Sally Thorne – Igra ljubavi i mržnje

preveo: Ozren Doležal

izdavač: Mozaik knjiga

 

Tanka je granica između ljubavi i mržnje – barem tako kažu. Koliko je to zapravo istina pokazat će nam Lucy i Josh.

Nakon spasonosnog poslovnog spajanja dviju izdavačkih kuća – izrazito poslovnjačkog i na profit fokusiranog Bexleyja s jedne te vrlo slobodnjačkog, ljubavlju prema knjigama prožetog Gamina s druge strane – kompromisno je odlučeno kako svaka od njih zadržava svog direktora, a svaki od direktora svog pomoćnika. Gaminova direktorica Helen za pomoćnicu ima mladu, posvećenu Lucy, dok gospodin Bexley kao pomoćnika ima odanog i tajnovitog Josha.

Oni koji tvrde da se suprotnosti privlače, zasigurno nisu upoznali Lucy i Josha. Malo je reći da se mrze – napetost među njima može se rezati nožem. Svakodnevno pribjegavaju raznim izmišljenim igrama i podvalama kako bi pokušali naživcirati ono drugo. Iza njih su brojne prijave ljudskim resursima zbog nedoličnog ponašanja u uredu i, da nisu potpuno nezamjenjivi svojim šefovima, vjerojatno bi još davnih dana dobili otkaz.

Kada se u tvrtki otvori natječaj za novu direktorsku poziciju, uz dva kandidata izvana, glavni pretendenti upravo su Lucy i Josh. Mržnji dodajte natjecanje i dobili ste recept za pravu uredsku katastrofu.

No, kada se situacija počne zahuktavati nakon teambuildinga koji će Lucy i Josha dovesti na neistražen teren, polako, ali sigurno krenuti će preko granice mržnje i prema nečemu novome, nečemu čemu se nijedno od njih dvoje nije nadalo.

Kako to obično biva u intenzivnim romanima poput ovog, situacija će brzo eskalirati i dovesti junake pred nemoguć izbor i suočavanje sa samima sobom prije nego budu spremni suočiti se s novim osjećajima. A tu je i cijela priča oko natječaja za novu direktorsku poziciju…

Mlada australska spisateljica Sally Thorne osvojila je svijet svojim prvijencem Igra ljubavi i mržnje. Mnogi čitatelji već su se unaprijed “na neviđeno” predbilježili za njezin novi roman 99 percent mine koji izlazi početkom iduće godine. Jedan od komentara na njezin prvijenac posebno mi je zapeo za oko – jedna je čitateljica napisala da bi Sally Thorne lako mogla postati jedna od onih autorica čije knjige kupuje bez razmišljanja jer zna što može očekivati. Taj i mnoge slične komentare autorica može zahvaliti svom posebnom stilu pisanja u kojemu se spajaju dva naoko nespojiva elementa.

Humor. Okosnica ove ljubavno-mrziteljske priče poveća je doza humora i to onog prave vrste. Pametni i dosjetljivi odgovori na provokacije među likovima podsjetit će nas na one nebrojene situacije kada smo se i sami našli u sličnim situacijama i poželjeli da smo u pravom trenutku imali pravi comeback, a ne tek nekoliko minuta ili čak sati kasnije. Lucy i Josh nemaju tih problema – njihovi odgovori su točno na vrijeme i baš kako treba da izazovu salve smijeha kod čitatelja.

Seks. Ne, ovo nije jedan od onih “ljubavnih” romana. Nema prljavog eksplicitnog seksa, ali ima nešto puno bolje – visoku seksualnu napetost. Zar ste zaista očekivali da između dvoje mladih i slobodnih ljudi u istom uredu može postojati samo i isključivo mržnja? Moram priznati da sam isprva i sama pomislila “evo nam jednog seksića zamaskiranog u lažni humorističan ljubić”. Čak sam bila na rubu da odustanem nakon prvih pedesetak stranica. No, ustrajala sam i shvatila na koju kartu igra dobra stara Sally. Opisivanje maštarija, građenje seksualne napetosti bez prostih i vulgarnih izraza zapravo je umjetnost. Iako će vam ponekad likovi ići na živce sa svom tom napetošću bez akcije, vjerujte mi kad vam kažem da sve ima svoje zašto.

Možda na momente previše idealizirana priča – naročito nama cinicima u dugim brakovima :-p – Igra ljubavi i mržnje pravi je recept za podizanje raspoloženja i prepuštanje nekim davno zaboravljenim maštarijama. Pravi ljubić za prave jesenske dane – opustite se i uživajte: Lucy i Josh pobrinut će se za to.

 

20180925_135018-1-01.jpeg

Zaštita osobnih podataka

Svi podaci pohranjeni na ovoj stranici u skladu su s Općom uredbom o zaštiti podataka (GDPR).
Niti jedan podatak nije pohranjen automatski i bez vaše privole.
Osobni podaci mogu biti korišteni isključivo za postavljanje komentara na tekst – vaše ime i prezime, kao i e-mail adresa biti će korišteni isključivo za ostavljanje kometara na blog postove te za stupanje u kontakt s vama ukoliko se odlučite postaviti upit putem kontakt obrasca, kako bih vam na isti mogla odgovoriti.
Vaše podatke neće dobiti niti jedna privatna ili pravna osoba osim zahtjeva koji dolaze od strane državnih institucija.
Sadržaj i linkovi na internetskoj stranici sovinkutak.wordpress.com ponekad vas mogu odvesti na druga internet mjesta koja nisu u vlasništvu navedene stranice. Prethodno spomenuta internet mjesta imaju vlastita pravila o privatnosti te ova stranica ne odgovara za njihov sadržaj.
Brisanje vaših podataka sa stranice sovinkutak.wordpress.com možete zatražiti slanjem zahtjeva na e-mail adresu sovin.kutak@gmail.com
Sovin kutak organizirati će darivanja putem ovog bloga te istoimene Facebook i Instagram stranice. Ukoliko želite sudjelovati u darivanju, vaši podaci, odnosno ime  i prezime biti će korišteni u svrhu darivanja. To znači da sudjelovanjem prihvaćate objavu svoga imena i prezimena na navedenim stranicama u svrhu slanja nagrade koja je bila predmet darivanja na vašu adresu.

David Walliams – Najgora djeca na svijetu 2

ilustrirao: Tony Ross

preveo: Ozren Doležal

izdavač: Mozaik knjiga

 

David Walliams autor je trinaest naslova za djecu i vrlo vjerojatno ste već dobro upoznati s njima, jer je njih jedanaest objavljeno u izdanju Mozaik knjige.

Obožavateljima pisca Davida Walliamsa možda je manje poznata njegova druga strana – ona koja je meni osobno poznatija, budući mi je ovo prva njegova pročitana knjiga.

David Walliams britanski je komičar i glumac, član žirija talent showa Britanski supertalent (Britain’s got talent) te nositelj titule najvišeg reda Britanskog Kraljevstva – Officer of the Most Excellent Order of the British Empire (OBE).

Ovaj četrdesetsedmogodišnji multitalent već nas više od desetljeća uveseljava šarolikim zgodama junaka svojih dječjih romana.

Najgora djeca na svijetu 2 nastavak je prve zbirke priča o najgoroj djeci kako ih vidi sarkastično oko Davida Walliamsa. Iskarikirani likovi u nezamislivim avanturama, na momente će se činiti kao da su stvoreni da zastraše male čitače, no kada uđete u srž svake zgode, shvatit ćete da kriju vrlo korisnu poantu.

Tako će nas gladna beba Gregor naučiti zašto ne smijemo biti pohlepni, superzvijezda Sabina naučit će nas ponešto o skromnosti, odvratna Ognjena o higijeni, a trolica Tina i okrutna Olgica o lijepom ponašanju – sve to na vrlo, vrlo komičan, sarkastičan i prenaglašen način – odlike Walliamsove naširoko poznate komedije.

Meni jedino preostaje baciti se u potragu za prvim nastavkom, kako bih doznala koja su to najgora djeca zauzela originalnu postavu, prije nego na proljeće iduće godine izađe treći i finalni dio o najgoroj djeci na svijetu.

A čekaju me i ostali naslovi Davida Walliamsa, jer sada kada sam licu glumca i komičara dodala ono spisateljsko, vjerujem da ću uživati u svim pustolovinama njegovih junaka.

 

20180925_135330-1-01.jpeg

 

Eduardo Galeano – Knjiga zagrljaja

izdavač: Iris Illyrica

 

“Sustavno otuđivanje: Bolje biti sam nego u lošem društvu. Bližnji ti nije brat niti ljubavnik. Bližnji ti je konkurencija, neprijatelj, prepreka koju treba preskočiti ili stvar koju treba iskoristiti. Sustav je to koji ne dopušta jesti, ali ni voljeti: brojni su oni osuđeni na glad za kruhom, a još brojniji oni osuđeni na glad za zagrljajima.”

Eduardo Galeano rodom je iz Urugvaja, ali je zbog vojne hunte bio prisiljen živjeti u egzilu deset godina krajem prošlog stoljeća. Zemlje u kojima je živio u tom razdoblju redale su se od Španjolske i SAD-a pa sve do Nikaragve. U tom periodu je i nastala ova nevjerojatna zbirka koja je prvi put objavljena 1989. godine.

“Dužnosnici ne djeluju.

Političari govore ali ništa ne kažu.

Glasači glasuju ali ne izabiru.

Sredstva priopćavanja dezinformiraju.

Obrazovni centri podučavaju neznanju.

Suci osuđuju žrtve.

Vojnici ratuju protiv svojih sunarodnjaka.

Policija se ne bori protiv kriminala jer je zauzeta čineći ga.

Bankroti se nacionaliziraju, dobrobiti se privatiziraju.

Novac je slobodniji od ljudi.

Ljudi služe stvarima.”

Knjiga zagrljaja više govori sama o sebi nego što bi itko od njezinih čitatelja i recenzenata ikada mogao reći. Netipična je to zbirka koja bi u najkraćim crtama mogla biti opisana kao autorova bilježnica posvuduša. Znate što je to? To je ona jedna izlizana bilježnica koju nosite sa sobom, zapisujući u nju apsolutno sve što smatrate vrijednim zapisivanja. Tako Knjiga zagrljaja varira od dnevničkih zapisa, memoara, političkih osvrta, legendi, kolumni, crtica iz svakodnevnog života, kulturnih i političkih opažanja u zemljama u kojima je autor boravio, kritika društva pa sve do intimnih ispovijesti, od kojih su neke prožete tugom, a neke britkim humorom. Zapis je to jednog vremena koji se čini tako daleko, a zapravo je bliže nego mislimo jer su ponajprije politički komentari više nego primjenjivi na političku situaciju danas i to ne samo kod nas nego i u svijetu. Kroz Galeanove zapise prošetala su neka od najvećih imena latinoameričke, ali i svjetske političke i kulturne scene, ponekad kao glavni akteri, a ponekad samo kao usputni statisti u sjeni neke druge, veće priče.

“Na otoku Vacouveru, priča Ruth Benedict, Indijanci su održavali natjecanja u kojima su poglavice odmjeravali snagu. Suparnici su se natjecali uništavajući svoje vlasništvo. U vatru su bacali svoje kanue, riblje ulje i lososovu ikru; a u more su s visokog rta bacali svoje prekrivače i posuđe. Pobjednik je bio onaj koji bi se riješio svega.”

Zbirka poetskih zapisa, ili možda zbrka misli jednog umjetnika istjeranog iz svoje zemlje, procijenite sami. Ono što stoji kao zapisano u kamenu jest naslov – ovo zaista jest Knjiga zagrljaja, zbirka malih zagrljaja kojima ćete se rado vraćati i svaki puta iznova otkriti kako baš taj zagrljaj, baš ta crtica nekako baš toga dana savršeno sjeda u malu rupicu u srcu za koju niste niti znali da postoji. Nakon što sam ju pročitala od korica do korica i glasno uzdahnula i kimnula glavom na velik broj zapisa, Knjizi zagrljaja vraćam se svakoga dana po jedan, nasumični zagrljaj, jer kada se jednom navučete na ovu knjigu, trebat ćete svoju dnevnu dozu Eduardovog zagrljaja.

“Otvoreni kolinijalizam te otvoreno sakati: zabranjuje ti govoriti, zabranjuje ti raditi, zabranjuje ti biti. S druge strane, prikriveni kolinijalizam te uvjeri da je robovanje tvoja sudbina, a nemoć tvoja priroda: uvjeri te da se ne može govoriti, da se ne može raditi, da se ne može biti.”

 

2018-02-07-13-40-35.jpg

Sarah Pinborough – Ne vjeruj svojim očima

izdavač: Egmont

 

Znate ono kad pročitate knjigu pa vas doslovce ostavi bez teksta danima? Ja se ne sjećam kada mi se to posljednji put dogodilo. Hvala, Sarah Pinborough.

Louise nije lako u životu – razvedena je, radi kao tajnica u poliklinici, ima šestogodišnjeg sina, a njezin bivši muž ima novu ženu koja je usput i trudna. Nije ni čudo da je pomislila kako su se karte konačno posložile u njezinu korist kada je jedne večeri u baru upoznala čovjeka svojih snova (Louise ima skromne snove). Nakon neopisive kemije koja se dogodila među njima, teško je prihvatiti činjenicu da je on zapravo David Martin – njezin novi šef. Njezin oženjeni novi šef. Dobro, to bi nekako i preživjela, no da stvari budu još kompliciranje, jednoga jutra slučajno će upoznati Adele Martin – Davidovu ženu. Predivna, topla, Adele je sve što Louise traži u prijateljici. Pomalo je čudna, ali tko danas nije. Hodajući na tankoj niti između dvije vatre, Louise će hrabro balansirati između prijateljstva s Adele i ljubavne veze s Davidom – sve dok ne znaju jedno za drugo u redu je, zar ne? Kad bi barem bilo tako lako. Louise ipak ima neka moralna načela, ali srce želi što srce želi, a njeno srce želi Davida. Razum pak bira Adele jer u pozadini njihovog braka postoji nešto mračno što Adele stavlja u poziciju žrtve. Ne shvaćajući zašto ne istupe iz braka koji očito nijednome od njih ne odgovara, Louise će se naći između dvoje supružnika pokušavajući shvatiti tko je u pravu – psihički nestabilna Adele ili potencijalno nasilni David. Kada se u priču uvuče i jedan tragičan događaj iz njihove zajedničke prošlosti, Louise će prekasno shvatiti da je dovela u opasnost i sebe i svoje voljene.

I tako vi čitate i mislite si “zvuči odlično ovaj triler, ali ne kužim zašto obara sve rekorde prodaje otkako je objavljen i već ima svoje ponovljeno izdanje?”. E pa, dragi moji, upravo zbog onoga što vam niti kratki opis na poleđini knjige niti ja nećemo otkriti. Dovoljno je samo jednu riječ staviti ispred imenice triler i riskiram da vam pokvarim cijelu knjigu. Pogotovo kraj. Oooooo, kakav li je to samo kraj! Uglavnom, držat ću se sigurnijih opcija poput psihološki triler… ili možda mogu upotrijebiti moju vlastitu kovanicu psihopatski triler jer mislim da ni s tim nisam puno pogriješila. Ali ona jedna riječ koja ga savršeno opisuje ostat će sakrivena dok ne pročitate knjigu. Ako ste baš željni spoilera, javite se u inbox – ionako se jedva suzdržavam 😀

No, nije samo kraj taj koji prodaje ovu knjigu. Ne vjeruj svojim očima držat će vam puls ubrzan na svakoj stranici. Zadržavat ćete dah. Mijenjati mišljenje o likovima u svakom poglavlju. I da, naravno da ćete 4.563,67 puta promijeniti svoju teoriju o završetku – nemojte, nikome nije uspjelo predvidjeti ga. Uzmite si vremena, pročitajte knjigu otpočetka (bez škicanja na kraj) i onda mi recite koliko godina života vam je odnijela. Unatoč šoku kojemu izlaže svoje čitatelje ovom knjigom, Sarah Pinborough definitivno je zarobila moje oštećeno srce svojim pisanjem i veselim se novim naslovima iz njezine poremećene mašte – jer takve ih najviše volim. Samo, Sarah, draga, ne nasjedaj na trend i, ako Boga znaš, nemoj pisati nastavak ove knjige – ovaj kraj savršen je kraj svih krajeva, nemoj ga učiniti početkom, odupri se. A vas ostavljam samo s jednim hintom – obratite pažnju na naslov izvornika ove knjige, govori puno nakon što ju pročitate 😉

 

2018-03-16-12-58-11.jpg

Jessica Joelle Alexander, Iben Dissing Sandahl – Danski odgoj djece: što najsretniji ljudi na svijetu znaju o odgoju samopouzdane i sposobne djece

izdavač: Egmont

 

“Evo je opet… Još jedna u nizu knjiga o odgoju djece.” pomislit će neki i samo će djelomično biti u pravu. Danski odgoj djece jest knjiga o odgoju djece, no u puno većoj mjeri knjiga je o (pre)odgoju nas samih i društva u kojem živimo. Pa krenimo otpočetka.

Dvije su danske dame jednoga dana došle na sjajnu ideju – objediniti u knjizi sve ono s čime su one same (dama Iben) i njihovi muževi i djeca (obje dame) odrastali pod bojama danske zastave. Dama imena Jessica potaknula je cijelu priču frapirana činjenicom da način na koji njezin suprug pristupa odgoju njihove djece nema apsolutno nikakvih dodirnih točaka s odgojem kakav je ona naslijedila putem svojih američkih korijena. Kada je osvijestila da postoji nešto čarobno u tom danskom pristupu, zaključila je da je to vrijedno dijeljenja sa cijelim svijetom.

Kakve su to mudrolije, čarolije, skandinavske tajne tako brižno čuvane gore u hladnoći, dok mi ovdje u umjerenom klimatskom pojasu vičemo na djecu iz petnih žila i popuštamo pod pritiskom tih “malih čudovišta”? Koje je “više biće” njih proglasilo zaslužnima da uživaju u famoznom hyggeu dok mi ovdje zaključavamo vrata kupaone i prekrivamo uši dlanovima za samo pet minuta tišine? Nikakve. Nitko. Stvar je vrlo jednostavna.

Principi na kojima Danci zasnivaju svoj, sada već nadaleko poznati odgoj su zapravo sadržani u engleskom akronimu PARENT – Play (igra), Authenticity (autentičnost), Reframing (preoblikovanje), Empathy (empatija), No ultimatums (bez ultimatuma), Togetherness (zajedništvo i hygge). Kroz poglavlja posvećena svakom od slova akronima, odnosno pojedinačnim principima, autorice nas vode kroz generacijama ukorijenjeno ponašanje Danaca prema svojoj djeci.

Važnost slobodne, nevođene igre u dječjem razvoju, puštanje djece da budu djeca umjesto da ih se natovari obvezama prije onih koje dolaze s polaskom u školu, sudjelovanje u igri s njima, sudjelovanje starije djece u igri s mlađima samo su neka od ponašanja koja su usvojena u danskom principu odgoja. Kažem ponašanja, a ne pravila, jer sami Danci to ne vide kao pravila – njima su ti pricipi generacijski usađeni kao prirodno ponašanje i cijelo društvo je postavljeno na taj način. Loš utjecaj “bijelih laži” te važnost istine u ophođenju s djetetom kao i preoblikovanje reakcija na teške situacije u kojima se uvijek može pronaći pozitivna strana, slijedeća su dva principa u kojima su Danci daleko ispred našeg odgoja. Umjesto da djecu zavaravaju lažima “za njihovo dobro”, pronalaze način kako djetetu iskreno objasniti situaciju u skladu s njegovom dobi. Umjesto da za sitaciju s lošim ishodom potiču razočaranje i tugu, Danci djetetu ukazuju na dobre strane tog iskustva kao i ono što iz njega mogu naučiti. Empatija i princip bez ultimatuma također su noviteti na našim prostorima budući ne razumijemo pravo značenje riječi empatija i vrlo smo skloni djeci uvjetovati ponašanje rečenicama koje idu nešto kao “ako ne budeš dobar, pazi se posljedica”.

Posljednji princip, zajedništvo i hygge dojmio me se na jedan poseban način. U vremenima kada jurimo na sve strane, živimo u konstantnoj buci posla i obitelji, skloni smo tražiti način kako da pobjegnemo od svega i budemo malo sami sa sobom. Zapadnjačka kultura predvođena Amerikom, koja se prelijeva i kod nas, glasno ohrabruje individualizam i samododstatnost. Ne treba nam nitko da bismo uspjeli, možemo sve sami, svijet je naš. Danci pokazuju naličje te individualističke medalje – zajedništvo. Sjećate se one stare “zajedno smo jači”? Danci su ju prisvojili, poboljšali i ispolirali. Važnost obitelji, prijatelja i društva općenito u danskoj je kulturi jako izražena. Oni ne trebaju “vrijeme za mene”, oni trebaju “vrijeme za nas” – kvalitetno vrijeme provedeno u krugu obitelji i prijatelja u kojem će zaboraviti na svakodnevne stresove i prepustiti se uživanju s najbližima, što u konačnici dovodi do tog njihovog famoznog osjećaja sreće. To je hygge. Pojam koji je postao planetarno popularan kao način uživanja u toplom kutku sa toplim svjetlom i u miru, zapravo je sve to uz voljene osobe. Tek sada razumijem zašto im je hygge toliko važan.

Danski odgoj djece nije knjiga koja će vam reći kako da se postavite ako dijete ima tantrume, ne želi jesti, spavati i slično. Neće vam dati konkretne korake kako se nositi s problemima koji su već nastupili. Autorice su ovu knjigu napisale kao dokumentarni, iskustveni zapis načina na koji su Danci odgajani genracijama. Njihovo cijelo društvo posljedica je danskog odgoja djece. I tu leži njihova čar. Danci su preko četrdeset godina na prvom mjestu nasjretnijih nacija na svijetu i to mogu zahvaliti upravo svom načinu odgoja. Danski princip odgoja nije savršen, roditeljstvo je teško iz koje god zemlje bili. Njihov princip nije čaroban niti instant rješenje, on je posljedica kolektivne svijesti koja je generacijama rasla s djecom i dovela do skoro pa savršenog društva. Danski odgoj nevjerojatno je jednostavan skup ponašanja, ali Hrvati ga nikada neće moći usvojiti. Zašto? Jer se kod nas ukorijenio onaj balkanski. Znate onaj gdje mi sve znamo najbolje i što će nama neki stranci prodavati pamet. Onaj gdje puštamo djecu da se sama odgajaju ili uz malu pomoć televizije i kompjutora. Onaj gdje su škole nepromjenjivo zaostale već trideset godina. Onaj gdje je lakše natjerati betonski stup da se savije nego Hrvata da promijeni svoja uvjerenja i naučena ponašanja. Danski princip odgoja možemo implementirati pojedinačno, krenuvši svatko od svoje obitelji i svakako je to dobar početak. No, ono što Dance čini sretnima je zajednički trud cijelog društva u odgoju budućih, još sretnijih generacija. Mi se još uvijek previše zamaramo prošlošću da bi imali vremena brinuti o budućnosti. A naša djeca upravo su ta budućnost o kojoj odbijamo brinuti. Za razliku od Danaca.

 

2018-03-09-09-51-33.jpg

Terry Fan & Eric Fan – Noćni Vrtlar

izdavač: Meandar Media

 

Jutra u ulici Grimloch sve su samo ne obična. Svakog jutra jedno drvo maštovito i vješto pretvoreno je u predivnu životinju. Nikoga to ne veseli više nego malenog dječaka iz sirotišta imena William. Svakoga jutra znatiželjno juri na cestu kako bi vidio u što se jedno od drveća njegovoj ulici pretvorilo preko noći. Svakoga jutra to je sve kompliciranije umjetničko djelo. Williamova znatiželja odvest će ga u potragu za tajnovitim Noćnim Vrtlarom koji će ga uputiti u tajne njegove umjetnosti. No, kako se godišnja doba budu mijenjala, lišće s drveća će otpadati i svi tragovi Noćnog Vrtlara će nestati. Ono što se neće promijeniti su stanari ulice Grimloch u kojima će ostati neizbrisiv trag što ga je svojim umjetničkim djelima ostavio Noćni Vrtlar. Taj će trag najviše biti vidljiv na mladom Williamu koji je, osim tajni, od Noćnog Vrtlara dobio još nešto – vrtlarske škare.

Jasno je kao dan što je ono što me prvo privuklo ovoj knjizi – pogledajte samo tu naslovnicu! Priča i ilustracije koje se kriju iza te naslovnice opravdale su (ponovno) moju “sudi knjigu prema koricama ako je na koricama sova” strategiju. Kratka, ali slatka priča o neznancu koji preko noći ukrašava stabla kako bi razveselio svoje sumještane, popraćena prekrasnim nježnim ilustracijama, više je od obične priče. Noćni Vrtlar naučit će vaše mališane da je bezuvjetna dobrota najveći dar od svih i da puno toga možemo nekome pokloniti izvan materijalnih okvira. Dar koji je Noćni Vrtlar ostavio stanarima ulice Grimloch vrijedniji je od zlata. Danas-sutra i vaše zlato nekome će pokloniti sličan dar, a možda se baš Noćnom Vrtlaru budete mogli zahvaliti za to 🙂

 

2018-02-07-13-38-16.jpg

W. E. Joyce – Fantastične leteće knjige g. Morrisa Lessmorea

izdavač: Meandar Media

 

Kada nezgodni vjetar velikom zaljubljeniku u knjige Morrisu Lessmoreu otpuše sve riječi iz njegovih knjiga, nesretni knjigoljubac biti će izgubljen i krenuti lutati. Putem će sresti neobičnu damu koja plovi nebom iznad njega nošena letećim knjigama. Kako njegova knjiga, ona jedina koju je imao, ona koju je pisao, nije mogla letjeti, dama je g. Lessmoreu dobacila svoju najdražu priču. Slijedeći veselu priču, g. Morris zateći će se u gnijezdu letećih knjiga. U kući je zatekao bezbroj knjiga koje su slobodno letjele zrakom, iz kojih su se čuli zvukovi najrazličitijih priča. G. Lessmore odlučio je ostati živjeti s knjigama. Pokušavao ih je dovesti u red, brinuo se o njima, ravnao im uši i obnavljao korice. Rado je knjige dijelio sa drugima jer svaka priča vrijedi da ju se pročita. Noću je Morris Lessmore pisao svoju knjigu, knjigu svog života. Tako su prolazili dani, mjeseci i godine. Puno godina. Morris Lessmore ostario je, a njegove su knjige ostale iste. Sada su se one brinule o njemu kako se on brinuo o njima svih minulih godina. Jednoga dana g. Morris Lessmore napisao je posljednju stranicu svoje knjige, stavio šešir na glavu i uzeo štap. Napustio je kuću knjiga s obećanjem da će ih nositi u srcu. Knjige su zamahnule svojim stranicama i g. Lessmore je poletio te u letu ponovno postao mlad kao prvoga dana kada je upoznao svoje knjige. Nakon nekog vremena na vrata kuće došla je djevojčica, do nje je doletjela knjiga koju je napisao g. Lessmore i tako je počela jedna nova priča…

Ova predivna kratka priča probudit će knjigoljupca u svakom djetetu, ali i u odraslima koji još nisu potpuno priznali tu svoju crtu. Popraćena prekrasnim ilustracijama koje kroz jednu drugu dimenziju dočaravaju priču, topla pripovijest o životu Morrisa Lessmorea obilježenom neobičnim knjigama, dirnut će svako srce.

Čitati knjige za djecu, pogotovo slikovnice odraslim očima otvara jedan potpuno novi svijet. Toliko toga nam se otkriva kada kao odrasle osobe pristupimo čitanju ovakvih knjiga. Djeca će u knjizi vidjeti običnu priču, zabavnu i lijepe crteže, dok će odrasli, poput mene, vidjeti nešto drugo. Nešto dublje. Ljubav prema pisanoj riječi koja nadilazi puko čitanje i prenosi se na brigu o knjigama, prijateljevanju s njima i na kraju obećanju o vječnom mjestu u srcu rezervirnom samo za njih. Svaku pročitanu knjigu nosimo u srcu i ona nas formira, htjeli mi to ili ne. U tome i jest njihova čar. A na samom kraju, svi bismo voljeli, poput Morrisa Lessmorea, odletjeti u nebo na krilima najljepših knjiga uz obećanje vječnog čitanja predivnih priča i vječnu mladost koju možemo zahvaliti upravo njima.

Knjiga prema kojoj je snimljen Oscarom nagrađeni kratki film, svakako bi se trebala naći na popisu za čitanje vašim mališanima, ali svakako se pobrinite da joj se vrate i u kasnijim godinama – naizgled kratka i obična priča, nudi puno više svakim novim čitanjem. Javite mi što ste vi naučili iz priče o g. Morrisu Lessmoreu i njegovim letećim knjigama ❤

 

2018-02-07-13-39-20.jpg

Roman Simić – Jura i kuckalo protiv dosade

izdavač: Profil

 

Znate li Juru? Juru? Kako ga ne znate? To je onaj dječak iz one kuće na kraju ulice kojemu je jednog lijepog kišnog dana bilo – dosadno. Joj, što je to grozno kad vam je dosadno! Ako pitate Juru reći će vam da je dosada najsličnija osjećaju kao da vam netko iz glave ukrade sve misli ili nevidljivi usisivač isisa svu snagu iz nogu. Ne zvuči lijepo, zar ne? A jadnog Juru nitko ne razumije jer nikome drugome nije dosadno. Joj, kako je grozno kada ti je dosadno…

Srećom, u Jurinoj blizini našao se jedan trokutasti mačak koji mu je otkrio drevnu tajnu – tajnu kuckala protiv dosade. Što je kuckalo, gdje se može kupiti? pitate se. Eeee, nije tako jednostavno jer kuckala nema u trgovinama. Kuckalo je poseban alat koji vrlo brzo uništava dosadu u korijenu, a nikada ne biste pogodili gdje se nalazi i kako do njega doći! I što je najbolje od svega, ne morate ga ni sa kime dijeliti! Super, jel da? E sad, nije na meni da vam otkrijem sve tajne oko famoznog kuckala, ostavljam to trokutaskom mačku, on to zna bolje od mene. Zavirite u ovu simpatičnu knjigicu i doznajte.

Dakle, ljudi moji, kako ja volim dječje knjige! 😀 Jura i mačak odličan su par, a ideja oko kuckala jedinstvena je i posebna da sam naprosto oduševljena. Pisana u rimi i toliko blisko djeci u njihovim trenucima dosade, Jura i kuckalo protiv dosade bit će vam koristan saveznik kada po tisuću i petstoti put čujete one predivne tri riječi “Dosadno mi je.”

Sve pohvale Romanu Simiću na prekrasnoj priči, ali i ilustratoru Manuelu Šumbercu koji je svojim crtežima prekrasno ulovio esenciju dosade 🙂

 

2017-11-13-14-20-29.jpg

Elan Mastai – Sva naša pogrešna sutra

izdavač: Znanje

 

Godina je 2016., ali to nije 2016. na koju smo mi s ove strane stvarnosti navikli. To je 2016. godina o kojoj su pisali i sanjali svi SF pisci 1950-ih godine. Leteći automobili koji su jednako lijepi s donje strane kao što su s gornje, sintetizatori hrane i odjeće, baze na Mjesecu, spiralne zgrade, nezamislivo čist zrak, teleportacija i jedan vremenski stroj. Tom Barren sin je izumitelja spomenutog stroja i iznimka pravilu da jabuka ne pada daleko od stabla. Tom je tipični luzer. U životu ne radi ništa pametno, ali na papiru radi za oca i eto, reda radi, postavljen je za zamjenu krononautkinji kojoj nikada neće trebati zamjena. U toj predivnoj, utopističkoj sadašnjosti, jednog čovjeka slave kao začetnika tehnološke revolucije čiji je stroj, pokrenut davne 1965. godine, omogućio sve što Tom i njegovi sunarodnjaci imaju danas. Lionel Gottreider 11. srpnja 1965. godine u pogon je pustio budućnost – uređaj koji stvara nepresušnu, obilnu, potpuno čistu energiju. Gottreiderov stroj ukinuo je potrebu za izvorima energije kakve mi poznajemo. Na pedesetu obljetnicu pokretanja stroja, Tomov otac, Victor Barren najavio je kako će se za točno godinu dana dogoditi prvi eksperiment s vremenskim putovanjem. Vremenski stroj koji je izumio Victor Barren bio je programiran samo za jedno odredište – podrumski laboratorij Lionela Gottreidera u San Franciscu dana 11. srpnja 1965. godine. Od dana kada je eksperiment najavljen sve je bilo podređeno pripremama za isti. Penelope Weschler trebala je biti glavna krononautkinja, a Tom njezina nepotrebna zamjena. No, kada konačno dođe dan eksperimenta, Penelope će iz bioloških razloga morati propustiti putovanje i Victor Barren otkazati će cijeli ekperiment. No, Tom će shrvan sudbinom koja je zadesila Penelope, napraviti jedino što je mogao u datom trenutku – nevjerojatnu glupost. Pokrenut će vremenski stroj i uputiti se u prošlost. Njegova pojava u 1965. godini, na dan i mjestu pokretanja Gottreiderova stroja uzrokovat će neviđenu katastrofu i njegov povratak u 2016. godinu biti će sve samo ne povratak kući. Grad koji će zateći neće biti nimalo sličan onome koji je napustio, njegova obitelj neće biti nimalo slična onoj koju je imao, a njegova Penelope uopće neće biti Penelope. Tom će se naći u 2016. godini kakvu mi poznajemo, a koja je za njega nestvarna posljedica greške u povijseti koju treba ispraviti. Iako mu nitko od obitelji ne vjeruje da je vremenski putnik, Tom će ipak u njima pobuditi određene sumnje te istraživanjem pokušati dokazati da nije potpuni luđak kakvim ga smatraju. No, je li uopće moguće vratiti stvarnost kakvu Tom poznaje i, na kraju krajeva, želi li on to uopće?

Kada sam bila dijete s jednoznamenkastim brojem godina na televiziji se prikazivala serija naslova Kapetan Grom i vojnici budućnosti. Čitale su se knjige naslova Vremenski stroj. Nekoliko godina kasnije, na male ekrane došla je australska serija Djevojčica iz budućnosti. Premotajmo unaprijed još nekoliko godina i doći ćemo do džepnih izdanja starih SF klasika na engleskom jeziku – znači li vam što ime Philip K. Dick? Još malo više godina unaprijed i dolazimo do ere YouTubea i raznih teorija o vremenskim putnicima. Možda malo poznatiji David Mitchell i njegov Atlas oblaka? Ako vam sve ovo nabrojano ne zvuči nimalo poznato pa čak i malo suludo, onda preskočite nastavak recenzije, a možda bolje i knjigu. Jeste čitali Marsovca? Ajde dobro, možda nije sve izgubljeno 🙂

Od malih nogu fascinirana sam konceptom putovanja kroz vrijeme i svim scenarijima budućnosti koji su prikazani u širokoj lepezi filmova i knjiga na tu temu. Prije skoro sedamdeset godina naša sadašnjost bila je nečija daleka budućnost koju je zamišljao onako kako mi zamišljamo, recimo, 2100. godinu. Elan Mastai tu je premisu uzeo kao polaznu točku svoje knjige i napravio je remek djelo. Uz razne teorije o tome da je naša stvarnost zapravo vješta kompjutorska simulacija, radnja koja za pogrešku u vremenskom ustroju uzima upravo vrijeme u kojem živimo u ljubiteljima SF-a i raznih teorija urote izaziva nakostriješene dlake i proširene zjenice. Jedna od njih sam i sama. Iako Sva naša pogrešna sutra ne uživa veliku popularnost kada su u pitanju ocjene na Goodreadsu, ja sam njome oduševljena. Iako, znate već da sam ja jedna specifična biljka 🙂

Način na koji Elan Mastai plete priču, na neki način suprotno od onoga na što smo navikli u suvremenim SF djelima, zapravo dovodi u pitanje i samu stvarnost u kojoj živimo. Jesmo li mi zapravo rezultat nečije pogreške? Prepun znanstvenih teorija i objašnjenja koja zapravo nisu objašnjenja budući priču priča sam Tom Barren koji nema pojma ni o čemu, ali je jako zanimljiv i humorističan, roman pršti akijom i preokretima u apsolutno svakom poglavlju. U meni je izazvala onaj provjereni osjećaj izgubljenosti nakon čitanja, kada ne znam koju bih knjigu slijedeću uzela u ruke jer nijedna se ne čini dovoljno dobrom. Posljednji puta mi se to dogodilo prije šest mjeseci sa Dorianom Grayom. I baš će uz bok Dorianu stati i Tom Barren sa svojom pričom kada za dva mjeseca budem razmišljala o nekakvoj listi najboljih knjiga u ovoj godini.

Interliber je vrlo blizu. Ja bih na vašem mjestu Sva naša pogrešna sutra stavila na vrh popisa. Unatoč onome što tvrdi Tom Barren, kada prođe Interliber nećete se moći vratiti u prošlost i ispravite grešku ako ju ne kupite 😉 A sada me ispričajte jer idem razmišljati kome bih povjerila tumačenje lika Toma Barrena u filmskoj adaptaciji za koju su prava već prodana 😉

 

2017-10-22-19-59-55.jpg