Héctor García (Kirai) i Francesc Miralles – Ikigai u praksi

prevela: Ana Matijević

izdavač: Mozaik knjiga

Nakon svjetske uspješnice „Ikigai – japanska tajna dugog i sretnog života”, autori Héctor García (Kirai) i Francesc Miralles donose nam svojevrsni nastavak, knjigu naslova „Ikigai u praksi”.

Stanovnici japanskog otoka Okinawa, desetljećima su pomno promatrani fenomen, ponajviše zbog svoje dugovječnosti – tamo, naime, živi najviše stogodišnjaka na svijetu. Mnoge su knjige napisane na tu temu, no one su se mahom fokusirale na životne navike poput prehrane, radnih navika i stila života, kao i klimatskih uvjeta tog područja.

U svojoj prvoj knjizi „Ikigai – japanska tajna dugog i sretnog života”, autori su se, pored svega gore navedenog, osvrnuli i na ikigai – japanski pojam koji označava smisao života, motiv koji daje svrhu našem postojanju. Otkriti i naučiti njegovati svoj ikigai, ono je što daje zadovoljstvo, sreću i značenje životu.

Nakon što smo u prvom dijelu naučili kako pronaći svoj ikigai, u knjizi „Ikigai u praksi” naučit ćemo kako ga osnažiti i upotrijebiti u stvarnom životu, na praktičnim primjerima. Na tom putu potrebno je proći trideset pet postaja, koje nam uz praktične vježbe omogućavaju da otkrijemo kako potencirati i provesti u djelo vlastitu životnu svrhu. Pomoću onoga što autori nazivaju metodom ikigai, pronaći ćete ravnotežu između svoje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u cilju potpunog ostvarenja; razvijajući svoje talente da biste ispunili svoju svrhu. Putovanje počinje pogledom u budućnost, da bi se zatim osvrnulo na prošlost, te na kraju pomirilo sa sadašnjošću, a sve to kako bi vas na kraju dovelo do početka – jer, kako kažu autori, kraj je početak: početak novog života, sa svrhom i motivom, sa svim alatima potrebnima da tu svrhu ostvarite, baš kao i dug, sretan i ispunjen život.

Na tom putu pratit će vas vrlo praktične vježbe, uz pomoć kojih ćete uspješno savladati svih trideset i pet postaja i to je zapravo razlog zbog kojeg sam na početku ovu knjigu nazvala „svojevrsnim nastavkom” – ona zapravo nije nastavak u klasičnom smislu riječi, više je radna bilježnica koja prati udžbenik, da se poslužim školskom analogijom. Pripremite se na predivno putovanje prema samo-ostvarenju jer „slijediti svoju strast i razvijati je da bi je podijelio s drugima, najveći je cilj koji si čovjek može postaviti.” Sretan nam put!

20190618_083945-1-01

Garth Stein – Umijeće utrkivanja po kiši

prevela: Duška Gerić Koren

izdavač: Naklada Ljevak

Denny Swift zaljubljenik je u automobilske trke, a njegov ljubimac Enzo trkač je u duši. Denny je automehaničar, a Enzo pas. Upravo čovjekov najbolji prijatelj, koji je ime dobio prema slavnom Enzu Ferrariju, pripovjedač je ove priče.

Enzo nam pripovijeda o svom gospodaru, o njegovoj strasti prema automobilima, o njegovoj ljubavi prema Eve, ženi koja mu je uzdrmala čitav svijet, o njihovoj kćerkici Zoe, o Eveinoj bolesti i tragičnom kraju, o borbi za skrbništvo koju vodi s njezinim roditeljima, o lažnoj optužbi za silovanje maloljetnice i o sebi – o svojim željama, o svojim osjećajima.

Kada bi psi mogli govoriti, govorili bi poput Enza u ovoj priči. Tako barem smatra njegov tvorac, Garth Stein i mislim da nije daleko od istine. Način na koji je dao glas Enzu, meni je apsolutna novost u književnom svijetu. Zbog Enzovog pripovijedanja, promijenit ćete pogled na pse, bez obzira na to je li dlakavac dio vaše obitelji ili se vaši susreti s psima ograničavaju na povremeno mimoilaženje na ulici. Količina osjećaja, koje je autor prenio Enzovim riječima, stvorit će vam knedlu u grlu, njegova nemoć da kaže stvari koje je doživio i da izrazi svoje misli, natjerat će vam suze na oči, a ljubav… ljubav koju Enzo osjeća prema svojoj obitelji ne može se usporediti ni s jednom drugom. Kako je autoru uspjelo stvoriti ovako impozantno djelo koristeći psa kao pripovjedača, ostat će tajna za sva vremena.

Iako neopisivo tužna, Umijeće utrkivanja po kiši jedna je od onih knjiga koju ćete nositi u srcu čitav život. Predivno pisana, prikazuje jednu drugu perspektivu, prizemniju, ali ništa manje osjećajnu od one ljudske, donekle frustrirajuću upravo zbog Enzove nemoći da išta učini – potpuno je pasivan promatrač strahota kroz koje prolaze Denny, Eve i Zoe. Prepuna nezaboravnih citata, paralela između života i automobilskih utrka, toliko je stiski savršena da ćete pod svaku cijenu htjeti izbjeći njezin kraj. Svaka je riječ na svome mjestu, odmjereno poetična, savršeno prikladna. A kraj… taj kraj… emotivniji kraj nisam pročitala u životu.

Knjigu sam dovršila petnaestak minuta prije nego što sam sjela za kompjutor napisati ovaj kratki osvrt. Emocija je bilo previše da bih odgodila njihovo izbacivanje makar i na koji sat, a kamoli na koji dan. Neizmjerno sam tužna što knjigu nigdje ne mogu naći u prodaji, jer ovo je jedan od naslova koje pod svaku cijenu želim imati na policama. Ovaj, nažalost, ide natrag u knjižnicu. No, već sada znam da ću o Enzu misliti još jako dugo i da nijednog psa više neću gledati istim očima.

Umijeće utrkivanja po kiši oplemenit će vaše srce i dušu, pročistiti emocije i zahvalno ćete krenuti dalje kroz život znajući da je Enzo bio njegov dio makar tek nekoliko sati.

U kolovozu nam dolazi filmska adaptacija knjige. Nisam sigurna da ću imati hrabrsoti pogledati film, ali vjerujem da će glumačka ekipa vjerno prenijeti knjigu na platno – naročito mali dlakavac Enzo 🙂

20190602_180053-1-01

Maša Kolanović – Poštovani kukci i druge jezive priče

izdavač: Profil

Kada sam prvi puta ugledala ovu knjigu, pomislila sam da je riječ o knjizi za djecu. Onu malo stariju, koja vole dobru jezivu priču o kukcima 🙂

Zatim sam ju u knjižnici pronašla na odjelu za odrasle. Tek tada mi ništa nije bilo jasno pa sam napravila jedinu logčnu stvar – posudila ju i pročitala. I pošteno se iznenadila.

Isprva neobična, zbirka priča Maše Kolanović brzo dobiva smisao, strukturu i poantu. Dvanaest kratkih priča opisuje svakodnevne situacije na vrlo neobičan način. Stresovi i borbe s kojima se sususreću mali ljudi u svojim svakodnevnim životima, dovedene su gotovo do apsurda dodavanjem jezive note i nekog “poeovskog” tona. Kao da hrvatska svakodnevica nije sama po sebi dovoljno jeziva.

Smrt, krediti za stan, raspad brakova, potrošački mentalitet, majčinsvo u svom najsramotnijem obliku, napasne reklame i slične pošasti kapitalističkog društva, u knjizi su prikazane na najplastičniji i najjeziviji način, s grotesknim detaljima koji ukazuju na stravično društvo u kojemu živimo. Dovoljno je da vam kažem kako su svim pričama zajednički ustaški grafiti, žohari i Konzum, da shvatite kako je ovdje zaista riječ o horor pričama. No, ako ste poput mene pa vam sama riječ horor uzrokuje besane noći, ne brinite – u Poštovanim kukcima nećete pronaći ništa od onoga što tipično svrstavamo u žanr horora. Pronaći ćete samo viđenje današnjeg hrvatskog društva kroz oči mlade žene, ogorčene sustavom, ljudima i onime što društvo od njih želi napraviti – koliko grozno može biti?

Priče Maše Kolanović izrazito su kompleksne. S jedne strane prikazuju onu bazičnu ljudsku prirodu, nagone i osjećaje koje se ponekad sami sebi sramimo priznati, s kojima se ne znamo nositi, ali koji su svejedno prisutni, a s druge strane prikazuje ih na jedan izrazito jeziv način, koji vas drži u napetosti dok očekujete da se neki od likova u bilo kojem trenutku teatralno preobrazi u Kafkinog kukca, iako priča nema apsolutno nikakve veze s time. Napisati priču o onim najgorim trenucima majčinstva i onome što svakoj majci barem jednom u prvim godinama djetetova života prođe kroz glavu, ali to nikada neće priznati, i napisati ju toliko napeto i jezivo da se čitatelj krene preznojavati, ne znam da je ikome ikada uspjelo.

Nakon čitanja Poštovanih kukaca možda ćete osjetiti laganu apatiju, dodatnu dozu razočaranosti državom i životom kakvim živite, no vrlo vjerojatno ćete zaključiti kako, unatoč nedaćama i problemima, vaš život ipak ima određenu perspektivu, za razliku od života junakinja i junaka Mašinih priča. Bilo bi idealno kada bi nas Mašine priče trgnule iz te apatije i konačno nas natjerale da nešto promijenimo u učmalom društvu, no iskreno u to sumnjam. Prije će biti da ćemo zatvoriti knjigu, vratiti ju u knjižnicu ili odložiti na policu i nastaviti dalje svojim životima. Dok se jednog dana ne ulovimo ako živimo jedan od dvanaest života sa stranica ove zbirke. No, ne očajavajte – čak ni tada neće biti kasno za poduzeti nešto. A od tada, uživajte u jezovitim dogodovštinama nestretnika koje je izmaštala Maša Kolanović.

Poštovani kukci totalno su drukčiji od svih dosadašnjih književnih uradaka na temu kritike društva i možda upravo zbog svog jezovitog tona i prizemnih junaka uspiju prodrijeti kroz debele štitove malih ljudi.

20190601_104354-1-01