Karl Ove Knausgaard – Zima
Ciklus vanrednih book club susreta na kojima sezonski obrađujemo kvartet Četiri godišnja doba Karla Ovea Knausgaarda, nastavili smo prvim ovogodišnjim book club susretom na kojemu smo razgovarali o – pogađate – Zimi.
Iako još uvijek nismo uspjeli locirati „ono nešto” zbog čega smo (neki od nas) opčinjeni Knausgaardovim pisanjem, zaključili smo da – kao i kod svih vrijednih stvari – čitanje njegovih knjiga zahtijeva trud i vrijeme. Daleko od toga da oni kojima njegovo pisanje ne odgovara, ili nisu spremni probijati se kroz kilometarske opise svakodnevnih stvari manje vrijede ili ne shvaćaju njegovu veličinu – čitanje je isuviše subjektivna kategorija da bismo osuđivali nečiji izbor ili preferencije. No, onima koji su voljni malo usporiti tempo i dati Knausgaardu šansu, nagrada će biti višestruko veća nego nakon čitanja neke brzočitajuće napetice. Jednom kada probijemo barijeru iščekivanja da se „nešto počne događati” i prepustimo se „dosadnom” načinu pisanja, shvatimo pravu čar Knausgaardovog stila pisanja.
I ne, nismo snobovi, ne smatramo da postoje „visoka” i „niska” književnost – sve su knjige vrijedne ako ih barem jedna osoba pročita i oduševi se – samo smatramo da nam Knausgaardovo specifično pisanje, njegova autorska persona (ne možemo dočekati Milicu da nam da svoj jedinstveni uvid u zakulisnu priču 🙂 ), njegovi neobični, mogli bismo reći muškom rodu nesvojstveni pogledi na svijet stvaraju nekakvu ugodu, doživljaj koji je teško opisati riječima, ali smo se složile da smo ga jednako osjetile.
Nekima je Jesen bila bolja, nekima pak Zima, ali sve smo složne u tome da jedva čekamo čitati Proljeće, jer je u trećem dijelu autor promijenio formu pisanja pa sada umjesto kratkih eseja o svemu i svačemu prelazimo na formu romana, nešto malo bliže nama koji smo čitali Moju borbu.
Nitko nije savršen pa tako ni Knausgaard. Zanimljivo, složile smo se kako neizmjerno uživamo u njegovom pripovijedanju, u lakoći kojom svakodnevnim pojavama daje nestvarne opise, ali isto tako smo se složile da njegove riječi lako zaboravljamo. Ulovila sam samu sebe da ulazim u stanje nevjerojatnog užitka i ugode dok čitam neki od njegovih eseja, a svega sat vremena kasnije više se ne mogu sjetiti što je bilo toliko posebno, čak niti o čemu je priča bila. Jednostavnim pogledom na naslov eseja, sve se u trenutku vrati. Kao da je neka čarolija u pitanju. Ili mudri trik kojim nas autor tjera da se iznova vraćamo njegovim zapisima.
Sredinom ožujka okupljamo se oko Proljeća. Jako mu se veselim. I iskreno se nadam da nam Ocean More potajice priprema Ljeto, jer će nam poremetiti savršeni koncept čitanja Knausgaardovih tomova prema godišnjem dobu, ako Ljeto budemo morali čekati – do ljeta 🙂
Za kraj, dobile smo ideju i za novi ciklus vanrednih book club susreta, ali o tome više u nekom drugom reportu, dok razradimo detalje s ostatkom ekipe 😉