Elizabeth Gilbert – Signatura svih stvari

izdavač: V.B.Z.

Knjigu Signatura svih stvari čitala sam u bosanskom prijevodu izdavačke kuće Buybook, pod naslovom Potpis na svim stvarima, prije gotovo pet godina, ali sjećam se kao da je bilo jučer. Kasnije sam čula mnoge komentare kako je dosadna, s previše opisa, monotona, no meni je savršeno legla baš takva kakva je. Primjerak koji sam čitala bio je posuđen iz knjižnice i dugo sam gledala da nabavim vlastiti. Konačno, svega godinu dana kasnije knjiga je pronašla put do mene, ovaj put u hrvatskom izdanju, kao poklon od jako drage prijateljice.

U nastavku vam, uz svježu fotografiju Signature svih stvari, donosim neizmijenjen osvrt na Potpis na svim stvarima, prvotno objavljen na Facebook stranici 19. svibnja, 2016. godine.

***

Do ove knjige Elizabeth Gilbert je za mene bila ona izgubljena mlada žena u potrazi za smislom iz Jedi, moli, voli. Ne iznenađuje stoga što sam očekivala da je i Potpis na svim stvarima u sličnom tonu. No, prevarila sam se. I nisam požalila.

Potpis na svim stvarima je priča o dvije generacije obitelji botaničara, oca Engleza i majke Nizozemke koji su bolji život pronašli u Americi, te njihovoj kćeri Almi čiji život pratimo do rođenja do njenog zadnjeg daha.

No, to se može iščitati iz kratkog sažetka na poleđini knjige – koji, usput budi rečeno, nisam niti pogledala prije nego sam počela čitati i to je vjerojatno prvi puta da mi se takvo nešto dogodilo.

Ono što nikako ne možete znati prije nego duboko uronite u knjigu jest koliko je očaravajuća i neobična.

Pored same priče, ono što me se najviše dojmilo jest stil pisanja koji je tako kompleksan i na neki način uzvišen, kao da je djelo pisano u vremenu u kojem se radnja odvija – 19. stoljeće – a ne stoljeće do dva kasnije. Botanika, kao vrlo kompleksna grana, toliko je detaljno proučena od strane autorice da sam na momente bila uvjerena da je Elizabeth potajno botaničarka.

Detalji vremena i mjesta u kojima se priča odvija također su vjerno preneseni, a priča se odvija po cijelom svijetu.

Potpis na svim stvarima prati sudbinu neobične obitelji Whittaker na čelu s poduzetnim Henryjem Whittakerom – Englezom rođenim u siromaštvu koji stječe bogatstvo trgujući južnoameričkim kininovcem i ubrzo postaje najbogatiji čovjek u Novom svijetu – u osamnaestom i devetnaestom stoljeću. Njegova, kći, Alma, rođena u bogatstvu 1800. godine, postaje botaničarka izuzetnog talenta. Nadarena i radoznala, vođena je snažnim osjećajem čuđenja, a također i očajničkom potrebom da razumije skrivene mehanizme koji stoje iza sveg živog. Međutim, kako je istraživanje odvodi dublje u središte tajni evolucije, ona upoznaje i zaljubljuje se u čovjeka (Ambrosea Pikea, izvanrednog ilustratora orhideja) koji ju vuče u suprotnom smjeru – u područje duhovnog, božanskog i čarobnog.

Izvanredno studiozan i ispričan tempom koji ostavlja bez daha, Potpis na svim stvarima ide preko svijeta – od Londona i Perua do Philadelphije, Tahitija, Amstrdama i dalje. Na tom putu, smjenjuju se nezaboravni likovi: misionari, abolicionisti, avanturisti, astronomi, kapetani, geniji i poprilični luđaci. Ali najupečatljiviji lik je ipak Alma Whitaker – istinski i neumorni tragač u izvanrednom trenutku u ljudskoj povijesti, kada sve stare pretpostavke o znanosti, religiji, trgovini i klasi eksplodiraju u opasnim novim idejama.

Ne pronalazim u sebi artikulirane riječi kojima bih mogla vjerno prenijeti koliko me se dojmio ovaj roman – ovo remek djelo.

Ako vam je ova knjiga do sada uspjela izmaći, obavezno ju potražite i uvrstite na listu čitanja jer ovakvo nešto se čita se često. To je jedna od onih knjiga o kojima ne prestajete razmišljati danima nakon što ste ju pročitali.

Od mene apsolutno sve pohvale i najtoplija preporuka.

IMG_20200430_083312-01

OD VRIJEDNOSNIH PAPIRA, DO VRIJEDNIH NASLOVA

ispovijest knjiškog blogera

Kao što vam je već poznato, prije tjedan dana sudjelovala sam u blogerskom panelu koji je u sklopu online programa povodom Noći knjige organizirao knjižarski lanac Hoću knjigu. Ako ste kojim slučajem propustili, sram vas bilo i možete ga pogledati OVDJE 😉

Kao pravi celebritiji – što i jesmo – pitanja smo dobili unaprijed. Ne osuđujte, to svi rade. Pomno sam se pripremila za panel. Imala sam detaljno pokrivena sva pitanja. Onda je krenuo šou i… završio je brže nego što smo očekivali. Toliko je pitanja ostalo neodgovoreno. Toliki trud uzaludan. A onda mi je palo na pamet – hej, pa kad sam se već toliko potrudila i fino natipkala svoje odgovore na ta pitanja, zašto da ih pustim da propadnu, kada imam blog na kojemu mogu ostati zabilježeni trajno. I eto me tu. Sve što sam htjela reći na panelu, uobličit ću u jedan podulji blog post. Uzmite kokice i pivo, zavalite se i uživajte. Ili ugasite ovo čudo, to je samo gubljenje vremena, odite čitati knjigu 😛

Za početak…

O MENI

Više puta sam pisala/pričala o tome, ali ne škodi ponoviti. Rodila sam se… Ma šalim se, nećemo ići toliko daleko – detaljniji prikaz mog čitateljskog puta možete naći u odjeljku „O meni” upravo na ovom blogu. Nema na čemu. Ovdje ću se zadržati usko na počecima blogerskog puta.

Prije gotovo pet godina našla sam se u vrlo nezavidnoj situaciji na tadašnjem poslu. Zbog učestalih viroza mlađeg djeteta često sam izbivala s posla, što nije dobro sjedalo niti mojim nadređenima, niti klijentima. Tada sam radila u jednoj većoj banci, u odjelu poslovanja s pravnim osobama (nakon što se moj matični odjel skrbništva nad vrijednosnim papirima zatvorio – to vam objašnjava prvi dio naslova ovog posta). Radno mjesto na kojemu sam tada radila nije trpilo česte i duge izostanke, a moji su se izostanci redali dinamikom tri tjedna doma pa tjedan dana na poslu. To je vodilo uzročno posljedičnom uskraćivanju godišnjeg i priličnoj razini mobinga od strane nadležnih, ali i nekih kolega. Diskriminacija, osuđivanje, nerazumijevanje i ono famozno pitanje moje tadašnje direktorice, koje je pokrenulo promjene: „Pa zar ne možete platiti nekoga da vam brine o djetetu?”. Sastanak s odjelom ljudskih potencijala iznjedrio je jedino moguće rješenje: sporazumni raskid radnog odnosa. Pokupila sam svih sedam stvari iz ureda i oprostila se s jednom osobom koja će mi nedostajati, svojom uredskom cimericom. No, bez brige, nju će mi svemir dobaciti nazad kao jednu od prvih članica mog book cluba 😉

Prvih nekoliko mjeseci bio je godišnji. Ozdravljenje od nezdrave atmosfere i depresije u kojoj sam bila čitavih godinu dana. Onda je krenulo – višak slobodnog vremena. Djeca u vrtiću, muž na poslu, a ja u knjižnicu. Svaki mjesec posuđivala bih devet knjiga (na svoju i sinovu iskaznicu) i doslovce ih gutala. U međuvremenu je došao i rođendan za koji me dočekao rabljeni laptop pa je krenulo i pisanje – kratke priče, jedan roman, drugi roman, treći…

Negdje u ovo vrijeme, prije četiri godine, shvatila sam da mi nedostaje netko s kime bih razgovarala o svim tim pročitanim knjigama. Tako se rodila ideja o Sovinom kutku. Prvo Facebook stranica, zatim Instagram, a blog je došao posljednji. Službeni rođendan je ipak onaj Facebook stranice – 10.05.

I tako je sve počelo…

O BLOGANJU

Hajde da nešto raščistimo odmah na početku. Knjiški blogeri nisu plaćeni za svoj posao. U biti, za svoj „pravi” posao su plaćeni, nisu plaćeni za bloganje. Bloganje je hobi. Točka.

Ako želite pisati blog o knjigama, onda to mora doći iz srca, ili bar iz viška vremena kao kod mene 😉 Kao što sam rekla u spomenutom panelu, osnovno što knjiški bloger treba posjedovati su volja, želja i poznavanje hrvatskog jezika i gramatike. Ne biste vjerovali kolike recenzije hrvatskih blogera nisam mogla pročitati, a kamoli razumjeti, od silne količine nepismenosti u njima. I u redu, nitko od nas ne govori književnim jezikom u svakodnevnom životu, čak niti ne piše književno u svakodnevnoj razmjeni poruka s prijateljima (trebate vidjeti moj inbox…), ali ako pišemo nešto javno, službeno – poznavanje hrvatskog jezika i gramatike osnovni je uvjet. Naročito kada pišemo o knjigama! I ne, ne slažem se kako je na društvenim mrežama u redu biti nepismen – nije. To ukazuje na nedostatak obrazovanja, ali i kulture. Osim ako je namjerno i u svrhu humora, onda može.

Recenzija mora imati strukturu. I mora biti autorski rad. Prepisivanje sažetaka, bilješke o piscu i nizanje citata jednog za drugim nije recenzija. Citati su ok, u svrhu naglašavanja sadržaja, kao i kratka crtica o piscu, ili neka zanimljivost iz njegovog života, ali ako mislite da ste bloger samo zato što prepišete sve dostupne informacije s ovitka knjige, bolje odustanite.

Također, ne pišemo lektiru. Pretjerano opisivanje sadržaja je kontraproduktivno i može dovesti u problem ako podijelite neki dio priče koji bi mogao budućim čitačima uništiti doživljaj knjige. I fokusirajte se na osobni dojam knjige. U redu je u kratkim crtama objasniti radnju (svojim riječima!), ali centar recenzije trebao bi biti osobni doživljaj knjige. U čim elokventnijim, strukturiranim, smislenim, gramatički ispravnim rečenicama 😉

Još jedna važna opaska, koju nisam spomenula u panelu. Provjeravajte prije objave! Deset puta ako treba. Pročitajte tekst, otklonite pravopisne pogreške ili pogreške prilikom tipkanja. Ja provjeravam k’o manijak pa mi se svejedno potkrade greška, koju onda ispravim naknadnim editiranjem. Ili njih osam.

O KNJIGAMA I IZDAVAČIMA

Znam za nekoliko blogera koji su u čitavu avanturu krenuli zbog besplatnih knjiga. Nemojte. Otvoriti stranicu i nakon toga poslati mail svim poznatim izdavačima u kojemu govorite kako ste „pokrenuli” blog/stranicu nije nimalo profesionalno.

Već sam napisala, pokretanje bloga mora biti iz ljubavi prema knjigama i želje da pišete o njima. Ne iz lakomosti. Za početak pišite o knjigama koje imate kod kuće. Ili posudite iz knjižnice. Kada se stvori nekakav portfelj, možete krenuti javljati se izdavačima. A i ne morate.

Malo je poznato, no da ja nisam dobila poticaj od kolegice blogerice, vjerojatno se ne bih javila ni jednom izdavaču. Uz pohvale, riječi podrške i kontakte unutar izdavačkih kuća, bilo je neizbježno. Neki su se javili odmah, neki su tražili broj lajkova na stranici, no većina je nekako spontano došla s vremenom i brojem recenzija – vidite?

Što se tiče principa na kojemu izdavači surađuju s blogerima, to vjerojatno ovisi od blogera do blogera. Ja mogu opisati svoje iskustvo.

Trenutno s većinom izdavača imam dogovor da se javim za primjerke knjiga koje želim recenzirati. Posljednjih mjeseci tu privilegiju ne iskorištavam baš, jer uz raznorazne obveze nisam bila u mogućnosti ni čitati, a kamoli recenzirati koliko bih htjela pa sam smatrala nepravednim gomilati knjige koje ne znam kada ću stići pročitati.

Tri domaća izdavača trenutno šalju knjige „po defaultu”, kada izađu. Kroz godine su upoznali moje čitalačke preferencije i već znaju koji bi me naslovi zanimali, a koji ne, tako da njih ne moram niti pitati, knjige mi stižu na kućni prag gotovo direktno iz tiskare. Iznimno cijenim njihov trud, pažnju i brigu koju vode o blogerima, a ujedno su to izdavači iz čijeg me opusa najviše naslova i zanima. Win-win 🙂

U posljednje vrijeme dogodilo mi se nešto što nikada ne bih očekivala, ali valjda iskustvo nekako dovede i do toga. Doživjela sam da mi se izdavači sami jave. S nekima sam prije imala suradnju, ali ljudi su se promijenili, a s nekima nisam niti imala do sada.

Također, dobro je biti na mailing listi svih izdavača, tako odmah iz prve ruke dobijete najavu noviteta i možete vidjeti što bi vam od toga bilo interesantno. Isto tako, pratiti izdavače na društvenim mrežama nikad nije naodmet.

Većina izdavača neće izrijekom tražiti ništa od vas. Nećete dobiti datum do kojega morate napisati recenziju, niti kako ta recenzija mora izgledati. Dobro, ovo posljednje možda nije sasvim točno, ali o tome kasnije. Naravno da nas ne zanimaju sve iste knjige, naravno da ne stignemo čitati koliko bismo htjeli, naravno da su tu i druge obaveze pa i nepredviđene okolnosti. No, prilično je neozbiljno i nekulturno uzeti knjigu pa onda ne „odraditi” barem predstavljanje knjige. Upravo činjenica da bi se to meni moglo dogoditi, kumovala je odluci da ne tražim knjige za recenzije neko vrijeme. Srećom, pritisak je popustio i sada se baš veselim ponovnom pisanju recenzija za sve ove zaostatke što me čekaju na policama 😀

Vratimo se za kraj malo na ono „kasnije”. Ne, neće vam izdavači određivati kako da pišete recenzije. Da, ima onih koji će prekinuti suradnju ako napišete negativan osvrt. Morate biti svjesni da tu ima nekoliko nijansi boje „nije do tebe, do mene je”. Pa krenimo…

O NEGATIVNIM RECENZIJAMA

Neminovno je da u nekom trenutku pročitate knjigu koja vam se ne svidi. Imate dvije opcije: ne napisati recenziju, ili napisati recenziju. Ja uvijek biram drugu opciju ako osjećam da imam što reći o knjizi. I ako to mogu napraviti argumentirano i bez pljuvanja po knjizi. Ako to ne možete, radije odaberite prvu opciju. I ne, to nije zbog toga što će vas izdavači otpisati, doći ćemo i do toga.

Kao i sve u životu, negativno je uvijek teže. Lakše je prijateljici reći kako su joj lijepe hlače, je li tako? Probajte joj reći da su ružne. I mislila sam 🙂

Nije problem napisati recenziju kada vas knjiga obori s nogu. Riječi same teku. No, ponekad nam je knjiga toliko loša da i to želimo podijeliti sa svijetom. U tome nema ništa loše, ako znate kako to izvesti. Obično pljuvanje knjige nije negativna recenzija – to je pljuvanje. Iza svake pa i one najlošije knjige stoji neizmjeran trud i rad. Nekome je ta knjiga sve na svijetu. S druge strane, ukusi se razlikuju – nešto što je vama loše, nekome drugome može biti super. Upravo zato treba vrlo oprezno pristupiti pisanju negativnih recenzija. Biste li rekli prijateljici da joj je dijete ružno? I mislila sam 🙂

Ranije sam spomenula da fokus recenzije treba biti osobni dojam. Imajte to na umu kada pišete negativni osvrt. Nemojte govoriti da knjiga ne valja – nekome ona valja. Uostalom, izdavaču je dovoljno dobra da ju objavi, zar ne? Iznesite svoje viđenje nedostataka teme, radnje, likova, ali suzdržite se od ružnih riječi, uvreda i „objektivnih” konstatacija – ništa u vašem doživljaju knjige nije objektivno. Ako kritizirate nešto, potrudite se da to argumentirate. Ne mogu nabrojiti koliko sam recenzija pročitala u kojima piše da je prijevod loš. Samo to – prijevod je loš. To nije kritika, to je uzalud potrošenih trinaest slova. Zašto je loš? Jeste li pročitali original pa možete usporediti? Jesu li rečenice nesuvisle? Nelogične? Navedite primjere. Kao i iza pisanja knjige, i iza prijevoda stoji neizmjeran trud tima ljudi. Unatoč tome, greške se potkradu. Nekoliko grešaka je u redu, no kada je knjiga potpuno nečitljiva zbog loše odrađenog posla, uopće nije loše osvrnuti se na to – odmjereno, argumentirano i uz podlogu. Moj savjet je: ne komentirajte kvalitetu prijevoda, ako niste pročitali izvornik. To je kao da čitav život imate psa, a susjedi dajete savjete kako da se brine o mački. Kužite me? 🙂

Čak i ako uzmete u obzir sve navedeno i negativnu recenziju izvedete maestralno, naći će se izdavača kojima to neće biti po volji. Ima šačica onih kojima smetaju negativni osvrti, do te mjere da prekinu suradnju s blogerima. Nema tu ništa loše. Pucaju brakovi, pucaju prijateljstva, gdje neće suradnje između izdavača i blogera. Ako se ne možete naći na istoj valnoj duljini, razlaz je najbolja opcija. Ne trebate prodati sebe i svoj integritet za besplatnu knjigu ili dvije. Vjerujte mi, znam o čemu pričam, nije vrijedno toga. Predivan je osjećaj kada dan za danom dolaze paketi knjiga koje još mirišu na tiskarski stroj, no neopisivo je bolji osjećaj kada znate da ste postupili po svojoj savjesti i da ono što radite predstavlja vas, a ne ono što mislite da bi netko mogao misliti da biste trebali biti 🙂

Uostalom, uvijek ćemo moći kupiti koju knjigu. Ili posuditi u knjižnici. Nije smak svijeta.

O KONKURENCIJI I MITOVIMA

Za ove četiri godine svega sam se naslušala. Što direktno, što u obliku „čula sam da se priča o tebi” i to je normalno. Toga je bilo od školskih dana, preko sporta, fakulteta, posla… Bilo bi čudno da nestane kao rukom odnešeno samo zato što se tiče nečega što je hobi, zar ne? 🙂

Mora da imam neku vezu. Sigurno mi plaćaju svaki post u kojemu reklamiram njihovu knjigu/akciju/bilo što. Baš ih zanima koliko su mi platili to i to. Kako ja uspijem dobiti knjige od tog i tog izdavača, a oni ne. Zavist je ružna zvijer. Znam, jer me i samu bila napala. Držala me u kandžama prilično dugo. Svi smo to prošli, prolazimo, ili ćemo proći. To je ljudska priroda. Također, voljela bih da su mi imali na čemu biti zavidni, jer to bi značilo da je barem jedna od prve četiri rečenice ovog odlomka istinita. Neznanje i nepoznavanje materije stvaraju najnebuloznije ideje. U to smo se uvjerili posljednjih tjedana. Ne dajte se uvući u to. Bilo bi dobro kada bi ovaj book blogerski svijet funkcionirao pravedno i prema zaslugama, ali to nije tako. Nigdje nije tako. No, ovdje nam to ne uvjetuje kruh. Ovdje je to naš hobi i mi ga diktiramo prema našim pravilima. Ne trebamo se nikome pravdati i dokle god smo zadovoljni s vremenom utrošenim u njega i s rezultatima, ništa drugo nije bitno. I meni je trebalo dugo vremena da uđem u tu fazu, da se vratim na tvorničke postavke onoga što je Sovin kutak bio kada sam ga pokrenula. Puni krug. Tada stvari sjednu na svoje mjesto. Tada nema mjesta ljubomori i zavisti.

Nitko od nas nije otok. Ako želimo u nečemu uspjeti, prvenstveno trebamo mi uložiti najviše truda, no nitko na ovome svijetu nije uspio sam. Naravno, to uvelike ovisi o definiciji uspjeha. Osobno, trenutno se smatram uspješnom. Imam zdravu i sretnu obitelj, uspijevam priskrbiti koji „dinar” prevodeći, imam predivnu ekipu u book clubu (koji je bio moj san od malih nogu), imam fenomenalnu zajednicu knjigoljubaca okupljenih u Sovinom kutku i imam fenomenalne kolegice i kolege book blogere. Vidite, svega toga ne bi bilo bez drugih ljudi i njihove podrške. Jednu od najvećih i najznačajnijih pružila mi je osoba koja predstavlja stup knjiškog bloganja u Hrvatskoj – zbog toga će imati moje poštovanje i moju zahvalnost zauvijek.

Ako nam se planirate pridružiti u ovoj našoj book blogerskoj zajednici, samo dođite, mjesta ima za sve, bez obzira što vam govorili. Samo budite svoji, autentični, entuzijastični i – pismeni 😉

O BOOKSTAGRAMU

Velika je razlika između klasičnog knjiškog bloga i bookstagrama. Bookstagram je izraz za profil na Instagramu posvećen knjigama. Većinom se tu radi o brzom vizualnom prikazu knjige, gdje je fokus više na fotografiji, nego na tekstu. Ima ih i kod nas, lako ih je uočiti – uglavnom im broj pratitelja na Instagramu višestruko premašuje onaj na Facebooku 🙂 E da, i imaju famozne fotografije. Neki čak i pretjerano famozne, ali to je opet pitanje ukusa. Ljudi koji vrijeme koje je meni potrebno da pročitam knjigu i natipkam recenziju utroše na slikanje i sređivanje fotografije su ljudi koji mi nikada neće biti jasni 😀 Ne znam tko bi me mogao natjerati da satima slažem rekvizite, fotografiram i sređujem fotografiju za samo jedan post – I’d rather be reading – ali činjenica je da je to ono što prolazi, sada možda više nego ikada. Sve češće svjedočim hrvatskim bookstagram profilima čiji postovi s pomno razrađenom fotografijom knjige uz nekoliko rečenica i desetak hashtagova prolaze bolje nego moja natipkana recenzija. Recenzije ionako nitko ne čita – rečenica je koja se vrlo često čuje u „našim” krugovima i pitamo se, koji je smisao u pisanju istih. Je li bookstagram budućnost?

Ako krenemo u tom smjeru, zakoračili smo debelo izvan okvira hobija. Pojmovi poput „dosega” nešto su što meni ne predstavlja bitnu stavku. Lijepo je kada te prati velik broj ljudi i, posljedično, to je ono što privlači pažnju izdavačima, no ja nisam zbog toga „ovdje”. Sovin kutak je moj mali dio svemira, koji uređujem kako ja hoću i u njega su dobrodošli svi koji neće prijetiti da tu ravnotežu naruše. Negdje ćemo se naći na pola puta, negdje nećemo, ali trenutak u kojemu budem morala pratiti doseg svojih postova i ocjenjivati koje je vrijeme u danu najpogodnije za objavu, ili koji hashtagovi će nadmudriti algoritme, bit će trenutak u kojemu će Sovin kutak prestati postojati.

Ja sam stara škola. Odrasla sam bez moderne tehnologije, internet sam prvi puta vidjela na fakultetu. Dokle god svaki lajk na mom postu ne bude automatski povećavao sumu na mom tekućem računu, ne mislim se opterećivati time, niti strahovati da će me „zasjeniti” neki mladi bookstagramer. Kao što rekoh, mjesta ima za sve i ovo nije natjecanje. Ako netko želi pretvoriti moj hobi u natjecanje, zna gdje su virtualna vrata 🙂

O vašim vlastitim preferencijama ovisi hoćete li imati blog, pisati recenzije na Facebook stranicu (kao ja ispočetka), imati bookstagram, ili sve do navedenog. Ja sam se Instagramu dugo opirala, no sada vidim da je puno neposrednija mreža od Facebooka, puno mi je draža, iako i dalje recenzije pišem na blogu. Koliko ih ljudi pročita, to je stvar statistike, kojom se ne zamaram.

ZA KRAJ

Sovin kutak donio mi je nekoliko predivnih „nuspojava” kroz godine. Od mog prvog članka za web portal jednog velikog izdavača i članaka na jednom od vodećih internetskih portala u državi, preko moderiranja promocija, prijevoda knjiga, do najdražeg book cluba. Ako krenete na dobar način, ljudi će vas prepoznati, cijeniti, preporučiti, otvoriti vam vrata i držati ih otvorenima. Možemo govoriti o tome kako dobro prolaze samo oni koji imaju vezu, ili se znaju „uguziti”. Ja sam živi svjedok da nije tako. Bilo je nekoliko situacija koje su išle meni na štetu, no u konačnici se to pokaže boljom opcijom. Kako bi rekla jedna od mojih prvih podrški u ovom book blogerskom svijetu – smeće se samo iznese.

Autentičnost je važna. Biti svoj, svakako. No, nikako se nemojte izolirati, jer nigdje nećete naći podršku kao među svojima. Da nije bilo kolegica blogerica, ja vjerojatno ne bih dobila niti jednu knjigu od izdavača, ne bih dobila priliku prevoditi knjige, moderirati promocije, niti voditi book club. Pleme je važno, a ovo naše prilično je cool. Iako sam dugo vremena bila jako ogorčena na nepravdu u odnosu izdavača prema blogerima, zavidna nekim book blogericama na količini knjiga koje dobivaju, frapirana činjenicom da pojedini izdavači na svojim službenim stranicama dijele nepismene recenzije nekih blogera, ljuta na činjenicu da je kvantiteta bitnija od kvalitete i da je broj napisanih recenzija važniji od kvalitete istih, te da se brojem pratitelja na stranici određuje vrijednost pojedinog blogera, shvatila sam da je to samo i jedino moj problem. Istina je ono što kažu – sve je u glavi. Kada sam odlučila odbaciti tu negativu i fokusirati se na ono jedino na što mogu u toj čitavoj priči utjecati – sebe i svoj kutak – stvari su se okrenule za sto osamdeset i sada uživam u Sovinom kutku više nego ikada. Po svojim pravilima, za svoj gušt. I to je ono zbog čega Sovin kutak postoji.

Ako se kojim slučajem netko od vas nalazi na prekretnici otvaranja svog bloga, nemojte se obeshrabriti brojem book blogera u Hrvatskoj – za pravu kvalitetu uvijek ima mjesta i, vjerujte mi, nju će se prepoznati. Najveća potvrda toga stigla mi je u obliku riječi kojima me je predstavila moderatorica našeg panela prošli četvrtak. U tom trenutku je kliknulo – pa ja sam stvarno jedna od vrhunskih knjiških blogerica u Hrvatskoj. I kao takva, želim se s ovog mjesta zahvaliti svim kolegicama i kolegama blogerima koji mi od prvog dana pružaju nesebičnu podršku, svim izdavačkim kućama, njihovim PR-ovcima, urednicima koji od prvog dana cijene trud i rad hrvatskih blogera, a posebice onima koji su mi pružili priliku da se dokažem i kao prevoditeljica. Iz dubine srca zahvale idu u smjeru našeg jedinog knjižarskog lanca za ostvarenje moja dva najveća sna – moderiranje promocija i vlastiti book club. Nema riječi kojima mogu izreći koliko mi to znači.

Nadam se da će ova epidemija brzo jenjati i da ćemo se moći vratiti našim promocijama, kavama, book clubovima i – šećer na kraju, ultimativni događaj za svakog book blogera – Interliberu.

Do tada, uživajte u simbolu book blogerske zajednice u hrvatskoj  OVDJE

I da, ako naletite na koju grešku u tekstu, ne zamjerite – ispravit će se sigurno 😉

IMG_20200428_163303-01

 

Milana Vlaović – Glad

izdavač: Hena com

Kao što mnogi od vas znaju, blog Sovin kutak postoji tek nešto manje od dvije godine, dok Facebook stranica Sovin kutak (gdje je sve počelo) uskoro slavi svoj četvrti rođendan.

Kada sam pokretala ovaj blog, nisam baš sve recenzije objavljene na FB stranici preselila na blog i sada sam odlučila laganim tempom ispraviti tu nepravdu. Možda ne za sve, ali za dobar dio.

Na ideju sam došla jučer, nakon što mi je vraćena davno posuđena knjiga Milane Vlaović “Glad”, kada sam se podsjetila koliko me ova knjiga oduševila. Nakon prvog čitanja iz knjižnice, morala sam nabaviti svoj primjerak i sada ponosno stoji na mojim policama.

Iako me prsti svrbe da izmijenim neke stvari (u pravopisnom i stilskom području), odlučila sam osvrte prenijeti onako kako su objavljeni na stranici, kako bih bila autentična, ali i kako bi se prepoznao napredak koji je moj izričaj ostvario od tada 😉

Uz svježu fotografiju (prvotno objavljenu možete vidjeti na originalnom postu, link je na datumu), donosim vam neizmijenjen osvrt na knjigu od 16. lipnja 2016. godine.

***

Odakle da krenem sa dojmovima o ovoj knjizi? Možda od činjenice da mi je trebalo par dana da se slegnu ti dojmovi. Pročitala sam ju u jednom dahu i ostala bez daha. Knjiga je to koja se ne ispušta iz ruku. Dinamična, iznenađujuća i šokantna, priča priču o takozvanoj eliti, njihovim pogledima na ljude, svjetonazorima, običajima i sve to iz iskustva (ili da se izrazim preko leđa) jedne obične djevojke koja se igrom slučaja našla zapletena u njihov svijet. Rasizam, ksenofobija, obiteljsko nasilje, prevare, dugo čuvane tajne, nastranosti – sve se to isprepliće u ovom zornom prikazu elitnog sloja društva kakav (vjerujem) postoji svugdje oko nas vješto obavijen maskama.
Na trenutke stezalo me u želucu od određenih situacija opisanih u knjizi što samo govori o vjernosti prikaza, o autoričinoj sposobnosti da prenese osjećaje. Knjiga koju bi svatko trebao pročitati, ako ništa drugo eda bi bio zahvalan na svojoj anonimnosti i “običnosti”.

A dragoj Milani Vlaović dugujem jednu ispriku. Za vrijeme mog odrastanja, pojam “domaćeg autora” izjednačavao se sa pojmom lektire i teškim (srednjoškolskom mozgu teško probavljivim) Krležom. Jedini domaći autor koji je u to vrijeme bio vrijedan mojeg slobodnog vremena bio je Pavao Pavličić. Sklona inertnosti kao većina sunarodnjaka, taj sam stav držala dugo dugo, prednost (skoro pa beziznimno) dajući stranim autorima. Odlučila sam tome stati na kraj i, iako niti u zadnje vrijeme nisam naišla na puno domaćih autora koji bi mi stali uz bok PP-u, pokrenula vlastitu kampanju “čitajmo hrvatsko”. Glad je prva Milanina knjiga koju sam pročitala i jedva čekam da se uhvatim svih koje je napisala prije, a ja sam na njih nepravedno odmahivala rukom u moru raznih golišavih istina, visokih peta i slično…

Draga Milana, od srca se ispričavam, jer niste zaslužili da Vas se ignorira na način na koji sam ja to činila do sada. Moram priznati da se dobar dio stranih autorica može pred Vama sakriti.

A vi, dragi moji pratitelji, ne znam što još čekate – trk u najbližu knjižaru ili knjižnicu i bacite se na Glad. Spoiler alert: uzmite si vremena, Glad se guta u komadu

IMG_20200423_075141-01

 

Adeline Dieudonné – Stvaran život

izdavač: Znanje

Oduvijek sam se pitala što ljudima dođe u glavu da napišu ovakvu knjigu. Možda sam ja preglupa, ili ne razumijem “književnost”, ali nikada mi nisu bile jasne ovakve knjige. Činjenica je da su knjige stoljećima služile kao medij za prenošenje važnih društvenih poruka, za kritiku određenih anomalija društva i da, ako baš jako želimo, u apsolutno svakoj knjizi možemo pronaći “dublji smisao”. Moj je problem možda taj što ga ne tražim. Od knjige očekujem da me zabavi, da me oplemeni i da me nečemu nauči. Koliko god se trudila, ne mogu dokučiti čemu me točno ova knjiga trebala naučiti. Uvijek imam taj problem s knjigama koje su ovjenčane brojnim nagradama – jednostavno mi izmakne njihova poruka, njihov dublji smisao. Zadržavam se na površini, gdje plutam okružena gadostima mimo kojih ne mogu zaroniti do tog dubljeg smisla. Moj problem.

Srećom, čitanje je individualna disciplina vrlo subjektivnog sporta pa smatram da nisam ništa lošija, ništa manje vrijedna od čitatelja koji su objeručke, čvrsto uhvatili Dublji Smisao. Očito imaju jači želudac od mene. Ili traumatičnija iskustva od mene, koja im pomažu da sagledaju ovu priču iz druge perspektive. Ili nemaju djecu pa u likovima ne vide svoju vlastitu, koja su baš eto slučajno iste dobi kao glavni junaci na početku ove priče. Ili, ili, ili…

Neimenovana pripovjedačica i njezin četiri godine mlađi brat Gilles žive u planskom naselju, simboličnog imena Demo. Otac je lovac, sirovina i nasilnik, a majka kućanica, podložna ameba. U kući koju nazivaju domom postoje četiri sobe: ona u kojoj su roditelji, pripovjedačica, njezin brat i takozvana soba strvina – prostorija u kojoj otac drži svoje lovačke trofeje i u koju je djeci ulaz strogo zabranjen. No, djeca k’o djeca, pronaći će način.
Nakon stravične nesreće, koja je uključivala njihovog omiljenog sladoledara, djevojčica i Gilles još će dugo osjećati traumatične posljedice. No, neće ih proživljavati jednako. Gilles je taj kojega je svjedočenje nesreći više promijenilo. S lica mu je nestao osmijeh, a u oku se pojavila zlokobna iskra, koja možda ima neke veze sa sobom strvina. Djevojčica će se sa svojom traumom nositi tako da će se okrenuti znanosti, u nevinoj želji da vrati vrijeme i osmijeh bratu na lice.
Kako budu prolazila ljeta, nestajat će nada da se vrijeme može vratiti. Otac će postajati sve nasilniji, do točke u kojoj gubi sve inhibicije (ako ih je ikada imao), a Gilles će pokazati nezavidnu sklonost da krene njegovim stopama. Odlučna spasiti brata od zlog „crvića”, djevojčica će morati balansirati između obrazovanja, odrastanja praćenog prvim zaljubljivanjem i manevriranja oko roditelja koji svoju ulogu shvaćaju na prilično nekonvencionalne načine. Sve će očekivano eskalirati, no mjera u kojoj će se to dogoditi zaprepastila me je. Kulminacija i rasplet ostavili su vrlo gorak i kiseo okus u mom grlu i po ne znam koji put odlučila sam kako ću izbjegavati ovakve knjige…. do slijedeće, vjerojatno.

Ne znam u čemu je čar tih (poslužit ću se ovdje engleskim izrazom, jer mi daleko bolje odgovara) „car crash” knjiga. Jezive su, zorno gadljive, stišću želudac na veličinu graška, prijete vraćanjem posljednjeg obroka na tvorničke postavke, a opet, nekako, ne možemo prestati čitati. Baš poput automobilske nesreće – znate da je ružno i loše, i da ne vodi ničemu dobrom ali jednostavno ne možete odvratiti pogled. Priča počinje kao obećavajuća „coming of age” priča, no ubrzo u nju ulaze elementi strave i prije nego što se snađete, naći ćete se u jezivom okruženju iz kojega više nećete moći, niti htjeti izaći. Nezahvalno je uspoređivati naslove, ali nekako to svi radimo pa ću si i ja to ovdje dopustiti, iako u vrlo opuštenom stilu. Ako bih baš morala usporediti Stvaran život s nekom knjigom, onda bi to u najopćenitijim crtama bila Najdraže moje, no ne u toj mjeri niti na takav način – nasilja ima i vrlo je zorno prikazano, no nije te vrste (da ne pokvarimo Tallenta onima koji ga nisu čitali) – jednostavno, atmosfera je slična i uključuje vrlo disfunkcionalnu obitelj, iako na drugačiji način. Prizori nasilja su daleko zorniji nego u Najdraže moje, ako me sjećanje na tu knjigu dobro služi.

Ne mogu, jednostavno ne mogu knjigu koja uključuje bilo kakvo obiteljsko nasilje okarakterizirati kao dobru. Jače je od mene. I ponavljam, jasno mi je da je o nekim temama potrebno pričati i kroz knjige, no za mene je to previše. Iako su svi hvalili Najdraže moje, ja nisam mogla. To ne znači da knjiga nije dobra, samo da je meni bila previše. Isto je i s ovom knjigom. Stvaran život debitantski je roman autorice s kojom dijelim godinu rođenja. Ovjenčan je s četrnaest nagrada. Tko sam ja da proturječim četrnaest stručnih sudova? Samo obična čitateljica s vrlo osjetljivim želucem i odbojnošću prema obiteljskom nasilju bilo kakve vrste pa čak i onom fikcijskom. Mogu podnijeti da netko magijom satre pola sela, ali ako roditelj na bilo koji način zlostavlja dijete, tu podvlačim crtu. Unatoč svemu, kroz Stvaran život sam projurila – kratka poglavlja, krupan font i sama dinamika priče jednostavno vas vuku na čitanje. Činjenica je da treba puno truda, muke i čvrst želudac za napisati ovakvo nešto. I za to kapa dolje. Prije četiri godine napisala sam jednu kratku priču koja je imala (u odnosu na ovaj roman) zanemarive scene nasilja (ne obiteljskog, iako ga to ne čini ništa manje nasiljem) i bilo mi je muka dok sam to pisala. Fizički muka. Nakon toga sam odlučila da ja ne želim da mi bude muka niti kada pišem, niti kada čitam. I to je to. No, to sam samo ja. Ja sigurno neću nikada osvojiti neku nagradu, a kamoli njih četrnaest. I u tome je razlika – netko će se pomučiti, izaći iz svoje zone komfora i za to biti nagrađen, ali to nisam ja. Ja sam ziheraš i volim kada mi čitanje i pisanje stvara ugodu, ali poštujem i „one druge”.

Jednostavno nisam u stanju napisati te čarobne riječi kojima vam preporučujem ovu knjigu. Ne mogu bez čvora u želucu. No, ako vas znatiželja navede da ju pročitate, voljela bih čuti koliko sam neuka i glupa jer nisam shvatila Dublji Smisao – neću se uvrijediti, obećajem 😉

IMG_20200419_100827-01

„Europa iznutra i izvana / Europe Inside Out“

projekt izdavačke kuće Hena com, sufinanciran u sklopu inicijative Kreativna Europa, Europske unije i Ministarstva kulture RH

Onima koji vjerno prate, već je poznato kako je projekt izdavačke kuće Hena com – Europa iznutra i izvana – ponovno krenuo. Nakon velikog uspjeha prije dvije godine, projekt ponovno kreće i ove godine, a obuhvaća prijevode i promociju deset suvremenih europskih romana koji će biti objavljeni u razdoblju od osamnaest mjeseci.

Već je objavljen prvi od deset romana, a riječ je o romanu naslova Indigo austrijskog pisca i prevoditelja Clemensa J. Setza.

indigo300

Autori čija će djela biti objavljena u sklopu projekta su:

Clemens J. Setz: Indigo

Jan Carson: Potpirivanje

Alicia Kopf: Brat od leda

Tom Malmquist: U svakom trenutku još smo živi

Bruno Vieira Amaral: Bivše stvari

Katja Kettu: Primalja

Halldóra K. Thoroddsen: Dvoslojno staklo

Saskia De Coster: Noćni roditelji

Hana Andronikova: Zvuk sunčeva sata

Tiit Aleksejev: Hodočašće

Petero od njih gostovat će u Zagrebu za vrijeme trajanja projekta.

Više o projektu i autorima, donosim vam u nastavku, zahvaljujući objavi za medije od samog izdavača.

 

O PROJEKTU

“Europa iznutra i izvana 2020. – 2021.” nastavak je iznimno uspješnog projekta prijevoda i promocije književnosti koji se provodio 2018. i 2019. godine. Tijekom prijašnjeg razdoblja bavili smo se problemom otuđenja i izolacije pojedinaca u književnosti, ali predstavljenim iz bitno različitih perspektiva. U narednom periodu nastavljamo s istim ciljem, i dalje otvaramo prostor glasovima marginaliziranih, ali naglasak stavljamo na pitanje što to znači biti vidljiv u književnosti. Svi romani u ovome ciklusu bave se različitim društvenim problemima – mentalnom bolešću, tugom, problemima LGBTQ-zajednice, ageismom, samohranim roditeljstvom itd. Tijekom 18 mjeseci istražit ćemo kako su ti problemi prikazani i vidljivi u književnosti i na koji se način oživljavaju kroz književnost, kroz umjetnost.

Objavit ćemo deset suvremenih europskih romana napisanih na deset različitih jezika – na katalonskom, flamanskom (nizozemskom), švedskom, njemačkom, finskom, češkom, portugalskom, islandskom, estonskom i engleskom. Višestruko nagrađivanim romanima domaćoj ćemo publici predstaviti devet nikad prije na hrvatski prevedenih i kod nas objavljenih autora, u suradnji s izvrsnim književnim prevoditeljima.

Uz promociju književnosti pisane na „manjim“ europskim jezicima (osam je romana napisano na „manjim“ jezicima, poput islandskog, flamanskog, katalonskog, češkog i sl.), cilj nam je dovesti petero autora u Hrvatsku da bismo na različitim književnim događajima otvorili kulturnu razmjenu i potaknuli raspravu o različitim aktualnim temama, a sve uz implementaciju slojevite i promišljene kampanje u digitalnom marketingu. U sklopu projekta promovirat će se i domaći autori, kroz katalog prevedenih ulomaka iz njihovih nagrađivanih i cijenjenih romana, koji će se plasirati na europsko književno tržište.

 

O AUTORIMA

CLEMENS J. SETZ

Clemens J. Setz (Graz, 1982.), nazivan i wunderkindom, austrijski je pisac i prevoditelj, a bivši matematičar i kompjutoraš. Studirao je matematiku i germanistiku. Godine 2007. debitirao je s romanom Söhne un Planeten, a već s drugim romanom, Die Frequenzen, bio je finalist za nagradu “German Book Prize”. Godine 2011. osvojo je nagradu književnog sajma u Leipzigu sa zbirkom kratkih priča Die Liebe zur Zeit des Mahlstäder Kindes. Godinu nakon, 2012., ponovno je bio u finalu za nagradu “German Book Prize” s romanom Indigo, a 2015. dobio je nagradu “Wilhelm Raabe” za roman Die Stunde zwischen Frau und Gitarre (2015.). Njegova su djela i roman Die Frequenzen (2009.) i zbirka kratkih priča Glücklich wie Blei im Getreide (2015.). Prepoznat je i od publike i od kritike, a uspoređivan je s Nabokovom i Fosterom. Živi i radi u Austriji.

1

BRUNO VIEIRA AMARAL

Bruno Vieira Amaral (Barreiro, 1978.) nagrađivani je portugalski pisac. Diplomirao je modernu i suvremenu povijest na Sveučilištu u Lisabonu. Osim pisanjem, bavi se književnom kritikom, prevođenjem, urednik je časopisa LER i jedan od autora Vodiča za 50 portugalskih izmišljenih likova. Svojim romanom As primerias coisas (Bivše stvari) osvojio je četiri važna priznanja za portugalsku književnost: nagradu za knjigu godine 2013., nagradu „Fernando Namora 2013“, nagradu „PEN“ 2013. i nagradu „Jose Saramago“ 2015. godine. Njegova su djela i Aleluia! (2015.) i roman Hoje estarás comigo no Paraíso (2017.), za koji je primio nagrade „Tabula Rasa“ i „Oceanos Prize for Literature in Portuguese Language“. U sklopu projekta Literary Europe Live smješten je među deset najzanimljivijih pisaca i spisateljica aktivnih danas u Europi. Živi i radi u Portugalu.

2

KATJA KETTU

Katja Maaria Kettu (Heikkinen, 1978.) suvremena je finska autorica i redateljica. Jedna je od najpriznatijih i najprodavanijih finskih autora danas, a ovjenčana je brojnim književnim nagradama. Diplomirala je animaciju na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta Turku te finski jezik i književnost na Sveučilištu Tampere. Predaje režiju, piše scenarije za glazbene spotove i radi kao konzultantica za književne i filmske projekte. Debitirala je godine 2005. romanom Surujenkerääjä s kojim je nominirana za književnu nagradu „Helsingin-Sanomat“ u kategoriji najboljeg debitantskog romana. Slavu je stekla romanom Kätilö (Primalja), koji je prodan u 130 000 primjeraka u Finskoj i adaptiran za film. Prevedena je na 20 jezika, a opus joj uključuje djela Rose on poissa (2018.), Yöperhonen (2015.), Piippuhylly (2013.) i Hitsaaja (2008.). Njezin je stil hvaljen ponajviše zbog jedinstvenog, lirskog, nekolebljivog načina pripovijedanja. Živi i radi u Finskoj.

3

HANA ANDRONIKOVA

Hana Andronikova (Zlín, 1967. – Prag, 2011.) bila je poznata češka književnica. Diplomirala je engleski i češki jezik i književnost na Sveučilištu u Pragu. Nakon niza godina rada u korporativnom financijskom sektoru, posvetila se pisanju i postala je full time-spisateljica romana, drama i kratkih priča. Već je s prvim romanom 2001. Zvuk slunečních hodin (Zvuk sunčeva sata) osvojila i publiku i kritiku. Roman joj je priskrbio nagradu „Magnesia Litera“ 2002. godine. Zapažena je zbog dobrog korištenja vremena kao strukturalnog elementa u svojim narativima i zbog umijeća da dočara intimne i dramatične trenutke koristeći okrnjene rečenice i fragmente. Pohađala je i prestižnu radionicu Iowa Writers’ Workshop u SAD-u, a nakon što se vratila, ubrzo joj dijagnosticiran rak dojke. 2010. godine napisala je knjigu Nebe nemá dno (2010.) koja je osobna kronika borbe s bolešću i razumijevanja moguće smrti. Iduće godine, 2011., za to je djelo opet dobila nagradu „Magnesia Litera“, ali, nažalost, uskoro je izgubila bitku s bolešću. Imala je 44 godine.

4

SASKIA DE COSTER

Saskia de Coster (Leuven, 1976.) mlada je i zapažena belgijska vizualna umjetnica, književnica i dramatičarka, koja se redovito i rado odaziva na sudjelovanje u televizijskim debatama. Studirala je germanske jezike na Katoličkom sveučilištu Leuven, a na istome je sveučilištu diplomirala književnost 1998. godine. Dosad je objavila sedam romana: Vrije val (2002.), Jeuk (2004.), Eeuwige roem (2006.), Held (2007.), Dit is van mij (2009.) i Wij en ik (Mi i ja, 2013.) i Nachtouders (Noćni roditelji, 2018). Njezin je roman Held nominiran za književne nagrade „BNG“ i „AKO“, a posljednja su joj dva romana, Dit is van mij i Wij en mik, nominirani za „AKO“ i „The Golden Owl“. Za roman Wij en mik (Mi i ja) 2014. je godine dobila nagradu „Cutting Edge“ te nagradu „Opijz Literatuurprij“. O njezinu je književnom radu često rečeno da piše „s neopisivim guštom“ i da svoje priče, a i osebujne likove, uvijek začinjava čvrstom dozom britkog humora. Živi i radi u Belgiji.

5

TOM MALMQUIST

Tom Malmquist (Švedska, 1978.), švedski je pjesnik i romanopisac, i bivši igrač hokeja na ledu. Nakon što je objavio dvije iznnimno uspješne pjesničke zbirke, 2015. je godine objavio i svoj prvi roman I varje ögonblick är vi fortfarande vid liv (U svakom trenutku još smo živi), autobiografsku, gotovo ispovjednu prozu koju je kritika pohvalila kao „bijesno remek-djelo“. Za roman je ovjenčan prestižnim švedskim književnim nagradama, poput „Dagens Nyheter Culture Prize“i „The Karin Boye Literary Prize“, a ušao je i u uži izbor za nagradu „Nordic Council’s Literature Prize“. Živi i radi u Švedskoj.

6

ALICIA KOPF

Alicia Kopf pseudonim je katalonske književnice Imme Ávalos Marqués (Girona, 1982.), hvaljene spisateljice romana i kratkih priča, ali i nagrađivane vizualne umjetnice. Diplomirala je primijenjene umjetnosti i književnu teoriju, a danas predaje na Otvorenom sveučilištu Katalonije, gdje joj je polje zanimanja komunikacija. Prvu zbirku priča objavila je 2011. godine, a prvi roman, Germa de gel (Brat od leda) objavila je 2016. Taj joj je roman priskrbio brojna priznanja i nagrade, poput „Documenta Prize“, „Booksellers Award“, „Ojo Critico Prize“ i „Calamo Award 2017“. U izgradnji romanesknoga svijeta Alicia isprepliće povijest, individualnost, ali i geografsku smještenost, pri čemu uključuje i mnoge autobiografske elemente. Živi i radi u Kataloniji.

7

HALLDÓRA K. THORODDSEN

Halldóra K. Thoroddsen (Rejkjavik, 1950) islandska je književnica. Diplomu je primila na dvama faklutetima, na Iceland College of Eduation i na Iceland Academy of the Arts. Radila je kao učiteljica, sudjelovala je u izradi kurikula umjetnosti za osnovnu školu i bila je urednica radijskoga programa. Piše poeziju, kratke priče, mikrofikciju i romane. Prvu zbirku priča Hárfínar athugasemdir objavila je 1998., a potom i mikrofikciju 90 sýni úr minni mínu 2002. Drugu zbirku pjesama Gangandi vegfarandi objavila je 2005., zbirku kratkih priča Aukaverkanir 2006., a roman Tvöfalt gler (Dvoslojno staklo) 2016. Roman joj je donio dvije važne nagrade; „Icelandic Women’s Literature Prize“ 2016. i „Europsku nagradu za književnost“ 2017. Živi i radi u Rejkjaviku.

8

JAN CARSON

Jan Carson (Balllymena) irska je spisateljica. Piše kratke priče i romane, a radi i kao voditeljica umjetničkog programa. Prvi, magično realističan roman o dječaku koji polako nestaje Malcolm Orange Disappears objavila je 2016. godine, na oduševljenje književne kritike. Sa zbirkama kratke priče osvojila je nagradu „Harpers’ Bazaar“ 2016., a s romanom The Fire Starters (Potpirivanje) „Europsku nagradu za književnost“ 2019. U godini 2017. izašla joj je zbirka kratke fikcije Postcard Stories, nastala tako što je Carson svakoga dana u 2015. godini pisala po jednu priču na poleđini razglednice i slala je prijatelju. Zagrebačka publika imala ju je prilike upoznati na Festivalu europske kratke priče (FEKP) 2018. godine. Živi i radi u Belfastu.

9

TIIT ALEKSEJEV

Tiit Aleksejev (Kohtla-Järve, 1968.) estonski je dramatičar i romanopisac. Studirao je povijest na Sveučilištu Tartu, a radio je kao estonski diplomat u Francuskoj i u Belgiji. Roman prvijenac, Valge kuningriik, žanrovski krimić, napisao je 2006. godine i s njime je osvojio nagradu „Betti Alver“ za najbolji debitantski roman. Drugi roman, Palverand (Hodočašće) koji je napisao 2008, prvi je dio trilogije povijesne fikcije koji mu je osigurao „Europsku nagradu za književnost“. Dosad je objavio i drugi dio te trilogije, Kindel linn (2011.), a povijesnim se temama bavi i u dvjema dosad objavljenim dramama, Leegionärid (2010.), za koju je 2011. primio nagradu „Virumaa Literary Award“, i Kuningad (2014.). Živi i radi u Estoniji.

10

Za više informacija o projektu, gostovanjima autora i izlascima novih naslova, pratite Hena com na društvenim mrežama Facebook i Instagram.