Jonas Salzgeber – Mala knjiga stoicizma

izdavač: Planetopija

Čitav život zazirala sam od bilo kakvog ukalupljivanja. Smatrala sam da svaki ponuđeni kalup ima svojih nedostataka, koji mi smetaju, a ja ne volim ništa polovično. Nisam religiozna, imam svoja moralna načela kojih se držim, ne odgovaram nekom višem biću, nego isključivo svojoj savjesti. Do sada se to pokazivalo ispravnim i društveno prihvatljivim. Tek ponekad pretjeranim, jer valjda je uredu ponekad ići mimo pravila, što ja osobno ne volim. U školi niti jednom nisam koristila šalabahter na testu. Niti jednom.

Filozofija je za mene bila nešto nerazumljivo, nešto što sam povezivala s jako simpatičnom profesoricom iz srednje škole, nešto što je uključivalo stare mudrace dugih brada, koji pričaju o stvarima na vrlo kompliciran način. Nije me nikada ranije zanimalo da malo dublje uronim u tematiku. Dođe to valjda s godinama, jer evo me nadomak četrdesete, do grla u stoicizmu i pitam se – gdje si bio čitavog mog života?

A bio je tu, nadohvat ruke, samo ga ja nisam vidjela. Muž mi je nedavno citirao staru budističku izreku – kada je učenik spreman naučiti, učitelj će se sam ukazati. Tako je i bilo. Posljednjih godinu dana jako sam se zainteresirala za izučavanja filozofija koje su blizu onoga što želim biti. Sadhguru i njegovo Unutarnje inženjerstvo, Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima i sada Mala knjiga stoicizma postale su moja nit vodilja prema boljoj „ja”.

IMG_20200530_121658-01

ŠTO JE STOICIZAM?

Hvala vam na tom pitanju 😉 Kako to mudro rekoše na Enciklopedija.hr: STOICIZAM (prema grčkom στωιϰός: stoik; stoički), filozofsko naučavanje i škola koja je cvjetala u doba helenizma; uz skepticizam i epikureizam glavni filozofijski smjer u tzv. etičkom razdoblju grčke filozofije. Školu je 308. pr. Kr. osnovao Zenon iz Kitija naučavajući u atenskoj građevini što ju je oslikao Mikon, zajedno s Polignotom i Panenom, po čemu je škola i dobila naziv, a postojala je sve do 529., kada je bizantski car Justinijan zatvorio sve filozofske škole. Njezino višestoljetno djelovanje, koje se proširilo helenističko-rimskim svijetom, dijeli se na tri razdoblja. Tzv. starijoj stoi pripadaju, osim Zenona, Kleant i njegovi učenici (Ariston, Heril). U III. st. pr. Kr. sustavno stoičko naučavanje razvio je Hrizip, a u tzv. srednjoj stoi najznačajniji su filozofi bili Panetije Rodski i Posejdonije. Najveći je procvat škola doživjela za Seneke, Epikteta i cara Marka Aurelija (tzv. mlađa stoa). – Premda u stoičkoj filozofskoj orijentaciji u pojedinim razdobljima prevladavaju samo određena pitanja (u staroj i srednjoj stoi – gnoseološki i logički problemi, u mlađoj etički problemi) i premda tijekom razvoja stoa nije zadržala uvijek jedinstvene postavke, ipak se neki bitni elementi pokazuju karakterističnima za cjelokupno stoičko naučavanje. Dok je stoička spoznajna teorija bila orijentirana uglavnom empiristički pa čak i senzualistički, a tzv. fizika, tj. naučavanje o prirodi, materijalistički i strogo deterministički, etika se temeljila na racionalističkom prevladavanju razuma nad strastima i afektima. Osim fizici i etici, stoici su znatnu pozornost posvećivali i logičkim istraživanjima (logiku dijele na gramatiku, retoriku i dijalektiku). Ipak je središte stoičkih originalnih filozofskih preokupacija prije svega bila etička problematika, pa su tako i logika i fizika bile u službi etike, a moralna valjanost postala je cilj cjelokupnoga filozofiranja. Neovisnost o vanjskim događajima i prilikama, o vanjskom tijeku svijeta, u stoicizmu je ujedno i osnovna prednost i odlika mudraca: mudrac je slobodan i ništa što mu se dogodi u svakodnevnom životu ne smije pokolebati njegovu krepost, znanje i sreću; njegova mudrost i njegova sreća samo su u njem samom i svijet ga se ne tiče. Prevladavanje vanjskog svijeta omogućuje sreću mudraca. No taj svijet, nad kojim čovjek nema nikakve moći, može se prevladati jedino u unutrašnjosti individuuma; mudrac stoga mora postati gospodarom utjecaja što ih svijet na njega vrši. Ti se utjecaji zrcale prije svega u čuvstvima i požudama. Mudrost je, dakle, nepomično mirovanje u samome sebi, oslobađanje od afekata, bešćutnost (ἀπάϑεια). Čovjek ne može spriječiti da mu sudbina zadaje ugode i boli, ali može, podnoseći sve njezine udarce, sačuvati ponosnu samosvijest time što neće smatrati ugodu nečim dobrim, a bol zlim. Krepost, koja je identična s racionalnim svladavanjem afekta, jedino je dobro, a porok, koji se sastoji u dominaciji afekata nad umom, jedino je zlo; sve su ostale stvari i odnosi po sebi ravnodušni (ἀδιάφορα), čak i život. Između mudraca i bezumnika nema sredine: mudrac je u svemu mudar i krepostan, bezumnik je u svemu nerazuman i grešan. Dok je u starijih stoika prevladavala teza da postoji malen broj mudraca kao savršenih ljudi nasuprot velikoj gomili bezumnika i grešnika, taj se rigorizam u kasnijoj stoi napušta, pa se tvrdi da je između bezumnika i mudraca velik broj ljudi koji se znatno razlikuju s obzirom na stupanj njihove udaljenosti od ideala kreposti. Zahtjevi prirode identični su sa zahtjevima uma i proturječni zahtjevima osjetilnosti. Zato se i pozitivni sadržaj morala očituje kao »život u skladu s prirodom«. »Priroda« je tu shvaćena kao opća priroda, stvaralačka svjetska snaga, svrhovit smisao svijeta, logos: stoga je moralnost čovjeka osluškivanje tijeka svijeta, tijeka koji je vječna nužnost. Kako je u stoika taj vječni um ili priroda označen i kao božanstvo, život u skladu s prirodom ujedno je i poslušnost prema božanskomu zakonu: lex naturae ujedno je i lex divina.

NA OBIČNOM HRVATSKOM, MOLIM!

Stoicizam je upravo ono čemu sam težila čitavog svog života, a da to nisam ni znala. Stoici su ideal morala, smirenosti i suživota s prirodom. Oni imaju kontrolu nad svojim emocijama i teže tome da postanu kreposni ljudi, po uzoru na njihovog nedostižnog stoičkog mudraca.

Stoicizam počiva na trokutu sreće, čije vrhove čine život s areté (odnosno, krepošću), preuzimanje odgovornosti i usredotočenost na ono što možemo kontrolirati. U samom središtu trokuta stoji Eudamonia – krajnji cilj života oko kojega su se slagale sve antičke filozofije, glavno obećanje stoičke filozofije, koje se svodi na življenje sretnog i ispunjenog života. Eudamonia kovanica je dviju grčkih riječi, a znači biti u dobrim odnosima (eu) sa svojim unutarnjim daimonom, svojim najvišim „ja”.

DOBRO, A ŠTO TO ZNAČI?

Ukratko, stoicima je dobrota sama po sebi nagrada, ponašaju se pristojno i korektno prema drugima, zato što to njih ispunjava, zato što ih vodi korak bliže ostvarenju svog najvišeg „ja”. Ne očekuju nikakvu božansku nagradu, nikakav zagrobni život, nikakve lovorike – dobri su jer je to ispravno. I upravo tu sam pronašla nazivnik za sve ono čemu težim čitav život. No, o tome malo više u zaključku.

Preuzimanje odgovornosti je upravo ono što sintagma kaže. Svaki naš postupak, svaka naša reakcija, svaka naša emocija, naša je odgovornost. Sami sebi odgovaramo za svaki promašaj.

Većina stvari oko nas nije pod našom kontrolom. Vrijeme, promet, drugi ljudi pa čak niti naše vlastito tijelo. Jedino što je pod našom kontrolom jest naš um. Stoici teže adresiranju trenutka između događaja i naše reakcije na njega u kojemu ćemo osvijestiti nadolazeću reakciju i preuzeti odgovornost za nju. Netko vam oduzme prednost na cesti? Umjesto da poludite i krenete u salve psovki, zastanite i adresirajte taj događaj. Kome će biti od koristi takva reakcija? Vozaču koji vam je oduzeo prednost? Ne, nije vas čuo, a i sami znate da se na takve ljude teško može utjecati. Vama? Teško, može vam samo naštetiti uznemiravanje i možete izazvati još veći problem u prometu. Što trebate učiniti? Uloviti taj procjep između događaja i reakcije i zaustaviti reakciju. Jednako je tako i sa svim ostalim stvarima koje nisu pod našom kontrolom. Koliko smo puta bili ogorčeni na druge ljude jer su „takvi i takvi”, jer rade „to i to” „tako i tako”? Kada nam je to pomoglo da ih promijenimo? Upravo tako.

Jedino na što možemo utjecati smo mi sami. Naše ponašanje, naše reakcije, naši osjećaji. Netko nam učini nešto nažao? Čemu se svetiti, kada možemo pokazati da smo iznad toga i da je naš konačni cilj biti dobra osoba? Čemu upijati negativnu energiju drugih ljudi, kada uz svega nekoliko trikova možemo osigurati svoj duševni mir?

DOBRO, KOJI SU TO TRIKOVI?

Možda trikovi nisu spretan izbor riječi. Točnije bi bilo vježbe. Pripremne i situacijske stoičke vježbe. Njih pedeset i pet koje će vam u detalje pokazati kako postati stoik, kako postati bolja osoba zbog sebe i kako time postići duševni mir i sretan i ispunjen život. Gdje se nalaze? U Maloj knjizi stoicizma.

IMG_20200530_121724-01

ZAKLJUČAK

Prvi puta u životu pronašla sam kalup u koji se mogu uvući bez ijedne zamjerke. Proučavajući katoličku vjeru, koju prakticira većina hrvatskog stanovništva, mučilo me puno toga, no jedna se stvar opetovano isticala: kakav poticaj ljudi imaju biti dobri, kada im jednom jedinom ispovijedi svi grijesi bivaju izbrisani, oprošteni, a vječni raj zagarantiran? Što sprečava čovjeka da ubije drugog čovjeka, kada je nakon toga dovoljno izmoliti pokoru i sve je u redu? Znam, karikiram, no vjerujte mi to je bio jedan od većih kamena spoticanja koji su se našli na putu između mene i katoličanstva. Općenito, odgovornost nekom višem, izmišljenom biću i obećanje vječnog (zagrobnog) života, nikada mi nisu „sjedala”. Život je ovaj, sada, njega trebamo proživjeti kao najbolja inačica sebe i za svoje postupke biti odgovorni mi, sebi samima, svojoj savjesti. Prebacivanje odgovornosti na „onoga gore” u mojoj glavi bilo je neprihvatljivo. Vjerujem da je to razlog zbog kojeg su me uvijek više privlačile istočnjačke filozofije i religije, koje nisu obećavale ništa spektakularno nakon smrti, nego ispunjenje u ovom životu činjenjem dobrih djela. No, stoicizam me „kupio”. Konačno sam pronašla taj kalup u koji pripadam, kojemu želim težiti i iz kojega sam naučila kako se nositi sa svim izazovima koje život pred mene stavlja. Konačno sam dobila objašnjenje, savjet i sigurnosnu mrežu za sve ono što me mučilo kroz život… a najviše pitanje „zašto da ja budem poštena i dobra, kada drugi nisu?”. Sada znam zašto. A znam i zašto nikada nisam mogla varati i muljati, unatoč neprestanom demotiviranju od strane onih koji su zaobilazili pravdu i poštenje. Ili jesi, ili nisi. Ali ako jesi, za sebe si, ni za koga drugoga. Budi čovjek da se ti osjećaš dobro, a ne da ti drugi pjevaju hvalospjeve.

Danas je to puno teže nego ranije. U eri kada svi tražimo odobravanje drugih u obliku lajkova i komentara, kada se svi želimo prikazati u najboljem svjetlu, odnosno u svjetlu u kojem želimo da nas vide, makar ono možda i nije najbolje, teško je ostati vjeran sebi. No, to apsolutno ne znači da ne trebamo težiti tome. A Mala knjiga stoicizma definitivno je dobar početak. Jako dobar početak.

I za sam kraj, znate one izlizane knjige, slomljenih hrptova, u kojima su podvučene rečenice, ulomci, koje se raspadaju od konstantnog čitanja? Nemam nijednu takvu, ali predosjećam da bi Mala knjiga stoicizma mogla biti prva. Moja osobna Biblija.

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE

Malu knjigu stoicizma fantastično nadopunjuje mala knjižica jednog od najpoznatijih stoika, Marka Aurelija pod naslovom Meditacije. Primjer stoicizma u praksi iz pera čovjeka koji je vodio najveće carstvo ikada, a koji ju je pisao isključivo za vlastite oči – autentičnije od toga ne može. A ja se bacam u potragu za ostalim naslovima „stoičkog žanra”, jer sam primijetila već da Planetopija krije pravo malo blago 🙂

IMG_20200530_121905-01

BOOK CLUB REPORT – SVIBANJ, 2020.

Nakon tromjesečne stanke, evo nas opet skupa u našem paviljonu. Na prvom „postkoroničnom” susretu bilo nas je manje nego što je trebalo, no razlozi za to bili su miljama daleko od još uvijek prisutnih epidemioloških strahova. No, veselimo se lipnju i malo većem broju, prije nego što se ženske opet rasprše na more 🙂

Naravno da smo prvo morale nadoknaditi dva mjeseca apstinencije pa se pričalo o svemu: neizbježnom potresu, gubitku/dobitku kilograma za vrijeme epidemije, pomalo iznenađujućoj gužvi u Arena centru, što se peklo i kuhalo za vrijeme „karantene” i, ono najvažnije, što se čitalo. A bome se čitalo. Između ostaloga i naša lektira još iz ožujka – Buddha iz predgrađa.

IMG_20200529_190505-01

O KNJIZI

Priča prati mladog Karima Amira kroz njegovo odrastanje u predgrađu Londona sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Uz oca Indijca i majku Engleskinju, Karim dobiva „najbolje od oba svijeta” i uživa u mirnom, srednje-staleškom životu. Kada se njegov otac okrene propovijedanju budizma „po kućama” te se upusti u vezu s jednom od svojih sljedbenica, Evom, zbog koje na kraju napusti Karimovu majku, život našeg protagonista krenut će u sasvim drugom smjeru. U dječaku koji je na pragu odrastanja počinju se javljati nejasni osjećaji prvo prema Evinom sinu Charlieju, a zatim i prema djevojkama i u trenutku kada Karim krene u istraživanje svoje novootkrivene seksualnosti, knjiga poprima neočekivan zaokret. Karim će odustati od studija, pridružiti se glumačkoj trupi, kratko vrijeme boraviti i u Americi, a sve to u izmaglici droge, seksa i alkohola. Kada u sliku dodamo i prijatelje Indijce, koji su bili primorani pokleknuti pred tradicijom, Buddha iz predgrađa postaje zbrka emocija, likova i kulturno-umjetničke scene Londona sedamdesetih godina. Iako vrlo privlačan sinopsisom, a još privlačniji naslovnicom, Buddha iz predgrađa nije briljirao u našem book clubu. Složile smo se da smo očekivale više o famoznom Buddhi iz naslova (koji je zapravo Karimov otac), razvoj priče oko njega, Eve i likova koji su se na početku romana tako lijepo složili u obećavajuću priču. No, iskorak iz predgrađa prema centru Londona, iz obiteljske priče u eksperimentiranje uz mnogo eksplicitno, zorno i donekle degutantno opisanih prizora seksa, prilično je srozao našu konačnu ocjenu. Neke od odsutnih članica čak su i odustale nakon prvih, obećavajućih, stotinjak stranica. No, svakako je bilo zanimljivo vidjeti jednu novu perspektivu na London kakav je bio prije pedeset godina, a kakvim ga je vidio Hanif Kureishi prije trideset. Možda da smo ju čitale u doba kada je napisana bi i ta ocjena bila viša, no ovako, kako je istaknula jedna od članica, knjiga je bila manjkava upravo zbog tog jaza od trideset godina. Na kraju, moram se složiti da je svakako originalan i provokativan, kako nam obećava posljednja rečenica s poleđine knjige.

ŠTO DALJE?

Nekima manje, nekima više dobra (bilo je i onih koji su rekli da im je odlična, ali nažalost nisu mogli doći), Buddha iz predgrađa svakako je upečatljiva knjiga. Pitka i lako čitljiva, meni osobno sjela je savršeno nakon nekoliko knjiga koje su me iscrpile.

Zato smo za lipanj krenule u malo lakšem tonu – ipak je ljeto pred nama i još se oporavljamo od izolacije 🙂

IMG_20200529_185339-01

Carica Romanovih drugi put se našla na stolu i, iako su komentari na sinopsis bili pozitivni, ni ovaj put nije se uspjela probiti na prvo mjesto. Tko zna, možda bude treća sreća 😉

Ne reci da nemamo ništa, Svekrva i Žena kojoj sam čitao dobile su po jedan glas, no uvjerljivo je pobjedu odnijela Queenie, još mirisna iz tiskare, koja je postala naša book club lektira za lipanj. Evo što o knjizi kaže njezin sinopsis:

Queenie Jenkins mlada je Britanka jamajačkog porijekla koja živi u Londonu, balansira među dvjema kulturama i ne uspijeva glatko se uklopiti ni u jednu. Nakon bolnog prekida s dugogodišnjim dečkom bijelcem, Queenie počinje tražiti utjehu na posve krivim mjestima. Dok autodestruktivno srlja iz jedne upitne odluke u drugu, počinju joj se nametati pitanja tko je, što radi, zašto to radi i tko zapravo želi biti, a put do odgovora na ta pitanja bit će trnovit…Iako uspoređivan s kultnim Dnevnikom Bridget Jones, Queenie nadilazi taj okvir. Carty-Williams britko i beskompromisno propituje važne teme: rasizam, seksizam te kolektivne i individualne traume. Usprkos zadiranju u teška i tabuizirana pitanja, roman je prohodan i začinjen slengom, internetskom komunikacijom i duhovitim replikama. Queenie je štivo koje umije nasmijati, ali povrh svega potiče na razmišljanje o gorućim pitanjima današnjice.”

IMG_20200529_185349-01

Ne treba ni spominjati koliko se veselimo čitanju kroz lipanj!

I to je to za ovaj put. Idući susret zakazujemo za 26. lipnja. Ostali smo dužni „odraditi” dva nastavka Knausgaardovih godišnjih doba, koja ćemo pomaknuti za jesen, budući da nam preko ljeta veći dio članica migrira na jug. Lijepa je vijest stigla iz nakladničke kuće Ocean More, a to je da nam je izašlo i Ljeto, posljednji nastavak, tako da ćemo sve moći pročitati „kak’ se šika” 🙂

ljeto_popust

*fotografija preuzeta sa službene stranice Naklade Ocean More – knjiga je do sutra u pretprodaji s popustom od 20%

 

A za jesen zasada odgađamo i prvi susret nove grupe, od milja zvane Arena 2, koja je svoj debi trebala imati 13. ožujka, na petak trinaesti, poznatiji kao „dan kada je sve krenulo nizbrdo” 🙂 Ali, sada smo na uzbrdici i nadam se da će cure imati lijepo, toplo ljeto, a na jesen sjedamo u naš paviljon da konačno krenemo s našom book club pustolovinom ❤

Jessie Burton – Muza

izdavač: Profil

Posljednja u nizu “blast from the past” recenzija u ovom krugu je ona za Muzu predivne Jessie Burton.

Nakon (ponovnog) čitanja ove recenzije, mislim da ću uskoro uzeti na čitanje Ispovijest – malo predugo čeka… Jessie je divna ❤

U nastavku neizmijenjena recenzija objavljena 1. listopada 2017. godine.

***

Odelle Bastien prije pet godina stigla je iz dalekog Trinidada u glamurozni London šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ruku pod ruku sa najboljom prijateljicom Cynthijom zaposlila se u prodavaonici cipela, no taj će posao bez dvojbe odbaciti kada sazna da je primljena na radno mjesto tipkačice u umjetničkoj galeriji Skelton. Mladu crnkinju, koja se muči sa rasnim i spolnim predrasudama s polovice prošlog stoljeća, pod svoje uzima zagonetna Marjorie Quick, njezina šefica u galeriji. Odelle je zaintrigirana neobičnom ženom kojoj je, iz nekog razloga prirasla srcu i koja je odlučna u nakani da svijetu otkrije Odellein spisateljski talent.

Nakon što na zabavi povodom Cynthijinog vjenčanja upozna Lawrieja Scotta, mladića s kojim se upušta u romantičnu vezu, stvari će za Odelle krenuti u neobičnom smjeru. Naime, Lawrie je nedavno ostao bez majke koja mu je u naslijeđe ostavila samo jednu sliku, njemu nepoznatog autora. Kada Lawrie, na Odellein nagovor, sliku odnese na procjenu u galeriju Skelton, to će u tajnovitoj Marjorie izazvati neočekivanu reakciju.

Paralelno čitamo priču smještenu trideset godina ranije u malo španjolsko mjestašce. Austrijski trgovac umjetninama Harold Schloss pobjegao je u mir i tišinu španjolske plantaže sa svojom ženom i devetnaestogodišnjom kćeri Olive. Olive u tajnosti čuva svoju strast prema slikanju, slika u sigurnosti svoje sobe i ljubomorno čuva pismo u kojem ju obavještavaju da je primljena na prestižnu umjetničku akademiju jer, prema riječima njezinog oca, slikarstvo nije za žene. Kada u život obitelji Schloss doslovce ušetaju mladi revolucionar Isaac Robles i njegova sestrica Teresa, priča sa mirne španjolske plantaže preuzet će nevjerojatan smjer i stubokom promijeniti sudbine njezinih aktera.

Kako su dvije priče povezane, što u svemu tome predstavlja misteriozna slika te kakvu ulogu u priči ima Odelle Bastien, otkrijte u ovoj predivnoj priči.

Iza prekrasne naslovnice krije se (ponovno) još divnija priča. Preciznije, dvije priče koje će se prema kraju stopiti u simfoniju emocija i krhkosti ljudskih sudbina na najnevjerojatniji način. Tempo kojim autorica isprepliće i priča ove dvije priče većinom je polagan, no slojevitost koja je utkana u nju pobrinut će se za to da željno idete naprijed.

Jessie Burton je čudo. Njezino pripovijedanje je tako mirno staloženo, nema napetosti, uzbuđenja, no opet je zanimljivo, složeno, poetično i stvara ovisnost. Uvuče vas duboko u radnju, mjesto, vrijeme i same likove, toliko da je kasnije teško izvući se van neokrznut. Količina istraživanja koja je bila potrebna da se napiše ovako kompleksna i detaljna priča (kao i Minijaturistica, uostalom) zapanjujuća je. Možda sve ovo zvuči pretenciozno, možda se nećete složiti sa mnom, no za mene u pripovijedanju Jessie Burton ima nešto posebno, nešto čarobno i iskreno se nadam da će još dugo stvarati ovakve divote za nas da u njima uživamo.

IMG_20200430_083216-01

Jorge Amado – Gabriela, klinčić i cimet

izdavač: Ljevak

Još uvijek se sjećam što sam osjećala dok sam čitala ovu prekrasnu knjigu, iako su prošle više od četiri godine. Toplina, mirisi i okusi Brazila i jedna vrckava Gabriela, uvukli su mi se pod kožu. Što sam napisala u četvrtoj po redu recenziji ikad na Sovinom kutku, objavljenoj 3. lipnja 2016., pročitajte u nastavku.

***

Osim zamamne naslovnice i naslova zbog kojeg odmah pomislimo na mirisne božićne kolače, ovaj roman krije i jednu prekrasnu iako neobičnu ljubavnu priču s početka prošlog stoljeća.

Ubojstvo, ljubav, preljub, vrućina, hrana, cirkus, miris, žudnja, prijateljstvo, rivalstvo, politika, napredak. To su samo neke od riječi koje se mogu povezati s ovim brazilskim klasikom.

Amado nas vodi u vrijeme kad su u brazilskoj provinciji Bahiji sredinom 1920-ih vladali kraljevi kakaa, kad su se razmirice rješavale pištoljima, a od prevarenog muža očekivalo se da okaljanu čast obrani ubojstvom preljubnice i njezinog ljubavnika. Radnja se odvija u dva paralelna rukavca koji se povremeno isprepleću: jedan opisuje bitku između tradicionalista koji žele gradić Ilhéus zadržati onakvim kakav je oduvijek bio – pospan i nazadan – i ljudi koji žele da se njihov gradić prilagodi modernom životu. Drugi rukavac radnje prati prču arapskog krčmara Nasiba Saada, koji u potrazi za kuharicom susreće siromašnu mladu mulatkinju Gabrielu. Nakon što spere prljavštinu i prašinu i prnje zamijeni privlačnim haljinama, Gabriela se otkriva u punokrvnoj, raskošnoj ljepoti te svim muškarcima u gradu zavrti glavom. Da bi je sačuvao samo za sebe Nasib ju je spreman oženiti, no ona je poput egzotičnog divljeg cvijeta: ako ga ubereš i staviš u vazu, brzo će uvenuti. Gabriela voli biti Nasibova kuharica i ljubavnica, no ne želi mu biti supruga. Nije joj do toga da postane uvažena dama – ona jednostavno želi biti Gabriela.

Mjesto radnje brazilsko je “malo misto” koje nastanjuje pregršt provincijskih stereotipova uz koje je zabava zagarantirana. Ljubav, politička previranja za i protiv modernizacije i urnebesni odnosi među likovima kulisa su neobičnoj ljubavnoj priči, a njihov spoj držat će vas prikovanima do zadnje stranice.

Djelo napisano prije više od pola stoljeća, zabavom, humorom i dinamikom nimalo ne zaostaje za modernim romanima.

Gabriela, klinčić i cimet jedna je od onih knjiga u čijoj radnji se potpuno izgubite i sa čijim likovima se skroz saživite. Barem je meni bilo tako i stoga topla preporuka.

IMG_20200430_083544-01

 

Mirjana Mrkela – Bob, bobić, mahuna

izdavač: Iris Illyrica

Prije dvije i pol godine prvi put sam pročitala ovu slikovnicu i napisala kratki osvrt na nju 21. studenog 2017. godine. Od tog dana pročitana je valjda nekoliko desetaka puta, ali moram priznati da ju nisam pročitala ja. Nekim neobičnim spletom okolnosti, Bob, bobić, mahuna postala je “njihova” knjiga – moje kćerke i moje majke. Nitko drugi ju ne smije čitati, samo njih dvije kada su skupa. Poštujem to. I zahvaljujem ovako javno mojoj maloj sovici što mi je posudila knjigu kako bih napravila novu fotografiju. Usput sam dobila i čitavu priču o tome koja joj je slika najdraža, koja joj je priča najdraža i ponavljanje već dobro poznatog pravila – to čitaju samo baka i ona 🙂

U nastavku vam donosim neizmijenjeni osvrt na prekrasnu slikovnicu, kako je prvotno i objavljen na Facebook stranici Sovin kutak, te davne, davne jeseni.

***

“Ne morate zavoljeti bob, ali znajte: U Dalmaciji, gdje ja živim, a i u okolnim krajevima, bob je od davnina bio važna namirnica. Zašto više nije, sami odgovorite! Učinimo što možemo kako bismo ispravili tu nepravdu! Ja sam napisala priče, a vi nastavite dalje! Kušajte bob, kuhajte ga i uzgajajte! Ili makar uživajte u ovim pričama!”

Ovim riječima autorica započinje Bob, bobić i mahunu – posebnu, autohtonu, nevjerojatno zabavnu i nadasve poučnu slikovnicu. Dvadeset predivnih bajki kroz koje upoznajemo ne samo bob, nego i ostale mahunarke, ali i fine kolačiće imena bobići, upoznat će nas sa davno zaboravljenom mahunarkom, njezinim životom, uvjetima u kojima uspjeva i svim finim načinima na koje ju možemo spremiti. Ukrašena prekrasnim ilustracijama Branke Hollingsworth Nara, zagarantirano će privući pažnju vaših mališana.

Svi jako dobro znamo, što na svojem iskustvu, što na iskustvu naše djece, da mahunarke nisu baš omiljena hrana u dječjoj dobi. Svi smo nekako od malih nogu, iz nepoznatih razloga, razvili odbojnost prema svim vrstama spomenute grupe namirnica – grah, grašak, mahune, bob, leća…svatko se strese na spomen barem jedne od ovih divota. I ja sam bila jedna od njih kada sam bila dijete, no kao odrasla počela sam cijeniti njihovu kvalitetu i korist kroz mnoštvo načina na koje se mogu pripremiti. Grah se ne mora jesti samo kao varivo – gravče na tavče jedan je od mojih omiljenih načina pripreme graha, a tu je još i grah salata, namaz od graha pa i burgeri od graha. Mogućnosti su nebrojene! A nemojte samo da krenem s graškom…

Znate li da osim variva od boba, isti možete jesti i kao namaz, a jestivo je i njegovo mlado lišće? Pregršt korisnih činjenica i savjeta o bobu pronaći ćete u ovoj prekrasnoj slikovnici. Autorica nam je pružila jedan novi, zabavan način, kako odrasle podsjetiti na iznimno zdrave, ali nepravedno zanemarivane mahunarke, a djeci približiti jednu od tradicionalno omraženih namirnica u njihovim jelovnicima i nekako si mislim da bi ovakvo nešto trebalo napraviti za skoro sve vrste povrća, ali i poneku voćku 😀

Priznajem, puno sam toga naučila iz ove slikovnice. Kao dijete istočnih ravnica, nisam se u djetinjstvu susretala s bobom, ali svakako to planiram promijeniti upravo zbog ove knjige.

Isto preporučujem i vama, jer iako možda imate čvrst i nesalomljiv stav prema grozomornim mahunarkama, priče iz ove knjige svakako će vama i vašim mališanima biti zanimljive, neovisno o njihovoj edukativnoj funkciji.

Obavezno osigurajte primjerak ove jedinstvene slikovnice, a ja se sada ispričavam jer idem testirati učinkovitost Bob, bobić i mahuna na četrdesetogodišnjem djetetu koje od vrtićkih dana ima neizlječivu averziju prema grašku….ako ne uspije, apeliram na dragu Mirjanu Mrkelu da upravo grašak uzme u obzir kao slijedeću namirnicu na jelovniku svojih prehrambeno-edukativno-jedinstvenih slikovnica 🙂

IMG_20200430_085943-01

P. S. Četrdesetogodišnje dijete u međuvremenu je postalo četrdesettrogodišnje dijete, a pomaka nema ni u tragovima 🙂 Zato ova prava djeca nemaju apsolutno nikakav problem s mahunarkama 😉

 

Alan Cumming – Not my father’s son

Jedna od najdojmljivijih (auto)biografija koju sam pročitala upravo je životna priča simpatičnog glumca Alana Cumminga. Ujedno i najšokantnija, jer iza uvijek nasmiješenog Alana, kojeg su obilježile i neke komične uloge, stoji vrlo tužna priča i teško djetinjstvo.

Not my father’s son nije prva biografska knjiga koju sam pročitala, no nekako je bila prijelomna. Nakon nje, sve me više počeo privlačiti svijet životnih priča. Uz njegovu autobiografiju, svakako moram dodati životnu priču Marine Abramović, koja nije s ovoga svijeta, te autobiografiju Andrea Agassija.

Recenzija je originalno objavljena na Facebook stranici, 22. veljače 2018., a ovdje vam ju donosim uz osvježen vizual, ali nepromijenjenog tekstualnog sadržaja.

***

Alan Cumming svjetski je poznato lice s malih ekrana, ali i velikih hollywoodskih blockbustera. Ovaj simpatični pedesettrogodišnji glumac prisutan je na filmskoj i televizijskoj sceni skoro 35 godina. Na ovim prostorima nama najpoznatiji po ulozi nezaboravnog Elija Golda u seriji Dobra žena, te po filmovima poput X-Men 2 i serijala Spy Kids. Oni malo bliži mojim godinama te stariji sjećat će ga se iz velikog hita o Jamesu Bondu Zlatno oko iz 1995. godine, romanse Krug prijatelja iz iste godine, komedije Prijateljice iz 1997. te Kubrickovog kontroverznog Oči širom zatvorene s kraja devedesetih godina. Jednako aktivan Alan je bio i u kazalištu, kabareima te kao pjevač. Ako bacite oko na njegove profile na društvenim mrežama, ubacite njegovo ime u tražilicu pa pregledate slike, većinom ćete naići na veselo, nasmiješeno lice. No, Alanov život bio je sve samo ne nasmiješen i sretan.

Rođen 27. siječnja 1965. godine u Škotskoj, Alan je bio mlađi od dvojice braće. Sa ocem, majkom i šest godina starijim bratom živio je u kući u blizini šume gdje je njegov otac radio kao šumar i upravljao obližnjom pilanom. Od malih nogu bio je stravično zlostavljan od strane svog oca. Scene nasilja koje sam Alan opisuje u svojim memoarima naziva Not my father’s son toliko su zastrašujuće da će vam se srce slomiti – u jednom trenutku, kada je imao desetak godina, otac ga je udario toiko jako da je odletio u zrak i udario u zid cijelim svojim malim tijelom. Uvijek najmanji i najslabiji trpio je, u najvećoj mjeri verbalno, zlostavljanje i omalovažavanje od strane oca. Niti brat nije puno bolje prošao iako je uvijek na sebe uzimao ulogu Alanovog zaštitnika. Majka je sve razumjela, ali nije imala snage napustiti oca – malo mjesto, ljudi će pričati, zbog djece se ostaje u braku, klasična priča. Zanimljiva činjenica je da je za sve godine Alanovog odrastanja otac jedan jedini put došao kući pijan i tada nije nikoga napao nego je zaspao na kuhinjskom stolu.

S godinama, Alan je tražio izlaz iz zlostavljačke kuće, naročito nakon što je njegov brat odselio u novi život sa svojom mladom suprugom. Svaku priliku za učenje, usavršavanje, otac je sasjekao u korijenu, izmišljajući Alanu poslove samo da se ne bi mogao posvetiti onome što želi i voli. Sve godine Alanovog djetinjstva, otac je vrlo javno varao njegovu majku, nerijetko vodeći Alana sa sobom u avanture.

Kada je život konačno Alanu pružio izlaz i novi početak, okrenuo se svojoj ljubavi i onome što je cijelo djetinjstvo najbolje radio – glumi. Upoznao je svoju prvu suprugu i krenuo u otkrivanje života dok mu je u pozadini cijelo vrijeme stajao neizbrisiv ožiljak očevog zlostavljanja koji je u konačnici ostavio gorak okus i na njegovom braku koji se nakon osam godina raspao.

Alanov život u knjizi pratimo kroz poglavlja naslova “then” koja pokrivaju godine odrastanja te poglavlja označena datumom koja prate događaje kroz svibanj i lipanj 2010. godine, kada je Alan, u četdesetpetoj godini života saznao da njegov otac nije njegov biološki otac – sam Alex Cumming se, predosjećajući kraj svog života, odlučio povjeriti Alanovom bratu Tomu kako je Alan zapravo plod majčine nevjere.

Paralelno s pričom o tom velikom otkriću i ispovijesti iz djetinjstva, Alan govori i o svom sudjelovanju u reality emisiji imena Who do you think you are? koja istražuje obiteljsko stablo poznatih osoba. Uz pomoć ekipe te emisije, Alan će saznati tajnu o svome djedu s majčine strane koju nitko u obitelji nije znao, kao i okolnosti njegove smrti u jeku Drugog svjetskog rata.

Načini i točke u kojima se životna priča Alana Cumminga i njegovog djeda Tommyja Darlinga isprepliću, podudaraju i na najneobičnije načine prate jedna drugu, dostojni su najsočnije meksičke sapunice. Život zaista piše najneobičnije priče, no životna priča Alana Cumminga kao da je ispričana za film, kazalište, televiziju – upravo one umjetnosti kojima je njezin glavni akter odlučio posvetiti svoj život. Priča koju Alana Cumming iznosi u svojim memoarima duboko je potresna, ali za njega je predstavljala katarzu i zatvaranje jednog velikog poglavlja svog života.

Danas u sretnom braku, radeći ono što voli, Alan je uspio svoje ožiljke pretvoriti u osmijeh kojim nas neumorno uveseljava već desetljećima. Nevjerojatan glumac, ali još nevjerojatnija osoba – osjećam se privilegiranom jer sam imala čast upoznati ga kroz ovu intimnu, srceparajuću ispovijest.

IMG_20200430_083428-01