Nakon onog famoznog „samoubilačkog” posta prošle godine (na FB stranici, ne trudite se, izbrisan je 😀 ), kada su se tresla brda, a rodio se miš, nisam mislila da ću ponovno na Sovi pisati nešto skoro pa nimalo vezano uz knjige. No, vezano je uz mene, a ja sam vezana uz knjige, tako da možda ipak ima neke veze. Posljednjih nekoliko mjeseci do mene su dolazile razne priče, glasine, djela kojima nisam mogla naći niti uzroka, niti povoda. Sve su i sva bili isključivo na moju štetu, štetu mog ugleda.
Sovin kutak pokrenula sam prije tri i pol godine, razloge gotovo svi znaju, neću ponavljati. Čitava priča krenula je iz čiste nepatvorene ljubavi prema knjizi, onoj koju gajim već preko trideset godina. Nikada u nju nisam posumnjala, nikada ju propitkivala. A onda se u kasno proljeće 2016. godine stvorila ideja da tu ljubav podijelim sa svijetom… Što je onda pošlo po zlu? Ljudi.
Užasno procjenjujem karakter, više puta u životu to mi se obilo o glavu. Povodljiva sam. Nemam samopouzdanja. Volim se zafrkavati, imam smisao za humor crnji od mojih očiju (a tamnije oči od mojih teško da ste vidjeli). Nezrela sam i često nemam mjeru. Ali vrijedim. Ljudsko sam biće, visoko sam obrazovana, smatram se pametnom unatoč svim nedostacima i nisam žvakaća guma na nečijim potplatima. Ponekad je to teško izreći, ili postupiti sukladno tome, ali ja vrijedim. Daleko više nego što sam svjesna, neki dan mi je rekla moja majka. A ona me valjda poznaje.
Često sam u životu dopustila da se stvari prelome preko mojih leđa, samo kako se ne bih nekome zamjerila. Kako ne bih talasala. Povodljiva sam, rekoh već.
No, s vremena na vrijeme, dođe tako neka osoba, ušeće u moj život i otvori mi oči. Kada ste dugo u čahuri, zaboravite kako svijet izgleda vani, i kako vas izvana vide drugi.
Upravo zbog toga i te osobe, imam potrebu napisati ovaj „ispovjednički” post. I ne, nije opraštanje, nije zbogom, ne idem nikamo. Ovo je podvlačenje crte, novi početak, nova školska godina, vraćanje temeljima i okretanje ploče. Resetiranje, za ove moderne generacije, koji ne znaju što je ploča i zašto bi se okretala 🙂
Vratimo se Sovi. Posljednjih godina imala sam šarolike suradnje s izdavačkim kućama. S nekima iznimne, s nekima povuci-potegni, s nekima nikakve, sve u svemu bilo je recenzentskih primjeraka da prepuni moje čitalačko srce. Upravo iz tog srca hvala im svima. Hvala onima koji mi i dalje šalju knjige, sve novitete: kako izlaze dolaze mi na vrata – nemate pojma koliko me usrećujete. Hvala onima koji su mi na svaki moj upit slali knjigu po želji – s razlogom više ne dobivate upite od mene, doći ću i do toga 🙂 Hvala i onima koji su prekinuli suradnju sa mnom – razumijem i s moje strane nema zamjerke, možda je zasluženo, iako putra ima na svim glavama 🙂 Hvala i onima koji nikada nisu niti odgovorili na moj mail, nikada nisu pokazali interes da svoje knjige predstavljaju na mojoj stranici – i od vas sam puno naučila.
Većini ljudi ljeto je vrijeme kada se opuštaju, „puste mozak na pašu” i zaborave na sve. Meni je ovo ljeto bilo radno, prepuno promjena i velikih odluka. Ona koja se tiče Sovinog kutka odluka je o vraćanju na tvorničke postavke.
Nakon što sam dobila uvid u spomenutu vanjsku perspektivu, shvatila sam da dojam koji ostavljam nije u skladu s onim kakav želim da bude, niti u skladu s onim kakva ja jesam. Kada čujete od odgovorne osobe u izdavačkoj kući da ste žicaroš, to pokrene val promjena.
Najveća od svih tiče se one druge skupine izdavača iz mojih zahvala – više neću tražiti recenzentske primjerke knjiga. Trenutno još tri izdavačke kuće bez pitanja šalju knjige na moju adresu i takve pošiljke ne odbijam – svoju će promociju kod mene dobiti na sve načine koji su u mojoj moći, no ako i oni odluče „zatvoriti pipu” svijet neće stati.
Shvatila sam da se u protekle tri godine o meni stvorila kriva slika, i to među ljudima s kojima surađujem, a sve to zahvaljujući nekim trećim ljudima i mojoj nesposobnosti za procjenu… Ma koliko glupo zvučalo, želim to promijeniti. Stvari koje izlažem u ovom postu, u mojoj su glavi već jako dugo, no shvatila sam da se ništa neće promijeniti ako ih ne izbacim van – jer ako nije online, nije se dogodilo, zar ne? 🙂
Knjižnica je nepresušan izvor knjiga – a moja samoborska fantastično je opremljena – a uvijek se nađe sredstava i za kupnju knjige, kada ne trošite na fensi garderobu i šminku poput mene 😉 Čitalo se i čitat će se, recenzija će biti (mojim tempom), postova će biti (mojim tempom i možda malo tematski šire od samih knjiga), Sovin kutak ostat će tu, samo će se malo odmaknuti od kalupa u koji je stisnut – ako ste me ikada vidjeli uživo ili na fotografiji, znate da me je teško bilo kamo ugurati 🙂
Dozvolila sam da me ponese struja, struja koja me ocrnila u očima izdavača, koja me postavila na „ratnu nogu” s blogerima koje u životu nisam uživo vidjela, a to nisam ja. Nisam netko tko bježi od ljudi, društveno sam biće, cvatem okružena ljudima. A ako me već hejtaju, neka me hejtaju zbog onoga što stvarno jesam, a ne zbog onoga što misle da jesam.
Za kraj, iskreno i od srca hvala svim suradnicima na povjerenju koje su mi ukazali – bilo da ono i dalje traje ili je prekinuto. Hvala mojim koleg(ic)ama blogeri(ca)ma, koji su mi bili najveća podrška kada je trebalo, ali i onima zbog kojih pišem ovaj post. Najveća hvala mojim pratiteljima, prošlim, sadašnjim i budućim – nadam se da se još dugo družimo u renoviranom Sovinom kutku ❤
A sada, okrenimo tu ploču i da se konačno zabavimo na ovoj stranici kako spada 😀
