preveo: Matija Pospiš
izdavač: Planetopija
Alfred Adler tvorac je pravca u psihologiji koji je poznat kao individualna psihologija. Poput većine teoretičara koji su se nakon studija medicine opredijelili za psihijatriju, on je najprije svoj interes kroz teorijski rad usmjerio prema psihopatologiji, proučavajući neurotičnu osobnost pa je tek tijekom kasnijih godina svojim teorijskim razmatranjima obuhvatio normalnu osobnost.
Adlerova teorija može se sažeti u nekoliko osnovnih pojmova.
To su:
- težnja savršenstvu;
- osjećaj manje vrijednosti i kompenzacija;
- osjećaj zajedništva;
- teleologija;
- životni stil i
- stvaralačko ja.
Težnja savršenstvu je pokretač svih nagona, neraskidiv dio ljudske prirode. To nije potreba za vodstvom, stjecanjem utjecajnog položaja u društvu i materijalnih bogatstava. Adler smatra da je težnja savršenstvu potpuno prirodna, neraskidiva od života, ona je sila koja čovjeka vodi kroz razvojne faze do potpunog odrastanja, ostvarivanja cilja, a to je upotpunjenje. Ova težnja razlikuje se od osobe do osobe. Zdrava osobnost svoju težnju usmjerava prema društvenim ciljevima, dok je kod neurotične osobnosti ova težnja orjentirana prema ciljevima egocentrične prirode.
Odgovor osobe na neki oblik nedostatka je kompenzacija. Pod ovim se podrazumijeva razvoj nekih vještina i sposobnosti kojima se nadoknađuje tjelesni ili psihički nedostatak. Postoji mnogo primjera kompenzacije na djelu. Najčešće spominjan je primjer Demostena, koji je u djetinjstvu imao problem sa mucanjem, ali je vježbom uspio kompenzirati taj nedostatak i postati jedan od najvećih govornika u povijesti.
Tijekom kasnijeg teorijskog rada, pod pojmom osjećaja manje vrijednosti, Adler je podrazumijevao i inferiornosti koje su posljedica doživljene društvene ili psihičke nesposobnosti. Ovaj osjećaj rezultat je osjećaja nedovršenosti, nepotpunosti ili nesavršenosti koja može postojati u bilo kojoj sferi života osobe.
Osjećaj zajedništva je prema Adleru urođena predispozicija. Ljudi su po svojoj prirodi društvena bića, ali osjećaj zajedništva se ne razvija sam po sebi, jednostavnim izlaganjem osobe društvenim utjecajima, već je neophodno poticati i ohrabrivati razvoj ove predispozicije.
U tom smislu, Adler ističe značaj i vrijednost odgoja i obrazovanja. Kroz postepeni razvoj osjećaja zajedništva, čovjeku se pružaju mogućnosti za ostvarivanje krajnjeg cilja kroz rad, suradnju, prijateljstvo i doprinos društvu. Tako težnja savršenstvu biva socijalizirana, te umjesto osobne koristi i ambicija čovjek teži drugačijem cilju – a to je dostizanje ideala društva.
Osobnost čovjeka Adler shvaća kao cjelinu koja je usmjerena prema budućnosti. Svaka osobnost je cjelina, neponovljiva, jedinstvena; njezin cjelokupni život oblikovan je s jednim osnovnim ciljem formirajući pri tome njezin unikatni životni stil.
Stil života još je jedan od stožera Adlerove teorije. On je osnovno sustavno načelo po kojem funkcionira osobnost i koje organizira i upravlja svim dijelovima osobnosti. Ovim idiografskim načelom Adler objašnjava jedinstvo osobnosti, pri čemu naglašava da svaka osobnost ima svoj stil života i ne postoje dvije osobe kod kojih je taj stil identičan.
Dakle, čovjeka pokreće težnja savršenstvu i njegov krajnji cilj je dostizanje tog savršenstva, dok su načini postizanja tog cilja mnogobrojni. Životni stil je upravo skup načina, sve ono što i kako čovjek čini i misli na putu do cilja. Osoba pamti i uči sve ono što se uklapa u njen životni stil, dok sve ostalo minimizira ili potpuno zanemaruje.
Formiranje i uobličavanje životnog stila odvija se pod utjecajem osjećaja manje vrijednosti uslijed nekog vlastitog nedostatka, fizičkog ili psihičkog, realnog ili izmišljenog.
Nasuprot Freudu, koji je naglašavao snažan deterministički utjecaj konstitucionalnih čimbenika i doživljaja iz ranog djetinjstva na osobnost, Adler je zagovarao ideju da su ljudi više motivirani očekivanjima od budućnosti nego događajima iz prošlosti.
Tu se ne radi o vjerovanju u sudbinu i nužnu predodređenost, već o tome da ovdje i sada postoji subjektivno ili duhovno kao težnja (ideal) koji određuje sadašnje ponašanje.
Ovi fiktivni ciljevi zapravo su subjektivni uzroci psiholoških događaja. Ideal ili krajnji cilj kojemu se teži, a koji je nemoguće ostvariti, je poticanje težnje savršenstvu. Onda kada to stvarnost zahtijeva, osoba od ovog ideala može odvojiti „svoje Ja“.
Adler je svijest smjestio u središte osobnosti i na taj način postavio temelje psihologije usmjerene na „Ja“. Ljudi su svjesna bića, svjesna svog ponašanja i razloga tog ponašanja, vlastitih nedostataka i ciljeva. Kao samosvjesne individue planiraju i upravljaju vlastitim postupcima uz punu svijest o značenju tih postupaka.
Ovo je stajalište suprotno psihoanalizi koja je ulogu svijesti minimizirala i dodijelila joj ulogu nevidljivog otoka u moru nesvjesnog.
Nakon ne baš kratke edukacije o slabo poznatom psihologu i teoriji koji stoje iza ovog filozofskog romana, vrijeme je da napišem koju riječ i o samoj knjizi 🙂
Koncipirana poput dijaloga između mladića koji traži odgovore i filozofa koji ga prema njima usmjerava – forma tipična za starogrčke filozofe – Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima zapravo seže puno dalje od onoga što bismo očekivali na temelju naslova.
Koliko nas u životu određuju naslijeđena ponašanja, odgoj, traume iz djetinjstva i “šprance” ponašanja u koje smo zapali, a koliko smo sami u stanju preuzeti kontrolu nad svojim životom, pokazat će nam dijalog između mladića i filozofa.
Mladić iz ovog dijaloga zapravo smo svi mi. Ulovljeni u neprekidnom krugu traženja opravdanja za život, smišljanja isprika za svoja ograničenja i pomirenost sa svime lošim u životu pod izlikom sudbine, skeptični smo prema svemu što nam nudi sreću na dohvat ruke, jer ništa u životu nije jednostavno. No, sudbina nije ništa drugo doli obična riječ. Barem tako tvrdi naš filozof. Nitko nas ne spječava da se oslobodimo okova prošlosti i, usmjereni na budućnost, sami donosimo odluke o vlastitom životu. Koncentrirani na sebe, svoju individualnost, ali imajući na umu društvenu korist, možemo postati najbolje od sebe i doseći sreću. Zvuči jednostavno? I jest i nije. Ali biti će vam puno jasnije zašto se ponašamo kako se ponašamo i kako možemo doseći savršenstvo, ako pročitate ovaj izvrstan vodič, motivacijsku knjigu, svjetlo na kraju tunela i slamku spasa kada se uhvatimo zarobljenima u nekom ustajalom obrascu.
Za sreću je potrebna hrabrost, za ljubav i zajedništvo individualnost, a za promjenu svjež pogled na život. Nemoguće? Uvjerite se da je itekako moguće.
