demotiviranju od strane onih koji su zaobilazili pravdu i poštenje. Ili jesi, ili nisi. Ali ako jesi, za sebe si, ni za koga drugoga. Budi čovjek da se ti osjećaš dobro, a ne da ti drugi pjevaju hvalospjeve.

Danas je to puno teže nego ranije. U eri kada svi tražimo odobravanje drugih u obliku lajkova i komentara, kada se svi želimo prikazati u najboljem svjetlu, odnosno u svjetlu u kojem želimo da nas vide, makar ono možda i nije najbolje, teško je ostati vjeran sebi. No, to apsolutno ne znači da ne trebamo težiti tome. A Mala knjiga stoicizma definitivno je dobar početak. Jako dobar početak.

I za sam kraj, znate one izlizane knjige, slomljenih hrptova, u kojima su podvučene rečenice, ulomci, koje se raspadaju od konstantnog čitanja? Nemam nijednu takvu, ali predosjećam da bi Mala knjiga stoicizma mogla biti prva. Moja osobna Biblija.

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE

Malu knjigu stoicizma fantastično nadopunjuje mala knjižica jednog od najpoznatijih stoika, Marka Aurelija pod naslovom Meditacije. Primjer stoicizma u praksi iz pera čovjeka koji je vodio najveće carstvo ikada, a koji ju je pisao isključivo za vlastite oči – autentičnije od toga ne može. A ja se bacam u potragu za ostalim naslovima „stoičkog žanra”, jer sam primijetila već da Planetopija krije pravo malo blago 🙂

IMG_20200530_121905-01

One thought on “Jonas Salzgeber – Mala knjiga stoicizma

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s