prevela: Petra Kljajić
izdavač: Iris Illyrica
S umjetnošću performansa prvi puta sam se susrela gledajući razne “izvedbe” pokojnog Toma Gotovca. Nije mi bilo jasno kakva je to točno umjetnost u kojoj pretili stariji čovjek gol trči centrom Zagreba. Za mene je bio luđak. Doduše, ja sam tada bila mlađa, nisam shvaćala niti konvencionalnu umjetnost. Osim glazbe i pisane riječi – njih sam razumjela oduvijek.
Dvadesetak godina kasnije u rukama držim autobiografiju Marine Abramović – umjetnice performansa koja je svojim izvedbama očarala čitav svijet. Zaintrigirala me priča o njoj i čitav koncept performansa. I dalje mi to nije bilo jasno. Pogledala sam nekoliko videa njezinih performansa novijeg datuma i jedan malo stariji pa se bacila na čitanje.
Djetinjstvo tipično za umjetnike: teško djetinjstvo, razoren brak, zlostavljanje, kronični nedostatak majčinske ljubavi. Odrastanje u okruženju komunističkog nasljeđa roditelja vojnika i neprekidnog evociranja uspomena iz rata u kojemu su se upoznali, postavile su temelje Marinine buduće karijere. Često će se prisjećati kako je upravo stroga komunistička stega zapravo zaslužna za njezinu nevjerojatnu fizičku i mentalnu izdržljivost, ključnu za uspješni performans.
Mlada je pobjegla iz okova Beograda, u bijeli svijet i živjela životom kakav možemo zamišljati isključivo u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Čitajući te dijelove, nisam mogla a da se ne pitam u kolikoj bi mjeri taj stil života bio moguć danas. Šezdesete i sedamdesete bile su doba otkrivanja slobode i seksualne revolucije pa je teško zamisliti da bi se aspekti umjetnosti i performansa koji su bujali u to doba mogli jednakim odjekom razvijati danas. No, ne kaže se uzalud da sve ima svoje mjesto i vrijeme.
Kroz desetljeća svoje umjetnosti, putovanja po svijetu, ljubavnih brodoloma, Marina Abramović tjerala je preko granica izdržljivosti svoje tijelo, um i srce. Čvrsta i ustrajna, ponekad i tvrdoglava u svojim performasima, drugu stranu, onu osjećajnu, zaljubljenu, skrivala je daleko do očiju javnosti. No, upravo joj je ta strana pružala nužnu ravnotežu.
Njezine su sve veze počivale na tjelesnoj ljubavi, kao izrazito strastvena i seksualna žena nije pristajala na ništa manje. Uvjerena kako bez strasti nema niti umjetnosti, svojim libidom odskakala je čak i od normi tog doba. Svega nekoliko veza bilo je za nju kobno, slomilo joj srce, no čitajući kako se osvrće na njih – pa čak i jednu koja je trajala kroz njezine pedesete i početak šezdesetih godina – imala sam dojam da je tu riječ bila više o nekakvoj ovisnosti, tjelesnoj kompatibilnosti i potrebi, nego o romantičnoj ljubavi. Možda griješim. Jednostavno mi je nespojiva romantična ljubav s jednom takvom ženom.
Kao izrazito duhovno, ali ne i religiozno biće (zahvaljujući komunističkom odgoju), nakon pokušaja samoubojstva u djetinjstvu, Marina je imala vrlo intenzivna iskustva sa svijetom duhova, životnom energijom i paranormalnim. Osjetila je trenutak u kojem su joj umrli majka i otac, predosjetila je sve važnije trenutke u svom životu. Mogli bismo to nazvati potenciranom intuicijom, no svakako je bila dio Marinine “performerske osobnosti”. Ideal umjetnika jest osjećajna, intuitivna, neukalupljena osoba, a Marina je sve to podizala na novu razinu. Posebno me se dojmio njezin komentar na politička događanja u godinama njezine vladavine umjetničkom scenom – od hladnog i trulog komunizma, Tita, rata na prostorima zemalja bivše Jugoslavije: Marina je pokazala kako je uistinu svjetska žena modernih pogleda na svijet i tu me je definitivno “kupila”.
Njezine performanse u kojima si nanosi fizičku bol, tjera um preko granica ludila, možemo nazvati ludima, ne moramo ih shvaćati, no ono što će nas Marina naučiti kroz svoju autobiografiju, jest da je svaki od njih bio manifest njezinih osjećaja, životnih faza, sadržavao je važnu poruku koju je željela prenijeti na nama možda šokantan način.
Živimo u licemjerno doba. U doba kada se prirodna golotinja osuđuje, a ona komercijalna podržava pa i skupo plaća. Danas njezini performansi ne bi postigli željeni učinak. Daleko od toga da nije bila osuđivana pa i fizički zlostavljana za vrijeme svojih performansa, ali u to vrijeme kao da su ljudi bili otvorenijeg uma i prijemčljiviji za nešto drugačije nego danas. Paradoksalno, zar ne?
Njezina metoda poučavanja umjetnosti performansa zadivila je studente diljem svijeta, ali i poznate osobe koje su se željele okušati. Pred sam kraj autobiografije zanimljiva je priča o Lady Gagi i njezinom pohađanju Marinine radionice, koju spominjem samo da bih mogla iskomentirati kako me nimalo ne čudi. Ono što je jednoj osobi ekscentrično, drugoj je sasvim prirodno – postoji li onda uopće ekscentrično ili su to samo razne nijanse prirodnog?
Znam da je ovaj osvrt zbunjujuć, na trenutke nesuvisao, no o jednoj takvoj životnoj priči teško je pisati suvislo. Njezina je energija opipljiva kroz stranice, u određenim situacijama osjetila sam težinu emocija kako me pritišće u prsima i suze kako mi naviru u oči. Ne znam, na neki način sam ju shvatila, iako mi puno toga i dalje nije jasno. Vjerujem da većini ljudi nije jasno. A ja bih voljela shvatiti. Ovako imam osjećaj da mi fali dio slagalice, jer nešto u meni razumije sve, ali ne do kraja. Glupo zvuči, znam. Zato prestajem. Mogu se samo nadati da ću barem neke od odgovora pronaći na retrospektivnoj izložbi Marinine karijere pod nazivom Čistač, koja se na jesen održava u njezinom rodnom Beogradu.
