Jadranka Klepac – Miris knjige

izdavač: Naklada Ljevak

Dana je školarka čiji je život sve samo ne zanimljiv. Ima roditelje koji se ne svađaju, škola je monotona, a i na ljubavnom planu nema neke akcije. Zato je primorana posegnuti za svojom maštom, kako bi malo prodrmala sumorne jesenske dane. Kao strastvena ljubiteljica knjiga, učini joj se sasvim prirodnim napisati knjigu u kojoj će njezin život biti prepun uzbuđenja. Tek neznatno mijenjajući imena ljudi iz stvarnog života u svom fiktivnom, Dana će isplesti fantastičnu priču o djevojčici Ani i knjižničaru Merlinu koji su dio male skupine ljudi s posebnim moćima – oni, naime, mogu knjigu prepoznati po mirisu. Kada krenu u avanturu kako bi pronašli tajanstvenu Plavu knjigu, nailazit će na razne prepreke i morati savladati zlikovce koji im staju na put.

Istovremeno s pisanjem izmaštanog života, Danin stvarni život doživjet će nagli zaokret kada od bakine prijateljice na poklon dobije rijetku i staru knjigu Ivane Brlić Mažuranić. Nakon što je knjigu odnijela na procjenu u antikvarijat, knjizi se gubi svaki trag pa će Dana, uz pomoć prijatelja Davora i knjižničara Baltazara, morati doznati mračne planove zlog trgovca, kako bi vratila dragocjenu knjigu.

Avantura koju će sa žarom čitati svi mali zaljubljenici u knjigu (pogotovo oni slični meni, koji vole nosiće zagnjuriti u knjigu i duboko udahnuti), prvi je dio tinejdžerske trilogije o mladoj Dani, koju slijede naslovi Kora od jabuke i Spomenar. S akcijske strane dostojna Kokovih avantura iz mog djetinjstva, priča o djevojčici Dani predivan je odmor od sumorne lektire ili ljetno štivo vašeg školarca tijekom školskih praznika.

Dario Fo – Kristina Švedska, žena gotovo slučajno

prevela: Ita Kovač

izdavač: Naklada Ljevak

Kristina Švedska roođena je u Stockholmu 1626. godine kao dijete kraljevne Marije Eleonore od Brandenburga i kralja Gustava II. Adolfa. Došavši na svijet u vrijeme najgoreg vjerskog rata u povijesti (Tridesetogodišnjeg rata), izgledalo je kao da je osuđena da joj sve u životu krene krivo. Počelo je samim činom rođenja kada su babice na osnovu njezinog lica i oveće konstitucije sretno zaključile da je kralj dobio nasljednika, samo kako bi sa kasnije morale ispravljati. Iako kralj nimalo nije bio razočaran činjenicom da je dobio kćer umjesto sina, Kristinina majka bila je razočarana i potpuno se otuđila od kćeri. Kristinu je odgajao otac, poput sina, vodeći ju u lov i dopuštajući joj da jaše.

No, idila nije dugo potrajala, kralj je poginuo, a Kristina je ostala sama i kraljica sa šest godina. Do njezine punoljetnosti kraljevstvom je vladalo namjesničko vijeće, a svega nekoliko godina nakog preuzimanja prijestolja, Kristina Švedska je abdicirala.

Od ranih dana djetinjstva Kristina je bila drugačija. Umjesto klasičnih stvari kojima se bave kraljevne, Kristina je voljela književnost, glazbu, glumu i ljubav. Neugledna i pomalo muškobanjasta nije se sramila izražavati ljubav prema muškarcima, jednako kao i prema ženama.

Odlučna da se neće udavati i rađati djecu samo zato što to od nje zahtjeva dužnost, Kristina se odrekla krune i krenula na put. Odrekla se i vjere pa je tako u Rim stigla sa željom da ju papa primi u rimokatolike. Gdje god bi se pojavila, prašina bi se digla, a Kristina bi svojim samopouzdanjem i smislom za pravedno uvijek vodu okrenula na svoj mlin.

Često nazivana “nemogućom kraljicom”, Kristina Švedska svoj je kraljevski ugled održavala dugo nakon abdikacije, sve do svoje smrti 1689. godine. Bila je neprihvatljivo napredna za svoje vrijeme, što je njezinim podanicima i službenicima zadavalo nebrojene muke. Kristina Švedska bila je jedna zanimljiva žena, srednjovjekovna feministica, snažnog karaktera kakav je i danas teško susresti.

Kratku priču o najvažnijim trenucima njezina života na izrazito zabavan i dinamičan način ispričao je poznati talijanski dramski pisac Dario Fo. Kao jedan od političkih aktivista, koji je svojedobno i sam bio žrtva cenzure, poseban je naglasak stavio na buntovnu crtu mlade kraljice, potičući njezin nestašan, ali pravedan karatker do posljednje stranice. Knjiga koja se čita s lakoćom, zbog načina pisanja biti će zanimljiva i srednjoškolcima, a možda i starijim osnovnoškolcima, koji žele zaviriti iza kulisa povijesti.

Tatjana Barat – Priče o neustrašivim hrvatskim ženama

izdavač: Iris Illyrica

Znate li da je Klaićevu bolnicu osnovala žena? Znate li tko stoji iza megapopularne Vegete? Znate li koja je žena bila dio tima koji je osmislio nezamjenjivi Sumamed? Znate li po kome je hrvatsko natjecanje za Eurosong dobilo ime? Znate li po kojoj je Hrvatici dobilo ime svjetsko natjecanje opernih pjevača? Odgovore na ova, ali još puno pitanja dobit ćete u ovoj prekrasnoj knjizi.

Prije otprilike dvije godine, književnu scenu zahvatila je groznica zvana Priče za mlade buntovnice. Autorice koje su se dosjetile koncepta napravile su revoluciju u književnosti za djecu i od izlaska prve zbirke priča interes ne jenjava. Bilo je logično pretpostaviti da će uslijediti i nastavak, ali i more spin-offova pa tako danas imamo već dva nastavka zbirki priča o odvažnim momcima, postoji knjiga i o djeci koja mijenjaju svijet, a neke države već imaju svoju inačicu knjige – uključujući Hrvatsku. I neka ih. Neka svake od tih knjiga i neka ih bude još stotine. Francesca Cavallo i Elena Favilli pokrenule su dobrodošao trend i svatko tko se dosjetio uskočiti u vlak, dobro je napravio.

Naša Tatjana zaslužna je za hrvatsku inačicu predloška. Otkako je knjiga najavljena, mogli su se čuti komentari kako je riječ o plagijatu, kako će sada biti hrpa kopija originalne ideje. Svjesni smo da će zlobnih komentara uvijek biti, ali treba biti svjestan još jedne vrlo bitne stvari – Priče o neustrašivim ženama je original, nema takve na svijetu. Knjiga iznikla iz uma divne mlade žene, koja je u hypeu koji se stvorio oko prvotnih knjiga talijanskih autorica, prepoznala potrebu za domaćom inačicom. Osobno smatram da je napravila nešto veliko.

Čim otvorite knjigu, pred vama će se naći popis svih žena zastupljenih u knjizi. Njih pedeset. Instiktivno, prvo što sam napravila bilo je da sam pročitala sva imena i testirala svoje poznavanje tematike. Rezultat: od pedeset žena, za deset sam točno znala tko su i čime se bave, za šest sam čula , ali ne bih znala reći po čemu su poznate, a za ostale trideset i četiri nisam nikada čula. Trideset i četiri velike Hrvatice, a ja – obrazovana žena, koja se u dobre dane smatra pametnom – nisam nikada čula za njih. Sramotno. No, kako bih i saznala kada nas u školi tome nisu učili. Niti se one igdje spominju. Znam, recimo, muškarca koji je bio dio “tima Sumamed”, ali za ženu nisam čula. Znam tko su bili Nikola Šubić Zrinski i Fran Krsto Frankopan, ali nisam znala tko su bile Ana Katarina Zrinski i Jelena Zrinski i po čemu su toliko važne. Znam da mi je ulica dobila ime po kraljici Jeleni, ali nisam imala pojma tko je ona i što je učinila za Hrvatsku. Mislim da je sada jasno zašto sam rekla da je Tatjana napravila nešto veliko. Nešto prijeko potrebno našoj djeci, ali i nama. Nadam se da ćemo uskoro čitati i o hrvatskim muškarcima – možda onima manje poznatima, ali svejedno važnima.

Ne znam usudim li se priznati da mi je čitanje nekih priča potjeralo suze na oči. Čitajući te kratke, ali jezgrovite priče, shvatila sam koliko su te žene bile hrabre, kolike su planine pomaknule, s kolikim se vjetrenjačama borile, da bi mi danas živjele kako živimo. Saznanje da čitam o junakinjama koje su mijenjale položaj žena u Hrvatskoj, a do danas im nisam znala ni ime, strašno me rastužila. Zato iz svoje osobne perspektive od srca zahvaljujem Tatjani za Sizifov posao koji je odradila s ovom knjigom, jer jedan je život sigurno promijenila.

Znanstvenice, političarke, umjetnice, novinarke, sportašice, učiteljice – njih pedeset očarat će vas svojim životnim pričama. A za naše male neustrašive djevojčice i dječake, na kraju svake priče nalaze se po tri pitanja da malo potaknu moždane vijugice i pobrinu se da se pročitano ne zaboravi.

Priče o neustrašivim hrvatskim ženama zaslužuju biti čitane u svakom domu, zaslužuju biti u lektiri, zaslužuju svoj nastavak, dva, tri, zaslužuju mušku inačicu, dvije, tri, zaslužuju da se o njima piše, govori, zaslužuju da budu najprodavanija, najposuđivanija, najčitanija knjiga ove godine.

Tatjana, Alis, Ivana, svih sedamnaest ilustratorica koje su napravile predivne crteže da poprate priče, sponzori, svi koji su zaslužni da ova knjiga dođe do čitatelja – hvala vam. I neka ovo bude samo početak ❤

dr. sc. Hetty van de Rijit, dr. sc. Frans Plooij, Xaviera Plas-Plooij – Čudesni tjedni

preveli: Marija Perišić, Suzana Sesvečan i Ruđer Jeny

izdavač: Egmont Hrvatska

 

Kada novorođenče stigne na svijet, ono nije jedino koje je dospjelo na nepoznat teritorij. Koliko god se budući roditelji pripremali za dolazak tog malog smotuljka, uvijek će postojati barem jedno područje koje nisu pokrili. Najčešće iz razloga jer to područje nije pokriveno literaturom i drugim dostupnim izvorima informacija. A njihovi roditelji… ma, tko se toga još sjeća?

Koncept skokova u razvoju jedno je od najneistraženijih područja, s najmanje dostupnih informacija, roditeljima najnepoznatije, a opet jedno od onih koje bez iznimke zahvaća svako dijete. Za razliku od nicanja prvih zubića ili prvih koraka, skokovi u razvoju događaju se uglavnom u istom periodu za svako dijete – samo treba uzeti u obzir da se tjedni u kojima dolazi do skokova računaju od datuma očekivanog poroda, a ne od datuma rođenja djeteta.

Neprepoznatljiv plač djeteta, koji se ne smiruje unatoč tome što ste poduzeli sve korake koji inače nepogrešivo zaustavljaju suze, nekoliko dana nevjerojatne potražnje za hranom, nakon kojih slijedi nekoliko dana neuobičajeno dugog sna, da bi sve kulminiralo naglim prerastanjem robice koja je još jučer savršeno pristajala – tako su izgledali skokovi kod mojih dvoje. Oni svima poznati grčevi – također skokić, jer prilagodba probavnog sustava na unos hrane putem želuca, umjesto krvlju, boli k’o sam vrag.

U prve dvije godine djetetov je razvoj najkompleksniji i najintenzivniji. Od jedne stanice, koja je diobom postala plutajući fetus, sada je pred nama pravo malo živo biće s nevjerojatno zahtjevnom zadaćom prilagodbe na svijet izvan majčinog tijela. Taj razvoj događa se u takozvanim skokovima, koji nastupaju svakih nekoliko tjedana i predstavljaju izrazito velik napor za to malo biće.

Uz fizički razvoj – u kojemu primjećujemo djetetov rast, dobivanje na težini, zatvaranje one famozne fontanele (ona je bila uzrok mojih neprospavanih noći tijekom prve godine, a ne bebino buđenje), izbijanje mliječnih zubića – u prvim dvjema godinama izrazito je snažan i onaj mentalni, a upravo on je najnaporniji za bebu. Od tabule rase, kako često znamo reći za novorođenče, većina djece do druge godine naveliko hoda, jede normalno, počinje govoriti, primjećuje i shvaća većinu stvari oko sebe, a dio njih već zna i svoje fiziološke potrebe preseliti iz pelene u toalet, kao i odjenuti se samostalno. Igra postaje samostalna, hranjenje također, da ne nabrajam dalje. Zamislite sebe da u dvije godine morate naučiti toliko novih vještina doslovce od nule – da ste normalni, poludjeli bi 😉

Skokovi u razvoju daleko su veći stres za dijete koje ih proživljava, nego za roditelje, no tako male bebe brzo zaboravljaju, dok mi odrasli pamtimo ponekad kao slonovi 🙂 Upravo zato su se autori ove opsežne knjige dosjetili napraviti pomno isplaniran i istražen priručnik za mlade roditelje, posvećen upravo najstresnijem razdoblju prvih godina djetetova života – skokovima u razvoju.

Detaljno je opisano deset ključnih skokova u prvih dvadeset mjeseci djetetova života – sa znakovima koji im prethode, simptomima svakog pojedinog skoka, savjetima što možete učiniti (osim čekati da prođe) i kako se vi i dijete možete nositi s posljedicama skokova. A biti će ih 🙂

Poseban dio na samom kraju knjige posvećen je odnosu skokova u razvoju i spavanja kod djece. Vrlo važna tema, ako mene pitate. Nakon prvih nekoliko skokova, ja sam kod svojih dvoje primijetila uzorak – nervoza, povećan apetit, povećana potreba za snom i, konačno, rast, koji je ponekad bio zapanjujuć i doslovce preko noći. Sjećam se jedne situacije, kada smo muž i ja bili na rubu živaca jer je stariji sin (tada je imao oko četiri-pet mjeseci) spavao nenormalno dugo. Imali smo senzornu ploču, koja je bilježila disanje, tako da smo barem s te strane bili mirni. Sjećam se kako smo se, u svoj toj muci, šalili kako će se probuditi visok dva metra i ušetati u dnevni boravak da pita što ima za ručak. Spavao je od 18h do 10h idućeg dana. Kada se probudio, bio je raspoložen i, naravno, neopisivo gladan 🙂 Tada smo uhvatili grif tih skokova i počeli cijeniti duga spavanja, iako se spomenuti rekord nikada nije oborio. Dosad. Za to čekamo pubertet i izlaske 😉

Čudesni tjedni priručnik je koji mojoj generaciji novopečenih roditelja nije bio dostupan, no u eri Interneta, ne možemo se potužiti na nedostatak informacija. No, ovako skupljene na jednom mjestu, sistematično složene i uz pregršt iskustava drugih roditelja u istoj situaciji, zlata vrijedi. Ako očekujete prinovu ili ste novopečeni roditelj, ako imate nekoga u obitelji tko je u slatkom iščekivanju, srdačno preporučam ovu knjigu. Vjerujte mi kada vam kažem da će vam uvelike olakšati porođajne muke, koje, vjerovali ili ne, počinju tek nakon poroda, ali vrijede svake sekunde 😉

Robert Galbraith – Smrtonosno bijelo

prevela: Mirna Čubranić

izdavač: Mozaik knjiga

Četvrti nastavak serijala o popularnom privatnom istražitelju Cromoranu Strikeu čekali smo stvarno dugo. Nakon čitanja bit će vam jasno zašto. Najkompleksniji, najzahtjevniji, ujedno i najbolji roman iz serijala bio je vrijedan čekanja.

Nakon što dezorjentirani i psihički poremećen mladić Billy, poput oluje uleti u Strikeov ured, tvrdeći kako je svjedočio ubojstvu djeteta, istražitelj i njegova partnerica Robin Ellacott zainteresirat će se za slučaj. No, istraživanje halucinacija poremećenog mladića ne plaća stanarinu, tako da će usporedo s time biti prisiljeni prihvatiti angažman ministra Chiswella, koji želi da dvojac otkrije tko stoji iza ucjene koja mu stoji nad glavom. Ministar nije škrt na honoraru pa Strike i Robin ulažu sve svoje snage u otkrivanje ucjene, a sve ostale slučajeve stavljaju u drugi plan. Istraga će ih voditi od Donjeg Doma, preko uzgoja konja, do neizbježne povezanosti s halucinacijama mladog Billyja. Obiteljske razmirice, politička podmetanja i zločini koji su mogući samo kada se prethodno dvoje spoji, čine okosnicu ovog fenomenalnog krimi romana.

Nevjerojatno detaljna i kompleksna priča, definitivno je Galbraithovo najbolje djelo. Serijal o Cormoranu Strikeu pratim od prvog nastavka i, iako su mi svi bili fantastično napisani, Smrtonosno bijelo ima dodatnu prednost u dubljoj i opsežnijoj razradi priče, kao i u većem broju upletenih likova. Dva odvojena zapleta, koji se u konačnici spajaju u jedan, nakon gotovo sedamsto stranica možda ne donose završetak s wow efektom, ali definitvno zaslužuju sve pohvale.

Paralelno s istragom pratimo razvoj odnosa između Cormorana i Robin, koji se počeo graditi još u prvom nastavku – kako poslovni, tako i privatni. O tome neću pisati u detalje, da ne pokvarim prethodne nastavke onima koji nisu čitali, ali reći ću samo da meni razvoj njihovog privatnog odnosa kakav je autor zamislio nekako ne leži – iako, može se i to drastično promijeniti, moj je sud temeljen na onome gdje su stali na kraju Smrtonosnog bijelog 🙂 Unatoč mom osobnom neodobravanju smjera u kojemu Cromoran i Robin idu na privatnom planu, njihov poslovni odnos i slučajevi koje istražuju osjetno napreduju i upravo zato se veselim idućem nastavku, za koji sam sigurna da će doći, samo je pitanje kada.

Unatoč činjenici da uredno budem izvrgnuta iščuđavanju i pokudama, nemam običaj skrivati činjenicu da nisam pročitala niti jednu knjigu iz serijala o Harryju Potteru. Roman Prijevremeni izbori bio je moj prvi susret s J.K. Rowling i nisam bila nezadovoljna. No, čini mi se da je serijal kriminalističkih romana koje piše pod pseudonimom Robert Galbraith pokazao njezin pravi izričaj – to mogu potvrditi ili opovrgnuti fanovi HP-a 🙂 Mislim da je pravedno očekivati da knjiga od skoro sedamsto stranica ima dosadnih dijelova – jednostavno je neizbježno, no u ovom slučaju, moram vam reći da ih nema. Vjerojatno zbog same duljine priče kraj nije onoliko šokantan koliko bi možda bio da je broj stranica upola manji, no niti prethodni nastavci nemaju tu notu iznenađujućeg kraja. Ne očekujete da je krivac onaj koji je, ali vas ne iznenađuje kada doznate da zapravo on jest ubojica. Pomalo u maniri Poirota i Holmesa… dobrih starih detektivskih krimića na koje smo pomalo zaboravili. Činjenica da kraj nije bombastičan, kao što je popularno u posljednje vrijeme, ne umanjuje vrijednost i napetost priče, jer jedini razlog zbog kojeg ćete htjeti ispustiti ovu knjigu iz ruku bit će bol u rukama od držanja knjige 😉

J.K. Rowling zna pisati, definitivno zna zadržati pažnju čitatelja, čak i na dijelovima koji se čine nevažnima i usputnima, no nekako uvijek završe kao bitni za radnju. Dok ne dođe na red predivna kolekcija romana o mladom čarobnjaku, serijal o nezgodnom detektivu biti će jedino na čemu mogu suditi o svjetski poznatoj autorici, a sud je više nego pozitivan.

Od Zova kukavice, preko Dudovog svilca i Karijere zla, sve do Smrtonosnog bijelog, sazrijeva priča, sazrijevaju likovi, sazrijeva autorica. Zavidim onima koji nisu čitali i tek kreću – čeka vas nezaboravna vožnja.

Ružica Brečić, Jelena Filipović – Priručnik za male ekonomiste (financijska pismenost za djecu)

izdavač: Naklada Ljevak

Posljednjih godina čini se kako nam je novac postao središte svijeta. Novac pokreće svijet, a svijet se okreće oko novca. Plaća, režije, hrana, odjeća, obuća, automobil, rate kredita, otplata kreditnih kartica – svaki dan novac je u središtu pozornosti. Stoga ne čudi kako današnja djeca od najranije dobi i sama počinju razmišljati o novcu.

U vrijeme kada su naši roditelji bili djeca, savršen poklon bili su slatkiši – koji su tada bili rijetkost.

Kada smo mi bili djeca, savršen poklon bila bi igračka – nije ih tada bilo puno.

Današnjoj djeci, kada su u pitanju pokloni, nema boljeg od šuškave novčanice – pogađate, danas je rijetkost.

Imam osjećaj da se ljudi danas muče doći do novca više nego prije, a opet nekako kao da trošimo više no ikada. Naizgled jedno poništava drugo, no samo dok u jednadžbu ne ubacimo pošast kreditiranja potrošnje. Nema osobe danas koja ne posjeduje barem jednu kreditnu karticu ili nije kupila nešto na kredit – od mobitela pa sve do stana. Djeca odrastaju u izobilju dostupnih proizvoda, ali žive na dug slušajući onu groznu rečenicu “nemamo sada novca za to”.

Vremena se mijenjaju i, koliko god mi bili skloni okretanju očima na roditelje koji djeci kupuju svaku sitnicu i na djecu koja prilikom svakog posjeta trgovini nešto traže, smatrajući kako su razmaženi, danas je tako. Ruku na srce, ne bismo ni mi bili puno drugačiji da su nam na svakom koraku pod nos gurali nešto šareno, fino, slatko, nešto što pjeva, skače, šalje poljupce… nismo dobivali puno stvari jednostavo jer ih nije bilo. Kao roditelju, često mi je jako teško objasniti djeci zašto im to što su upravo ugledali zaista nije potrebno, kako kod kuće imaju hrpu stvari koje ne koriste i da je to jednostavno previše novca za pet minuta zabave. Maloj djeci teško je objasniti vrijednost i važnost novca. No, tome su vješto doskočile autorice ovog priručnika.

Priručnik za male ekonomiste, sistematična je knjižica, koja na djeci razumljiv način govori o radu i vrijednosti rada, načinima na koje djeca mogu “zaraditi” novac, objašnjava što je to novac, povijest novca, upoznaje djecu s novčanicama i kovanicama naše domaće valute, kao i s nekim od najrasprostranjenijih svjetskih valuta, upoznaje ih s virtualnim inačicama novca poput debitnih i kreditnih kartica. Namjenjen djeci osnovnoškolskog uzrasta, mališane uči o potrošnji, pametnoj raspodjeli novca, reklamama, štednji i svim informacijama koje bi im mogle biti korisne, kao i o poduzetništvu kao izvoru zarade te osiguranju. Na samom kraju autorice su pripremile i mali test znanja, nekoliko zadataka te rječnik važnih pojmova.

Ako i vaša djeca stalno istresaju svoje novčiće iz kasice, broje ih i računaju što si za trenutni iznos mogu kupiti, ili za svaki obavljeni poslić u kući pitaju “koliko sam zaradio/la?”, ako po trgovini hodaju gledajući u pod u nadi kako će pronaći neki zalutali novčić, ili im se oči zacakle kada bake i djedovi za rođendane i blagdane umjesto velikog šarenog poklona izvuku kovertu – onda je krajnje vrijeme da im nabavite ovaj priručnik. A, s obzirom da sam i ja puno stvari saznala iz njega, neće škoditi ni roditeljima da ga pročitaju 😉

Mario Benedetti – Primirje

prevela: Željka Lovrenčić

izdavač: Iris Illyrica

Martín Santomé ima četrdeset devet godina. Udovac je posljednjih dvadeset godina i ima troje odrasle djece. Radi u uredu posao računovođe i pola godine dijeli ga od mirovine. Što bi se u životu jednog prosječnog Urugvajca moglo događati da je vrijedno spomena na stranicama jednog od najznačajnijih romana Marija Benedettija?

Kada u ured Martína Santoméa dođe troje novih kolega, od kojih je jedna kolegica, mlada Laura Avellaneda, do tada besprijekorna rutina “ostarjelog” računovođe doživjet će neočekivani prevrat.

Martínova supruga Isabella umrla je dvadest godina ranije, rađajući njihovog najmlađeg sina. Od tada on je svojoj djeci i majka i otac. Posao i odgoj djece bio mu je čitav život i sada, na pragu mirovine, mora odlučiti što će sa svojim danima kada više ne bude morao odlaziti na posao, a djeca su redom odrasli dvadeset-i-nešto godišnjaci.

Portretirajući vrijeme koje je većini nas samo poglavlje u knjigama iz povijesti, Benedetti nas je doveo u pomalo nezavidan položaj. Sredina pedesetih godina prošlog stoljeća bilo je drugačije vrijeme od ovoga u kojemu živimo danas. Stvari koje danas smatramo normalnima, tada je bilo normalno smatrati čudnima i bolesnima. Položaj i odgovornosti žene u društvu, homoseksualnost, pa čak i vrijeme umirovljenja za koje u knjizi vidimo da glavnog junaka čeka s pedesetim rođendanom, danas je nezamislivo da doživljavamo i proživljavamo na način na kojih ih doživljava i proživljava Martín Santomé.

Dan po dan, u Martínu se razvijaju osjećaji prema mladoj kolegici Avellanedi i s vremenom otkrije kako su osjećaji obostrani. Upuštajući se u vezu s djevojkom koja je tek neznatno starije od njegove kćeri, Martín je posve svjestan posljedica koje takva veza nosi – po njega, po nju, ali i po njihove budućnosti. Svjestan je kako je pred Laurom čitav život, dok je pred njim možda desetak dobrih godina. Zbog toga ne želi ulaziti u ozbiljnije planove, iako ništa ne bi želio više nego da ju oženi. Uspoređujući osjećaje prema Lauri s onima prema pokojnoj supruzi, dolazi do zaključka koliko je ova ljubav dublja, jača i koliko ga ispunjava. Prikaz te zrele ljubavi, koja je evolucijski daleko naprednija od one mladenačke, i dan danas može nam poslužiti kao nit vodilja prema budućnosti, usudim se reći starosti, bez straha da će nam srce ostarjeti zajedno s tijelom. Iako Martín ima tek nepunih pedeset godina, u vremenu u kojemu on živi to se smatra starošću – čovjek je na pragu mirovine, pobogu 🙂

Koliko je ljubav u poznim godinama u stanju promijeniti pogled na svijet, probuditi dušu koja je već spremna za smiraj života, pokazuje promjena Martínovog odnosa prema poslu i skorom umirovljenju – od brige o tome kako će provoditi dane u mirovini do sreće jer će ti dani biti ispunjeni Avellanedom. Paralelno s ljubavnom pričom događa se i ona očinska, roditeljska, odnos s djecom koji je najblaže rečeno izazovan i turbulentan – s dvojicom sinova barem, kćer je ocu jedina podrška, ali i oslonac.

Nevjerojatno poetično pisana, priča o Martínu Santoméu prikazana je u obliku dnevničkih zapisa glavnog lika, kroz koje iz prvog lica dobivamo uvid u neočekivanost, ali i dubinu i silinu emocija koje u njemu izaziva mlada kolegica. Njegove emocije opisane su pjesničkom odmjerenošću – onom koja izaziva snažan učinak u svojoj, pa, odmjerenosti.

S puno strana čula sam da je Benedetti fenomen, da ima nevjerojatno poseban stil pisanja, da ću uživati, no svejedno nisam mogla osvijestiti što sve to točno znači dok nisam pročitala knjigu. Primirje ima sva obilježja književnih klasika, osim onog negativnog da je teško i naporno za čitanje. Pitka, dinamična, a opet polagana priča, melem je za oči i dušu, ali posjeduje i jednu notu koja će obradovati sve željne drame – neočekivani obrat pri kraju, koji me je trgnuo iz mirnog toka.

Plodni urugvajski pisac, kod nas prilično nepoznat, dobio je svoje priznanje zahvaljujući Iris Illyrici pa tako uz Primirje u hrvatskom prijevodu možemo čitati jedan od njegovih posljednjih romana, Talog kave. Ako još niste otkrili ovo urugvajsko blago, krajnje je vrijeme da to učinite.

 

Marija Jurić Zagorka

napisao: Tomislav Zagoda (prema knjizi Zagorka, kroničar starog Zagreba, autora Borivoja Đorđevića )

ilustrirao: Dario Kukić

izdavač: Opus Gradna

Svi smo za nju čuli. Neki su čitali njezine knjige. Većinom se slažemo da je bila nezamjenjiva figura u hrvatskoj književnosti. No, koliko zapravo znamo o njoj?

Koliko me pamćenje služi, nismo se previše bavili Zagorkom u školskim danima. Je li se nešto promijenilo otkako sam ja išla u školu, sumnjam. Najpoznatija hrvatska književnica, uz Ivanu Brlić Mažuranić nepravedno je zapostavljena. No, posljednjih godina Zagorka se vraća u vidokrug hrvatske čitalačke scene. Ponovno ju otkrivamo, ponovno ju izdajemo, ponovno ju čitamo. Zagorka je ponovno in. No, koliko smo zapravo svjesni njezine važnosti u hrvatskoj povijesti?

Na pristupačan, edukativan način, vrijedna ekipa Opus Gradne odlučila je približiti Zagorkin život onim najmlađima. Uz predivne ilustracije Daria Kukića, mlade čitateljice i čitatelji saznati će mnoge zanimljivosti iz Zagorkine biografije, koje su vjerojatno nepoznanica i njihovim roditeljima.

Kao, primjerice, da je Zagorka bila prva hrvatska novinarka, u vrijeme kada je za ženu jedino dolično bilo da brine o kući i djeci. Imala je vrlo moderne stavove za ono vrijeme, borila se za prava potlačenih skupina, protivila se germanizaciji i mađarizaciji Hrvatske, a sve to dok je “uživala” neprestana podmetanja i šikaniranje od strane muških “kolega”.

Osim što je bila prva hrvatska novinarka, usudila bih se reći i da je bila prva hrvatska feministkinja, ne dozvoljavajući da ju smatraju manje vrijednom zbog toga što je žena i aktivno se boreći da se stav društva po pitanju žena promijeni. Jedina osoba koja joj je bila bezrezervna potpora bio je biskup Josip Juraj Strossmayer, koji je u njoj prepoznao talent i poticao ju da svoj talent pretoči u riječi. Zahvaljujući njemu i tvrdoglavom karakteru majušne novinarke, danas možemo uživati u možda prvim primjercima žanra povijesnih ljubića, ako ne u svijetu, onda zasigurno na našim prostorima.

Sama protiv svijeta, uspjela je doživjeti duboku starost i svoj život okončala je mirno, u snu, u svom stanu na zagrebačkom Dolcu.

Toliko meni nepoznatih činjenica, toliko hrabrosti i ustrajnosti koja se krila u jednoj sićušnoj ženi, sve to obuhvaćeno je na nekoliko desetaka stranica ove predivne knjižice. Priča o jednoj od najutjecajnijih književnica hrvatske povijesti, koja je postala cijenjena tek dugo nakon svoje smrti, bit će pravo otkrivenje, poslastica za vas i vaše male čitače.

Nedavno sam komentirala na statusu jedne prijateljice kako ne volim kada se oko nečega stvori hype, posebno ako to nešto nije od životne važnosti (tema je bila posljednja sezona Igre prijestolja, ako baš morate znati 🙂 ), no sada ću sama sebi skočiti u usta (ili tipkovnicu) i reći kako mi se sviđa hype koji se posljednjih nekoliko godina digao oko literature za djecu koja obrađuje priče o velikim osobama iz povijesti, ali i sadašnjosti. Počelo je Pričama o mladim buntovnicama, a do danas se proširilo na nebrojene inačice te fenomenalne ideje pa tako sada imamo u pripremi i Dječake koji se usude biti drugačiji, ali i “hrvatske buntovnice” – Priče o neustrašivim hrvatskim ženama. Činjenica je da nam nedostaje knjiga o velikim umovima hrvatske pa i svjetske povijesti prilagođenih djeci i sretna sam da se taj trend mijenja. Bilo bi fenomenalno kada bi Zagorka bila samo prva u nizu slikovnica o životima hrvatskih veličina iz književnosti, znanosti, sporta – i to obaju spolova.

Svaka čast na ideji i izvedbi, Opus Gradna, i nadam se da je ovo samo početak jednog divnog serijala.

Ani Galović – Dječak koji je volio prozore

izdavač: Despot infinitus

Kada mi je Ani poslala poruku izrazivši želju da pročitam njezinu zbirku priča, morala sam uzeti malo vremena da razmislim. Priče sa odjela za dječju onkologiju. Prvi instinkt bio je bježi, no jedna od inačica onoga bori se ipak je prevladala. Neke stvari možda jesu nelagodne i tužne, ali to ne znači da se one ne događaju ako mi zatvorimo oči. Znam da će mnogi osuđivati, no prvi instinkt da ne pristanem na čitanje knjige bio je vođen isključivo onim “što ne znam, ne može me boljeti”. Ali trebam znati. Trebamo znati. Treba nas boljeti, iako će to biti jedva mala neugoda u usporedbi s onime što proživljavaju djeca na spomenutom odjelu i njihovi roditelji. Iz poštovanja i podrške njima trebamo čuti kakav je njihov svijet, čuti njih, doznati njihovu stranu.

Ani nije jedno od djece s onkologije, samo to ću reći. Ali imala je (i dalje ima) blizak kontakt s oboljelima, preživjelima i onima kojih više nema. U svojim pričama pokušala nam je približiti što proživljavaju, o čemu maštaju i što priželjkuju djeca, roditelji, volonteri, osoblje i svi koji su ikada nogom kročili na odjel dječje onkologije.

U dvadeset kratkih priča, crtica, ponekad i anegdota, Ani nam je približila svakodnevicu djece koja vode najtežu bitku života – onu s rakom. Skromne želje, veliki izazovi, nada koja nikada ne posustaje, vjera kako će nemoguće postati moguće, opraštanje od najmilijih, besane noći provedene na podu kupaonice, prijatelji koje više neće vidjeti i osmjesi – široki osmjesi prepuni optimizma. Sve se to sakrilo među junake ove knjige. Jer oni su junaci, oni pravi najpraviji. Oni, kojima je jedini pogled u svijet mali komadić zagrebačkog neba iznad crvenih krovova koji se vidi kroz prozor bolničke sobe.

Plakala sam, neću lagati. Plakala sam na svakoj priči. Plačem i sada dok se prisjećam. No, oni se smiju. Njihov odjel je šaren, njihovo osoblje je nasmijano, njihovi dani su puni vedrine – jer kada jednom vidiš koliko je život krhak, cijeniš svaki najsitniji detalj. Učimo od njih. Djeca su najbolji učitelji, a ovi borci naučit će vas više nego što ste spremni naučiti. Naučit će vas koliko su bitne stvari nebitne, a one koje uzimamo zdravo za gotovo znače čitav svijet. Miris krafne, pahuljice snijega koje se gomilaju na vanjskoj strani prozorske daske, okus domaćeg ručka, kosa, život bez boli…

Suprotno svemu prethodno napisanome, Dječak koji je volio prozore nije tužna knjiga. Ona nam daje dublji uvid u život djece s onkološkom dijagnozom, iznosi činjenice o njihovoj svakodnevici, a sve to nevjerojatno emotivno i pitko, stilski prekrasno.

Kod knjiga koje se bave teškom tematikom, pogotovo kada uključuju osobno iskustvo (izravno ili neizravno), nezahvalno je pisati osvrt, jer nekako imam osjećaj da što god napišem nije dostojno iskustva koje stoji iza priče. Zato zaključujem ovaj kratki osvrt s preporukom – pročitajte ovu knjižicu, upoznajte se s hrabrim pričama malih boraca, promijenit će vam perspektivu na vaš život, ali i na sliku koju imate o onkološkim pacijentima. Ani, hvala od srca za ovu knjigu i predivne priče u njoj.

Knjigu možete pronaći u Hoću knjigu knjižarama i web-shopu.

Laini Taylor – Kći dima i kosti

preveli: Martina Pranić i Vladimir Cvetković Sever

izdavač: Vorto Palabra

Karou balansira između dva svijeta – ovog našeg i onog drugdje. Na prvi pogled ona je obična učenica likovne umjetnosti u Pragu, pomalo čudna zbog svoje modre kose i brojnih tetovaža, no zapravo Karou je puno više. Za svog skrbnika Brimstonea – koji živi tamo drugdje – skuplja neobične relikvije: zube. Životinjske, ljudske, ne pita. Brimstone ju nagrađuje onim što ne može nabaviti nigdje – željama – pa Karou niti ne pokušava doznati što on čini s tim silnim zubima.

Kaoru se ne sjeća svoje obitelji, sjeća se samo Brimstonea, neobičnog stvorenja s ljudskim obličjima, koji ju je othranio. Svoje čudnovato djetinjstvo drži u tajnosti pred prijateljima iz ovog svijeta, no kada se na vratima koja su prolaz u drugi svijet počnu pojavljivati crni otisci ruku, a prema svjedočanstvima prolaznika ostavljaju ih neobični ljudi čije sjene imaju krila, na Karou će pasti teret spašavanja onog drugog svijeta. Svijeta u kojem su zatočeni Brimstone i ostala bića iz njezinog djetinjstva.

Na tom putu naći će joj se Akiva, neobičan čovjek, koji zapravo nije čovjek nego… recimo samo da će priča koju će otkriti i zajedno ispričati Akiva i Karou biti daleko više od obične ljubavne priče, daleko više od obične borbe dobra i zla (ako takva uopće postoji).

Kći dima i kosti moj je prvi susret s Laini Taylor. Oborila me s nogu. Pokosila. Kombinacija čarolije, mitova, religije, mašte i ljubavi koju je stvorila ovom knjigom na trenutke je bila više nego što sam mogla podnijeti. Ovisnički sam ju čitala, a prekretnice kojima je posipala put od prve do posljednje stranice samo su me još više činile ovisnom – i sad se pitam što dalje?

Kada me pitaju koji mi je omiljeni žanr, često diplomatski odgovaram da to ovisi o knjizi i da mi je svaki žanr super ako je priča dobra. To je živa istina, no počinjem se pitati nije li se možda ovaj YA distopijski, fantasy, ponekad i SF dio maaalkice uzdigao iznad ostalih – jer nekako imam osjećaj da uživam u tim knjigama daleko više nego što to očekujem kada krenem u čitanje.

Upravo knjige koje me se najviše dojme nekako me ostave bez riječi pa mi je teško i napisati osvrt. Kći dima i kosti pročitala sam prije skoro mjesec dana i tek danas sam pronašla nekoliko suvislih da napišem o njoj. A ubila me. Kako bi rekao naš Knjiški Zmaj “izula me iz cipela” 😉

Ako do sada nisam bila jasna, knjiga je odlična i pružite joj priliku čak i ako YA nije vaš prvi izbor. Nama koji smo ju pročitali ne preostaje ništa drugo nego čekati nastavak… nestrpljivo.