B.A. Paris – Vrati me

prevela: Maja Opačić

izdavač: Mozaik knjiga

Prije dvanaest godina Finn i Layla vraćali su se s odmora u Francuskoj. Finn je otišao do toaleta i po povratku uočio kako je Layla nestala. Uslijedila je bjesomučna potraga, no Layli se od tog trenutka gubi svaki trag.

Sada, Finn je u sretnoj vezi s Laylinom sestrom Ellen. Zaručeni su i planiraju vjenčanje. Stvari su se konačno posložile u Finnovom životu, ali sklad iznenada narušava jedna malena babuška ostavljena na ogradi ispred kuće. Nedugo zatim pojavljuje se i druga. Potom e-mail s nepoznate adrese koji upućuje na to da je Layla ipak živa.

U igri živaca, boreći se s vlastitim umom, Finn će se ponovno baciti u potragu za davno izgubljenom ženom svog života, uvjeren da je živa i zbunjen što je čekala toliko dugo da mu se javi. Trag za tragom, Laylin povratak bit će sve izvjesniji, ali ona će ostati korak ispred njega dok u završnici koja para živce ne saznamo tko se krije iza misterioznih tragova i poruka s Laylinim potpisom.

Napeti psihološki triler koji će vas držati prikovanima za stranice, očito je specijalnost britanske spisaeljice B.A. Paris.

Iako mi je ovo prvi susret s pričom iz pera ove autorice, priča se kako je pokorila svijet svojim prethodnim naslovima Slom i Iza zaključanih vrata. Nakon što sam se na svoje oči (i živce) uvjerila kako gospođa Paris vješto barata umovima čitatelja, vjerujem da ću posegnuti i za prethodnim naslovima kako bih utvrdila gradivo.

Onoliko puta koliko je Finn promijenio osumnjičenika koji se krije iza Laylinih poruka, toliko pa i više puta stvorit ćete svoju vlastitu teoriju o ishodu priče, no na samom kraju i vi i Finn ostat ćete zatečeni otkrićem.

Ako ste raspoloženi za malo igre na rubu živaca i maratonsko čitanje, Vrati me je prava stvar za vas.

20190422_133356-1-01

Ichiro Kishimi, Fumitake Koga – Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima

preveo: Matija Pospiš

izdavač: Planetopija

Alfred Adler tvorac je pravca u psihologiji koji je poznat kao individualna psihologija. Poput većine teoretičara koji su se nakon studija medicine opredijelili za psihijatriju, on je najprije svoj interes kroz teorijski rad usmjerio prema psihopatologiji, proučavajući neurotičnu osobnost pa je tek tijekom kasnijih godina svojim teorijskim razmatranjima obuhvatio normalnu osobnost.

Adlerova teorija može se sažeti u nekoliko osnovnih pojmova.

To su:

  • težnja savršenstvu;
  • osjećaj manje vrijednosti i kompenzacija;
  • osjećaj zajedništva;
  • teleologija;
  • životni stil i
  • stvaralačko ja.

Težnja savršenstvu je pokretač svih nagona, neraskidiv dio ljudske prirode. To nije potreba za vodstvom, stjecanjem utjecajnog položaja u društvu i materijalnih bogatstava. Adler smatra da je težnja savršenstvu potpuno prirodna, neraskidiva od života, ona je sila koja čovjeka vodi kroz razvojne faze do potpunog odrastanja, ostvarivanja cilja, a to je upotpunjenje. Ova težnja razlikuje se od osobe do osobe. Zdrava osobnost svoju težnju usmjerava prema društvenim ciljevima, dok je kod neurotične osobnosti ova težnja orjentirana prema ciljevima egocentrične prirode.

Odgovor osobe na neki oblik nedostatka je kompenzacija. Pod ovim se podrazumijeva razvoj nekih vještina i sposobnosti kojima se nadoknađuje tjelesni ili psihički nedostatak. Postoji mnogo primjera kompenzacije na djelu. Najčešće spominjan je primjer Demostena, koji je u djetinjstvu imao problem sa mucanjem, ali je vježbom uspio kompenzirati taj nedostatak i postati jedan od najvećih govornika u povijesti.

Tijekom kasnijeg teorijskog rada, pod pojmom osjećaja manje vrijednosti, Adler je podrazumijevao i inferiornosti koje su posljedica doživljene društvene ili psihičke nesposobnosti. Ovaj osjećaj rezultat je osjećaja nedovršenosti, nepotpunosti ili nesavršenosti koja može postojati u bilo kojoj sferi života osobe.

Osjećaj zajedništva je prema Adleru urođena predispozicija. Ljudi su po svojoj prirodi društvena bića, ali osjećaj zajedništva se ne razvija sam po sebi, jednostavnim izlaganjem osobe društvenim utjecajima, već je neophodno poticati i ohrabrivati razvoj ove predispozicije.

U tom smislu, Adler ističe značaj i vrijednost odgoja i obrazovanja. Kroz postepeni razvoj osjećaja zajedništva, čovjeku se pružaju mogućnosti za ostvarivanje krajnjeg cilja kroz rad, suradnju, prijateljstvo i doprinos društvu. Tako težnja savršenstvu biva socijalizirana, te umjesto osobne koristi i ambicija čovjek teži drugačijem cilju – a to je dostizanje ideala društva.

Osobnost čovjeka Adler shvaća kao cjelinu koja je usmjerena prema budućnosti. Svaka osobnost je cjelina, neponovljiva, jedinstvena; njezin cjelokupni život oblikovan je s jednim osnovnim ciljem formirajući pri tome njezin unikatni životni stil.

Stil života još je jedan od stožera Adlerove teorije. On je osnovno sustavno načelo po kojem funkcionira osobnost i koje organizira i upravlja svim dijelovima osobnosti. Ovim idiografskim načelom Adler objašnjava jedinstvo osobnosti, pri čemu naglašava da svaka osobnost ima svoj stil života i ne postoje dvije osobe kod kojih je taj stil identičan.

Dakle, čovjeka pokreće težnja savršenstvu i njegov krajnji cilj je dostizanje tog savršenstva, dok su načini postizanja tog cilja mnogobrojni. Životni stil je upravo skup načina, sve ono što i kako čovjek čini i misli na putu do cilja. Osoba pamti i uči sve ono što se uklapa u njen životni stil, dok sve ostalo minimizira ili potpuno zanemaruje.

Formiranje i uobličavanje životnog stila odvija se pod utjecajem osjećaja manje vrijednosti uslijed nekog vlastitog nedostatka, fizičkog ili psihičkog, realnog ili izmišljenog.

Nasuprot Freudu, koji je naglašavao snažan deterministički utjecaj konstitucionalnih čimbenika i doživljaja iz ranog djetinjstva na osobnost, Adler je zagovarao ideju da su ljudi više motivirani očekivanjima od budućnosti nego događajima iz prošlosti.

Tu se ne radi o vjerovanju u sudbinu i nužnu predodređenost, već o tome da ovdje i sada postoji subjektivno ili duhovno kao težnja (ideal) koji određuje sadašnje ponašanje.

Ovi fiktivni ciljevi zapravo su subjektivni uzroci psiholoških događaja. Ideal ili krajnji cilj kojemu se teži, a koji je nemoguće ostvariti, je poticanje težnje savršenstvu. Onda kada to stvarnost zahtijeva, osoba od ovog ideala može odvojiti „svoje Ja“.

Adler je svijest smjestio u središte osobnosti i na taj način postavio temelje psihologije usmjerene na „Ja“. Ljudi su svjesna bića, svjesna svog ponašanja i razloga tog ponašanja, vlastitih nedostataka i ciljeva. Kao samosvjesne individue planiraju i upravljaju vlastitim postupcima uz punu svijest o značenju tih postupaka.

Ovo je stajalište suprotno psihoanalizi koja je ulogu svijesti minimizirala i dodijelila joj ulogu nevidljivog otoka u moru nesvjesnog.

Izvor: Samoobrazovanje.rs

Nakon ne baš kratke edukacije o slabo poznatom psihologu i teoriji koji stoje iza ovog filozofskog romana, vrijeme je da napišem koju riječ i o samoj knjizi 🙂

Koncipirana poput dijaloga između mladića koji traži odgovore i filozofa koji ga prema njima usmjerava – forma tipična za starogrčke filozofe – Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima zapravo seže puno dalje od onoga što bismo očekivali na temelju naslova.

Koliko nas u životu određuju naslijeđena ponašanja, odgoj, traume iz djetinjstva i “šprance” ponašanja u koje smo zapali, a koliko smo sami u stanju preuzeti kontrolu nad svojim životom, pokazat će nam dijalog između mladića i filozofa.

Mladić iz ovog dijaloga zapravo smo svi mi. Ulovljeni u neprekidnom krugu traženja opravdanja za život, smišljanja isprika za svoja ograničenja i pomirenost sa svime lošim u životu pod izlikom sudbine, skeptični smo prema svemu što nam nudi sreću na dohvat ruke, jer ništa u životu nije jednostavno. No, sudbina nije ništa drugo doli obična riječ. Barem tako tvrdi naš filozof. Nitko nas ne spječava da se oslobodimo okova prošlosti i, usmjereni na budućnost, sami donosimo odluke o vlastitom životu. Koncentrirani na sebe, svoju individualnost, ali imajući na umu društvenu korist, možemo postati najbolje od sebe i doseći sreću. Zvuči jednostavno? I jest i nije. Ali biti će vam puno jasnije zašto se ponašamo kako se ponašamo i kako možemo doseći savršenstvo, ako pročitate ovaj izvrstan vodič, motivacijsku knjigu, svjetlo na kraju tunela i slamku spasa kada se uhvatimo zarobljenima u nekom ustajalom obrascu.

Za sreću je potrebna hrabrost, za ljubav i zajedništvo individualnost, a za promjenu svjež pogled na život. Nemoguće? Uvjerite se da je itekako moguće.

20190420_100401-1-01

Marilena Dužman – Gdje mi je psihijatrica?

Marijana je u svojim četrdesetima. Razvedena je, ima dvoje djece. Bivši suprug Goran živi u istoj kući, samo u stanu na gornjem katu sa svojom novom djevojkom Anom. Ana je trudna. Zvuči kao meksička sapunica? Niste daleko!

Suočena s bezizlaznom situacijom u ustajalom braku, Marijana će pred svog supruga staviti papire za razvod kako bi ga trgnula i možda natjerala na promjenu. Predočene papire Goran potpisuje sa smiješkom i tu počinje čitava priča i agonija glavne junakinje. Dvije godine kasnije, Marijana je u svojoj psihoterapeutkinji Jasni pronašla novu prijateljicu, a Gorana kolega s posla Damir drži na samom rubu razuma. S ruba pada u trenutku kada u noćnom klubu upoznaje Anu, prijateljicu noći, i odvodi ju u svoj stan. Ani je Goran spas od bivšeg dečka koji ju ne ostavlja na miru, ali i od nesretnog života u kojemu je zapela. U trenutku kada dozna da je trudna, eksplodirat će sve tajne koje je ovaj nesretni ljubavni trokut skrivao. Vrti vam se u glavi? Pokušajte biti u njihovoj koži!

Prvijenac do sada nepoznate autorice Marilene Dužman zaista ima sve elemente sapunice: ljubavni trokut, dramu, pregršt tajni, ali i humora. No, sadržava i ozbiljnu notu koja se bavi zataškavanim problemima koji jednu obitelj mogu koštati svega. Zlostavljanje, zanemarivanje, nepovjerenje, financijski problemi, sve su to teme koje je Marilena obradila u ovoj knjizi. I to vrlo vješto, ako smijem dodati.

Vrlo kompleksni, ali svakodnevni likovi, u kojima ćemo se moći prepoznati i sami, sa svakodnevnim problemima, natjerat će vas da čitanje knjige doživite kao da ste zaista tamo, na licu mjesta. Pisana jednostavnim, ponegdje i kolokvijalnim jezikom, priča o Marijani, Goranu i Ani vješto je izbjegla zamku u koju posljednjih godina zapadaju neki domaći autori – pretencioznost. Zabavno, ali opet vrlo dramatično štivo, s nekoliko paralelnih, ali dobro razrađenih priča, vrlo je hrabar pothvat za jednu debitanticu, no Marilena je to vrlo vješto izvela.

Neizmjerno sam uživala u čitanju, bilo mi je teško odvojiti se od knjige i iskreno se nadam da ćemo imati priliku čitati više ovakvih uradaka na domaćoj sceni, jer očito je da ima potencijala. Treba nam lakih književnih nota, treba nam dobrih romana uz koje ćemo se opuštati, treba nam “hepiendova”, treba nam priča koje se ne dotiču više ratne tematike i učmalosti, melankolije i spleena, jer zaista nije sve tako crno. Kad se samo sjetim kakvih sam se depresivnih knjiga načitala iz pera domaćih autora, preostaje mi samo zavapiti “dajte nam još Marilena, Sanja i Tanja!”. Imamo potencijala, samo još moramo srušiti te izdavačke zidove i predrasude. Dajte nam više “lajt” književnosti, a manje pretencioznih nerazumljivih foliranata!

Knjige poput ove najbolja su terapija. Vi svoju možete nabaviti direktno od autorice putem privatne poruke, budući još nije dostupna u knjižarama (o tome govorim!). Treba nam više ovakvih naslova, da se ne bi kasnije svi redom pitali gdje nam je psihijatrica 😉

20190410_094408-1-01

Nikolina Topić, Carmen Calvo del Valle – Dnevnik mog djetinjstva

ilustrirala: Željka Mezić

izdavač: Mozaik knjiga

Prvi dani roditeljstva zbunjujući su. Odjednom je tu ta mala štruca koja samo plače, spava, jede i kaka. Kako da znamo što učiniti s njom?

Stoljećima su se žene u brizi za djecu oslanjale na intuiciju i iskustvo starijih žena. No, pokazalo se da to nije dovoljno. Vremena se mijenjaju pa tako i briga o djetetu postaje kompleksnija.

Kada krenuti s dohranom? Kako se boriti protiv dojenačkih grčeva? Što ako dijete nema stolicu? Što ako ima stolicu, ali je ona u duginim bojama? Što ako dijete bljucne i to je fluorescentno? Ovo zadnje sam doživjela sa svojim djetetom… ne preporučam.

Dolaskom prinove u obitelj, pitanja je mnogostruko više nego odgovora. A onda krenu i pitanja pedijatara na učestalim sistematskim pregledima. Nikakvo čudo da novopečeni roditelji izgube nit.

Zato su se drage dame Nikolina i Carmen pobrinule da osiguraju tu nit mladim roditeljima u obliku sveobuhvatnog dnevnika djetinjstva. Za svaki dan predviđene su rubrike u kojima možete voditi evidenciju svega što je dijete pojelo i popilo, koliko je spavalo, koliko puta je išlo na tutu, a osiguran je prostor i za bilješke roditelja, kao i ostale bilješke. Na samom kraju nalaze se korisni savjeti za odgoj djeteta, prijedlozi za edukativne, razvojne igre, kao i pjesmice, te smjernice za zdravu prehranu djeteta i zdravstveni savjeti.

20190421_104932-01

Koristan suputnik za prve godine djetetovog života, predivan poklon nekome tko očekuje prinovu, ukrašen prekrasnim ilustracijama, Dnevnik mog djetinjstva biti će vrijedan dodatak svim onim knjigama i časopisima o djeci koje znam da gomilate od prvog dana trudnoće 😉

20190417_180739-1-01

Marko Gregur – Mogla bi se zvati Leda

izdavač: HENA COM

Marka sam upoznala prije par godina na jednom samoborskom književnom događaju. Nismo razmijenili puno riječi, ni blizu dovoljno. Čitajući njegovu biografiju na kraju knjige, saznala sam da smo isto godište. To je čitanje ove priče učinilo još težim i emotivnijim.

Često imam dvojbu oko knjiga koje pokrivaju neku tešku temu, temu o kojoj je lakše šutjeti. Horoskopska sam vaga, dvojbe su mi sastavni dio života. Dio mene smatra da je čitanje takvih knjiga obogaćivanje svjetonazora, gledanje druge strane medalje, shvaćanje da postoji svijet i da postoje problemi izvan naša četiri zida – problemi s kojima se suočavaju stvarni ljudi, ljudi s kojima dijelim godinu rođenja. Ne znam zašto ta nesretna ‘82. čini toliku razliku, ni ja ne shvaćam, ali tako je. No, ona druga strana… pa, njoj je jednostavno teško čitati takve knjige. Ovoga puta sukobljavale su se na svakoj stranici, te dvije strane vage. Jedna je učila i shvaćala, dok je druga neutješno plakala. Na. Svakoj. Stranici.

Jedan od mnogih problema upravo je nemogućnost dobivanja djeteta. Svog. Biološkog. Neplodnost. Sjećam se prije nekoliko godina vodila se žustra rasprava oko toga u Saboru. I tada su se moje dvije strane svađale, jer jedna je smatrala da treba znati što ljudi koje smo sami izabrali da nas predstavljaju misle o tome, a drugoj je bilo fizički zlo od njihovih riječi. Nitko do njih nije razumio muku koju neplodni parovi prolaze. Nisam razumjela niti ja, ali sam suosjećala.

Marko nam je u ovoj priči pružio uvid u borbu s vjetrenjačama iz prve ruke. Mogla bi se zvati Leda je poluautobiografska knjiga o vlastitoj borbi njegove obitelji za djetetom. Da, napisala sam obitelji, jer muž i žena čine obitelj. Beskonačni pregledi, iščekivanja, punkcije, mučenja, a sve to samo za tu nesretnu plavu crtu na testu, koje se neke žene užasavaju. Svijet je nepravedan.

Nije svima suđeno imati djecu, reći će neki. Zašto? Zašto danas razmišljamo tako, kada je dostupna sva sila znanosti da omogući ljudima ono najdragocjenije u životu? Ne žele svi ljudi imati djecu i to treba poštivati, osobna je to stvar, ali zašto oni koji ih žele, a ne mogu imati, moraju sjediti na samoj margini društva i osjećati se kao nedostojni? Zato jer Hrvatska.

Ono od čega mi se stvarao najveći čvor u želucu i zbog čega sam ispod glasa psovala po ne znam koji puta ovu državu, bila je upravo borba s birokracijom. Priča se kako ima toliko neželjene djece u domovima, a nitko se ne pita zašto ta djeca nisu posvojena? Upravo zbog birokracije. U ovoj knjizi saznat ćete koliko odvratna ta naša birokracija može biti. Spoiler: obožavam Markovo izbacivanje frustracija na kraju knjige, upravo prema tim institucijama.

No, nije samo ono loše napisano u ovoj knjizi. Pisana u obliku dnevnika, pisama budućoj kćeri ili sinu, Mogla bi se zvati Leda vraća nas u neke davne godine, godine autorovog djetinjstva, upoznaje s članovima njegove (fiktivne ili stvarne, to samo on zna) obitelji, a sve kako bi svojem djetetu u dolasku pokazao odakle dolazi. Ti su me dijelovi vratili u moje djetinjstvo, donekle drugačije od Markovog, jer sam odrastala u drugom dijelu Hrvatske, podsjetilo me na čarobnu moć djetinjstva, koja ono najgore može pretvoriti u lijepe uspomene. Svako dijete ima pravo znati odakle potječe.

Kada sam uzela knjigu na čitanje, moram priznati da sam imala posve drugačija očekivanja. Napisao ju je muškarac, pa koliko emotivna može biti? Prevarila sam se. Sitni detalji, razmišljanja, obećanja budućem djetetu, sve me to ostavilo u suzama više nego ijedan drugi dio knjige. Prelazila sam stranicu za stranicom, u nadi da ću na zadnjoj stranici vidjeti tu rečenicu – Tu si, zoveš se Leda. Fabijan. Postao sam tata…

Mi žene često smatramo da imamo ekskluzivno pravo na emotivnost, no zaboravljamo da sve što proživljavamo mi, proživljavaju i oni, samo u sebi. Jer moraju biti jaki. Zbog nas.

Teška je tema, emotivna je priča, no kapa do poda autoru koji se odvažio pisati o nečemu tako osobnom, tako potrebnom, tako poučnom. Marka sam upoznala prije par godina, zapamtila sam ga kao nasmijanog tipa. Varate se ako mislite da je trava uvijek zelenija s druge strane.

Mogla bi se zvati Leda nema kraj, ona ima početak, a kraj pišu Marko i njegova “Jana” negdje u intimi svog doma, nadam se onaj sretni.

20190420_100700-1-01

Suzy Wengel – Skandinavska Sense dijeta

preveli: Marija Perišić i Ruđer Jeny

izdavač: Egmont Hrvatska

Malo koja žena dosegla je zrelu dob od četrdeset godina, a da nijednom u životu nije držala nekakvu dijetu. Ja još nisam dosegla taj čarobni broj, a prvi put sam na dijetu išla prije sedam godina. Tada sam, naime prvi puta zakoračila u troznamenkastu brojku bez da sam trudna. Oni koji me ne znaju iščuđavati će se toj brojci, dok će oni koji me znaju reći da to nije tako ni strašno s obzirom na moju visinu od sto osamdeset i pet centimetara. Ali strašno je, zaista je strašno. Ne samo iz perspektive nemogućnosti kupnje odjevnih predmeta (što je muka sama po sebi i kad nemam višak kila zbog ranije spomenute visine), čak niti zbog nelagode pri pogledu u zrcalo, nego zbog zdravlja. S dvoje male djece, nisam u mogućnosti priuštiti si da budem sebična po pitanju zdravlja, odnosno da ga zanemarujem zbog prejedanja. A prejedam se. Krivce mogu tražiti u sjedilačkom načinu života, jer nakon ozbiljnog bavljenja sportom u mladosti, posljednjih dvanaest godina samo sjedim, ili u konstantnoj mjesečnoj fluktuaciji hormona, zbog koje je ženama daleko teže izgubiti kile i održavati kilažu nego muškarcima, no pravi je krivac u mojoj glavi. U svim našim glavama. Jer kako je Suzy Wengel zaključila na samom početku ove knjige – ako smo mi žene u stanju pod kontrolom držati sve aspekte naših života, zašto to ne uspijevamo kada je u pitanju hrana koju unosimo?

Pojam dijete posljednjih otkad znam za sebe godina ima negativnu konotaciju jer podrazumijeva izgladnjivanje, uskraćivanje, namjerno trpljenje gladi i pretjeran kalorijski deficit u svrhu smanjenja tjelesne težine. Posljednjih godina programi prehrane koji su promicali taj princip (ne)ishrane polako su se maknuli sa scene i napravili mjesta dugoročnijim životnim stilovima, odnosno dijetama u pravom smislu riječi, koje su održive bez pretjeranog izgladnjivanja.

Sama sam uspješno dala priliku poznatoj LCHF prehrani, koju neću ovdje detaljno razrađivati, samo ću napomenuti da dobar dio smjernica preuzima Suzy u svojoj Sense dijeti. Rezultat je bio zapanjujuć, izgubila sam ¾ viška kilograma u samo četiri mjeseca, nikad se nisam osjećala bolje, nisam bila gladna i sve je bilo super. No, ta moja glava i… vratile se kile.

Najteže je promijeniti navike koje smo do djetinjstva stjecali, ne znajući koliko su loše za nas. Teško je resetirati svoj sustav, a još teže promijeniti navike ukućana i upravo zato većina žena na kraju odustane od dijete – jer je jednostavnije kuhati jedan obrok, pogotovo kada ostatak obitelji nema problema s kilažom i ne želi mijenjati svoje obrasce hranjenja. Ukratko, nema podrške.

Dok se nešto ne dogodi što promijeni čitavu priču. Ono što je Suzy Wengel učinila bilo je nešto što svi trebamo učiniti – reagirala je prije nego je bilo kasno. Prije nego se nešto dogodilo. Odgovornost za dvojicu sinova probudila ju je iz letargije i odlučila je uzeti svoje zdravlje i kontrolu nad svojom ishranom natrag u svoje ruke. I u tome je uspjela.

Osmislivši jednostavan koncept koji ne zahtijeva brojanje kalorija niti vaganje namirnica, izgubila je četrdeset kilograma prije osam godina i do dana današnjeg nije ih vratila. Svoje iskustvo podijelila je s nama u svojoj knjizi, ali mu je pridodala iskustva drugih ljudi koji su vratili svoje živote pomoću Sense dijete.

Detaljan opis koncepta prehrane, iscrpan popis namirnica, pristupačne kombinacije jela i dvotjedni startni plan obroka – sve je to Suzy uključila u ovaj sveobuhvatni priručnik za promjenu života. U ovoj knjizi pronaći ćete sve što vam je potrebno da usvojite životne navike po principu skandinavske Sense dijete i vratite zdravlje, liniju, ali ne i izgubljene kilograme, bez ikakvog odricanja ili ograničavanja namirnica.

Nadam se da ću konačno i ja krenuti tim putem, ali ovoga puta ne vraćati se na onaj stari. Dok još nije kasno.

Za kraj podsjetnik – Suzyno svjedočanstvo možete čuti uživo ako u srijedu 24. travnja u 18 sati posjetite promociju knjige Skandinavska Sense dijeta u Hoću knjigu Megastoreu u Zagrebu na kojoj će gostovati sama autorica. Dođite i uvjerite se da zaista postoje jednostavni trikovi koji pale kada je u pitanju skidanje kila.

20190417_180548-1-01

Chimamanda Ngozi Adichie – Draga Ijeawele, ili feministički manifest u petnaest savjeta

prevela: Jovana Šego

izdavač: Buybook

O Chimamandi Ngozi Adichie i njezinom pogledu na feminizam pisala sam već ranije ovdje.

U ovoj knjižici, autorica nudi savjete dugogodišnjoj prijateljici kako da svoju tek rođenu kćer odgoji kao feministkinju.

U petnaest predivno sročenih poglavlja, pronaći ćemo korisne savjete, ne samo za njezinu prijateljicu Ijaewele, nego za sve nas – podsjetnik kada zaboravimo tko smo i koliko vrijedimo. Tako Chimamanda svojoj prijateljici savjetuje da kćer odgaja kao jednaku muškarcima, ne ograničava joj igračke kojima se želi igrati, potiče ju da dijete upozna sa knjigama, ali i da joj objasni kako vrhunac ženinog života nije brak te kako je otac u jednakoj mjeri roditelj kao i majka i da sve stvari u vezi podizanja djeteta (osim dojenja, naravno) ravnopravno mogu raditi oba roditelja.

U svojih petnaest savjeta, autorica će se osvrnuti i na važne i teške teme, koje i dalje predstavljaju ogroman problem u svijetu, kao što su ugnjetavanje, rasizam, šovinizam, rodne uloge, tzv. lajt feminizam, kultura i različitosti – sve ono o čemu bi nam i samima dobro došao podsjetnik. Naročito kada, zadojeni raznoraznim doktrinama, zaboravimo da smo svi rođeni jednaki i da smo svi krvavi ispod kože.

U moru knjiga o odgoju djece, zanimljivo je da najkorisnije savjete možemo pronaći upravo u ovoj malenoj, šarenoj knjižici, pomalo neobičnog naziva. Chimamanda Ngozi Adichie ponovno je pokazala kako se u malo riječi može reći toliko puno, toliko važno i toliko korisno. Knjižica je ovo kojoj ćete se vraćati svaki puta kada posumnjate u svoju vrijednost kao žene, majke, prijateljice, po kojoj ćete željeti odgajati svoje kćeri, ali i svoje sinove i koju ćete pokušati podvaliti mužu između stranica dnevnih novina, a sve za opći boljitak ne samo vaše male zajednice, nego čitavog svijeta.

20190414_163212-1-01

Malin Persson Giolito – Živi pijesak

prevela: Sandra Ljubas

izdavač: Fraktura

“Smrdi po trulim jajima. Zrak je siv i mutan od puščanog praha. Svi su ustrijeljeni osim mene. Ja nemam čak ni masnicu.”

Ovim riječima autorica nas uvodi u priču. Direktno. Bespoštedno. U priču koja će promijeniti način na koji gledamo svijet oko sebe, naročito današnju mladež.

U elitnoj srednjoj školi došlo je do masovne pucnjave. Gotovo svi koji su se u tom trenutku zatekli u učionici poginuli su. Svi, osim Maje Norberg, koja sjedi u zatvoru i čeka suđenje za ubojstvo. Ona je ta koja je pucala.

Poput jednog od najboljih filmskih trilera pravosudne tematike, Malin Persson Giolito gradit će priču, baš kao i slučaj kojim se bavi, postepeno, napeto, otkrivajući novi presudni detalj svakim poglavljem. Nimalo laka tema, nimalo jednostavna priča, pružit će nam zakulisni uvid u temu koja posljednjih godina puni novinske stupce diljem svijeta – srednjoškolske masovne pucnjave.

Živi pijesak sintagma je koja se doslovce jednom pojavljuje u čitavom romanu, ali tako savršeno obuhvaća čitavu priču.

Maja ima sedamnaest godina i osuđena je za ubojstvo. Kriva je, no ono što se krije u pozadini njezine priče neće vas ostaviti nimalo ravnodušnima. Pogled u svijet švedske elite, njihovih potomaka koji žive u izobilju do te mjere da (kako je moj otac znao reći) od obijesti ne znaju što bi, svijet obiteljskog nasilja – fizičkog i psihičkog – i nepresušne teme neshvaćenosti tinejdžera u najvažnijim godinama njihovog odrastanja. Svijet zabava, droge i alkohola u potocima, svijet ljubavi, seksa i mojoj generaciji neshvatljivih odnosa, oružja, snobizma, bahatosti i pukog neshvaćanja, okončat će živote nevine djece koja su se zatekla na tom kobnom sastanku vezanom uz školsku predstavu, kada je iz torbe izvučena puška i započeo masakr.

Neću vam previše spoilati radnju, svakim poglavljem odmata se novi sloj priče, kako saznajemo nove momente presudne za budućnost Maje Norberg. Ono što ću vam otkriti jest da ćete sigurno drugačije gledati na mlade danas i da će vam se dojam s prvih nekoliko stranica do posljednje drastično promijeniti.

Svaka medalja ima dvije strane i ništa nije crno-bijelo. Ako ste roditelj, već znate da je to misao vodilja od malih nogu, a naročito kada su u pitanju tinejdžeri. Lako je iz naše perspektive govoriti kako se tragedije poout ove opisane u knjizi događaju negdje drugdje, daleko od naše male oaze sigurnosti, no to nije istina. Posljednjih dana svjedoci smo neviđenom nasilju na ulicama diljem naše zemlje i ako ne krenemo od odgoja, takvi će prizori biti sve češći.

No, da ne ispadne kako ova recenzija ima samo nekakvu pedagošku notu, Živi pijesak definitivno je – usudila bih se reći – fenomenalan pravosudni triler, s aktualnom tematikom, koji može parirati najvećim dostignućima doajena žanra Johna Grishama. Unatoč teškoj tragediji koju obrađuje, knjiga je užitak za čitanje, napose zbog jezovitog stila kojim započinje, ali i slojevitosti koja prožima kako likove, tako i samu priču.

Sada nam samo slijedi vidjeti je li švedska ekranizacija dostojno prenijela priču na male ekrane, budući da je televizijska serija snimljena prema ovom hitu već dostupna korisnicima Netflixa.

Ljubav je veća od svega, tako se kaže. Ljudi to cijelo vrijeme govore, neki čak izgledaju i kao da vjeruju u to. Tužiteljica tvrdi da sam učinila to što sam učinila jer sam voljela Sebastiana. Jer je moja ljubav prema njemu za mene bila veća od svega. Jer ništa drugo nije bilo važnije. Ali to nije istina. Jer užas je veći od svega, užas i strah od smrti. Ljubav ne znači ništa kada misliš da ćeš umrijeti.”

20190420_100839-1-01

Venecija: “Blogturalac” s jednim ciljem :-)

Putuj i čitaj: knjižara Acqua Alta, 25. ožujka 2019. – by Flixbus i Čitaj knjigu

Datum: peti ožujka. Poslijepodne. Dolazi poruka od koje bookblogerica u meni nakratko umre od sreće, nemirni crvek v riti pjeva hvalospjeve, a duša lutalica broji koliko je dugo prošlo od posljednjeg putovanja. Poruka kojom me Alis poziva na jednodnevni izlet u Veneciju i posjet glasovitoj Acqua Alta knjižari.

20190325_131228_HDR

Dugo mi je trebalo da složim ovaj post. Odugovlačila sam jer nekako nisam htjela staviti točku na čitavo iskustvo. Sada kada vidim da su sve cure podijelile svoje iskustvo s putovanja, zaključila sam da je krajnje vrijeme da i ja to učinim.

20190325_102344-1

No, što reći, a da već nije rečeno?

Ustajanje prije svitanja činilo se nemogućim, sedam sati u autobusu nepodnošljivim – Mrgud mi je srednje ime. No, znali smo kamo sve to vodi pa je svaka muka bila vrijedna. Rano ustajanje riješili smo kavom, a vožnja u autobusu bila je pjesma. Zabavne dosjetke i priče naše Dory, kojima su se smijali putnici s drugog kraja autobusa, bile su melem za uši i hrana za dušu. Saznali smo svašta, smijali se na glas, pa malo spavali, punili mobitele, slikali se, čitali i opet se smijali – kao da smo zaista na maturalcu.

Vožnja vaporettom od autobusne stanice do Ponte Rialto bila je božanstvena. Proljetni vjetar i miris mora, vizure venecijanskih zgrada u svim duginim bojama i buka brodskog motorića.

20190325_134404

Šetnja do knjižare bila je više utrka. Vrijeme nije bilo na našoj strani. Znale smo da bi mogle zaglaviti u knjižari, a bus za natrag neće nas čekati.

A zatim… raj… Kao da ulazimo u davno zaboravljenu špilju, jedna po jedna ulazile smo u raj za knjigoljupce. Knjige od stropa do kade/gondole/korita/stola, zagurane jedne između drugih, jedna na drugu, zgusnute da je nekima teško i naslove razabrati. No, za pravog bookworma ništa nije nemoguće. Ako se pitate jesam li koju nosila kući – naravno da jesam. Četiri komada. Knjige i bookići jedini su suvenir koji priznajem – magneti su prošlost 😀

20190325_141839

U redovima smo stajale da bi se slikale na poznatim stepenicama od knjiga, ispred zida od knjiga, na gondoli… Ne sjećam se kada sam se toliko naslikavala, ali kud svi Turci… Osjećala sam se poput prave Instagramuše – jedino moram još poraditi na poziranju 😀

20190325_141032

Brzinska kavica i juriš natrag istim putem. Vožnja do Zagreba ipak je bila malo tiša, što zbog umora što zbog oluje koja nas je sustigla u Sloveniji, ali svejedno smo super brzim i super točnim Flixbusom stigli na odredište pola sata prije nego što je bilo planirano voznim redom.

I što reći na sve ovo? Hvala Flixbusu i Čitaj knjigu na nezaboravnoj avanturi. Hvala curama zbog kojih su ovo putovanje obilježile salve smijeha – Alis, Nikolina, Dory, Alenka, Kristina, Ana i moje sekoslavke Renata i Dijana – bolje društvo ne bih mogla izabrati. Nego, spremam li kumquat i za Ljubljanu? 😉 #teamFlixbus do kraja 😀

Veselim se našoj idućoj bookblogerskoj avanturi, a vas ostavljam u društvu još nekoliko predivnih fotografija ❤

 

 

Sanja Srdić Jungić – Zvijezde među nama

izdavač: MB Books

U trenutku kada sam saznala da je Sanja napisala roman, bila sam u šoku. Prva pomisao bila mi je “Pa kad je još i to stigla?”. Bila sam jedna od rijetkih koji su imali privilegiju pročitati roman prije tiska. Ovo nisam niti Sanji rekla, ali nisam imala velika očekivanja.

Prije nekoliko godina uhvatila sam se čitanja manje poznatih, novih, mladih domaćih autora. Postotak knjiga koje su mi se svidjele u tom uzorku bio je poražavajuć. Još od tada imam zadršku prema nepoznatim autorima na domaćoj sceni. Nikoga ne odbijam, čitam ih i dalje, ali očekivanja su jako niska.

Zato sam se nemalo iznenadila kada sam primila Sanjinu knjigu u ruke (točnije u laptop) i shvatila da ju ne mogu pustiti. Ostala sam zatečena koliko je tema aktualna, zanimljiva, jedna od onih u kojoj se svatko od nas može prepoznati.

Nora je nadomak tridesetoj i shvaća da sa trenutnim stanjem života nije zadovoljna. Daje otkaz i odlučuje se naglavce baciti u nepoznato tako što prihvaća ponudu za statiranje na snimanju velike holivudske produkcije u Dubrovniku. Osim što se zbližava s ljudima iza kulisa, Nora igrom slučaja upoznaje slavnog glumca Lucasa Wintera, koji je bio njezina tinejdžerska zaluđenost zahvaljujući seriji koja ga je proslavila. Niz (ne)sretnih okolnosti navesti će Noru i Lucasa da provode više vremena skupa, sve dok se ne dogodi onaj kobni klik i privlačnost postane preočita, nezanemariva.

U svijetu poznatih veze su prvo što je na meti raznih znatiželjnika, novinara i obožavatelja. Zato iza dobrog dijela celebrity veza stoji dobro podmazana mašinerija koja se trudi da ta veza služi publicitetu. U jednoj od takvih mašinerija nehotice će se zateći i Nora i spoznati onu mračnu stranu holivudskog glamura.

Koliko jaka treba biti ljubav da pobijedi prepreke koje pred nju postavlja slava, saznat ćete ako se Norom upustite u ljubavnu avanturu života. Obećajem vam puno akcije, drame, smijeha i, naravno, ljubavnih zavrzlama, jer što je dobra ljubavna priča bez jednog ili više ljubavnih trokuta? 😉

Nošena fenomenalnim, prizemnim i dovitljivim dijalozima među likovima, ispunjena emocijama zbog kojih smo i sami proplakali nekoliko ili stotinjak noći, priča o Lucasu i Nori odvest će vas na putovanje preko svijeta na kojem ćemo jednom za sva vremena dobiti odgovor je li moguće ostvariti vezu s apsurdno zgodnim i mega-popularnim glumcem 😉

20190329_094942-1-01