Bartol Fuchs – Žabarska noć, Zelena tinta

izdavač: Opus Gradna

 

Već dulje vrijeme po internetima se vode rasprave o domaćim autorima. Puno ljudi zazire od čitanja domaćih autora, kao da imaju neku lošu auru oko sebe, svi su loši, svi na isti kalup, ne valja to ništa. Jedan mali dio publike podupire ih, no često bivaju utišani grajom ovih prvih. Zašto je tomu tako?

Nedavno sam pročitala jedan komentar koji dugo neću zaboraviti – “ja već dugo ne čitam ničije prvijence, pogotovo ne domaćih autora”. Odakle taj bahatluk? Odakle tako loše iskustvo po pitanju domaćih autora? I po čemu su strani pisci toliko bolji? Ne shvaćaju li ti mrzitelji hrvatske pisane riječi da su i ti veliki strani autori nekada napisali prvijenac? I da je taj prvijenac prvo morao proći kritiku, ali i dobiti podršku u svojoj zemlji da bi uopće imao autoriteta prekoračiti preko granice i krenuti u svijet?

Neki dan sam vodila raspravu sa svojim najbližim book frendicama. Ovih dana, kao što je svima poznato, održava se Beogradski sajam knjiga. Mnoge bookblogerice iz Srbije pohodile su ga, kao što se i mi spremamo pohoditi naš Interliber za dva tjedna. Na društvenim mrežama tih bookblogerica nema negative, one se kao društvo okupljaju i zajedno idu na sajam. Oni kao društvo, čitaju, komentiraju i podržavaju svoje domaće autore. Što je to toliko drugačije kod nas da i mi ne možemo isto? Zbog čega hrvatski čitatelji u širokom luku zaobilaze police s domaćim autorima? Zbog čega domaći izdavači okreću očima kada im pristupi još jedan hrvatski autor u nastajanju? Zbog čega smo kao društvo toliko jalni na susjedov uspjeh da ćemo ga svim silama blatiti zaslužio on to ili ne?

Ali domaći pisci ne pišu dobre knjige, reći ćete. Možda ne svi. Nismo svi ni rođeni za pisce. Ali zato je tu kritika. Ne pljuvanje i vrijeđanje, kritika. Dobra stara konstruktivna kitika. Treba ju ponekad i upotrijebiti.

Nažalost – odnosno, na sreću – ja ju ovoga puta neću upotrijebiti. Nemam potrebu. Knjige koje vam danas predstavljam ne trebaju kritiku. Trebaju da se za njih čuje i da ih se čita.

Romani hrvatskog autora Bartola Fuchsa vratili su me u neke stare dane kada sam gutala jednu za drugom knjige Pavla Pavličića, Gorana Tribusona, Mire Gavrana… pa nešto kasnije i Ante Tomića. Podsjetile su me koliko dobre i zabavne mogu biti hrvatske priče.

Hercule Poirot, Gospođica Marple, Ubojstva u Midsomeru, Sherlock Holmes – ako vam je srce zatreperilo na nabrajanje ovih velikih britanskih kriminalističkih uspjeha, oduševit će vas i Bruno Cuculić, glavni junak prvih dvaju nastavaka serijala Lujzijana.

Žabarska noć i Zelena tinta radnjom su smještene u Gorski kotar, točnije u mala mjestašca uz poznatu cestu Lujzijanu po kojoj je serijal dobio naziv. U Žabarskoj noći inspektor Cuculić uz pomoć mlade narednice Sare Blašković istražuje niz naoko nepovezanih umorstava, dok je u Zelenoj tinti u središtu priče ubojstvo voditelja književnog kluba.

U radnju neću ulaziti duboko, ali osvrnut ću se na likove. Fuchs nam je osigurao karte u prvom redu za praćenje pregršta živopisnih likova kojima je udahnuo tipične hrvatske malograđanske osobnosti. Rekla bih pretjerano karikirane, kad ne bih znala da takve osobe postoje i u stvarnom svijetu 🙂

Usko povezane male sredine u kojima su se zgusnuli opsežni karakteri s još opsežnijim prošlostima, okosnica su obaju romana. Nema ništa boljeg od ubojstva u mjestu gdje “svi sve znaju”. A ne znaju, vjerujte mi. U oba slučaja do samoga kraja nisam znala tko je ubojica i bome sam se iznenadila.

Dodatnu vrijednost romanima daje ona doza britkog, inteligentnog humora, tako nonšalantno ubačenog u rečenice da nećete ni primjetiti da je tamo. A opet, nasmijat će vas.

Bit ću posve iskrena i reći kako mi je čitanje ovih dvaju romana (koje sam pročitala u dva dana) uzrokovalo neki neobičan osjećaj u grudima koji dugo nisam osjetila. Najlakše bih to opisala kao ugodu… znate, onaj osjećaj kada slušate šapat nekoga s vrlo ugodnim glasom ili kada vas netko češka po leđima 🙂 Upravo tako sam se osjećala dok sam čitala romane Bartola Fuchsa – uživala sam neopisivo. Takvog pripovijedanja nam treba, takvog humora nam treba, takvih autora nam treba. I trebamo ih podržavati.

Zašto smo toliko složni kada treba podržavati nogometnu reprezentaciju, a leđa okrećemo drugim oblicima promoviranja hrvatske kulture? Zašto nas pored predivne turističke destinacije i zemlje s najboljim nogometom u Europi, ne bi prepoznavali kao malu zemlju bogatu književnim stvarateljima? Jer imamo ih, stvarno ih imamo! Samo se za njih ne zna jer iza njih ne stoje velike izdavačke kuće. Stoje ovakve male, neovisne, ili stoje oni sami sa zadnjim teško zarađenim kunama i nebrojenim satima uloženim u svoje umjetničko djelo.

I nije tajna da zamjeram domaćim izdavačima što zatvaraju oči pred domaćim autorima. No, i to se pomalo mijenja. Od onih najmanjih kreće promjena. A oni veliki morat će uhvatiti vlak.

Dajmo hrvatskim autorima šansu. Nemojmo ih obeshrabrivati. Ukusi su različiti i neće svakome sve odgovarati. Ali nemojte biti okrutni.

Osobno volim čitati domaće autore. Pogotovo nove, mlade. I daleko od toga da su svi dobri, neki možda ne bi trebali niti objaviti knjigu. Ali trud treba cijeniti. I znati dati konstruktivnu kritiku. Znam, to zahtijeva puno više vremena nego samo kratko pljucnuti, ali je ljudskije. A znate onu… dobro se dobrim vraća 🙂

Uglavnom, Bartole, ako me čuješ tamo negdje u maloj drvenoj brvnari u Gorskom kotaru dok tipkaš na pisaćem stroju uz vatricu iz kamina – željno iščekujemo treći nastavak serijala 🙂

A vama koji ste izdržali do kraja ovog posta, jedna poslastica – Žabarska noć i Zelena tinta jesu dio krimi serijala, ali bez ikakvog problema se mogu čitati zasebno jer sve bitno pokriveno je u obje knjige 😉

 

Knjige Bartola Fuchsa, kao i ostale naslove u izdanju Opus Gradna, možete nabaviti u knjižarama ili putem web-shopa na http://www.opusknjige.hr

 

 

20181024_143539-011.jpeg

John Green – Nikad kraja kornjačama

prevela: Iva Ušćumlić

izdavač: Fokus na hit

 

Pokušavam. Već godinama pokušavam natjerati ljubav da plane između Johna i mene, ali ne ide. Frcnula je iskra s Willom Graysonom, ali tu je dobrim dijelom zaslužan David Levithan.

A pročitala sam ih sve, baš sve njegove knjige, tako da ne možete reći da se nisam trudila. Izgleda da John i ja jednostavno nismo stvoreni jedno za drugo.

Aza Holmes ima: šesnaest godina, divnu brižnu majku, najbolju prijateljicu Daisy koja je frikuša za Zvjezdane ratove, vjerni automobil po imenu Harold, teški oblik anksioznosti.

Aza Holmes nema: oca, pojma kako da se nosi s nerazumnim napadima spomenute anksioznosti kada jedino što želi jest uživati u ljubljenju sa svojim dečkom.

Možda bi bilo primjereno početak priče posvetiti Daisy, budući je ona ta koja je potakla radnju cijelog romana. Naime, Daisy je ta kojoj je na pamet pala pametna ideja da Aza i ona krenu u potragu za odbjeglim multimilijunašem Russelom Pickettom.

Razlog: sjetila se kako se Aza nekoć družila s njegovim starijim sinom Davisom pa tu sigurno ima nekih tragova. A ni novčana nagrada za bilo kakve informacije o najtraženijoj osobi u Indiani nije naodmet.

Nakon ponovnog susreta dvoje prijatelja iz djetinjstva, činit će se kako se ništa nije promijenilo – osim činjenice da su sada oboje bez oca. Azin tata umro je tri godine ranije, a Davisov je pobjegao. Davis i njegov mlađi brat Noah prepušteni su sami sebi i nekolicini osoblja zaposlenog u njihovoj vili. Koja možda i neće zadugo biti njihova jer, sudeći prema očevoj oporuci, ukoliko on umre sav njegov imetak ostaje udruzi koja se bavi istaživanjem neobičnog gmaza koji je navodno direktni potomak dinosaura. No, to je manje bitno za priču.

Bitno je da Noah želi da mu se otac vrati, dok Davis ne želi saznati ništa o njemu te pronalazi novac obećan u nagradi kako bi ga dao Azi i Daisy samo da prestanu kopati po očevom nestanku.

Još je bitnije da se između Aze i Davisa javlja simpatija – ljubav, mogli bismo reći – i tu na scenu stupaju problemi. Davis je nepopravljivi romantik i želi Azi skinuti zvijezde s neba, ali Aza ne može prestati brojati mikrobe u njegovoj slini i vizualizirati sve načine na koje može umrijeti zaražena jednom specifičnom bakterijom koju smatra svojom smrtnom neprijateljicom – doslovce. Njezina bolest sprječava ju da bude sretna.

A tu je i nesigurnost u prijateljstvo s Daisy koja joj putem svojih fan-fic priča poručuje kako je s njom teško živjeti – ili to Aza samo umišlja?

Nikad kraja kornjačama, poput svih ostalih Greeneovih romana, zapravo nema neku konkretnu radnju. Točnije, sama radnja manje je bitna za priču. Iako pomno razrađena, s puno stručnih detalja po pitanju Azinog stanja i zoologije vezane uz neobičnog gmaza, radnja predstavlja kulisu priči koja se događa unutar likova.

Kroz svoje romane, John Green upoznao nas je s mnogim načinima na koje funkcionira mozak tinejdžera u današnje vrijeme, kao i sa svim psihološkim stanjima koja danas imaju ime i prezime dok su se u naše vrijeme svodili pod zajednički nazivnik čudan. Nikad kraja kornjačama vjerna je nadogradnja prethodnih romana, gdje je autor zakoračio na višu stepenicu i pozabavio se okolici neshvatljivim, a bolesniku neobjašnjivim poremećajem koji može predstavljati ozbiljnu prepreku normalnom životu, pogotovo u najosjetljivije tinejdžersko doba.

Greeneove knjige iskreno smatram nezaobilaznim štivom današnjih tinejdžera. Od terminalnih bolesti, neuzvraćenih ljubavi, bijega od kuće, raznoraznih poroka, homoseksualnosti, pa i psiholoških poremećaja – John Green temeljito je i na pristupačan način obradio krucijalne teme i probleme današnje mladeži i, kroz zabavnu priču, dao im do znanja kako se sa sličnim situacijama mogu nositi sami.

Iako nezaobilazno štivo za mlade, meni kao da nešto fali. Ali velike su šanse da ću progutati ovo što sam napisala i posegnuti opet za Greeneovim knjigama za koju godinu kada i moja djeca uđu u krizne, pubertetske godine 🙂

 

PicsArt_10-08-12.23.26.jpg

Ali Land – Ja dobra, ja zla

prevela: Maja Opačić

izdavač: Mozaik knjiga

 

Milly ima petnaest godina i novu obitelj. Privremenu obitelj, jer Milly je siroče. Otac je napustio obitelj davnih dana, kao i njezin stariji brat Luke. Milly je izgubila sve – pa i svoje ime.

Donedavna se zvala Annie i živjela u kući s majkom. Majka je radila kao medicinska sestra u sigurnoj kući za zlostavljane žene. Anniena majka sada je u zatvoru jer ju je ona prijavila. Anniena majka je serijski ubojica. Ubojica djece.

Godinama Annie je bila njezina mala pomagačica. No, kada je ubijeno dijete dječak s kojim se Annie i sama igrala, odlučila je prekinuti niz i predala majku policiji.

Sama je provela neko vrijeme u bolnici te je predana na skrb psihologu Mikeu s kojim se Milly priprema za svjedočenje na sudu protiv majke kroz tjedne terapijske sesije, istovremeno se pokušavajući čim prije uklopiti u normalan tinejdžerski život.

No, ni Mikeova obitelj nije uzorna – supruga Saskia dane krati na jogi sa zgodnim mladim instruktorom, trošeći sumnjive količine lijekova, često potpuno nesvjesna svijeta oko sebe; a kćer Phoebe već je sita očevog konstantnog spašavanja problematičnih djevojaka i, iako je uvjerena da će i Milly ubrzo napustiti Mikeov azil, svejedno pokušava djevojci zagorčati život bijednim pokušajima dobivanja očeve pažnje i ljubavi.

Naoko hladna i distancirana, Milly ne dozvoljava da ju razni pokušaji zadirkivanja pokolebaju u nakani da sve loše ostavi iza sebe i krene naprijed. U tome joj pored Mikea i tužitelja zaduženih za slučaj njezine majke pomažu i novostečena prijateljica Morgan te mentorica u školi, profesorica Kemp.

Sve na prvu izgleda jasno – dijete majke ubojice pokušava okrenuti novi list, nastaviti sa životom, ostaviti traume iza sebe. No, otpočetka je jasno da u priči postoji više no što je vidljivo na prvu. Nešto neodredivo. Milly nas čvrsto uvjerava da je spremna za novi život, za normalnu obitelj, no što ako u pozadini svega stoji skriveni motiv? Što ako Milly zapravo nije takva kakvom se prikazuje? Naposlijetku, jabuka ne pada daleko od stabla. Krv nije voda.

Već u prvim rečenicama ove knjige jasno je da se radi o jezovitoj priči. Jasno je da imamo posla s psihološkim trilerom. Uklapa se u sve okvire. Posljednjih godina zatrpani smo psihološkim tirlerima – neki od njih toliko su dobri da nas i danas jeza prođe kad ih se sjetimo, a neki su bili relativno pristojan pokušaj. Recimo samo da je Ja dobra ja zla ovogodišnji laureat kategorije.

Sama tema je mučna – petnaestogodišnja djevojčica koja je pomagačica majci, serijskoj ubojici djece. No, priča se ne bavi samim ubojstvima, nego posljedicama istih za one koji su bili primorani svjedočiti im. U većini sličnih knjiga autori se bave otkrivanjem, procesuiranjem ili čak rehabilitacijom samih počinitelja – ovdje je u fokusu svjedok sudionik koji je istovremeno maloljetna djevojka – najsivije od svih sivih područja u povijesti. Kada u priču uvedemo činjenicu da je i sama pomagačica bila žestoko zlostavljana, dostižemo novu razinu poremećenosti.

I dok ispočetka zdušno pratimo napredak mlade Milly, navijajući za pobjedu dobra nad zlom, istovremeno proklinjući zle tinejdžere koji u njoj vide predmet poruge, s vremenom uviđamo da u Milly postoji i druga strana, strana koja se ne može boriti protiv dobre Milly. No, svejedno i dalje navijamo za nju. Nema veće pobjede nego kada se istraumatizirano dijete izvede na pravi put.

Toliko je psiholoških područja pokriveno u ovoj knjizi da ne znam odakle bih počela, ali ono najvažnije psiholozi nazivaju transferom i ključan je element ove priče pa neću dublje zalaziti u temu. Nisam niti stručna.

No, Ali Land diplomirala je psihijatrijsko sestrinstvo i deset godina radila na dječjim psihijatrijskim odjelima i u školama, stoga ne čudi da je Ja dobra ja zla napisana s tolikom stručnom sigurnošću. Upravo ta stručna sigurnost pridonosi jezovitoj napetosti koju autorica gradi kroz knjigu. Od kratkih rečenica, do punchlineova od kojih se ledi krv, mijenjat ćete pogled na Milly iz poglavlja u poglavlje. Priču pratimo iz Millyne glave, što ju čini još jezovitijom, jer direktno smo spojeni na misli sumnjive djevojke. No, ni to nas neće pripremiti na krvavi kraj.

Ne nalazim više riječi kojima bih opisala atmosferu kojom odiše ova knjiga. Iskreno se nadam da njezin uspjeh neće ponukati filmsku industriju da se polakomi za ekranizacijom, jer osudit će se na debakl. Ne vjerujem da se ovako duboka psihološka priča može vjerno prenijeti na vizualni medij bez da izgubi ono što ju čini jezovitom. No, to sam samo ja.

Bilo kako bilo, izgleda da je jesen krenula vrlo obećavajuće. Sa svim dobrim knjigama koje su nas zasule posljednjih mjesec dana, predviđam vrlo plodan Interliber. Pogotovo za ljubitelje težih i dubljih tema. Ako se pronalazite među takvima, sigurno nećete preskočiti ovaj fenomenalan naslov.

 

20181004_185340-1-01

 

Catherine Burns – Gošće

preveo: Predrag Mavar

izdavač: Znanje

 

Jeste li spremni na najjezovitiju, ali ujedno najbolju knjigu ove jeseni?

Marion Zetland ima pedeset i četiri godine. Živi s dvije godine starijim bratom Johnom u roditeljskom domu, staroj viktorijanskoj kući u engleskom priobalnom gradiću Northportu. Roditelji su im umrli – majka se utopila u kadi, a otac je poginuo u prometnoj nesreći. Marion i John nasljednici su ogromnog bogatstva u kojem njihova obitelj uživa već generacijama.

Stare ogromne kuće često kriju mračne tajne u svojim beskrajnim prostorima, no tajna koju krije kuća obitelji Zetland mogla bi biti jedna od onih o kakvima svakih nekoliko godina čitamo u novinama.

U podrumu Zetlandovih žive gošće. Johnove gošće. I ne, to nije spoiler, činjenica je to s kojom smo upoznati vrlo brzo u knjizi. Kad malo bolje razmislim, u Gošćama zapravo niti nema spoilera. Sa svim smo činjenicama, manje-više upoznati na samom početku. Otpočetka je jasno s kime imamo posla. No, daleko od toga da je knjiga nezanimljiva.

Skakanjem iz sadašnjosti u razna razdoblja iz prošlosti obitelji Zetland, tonom pisanja koji najvjernije mogu opisati kao horor napeto pisanje, dobivamo uvid u najranije djetinjstvo Marion i Johna, pa i njihovih roditelja, te se malo po malo slaže mozaik duboko poremećenih osobnosti koje čine bogatu obitelj.

Brat i sestra koji su oboje usidjelci (postoji li ta riječ?), od malih nogu imaju vrlo osebujan odnos. Nemojte odmah praviti zgađene face misleći da govorim o bilo kakvom incestuoznom odnosu – njihov odnos prvenstveno je odnos nadmoći koju brat ima nad sestrom i bezrezervnog obožavanja koje sestra gaji prema bratu. Uzmite tipičan odnos starijeg brata i mlađe sestre pa spomenute dvije komponente nakljukajte bolesnom dozom steroida i približit ćete se odnosu Johna i Marion.

No, John i Marion nisu niti imali šansu da budu drugačiji uz prilično izopačenog oca i vrlo hladnu i nezainteresiranu majku. Djetinjstvo nas određuje svjesno i nesvjesno, a brata i sestru Zetland njihovo djetinjstvo naučilo je da nisu dovoljno dobri za normalan život pa su, osuđeni jedno na drugo, pribjegli alternativnim rješenjima. Marion je oko sebe izgradila vrlo detaljan imaginarni svijet u kojemu ima i supruga i djecu, a svako novonastalo poznanstvo probudilo bi njenu maštu i u njenoj glavi Marion Zetland postala bi žena kakvom nikada nije imala šansu biti. A John… John se okrenuo svojim gošćama.

U trenutku kada John doživi nezgodu, koja ga smjesti u bolnicu na neko vrijeme, Marion će se, uz svoje prekobrojne vlastite, morati suočiti i sa bratovim demonima. Morat će po prvi puta zakoračiti u podrum i upoznati gošće.

U prvijencu Catherine Burns ništa nije kako treba. Ništa nije onako kako očekujemo. Nema glave niti repa. Priča počinje u sredini, a sve karte su na stolu. Nema jezovitog preokreta, otkrivanja neke mračne tajne – s tom tajnom upoznati smo već na prvoj stranici. Pa što onda čini ovu knjigu toliko posebnom? Njezin stil pisanja.

Catherine Burns ima dara napisati jezovitu priču, koju nećete moći prestati čitati, bez već nabrojanih “klasičnih” komponenti trilera. Znamo tko je to učinio odmah na početku, znamo čak i što to zapravo je. No, ono oko čega je autorica isplela priču je detaljno razrađivanje onog zašto.

Priča koja je zadnjih desetljeća možda malo too close to home, pri čemu mislim na nebrojene slučajeve slične opisanome u knjizi, o kojima smo čitali u novinama i gledali na televiziji, vječno se pitajući što se to mota po glavama tih ljudi kada su spremni na takvo nešto.

No, nemojte me krivo shvatiti – ovdje se ne radi o pravdanju takvih zločina.

Moje skromno mišljenje je da je autorica pokušala prikazati koliki teret možemo nositi iz djetinjstva, te koliko nas zapravo oblikuju iskustva iz najranijih godina – kako ona pozitivna, tako i ona negativna. Za Marion i Johna nema opravdanja, no mi možda dvaput razmislimo slijedeći puta kada poželimo biti zli prema nekome.

Kroz jednu prilično jezovitu, ali i jezovito realističnu priču, Catherine Burns dotakla se više krucijalnih tema s kojima se borimo zadnjih godina. Od verbalnog i “zanemarivačkog” zlostavljanja – što u obitelji, što među vršnjacima – preko sveprisutne izoliranosti i otuđenosti od zajednice pa sve do alarmantne opasnosti koju predstavljaju društvene mreže i internet općenito lakovjernima i željnima pažnje.

Čvrsto sam uvjerena kako će svako slijedeće čitanje ove knjige otvoriti neke nove spoznaje, no za sada ovdje stajem.

Ukoliko ste spremni za jednu drugačiju knjigu, priču koja će vam utjerati jezu u kosti, ali i podsjetiti vas koliko ste sretni što imate život kakav imate, prionite na Gošće. Za mene, ovo je defintivno jedna od najjačih i najboljih knjiga ove jeseni, možda čak i cijele godine.

 

20180928_091739-1-01.jpeg