Iben Dissing Sandahl – Igra na danski način

prevela: Suzana Sesvečan Lozina

izdavač: Egmont Hrvatska

Kada smo bili djeca, igra je bila nešto normalno. Nešto čime smo kratili vrijeme između obroka i spavanja, između obaveza. Igra je bila nešto čemu smo se radovali nakon dugih školskih sati i zadaće.

Zatim smo odrasli. Vremena za igru bilo je sve manje. Vremena su se promijenila i nekadašnja djeca dobila su djecu. Izašle su brojne knjige, metode odgoja stubokom se promijenile, a igra je postala obaveza. Roditeljska dužnost.

Sjećam se brojnih članaka u časopisima, na internetu, raznih knjiga i komentara po grupama na društvenim mrežama dok sam bila trudna pa i nekoliko godina kasnije – morate se igrati s djecom, morate voditi igru, poticati djecu.

Nešto mi u tome svemu nikako nije sjelo. Nije mi se činilo prirodno. Sve je zvučalo tako isforsirano, tako umjetno, tako neprirodno. Odlučila sam poslušati svoj instinkt i svoju djecu odgajati na način na koji ja smatram da je za njih najbolji. Ispostavilo se da je to danski način.

Igra na danski način igru gleda onako kakva je bila u mom djetinjstvu – spontana, slobodna, prepuštena dječjoj mašti. I to je jedini ispravan način.

Moram priznati da sam se, čitajući ovu knjigu, uhvatila kako se pitam zar je ovo nešto o čemu se treba napisati knjiga? Zar se to ne podrazumijeva samo po sebi? Očito ne.

Okružena sam roditeljima koji se trude svaku sekundu slobodnog vremena svoje djece ispuniti nekakvom aktivnošću kako im ne bi bilo dosadno. Onda kada ta ista djeca imaju deset minuta slobodnog vremena ne znaju što bi sa sobom. Ne treba ih kriviti, tako su ih roditelji naučili.

Ili, recimo, sveopća najezda igraonica. Nedavno sam u jednoj grupi na Facebooku vidjela upit jedne mame postoji li u našem gradu igraonica za djecu kamo bi mogla otići s djetetom kada je vani loše vrijeme i ne mogu ići u park. Zastala sam, još jednom pročitala i pitala se kamo to ide ovaj svijet ako ljudi vikendom ne mogu biti u kući jer je djetetu jadnom dosadno.

Ne mogu se prepoznati u modernom odgoju djece. Ne uklapa mi se nekako u sve što sam ja kao dijete proživjela i naučila. Uzmimo na primjer tu modernu “pošast” pozivanja djece na igru – organiziranog igranja. Vikend je. Dijete je obavilo svoje obaveze i sada ne zna što da radi. Majka se domišljato sjeti: mogla bih pozvati to i to dijete da dođe na igru. Bravo, majka je riješila djetetov problem. Njezinom djetetu nije dosadno, a možda je riješila problem i tog drugog djeteta. Često se uhvatim u neugodnoj situaciji kada takav poziv za svoje dijete moram odbiti. Nemamo naviku vikendom pozivati djecu na igranje. Vikendi su za nas. Ili nešto radimo kao obitelj, ili se moja djeca igraju sama, ili jedno s drugim. U konačnici, dosada je u našoj kući dobrodošao pojam. Nemate pojma koliki su se “izumi” rodili kao plod dječje dosade.

Poimanje dosade kod modernih roditelja samo je jedna od točaka kojih se dotiče knjiga Igra na danski način. U Danskoj dosada je također dobrodošla. Kao i slobodna, neorganizirana dječja igra, igra u prirodi i sloboda dječje mašte.

Igra je terapija, igra je ključna za zdravi razvoj djece i igra je nešto što ne trebamo nikada prerasti.

Unatoč konstantoj prisutnosti raznoraznih ekrana, djeci bi trebalo ograničavati pristup istima, ako pitate Dance. Teško je, daleko teže nego kada smo mi bili djeca i ona svima poznata uzrečica “u moje vrijeme…” potpuno je apsurdna s obzirom na brzinu tehnološkog napretka i svega što nam je danas dostupno. Djeci ne možemo uskraćivati tehnologiju, ali možemo i moramo spriječiti da im tehnologija uzme djetinjstvo.

S obzirom da bi našoj djeci to djetinjstvo moglo biti iščupano uslijed svih napada s tehnološke strane, možda ipak ima nešto dobro u onoj “u moje vrijeme…”, samo ju treba prilagoditi modernom vremenu i djeci priuštiti djetinjstvo kojeg će se s nostalgijom prisjećati kao što se mi prisjećamo svojih. Danci su to izvanredno usvojili.

U srijedu, 20. ožujka, sve što vas zanima o danskom odgoju djece i igri na danski način možete pitati samu autoricu. Toga dana u 17 sati, u velikoj dvorani Školske knjige u Masarykovoj 28 u Zagrebu održava se predstavljanje knjige Igra na danski način na kojoj će sudjelovati i sama autorica, a knjiga će biti dostupna za kupnju po promotivnoj cijeni.

Nicola Yoon – I Sunce je zvijezda

prevela: Zrinka Pavlić

izdavač: Znanje

Jeste li upoznati s leptirovim učinkom?

Leptirov učinak (engl. butterfly effect) označava da u složenim, nelinearnim dinamičkim i determinističkim sustavima postoji velika osjetljivost na mala odstupanja od početnih uvjeta. Iz tog razloga i vrlo male razlike u početnim uvjetima mogu dovesti do bitno različitih ishoda.

Za ovu metaforu zaslužan je meteorolog Edward Norton Lorenz, koji je bio u potrazi za formulom za nepogrešivo predviđanje vremenskih prilika. Primjetio je da i minimalna odstupanja kod unesenih podataka dovode do golemih razlika u rezultatima vremenske prognoze.

Pojam je skovao 1972. u svom predavanju o predvidljivosti: Does the Flap of a Butterfly’s Wings in Brazil set off a Tornado in Texas? (Može li mahanje krila leptira u Brazilu uzrokovati tornado u Texasu?) na sastanku Američkog udruženja za unapređivanje znanosti u Washingtonu.*

Preformuliranjem ili slobodnim tumačenjem gore spomenutog pojma, lako možemo doći do krilatice kojom se i sama služim posljednjih dvadesetak godina: sve se događa s razlogom. Možemo to nazvati sudbina, kismet, Bog ili čisto skeptički puka slučajnost, ali postoji nešto zbog čega se u točno određenom trenutku zateknemo na točno određenom mjestu, radeći točno određenu stvar. Postoji, dakako, i taj mali manevarski prostor koji nazivamo slobodnom voljom, ali njegov učinak je zanemariv. Naravno, to ne znači da možemo pasivno ploviti kroz život i dopustiti sudbini da odlučuje za nas, ali smatram da postoji razlog zbog kojeg donosimo upravo odluke koje donosimo. Sudbina (ili kako ju već birate zvati) se, kao glavnim alatom za upravljanje našim odlukama, koristi svima poznatom intuicijom. No, dosta o “teoriji”, bacimo se mi na knjigu 🙂

Natasha Kinglsey u Sjedinjene Američke Države doselila je prije deset godina. Imala je tek osam godina, kada je njezin otac odlučio okušati sreću u “obećanoj zemlji” i sa suprugom i djecom napustiti rodnu Jamajku. Jedna proslava, jedna čašica previše i jedan nesmotren razgovor s policajcem, obitelj Kingsley sada će koštati njihovog “obećanog” života. Te večeri moraju sjesti na avion i pokoriti se nalogu za deportaciju. Kingsleyjevi su, naime, ilegalni useljenici. A Natasha je ta koja je odlučna u posljednjem trenutku pokušati spriječiti deportaciju razgovorom s odvjetnikom koji bi mogao, putem rupe u zakonu, od suca tražiti odgodu provedbe naloga. U danu koji pratimo kroz ovaj roman, to je Natashin glavni cilj.

Daniel Jae Ho Bae druga je generacija useljenika iz Južne Koreje. Njegovi su roditelji ti koji su imigrirali, a njegov brat i on rođeni su u SAD-u. Sada je na njemu teret ispravljanja bratovih promašaja i pred njim je svijetla budućnost studija na Yaleu, koji bi trebao završiti doktorskom titulom – sve što su radišni roditelji željeli za njega. Još samo da obavi razgovor s bivšim studentom na Yaleu, koji bi mu trebao dati preporuku, i Daniel je spreman osvjetlati obraz obitelji Bae.

Na ulicama New Yorka, sudbina će htjeti da, nakon neobičnog zastoja vlaka za vrijeme kojega je kondukter održao skromnu propovijed, Danielu za oko zapne natpis na jakni jedne mlade djevojke i da se lepetom krila zakotrlja neviđeni tornado.

Nepopravljivi romantik, pjesnik, mladić koji nepopravljivo vjeruje u sudbinu i znakove, Daniel je potpuno atipični tinejdžer. Baš kao i Natasha, koja mu je sušta suprotnost sa svojim nemjerljivim skepticizmom, znanstvenim pristupom i pomalo hladnom osobnošću. Nije li onda baš zgodno što će ta sudbina upravo ovo dvoje staviti jedno drugome na put?

Jer djevojka s natpisom na jakni upravo je Natasha, na putu prema odvjetničkom uredu gdje ju čeka razgovor o odgodi deportacije, a na tom putu svojom blještavom osobnošću pridružit će joj se Daniel.

Od potpunih stranaca, preko prijatelja pa sve do nečega više, između Daniela i Natashe razvit će se odnos pred kojim bi se mogao sakriti i najjači tornado. U jednom jedinom danu, dvoje će tinejdžera otkriti sasvim nove poglede na svijet, otkrit će svoje najskrivenije želje i iz prve ruke doživjeti snagu koju može imati ljubav na prvi pogled.

Ova pomalo pretjerano romantizirana priča, u koju će i najveći romantici teško povjerovati, oborit će s nogu i najžešće skeptike. I upravo u tome je čar ovog romana. Sve u njemu i u vezi njega zapravo je pomirivanje suprotnosti – dvaju različitih odgoja, dviju posve različitih građanskih situacija, dvaju dijametralno suprotnih svjetova.

Daniel i Natasha natjerat će nas da ponovno proživimo onu čistu tinejdžersku ljubav, kada smo bili spremni odreći se svega samo za još jedan poljubac. No, priča seže puno dublje od obične romanse.

Nicola Yoon svojim se prvim romanom, Sve baš sve, profilirala kao autorica young adult romana sa snažnom porukom, koji se osvrću na aktualne probleme mladih ljudi u Americi. Tema njezinog prvog romana bila je potaknuta rođenjem njezine kćeri, a dotiče se pretjerano zaštitničke “kulture” roditelja u današnjem svijetu. I Sunce je zvijezda također je potaknuta osobnom pričom, budući da je sama autorica s obitelji imigrirala u SAD kada joj je bilo jedanaest godina. Njezin suprug, David Yoon, sin je korejskih imigranata, tako da su Natasha i Daniel većinom formirani na iskustvima koje su autorica i njezin suprug doživjeli tijekom svojih odrastanja.

Tema romana i dalje je aktualna, budući da problemi imigranata u SAD ne jenjavaju i svakodnevno smo svjedoci novim situacijama. Nicola Yoon uspjela je ispričati priču iz perspektive tinejdžera, koje politička situacija ne zanima, ne treba zanimati, koji samo žele uživati u suncu držeći se za ruke i ljubeći se sa svojom simpatijom. Oni trebaju uživati u uraganu hormona, u pisanju pjesama, u ljubavi na prvi pogled, a ne brinuti se hoće li im sutra netko pokucati na vrata i otjerati ih u zemlju koje se više niti ne sjećaju. Također, trebaju biti u mogućnosti odabrati svoj san, živjeti život kakav sami priželjkuju, a ne modelirati svoju budućnost prema očekivanjima svojih roditelja i tradiciji kulture koju nikada nisu upoznali.

Sa sličnim problemima možda se već danas susreću iseljenici iz Hrvatske, koji su bolju budućnost potražili u drugim zemljama Europe i svijeta. Možda će i oni, poput Danielovih roditelja, silom pokušavati svojoj djeci nametnuti kulturu i odgoj kojima su sami bili podvrgnuti, jezik i običaje koje njihova djeca neće uvažavati, jer ih neće poznavati u njihovom izvornom obliku. I to je u redu. No, u redu je i da njihova djeca pokažu bunt i požele stvoriti svoju kulturu, svoje običaje, svoj svijet na tom novom, boljem mjestu. Djeca poput Natashe i Daniela nisu birala u kojoj će obitelji biti rođeni, ali imaju pravo birati svoju budućnost i ne nositi terete svojih roditelja, neovisno u kojem oni obliku bili. Nijedno dijete ne treba nositi terete svojih roditelja, ispaštati za njihove pogreške ili loše odluke. Pravi roditelj to će prepoznati i omogućiti djetetu da poleti kada mu narastu krila. Neopterećeno.

Kako je završila priča o Danielu i Natashi? Upravo jednim letom. No, do tog leta njihova je priča dotaknula daleko više ljudi nego što možete pojmiti, ispreplela se sa sudbinama slučajnih prolaznika, kojima su životi stubokom promijenjeni samo zato jer su se u datom trenutku zatekli u blizini uragana Bae-Kinglsey. Znate već kako to ide kada leptir zamahne krilima…

U svibnju u kina dolazi istoimeni film snimljen prema ovoj uspješnici, a trailer možete pogledati ovdje. Za one koji su čitali knjigu: razočarana sam jer Daniel u filmu nema crvenu kravatu, a Natasha ružičaste slušalice – ali valjda postoji razlog za to 😁

 

*Izvor: Wikipedia

Bill Clinton i James Patterson – Predsjednik je nestao

prevela: Marina Horkić

izdavač: V.B.Z.

Vrlo rijetko imamo priliku čitati nešto što je napisao bivši američki predsjednik, a da nije riječ o nekakvom političkom manifestu ili autobiografiji. Zajedno s proslavljenim autorom trilera Jamesom Pattersonom, čije knjige su jedna za drugom hitovi, Bill Clinton je svojim insajderskim znanjem iz Ovalnog ureda ispisao stotine stranica koje će sve ljubitelje ovakvih akcijom nabijenih trilera namamiti na čitanje.

Teroristička prijetnja SAD-u nije ništa novo, no u ovom slučaju malo je drugačija, jer bi cijelu naciju mogla doslovce vratiti u srednji vijek. Kako bi sam napad mogao izgledati, predsjednik je imao priliku vidjeti za vrijeme terorističkog napada na Toronto i, iako je politika države da se ne pregovara s teroristima, on je ipak pokušao upravo to, a upravo ti pregovori mogli bi dovesti do njegovog opoziva.

Nakon mnogih političkih zavrzlama i pokušaja da zadrži svoje mjesto u Ovalnom uredu, borbi s vjetrenjačama – dok ga s jedne šibaju vjetrovi iz Kongresa, a s druge bolest – sam teroristički čin kuca mu na vrata, a teroristi to čine obraćajući mu se putem njegove kćeri.

Predsjednik Duncan odlučan je, usprkos bolesti koja mu prijeti, baciti teroriste na koljena, spasiti zemlju koju voli svim srcem i koju je jednom branio vlastitim rukama od osoba koje ju žele uništiti. Nesvjestan je da mu prijetnja nije toliko daleko koliko se čini, a kada krene u borbu koja se odvija u manje od dvadeset i četiri sata, a čije posljedice bi mogle biti ogromne, ta borba bit će na život ili smrt.

Što se dogodi kad predsjednik SAD-a nestane? Gdje je i zašto je nestao?

Srećom, nije nestao za nas čitatelje, mi smo ti koji ga pratimo u stopu u njegovom ratu za spas vlastitog života i države, usporedno prateći priče napisane iz perspektive još dvaju jednako važnih likova u čitavoj priči – vođe terorista i žene plaćenog ubojice.

Dok je sam početak priče prilično spor s puno političke pozadine, nakon što se priča zakotrlja, ona postaje pravi akcijski triler dostojan najbolje hollywoodske ekranizacije, s predsjednikom u glavnoj ulozi. Nažalost, ovakav scenarij sam po sebi i nije apsolutna fikcija, s obzirom na to u kakvom svijetu živimo. U doba tehnologije samo jedan takav teroristički čin može nas vratiti doslovce u srednji vijek. Dovoljan je i običan nestanak struje da nas podsjeti koliko smo ovisni o luksuzima modernog doba, a zamislite kako bi tek bilo da jedan kompjuterski virus uništi sve čime raspolažemo.

Kombinacija Patterson – Clinton rezultirala je neočekivano zanimljivim trilerom. Jedna od zanimljivosti koja je postala učestalom praksom u američkim filmovima i serijama, a po novome i u knjigama, jest to što se spominje Hrvatska. Najčešće su negativni likovi oni kojima autori ukažu tu čast da budu naše gore list, ili da u zemlji od samo par milijuna stanovnika pronađu svoj dom. Ni ovoga puta nije drugačije. No, znate kako kažu, i loš publicitet na kraju je reklama pa ćemo uzeti što nam se pruža, naročito kada dolazi iz pera dvaju američkih velikana – jednoga na političkom, a drugoga na spisateljskom polju.

Uz pregršt akcije i političke drame, Predsjednik je nestao pružit će svim ljubiteljima trilera nezaboravnu avanturu, uz pokoju tajnu i jedinstveno iskustvo, koje u priču može unijeti samo i isključivo predsjednik najjače svjetske sile.

Leigh Bardugo – Šest vrana

preveli: Ira Wacha-Biličić i Damir Biličić

izdavač: Znanje

Recenzija objavljena na Index Rouge 08. ožujka, 2019.

Ulicama Ketterdama vladaju bande. Najpoznatija i najopakija među njima su Ološi: lopovi i razbojnici pod vodstvom starog i iskusnog Pera Haskella. No, Per Haskell zapravo je čovjek u sjeni. Pravo vodstvo bande pripada Kazu Brekkeru, lopovu i obijaču brava, čije je ime poznato daleko izvan granica Ketterdama.

Kada trgovac po imenu Jan Van Eck Kazu ponudi posao, neizvedivu otmicu, i pogodi se s njime za astronomski iznos, Kaz će morati okupiti pouzdanu ekipu koja je sposobna izvesti nemoguće. Naime, u Ledenom dvoru, neprobojnoj utvrdi, Fjerdanci čuvaju Bo Yul-Bayuma, tvorca jurde parem – droge koja moći običnih griša potencira i pretvara ih u ubojite demone. Kaz je taj koji ga mora izbaviti i predati Van Ecku, a ovaj će se pobrinuti da jurda parem nikada više ne dospije na ulice Ketterdama. No, Van Eck nije jedini koji se pokušava domoći Bo Yul-Bayuma…

Kaz Brekker, zvan Prljavoruki, okupit će šaroliku ekipu za provedbu plana:

Inej, svoju desnu ruku, poznatiju kao Prikaza, špijunku bez premca; Jespera, pouzdanog strijelca, koji na posao pristaje zbog dugova u koje ga je uvukla njegova kockarska narav; Ninu Zenik, grišu srceparateljicu, koja otplaćuje dug savjesti u bordelu i naknadu za obavljen posao vidi kao bijeg iz zatočeništva svog duga, budući da peti član Kazovog tima, Matthias Helvar, sjedi u zatvoru nepravedno, njezinom krivicom. Posljednji, šesti član, stručnjak za ekspolzive, Wylan Van Eck, osim što je koristan dodatak timu, ujedno predstavlja osiguranje za ugovoreni iznos, jer je sin naručitelja Jana Van Ecka.

Prije nego krenu u misiju koja im je povjerena, ekipa mora izbaviti iz Paklenih dvera, strogo čuvanog zatvora, Matthiasa Helvara, koji Ledeni dvor poznaje bolje nego itko i koji će im svojim poznavanjem unutrašnjosti utvrde pomoći pri planiranju otmice te bijega nakon obavljenog posla.

U napetoj fantasy akciji, neće nedostajati borbe – između likova, ali i unutar njih samih – testiranja odanosti, trenutaka koji će vas držati prikovanima za stranice, koje ćete manično okretati. Leigh Bardugo zaista zna isplesti priču, kreirati neviđenu napetost i duboke likove s vlastitim demonima. Kako misija bude napredovala, likovi će nam, jedan po jedan, otkrivati svoju prošlost i temelje na kojima su odnosi među njima izgrađeni.

Nevjerojatno detaljno složena priča, krcata akcijom i kompliciranom, mračnom prošlošću likova, kroz njihovu nemoguću misiju pokazat će nam da ponekad stvarno možemo navijati za lopove i razbojnike. Mlada ekipa odmetnika, kroz pustolovinu života, suočit će se s vlastitom prošlošću, ali i s očekivanjima od vlastite budućnosti te razlozima zbog kojih su uopće pristali sudjelovati u samoubilačkom pothvatu. Svatko od nas pronaći će svog “favorita” među likovima, a ja moram priznati kako su mi, između šest glavnih likova, daleko najviše srcu prirasle Inej i Nina, koje su prikazane kao snažne samosvjesne žene i koje su međusobno stvorile pravi ženski savez i podršku kakvu rijetko srećemo u knjigama.

Čitav svijet griša – u originalu grishaverse – prostire se preko pet odvojenih serijala, među kojima duologija Šest vrana kronološki prati trilogiju The Shadow and Bone, a slijede ju još duologija The Nikolai, te zbirka priča The Language of Thorns i dnevnik svijeta griša The Severed Moon.

Treći nastavak Šest vrana, koji bi duologiju mogao pretvoriti u trilogiju, navodno bi trebao pratiti priču likova “mnogo godina kasnije”. No, mi prvo moramo otkriti što čeka Kaza i ekipu u drugom nastavku Crooked Kingdom.

U zahtjevnom, ali iznimno vjerno izvedenom prijevodu Ire Wache-Biličić i Damira Biličića, Šest vrana uskoro dolazi na police naših knjižara.

Daniel Smith – Razmišljati kao Sherlock

prevele: Maja Pleslić i Martina Perić

izdavač: Opus Gradna

 

Za početak jedna zagonetka: Najveći je detektiv svih vremena, a nikada nije živio.

Naravno, riječ je o Sherlocku Holmesu. I nije bilo teško 🙂

Slika preuzeta sa: http://www.phosphorart.com/meet-artist-bill-sanderson/sherlock-holmes/

 

Sherlock Holmes je fiktivni lik kojeg je stvorio škotski pisac i liječnik Arthur Conan Doyle. Holmes je “detektiv-savjetnik” s londonskom adresom čije sposobnosti graniče s fantastičnim, a svjetsku slavu stekao je zbog svog logičkog razmišljanja, izvanrednih sposobnosti maskiranja i korištenja forenzičkih metoda u rješavanju kompleksnih slučajeva.

Holmes, koji se prvi puta pojavio 1887. godine, glavni je lik u ukupno četiri romana i 56 kratkih priča. Prvi roman, A Study in Scarlet, pojavio se u časopisu Beeton’s Christmas Annual 1887. godine, a drugi, The Sign of the Four, u časopisu Lippincott’s Monthly Magazine 1890. godine. Ipak, Holmes je svoju popularnost stekao tiskanjem prve serije priča u Strandu, a koja je započela pričom A Scandal in Bohemia 1891. godine. Ostale priče i još dva romana pojavljivala su se u serijskoj formi sve do 1927. godine, tri godine prije Doyleove smrti. Priče pokrivaju vremenski period od 1880. do 1914. godine.

Sve, osim četiri, priče o Holmesu pisane su iz perspektive njegovog prijatelja i kroničara, doktora Johna Watsona. Dvije priče prepričao je sam Holmes (The Blanched Soldier i The Lion’s Mane), a dvije su pisane u trećem licu (The Mazarin Stone i His Last Bow). U dvije priče (The Musgrave Ritual i The Gloria Scott), Holmes prepričava Watsonu glavnu priču, dok doktor postaje narator okvirne priče. Prvi i četvrti roman, A Study in Scarlet i The Valley of Fear, sadržavaju duge pasuse iz perspektive sveznajućeg pripovjedača koji opisuju događaje nepoznate kako Watsonu tako i Holmesu.

Glavna inspiracija za lik Sherlocka Holmesa, prema tvrdnjama samog Doylea bio je doktor Joseph Bell. Doyle je za njega radio u Kraljevskoj ambulanti u Edinburghu. Kao i Holmes, Bell je bio slavan po tome što je iz najsitnijih detalja bio u stanju izvući velike zaključke. Ipak, nekoliko godina kasnije, Bell je u pismu Doyleu napisao sljedeću stvar: “Ti sam si Sherlock Holmes i to jako dobro znaš.” Sir Henry Littlejohn, predavač forenzičke medicine i javnog zdravstva pri Kraljevskom kolegiju kriruga, također se navodi kao uzor za Holmesa. Littlejohn je radio i kao policijski kirurg i zdravstveni djelatnik u Edinburghu, što je Doyleu dalo vezu između medicinske istrage i istraživanja zločina.

Izvor: Wikipedia

U ovom zanimljivom i iznimno poučnom priručniku, Daniel Smith ukazuje nam na osnovne karakteristike Sherlocka Holmesa kao individue, kao znanstvenika i kao istraživača. Posebne vještine i moždani sklopovi koji ovog izmišljenog lika čine ga upravo toliko jedinstvenim da mu se divimo već generacijama, gotovo sto trideset godina. No, u njemu nema ničega što i sami ne možemo razviti adekvatnom mentalnom gimnastikom. Upućujući nas na vježbe kojima možemo izoštriti određene vještine te vrlo pomno smišljenim zadacima na kraju svake cjeline, Daniel Smith će nas provesti kroz Sherlockov um i pomoći nam da postanemo i sami bolji u opažanju, razmišljanju i zaključivanju.

Naravno da nećemo svi novostečene vještine uposliti rješavajući zločine, zato se autor pobrinuo da nam pruži konkretne primjere u svakodnevnom životu u kojima će nam Sherlockove vijuge itekako poslužiti.

Knjiga koja je (nepravedno, ako mene pitate) prošla “ispod radara” u vrijeme objave u Hrvatskoj, meni je zapela za oko u engleskom izdanju prije nekoliko godina u jednoj ljubljanskoj knjižari. U tom trenutku nisam bila u mogućnosti da ju kupim i otprilike u ljeto prošle godine doznala sam da je prevedena i kod nas. Nedavno mi je konačno dospjela u ruke (naklada je gotovo u potpunosti rasprodana pa je to bio izazov) i drago mi je da jest.

Razmišljati kao Sherlock promijenit će način na koji gledate svijet oko sebe, izoštrit ćete svoje vještine opažanja i naučiti kako izdvojiti bitno od nebitnoga, poboljšati svoje pamćenje i koncentraciju, usavršiti donošenje zaključaka te postati ljudski detektor laži i tumač neverbalne komunikacije. Zvuči zabavno, zar ne? I nadasve korisno.

Generacijama na omiljenog fiktivnog detektiva gledamo kao na uzor po pitanju logičkog i objektivnog rasuđivanja i zaključivanja. Sada konačno imamo pristup izvoru te fascinacije s konkretnim primjerima upotrebljivim u svakodnevnom životu. Možda ako budemo dovoljno glasni, uspijemo ovu genijalnu knjižicu otjerati u dotisak 😉

Slika preuzeta sa: https://ninesilos.wordpress.com/2014/06/20/what-if-sherlock-holmes-is-real/

 

Sovine mudrolije: Kako su book blogeri postali rak rana hrvatske izdavačke scene

Neki dan sam naišla na jednu zanimljivu Instagram objavu. Autorica romana Ponekad lažem, Alice Feeney, prilikom najave svog novog romana I know who you are, poslužila se kolažem fotografija raznih blogera i bookstagramera koji naslovnicu njezinog novog romana drže ispred svojih lica i na kraju te objave svima im se od srca zahvalila na podršci i svemu što rade. Čak ih je nazvala i superherojima! Ako mi ne vjerujete, provjerite ovdje.

To me navelo na neizbježnu usporedbu odnosa prema book blogerima vani i kod nas. Poznata je stvar da mi “na Balkanu” eonima kaskamo za “naprednim” svijetom, no čovjek bi pomislio da će se eksplozijom društvenih mreža taj jaz drastično smanjiti, jer najednom su nam svi trendovi instant dostupni. Greška. Postoji nešto što se zove naučeno ponašanje, postoji tvrdo ukorijenjeni mentalitet i ona svima poznata “stare navike teško odumiru”.

Kada sam započela svoje book blogersko putovanje, nisam imala pojma ni o čemu. Bila sam samo ženska s viškom vremena, koja je gutala knjige, a nije imala s kime pričati o njima. Sovin kutak rodio se iz moje urođene potrebe da pričam… i pišem. Krenula sam pišući recenzije knjiga koje sam posudila u knjižnici ili kupila sama. Malo po malo, stvorila se u tom kutku i publika koja je moje tekstove čitala pa čak i komentirala! Prepoznale su to i kolegice, iskusnije blogerice pa su krenule pohvale, podrška i ona rečenica koja je promijenila sve: “A zašto se ne bi javila izdavačima za recenzentske primjerke?”

Nisam tip koji će nešto žicati, moliti, gurati se, ali pomislila sam – zašto ne? Ugodno s još ugodnijim. Uostalom, tko još odbija besplatne knjige?

Bilo je dana kada sam proklinjala trenutak u kojemu sam odlučila krenuti tim smjerom.

Book blogeri nisu neka Bogom dana kasta. To su ljudi koji su odlučili svoju ljubav prema knjigama dijeliti sa svijetom. Pisati o knjigama. Promovirati knjige. Danas ih kod nas ima više nego ikada. Čak se interno zbijaju šale kako Hrvatska ima više book blogera nego stanovnika. Danas svatko tko voli čitati u nekoliko minuta može otvoriti blog, postaviti Facebook i Instagram stranicu i pristupiti izdavačima.

Neki izdavači imaju limite po pitanju broja pratitelja koji stranica mora imati kako bi bila poželjna za suradnju ili imaju određen broj blogera s kojima surađuju pa svaki broj preko toga moraju odbiti. Neki izdavači daju recenzentske primjerke svima, neki pitaju za svaku recenziju, neki ni za jednu, neki daju knjige blogerima koji im se osobno sviđaju, a neki smatraju da reklama putem recenzije nije ono što njihovim knjigama treba.

Za ove tri godine bloganja susrela sam se sa svima. Moram napomenuti kako ja nisam neki upečatljivi bloger. Ustvari, to uvelike ovisi o tome što definira upečatljivog blogera. U većini slučajeva to je broj pratitelja, neovisno o sadržaju koji bloger pruža. Meni nije palo na pamet kontaktirati izdavača prije nego sam dosegla barem tisuću pratitelja na stranici, jer mi je to zvučalo neozbiljno. Danas se neki javljaju prije prvog lajka.

Kamo ciljam s ovim nesuvislim postom? Brzo smo tamo.

U razgovoru s jednom osobom, koja je vrlo iskusna kada su u pitanju izdavačke navike u Hrvatskoj, kao i marketinški trendovi u svijetu, shvatila sam koliko je naš sustav zakržljao.

Kada se izdavaču kao bloger javite za suradnju, prvo gledaju koliko pratitelja imate. Ne kakve recenzije pišete, nego koliko je ljudi kliknulo na taj famozni like. Tako danas imate stranica na Facebooku koje imaju blizu ili preko 10 000 pratitelja, a recenzije im nemaju veze s hrvatskim jezikom. A čitaju knjige. Paradoksalno.

Zato danas kada pokušavate svojom kvalitetom nadmašiti nečiju kvantitetu, zalupe vam vrata pred nosom. Daju vam do znanja da ne vrijedite. Vaše riječi nisu bitne. To su dani kada proklinjem onaj ranije spomenuti “zašto ne?”. To su dani koji mi se vrate u sjećanje kada vidim kako autorica svjetskog bestsellera, prema kojemu će uskoro biti snimljena serija sa Sarah Michelle Gellar u glavnoj ulozi, blogere naziva superherojima.

Book blogeri, bookstagrameri, najkvalitetnija su reklama koju knjiga može dobiti, jer njihove recenzije, njihovi postovi o knjigama dolaze iz čiste ljubavi prema knjigama. Ne iz neke obaveze, iz ljubavi.

Kod nas se često mogu pročitati ružne riječi o book blogerima. One najčešće dolaze iz tipkovnica ljudi koji sami sebe nazivaju book blogerima i ljubiteljima knjiga. Ne mogu zamisliti kako bi mogla izgledati ta naša book blogerska scena kada bi se svi međusobno podržavali, umjesto da moramo paziti gdje što pišemo jer bi nas netko mogao iskopirati/popljuvati/razvući na svojoj stranici/podići si popularnost omalovažavanjem kolega.

Cijela nam je država postavljena na temeljima probijanja nauštrb drugih, ali to zaista ne mora biti tako. Nećemo biti kvalitetniji book blogeri ako pljujemo po kolegama. Nećemo biti veći knjigoljupci ako vrijeđamo one kojima se neka knjiga nije svidjela. Nećemo biti bolji i kvalitetniji izdavač ako na book blogere gledamo kao na rak ranu i nekakve dosadne grebatore koji samo žele besplatnu knjigu. Nažalost, tako na nas gledaju ne samo knjigoljupci, nego i oni čije knjige čitamo, a to je zaista nešto što trebamo promijeniti. Tko zna,možda jednog dana i mi doživimo da nas se pohvali, možda čak i nazove superherojima 🙂

 

 

Atticus – Voli nju divlju

prepjevala: Maja Klarić

izdavač: Znanje

Unazad nekoliko godina, takozvana “instagram poezija” uzela je maha. Otkako je Rupi Kaur podijelila svoje prve pjesme na toj društvenoj mreži, čini se kao da svaka druga osoba u svijetu, ali i kod nas, dijeli svoja razmišljanja u obliku kratkih pjesmica u svakodnevnim objavama.

Atticus je pseudonim anonimnog instagram pjesnika, koji iza sebe ima objavljene dvije zbirke poezije. Prvu, naslova Voli nju divlju (Love Her Wild) čitamo na hrvatskom u izdanju Znanja. S preko milijun pratitelja i više od tri tisuće objava, Atticus već godinama u svojem prepoznatljivom crno-bijelom stilu, sa svekolikim svjetskim pučanstvom dijeli svoje stihove.

Atticusovu prvu zbirku poezije imala sam priliku čitati i na engleskom i na hrvatskom jeziku. Nakon prvog čitanja u originalu, nisam bila pretjerano oduševljena. No, nakon što je izašao hrvatski prijevod, odlučila sam knjizi Voli nju divlju dati priliku. Nisam zažalila.

Slično mi se dogodilo i s poezijom Rupi Kaur pa se zaključak nametnuo sam po sebi – hrvatski jezik puno je zahvalniji, melodičniji i osjećajniji za kratku poeziju, koja u malo riječi kaže puno. Velike zasluge tu treba pripisati i prevoditeljima tih djela. Nije lako emociju i priču koju pjesnik sažme u svega nekoliko (ponekad i u jedan jedini) stihova prenijeti vjerno na sasvim drugom jeziku. No, prevoditeljici Maji Klarić to je uspjelo u tolikoj mjeri, da sam vrlo nisku ocjenu zbirke nakon čitanja u originalu, podigla “za dva broja”.

Za razliku od obiju zbirki pjesama već spomenute Rupi Kaur, koje se bave “teškim” temama poput odrastanja, obitelji, samosvjesnsoti i ljubavi prema vlastitom tijelu, Atticus se u Voli nju divlju fokusira na onu iskonsku romantičnu ljubav. Kombinirajući duboke osjećaje – koje nam je teško zamisliti da ijedan muškarac može osjećati, a kamoli tako ih vjerno opisati, prikazujući žene kroz prizmu savršene nesavršenosti, Atticus nam pokazuje da je moguće poznavati ženu u dušu bez da si zaista jedna od njih. Čitajući stihove koje mladi autor posvećuje svojoj ljubavi, potajno ćemo priželjkivati da imamo svog osobnog Atticusa 🙂

Na ovaj dan, kada slavimo snažne žene i sva naša postignuća u posljednjem stoljeću, upravo Atticusove pjesme mogu nam pokazati koliko smo zapravo kompleksna bića – snažne, nepokolebljive, sposobne žene, koje se ne ustručavaju priznati da se rastope na ovakve riječi, koje ispod čvrste ljušture ipak vole biti mažene i pažene, držane kao malo vode na dlanu.

Drage žene, ako vam zatreba potvrda koliko vrijedite i koliko ste vrijedne ovome svijetu, Atticus je pripremio predivan podsjetnik na to.

Dragi muškarci, ako znate koliko ona vrijedi, ali ne znate joj to pokazati, netko se pobrinuo da vaše najdublje osjećaje pretoči u riječi i stavi na papir. Ne libite se pokloniti joj zbirku pjesama i volite ju, ali neka ostane divlja 😉

Atticusa možete zapratiti na njegovom Instagram profilu ovdje.

Selwyn E. Phipps – Društvo čarobnih jednoroga

ilustrirali: Harry i Zanna Goldhawk, uz dodatne ilustracije Helen Dardik

prevela: Patricija Horvat

izdavač: Profil

 

Ako ste imalo poput mene, odrasli ste okruženi knjigama, gledajući majku kako guta knjige, zavlačeći se u sve moguće sobičke koji su imali barem jednu policu s knjigama.

Ako ste imalo poput mene, svakodnevno ste maštali o vlastitoj knjižnici koju ćete imati kada odrastete, prepunu starih knjiga sa svojim specifičnim mirisom, ali i onih novih, gotovo još uvijek toplih od tiskarskog stroja.

Ako ste imalo poput mene, ostavili ste savršen vid na stranicama knjiga, čitajući i na najslabijem svjetlu, prije navršene desete godine života.

Knjige nam od malih nogu otvaraju vidike u neke nove svjetove, bude našu maštu, razvijaju naš intelekt, čine nas doživotnim slugama tom papirnatom, savršenom gospodaru.

 

Postoje knjige koje su zaslužnije za to malo više od ostalih. Pamtim nekoliko nasslova koji su od mene učinili beznadnog zaljubljenika u knjige. Svaka generacija ima svoje – dok smo se mi, posljednji Titovi pioniri, veselili svakoj novoj pustolovini slavne petorke Enyd Blyton, oni nešto mlađi svoja su srca ostavljali u Hogwartsu i štedjeli prve plaće za posjet Londonu. Današnje djevojčice možda će također štedjeti svoje prve plaće za posjet Londonu, ali ne zbog Hogwartsa, nego zbog posjeta sjedištu Društva čarobnih jednoroga.

Sve nas kroz generacije veže ona ista nit, unatoč činjenici da smo odrasli, a to je nostalgija – nevinost djetinjstva, svetost uspomena na dane kada smo bezbrižno mogli zaroniti u svoj svijet mašte, dok se stvarni svijet, svijet odraslih, neometano odvijao oko nas. Bili smo u svom balončiću sreće. Taj osjećaj ništa ne može nadomjestiti i provest ćemo ostatak svog odraslog života hvatajući se za slamke te nostalgije – i to je sasvim u redu.

Društvo čarobnih jednoroga knjiga je koja me navela da ponovno razmišljam o toj nostalgiji djetinjstva. Da zamišljam svoju kćer kako provodi sate nad njom, kako proučava svaku od sedam vrsta čarobnih jednoroga, sve prekrasne činjenice koje je izmaštao Selwyn E. Phipps. Možda će im i povjerovati. Možda će, umjesto da se budi noću u strahu od grmljavine, znatiželjno promatrati u nadi da uoči kojeg Olujnog goniča. Možda će, umjesto da se boji mraka kao većina djece, prigrliti tamu u nadi da će susresti Sjenovitog noćnika. Možda će znatiželjno zavirivati iza stabala prilikom izleta u prirodu, u potrazi za neobičnim otiscima Šumskih cvjetova ili Gorskih dragulja. Ako bude tako, tražit ću ih s njom, jer upravo zbog ovakvih knjiga djeca imaju priliku biti djeca, unatoč užurbanom svijetu koji ih tjera na prebrzo odrastanje.

Gdje žive jednorozi, kako komuniciraju, kada ih možemo sresti, čime se hrane, tko je naš jednorog zaštitnik i što je to čime se zapravo bavi Društvo čarobnih jednoroga, u ovoj prekrasno ilustriranoj knjizi objasnio nam je 101. predsjednik Društva, Selwyn E. Phipps.

Društvo čarobnih jednoroga odvest će vas i vašu djecu u nezaboravan svijet mašte, boja i čarobnih bića, koja, ako je vjerovati autoru, zaista postoje, samo ih treba znati pronaći i, što je najvažnije – vjerovati.

 

Sretan vam Međunarodni dan žena!

Međunarodni dan žena (skraćeno Dan žena) obilježava se 8. ožujka svake godine. Tog dana se slave ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog spola. Prvi Dan žena je obilježen 8. ožujka 1909. u SAD-u deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike. Između ostalih važnih povijesnih događaja, njime se obilježava i požar u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku 1911. godine kada je poginulo preko 140 žena.

Na zapadnom svijetu se Međunarodni dan žena uglavnom prestao obilježavati 1930-ih, dijelom i zbog toga što ga se povezivalo s komunizmom. Majčin dan se kao blagdan u čast majki i majčinstva obilježava u tim zemljama svake druge nedjelje u svibnju.

Dan žena je ostao državnim praznikom u Rusiji, Bjelorusiji, Ukrajini, Kazahstanu, Kirgistanu, Moldaviji, Mongoliji i Tadžikistanu, a obilježava se cvijećem i poklonima. Međutim, 1960-ih su ga ponovno počele slaviti feministice. Godine 1975., koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, UN su službeno počeli obilježavati Međunarodni dan žena.

Ideja za obilježavanjem Međunarodnog dana žena pojavila se prvi put početkom 20. stoljeća u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uvjeta. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno demonstrirale 8. ožujka 1857. u New Yorku. Tekstilne radnice su protestirale zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća. Demonstracije je rastjerala policija. Te iste žene su osnovale sindikat dva mjeseca kasnije.

Protesti 8. ožujka događali su se i sljedećih godina, od kojih je najpoznatiji bio 1908. godine kada je 15 000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Godine 1910. prva međunarodna ženska konferencija bila je održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale te ustanovila ‘Međunarodni dan žena’ na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin. Sljedeće godine je Međunarodni dan žena obilježen od preko milijun ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. Ti događaji su koincidirali s požarom u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku, nakon koga su slabe mjere sigurnosti na radu okrivljene za veliki broj žrtava. U početku prvog svjetskog rata žene širom Europe su 8. ožujka 1913. održale demonstracije za mir.

Demonstracije povodom Međunarodnog dana žena u Rusiji bile su prvi stadij ruske revolucije. Nakon oktobarske revolucije, boljševička feminstkinja Aleksandra Kolontaj nagovorila je Lenjina da 8. ožujka postane državni praznik, te se tijekom sovjetskog razdoblja koristio za obilježavanje “herojstva radnica”.

Međutim, u mnogim komunističkim državama taj je praznik izgubio svoju ideološku osnovu i postao prilika muškarcima za iskazivanje ljubavi i poštovanja prema pripadnicama suprotnog spola, posluživši kao svojevrsni amalgam Majčinog dana i Valentinova u zapadnim državama.

U Čehoslovačkoj se Dan žena za vrijeme komunističkog režima pretvorio u parodiju, te je ukinut nakon baršunaste revolucije. U Mađarskoj se, pak, običaj poklanjanja cvijeća ženama zadržao i nakon pada komunizma.

Danas mnoge organizacije u svijetu obilježavaju Međunarodni dan žena, a neke se nastoje izboriti da postane državnim praznikom u kojima to još nije.

Izvor: Wikipedia

Ako ste stigli do ovih redaka, imam za vas jedno iznenađenje. Četiri od vas darujem knjigom ili parom knjiga sa slike. Komentarima ispod ovog blog posta dajte mi do znanja za koju nagradicu se igrate, a one su kako slijedi:

1. Komplet knjiga Melody Anne “Tajkunova tajna” i “Izgubljeni tajkun”

2. Knjiga Raine Miller “Prljavo bogat”

3. Knjiga Kelly Rimmer “Tajna kći”

4. Komplet knjiga Nicka Spaldinga “On voli, ona voli…” i “Neprospavane noći”

Darivanje vrijedi za RH, a igramo se do nedjelje, 10. 03. u 20h kada ću objaviti pobjednice. Sretno, drage moje i sretan vam Dan žena! 💐