BOOK CLUB REPORT – RUJAN, 2019.

Ljeto je prošlo, stigla je jesen. S jeseni stigle su i naše „odbjegle” članice, tako da smo sinoć bile u gotovo punom sastavu. No, sigurna sam da će nam se i sinoć spriječene članice priključiti idući mjesec 😉

Rujanska „lektira” bila je pozamašna knjiga „Uspavane ljepotice” velikog Stephena Kinga i malo manje velikog mu sina Owena. Kao dugogodišnja štovateljica lika i djela Stephena Kinga veselila sam se čitanju i pričanju o jednoj od njegovih brojnih uspješnica. I bome smo razgovarale o njoj 😀

Zaključak je da nam se ideja svidjela, ali izvedba nije bila dostojna velikog Kralja. Može on i bolje. Pogotovo s krajevima. Ali zbog njegovog dugogodišnjeg „kredita” najvjernijih fanova i jedinstvenog stila pisanja, odlučile smo da mu ne zamjeramo. Štoviše, podsjetile smo se njegovih ranijih naslova zbog kojih smo ga zavoljele, a na spomen nekih od njih još uvijek se naježimo.

Owen? Koji Owen? 😉

Naša enciklopedija tajnih informacija i teorija urota 😀 malo nas je uzdrmala spomenuvši kako tata King uopće nije imao veze s knjigom, da ju je u cijelosti napisao Owen, a Stephen samo dodao svoje ime zbog marketinga. Nije nemoguće, no neka se „kingovska policija” s time zamara. Što se nas tiče, mi smo o knjizi razgovarale kao da ju je napisao samo Stephen, tako da je svemir u ravnoteži 😀

Nakon prisjećanja starijih naslova velikog Kinga poput „Misery” i „Zelene milje”, došlo je vrijeme da se bacimo na teški zadatak biranja naslova za idući mjesec. Koliko je meni teško izabrati pet naslova za svaki sastanak, kraj tolikih noviteta i odličnih starijih naslova, toliko je curama teško izabrati jedan od tih pet, no sinoć je čast da teškom mukom pobijedi pripala knjizi francuske spisateljice Maylis De Kerangal i njezinoj priči o jednom srcu koje traži novog vlasnika naslova „Popraviti žive” u nakladi Vuković&Runjić. Veselimo se čitanju ove posebne, otrežnjujuće priče.

Na samom kraju, pao je dogovor i za održavanje izvanrednog tematskog bookcluba, na kojem ćemo obrađivati tetralogiju Karl Ove Knausgaarda Godišnja doba, a prvi nastavak naslova „Jesen” obrađivat ćemo sredinom studenog, u vrijeme Interlibera 🙂 Plan je da u svako godišnje doba obradimo pripadajući naslov i tome se također jako veselimo.

Obožavam jesen. Jesen za mene znači nove početke. A ova jesen početak je nove sezone druženja s famoznim curama u Arena bookclubu, koje smo ponovno zapečatili u „birtiji” – pozdrav Martinu iz Leggiera 🙂

Do slijedećeg bookcluba, ostanite načitani 😉

Okretanje ploče, ili moderno: resetiranje

Nakon onog famoznog „samoubilačkog” posta prošle godine (na FB stranici, ne trudite se, izbrisan je 😀 ), kada su se tresla brda, a rodio se miš, nisam mislila da ću ponovno na Sovi pisati nešto skoro pa nimalo vezano uz knjige. No, vezano je uz mene, a ja sam vezana uz knjige, tako da možda ipak ima neke veze. Posljednjih nekoliko mjeseci do mene su dolazile razne priče, glasine, djela kojima nisam mogla naći niti uzroka, niti povoda. Sve su i sva bili isključivo na moju štetu, štetu mog ugleda.

Sovin kutak pokrenula sam prije tri i pol godine, razloge gotovo svi znaju, neću ponavljati. Čitava priča krenula je iz čiste nepatvorene ljubavi prema knjizi, onoj koju gajim već preko trideset godina. Nikada u nju nisam posumnjala, nikada ju propitkivala. A onda se u kasno proljeće 2016. godine stvorila ideja da tu ljubav podijelim sa svijetom… Što je onda pošlo po zlu? Ljudi.

Užasno procjenjujem karakter, više puta u životu to mi se obilo o glavu. Povodljiva sam. Nemam samopouzdanja. Volim se zafrkavati, imam smisao za humor crnji od mojih očiju (a tamnije oči od mojih teško da ste vidjeli). Nezrela sam i često nemam mjeru. Ali vrijedim. Ljudsko sam biće, visoko sam obrazovana, smatram se pametnom unatoč svim nedostacima i nisam žvakaća guma na nečijim potplatima. Ponekad je to teško izreći, ili postupiti sukladno tome, ali ja vrijedim. Daleko više nego što sam svjesna, neki dan mi je rekla moja majka. A ona me valjda poznaje.

Često sam u životu dopustila da se stvari prelome preko mojih leđa, samo kako se ne bih nekome zamjerila. Kako ne bih talasala. Povodljiva sam, rekoh već.

No, s vremena na vrijeme, dođe tako neka osoba, ušeće u moj život i otvori mi oči. Kada ste dugo u čahuri, zaboravite kako svijet izgleda vani, i kako vas izvana vide drugi.

Upravo zbog toga i te osobe, imam potrebu napisati ovaj „ispovjednički” post. I ne, nije opraštanje, nije zbogom, ne idem nikamo. Ovo je podvlačenje crte, novi početak, nova školska godina, vraćanje temeljima i okretanje ploče. Resetiranje, za ove moderne generacije, koji ne znaju što je ploča i zašto bi se okretala 🙂

Vratimo se Sovi. Posljednjih godina imala sam šarolike suradnje s izdavačkim kućama. S nekima iznimne, s nekima povuci-potegni, s nekima nikakve, sve u svemu bilo je recenzentskih primjeraka da prepuni moje čitalačko srce. Upravo iz tog srca hvala im svima. Hvala onima koji mi i dalje šalju knjige, sve novitete: kako izlaze dolaze mi na vrata – nemate pojma koliko me usrećujete. Hvala onima koji su mi na svaki moj upit slali knjigu po želji – s razlogom više ne dobivate upite od mene, doći ću i do toga 🙂 Hvala i onima koji su prekinuli suradnju sa mnom – razumijem i s moje strane nema zamjerke, možda je zasluženo, iako putra ima na svim glavama 🙂 Hvala i onima koji nikada nisu niti odgovorili na moj mail, nikada nisu pokazali interes da svoje knjige predstavljaju na mojoj stranici – i od vas sam puno naučila.

Većini ljudi ljeto je vrijeme kada se opuštaju, „puste mozak na pašu” i zaborave na sve. Meni je ovo ljeto bilo radno, prepuno promjena i velikih odluka. Ona koja se tiče Sovinog kutka odluka je o vraćanju na tvorničke postavke.

Nakon što sam dobila uvid u spomenutu vanjsku perspektivu, shvatila sam da dojam koji ostavljam nije u skladu s onim kakav želim da bude, niti u skladu s onim kakva ja jesam. Kada čujete od odgovorne osobe u izdavačkoj kući da ste žicaroš, to pokrene val promjena.

Najveća od svih tiče se one druge skupine izdavača iz mojih zahvala – više neću tražiti recenzentske primjerke knjiga. Trenutno još tri izdavačke kuće bez pitanja šalju knjige na moju adresu i takve pošiljke ne odbijam – svoju će promociju kod mene dobiti na sve načine koji su u mojoj moći, no ako i oni odluče „zatvoriti pipu” svijet neće stati.

Shvatila sam da se u protekle tri godine o meni stvorila kriva slika, i to među ljudima s kojima surađujem, a sve to zahvaljujući nekim trećim ljudima i mojoj nesposobnosti za procjenu… Ma koliko glupo zvučalo, želim to promijeniti. Stvari koje izlažem u ovom postu, u mojoj su glavi već jako dugo, no shvatila sam da se ništa neće promijeniti ako ih ne izbacim van – jer ako nije online, nije se dogodilo, zar ne? 🙂

Knjižnica je nepresušan izvor knjiga – a moja samoborska fantastično je opremljena – a uvijek se nađe sredstava i za kupnju knjige, kada ne trošite na fensi garderobu i šminku poput mene 😉 Čitalo se i čitat će se, recenzija će biti (mojim tempom), postova će biti (mojim tempom i možda malo tematski šire od samih knjiga), Sovin kutak ostat će tu, samo će se malo odmaknuti od kalupa u koji je stisnut – ako ste me ikada vidjeli uživo ili na fotografiji, znate da me je teško bilo kamo ugurati 🙂

Dozvolila sam da me ponese struja, struja koja me ocrnila u očima izdavača, koja me postavila na „ratnu nogu” s blogerima koje u životu nisam uživo vidjela, a to nisam ja. Nisam netko tko bježi od ljudi, društveno sam biće, cvatem okružena ljudima. A ako me već hejtaju, neka me hejtaju zbog onoga što stvarno jesam, a ne zbog onoga što misle da jesam.

Za kraj, iskreno i od srca hvala svim suradnicima na povjerenju koje su mi ukazali – bilo da ono i dalje traje ili je prekinuto. Hvala mojim koleg(ic)ama blogeri(ca)ma, koji su mi bili najveća podrška kada je trebalo, ali i onima zbog kojih pišem ovaj post. Najveća hvala mojim pratiteljima, prošlim, sadašnjim i budućim – nadam se da se još dugo družimo u renoviranom Sovinom kutku ❤

A sada, okrenimo tu ploču i da se konačno zabavimo na ovoj stranici kako spada 😀

Evolucija romana

Roman, kao najpoznatija prozna forma, najmanje je ograničen pravilima. Znamo za roman u stihovima, čitali smo predivne (auto)biografske romane, no nekako smo najprivrženiji onim „klasičnim” formama ljubavnih, kriminalističkih ili znanstveno-fantastičnih romana. Tu su još „novije” inačice podžanrova poput trilera, psiholoških trilera, horor romana, erotskih ljubavnih, ili fantasy romana. No, sve su to žanrovske odrednice romana, ali što je sa onim odrednicama koje opisuju formu romana?

Proteklih tjedana zatekla su me dva izrazito neobična romana po pitanju forme. Dva romana napisana toliko neobičnim stilom, toliko neuobičajeno složenih, da sam samo zbog njih odlučila napisati ovaj posebni blog post, koji je većim dijelom recenzentske prirode. Igrom slučaja, oba romana objavljena su u nakladi izdavačke kuće Vuković & Runjić.

Ali Smith – Jesen

Prvi dio tetralogije Godišnja doba (koja, usput budi rečeno, baš kao i ona Knausgaardova, započinje baš jesenskom četvrtinom godine, što potvrđuje moju životnu devizu kako je upravo jesen godišnje doba koje označava početak) opisuje neobično prijateljstvo tridesetogodišnje Elisabeth i stogodišnjeg Daniela, koje seže još daleko u dane Elisabethinog djetinjstva. Pisana vrlo neobičnim stilom, ispreplićući javu i snove, stvarnost i maštu, Elisabethinu i Danielovu perspektivu, umjetnost i politiku, Jesen je, baš poput godišnjeg doba, puna oprečnosti. Rečenice i poglavlja koja vas tjeraju da se unesete u priču, kako biste ju uopće mogli pratiti, ponegdje i nedorečene, daju poseban šarm i emociju čitavoj priči. Dok Daniel broji svoje posljednje dane, ležeći u domu za stare i nemoćne, nesvjestan svijeta oko sebe (ili možda ipak svjestan?), Elisabeth kroji svoj život i nosi se s tupom birokracijom, brojeći posljedice nedavno izglasanog Brexita. Kroz čitavu priču provlači se umjetnička nit od šezdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do odjeka u današnje vrijeme. Vrlo konfuzna, ali duboko ljudska i nadnaravno poetična, Jesen je visoko u vrhu najboljih knjiga koje sam pročitala ove godine. Veselim se prijevodima i ostalih triju godišnjih doba, koja također dolaze u izdanju Vuković & Runjić. Za kraj, posebna pohvala ide prevoditelju djela, Dinku Telećanu – ako ste čitali, znat ćete zašto.

George Saunders – Lincoln u Bardu

Jesen me kupila svojom emocijom, poetičnošću, a Lincoln u Bardu nečim sasvim drugim. Roman pisan iz nekoliko desetaka perspektiva, gdje svatko od naratora govori rečenicu-dvije, najviše odlomak, dio je prenesen iz raznih glasila, isprva neopisivo zbunjujuće, no s vremenom poprimi sav smisao svijeta.

Autorov roman prvijenac, prati posljedice iznenadne smrti sina Abrahama Lincolna, u jeku američkog Građanskog rata.

Bardo je, prema tibetanskom učenju budizma, stanje između smrti i ponovnog rođenja, u kojemu se ljudska svijest odvaja od tijela i u tom stanju „ni na nebu ni na zemlji” provodi određeno vrijeme i proživljava razne fenomene. Lincoln u Bardu zapravo je jedanaestogodišnji Willie, predsjednikov sin.

Nakon smrti uslijed bolesti, Willieva svijest nalazi se na groblju. Nakon što je njegovo tijelo pokopano, njegov otac uporno dolazi držati mrtvo tijelo svojeg sina u rukama, tražeći utjehu. Willie u svom Bardu pronalazi sijaset likova koji su zaglavili u međuprostoru, većinom nesvjesni da su zapravo mrtvi, boreći se protiv sila koje ih žele prenijeti na drugi svijet. No, nakon što uvide što su i gdje su zapravo, učinit će sve kako bi malenom Willieju pomogli da mirno prijeđe u spokoj. U pozadini priče nalazi se borba između američkog Sjevera i Juga, a nezaobilazno je i nekolicina likova u Bardu tamo dospjela uslijed sukoba u ratu. Većinom pričana kratkim citatima duša koje su se našle u tom nezavidnom limbu, knjiga Lincoln u Bardu satkana je i od svjedočanstava osoba u predsjednikovom okruženju, tako da naracija priče seže u oba svijeta – ovozemaljski i onaj između.

Teško je „ušemiti se” u ovakav stil naracije, u ovakvu strukturu romana, u naglo prebacivanje iz perspektive jednog lika u perspektivu drugog, pokušavajući zadržati nit priče. No, jednom kada „uđete u štos”, čitanje postaje jedno predivno iskustvo, jedna druga dimenzija, nakon koje čitanje „običnih” romana postaje… pa obično 🙂

Veliku ulogu u doživljaju knjige opet ima prevoditelj – u ovom slučaju prevoditeljica, Maja Šoljan – jer prenijeti ovakvo nešto iz stranog jezika pravo je umijeće.

Moram priznati kako nisam baš uvijek otvorena prema novim iskustvima kada je čitanje u pitanju. Često mi se jednostavno ne da razmišljati dok čitam i volim da mi je sve jasno izneseno, da „pustim mozak na pašu”. No, ponekad se zaista isplati iskoračiti iz zone komfora i pročitati nešto što inače ne bih. Samo treba imati na umu onu dobru staru izreku da za svaku knjigu postoji vrijeme. Ne treba forsirati ako ne ide. Neke su knjige vrijedne čekanja. Ako mene pitate, Jesen i Lincoln u Bardu pri samom su vrhu. Upravo zbog svoje neobičnosti, zbog načina na koji se poigravaju s formom romana, zadržavajući bit.