IZVANREDNI BOOK CLUB REPORT – 17. SIJEČNJA, 2020.

Karl Ove Knausgaard – Zima

Ciklus vanrednih book club susreta na kojima sezonski obrađujemo kvartet Četiri godišnja doba Karla Ovea Knausgaarda, nastavili smo prvim ovogodišnjim book club susretom na kojemu smo razgovarali o – pogađate – Zimi.

Iako još uvijek nismo uspjeli locirati „ono nešto” zbog čega smo (neki od nas) opčinjeni Knausgaardovim pisanjem, zaključili smo da – kao i kod svih vrijednih stvari – čitanje njegovih knjiga zahtijeva trud i vrijeme. Daleko od toga da oni kojima njegovo pisanje ne odgovara, ili nisu spremni probijati se kroz kilometarske opise svakodnevnih stvari manje vrijede ili ne shvaćaju njegovu veličinu – čitanje je isuviše subjektivna kategorija da bismo osuđivali nečiji izbor ili preferencije. No, onima koji su voljni malo usporiti tempo i dati Knausgaardu šansu, nagrada će biti višestruko veća nego nakon čitanja neke brzočitajuće napetice. Jednom kada probijemo barijeru iščekivanja da se „nešto počne događati” i prepustimo se „dosadnom” načinu pisanja, shvatimo pravu čar Knausgaardovog stila pisanja.

I ne, nismo snobovi, ne smatramo da postoje „visoka” i „niska” književnost – sve su knjige vrijedne ako ih barem jedna osoba pročita i oduševi se – samo smatramo da nam Knausgaardovo specifično pisanje, njegova autorska persona (ne možemo dočekati Milicu da nam da svoj jedinstveni uvid u zakulisnu priču 🙂 ), njegovi neobični, mogli bismo reći muškom rodu nesvojstveni pogledi na svijet stvaraju nekakvu ugodu, doživljaj koji je teško opisati riječima, ali smo se složile da smo ga jednako osjetile.

Nekima je Jesen bila bolja, nekima pak Zima, ali sve smo složne u tome da jedva čekamo čitati Proljeće, jer je u trećem dijelu autor promijenio formu pisanja pa sada umjesto kratkih eseja o svemu i svačemu prelazimo na formu romana, nešto malo bliže nama koji smo čitali Moju borbu.

Nitko nije savršen pa tako ni Knausgaard. Zanimljivo, složile smo se kako neizmjerno uživamo u njegovom pripovijedanju, u lakoći kojom svakodnevnim pojavama daje nestvarne opise, ali isto tako smo se složile da njegove riječi lako zaboravljamo. Ulovila sam samu sebe da ulazim u stanje nevjerojatnog užitka i ugode dok čitam neki od njegovih eseja, a svega sat vremena kasnije više se ne mogu sjetiti što je bilo toliko posebno, čak niti o čemu je priča bila. Jednostavnim pogledom na naslov eseja, sve se u trenutku vrati. Kao da je neka čarolija u pitanju. Ili mudri trik kojim nas autor tjera da se iznova vraćamo njegovim zapisima.

Sredinom ožujka okupljamo se oko Proljeća. Jako mu se veselim. I iskreno se nadam da nam Ocean More potajice priprema Ljeto, jer će nam poremetiti savršeni koncept čitanja Knausgaardovih tomova prema godišnjem dobu, ako Ljeto budemo morali čekati – do ljeta 🙂

Za kraj, dobile smo ideju i za novi ciklus vanrednih book club susreta, ali o tome više u nekom drugom reportu, dok razradimo detalje s ostatkom ekipe 😉

BOOK CLUB REPORT – PROSINAC, 2019.

Bookclubašku godinu završile smo u velikom stilu – druženjem u Megastoreu s originalnim, pionirskim book clubom. Kako je njihova voditeljica Ana zaključila – najstariji i najmlađi Hoću knjigu bookclub na jednom mjestu.

Bilo nas je puno, možda previše za galeriju na katu Megastorea, ali gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. Uz predivne zalogajčiće i kapljicu, popričale smo malo o knjizi mjeseca – Malim ženama – no, u fokusu je primarno bilo druženje.

Stisnuti dvosatnim prozorčićem, druženje smo započele odradivši službeni dio biranja naslova za idući mjesec, kako nam taj dio ne bi pojelo vrijeme. Ekipa iz Arene u siječnju čita Nijeme pratitelje Laure Purcell u izdanju Znanja, a ja kao vrijedna voditeljica nisam se sjetila fotografirati hrpicu za izbor pa ću vam ovdje nabrojiti koji su naslovi bili ponuđeni na izbor. Nijemi pratitelji u foto finišu presudnim glasom naše Barbare pobijedili su Hitlerove kušačice Roselle Postorino (u izdanju Ocean More), a uz ta dva naslova na izbor su bili ponuđeni Jednoga dana u prosincu Josie Silver (VBZ), Za tvoje dobro Ellen Marie Weisman (Stilus knjiga) te NOS4A2 Joea Hilla (Hangar 7).

Odmah po izglasavanju lektire za naredni mjesec, krenuli smo u upoznavanje. Uz dvadeset i četiri ženska glasa ne bi dobro prošlo da smo se upoznavale pojedinačno pa smo Ana i ja to odlučile spojiti s „darovnim programom” Secret Santa – svaka od nas kupila je jednu knjigu, umotala je u papir i donijela sa sobom na susret. Zatim smo svoja imena zapisali na komadiće papira i svatko je izvukao jedno ime iz posudice, tako da samo uglavnom polovili imena jedni drugima. Bilo mi je predivno među licima i imenima bookclubašica iz Megastorea prepoznati neke od vjernih pratiteljica Sovinog kutka, a upravo jednu od njih izvukla sam iz posudice i dopala ju je moja knjigica na poklon – pozdrav, Antonia 😀

Nakon toga krenula je rasprava o knjizi. Joj, kako volim kada imamo super raspravu jer smo različito doživjeli knjigu, kada ima onih kojima se knjiga svidjela i onih kojima se nije svidjela. Komentirale smo i pozadinu nastanka i objave knjige u vrijeme kada ju je Louisa May Alcott napisala i iščekujemo novu ekranizaciju u kojoj je, prema riječima jedne od glavnih glumica Emme Watson, odana počast feminističkoj naprednosti autorice u obliku drugačijeg kraja za njezine junakinje od onoga u knjizi – veselim se gledanju, jer osobno nisam gledala nijednu ekranizaciju do sada.

Nakon kratke, ali slatke rasprave o knjizi, uslijedilo je međusobno druženje članica, koje je vrijeme naprasno prekinulo kada smo zaključile da se knjižara uskoro zatvara i da moramo bježati. Ana, nadam se da nam nisi spominjala rodbinu iduće jutro 😀

Hvala od srca na prekrasnom gostoprimstvu curama iz Megastorea. Bilo nam je predivno. Kaotično i glasno, možda, ali blagdanske proslave trebaju biti takve 😉 Hvala i Hoću knjigu na poklonima, zalogajčićima i piću – bilo je fenomenalno.

Za sam kraj, moram spomenuti divnog Ivana, koji je bio blažen među ženama, koji je zaslužan za sve ove divne fotografije, ali i koji je sudjelovao u raspravi o Malim ženama s predivnim komentarima. Ivane, ako čitaš ovo, rado bismo da nam se pridružiš koji put i u Areni. Može i bez fotića 😉

Toliko od book club susreta za 2019. godinu. 2020. započinjemo udarnički: 17. siječnja čeka nas drugi dio serijala izvanrednih book club susreta s temom godišnjih doba – čitamo Zimu Karl Ovea Knausgaarda, a 31. siječnja na redovnom book club susretu, osim Nijemih pratitelja, očekujemo i dvije nove potencijalne članice, ali to nije sve – prvi redovni susret ove godine nama je ujedno i rođendanski – slavimo prvi rođendan book cluba Arena! Kako vrijeme leti! Do idućeg reporta, ostanite mi načitani 😉

ELIZABETH ACEVEDO – BAČENA U VATRU

izdavač: Stanek d.o.o.

U skladu s #newyearnewme pokretom, prva ovogodišnja recenzija totalno je drukčija od onih na koje ste navikli. Do sada sam u širokom luku izbjegavala pisati negativne osvrte, jer sam se držala devize da, ako nešto kritiziraš, čini to argumentirano, a najčešće nisam imala valjane argumente. Posljednje dvije godine nakupilo se znanja i iskustva, tako da sada mogu sa sigurnošću reći da se bazen s argumentima lijepo napunio pa si dozvoljavam kritizirati. No, krenimo redom.

Emoni Santiago ima sedamnaest godina, majka joj je umrla pri porodu, a otac, shrvan gubitkom, vratio se nazad u rodni Portoriko. Emoni je odgajala baka, očeva majka, s kojom i dalje živi. S četrnaest godina Emoni se prvi put zaljubila, prvi put spavala s dječakom i ostala trudna. Njezina Emma sada ima gotovo tri godine i potpuno je promijenila život i odrastanje mlade srednjoškolke.

Emoni je strastvena kuharica, kuha prema osjećaju i u svako jelo dodaje nešto svoje. Kada joj se pruži prilika da kao izborni predmet upiše kulinarstvo te u sklopu nastave otputuje u Španjolsku, morat će odbaciti sva svoja uvjerenja i početi slijediti pravila. S druge strane, sva će pravila morati odbaciti kada se, suprotno svojim željama i planovima, ponovno zaljubi. Balans između školskih obveza, roditeljstva koje dijeli s bivšim dečkom Tyroneom, kulinarskih ambicija i jednostavnog srednjoškolskog djetinjstva, previše je za jednu tinejdžericu, no Emoni je sve samo ne obična.

Preslatka priča o izazovima jednog odrastanja pokupila je brojne pohvale od svog izlaska, diči se visokom ocjenom na Goodreadsu i dobitnica je nagrada… da ne spominjem izrazito toplu, privlačnu i šarenu naslovnicu.

Ali.

Ali.

ALI.

Hrvatska inačica je katastrofa. Dopustite mi da obrazložim – argumentirano, dakako 🙂

Često sam čitala negativne kritike – većinom na prijevod – koje bi se svele na to da se popljuje prijevod i to je to. „Prijevod je loš”, „prijevod je nikakav”, „prijevod je traljav” i tu bi stalo. Govorila sam kako ne možeš argumentirano kritizirati prijevod ako nisi pročitao original. Zato sam si dala truda i u slučaju ove knjige pročitala i original. Plus, moje me iskustvo naučilo da nije uvijek samo do prevoditelja – svi koji se nalaze u lancu između prevoditelja i knjige na policama također snose dobar dio odgovornosti. Sada, kada smo postavili temelje, mogu krenuti s kritikama.

Knjiga je očajna. Nečitka. Boli za mozak. Od rečenica koje su prevođene u krivom glagolskom vremenu, rečenica koje su prevođene doslovno i van svakog konteksta, preko apsurdnih rečenica, do čitavih odlomaka koji nemaju smisla te bolesno mnogo pravopisnih grešaka i tipfelera. Napominjem, pročitala sam izvornik na engleskom i čitajući ga tako, stvarno sam uživala – priča je divna i vrijedna svake zvjezdice na Goodreadsu.

Za one koji žele znati više, evo i nekoliko primjera – sitnica, ali od srca.

– referenca na animirani film Moana prevedena je kao Mona

– ‘Buela (skraćenica od španjolskog izraza za baku – abuela) u hrvatskoj inačici spominje se bez apostrofa (ako već nisu „pohrvatizirali” riječ, onda bolje da je ostalo kao u izvorniku, zbog svih onih koji su gledali meksičke sapunice i zapamtili desetak riječi, ili nas koji smo učili španjolski)

– „It’s about time you called your father.”, rečenica koju otac upućuje kćeri koja ga dugo nije nazvala, rečenica koju bi svatko u kontekstu preveo (barem) kao „Bilo je krajnje vrijeme da nazoveš svog oca.”, ovdje je prevedena kao „Vrijeme je da nazoveš svog oca.”

Trebam li nastaviti? I ja mislim da ne.

Toliko od mene. Bačena u vatru (u originalu With the fire on high) stvarno je krasna priča vrijedna čitanja, ali svakako preporučujem čitanje izvornika, jer hrvatski prijevod čisto je bacanje novca. Ne mislim prstom upirati ili poimence prozivati nekoga, jer uistinu je teško utvrditi na kome leži krivica. Prevoditelj može loše prevesti knjigu, ali na uredniku je da taj prijevod ili vrati na ispravke, ili da nađe novog prevoditelja, ili da ga dotjera sam… tu je još i lektor, koji bi imao posla na već tiskanoj knjizi… Po meni, u ovom slučaju, krivica je na svima koji su bili uključeni u donošenje ove knjige na hrvatsko tržište. Čini se da je u izdavaštvu, kao i u većini sfera, kvantiteta bitnija i da se ganjaju brojevi nauštrb kvalitete. Naplatiti sto kuna za ovakav poluproizvod čista je prijevara. Uistinu je sramotno što si neki izdavači danas dozvoljavaju. Knjiga je prodana, oni su zaradili i tu je priča završena. To što krajnji kupac nije zadovoljan proizvodom nije njihov problem. Zvuči poznato? Da, jer sam već pisala o tome u kontekstu blogera i recenzija, štancanja recenzija od kojih plače hrvatski pravopis, ali to se cijeni. I nagrađuje. Jer bitne su brojke, a ne sadržaj, bitno je da se o knjigama priča, makar na slomljenom hrvatskom jeziku, od kojeg povraćaju oči.

No, nema razloga za tugu u ovom najdepresivnijem mjesecu u godini. Nedavno sam čula priču u pozadini nastanka jedne divne knjige. Knjige koja je trebala izaći na proljeće prošle godine, a izašla je za Interliber. Jer je izdavaču stalo. Jer nije zadovoljan poluproizvodom. Jer želi da policama imati najbolje što može dati od sebe. Za svaku knjigu. Nema tristo naslova godišnje, ali ono što objavi užitak je za čitanje i vrijedi svakog novčića. To je svjetlost na kraju tunela. Kao i šačica divnih blogera, koji ulažu trud (i naučeno znanje hrvatskog jezika) u svoje sadržajne recenzije. Volim si laskati da pripadam njima – jer, definitivno ne spadam u ove koji štancaju recenzije 😀

Tu završavam. Želim vam sve najbolje u godini pred nama, neka bude prepuna divnih knjiga, sunčanih dana, zdravlja, zagrljaja i mirisa mora ❤