Promocija knjige “Lagom” o švedskom umijeću uravnotežena života

27. veljače 2019., Hoću knjigu Megastore, Bogovićeva 7, Zagreb

received_2550414841666770-01

Sinoć sam prisustvovala jednoj neobičnoj promociji – ili kako bi rekao moderator promocije, Marko Hadjur, fiki* – za još neobičniju malu knjižicu.

Prepuna knjižara Megastore bila je dokaz kako je ova promocija ispunila sva očekivanja. Govornice na promociji bile su tri dame: veleposlanica Kraljevine Švedske u Republici Hrvatskoj Diana Helen Madunic, pročelnica katedre za Skandinavistiku Filozoskog fakulteta Goranka Antunović te poznata dizajnerica interijera Mirjana Mikulec, koje su pod vještom palicom moderatora, voditelja odnosa s javnošću Mozaik knjige, Marka Hadjura, govorile o konceptu lagoma, povijesti i etimologiji same riječi te njegovom inkorporiranju u moderan život Hrvata.

Promocija knjige Lagom

Kao što gore spomenuta švedska riječ fika* objašnjava, događaj kojemu smo prisustvovali bio je više od promocije knjige. Slijedeći koncept lagom, organizatori su se pobrinuli da sinoćnje druženje pokrije sve aspekte teme o kojoj se razgovaralo. Tako nismo uzalud trošili niti hranu 😉 , niti piće, niti vrijeme, niti riječi. Polusatna promocija završila je pozivom na druženje uz kavu i poznatu švedsku slasticu – pužiće s cimetom. Jedino čega je bilo u izobilju – osim publike – bili su prekrasni pokloni koje su posjetiteljima priredili Mozaik knjiga te pokrovitelji promocije časopis Bravacasa Hrvatska i Veleposlanstvo Kraljevine Švedske u Republici Hrvatskoj. Uz nezaobilazan primjerak uspješnice Lagom, u poklonu su se našli novi primjerak časopisa Bravacasa te kuharica švedskih delicija na engleskom jeziku ❤

20190228_101719-1-01

Za kraj, svi oni koji nisu mogli prisustvovati promociji, knjigu Lagom možete kupiti u Hoću knjigu knjižarama i na njihovom web-shopu.

A za one koji još uvijek ne znaju zašto toliko pričam o ovoj maloj zelenoj knjižici, recenziju za istu možete pročitati ovdje 🙂

Do neke iduće promocije i osvrta na istu, budite mi lagom 😉

20190228_102921-1-01

 

*što je fika i zašto je Šveđanima važna, saznajte u knjizi Lagom, autorice Linnee Dunne 😉

 

Linnea Dunne – LAGOM: švedsko umijeće uravnotežena života

prevela: Andrea Pongrac

izdavač: Mozaik knjiga

 

Lagom (čita se: “lah-gom”)
ne premalo
ne previše
baš koliko treba

 

Posljednjih nekoliko godina prava je navala ovih simpatičnih knjižica.

Prvo je tu bio Hygge – danski način života.

Zatim je stigao Lykke – danski ključ za sretan život.

Uslijedio je Ikigai – japanski način života.

Ubrzo smo upali u zamku odlučivanja čijim ćemo principima prilagoditi svoj život.

Posljednji u nizu je Lagom – švedsko umijeće uravnotežena života.

Otkrit ću vam tajnu – svaka od njih ima svoju poantu, vrijedi ju pročitati i usvojiti pokoji savjet. Izaberite najbolju kombinaciju i poboljšajte svoj život.

Lagom je moj favorit među nabrojanima – umjerenosti nam kronično nedostaje na ovim prostorima.

Živjeti život uživajući u blagodatima prirode, pobrinuti se da se ništa ne troši uzalud – vrijeme, energija, hrana pa čak niti izgovorene riječi – održavanje bliskih i iskrenih odnosa sa susjedima i sugrađanima, ciljano sudjelovanje u boljitku čitave zajednice… zvuči poput utopije, zar ne? Ne. Utopija o kojoj je ovdje riječ odaziva se na ime Švedska.

Od malih nogu Šveđane se uči skromnosti, umjerenosti i životu bez uzaludnog trošenja.

Nacija koja živi iskrenim životom,

  • gdje se svaki pojedinac osjeća cijenjenim, jer plaćanjem poreza doprinosi boljitku zajednice,
  • gdje su neki od najukusnijih tradicionalnih obroka pripremljeni od ostataka i ništa se ne baca,
  • gdje nijedna zraka sunca nije uzalud potrošena boravkom u zatvorenom prostoru,
  • gdje su stanke za kavu obavezne u radno vrijeme,
  • gdje ne postoje prekovremeni sati i nijedan trenutak vremena provedenog s obitelji nije protraćen,
  • gdje se stvari prave da bi trajale… uključujući odjeću,
  • gdje vas činjenica da ste roditelj ne izlaže diskriminaciji na radnom mjestu,
  • gdje su vrtići i škole besplatni za svu djecu,
  • gdje ljudi uzgajaju vlastitu hranu,
  • gdje je život oslobođen kaosa, zadržava se samo ono nužno,
  • gdje su ljudi sretni, ali ne previše sretni… jednostavno lagom.

Zvuči predobro da bi bilo istinito, pogotovo nama koji živimo u sustavu gdje je na cijeni trošenje preko vlastitih mogućnosti, nerad se cijeni više od rada, plaćanje poreza zakonska je obveza, ali to ionako rade samo budale koje ne znaju obići zakon, a oni koji odluče postati roditelji osudili su se na sigurnu propast (financijsku i zdravstvenu)… Jasno je da sve kreće od vrha, ali zar je stvarno opravdano vjerovati kako je u Švedskoj način života propisan nekakvim dekretom? Ne, sve kreće od pojedinca, od nas samih. Ako se loše stvari mogu širiti “viralnom” brzinom, zašto ne bi i dobre?

Voljela bih kada bi Lagom postigla neviđen uspjeh kod nas. Veći od svih gore spomenutih knjiga. Jer, iako sve one imaju svoju važnost, Lagom je ta koja bi stvarno mogla promijeniti percepciju i učiniti život na ovoj planeti ugodnijim, zdravijim i dugoročnijim.

Nakon svega ovoga, pitam se… mogu li se preseliti u Švedsku u neko skorije vrijeme? Ustvari, još bolje, dovedimo lagom k nama 🙂

 

received_399211903979985-1-01.jpeg

Marina Abramović – Prolazim kroz zidove

prevela: Petra Kljajić

izdavač: Iris Illyrica

 

S umjetnošću performansa prvi puta sam se susrela gledajući razne “izvedbe” pokojnog Toma Gotovca. Nije mi bilo jasno kakva je to točno umjetnost u kojoj pretili stariji čovjek gol trči centrom Zagreba. Za mene je bio luđak. Doduše, ja sam tada bila mlađa, nisam shvaćala niti konvencionalnu umjetnost. Osim glazbe i pisane riječi – njih sam razumjela oduvijek.

Dvadesetak godina kasnije u rukama držim autobiografiju Marine Abramović – umjetnice performansa koja je svojim izvedbama očarala čitav svijet. Zaintrigirala me priča o njoj i čitav koncept performansa. I dalje mi to nije bilo jasno. Pogledala sam nekoliko videa njezinih performansa novijeg datuma i jedan malo stariji pa se bacila na čitanje.

Djetinjstvo tipično za umjetnike: teško djetinjstvo, razoren brak, zlostavljanje, kronični nedostatak majčinske ljubavi. Odrastanje u okruženju komunističkog nasljeđa roditelja vojnika i neprekidnog evociranja uspomena iz rata u kojemu su se upoznali, postavile su temelje Marinine buduće karijere. Često će se prisjećati kako je upravo stroga komunistička stega zapravo zaslužna za njezinu nevjerojatnu fizičku i mentalnu izdržljivost, ključnu za uspješni performans.

Mlada je pobjegla iz okova Beograda, u bijeli svijet i živjela životom kakav možemo zamišljati isključivo u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Čitajući te dijelove, nisam mogla a da se ne pitam u kolikoj bi mjeri taj stil života bio moguć danas. Šezdesete i sedamdesete bile su doba otkrivanja slobode i seksualne revolucije pa je teško zamisliti da bi se aspekti umjetnosti i performansa koji su bujali u to doba mogli jednakim odjekom razvijati danas. No, ne kaže se uzalud da sve ima svoje mjesto i vrijeme.

Kroz desetljeća svoje umjetnosti, putovanja po svijetu, ljubavnih brodoloma, Marina Abramović tjerala je preko granica izdržljivosti svoje tijelo, um i srce. Čvrsta i ustrajna, ponekad i tvrdoglava u svojim performasima, drugu stranu, onu osjećajnu, zaljubljenu, skrivala je daleko do očiju javnosti. No, upravo joj je ta strana pružala nužnu ravnotežu.

Njezine su sve veze počivale na tjelesnoj ljubavi, kao izrazito strastvena i seksualna žena nije pristajala na ništa manje. Uvjerena kako bez strasti nema niti umjetnosti, svojim libidom odskakala je čak i od normi tog doba. Svega nekoliko veza bilo je za nju kobno, slomilo joj srce, no čitajući kako se osvrće na njih – pa čak i jednu koja je trajala kroz njezine pedesete i početak šezdesetih godina – imala sam dojam da je tu riječ bila više o nekakvoj ovisnosti, tjelesnoj kompatibilnosti i potrebi, nego o romantičnoj ljubavi. Možda griješim. Jednostavno mi je nespojiva romantična ljubav s jednom takvom ženom.

Kao izrazito duhovno, ali ne i religiozno biće (zahvaljujući komunističkom odgoju), nakon pokušaja samoubojstva u djetinjstvu, Marina je imala vrlo intenzivna iskustva sa svijetom duhova, životnom energijom i paranormalnim. Osjetila je trenutak u kojem su joj umrli majka i otac, predosjetila je sve važnije trenutke u svom životu. Mogli bismo to nazvati potenciranom intuicijom, no svakako je bila dio Marinine “performerske osobnosti”. Ideal umjetnika jest osjećajna, intuitivna, neukalupljena osoba, a Marina je sve to podizala na novu razinu. Posebno me se dojmio njezin komentar na politička događanja u godinama njezine vladavine umjetničkom scenom – od hladnog i trulog komunizma, Tita, rata na prostorima zemalja bivše Jugoslavije: Marina je pokazala kako je uistinu svjetska žena modernih pogleda na svijet i tu me je definitivno “kupila”.

Njezine performanse u kojima si nanosi fizičku bol, tjera um preko granica ludila, možemo nazvati ludima, ne moramo ih shvaćati, no ono što će nas Marina naučiti kroz svoju autobiografiju, jest da je svaki od njih bio manifest njezinih osjećaja, životnih faza, sadržavao je važnu poruku koju je željela prenijeti na nama možda šokantan način.

Živimo u licemjerno doba. U doba kada se prirodna golotinja osuđuje, a ona komercijalna podržava pa i skupo plaća. Danas njezini performansi ne bi postigli željeni učinak. Daleko od toga da nije bila osuđivana pa i fizički zlostavljana za vrijeme svojih performansa, ali u to vrijeme kao da su ljudi bili otvorenijeg uma i prijemčljiviji za nešto drugačije nego danas. Paradoksalno, zar ne?

Njezina metoda poučavanja umjetnosti performansa zadivila je studente diljem svijeta, ali i poznate osobe koje su se željele okušati. Pred sam kraj autobiografije zanimljiva je priča o Lady Gagi i njezinom pohađanju Marinine radionice, koju spominjem samo da bih mogla iskomentirati kako me nimalo ne čudi. Ono što je jednoj osobi ekscentrično, drugoj je sasvim prirodno – postoji li onda uopće ekscentrično ili su to samo razne nijanse prirodnog?

Znam da je ovaj osvrt zbunjujuć, na trenutke nesuvisao, no o jednoj takvoj životnoj priči teško je pisati suvislo. Njezina je energija opipljiva kroz stranice, u određenim situacijama osjetila sam težinu emocija kako me pritišće u prsima i suze kako mi naviru u oči. Ne znam, na neki način sam ju shvatila, iako mi puno toga i dalje nije jasno. Vjerujem da većini ljudi nije jasno. A ja bih voljela shvatiti. Ovako imam osjećaj da mi fali dio slagalice, jer nešto u meni razumije sve, ali ne do kraja. Glupo zvuči, znam. Zato prestajem. Mogu se samo nadati da ću barem neke od odgovora pronaći na retrospektivnoj izložbi Marinine karijere pod nazivom Čistač, koja se na jesen održava u njezinom rodnom Beogradu.

 

20190126_110309-1-01

Peter James – Smrtonosna šala

preveo: Vojko Plovanić

izdavač: Opus Gradna

Michael Harrison u društvu slovi kao glavni šaljivdžija. Svakome od svojih prijatelja pripremio je nenadmašnu spačku na momačkoj večeri, čije su posljedice bile toliko dalekosežne da je jedan od njih umalo zakasnio na vlastito vjenčanje.

Kada dođe vrijeme za Michaelovu momačku večer, jasno je da će mu se prijatelji pokušati odužiti na način kakav zaslužuje – spačkom. Četvorica njegovih prijatelja – Robbo, Luke, Pete i Josh – smislili su najopakiju šalu ikada. Duboko u šumi iskopali su rupu, nabavili lijes i Michaela zatvorili u njega. Ostavili su mu časopis s golim ženama, bocu whiskeyja i voki-toki. Trebalo je to biti svega nekoliko sati nedužne zabave, dok dečki popiju jedno piće bez Michaela u obližnjem pubu, no naravno da će po krivu poći sve što može.

Nakon što su Michaela smjestili u njegovu grobnicu, četvorica njegovih prijatelja dožive prometnu nesreću i pogibaju. Nitko osim njih ne zna gdje je Michael, a Michaelov mobitel otkazao je poslušnost duboko pod zemljom.

Idućeg jutra prijavu nestanka podnijet će Michaelova zaručnica i policija će krenuti s istragom. Iako prvotno nije bila njegova istraga, viši inspektor Roy Grace uključit će se u potragu i upravo će njegovi nepogrešivi instinkti donijeti ključne pomake.

Napeta priča, pisana u krakim i dinamičnim poglavljima, prikovati će vas za stranice u maniri najboljih romana Agathe Christie. Klasični napeti krimić, u kojemu vrlo rano naslućujemo što se zapravo dogodilo i tko stoji iza svega, no Peter James uvjerit će nas da ne znamo ništa i pred sam kraj knjige resetirati postavke te nas odvesti u sasvim drugom smjeru.

Dugo nisam pročitala ovako dobar krimić. Znate kako prilikom usporedbi američkih i britanskih kriminalističkih serija uvijek kao argument u korist ovih potonjih ljudi uzimaju činjenicu da britanske serije nisu toliko eksplicitne i zločinima pristupaju s neke psihološke strane, više tjeraju gledatelje da razmišljaju, za razliku od američkih u kojima je sve servirano na pladnju? Upravo u tom argumentu leži prednost Jamesovog krimića u odnosu na sve one američke, pa i skandinavske krimiće, koje čitamo posljednjih godina. Iako, ako mislite da Jamesu nedostaje eksplicitnosti, razuvjerit ću vas činjenicom da autor na samom kraju romana uspije ukomponirati automobilsku potjeru koja kida živce! I rest my case.

Smrtonosna šala prvi je nastavak serijala o višem inspektoru Royu Graceu. Svi koji čitaju kriminalistički žanr dobro su upoznati s trendom “štancanja” serijala koji se vrte oko glavnog lika, uredno policijskog službenika neke vrste – Harry Hole, Will Trent, da spomenem samo dvojicu. Po čemu je onda Roy Grace poseban? Pripremite se… Normalan je!

Roy Grace od sada je službeno moj omiljeni knjiški detektiv. Zašto? Što nije u redu s njime? pitate se. Baš ništa! Viši inspektor Grace ima trideset i devet godina, posvećen je poslu, alkohol konzumira u društveno prihvatljivim količinama i izrazito odgovorno, pije kavu, posegne tu i tamo za nečim slatkim, ali uglavnom se hrani zdravo, nije promiskuitetan – štoviše, duže vrijeme je sam otkako je njegova žena nestala bez traga godinama ranije. Možda mu je to jedini “feler” – činjenica da je emotivno vezan za ženu s kojom je imao skladnu vezu i brak do dana kada je nestala bez traga. Kao da je isparila. Njegova nada da je negdje još živa i da će se možda vratiti, paralelna je linija radnje, za koju vjerujem da će se polako otpetljavati u slijedećim nastavcima serijala. Do tada, strpljivo čekamo da se Opus Gradna baci na posao 😉

20190208_081456-1-01

Mirjana Buljan – Druga obala (dugo putovanje u bijelo)

izdavač: Naklada Ljevak

Jednog hladnog zimskog dana, čovjek je zaustavio automobil na mostu, jer je uočio neobičan i uznemirujuć prizor. Na rubu mosta stajala je djevojčica i bacala svoje bilježnice u rijeku. Nije odgovarala na njegova pitanja, nije mogla objasniti što radi na mostu pa ju je čovjek odvezao u bolnicu.

Sanja je u bolnicu zaprimljena u katatoničnom stanju. Nije odgovarala na podražaje. Bila je izgubljena u vlastitom umu.

Primivši vijest da im je kćer u bolnici, tamo stižu njezini roditelji Vera i Vinko. Svatko iz svojeg doma. Sanjini roditelji su razvedeni.

Na svega stotinjak stranica ove priče sažeto je toliko emocija da mi suze teku i sada dok ovo pišem. Isplakala sam ih more dok sam čitala knjigu. I nakon čitanja. I svaki put kada se prisjetim bilo koje scene iz knjige.

Radnju pratimo iz dvije perspektive – prva je Sanjin tok svijesti dok pokušava složiti mozaik sjećanja i dovesti nas do konačnog rješenja koje ju je dovelo u tako grozno stanje, a druga perspektiva prati razgovor Sanjinih roditelja s dječjim psihologom u kojem oni, svatko sa svoje strane, objašnjavaju… opravdavaju… optužuju… i konačno shvaćaju.

Sanja ima dvanaest godina, roditelji su joj se razveli kada je imala sedam. Ni prije toga njihov brak nije bio sretan… skladan. Čitajući priču s tri strane, u jednom trenutku osuđivati ćemo i oca i majku… u drugome ih razumjeti… a zbog Sanje ćemo plakati… Sanju ćemo htjeti uzeti pod svoje i nadoknaditi joj svu ljubav i nježnost koja joj je nedostajala u najkritičnijim godinama djetinjstva.

Nikada nije bilo toliko teško odgajati dijete kao što je to danas. Nedavno sam negdje na društvenim mrežama napisala upravo ovu rečenicu. Roditelji su rastrgani na sto strana pokušavajući zaraditi za dostojanstven život sebe i svoje djece. Djeca traže svoje u materijalnom i nematerijalnom pogledu. Bračni drug traži svoje. Posao traži svoje. A na žrtvu je malo tko spreman. Za žrtvu je malo tko stvoren. Osuđujemo majke kada odustanu od karijere i posvete se majčinstvu. Osuđujemo ih kada ganjaju karijeru jer nisu majke kakve djeca trebaju. Osuđujemo očeve koji se posvete obitelji i djeci – oni su papučari. Osuđujemo ih kada bježe od kaosa u kući na posao, ili nekamo… dalje od posla.

Druga obala kratka je, ali bogata priča o jednoj obitelji koja se na najgori mogući način suočila s izazovima modernog roditeljstva – razvodom, koji je najgore pogodio dijete. I to je uvijek tako. Djeca najviše stradaju, a mi smo prezaposleni da obratimo pažnju. Dok nas nešto poput Sanjine nezgode ne vrati u stvarnost, no tada već može biti kasno.

Nekada su se brakovi popravljali, danas ih je lakše zamijeniti novima, jer vremena su drugačija, žene nisu više financijski ovisne o muškarcima. No, je li to samo pitanje muža i žene jednom kada u obitelj uđe dijete? Ne treba ostajati u nezdravim brakovima, ali treba znati prepoznati kada je brak zaista zreo za razvod, a kada je to samo prolazni hir. Ja sam za opciju u kojoj ćemo dobro razmisliti o ulasku u brak i proširivanju obitelji prije nego bude kasno. No, niti tada nema garancije dok nas smrt ne rastavi. Ali uvijek, UVIJEK moramo imati na umu da jednom kada u jednadžbu uvedemo dijete, sve što proživljavamo mi, dijete proživljava deset puta bolnije.

Poput Sanjice. No, Sanjica će sa svog mosta prijeći na drugu obalu i tamo će naći sreću. I ne, to nije ono što mislite. Ali pročitajte ovu knjigu. Ako ste tinejdžer, bolje ćete shvatiti svoje roditelje i možda pronaći hrabrosti potražiti pomoć. Ako ste roditelj, možda će vam se otvoriti oči i shvatit ćete što radite krivo i što možete popraviti dok nije kasno.

Ja idem čvrsto zagrliti svoju djecu. Zahvaliti im za svu ljubav i povjerenje kojima me obasipaju otkako su se rodili. Za sve zajedničke trenutke kada smo sve drugo zaboravljali i samo ležali u pidžamama razgovarajući, mazeći se i grleći. Idem zagrliti muža. Zahvaliti mu što ne moramo voditi borbu koju većina mladih roditelja danas mora voditi i zbog čega se sve manje mladih odlučuje imati djecu. Ako ste kao ja, nakon čitanja ove knjige shvatit ćete koliko ste zapravo sretni. Koliko ste povlašteni. Koliko zahvalni trebate biti na svakoj sekundi svog života. I svakom slijedećom pokušati biti još bolji. Naša djeca zaslužuju ono najbolje od nas. Jer ona jesu ono najbolje od nas.

20190213_090521-1-01