(kratka priča)
Svake večeri, točno u 19:05, prošao bi ulicom ispred moje kuće. Zvao se Mladen, a ja sam bila zaljubljena koliko je to šestogodišnja djevojčica mogla biti. Bio je stariji, puno stariji od mene. Svakodnevno bih nalazila izlike da budem u dvorištu baš u to vrijeme, samo da ga vidim nakratko. Vješala bih se po ogradi i privlačila pažnju zadirkujući mlađeg brata, samo da me primijeti. Svaki dan u isto vrijeme dolazio bi autobusom i prolazio našom ulicom koja je vodila od autobusnog kolodvora prema kraju mjesta gdje je živio. Nikad ga nisam vidjela da ide prema kolodvoru niti sam znala kamo putuje i odakle se vraća, znala sam samo za tih pet minuta svake večeri kada bih ga pogledom dočekivala dok bi dolazio s početka ulice i ispraćala skroz do njezinog drugog kraja gdje je nestajao iza samoposluge. U ljepšim mjesecima uvijek sam ga dočekivala nasađena na ogradu, a u hladnijim danima gledala bih ga sa prozora svoje sobe na katu naše kuće. Ne znam kada je počeo prolaziti ulicom. Čini mi se kao da je oduvijek. Bio je prekrasan. Imao je gustu kosu, pepeljasto plavu, dužine do ispod uha. Nosio je naočale debelih crnih okvira koje su mu davale dozu tajnovitosti. I prekrasan širok osmijeh.
Svake večeri legla bih u krevet i tonula u san s Mladenovim licem pred očima. Otvorenih očiju, zatvorenih očiju, očiju fokusiranih na sliku na zidu – uvijek bih vidjela samo njegovo lice. Kada sam krenula u školu, polako ali sigurno usavršila sam vještinu koncentracije dovoljno da “isključim” Mladena za vrijeme nastave i “upalim” ga sa zvukom zvona koji je označavao kraj nastave. Sve sam korice bilježnica išarala njegovim imenom, inicijalima, srcima, plusevima i svime što ide uz to. Ionako nikoga nisu zanimale moje bilježnice.
U trinaestoj godini dogodio se sudbonosan susret sa borilačkim filmovima. Inače nisam bila tipična curica, imala sam kratku kosu, mršava i ravna kao daska uglavnom sam se družila s bratom i dječacima iz ulice. Ganjali smo se biciklima i pucali iz grana koje su glumile pištolje. Filmovi su bili samo šlag na tortu. Roditelji su se morali pomiriti s time da je bitka izgubljena i da imaju dva sina.
Sve te godine Mladen i ograda u 19:05 bili su moja sveta misa – nijednu nisam propustila. Kako sam bivala sve starija trebalo je zamaskirati razloge – kako ću objasniti vješanje po ogradi sa trinaest godina? U ljetnim danima zavalila bih se u stolicu i čitala Alana Forda preko kojega bih poskrivečki gledala dok je prolazio. Glasno bi pozdravio ako je netko od odraslih bio u dvorištu, ali ako sam bila sama i primijetio bi da ga gledam, samo bi mi namignuo na što bih podigla strip više preko očiju da ne vidi kako se crvenim. Smjela sam ga ignorirati – ja sam bila u pubertetu, a on je bio odrastao. Ostatak vremena gledala bih ga sa prozora, sakrivena zavjesom. Ponekad sam imala osjećaj kao da zna da ga gledam jer je hodao sa smješkom na licu, ali nisam to mogla sa sigurnošću znati. Postala sam opsjednuta. Pisala sam o njemu u dnevnik koji sam zaključavala i čuvala ispod madraca.
Čim sam bila dovoljno stara da mi roditelji dozvole, počela sam redovito vikendom odlaziti u videoteku. Njegovu videoteku. Točnije, njegovih roditelja. Držali su videoteku u sklopu svoje kuće na samom kraju mjesta, tamo prema groblju. Svaki vikend sjedala bih na bicikl i sa utegom u želucu, leptirima u trbuhu i uzlupanog srca krenula bih u novu avanturu posuđivanja video kaseta samo kako bih vidjela njega. Najčešće sam išla s bratom, ali znalo se dogoditi da idem i sama – tada sam bila posebno uzbuđena jer sam ja bila ta koja je morala razgovarati s njim. Filmovi koje sam posuđivala bili su uskog područja što zbog toga što su pripadali jedinom žanru oko kojeg smo se brat i ja mogli složiti, što zbog toga što sam htjela biti frajerica pred Mladenom. Kao da široke hlače, košulje i naopako okrenuta šilterica nisu bili dosta, morala sam dodati i posudbe Vremenskog policajca i Kickboxera. Mortal Kombat bio je početak, nakon njega ovisnost se samo produbljivala. Brandona Leeja sam naprosto obožavala. Najviše zato jer je Mladen bio njegova plavokosa inačica. To obožavanje uzrokovalo je da napamet znam sve dijaloge iz Vrane, Rafalne paljbe i Obračuna u malom Tokiju. Druge djevojke glumce projiciraju u svoj svijet, ja sam Mladena projicirala na Brandona jer je tako mogao biti blizu mene, u mojoj sobi. Teško sam bratu mogla objasniti zašto želim gledati Vranu po stoti put. Srećom, brzo je odustao od zapitkivanja i okrenuo se Commodoreu 64 u svojoj sobi. Brandon Lee je postao moj svijet. Postere sam lijepila po zidu i samo ja sam u njima vidjela Mladena. Drugi su vidjeli opsjednutost poznatim glumcem koja je bila normalna za tinejdžerku.
Izleti u videoteku na kraju našeg mjesta bili su moje verzije izlazaka dugo nakon osnovne škole. Jednako muškarasta u duši, sa neželjenim oblinama koje sam sakrivala širokom odjećom i gustom kosom koju sam ne baš vješto pokušavala utrpati ispod šilterice Chicago Bullsa, redovno sam hodočastila u videoteku, samo da bih ga vidjela, godinu-dvije-tri-deset starijeg od onog Mladena kojeg sam kao šestogodišnjakinja pokušavala zadiviti svojim majmunskim vještinama vješanja po ogradi. Unatoč vrećama u koje sam oblačila svoje izdajničko tijelo, Mladen me promatrao. Gledao me s drugog kraja videoteke dok sam rovarila po policama tražeći Tešku metu, Najveći rizik, Legionara ili koji je već u to vrijeme bio aktualan Jean Claude van-Dammeov film. Osjetila bih pogled na sebi, okrenula se i ulovila ga kako me promatra i smješi se. Noge bi mi se odsjekle. Tisuću puta sam pomislila da ga odguram iza pulta i bacim se na njega, ali noge bi ostale ukopane na mjestu. Ne bih niti znala kako to učiniti. Moj stil oblačenja i cjeloživotna opsesija Mladenom otklonile su svaku mogućnost da me ijedan vršnjak dvaput pogleda.
Deset razmijenjenih riječi u više od dvanaest godina između nas dvoje, ali u mojoj glavi bili smo već pred oltarom. Pred prijateljicama sam izmišljala kojekakve simpatije samo da ne misle da sam luda. Glumila bih žrtvu namjerno izabirući dečka koji je imao curu s kojom se nisam mogla natjecati. Samo da me puste na miru. I pustile bi me. Zapravo i nije bilo čudno da cura poput mene nema dečka – previsoka, premršava, sa oblinama koje ne želi i bez čovjeka kojeg želi.
Na svoj osamnaesti rođendan vratila sam se iz škole samo da bih zatekla mamu kako pobjedonosno stoji ispred mog ormara sa izrazom lica koji je vrištao “Iznenađenje!”. Bacila je moju staru odjeću i zamijenila ju “primjerenijom” ženstvenom odjećom. To mi je rođendanski poklon. Hlače i košulje su se suzile, a među njih su se uvukle suknje, uske majice i haljine – nešto od čega sam zazirala cijeli život. Toliko o sakrivanju oblina.
Osjećala sam se neopisivo golo kada sam prvu subotu nakon rođendana ušetala u videoteku. Komplet odjeće koji sam imala na sebi kada sam na rođendan došla iz škole morao je kad-tad završiti u pranju i morala sam posegnuti za nečim od nove garderobe. Htjela sam izabrati najširu opciju, no to je bilo teško jer je sve bilo podjednako pripijeno. Odlučila sam se za najbezličniju kombinaciju crnih traperica i jednostavne crne majice, uvjeravajući sebe da će tamna boja ipak odvratiti neželjene poglede i dati mi nevidljivost na koju sam navikla. No, na licu mi se očitavala neugoda. Bila sam jedina u videoteci, nešto malo prije zatvaranja. Može li najgora noćna mora biti malo strašnija, molim? Videoteka je bila polumraku – univerzalni signal za “požurite, i mi bi išli kući”. Nakon što sam pošteno požalila dolazak, nabrzinu sam odlučila uzeti bilo koji film koji nisam gledala i pobjeći van. Dok sam se približavala polici s akcijskim filmovima, čula sam škljocaj koji je jedino mogao biti zaključavanje vrata. Nisam se usudila okrenuti, odlučila sam uzeti film i nastaviti dalje prema planu. Vjerojatno je zaključao kako više nitko ne bi mogao ući unutra.
U trenutku kada sam ga osjetila da mi se približava, napustio me sav zdravi razum. Obgrlio me rukom oko ramena, a ja sam ispustila kutiju od videokasete nesigurna da li sam uplašena ili uzbuđena – u tom trenutku ta dva osjećaja su mi bila jednaka. Kroz lupanje srca visoko u ušima učinilo mi se da sam čula kako govori “Čekao sam ovaj trenutak godinama…”, no nisam bila sigurna, a svaki pokušaj da ga zamolim da ponovi nestao je kada je drugom rukom primio moju bradu, zarotirao ju prema sebi i poljubio me. Nisam mogla shvatiti kako se osjećam i da li mi srce lupa od straha zbog onoga što sam očekivala da će uslijediti ili od sreće što mi se ostvaruje životna želja. Prepustila sam se poljupcu koji je bio ljepši nego sam zamišljala, a on me okrenuo prema sebi kada je vidio da se ne opirem. Privukao me bliže i nastavili smo se ljubiti. Bila sam izgubljena u limbu između onoga o čemu sam maštala svih ovih godina i onoga što je moje tijelo upravo proživljavalo pritisnuto uz njegovo. Osjećaji za koje do sada nisam znala da postoje počeli su nadirati iz svih kutaka mog tijela i preopteretili su mi mozak da sam se morala odmaknuti i uzeti zraka. Htjela sam da me ponovno uzme u naručje, a istovremeno sam htjela pobjeći što dalje od ove nepoznate vrućine koja mi je preplavila tijelo. Gledao me u oči i kao da mi je čitao misli, uzeo me za ruku i poveo prema uredu. Iz ureda ušli smo u hodnik sa trojim vratima. Na jednima je pisalo “skladište”, druga sam pretpostavila da vode u kuću, a mi smo ušli na treća. Dva kratka reda stepenica vodila su prema dolje, prema još jednim vratima. Otključao ih je i uveo me unutra. Bio je to njegov brlog, tako mi je rekao. Osvijetljena samo jednom žaruljom koja je gola visjela sa stropa, prostorija je bila ogromna. Na samom ulazu nalazio se veliki biljarski stol, iza njega šank kompletno opremljen pićem i manjim frižiderom. Lijevo se prostirao veliki kauč ispred stola sa televizorom, videom i igraćom konzolom. Hrpa videokaseta i igrica bila je razbacana okolo. Desno, daleko od svjetlosti smjestio se veliki bračni krevet okružen zidovima od knjiga i stripova. I miris. Miris zahrđalog željeza i plijesni. Muški brlog. Samo je falio smrad znojnih čarapa.
Još uvijek opijena novim osjećajima, bila sam nijema u trenutku kada me nježno gurnuo na krevet. Ili se nisam imala razloga buniti. Ne znam. Trebala sam se buniti, to mi je nalagala savijest, ali tijelo ju je ušutkalo izvijajući se prema Mladenu. Shvatio je sve i za trenutak smo bili bez odjeće zavučeni ispod pokrivača. Bilo mi je prvi put, ali zbog straha su osjetila bila dodatno “našiljena” i uživala sam – bilo je ljepše nego sam ikad mogla zamisliti. Znao je što radi, znao je da treba biti nježan i, iako je imao neobjašnjivo zločest pogled u očima, pobrinuo se da uživam.
Ležali smo zagrljeni dugo nakon toga, kao u najljepšem snu. Zaboravila sam na cijeli svijet izvan zidova ove smrdljive nastambe. Ostvarila mi se najveća želja i kanila sam uživati u tome do krajnjih granica. Mladen je bio moj.
Okrenuo se na bok, podigao na lakat i gledao u mene.
“Znao sam da će ovako biti . Znao sam da te vrijedi čekati.” rekao je.
“O čemu govoriš? ” bila sam iznenađena. “Kako to misliš čekati?”
“Sve ove godine. Čekao sam da postaneš punoljetna. Znao sam da ćeš biti moja još otkako si bila dijete.”
“Šališ se…” nisam bila sigurna da li sam sretna ili izbezumljena zbog ovoga što sam upravo saznala.
“Ne šalim se. Otkako sam te prvi put vidi kao šestogodišnju djevojčicu, vidio sam u tebi nešto posebno. Promatrao sam te kako odrastaš vikendima u mojoj videoteci i zaljubio sam se. Znao sam da moraš biti moja čim navršiš osamnaest.”
“E, pa sada konačno možemo biti skupa.” nasmiješila sam se sretna jer je dijelio osjećaje koji su me proždirali godinama.
“Da je barem tako jednostavno.” prevalio se na leđa i uperio pogled u cigle iznad naših glava
“Zašto ne bi bilo?”
“Ti se šališ. Tebi je osamnaest. Meni su tridest i dvije godine. Znaš kakav će to odjek izazvati u ovom našem selu. Osude će prštati na sve strane.”
“Ma neće, daj… shvatit će kad im objasnimo. Uostalom, odrasle smo osobe, ne mogu nam drugi određivati što da radimo i koga da volimo.”
“To sve zvuči savršeno u teoriji, ali u praksi je neizvedivo. Jedino da…” zaustavio se i ponovno podignuo na lakat.
“Jedino da što?” sad sam se i ja uspravila u iščekivanju čarobnog rješenja našeg problema.
“Jedino da pobjegnemo!” skočio je iz kreveta kao da je otkrio formulu za besmrtnost “Da! Daj mi koji dan da riješim papirologiju oko videoteke i možemo pobjeći!”
“Mladene, to je ludo! Ja najesen krećem na fakultet. I što s mojim roditeljima, bratom? Ne mogu samo tako otići!”
“Znači ne želiš biti sa mnom?”
“Naravno da želim! Ali ne moramo zato pobjeći… Gle, kasno je, trebala bih kući…”
“Ostani, prespavaj tu…ujutro ćemo smisliti rješenje, obećajem. Samo ostani.”
Nagovorio me je i ostala sam. Najljepša noć u mom životu. Ako izuzmemo ideju o bijegu. Nadala sam se da će ga to pustiti do jutra. Nije. Ujutro sam se počela brinuti oko svojih roditelja i hoće li primijetiti da nisam došla kući sinoć. Mladen je i dalje inzistirao na ideji o bijegu, a ja sam samo htjela otići kući i dati do znanja roditeljima da sam dobro. Ako se slučajno brinu. On je rekao da ide samo skočiti po kavu i da se odmah vraća, a kada sam ja predložila da odemo popiti kavu negdje na otvorenom grubo je odbio uvjeravajući me da moramo u miru razgovarati o tome što ćemo dalje, a za to je bolje da smo sami. I otišao je. Ja sam se za to vrijeme dovela u red, obukla, umila i počela dosađivati jer nisam više znala što ću. Dugo ga nije bilo. Počela sam prevrtati po knjigama na policama, po improviziranoj kuhinji i tada sam vidjela da je potpuno opremljena ne samo za kavu nego za nuklearnu katastrofu. Želudac mi se stisnuo dok sam polako koračala prema vratima koja su vodila van brloga. Uhvatila sam za kvaku i iako sam znala što će se dogoditi, svejedno sam protrnula od straha kad sam ustanovila da su zaključana. Zatočena sam. Nije moguće. Vjerojatno je po navici zaključao vrata ne razmišljajući o tome da sam ja unutra. Vratio se nekih sat vremena kasnije. Nije donio kavu. Bio je vidno uzrujan. Lijepo sam mu rekla da je već krajnje vrijeme da idem kući na što je on odmahnuo kako ne idem nikuda jer ionako nitko osim njega ne mari za mene. Stvarno me ne želi pustiti. Grubo sam rekla da i je dosta i da idem kući. Krenula sam prema vratima, ali me on zgrabio i bacio na pod.
“Ne ideš ti nikuda!” zagrmio je.
Opet je izašao iz brloga i zaključao vrata. Što se događa? To nije isti Mladen koji je jutros otišao po kavu. Onaj koji me sinoć zaveo i pružio mi noć iz snova. Minute su se vukle kao tjedni. Barem mi se tako činilo jer nisam imala pojma ni koliko je sati niti koje je doba dana. Ne znam koliko sam vremena sjedila leđima naslonjena na vrata kada sam ga čula da dolazi. Skočila sam i bila spremna na borbu kada je ušao pokunjen kao miš.”
“Žao mi je, ljubavi. Nisam to smio učiniti.” suze su mu zamaglile oči.
“Zašto? Zašto me ne pustiš da idem kući?”
“Zato što te volim! Ako te pustim, uzet će mi te.”
“Nitko me neće uzeti. Čekala sam ovo cijeli život.” prišla sam mu i zagrlila ga.
Nije ono mislio, nije me htio povrijediti. Počeli smo se ljubiti i put je opet vodio prema krevetu. Htjela sam ne uživati jer ipak me povrijedila njegova grubost, ali nisam mogla. Ipak je to bio Mladen. Moj Mladen.
“Moram nakratko izaći, ali volio bih da me pričekaš tu. Kad se vratim, idemo skupa van i reći ćemo tvojim roditeljima sve. Imaš pravo, moraju nas razumjeti.”
“Drago mi je da se slažemo.”
Poljubio me snažno i otišao. Opet je zabunom zaključao vrata. Ipak će sve biti u redu. Uzela sam jednu od knjiga sa police i počela čitati da mi prođe vrijeme. Ogladnila sam pa sam se poslužila keksima iz ormarića i sokom iz frižidera. Dovršila sam knjigu, pa počela drugu. I nju sam dovršila, ali Mladen nije dolazio. Jela sam i čitala, igrala igrice, borila se sa snom i gubila, trudila se da ne brojim sekunde kako bih mogla procijeniti koliko je vremena prošlo. Nešto nije u redu. Pokušala sam ostati mirna, ali nisam mogla. Nisam znala koliko je sati prošlo. Ili dana.
Probudili su me iz sna kada su upali. Odmah sam znala da nije Mladen jer on ne bi razvalio vrata. Bila su trojica u uniformi i moj otac s njima. Uplašila sam se njih više nego svega do sada i moj otac je skoro zaplakao kad me vidio takvu uplašenu.
“Sve će biti u redu.” govorio je. “Sad si sigurna.”
“Gdje je on?” upitala sam izgubljeno.
“Tamo gdje ti više neće moći nauditi.”
“Ali, nije…”
“Šššššš, sad je sve u redu, vodim te kući.”
Kasnije sam saznala da je Mladen uhićen u gradu tridesetak kilometara udaljenom od našeg mjesta. Tamo je bio otišao kada me ostavio. Bila sam sama tri dana. Nije se činilo tako puno, a opet činilo se i puno duže. Bila sam zbunjena. Nije me povrijedio fizički. Ono guranje sam već zaboravila. Zašto me ostavio? Zašto je uhićen?
Odgovor na posljednje pitanje dao mi je najmlađi od trojice policajaca. Ispalo je da je Mladen svakodnevno putovao u taj grad gdje je imao podrumski stan u jednoj slabo naseljenoj zgradi na periferiji grada. U tom stanu držao je zatočenu djevojku. Imala je blizu trideset godina i držao ju je punih dvanaest godina. Ostala sam šokirana. Kako je to bio moguće? Mladi policajac sve mi je ispričao. Za slučaj nestanka te djevojke znala je cijela država. Nekoliko godina kasnije, odustali su od potrage i proglasili ju mrtvom iako se u dubini duše nitko nije predao budući nisu našli tijelo. Kada je prije dva dana moja obitelj došla na policiju da prijavi moj nestanak, policajci su uočili da nevjerojatnu sličnost između mene i nestale djevojke. Moj brat im je ispričao što je pronašao u mom dnevniku (moram ga bolje sakrivati) i prvo su pomislili da sam pobjegla s Mladenom. Pratili su ga dok ih nije doveo do nestale djevojke. Mislili su da će ih dovesti do mene. Stigli su u zadnji tren. Nakon što je sve završilo, djevojka im je ispričala kako ju je došao “dovršiti” jer mu više “nije bila potrebna”. Imao je mene, zato mu nije bila potrebna – zaključili su. Kada su ga uhitili, nije više bilo smisla tajiti i otkrio im je gdje sam.
Roditelji i brat tetošili su me narednih tjedana, nudeći se na mi ispune svaki hir. Nisam imala želja. Osim jedne – da ponovno vidim Mladena. Nju mi nitko nije htio ispuniti. Govorili su mi da sam u šoku, da je normalno da se oteti neko vrijeme brinu o otmičaru nakon što je sve gotovo. Pokušavala sam im objasniti da ja nisam oteta i da sam bila dolje tri dana, da nisam u šoku i da se stvarno brinem za njega jer ga volim. On nije oteo tu djevojku, to mora da je bila greška. Našao se na krivom mjestu u krivo vrijeme. Nisu me slušali. Nakon nekog vremena prestala sam govoriti. Osamila sam se u svojoj sobi, tražila razumijevanje za osjećaje koje nisam niti osjećala samo da bi me pustili da tugujem u miru. Htjeli su da upoznam otetu djevojku, da podijelimo iskustva, da utješimo jedna drugu. Nisam htjela. Bilo je besmisleno objašnjavati im da mrzim tu lažljivicu zbog koje moj Mladen nevin leži u zatvoru.
Mladen je osuđen na deset godina zatvora. Ako se bude dobro vladao, sigurno će izaći i ranije. Gledala sam to u filmovima pa znam da tako ide. Pitala sam hoću li ga smjeti posjetiti i dobila jednoznačan odgovor da to nikada nije bila praksa i teško da će mi to itko dozvoliti.
Nisam otišla na fakultet te jeseni. Niti bilo koje poslije. Otišla sam od svojih roditelja na drugi kraj mjesta. Mladenovi roditelji dozvolili su mi da preuzmem videoteku. I oni su bili sigurni da je to sve samo nesporazum. Plakali smo danima za njim zajedno. Oni su ga smjeli posjetiti pa su mi prenosili vijesti o njemu i njemu o meni. Uselila sam u brlog, sredila ga i ponovno otvorila videoteku koja je bila zatvorena od Mladenovog uhićenja. Roditelji i brat su me nagovarali da se vratim kući, prijetili mi psihijatrima. Nisu razumjeli, nikada neće.
Čekao me dvanaest godina. Ja moram čekati najviše deset. Što je to u usporedbi sa ostatkom života koji će biti pred nama kada izađe?
Rekao im je gdje sam. Volio me. Čekat ću ga koliko god treba.

Andrea Cvjetković
lipanj, 2016.