RAGE AGAINST THE MACHINE

(kratka priča)

Pobijedit ću ga. Pobijedit ću ga.

Riječi mi odzvanjaju u mislima u ritmu planinskog vjetra koji mi šiba lice pramenovima kose dok stojim na rubu litice. Gledam u provaliju. Ne vidim joj dno. Mogu ja to. Pobijedit ću ga. Nitko ga do sada nije uspio prevariti, ali ja ću biti prva. Moram. Mogu ja to. Nemam izbora. Duboko uzdišem i pokušavam se prisjetiti najljepših trenutaka svog života. Kažu da to ljudi rade prije smrti. Ali ništa mi ne dolazi. Glava mi je prazna. Vidim samo njega koji je me je doveo do ruba. Doslovce.

Vjetar zapuše jače i malo me zaljulja. Začudim se jer me ne obuzima panika. Pomirila sam se s tim. Pomogle su i tri tablete za smirenje koje sam uzela ranije. Ne može biti gore od ovoga. Ustvari, može. Naravno da može. Zato sam tu. Ali pobijedit ću ga, prevarit ću ga. Mogu ja to.

*

Sve je počelo prije godinu dana kada su se šefovi sjetili kako bi baš bilo zgodno postaviti ga u hodnik ispred kuhinje. Tamo gdje je najveća frekvencija ljudi. Tamo gdje svi dolaze na kratki odmor od buljenja u kompjuterske ekrane i opuštanje uz neobavezan razgovor s kolegama iz susjednih ureda. Možda koju kavicu ili nešto za prigristi ako imaju dovoljno vremena. I onda se oni sjete uvaliti to čudo u središte jedine zone odmora. To vam je korporativni svijet. Godinama isto. Radi i zarađuj, ali njima, ne sebi.

Radim u tzv. “multifunkcionalnoj” kompaniji. Tako ih sada zovu. Sjećam se vremena prije tridesetak godina kada takve kompanije nisu postojale. Imali smo posebno banku, posebno trgovačke lance, posebno teleoperatere, posebno dijagnostičke laboratorije. Bila sam dijete, ali sjećam se, kao da je jučer bilo, šarenila raznih logotipova na zgradama koje su se gurale jedna kraj druge, prekrivajući jedna drugoj prozore velikim neonskim reklamama. A onda se dogodio pionir, kako to obično biva, i pokrenuo novi trend. Sve u jednom i jedan za sve, mislim da je tako glasio početni moto tvrtke koja je krenula kao jedna mala lokalna banka. Promijenivši ime desetak puta u isto toliko godina, BioGard je danas kompanija u kojoj možete baš sve jer ona je banka, trgovina, teleoperater, laboratorij, proizvodnja elektroničkih uređaja – skoro sve što možete zamisliti, a ima i svoje prateće usluge tipa zdravstvene zaštite, škole, vrtića, restorana te fitness i wellness centra. Sve u jednom i jedan za sve. A ja? Ja sam samo obična spremačica u srednjem sektoru koji obuhvaća nekoliko katova, a koji uključuju razvojne, laboratorijske, školske i bankovne grane. Grane, tako ih sada zovu. Budimo jedno s prirodom. Odjeli su tako hladni i neosobni, neka budu grane. I ljudi su plaćeni masne pare da izmišljaju takve stvari. A ja čistim njihova govna.

A onda se jednog dana veliki gazda glavom i bradom sjetio revolucionarne ideje – napravit će Stroj. Nije to bilo kakav stroj. Stroj smrti. Hladna i neosobna mašina, u sukobu sa svime što propovijedaju u firmi, bankomat koji vam neće dati novce nego uzeti uzorak krvi i neće vam reći koliko vam je novaca ostalo na računu nego što će biti vaš kraj. Hladno i neosobno, baš kao pravi starinski bankomati. Proreći vam sudbinu iz kapi krvi. Na komadu papira, u što manje riječi, reći će vam što će vas ubiti.

Bankarima ništa nije bio jasno kada su ga postavili prvi puta na njihov kat. Nisu niti znali da dolazi iz BioGarda. Ali ja sam znala. Čula sam razgovore na drugim katovima gdje su grane inovacija i razvoja dok sam prala suđe u njihovoj kuhinji. Stroj koji proriče smrt, a nemaju za perilicu posuđa. No, svakako sam jeftinija od bilo kojeg stroja.

Gledali su u to čudo kao pećinski ljudi u prvu vatru. Bojali se dotaknuti. Stvarno mi se ponekad čini kako se ljudski mozak nije pretjerano razvio od tog doba. Barem kad su u pitanju određeni pojedinci. No, kada su uz stroj postavili i terminal koji je u neprekidnoj petlji nježnim ženskim glasom objašnjavao o čemu se radi, poletjeli su k’o muhe na govno. Red se protezao po čitavom hodniku. Ako te kojim slučajem potjeralo na wc, nisi se mogao probiti ni za živu glavu. Gubili su sate od posla samo da gurnu ruku u usta tog hladnog stroja, ali bilo im je oprošteno jer kompanija je svakako zarađivala – sto kuna po ubodenom prstu. Odbijalo se od plaće. Po jedan stroj na svakom parnom katu. Redovi su me podsjećali na one pred pučkom kuhinjom. Ima se za Stroj smrti, a ljudi nek krepaju od gladi na ulici. Sve je otišlo u krasni…

Ljudska znatiželja je opasna stvar. Gledala sam ih kako jedan po jedan prilaze stroju, identificiraju se svojim zaposleničkim brojem, guraju ruku u otvor te vade prste, dobivaju komadić vate natopljene alkoholom iz drugog otvora te karticu sa konačnom presudom iz trećeg. Uzbuđenje s kojim su poskakivali dok su čekali u redu, splasnulo je kao ispljunuta vata pod naletom alkohola, boja je nestala iz njihovih lica u trenutku kada su spustili pogled na karticu i od tada više ništa nije bilo isto. Ovisno o presudi, njihova svakodnevica bi se stubokom promijenila. Znam jednu mladu direktoricu kojoj je kartica izbacila riječ Voda. Nekoliko dana kasnije završila je u bolnici jer je odbijala piti vodu, prati se, ići na wc jer i u školjci ima vode, izbjegavala je vodu u širokom luku. Jer to će vam Stroj napraviti. Utažit će vam znatiželju o tome što će biti vaš kraj, ali ostavit će previše manevarskog prostora. Neće vam reći niti kakva voda, niti kada, niti zašto. Tražili ste, gledajte. I bojte se, jako se bojte. Ne znam što je na kraju bilo s mladom direktoricom. Iskreno, nije me ni briga. Jer, i ja sam pokleknula pred psihologijom mase i, jedne večeri nakon što su svi otišli kućama i kada sam ostala sama sa Strojem, odrekla sam se teško zarađenih sto kuna i gurnula ruku u čudovišna usta. Nije boljelo. Ubod nije bolio. Kada je kartica izmilila iz otvora, okrenuta licem prema dolje, srce mi je počelo ubrzano tući. Fućkaš sto kuna, ali želim li zaista znati? Želim li znati kako ću umrijeti? Bez da znam kada, zašto, gdje? Ruke su mi se tresle dok sam ispucalim prstima iz kojih je isparavao klor, sa notom pudera zaostalog iz nedavno skinutih rukavica za čišćenje, pokušala uhvatiti izlazeću karticu. Ispala je na pod i okrenula se prema gore. Spustila sam pogled i tada sam ugledala svoju presudu – Glazba. MOLIM?! Kakva je to usrana smrt glazbom???? Zar nije mogla biti Starost ili jebeni Rak kao što je dobilo pola menadžerskog kata (druga polovica dobila je Aneurizmu ili dobri stari Stres). Zašto nije moglo biti nešto normalno, nešto jasno i dijagnostično???? Što znači da ću umrijeti od glazbe??? Poderala sam karticu na sitne komadiće i bacila u koš, svjesna da time nisam poništila presudu. Stroj uvijek izbaci isti rezultat i nikada ne griješi. Nikada.

Dani, tjedni i mjeseci nakon toga prolazili su u bunilu. Na poslu sam hodala sa čepićima u ušima da ne bih slučajno odnekud čula glazbu. Isto je bilo i na putu do posla, kod kuće i, zapravo, cijelo vrijeme. Kada bih si počela pjevušiti neku melodiju u glavi potpuno nesvjesno, stala bih kao ukopana i odmah prestala čekajući da me pogodi neka glazbena božja munja i da se srušim mrtva. Ludjela sam. Nisam mogla jesti, piti, spavati, bojala sam se svakog televizora, radija, automobila, mobitela, svega što je po zakonu bilo dužno plaćati RTV pristojbu. Muž mi je prijetio da će me ostaviti ako ne dođem k sebi. Ostavio me prošli mjesec. U stanu je konačno tišina. Nema opasnosti od glazbe.

No, strah nije popuštao. Glazbe je bilo posvuda, a ja sam bila uvjerena da mi je svaki trenutak posljednji. Jednostavno ne mogu više. Odlučila sam. Bit ću prva koja će prevariti stroj. Ubit ću se. Bit ću prva kojoj je stroj krivo prorekao. Gledam prema nedostižnom dnu provalije i znam da nema šanse da to preživim. Znam ljude koji su htjeli prevariti Stroj pa su se bacali pod aute i vlakove, skakali s mostova, gutali tablete kada im je kartica govorila da će umrijeti od neke bolesti. Nije im uspijevalo, uvijek bi nekako preživjeli. Ali ja neću. Nema šanse. Poletjet ću i kada udarim u dno provalije pokazat ću svima da sam prevarila stroj. “Ubila se, a kartica je rekla da će ju ubiti glazba.” govorit će moj tugom shrvani bivši muž. “Tako je bila hrabra.” brisat će suze svi koji su me poznavali. Možda mi i odaju počast kao “onoj koja je prevarila nepogrešivi stroj”.

Vjetar je i dalje šibao po mom licu. Spremna sam. Samo jedan korak i sve će biti gotovo. Mogu ja to.

Zakoračim i osjetim kako se vjetar pojačao. Padam. Smijem se na sav glas jer sam uspjela. Prevarila sam stroj. Vrištim od sreće dok me vjetar nadglasava fijučući….Jebi se, neću učiniti što mi kažeš^*… Melodija je sve glasnija, sada vrištim od muke dok se vjetar pojačava… I sada činiš što ti govore, sad si pod kontrolom^**…

Slika je autorsko djelo profesorice likovne kulture Nevenke Miklenić i prikazuje njezinu viziju priče.

* Fuck you, I won’t do what you tell me – stih iz pjesme “Killing in the name of” grupe Rage Against The Machine

** And now you do what they told ya, now you’re under control – stih iz pjesme “Killing in the name of” grupe Rage Against The Machine

Andrea Cvjetković

ožujak, 2017.

DORJANOV PROZOR U SVIJET

(kratka priča)

Zovem se Dorjan. Ne mogu vam reći tko mi je dao to ime jer ne znam. Ne znam ni koliko imam godina, ali rekao bih negdje kao Mislav sada. Mislav živi ispred mog prozora. Sada ima osam godina, nedavno je puhao osam svijeća na torti dok su mu pjevali “sretan rođendan” pa sam po tome zaključio. Pametan sam ja, unatoč tome što nemam nikoga da mi to kaže. Živim sam u svojoj sobici i dane provodim gledajući kroz prozor. Promatram ih – obitelj koja živi ispred mog prozora. Tu je Mislav, kojeg sam već spomenuo, njegova sestra Lucija (ona je prije nekoliko mjeseci puhala četiri svjećice) i njihovi roditelji Julija i Krešimir (njihove svjećice ne mogu izbrojati, previše ih je). Imaju i psa, Lokija, prekrasan vučjak. Njega vidim samo kada izađu van jer ako je unutra onda je jako nisko ispod prozora pa ga ne vidim. Mislim da je jako nestašan jer često čujem mamu Juliju kako se ljuti na njega. Da, nisam napomenuo, pogled ispred mog prozora dijelim na unutra i vani jer na sredini prostora stoje velika staklena vrata koja, kada je vani bijelo i nema lišća na drveću, obitelj čvrsto zatvori i onda su na unutarnjem dijelu svi u odjeći, a u vanjskom imaju debele jakne i kape i rukavice na sebi. Eto, tako sam zaključio što je unutra, a što vani.

Gledam ih svaki dan već dugo. Mislim da sam bio tu pije nego se Lucija rodila. Rastu ispred mog prozora, ali ja sam uvijek isti. Gledao sam kako su mama i tata mijenjali pelene Luciji i kako je popiškila kauč dok je nespretni tata otišao po čistu pelenu. Mama se jako ljutila na njega jer je trebao ranije pripremiti novu pelenu pa samo zamijeniti da se ne dogodi takva nezgoda. “Nema veze, promijenit ćemo kauč kad oboje odrastu.” kroz smješak je tada rekao tata pa se ni mama više nije mogla ljutiti na njega. Gledao sam kako se Mislav priprema za prvi dan škole, Lucija za prvi dan vrtića, mama za prvi dan na poslu nakon porodiljnog dopusta, tata za prvi dan na poslu nakon svakog vikenda i godišnjeg pa opet Lucija za prvi dan škole. Gledao sam kako ih Loki svako jutro ispraća mahanjem repa ispred vrata za van i nakon toga odlazi nekuda gdje ga ne bih vidio sve dok se obitelj ne bi vratila kući. Najviše volim vikende i praznike – tada su svi kod kuće pa mi nije dosadno. Ne mogu se pomaknuti sa svog mjesta pa mi bude jako dosadno ako nema nikoga od njih da mi krati vrijeme.

Svašta sam vidio otkako ih promatram. Luciju i Mislava u svakodnevnim svađama oko igračaka, natezanje Lokija i svađe oko toga čiji je on pas. Maminu ljutnju kada ga ona mora šetati jer svi pobjegnu od te dužnosti pa ispadne da je njezin pas, iako je ona jedina bila protiv da ga nabave baš zato jer je znala da će nju dočekati briga o ljubimcu. Beskrajne svađe mame i tate oko računa, smanjenja plaća, rata kredita, režija, hrane, odjeće, obuće, knjiga za školu….. Mamine suze koje su pratile svaku takvu raspravu i tatin zagrljaj koji bi otjerao mamine suze. Puno zagrljaja, ljubavi, poljubaca i nekih glasnih vježbi koje su tata i mama znali raditi kada su Mislav i Lucija bili kod prijatelja ili spavali – nisam vidio što rade, samo sam čuo, ali zvučalo je kao da im je teško jer je bilo puno stenjanja. Najviše sam uživao gledati ih kada su svi skupa vani pa se igraju, trče, padaju, bacaju Lokiju štapove, smiju se, grle i vrište…. Tada bih poželio da mogu otvoriti svoj prozor i pridružiti im se u igri, ali moj prozor nigdje nije imao kvaku pa ga nisam mogao otvoriti. A i nisam se mogao pomaknuti, kao što sam već rekao.

* * * * * * * * * * *

Nakon puno godina (mislim da sam izbrojao deset vatrometa, svaki vatromet značio

je da je prošla jedna godina), jednog dana sam primijetio da su svi tužni i plaču.

Ustvari ne svi jer netko je nedostajao. Mama nije bila tu. Svi su jako plakali, nije to bilo plakanje oko računa, ovo je bilo puno gore. Čuo sam da netko spominje nekakvu nesreću, bilo je puno vikanja “zašto” i nekako sam uspio povezati da se mami nešto jako ružno dogodilo i da se neće vratiti. S vremenom plakanje je prestalo, ali tužna lica su ostala dugo. Mislav je uskoro otišao od kuće, u veliki grad na fakultet. Mislim da se spominjalo da će biti doktor. To je zvučalo super. Nakon nekog vremena ispod prozora ostali su samo tata i Lucija – Loki je bio toliko tužan da je zaspao i nisu ga više mogli probuditi, nedostajali su mu mama i Mislav.

* * * * * * * * * * *

Lucija je odrastala, tata je stario, mijenjali su se pred mojim očima. Mislav je posjećivao s vremena na vrijeme, ali kada se nakon fakuteta zaposlio u velikom gradu počeo je dolaziti sve rjeđe i rjeđe dok sasvim nije prestao dolaziti. Kada je već porasla, Lucija je počela kući dovoditi nekog dečka, Borna mu je bilo ime. Dugo su sjedili ispod mog prozora i razgovarali. Razgovarali su o braku, o tome kako će se morati preseliti u veliki grad jer je Borna tamo dobio posao. Luciju je brinulo što će biti s tatom, ali Borna joj je rekao neka tata dođe s njima jer ionako za koji mjesec ide u mirovinu. Tata nije htio ni čuti da napusti svoj dom tako da je ostao sam. Često bih ga viđao kako sjedi vani i lista kroz stare fotografije, razgovara s mamom pogleda uperenog u nebo ili čita knjige koje je mama voljela čitati. Znali su proći dani da ga uopće ni ne vidim, pogotovo kad je bilo hladno pa nije mogao sjediti vani. Lucija bi došla u posjetu s vremena na vrijeme, Mislav malo rjeđe. Prolazili su dani, prolazili su mjeseci, godina, pa dvije i opet se ona teška tuga uvukla u svijet ispred mog prozora. Tata je otišao. Kažu da je samo zaspao i pridružio se mami. Mislav i Lucija su sjedili ispred mog prozora taj zadnji puta kada sam ih vidio. Bili su već jako odrasli – poput mame i tate na početku naše zajedničke priče. Lucijin trbuh bio je velik – imala je dijete unutra baš kao što je mama imala nju kada su prvi puta došli ispod mog prozora. Gledali su u mene. Prvi puta u ovoj vječnosti gledali su me u oči.

“Zamisli da smo poput njega.” govorila je Lucija. “Zamrznuti u vremenu, bez osjećaja, bez tuge, bez prolaznosti.”

“Bez ljubavi također.” odgovorio je Mislav uzimajući sestrinu ruku u svoju.

“Bez ljubavi, da…” počela je plakati, brat ju je zagrlio. “Što ćemo s kućom? Ja ne mogu više ovdje dolaziti, previše je tuge. Puno je i lijepih uspomena, ali tuga ih sve nekako poništava sada kada njih nema.”

“Ne brini, ja ću to riješiti. Prodat ćemo ju. Sada imamo svoje živote, pisat ćemo svoje uspomene u svojim domovima, a mama i tata će biti s nama cijelo vrijeme.”

“Tako mi je žao što nisu doživjeli da upoznaju Juliju.” pogladila se po velikom trbuhu.

“Upoznat će ju. Znaš da nas gledaju. I zajedno paze na nas. I njih.” pod “njih” mislio je na svojeg sina Hrvoja i Juliju koja je rasla u sestrinom trbuhu.

“A što ćemo s njim?” pitala je pokazujući glavom prema meni. Nadao sam se da će me netko od njih uzeti sa sobom da promatram neku novu obitelj u njenim sretnim danima. A i onim tužnim ako baš moram. Mislim, za to sam stvoren, zar ne?

“Ne znam. Nisam mislio tu staru sliku nositi sa sobom. Želiš li ju ti?”

“Ne, hvala. Nekako mi je uvijek djelovala sablasno. Kao da nas promatra. Dajmo ju nekoj galeriji ili nekom kolekcionaru, ne znam.”

U tom trenutku netko ih je pozvao, ustali su s poda i nestali mi iz vidokruga. Sada je bio red na meni da budem neopisivo tužan. Zar im stvarno ništa nisam značio? Oni su bili moja obitelj, a sada će me nekome dati kao staru krpu. Da sam bio živ, sada bih plakao, no naslikani dječaci ne plaču. Ali očito osjećaju. Taj put bio je zadnji put da sam ih vidio.

Nekoliko dana nakon toga gledao sam u prazninu dok se nisu pojavila dva čovjeka u nekim plavim kombinezonima, prebacili veliku prljavu plahtu preko mog prozora i onda je počelo micanje. Osjetio sam nekakvo drmusanje i čuo njihove glasove prigušene plahtom nakon čega se čuo motor nekog vozila. Putovanje je završilo kada su me negdje spustili i prestalo je drmusanje, no nitko nije skinuo plahtu da vidim gdje se nalazim. Mrak i tišina postali su moji sustanari. Nedostajala mi je moja obitelj i njihovi glasovi, vriska, cika, čak i mamine ljutnje. Nije mi preostalo ništa drugo nego čekati. Čekati i nadati se da će se uskoro pojaviti neka nova obitelj koja će skinuti ovu plahtu i pružiti mi novu toplinu, nove roditelje, novog brata i sestru, novog vučjaka. Novi pogled kroz moj prozor u svijet.

Andrea Cvjetković

veljača, 2016.

Nezaboravan dan u životu jedne krafne

(kratka priča)

Ponovno rođena! Svježa, topla i mirisna – ja sam Krafna! Novo zagrebačko jutro budi se dok ga promatram iz svoje vitrine u Pekari. Osjetim sreću u svojoj nutrini ispunjenoj marmeladom od šipka. Predosjećam da će me danas pojesti netko poseban! Evo je, ulazi, prekrasna mlada žena duge plave kose, u crvenom kaputu. Mojoj sreći nema kraja kada me kupi – samo mene! Doduše, malo se smrknem kad zatraži da me prodavačica stavi u vrećicu, ali ne možeš imati sve. Vrećice me guše, više volim papirnate škarnicle, udobniji su. Crveni Kaput nosi me u tramvaj, valjda me misli pojesti putem. Ulazimo u staru šesticu i Crveni Kaput sjeda, još je rano za jutarnje gužve. Dok tramvaj ulazi u prvu stanicu, Crveni Kaput rastvara vrećicu – to je to, moj trenutak je stigao! Već sam se počela znojiti u ovoj vrećici. U jednom trenutku, zamrznutom u jutarnjoj praznoći tramvaja, Crveni Kaput se ukoči na zvuk muškog glasa. “Jutro, kolegice!” Prilazi joj zgodan muškarac. Počinje me jako stiskati rukama i shvaćam da on nije samo običan muškarac pa niti samo kolega. Vidim da se sva zajapurila dok me gurala natrag u vrećicu i u procjep između stolice i prozora tramvaja sekundu prije nego muškarac sjedne na stolicu preko puta nje. Pa kud baš na grijalicu?! Zar ona ne zna da ZET hajca u tramvajima kao da je vani minus trideset?! Umrijet ću od vrućine ovdje, iscurit će mi marmelada! Crveni Kaput i Više Od Kolege čavrljaju ostatak puta i ona je vidno nervozna. Sviđa joj se pa ne želi da ju vidi kako se davi u masnoj krafni, jasno mi je, smazat će ona mene poskrivečki u uredskoj kuhinji kasnije – uvijek ista priča s tim ženama. Muškarci i djeca te smažu na licu mjesta i nije ih briga što hodaju preko pola grada s brkovima od šećera, njima je važno da te pojedu. Žene se vječito osvrću da ih netko ne bi gledao i jedu poskrivečki. Nakon četiri tramvajske stanice Crveni Kaput i Više Od Kolege izlaze van smijuljeći se jedno drugome, ali ja ostajem – gospodična me zaboravila opijena feromonima! Da ne povjeruješ! Pa u životu neće naići na krafnu poput mene! Ajme, skuhat ću se ovdje!

Vozim se već treći krug na relaciji Sopot – Črnomerec, kupam se u znoju vrećice svoje. Kada sam već izgubila svaku nadu, na Črnomercu prema meni ulijeće dječarac s velikom školskom torbom na leđima. Sjeda na stolicu gdje me ona zločinka ostavila i odmah me uzima u ruke. Za njim utrčava njegova majka, skenira karticu pa sjeda preko puta njega. Školarac me počeo odmotavati iz vrećice istog trenutka kada mu je guza dotakla stolicu. “Mama, vidi, topla krafna!”. Da, topla – prekuhana, stari moj. ” Ivane, da nisi to dirao! Tko zna tko je to ostavio!”. Ma daj, netaknuta sam, ulja mi! Neka me pojede! “Mama, pa vidiš da je još zapakirana i topla!” Topla od zetovskog supergrijanja, ali to nije nešto što ti moraš znati – pojedi me! “Ivane, ostavi to gdje si našao!”. No, Ivan ne sluša mamu i vadi me iz vrećice – kakvo olakšanje, svježi zrak. Ako se miomirisi jutarnje špice uopće mogu nazvati svježim. U svakom slučaju bolje od hermetički zatvorene vrećice na tramvajskoj grijalici. Ivan me prinosi ustima fiksirajući mamu pogledom. Djeca i njihov prkos – obožavam ga! “Ivane, nemoj.” Centimetar sam bliže ustima. “Ivane, upozoravam te…” Još sam bliže. Hajde, mali, nemoj me razočarati, trebam ovo! “Ivane, zadnji put ti govorim, nemoj pojesti tu krafnu.” Toliko sam blizu da osjetim njegov dah. Ajmo, sinko, još malo, ne obaziri se na majku, s njom ćeš se nositi poslije dok se ja budem kupala u tvom mladom, nezasitnom želucu. “Ivane, spusti tu krafnu odmah!” Dotičem mu usne…to je to, spašena sam! Odjednom osjetim kako se cijeli svijet okreće – gospođa me izbila dječaku iz ruke! Osvrćem se i shvaćam da sam na podu – no, krasno, sad me tek nitko neće pojesti! Dok je vukla uplakanog sina iz tramvaja, Ivanova majka me kulturno šutnula u stranu. Lijepo od nje, glupača jedna.

Vozila sam se krug za krugom dok nije pao mrak. Tramvaj je otišao u spremište. Čistač je prošao kroz moja kola, nekom vilicom me pokupio s poda i ubacio u vrećicu. Opet vrećica! No, u ovoj vrećici nisam bila sama. Osjetila sam kako se na mene naslonilo nešto mekano i jako smrdljivo. Jedva sam se prisilila pogledati da bih u istom trenu skoro povratila svoje netaknuto punjenje – pseća kakica! Pa otkud pseća kakica u tramvaju?? To je to. Gotova sam. Zadesila me sudbina onih rijetkih nepojedenih krafni koje budu odbačene u smeće i tamo trunu dok se ne raspadnu. A još jutros sam mislila da sam najsretnija krafna na svijetu koja će biti pojedena odmah ujutro i do kraja dana ponovo se roditi u nekoj drugoj pekari, možda sa drugačijim punjenjem – nisam još nikada bila s vanilijom. Drhtim od straha pred sudbinom dok se vrećica kreće u nepoznatom smjeru. Nakon grubog bacanja, ne mičemo se neko vrijeme sve dok ne osjetim da me netko udara s vanjske strane vrećice. Prvo lagano pa sve grublje. Vrećica puca i ugledam vlažnu njušku omanjeg psa lutalice. Moja zadnja nada. Jedu li psi uopće krafne? Ovaj izgleda jede jer me počinje lizati. Ne smeta mu ni drekec čiji me mošus obavija. U trenutku kada otvara svoju gubicu prepunu oštrih zubi, vidim svjetlo na kraju tunela. Spašena sam! Sutra ću se ponovno roditi kao prekrasna, mirisna i topla krafna. Hvala ti, prekrasni psu! Dok me moj spasitelj temeljito žvače shvaćam da sam zapravo jedna prilično sretna Krafna! Vidimo se sutra!

Andrea Cvjetković

veljača, 2016.

GORE OD LJUBAVI

(kratka priča)

Svake večeri, točno u 19:05, prošao bi ulicom ispred moje kuće. Zvao se Mladen, a ja sam bila zaljubljena koliko je to šestogodišnja djevojčica mogla biti. Bio je stariji, puno stariji od mene. Svakodnevno bih nalazila izlike da budem u dvorištu baš u to vrijeme, samo da ga vidim nakratko. Vješala bih se po ogradi i privlačila pažnju zadirkujući mlađeg brata, samo da me primijeti. Svaki dan u isto vrijeme dolazio bi autobusom i prolazio našom ulicom koja je vodila od autobusnog kolodvora prema kraju mjesta gdje je živio. Nikad ga nisam vidjela da ide prema kolodvoru niti sam znala kamo putuje i odakle se vraća, znala sam samo za tih pet minuta svake večeri kada bih ga pogledom dočekivala dok bi dolazio s početka ulice i ispraćala skroz do njezinog drugog kraja gdje je nestajao iza samoposluge. U ljepšim mjesecima uvijek sam ga dočekivala nasađena na ogradu, a u hladnijim danima gledala bih ga sa prozora svoje sobe na katu naše kuće. Ne znam kada je počeo prolaziti ulicom. Čini mi se kao da je oduvijek. Bio je prekrasan. Imao je gustu kosu, pepeljasto plavu, dužine do ispod uha. Nosio je naočale debelih crnih okvira koje su mu davale dozu tajnovitosti. I prekrasan širok osmijeh.

Svake večeri legla bih u krevet i tonula u san s Mladenovim licem pred očima. Otvorenih očiju, zatvorenih očiju, očiju fokusiranih na sliku na zidu – uvijek bih vidjela samo njegovo lice. Kada sam krenula u školu, polako ali sigurno usavršila sam vještinu koncentracije dovoljno da “isključim” Mladena za vrijeme nastave i “upalim” ga sa zvukom zvona koji je označavao kraj nastave. Sve sam korice bilježnica išarala njegovim imenom, inicijalima, srcima, plusevima i svime što ide uz to. Ionako nikoga nisu zanimale moje bilježnice.

U trinaestoj godini dogodio se sudbonosan susret sa borilačkim filmovima. Inače nisam bila tipična curica, imala sam kratku kosu, mršava i ravna kao daska uglavnom sam se družila s bratom i dječacima iz ulice. Ganjali smo se biciklima i pucali iz grana koje su glumile pištolje. Filmovi su bili samo šlag na tortu. Roditelji su se morali pomiriti s time da je bitka izgubljena i da imaju dva sina.

Sve te godine Mladen i ograda u 19:05 bili su moja sveta misa – nijednu nisam propustila. Kako sam bivala sve starija trebalo je zamaskirati razloge – kako ću objasniti vješanje po ogradi sa trinaest godina? U ljetnim danima zavalila bih se u stolicu i čitala Alana Forda preko kojega bih poskrivečki gledala dok je prolazio. Glasno bi pozdravio ako je netko od odraslih bio u dvorištu, ali ako sam bila sama i primijetio bi da ga gledam, samo bi mi namignuo na što bih podigla strip više preko očiju da ne vidi kako se crvenim. Smjela sam ga ignorirati – ja sam bila u pubertetu, a on je bio odrastao. Ostatak vremena gledala bih ga sa prozora, sakrivena zavjesom. Ponekad sam imala osjećaj kao da zna da ga gledam jer je hodao sa smješkom na licu, ali nisam to mogla sa sigurnošću znati. Postala sam opsjednuta. Pisala sam o njemu u dnevnik koji sam zaključavala i čuvala ispod madraca.

Čim sam bila dovoljno stara da mi roditelji dozvole, počela sam redovito vikendom odlaziti u videoteku. Njegovu videoteku. Točnije, njegovih roditelja. Držali su videoteku u sklopu svoje kuće na samom kraju mjesta, tamo prema groblju. Svaki vikend sjedala bih na bicikl i sa utegom u želucu, leptirima u trbuhu i uzlupanog srca krenula bih u novu avanturu posuđivanja video kaseta samo kako bih vidjela njega. Najčešće sam išla s bratom, ali znalo se dogoditi da idem i sama – tada sam bila posebno uzbuđena jer sam ja bila ta koja je morala razgovarati s njim. Filmovi koje sam posuđivala bili su uskog područja što zbog toga što su pripadali jedinom žanru oko kojeg smo se brat i ja mogli složiti, što zbog toga što sam htjela biti frajerica pred Mladenom. Kao da široke hlače, košulje i naopako okrenuta šilterica nisu bili dosta, morala sam dodati i posudbe Vremenskog policajca i Kickboxera. Mortal Kombat bio je početak, nakon njega ovisnost se samo produbljivala. Brandona Leeja sam naprosto obožavala. Najviše zato jer je Mladen bio njegova plavokosa inačica. To obožavanje uzrokovalo je da napamet znam sve dijaloge iz Vrane, Rafalne paljbe i Obračuna u malom Tokiju. Druge djevojke glumce projiciraju u svoj svijet, ja sam Mladena projicirala na Brandona jer je tako mogao biti blizu mene, u mojoj sobi. Teško sam bratu mogla objasniti zašto želim gledati Vranu po stoti put. Srećom, brzo je odustao od zapitkivanja i okrenuo se Commodoreu 64 u svojoj sobi. Brandon Lee je postao moj svijet. Postere sam lijepila po zidu i samo ja sam u njima vidjela Mladena. Drugi su vidjeli opsjednutost poznatim glumcem koja je bila normalna za tinejdžerku.

Izleti u videoteku na kraju našeg mjesta bili su moje verzije izlazaka dugo nakon osnovne škole. Jednako muškarasta u duši, sa neželjenim oblinama koje sam sakrivala širokom odjećom i gustom kosom koju sam ne baš vješto pokušavala utrpati ispod šilterice Chicago Bullsa, redovno sam hodočastila u videoteku, samo da bih ga vidjela, godinu-dvije-tri-deset starijeg od onog Mladena kojeg sam kao šestogodišnjakinja pokušavala zadiviti svojim majmunskim vještinama vješanja po ogradi. Unatoč vrećama u koje sam oblačila svoje izdajničko tijelo, Mladen me promatrao. Gledao me s drugog kraja videoteke dok sam rovarila po policama tražeći Tešku metu, Najveći rizik, Legionara ili koji je već u to vrijeme bio aktualan Jean Claude van-Dammeov film. Osjetila bih pogled na sebi, okrenula se i ulovila ga kako me promatra i smješi se. Noge bi mi se odsjekle. Tisuću puta sam pomislila da ga odguram iza pulta i bacim se na njega, ali noge bi ostale ukopane na mjestu. Ne bih niti znala kako to učiniti. Moj stil oblačenja i cjeloživotna opsesija Mladenom otklonile su svaku mogućnost da me ijedan vršnjak dvaput pogleda.

Deset razmijenjenih riječi u više od dvanaest godina između nas dvoje, ali u mojoj glavi bili smo već pred oltarom. Pred prijateljicama sam izmišljala kojekakve simpatije samo da ne misle da sam luda. Glumila bih žrtvu namjerno izabirući dečka koji je imao curu s kojom se nisam mogla natjecati. Samo da me puste na miru. I pustile bi me. Zapravo i nije bilo čudno da cura poput mene nema dečka – previsoka, premršava, sa oblinama koje ne želi i bez čovjeka kojeg želi.

Na svoj osamnaesti rođendan vratila sam se iz škole samo da bih zatekla mamu kako pobjedonosno stoji ispred mog ormara sa izrazom lica koji je vrištao “Iznenađenje!”. Bacila je moju staru odjeću i zamijenila ju “primjerenijom” ženstvenom odjećom. To mi je rođendanski poklon. Hlače i košulje su se suzile, a među njih su se uvukle suknje, uske majice i haljine – nešto od čega sam zazirala cijeli život. Toliko o sakrivanju oblina.

Osjećala sam se neopisivo golo kada sam prvu subotu nakon rođendana ušetala u videoteku. Komplet odjeće koji sam imala na sebi kada sam na rođendan došla iz škole morao je kad-tad završiti u pranju i morala sam posegnuti za nečim od nove garderobe. Htjela sam izabrati najširu opciju, no to je bilo teško jer je sve bilo podjednako pripijeno. Odlučila sam se za najbezličniju kombinaciju crnih traperica i jednostavne crne majice, uvjeravajući sebe da će tamna boja ipak odvratiti neželjene poglede i dati mi nevidljivost na koju sam navikla. No, na licu mi se očitavala neugoda. Bila sam jedina u videoteci, nešto malo prije zatvaranja. Može li najgora noćna mora biti malo strašnija, molim? Videoteka je bila polumraku – univerzalni signal za “požurite, i mi bi išli kući”. Nakon što sam pošteno požalila dolazak, nabrzinu sam odlučila uzeti bilo koji film koji nisam gledala i pobjeći van. Dok sam se približavala polici s akcijskim filmovima, čula sam škljocaj koji je jedino mogao biti zaključavanje vrata. Nisam se usudila okrenuti, odlučila sam uzeti film i nastaviti dalje prema planu. Vjerojatno je zaključao kako više nitko ne bi mogao ući unutra.

U trenutku kada sam ga osjetila da mi se približava, napustio me sav zdravi razum. Obgrlio me rukom oko ramena, a ja sam ispustila kutiju od videokasete nesigurna da li sam uplašena ili uzbuđena – u tom trenutku ta dva osjećaja su mi bila jednaka. Kroz lupanje srca visoko u ušima učinilo mi se da sam čula kako govori “Čekao sam ovaj trenutak godinama…”, no nisam bila sigurna, a svaki pokušaj da ga zamolim da ponovi nestao je kada je drugom rukom primio moju bradu, zarotirao ju prema sebi i poljubio me. Nisam mogla shvatiti kako se osjećam i da li mi srce lupa od straha zbog onoga što sam očekivala da će uslijediti ili od sreće što mi se ostvaruje životna želja. Prepustila sam se poljupcu koji je bio ljepši nego sam zamišljala, a on me okrenuo prema sebi kada je vidio da se ne opirem. Privukao me bliže i nastavili smo se ljubiti. Bila sam izgubljena u limbu između onoga o čemu sam maštala svih ovih godina i onoga što je moje tijelo upravo proživljavalo pritisnuto uz njegovo. Osjećaji za koje do sada nisam znala da postoje počeli su nadirati iz svih kutaka mog tijela i preopteretili su mi mozak da sam se morala odmaknuti i uzeti zraka. Htjela sam da me ponovno uzme u naručje, a istovremeno sam htjela pobjeći što dalje od ove nepoznate vrućine koja mi je preplavila tijelo. Gledao me u oči i kao da mi je čitao misli, uzeo me za ruku i poveo prema uredu. Iz ureda ušli smo u hodnik sa trojim vratima. Na jednima je pisalo “skladište”, druga sam pretpostavila da vode u kuću, a mi smo ušli na treća. Dva kratka reda stepenica vodila su prema dolje, prema još jednim vratima. Otključao ih je i uveo me unutra. Bio je to njegov brlog, tako mi je rekao. Osvijetljena samo jednom žaruljom koja je gola visjela sa stropa, prostorija je bila ogromna. Na samom ulazu nalazio se veliki biljarski stol, iza njega šank kompletno opremljen pićem i manjim frižiderom. Lijevo se prostirao veliki kauč ispred stola sa televizorom, videom i igraćom konzolom. Hrpa videokaseta i igrica bila je razbacana okolo. Desno, daleko od svjetlosti smjestio se veliki bračni krevet okružen zidovima od knjiga i stripova. I miris. Miris zahrđalog željeza i plijesni. Muški brlog. Samo je falio smrad znojnih čarapa.

Još uvijek opijena novim osjećajima, bila sam nijema u trenutku kada me nježno gurnuo na krevet. Ili se nisam imala razloga buniti. Ne znam. Trebala sam se buniti, to mi je nalagala savijest, ali tijelo ju je ušutkalo izvijajući se prema Mladenu. Shvatio je sve i za trenutak smo bili bez odjeće zavučeni ispod pokrivača. Bilo mi je prvi put, ali zbog straha su osjetila bila dodatno “našiljena” i uživala sam – bilo je ljepše nego sam ikad mogla zamisliti. Znao je što radi, znao je da treba biti nježan i, iako je imao neobjašnjivo zločest pogled u očima, pobrinuo se da uživam.

Ležali smo zagrljeni dugo nakon toga, kao u najljepšem snu. Zaboravila sam na cijeli svijet izvan zidova ove smrdljive nastambe. Ostvarila mi se najveća želja i kanila sam uživati u tome do krajnjih granica. Mladen je bio moj.

Okrenuo se na bok, podigao na lakat i gledao u mene.

“Znao sam da će ovako biti . Znao sam da te vrijedi čekati.” rekao je.

“O čemu govoriš? ” bila sam iznenađena.  “Kako to misliš čekati?”

“Sve ove godine. Čekao sam da postaneš punoljetna. Znao sam da ćeš biti moja još otkako si bila dijete.”

“Šališ se…” nisam bila sigurna da li sam sretna ili izbezumljena zbog ovoga što sam upravo saznala.

“Ne šalim se. Otkako sam te prvi put vidi kao šestogodišnju djevojčicu, vidio sam u tebi nešto posebno. Promatrao sam te kako odrastaš vikendima u mojoj videoteci i zaljubio sam se. Znao sam da moraš biti moja čim navršiš osamnaest.”

“E, pa sada konačno možemo biti skupa.” nasmiješila sam se sretna jer je dijelio osjećaje koji su me proždirali godinama.

“Da je barem tako jednostavno.” prevalio se na leđa i uperio pogled u cigle iznad naših glava

“Zašto ne bi bilo?”

“Ti se šališ. Tebi je osamnaest. Meni su tridest i dvije godine. Znaš kakav će to odjek izazvati u ovom našem selu. Osude će prštati na sve strane.”

“Ma neće, daj… shvatit će kad im objasnimo. Uostalom, odrasle smo osobe, ne mogu nam drugi određivati što da radimo i koga da volimo.”

“To sve zvuči savršeno u teoriji, ali u praksi je neizvedivo. Jedino da…” zaustavio se i ponovno podignuo na lakat.

“Jedino da što?” sad sam se i ja uspravila u iščekivanju čarobnog rješenja našeg problema.

“Jedino da pobjegnemo!” skočio je iz kreveta kao da je otkrio formulu za besmrtnost “Da! Daj mi koji dan da riješim papirologiju oko videoteke i možemo pobjeći!”

“Mladene, to je ludo! Ja najesen krećem na fakultet. I što s mojim roditeljima, bratom? Ne mogu samo tako otići!”

“Znači ne želiš biti sa mnom?”

“Naravno da želim! Ali ne moramo zato pobjeći… Gle, kasno je, trebala bih kući…”

“Ostani, prespavaj tu…ujutro ćemo smisliti rješenje, obećajem. Samo ostani.”

Nagovorio me je i ostala sam. Najljepša noć u mom životu. Ako izuzmemo ideju o bijegu. Nadala sam se da će ga to pustiti do jutra. Nije. Ujutro sam se počela brinuti oko svojih roditelja i hoće li primijetiti da nisam došla kući sinoć. Mladen je i dalje inzistirao na ideji o bijegu, a ja sam samo htjela otići kući i dati do znanja roditeljima da sam dobro. Ako se slučajno brinu. On je rekao da ide samo skočiti po kavu i da se odmah vraća, a kada sam ja predložila da odemo popiti kavu negdje na otvorenom grubo je odbio uvjeravajući me da moramo u miru razgovarati o tome što ćemo dalje, a za to je bolje da smo sami. I otišao je. Ja sam se za to vrijeme dovela u red, obukla, umila i počela dosađivati jer nisam više znala što ću. Dugo ga nije bilo. Počela sam prevrtati po knjigama na policama, po improviziranoj kuhinji i tada sam vidjela da je potpuno opremljena ne samo za kavu nego za nuklearnu katastrofu. Želudac mi se stisnuo dok sam polako koračala prema vratima koja su vodila van brloga. Uhvatila sam za kvaku i iako sam znala što će se dogoditi, svejedno sam protrnula od straha kad sam ustanovila da su zaključana. Zatočena sam. Nije moguće. Vjerojatno je po navici zaključao vrata ne razmišljajući o tome da sam ja unutra. Vratio se nekih sat vremena kasnije. Nije donio kavu. Bio je vidno uzrujan. Lijepo sam mu rekla da je već krajnje vrijeme da idem kući na što je on odmahnuo kako ne idem nikuda jer ionako nitko osim njega ne mari za mene. Stvarno me ne želi pustiti. Grubo sam rekla da i je dosta i da idem kući. Krenula sam prema vratima, ali me on zgrabio i bacio na pod.

“Ne ideš ti nikuda!” zagrmio je.

Opet je izašao iz brloga i zaključao vrata. Što se događa? To nije isti Mladen koji je jutros otišao po kavu. Onaj koji me sinoć zaveo i pružio mi noć iz snova. Minute su se vukle kao tjedni. Barem mi se tako činilo jer nisam imala pojma ni koliko je sati niti koje je doba dana. Ne znam koliko sam vremena sjedila leđima naslonjena na vrata kada sam ga čula da dolazi. Skočila sam i bila spremna na borbu kada je ušao pokunjen kao miš.”

“Žao mi je, ljubavi. Nisam to smio učiniti.” suze su mu zamaglile oči.

“Zašto? Zašto me ne pustiš da idem kući?”

“Zato što te volim! Ako te pustim, uzet će mi te.”

“Nitko me neće uzeti. Čekala sam ovo cijeli život.” prišla sam mu i zagrlila ga.

Nije ono mislio, nije me htio povrijediti. Počeli smo se ljubiti i put je opet vodio prema krevetu. Htjela sam ne uživati jer ipak me povrijedila njegova grubost, ali nisam mogla. Ipak je to bio Mladen. Moj Mladen.

“Moram nakratko izaći, ali volio bih da me pričekaš tu. Kad se vratim, idemo skupa van i reći ćemo tvojim roditeljima sve. Imaš pravo, moraju nas razumjeti.”

“Drago mi je da se slažemo.”

Poljubio me snažno i otišao. Opet je zabunom zaključao vrata. Ipak će sve biti u redu. Uzela sam jednu od knjiga sa police i počela čitati da mi prođe vrijeme. Ogladnila sam pa sam se poslužila keksima iz ormarića i sokom iz frižidera. Dovršila sam knjigu, pa počela drugu. I nju sam dovršila, ali Mladen nije dolazio. Jela sam i čitala, igrala igrice, borila se sa snom i gubila, trudila se da ne brojim sekunde kako bih mogla procijeniti koliko je vremena prošlo. Nešto nije u redu. Pokušala sam ostati mirna, ali nisam mogla. Nisam znala koliko je sati prošlo. Ili dana.

Probudili su me iz sna kada su upali. Odmah sam znala da nije Mladen jer on ne bi razvalio vrata. Bila su trojica u uniformi i moj otac s njima. Uplašila sam se njih više nego svega do sada i moj otac je skoro zaplakao kad me vidio takvu uplašenu.

“Sve će biti u redu.” govorio je. “Sad si sigurna.”

“Gdje je on?” upitala sam izgubljeno.

“Tamo gdje ti više neće moći nauditi.”

“Ali, nije…”

“Šššššš, sad je sve u redu, vodim te kući.”

Kasnije sam saznala da je Mladen uhićen u gradu tridesetak kilometara udaljenom od našeg mjesta. Tamo je bio otišao kada me ostavio. Bila sam sama tri dana. Nije se činilo tako puno, a opet činilo se i puno duže. Bila sam zbunjena. Nije me povrijedio fizički. Ono guranje sam već zaboravila. Zašto me ostavio? Zašto je uhićen?

Odgovor na posljednje pitanje dao mi je najmlađi od trojice policajaca. Ispalo je da je Mladen svakodnevno putovao u taj grad gdje je imao podrumski stan u jednoj slabo naseljenoj zgradi na periferiji grada. U tom stanu držao je zatočenu djevojku. Imala je blizu trideset godina i držao ju je punih dvanaest godina. Ostala sam šokirana. Kako je to bio moguće? Mladi policajac sve mi je ispričao. Za slučaj nestanka te djevojke znala je cijela država. Nekoliko godina kasnije, odustali su od potrage i proglasili ju mrtvom iako se u dubini duše nitko nije predao budući nisu našli tijelo. Kada je prije dva dana moja obitelj došla na policiju da prijavi moj nestanak, policajci su uočili da nevjerojatnu sličnost između mene i nestale djevojke. Moj brat im je ispričao što je pronašao u mom dnevniku (moram ga bolje sakrivati) i prvo su pomislili da sam pobjegla s Mladenom. Pratili su ga dok ih nije doveo do nestale djevojke. Mislili su da će ih dovesti do mene. Stigli su u zadnji tren. Nakon što je sve završilo, djevojka im je ispričala kako ju je došao “dovršiti” jer mu više “nije bila potrebna”. Imao je mene, zato mu nije bila potrebna – zaključili su. Kada su ga uhitili, nije više bilo smisla tajiti i otkrio im je gdje sam.

Roditelji i brat tetošili su me narednih tjedana, nudeći se na mi ispune svaki hir. Nisam imala želja. Osim jedne – da ponovno vidim Mladena. Nju mi nitko nije htio ispuniti. Govorili su mi da sam u šoku, da je normalno da se oteti neko vrijeme brinu o otmičaru nakon što je sve gotovo. Pokušavala sam im objasniti da ja nisam oteta i da sam bila dolje tri dana, da nisam u šoku i da se stvarno brinem za njega jer ga volim. On nije oteo tu djevojku, to mora da je bila greška. Našao se na krivom mjestu u krivo vrijeme. Nisu me slušali. Nakon nekog vremena prestala sam govoriti. Osamila sam se u svojoj sobi, tražila razumijevanje za osjećaje koje nisam niti osjećala samo da bi me pustili da tugujem u miru. Htjeli su da upoznam otetu djevojku, da podijelimo iskustva, da utješimo jedna drugu. Nisam htjela. Bilo je besmisleno objašnjavati im da mrzim tu lažljivicu zbog koje moj Mladen nevin leži u zatvoru.

Mladen je osuđen na deset godina zatvora. Ako se bude dobro vladao, sigurno će izaći i ranije. Gledala sam to u filmovima pa znam da tako ide. Pitala sam hoću li ga smjeti posjetiti i dobila jednoznačan odgovor da to nikada nije bila praksa i teško da će mi to itko dozvoliti.

Nisam otišla na fakultet te jeseni. Niti bilo koje poslije. Otišla sam od svojih roditelja na drugi kraj mjesta. Mladenovi roditelji dozvolili su mi da preuzmem videoteku. I oni su bili sigurni da je to sve samo nesporazum. Plakali smo danima za njim zajedno. Oni su ga smjeli posjetiti pa su mi prenosili vijesti o njemu i njemu o meni. Uselila sam u brlog, sredila ga i ponovno otvorila videoteku koja je bila zatvorena od Mladenovog uhićenja. Roditelji i brat su me nagovarali da se vratim kući, prijetili mi psihijatrima. Nisu razumjeli, nikada neće.

Čekao me dvanaest godina. Ja moram čekati najviše deset. Što je to u usporedbi sa ostatkom života koji će biti pred nama kada izađe?

Rekao im je gdje sam. Volio me. Čekat ću ga koliko god treba.

 

Andrea Cvjetković

lipanj, 2016.

Trideset prokletih Božića

(kratka priča)

Moja priča počinje na Božić 1986. godine. Tada sam rođena. To mi je ujedno bio i posljednji dobar Božić. Dan nakon što me rodila, moja majka je jurila u toalet kako bi obavila što ju je mučilo i, u žurbi da se vrati u sobu prije donošenja beba na hranjenje, oduzela je prednost na jedinu slobodnu kabinu starijoj Ciganki. Ogorčena gospođa , koja je – kako sam saznala iz priče koja je postala lajtmotiv svakog božićnog ručka – došla roditi svoje četrnaesto dijete, počastila je moju majku povikom: “Neka ti kćer bude prokleta idućih trideset Božića!”. Kao i svaka osoba punog mjehura u trku na slobodno prijestolje, majka je samo projurila kraj nje ne shvativši ozbiljno što je ova rekla i uzvratila: “Hvala!”. Sad kada gledam unatrag trebala ju je shvatiti ozbiljno. Najozbiljnije moguće. Jer Božić 1986. godine bio je posljednji dobar Božić koji sam imala.

Shvatila sam da nešto nije u redu otprilike s pet godina. Probudila sam se na božićno jutro i sva sretna krenula jureći niz stepenice kako bih, prije nego u potpunosti otvorim oči, potražila svoja dva nezaobilazna poklona ispod bora – onaj božićni i onaj rođendanski. Moja majka će dan danas tvrditi da je to zato jer nisam bila potpuno budna, ali odgovorno tvrdim da me neka nevidljiva sila gurnula niz stepenice. Aterirala sam u podnožje sa slomljenom nogom. Božić sam provela na hitnoj, a poklone otvorila tek idućeg dana. S gipsom do koljena, lila sam suze kada sam vidjela da su pokloni bile role i pripadajuća oprema za njih. Važno je spomenuti da sam prerasla i role i sve što je došlo uz njih dok je noga potpuno ozdravila da ih mogu voziti.

Bez brige, dobro ste shvatili – Cigankino prokletstvo se obistinilo. Svaki Božić otkako pamtim imala sam neku vrstu nezgode. Sjećam se jedne godine, kada sam navršila četrnaest, mama me zadužila da iznesem božićnu puricu na stol za ručak. Potepla sam se na fugu između kuhinjskih pločica i puricu lansirala stricu Franji na glavu. Ja sam slomila ruku. Lomova imam otprilike koliko i godina. No, najteže mi je pao onaj kada sam imala dvadeset godina i kada me na sam rođendan/Božić ostavio dečko s kojim sam bila u vezi četiri godine. Tada sam već usavršila tehniku preskakanja Božića i svake godine provodila taj kobni dan u svojoj sobi zakopana u knjige. Izlazila bih na toalet i na jelo. Bilo je manjih nezgoda, ali nisu zahtijevale gips, što je bio veliki pomak. Tog Badnjaka moj me tadašnji dečko nagovarao da idem s njim na polnoćku. Nikada nisam bila jer me bilo strah da ću se sva polomiti u crkvi među oštrim predmetima ili vani na ledu, ili će me pokupiti auto… ma, shvaćate. Zaista sam htjela ići, čak sam bila spremna riskirati sve i otići s njim, ali napadao je dubok snijeg i ja sam to shvatila kao znak da ne trebam ići. Nije se čak ni ljutio. No, sve je otišlo kvragu kada je u klupu pored njega u ponoć i pet minuta sjela djevojka iz njegovih snova. Kao začaran zaljubio se u nju i mene ostavio putem sms poruke na rođendansko jutro. Slomljeno srce zarasta puno teže od slomljenih kostiju, to vam tvrdim iz iskustva. Osim prokletstva, sada sam imala još jedan razlog da mrzim Božić. Zapostavila sam studij, pala u depresiju i moj je život krenuo silaznom putanjom.

No, unatoč prekidu studija, posao sam morala naći. Zadnjih šest godina radim kao zaštitarka u jednoj privatnoj zaštitarskoj tvrtki. Uglavnom radim prvu, najsigurniju smjenu u jednoj zlatarni u blizini glavnog trga. U svih ovih šest godina nisam radila ni na jedan Božić. Do sada.

Danas je 25.12.2017. godine. Rođendan mi je. Božić je. Nisam trebala danas raditi, ali kolegi, kojemu je bila dodijeljena današnje dežurstvo, na Badnju večer rodila se kćer pa je zamolio da ga netko zamijeni. Ja sam jedina koja nema muža i djecu pa sam, eto, bila logičan izbor. Pristala sam, jer sam Božić ionako planirala provesti u stanu sa Gonzom, mojim sijamskim mačkom, pa ne moram ništa otkazivati. Čak sam i strah od nesreće uspjela zauzdati jer ipak mi je ovo trideset i prvi Božić, možda se prokletstvo istrošilo. Ugasilo. Poništilo. Riskirat ću.

Dan je krenuo mirno. Sjedila sam u svojoj buksici, čitala knjigu, tu i tamo bacila pogled na cestu i na prodajni prostor, napravila đir do ureda gdje je bio sef da protegnem noge. U kasno poslijepodne, kada sam već pročitala knjigu i nisam više znala što bih, odlučila sam da ću se počastiti nekim božićnim filmom na malom televizoru otraga u uredu. Pred kraj filma, kada je na ekranu padao snijeg u ritmu suza iz mojih očiju, čula sam neko komešanje u prodajnom dijelu. Polako sam se prišuljala, izvadila pištolj iz korica i navirila se da vidim. Naravno, alarm sam deaktivirala jer bila sam unutra, hodala sam po zlatarni, zadnje što mi je trebalo jest da mi se ukaže interventni tim dok navlačim hlače nakon piškenja.

Stajao je iznad vitrine s prstenjem i bio mi okrenut leđima. Visok, ali mršav – mogla bih ga savladati. Nekako je trapavo pokušavao otvoriti vitrinu, bez ikakve žurbe. Bio je sav u crnom, sa crnom skijaškom maskom dignutom tako da mu je lice bilo izloženo. Podigla sam pogled prema kamerama koje su, naravno, bile ugašene jer zašto bi me netko u centrali morao gledati kako plešem na Last Christmas. Dosadno je biti sam dvadeset i četiri sata u zatvorenom prostoru, ne osuđujte me.

Konačno je uspio otvoriti vitrinu i, u trenutku kada je krenuo grabiti prstenje, povikala sam: “Stoj” Ruke u zrak!” – i usmjerila pištolj prema njemu.

“Polako se okreni s rukama u zraku.” – rekla sam mu i poslušno se krenuo okretati. Bio je predivan. Lopov, ali predivan. Plave oči svijetlile su u polumraku zlatarne. Kada su nam se oči srele mislim da mi je srce preskočilo otkucaj i on se nasmiješio. Kvragu, bio je predivan! Ali, morala sam obaviti svoju dužnost, zahaklati mu lisičine i pozvati policiju. Problem je bio taj što se nisam mogla pomaknuti s mjesta. Znači, ipak se nije istrošilo prokleto prokletstvo.

“Jel’ napunjen?” – pitao je glavom pokazujući na pištolj.

“Naravno da je, za koga me smatraš?” – odgovorila sam piskutavim glasom.

“Kako se zoveš?” – bio je puno spretniji s riječima nego s rukama.

“Antoni… šta te briga!” – odbrusila sam misleći da zvučim strogo.

“Ja sam Dinko.” – spustio je ruke i naslonio se na vitrinu koja je sad bila iza njega. “Lijepa si.”

“Pre…prestani! Ruke u zrak i ne mrdaj, zovem policiju!” – prtljala sam po držaču za voki-toki.

Na samo jedan trenutak skrenula sam pogled s njega i to je bilo dovoljno da prijeđe udaljenost između nas i uzme mi pištolj iz ruke. Kvragu! Kako sam mogla biti tako neoprezna? Stručno je ispraznio pištolj i bacio i njega i metke daleko izvan mog dosega. Zatim je isto napravio s voki-tokijem. Uzeo me za ruke i spojio ih na mojim leđima pa mi stavio lisičine. Sve je činio tako usporeno da sam imala dojam kako upravo tako treba biti. Kada sam se snašla, sjedila sam na podu, a on preko puta mene prevrćući jedan prsten iz vitrine po lopovskim rukama.

“Tako lijepa cura poput tebe pa radi kao zaštitarka. Šteta.” – odmjeravao me, a ja sam se crvenila i brojala koliko puta ću dobiti otkaz zbog ovoga.

“Što želiš od mene? Uzmi nakit i idi! Pusti me da dobijem otkaz u miru.” – pognula sam glavu i čekala navalu suza.

“Sviđaš mi se. Pođi sa mnom.” – njegove su riječi prekinule dotok suza i uključile salve smijeha.

“Ti nisi normalan! S tobom?? Lopovom?? Nikada!”

“Ne kradem zato što želim. Kradem jer moram.”

“Pričaj to nekome drugome!”

“Istina je. Dobio sam otkaz na poslu. Ne mogu roditeljima biti na teret, prestar sam za to. I oni su. Ovo mi je prva pljačka. Htio sam pokupiti samo toliko da imam za put u inozemstvo i da se snađem neko vrijeme. Kasnije bih mogao reći roditeljima da sam uspio vani. I vratio bih što sam ukrao. Ustvari, to ne bih. Ovaj lik ima i više nego što mu treba.”

“Dirljiva priča. Ali to te ne opravdava da kradeš.”

“Zašto? Što je par desetaka tisuća kuna u usporedbi sa svime što drugi kradu javno? Vidiš li ti gdje živimo? U ovoj državi kriminal je modus operandi. Svi su kriminalci, neki javno, neki tajno.”

“Ja nisam.”

“Zato i jesi sama.”

“Kakve to sad veze ima? I otkud znaš da sam sama? Gluposti.”

“Da nisi ne bi radila to što radiš na današnji dan. Pobjegni sa mnom.”

“Nisi normalan!”

“Gle, jednostavno je. Ti nećeš nikome nedostajati, ja neću nikome nedostajati. Ja se tebi sviđam, ti se meni sviđaš. Pokupimo što možemo i bježimo iz ove rupe čim dalje u svijet. U neke toplije krajeve. Hajde, znaš da želiš.”

“Ti si lopov kojeg sam upoznala prije pet minuta, ne idem nikamo s tobom, ne mogu ti vjerovati.”

U tom trenutku mi je prišao i poljubio me. Tada sam osjetila kao da je teški željezni oklop skinut s mene i da konačno mogu disati. Znala sam da ću pristati i on je to znao. Skinuo mi je lisičine i u tišini smo počeli skupljati sav nakit i novac iz blagajne. Išuljali smo se iz zlatarne na pusti gradski trg i pobjegli.

Dok se iste te večeri avion odljepljivao sa piste, moj me lopov uhvatio za ruku i rekao “Sretan Božić!”.

“I rođendan.” uzvratila sam gledajući kroz prozor dok smo nadlijetali dio grada gdje je bilo rodilište.

 

 

Andrea Cvjetković

prosinac, 2017.

Andre Agassi – Razotkrivanje

prevela: Martina Baričević

izdavač: Iris Illyrica

 

Vrijeme radnje: rane devedesete. Zgodni tip sa zblajhanom fudbalerkom reketom napucava loptu. Nije mi previše smetalo što je tata uzurpirao jedini televizor u kući i gledao teniski meč. Sviđalo mi se. Sviđao mi se taj tip, iako je imao gadan stav. Buntovnički. Bahat. Bio je ljutit. Ali zgodan. Nekoliko godina kasnije, i sama sam dala šansu tenisu nekoliko mjeseci. Nije to bio sport za mene, ali svejedno sam uživala gledajući pokoji teniski meč s vremena na vrijeme. Sjećam se čak kako sam u ruke Gorana Ivaniševića stavila sudbinu svog upisa na fakultet u finalnom meču Wimbledona 2001. godine – ako on osvoji Wimbledon, ja ću upasti na faks. Goran je pobijedio, ali ja se i danas pitam što bi bilo da nisam toga dana vidjela kako sam iznad crte na vratima Ekonomskog fakulteta…

Vrijeme radnje: prosinac 2018. Čitam autobiografiju tog zgodnog tenisača. Zblajhana fudbalerka davna je prošlost. Sada znam priču koja stoji iza nje. Kao i priču koja stoji iza naušnica, stava, ljutnje, ali i prokleto dobrog tenisa. Sada znam život koji stoji iza tenisa. Život kakvog se ne bi posramili junaci akcijskih trilera.

Andre Agassi od malih je nogu bio predodređen za tenis. Kao najmlađe od četvero djece nekadašnjeg boksača, bio je očeva posljednja nada za liječenjem neostvarenih ambicija, nakon što je prvo troje djece “neslavno propalo”.

Andre Agassi mrzi tenis. Mrzio ga je kao dijete, mrzio ga je dok je odrastao, mrzio ga je kada je osvajao mečeve, turnire, Grand Slamove. Mrzio ga je kada je gubio, kada se ozljeđivao, kada se opraštao od karijere.

Andre Agassi je čovjek koji je svjetsku slavu stekao radeći ono što mrzi.

Andre Agassi je čovjek kojemu je teško bilo što zamjerati, jednom kada saznate njegovu životnu priču.

Od prvih koraka na teniskom terenu u dvorištu obiteljske kuće u Las Vegasu – koju je otac kupio isključivo zato jer je imala dovoljno veliko dvorište na kojemu je mogao izgraditi teniski teren – kada mu je sparing partner bio stroj za izbacivanje loptica, ručno izrađen od strane njegovog oca, do posljednjeg meča skoro trideset godina kasnije, kada mu je glavni saveznik bila injekcija koja mu je omogućavala da se uopće kreće po terenu.

Odmalena su ga pratile urođene zdravstvene mane, preambiciozan roditelj kakvog nikome ne biste poželjeli, prisilni bunt kojim je pokušavao doprijeti do tog istog roditelja, a sve je u konačnici vodilo do jedne nevjerojatne životne priče i zavidne teniske karijere.

Priča koju je Agassi ispričao u svojoj autobiografiji, zaista je ispisana zlatnim slovima, zahvaljujući dobitniku Pulitzerove nagrade koji mu je bio “ghost writer”. Upravo njemu možemo zahvaliti poetičnost priče i važne naglaske koji tonu autobiografije daju romaneskni prizvuk. Sve to u kombinaciji s nevjerojatnim životom koji je ovaj čovjek proživio, obećava nevjerojatnu pustolovinu kroz najveću tenisku priču s kraja dvadesetog stoljeća.

Koliku je ulogu sudbina odigrala u životu Andrea Agassija, pokazuje život kojim on danas živi, posao kojim se danas bavi i obitelj koju danas ima uza se. Cijeli život, sve muke, prema njegovim riječima bile su vrijedne, jer su mu pokazale gdje njegova priča mora završiti, kako bi ponovno počela.

Nezavidan život koji je bio podloga zavidnoj karijeri nije nešto što biste očekivali gledajući zgodnog tenisača sa zblajhanom fudbalerkom ranih devedesetih. Upravo zato je njegova priča zavrijedila da bude ispričana, ali i pročitana diljem svijeta. Osim što ćete steći jednu novu dimenziju poštovanja prema gospodinu Agassiju, shvatit ćete da iza svake uspješne karijere možda postoji ne tako bajna priča i da nikada ne trebamo suditi knjigu prema koricama. Osim što je bio vrhunski tenisač, Andre Agasi bio je i ostao jedna divna osoba, izrazito opterećena pritiskom i nesigurnošću, osoba koja se uspjela othrvati svim mračnim stranama javnog života i ponosno uzdići glavu, ruku pod ruku sa svojom srodnom dušom. Kapa dolje.

 

Chloe Benjamin – Besmrtnici

izdavač: Profil

prevela: Patricija Horvat

 

Recenzija objavljena na Index Rouge, 07.12.2018.

 

Što biste učinili kada bi vam netko ponudio informaciju o točnom datumu vaše smrti? Ne znate kako će se to dogoditi, niti gdje, ali znate točan datum. Biste li voljeli znati? Ili biste radije živjeli u neznanju?

U sparno ljeto 1969. godine, četvero djece obitelji Gold vrućinu zatvorenog prostora zamijenit će šetnjom po njujorškim ulicama kako bi posjetili gospođu koja proriče smrt. Varya, Daniel, Klara i Simon skupili su svu ušteđevinu i zaputili se u posjet koji će obilježiti njihove živote.

Nedugo nakon kobnog posjeta, u kojem su jedno po jedno saznali datum svoje smrti, umro je njihov otac Saul. Tada su djeca prvi i posljednji puta razgovarali u zlogukom proročanstvu. Varya i Daniel podijelili su točan datum svoje smrti, Klara samo dob u kojoj će umrijeti, a najmlađi, Simon, rekao je samo da će umrijeti mlad. Varya je imala trinaest, Daniel jedanaest godina, Klara devet, a Simon tek sedam.

Priča dalje teče kroz četiri odvojene cjeline, pratimo živote Goldovih od najmlađeg djeteta prema najstarijem, svjedoci smo odlukama koje donose znajući što znaju, gledamo živote koje su izabrali i – u konačnici – je li se proročanstvo ispunilo ili nije.

Priče su duboko povezane, uvjetuju jedna drugu, utječu jedna na drugu – baš poput braće i sestara Gold. Toliko toga sadržano je u ovoj knjizi, toliko postavljenih pitanja, toliko kontradiktornih odgovora…

Koliko su u sukobu vjera i praznovjerje kada je u pitanju smrt? Znamo da postoje određene religije koje slave smrt kao početak novog života, ali i one koje daju obećanje nagrade u životu nakon smrti za dobro proživljen ovozemaljski život. Što se zapravo događa nakon smrti? Je li autorica izabrala upravo židvosku obitelj kao protagoniste, znajući da je židovska vjeroispovijest jedina koja naglasak stavlja na život koji živimo, a ne na neki budući ili prošli? Kada upletemo i znanost, koja neumorno radi na produljenju životnog vijeka, jasno je da je ovdje riječ o nečemu puno većem od priče o odrastanju četvero klinaca.

Iza jednog obećavajućeg romana prekrasne naslovnice, krije se puno kompleksnije istraživanje smrti, smrtnosti i načina na koje ih mi ljudi shvaćamo. Unatoč tome jesmo li vjernici ili ne, vjerujemo li u život ili živote nakon smrti, ili smatramo da je ovaj život jedini, svi se bojimo smrti. No bojimo li se same smrti, ili samo neizvjesnosti trenutka u kojem će nastupiti?

U Besmrtnicima, Chloe Benjamin duboko je uronila u ovu, usudila bih se reći tabu temu, i oko nje isplela predivnu, osjećajnu, slojevitu obiteljsku priču. Smrt je nešto o čemu izbjegavamo razmišljati, jer za sobom nosi samo tugu, a kada ju netko spomene u razgovoru brzo mijenjamo temu u strahu da ju ne bi prizvali ako previše puta izgovorimo njezino ime.

No, što kada bismo znali dan kada će našem životu doći kraj? Bismo li ga drugačije živjeli? Bismo li se usudili više riskirati znajući da pred sobom imamo još svega nekoliko godina? Bismo li bili hrabriji u svakodnevnim dilemama, kada bismo znali da nemamo neograničeno vrijeme na ovoj planeti? Nikada nećemo saznati, jer ova knjiga čista je fikcija. Ne postoji način da saznamo kada će doći naš trenutak. I upravo zato, živimo kao da imamo svo vrijeme svijeta. Besmrtnici iz naslova priče, zapravo smo mi.

Besmrtnici su prekrasna priča o obitelji, o bratsko-sestrinskoj ljubavi, o zaštiti i rizicima, o rođenju i smrti, o načinu na koji odlučujemo tijekom života i što sve utječe na te odluke te u kolikoj mjeri. Pouka priče više je nego jasna – smrt ne možemo prevariti.

Protuotrov za smrt jest život. Živjeti život punim plućima najbolji je lijek protiv smrtnosti. Možda neće postići rezultat, ali svakako će olakšati putovanje. Ne kaže se uzalud: “Živi svaki dan kao da ti je posljednji. Jedan od njih će to i biti.” Upravo to će nas, doduše na teži način, naučiti braća i sestre Gold.

 

 

 

Elena Ferrante – Priča o izgubljenoj djevojčici

izdavač: Profil

 

Recenzija objavljena na Index Rouge, 30.11.2018.

Malo tko još ne zna za svjetski književni fenomen imena Elena Ferrante, kao ni za njezin megapopularni književni serijal “Genijalna prijateljica”, čiji četvrti i finalni dio čitamo u hrvatskom prijevodu Ane Badurine.

U finalnoj instalaciji, Elena Ferrante pokazala je zašto cijeli svijet bruji o njezinom pisanju, kao i možda zašto je svoj identitet skrivala iza pseudonima. Mediji su požurili otkriti o kome je riječ, no mi, istinski ljubitelji njezina djela zapravo ne trebamo niti znati – mi samo želimo uživati u njezinoj pisanoj riječi.

Posljednji dio fenomenalne tetralogije prati život Lile i Elene u posljednjoj četvrtini dvadesetog stoljeća. Kroz krvava politička previranja u sedamdesetima, preko kaotičnih osamdesetih, sve do novog milenija u kojem je Lila odlučila nestati. Raspadi brakova, nove stare ljubavi, poslovni izazovi, neki novi klinci i puni krug koje su najpoznatije prijateljice suvremene književnosti napravile, dočekat će vas na petstotinjak stranica završne priče.

U velikom finalu, prijateljice će donekle zamijeniti uloge – Elena će postati ona buntovna, a Lila ona razumna. No, kako smo već naučili u prethodna tri nastavka, ništa kod ovih dviju sada već zrelih žena nije jednostavno. Veza između dviju protagonistica kroz cijelu je priču istovremeno jačala i bila neobjašnjivo čudna, gotovo ovisnička, dok je negdje u dubini skrivala ono pravo žensko rivalstvo. U “Priči o izgubljenoj djevojčici” ta je veza još izraženija, još čudnija, i ulazi u novu dimenziju ovisnosti. Prijateljstvo kakvo imaju Elena i Lila istovremeno očajnički želimo izbjeći, a opet sve bi dale za jedno takvo u svojim životima.

Njihova veza neminovno će se proširiti na njihovu djecu pa ćemo u konačnici imati jednu novu dimenziju priče, onu koja će nas polako privesti kraju – ili bolje reći početku. Jer kraj je zapravo početak i početak je kraj – trenutak u kojem priča završava u “Priči o izgubljenoj djevojčici” dovest će nas na početak “Genijalne prijateljice” i riješiti misterij Lilinog nestanka u poznim godinama. Naravno, u božanskoj maniri Elene Ferrante, neće nam se otkriti svi detalji, nego samo onako vješto natuknuti, kao što je to bilo i na prethodnih tisuću i pol stranica ove sage. No, nema dvojbe – tu jest kraj. Osjetit ćete ga. Priznat ćete da ste teška srca ispratili Elenu i Lilu sa stranica knjige i da o njima više nećete čitati. No, njihovi životi i njihove priče, ostat će u vama još jako dugo.

Priča koja balansira na tankoj niti između fikcije i dnevničkih zapisa, kronika druge polovice najburnijeg stoljeća u povijesti, prepuna političkih, ekonomskih, socijalnih i osobnih previranja i razvoja, ne može samo tako završiti pa da ju zaboravite za nekoliko dana. Pisanje Elene Ferrante se ne zaboravlja. Jednostavnost njezinih rečenica duboko se kosi s njihovim efektom. Banalnost pripovijedanja maskira stvarnu eksploziju događaja. Kompleksnost pisanja kosi se s jednostavnošću same autorice, koja je, unatoč spekulacijama, odlučila ostati iza zastora. Pustila je da njezino djelo govori za nju i u tome je uspjela. Saga o prijateljstvu s prljavih napuljskih ulica iz 1950-ih godina veličanstveno je djelo suvremene književnosti i povijesni zapis o vremenu za koje kroz par desetljeća više neće biti živućih svjedoka. “Genijalna prijateljica” prekrasna je priča i vrijedna ostavština jedne od ikona književnosti modernog doba. “Priča o izgubljenoj djevojčici” zaokružuje tu ostavštinu na maestralan način.