BOOK CLUB REPORT – LISTOPAD, 2020.

Listopadski book club susret prošle godine bio je jedan od najupečatljivijih do sada. Barem meni. Proslavile smo moj rođendan, pridružile su nam se dvije nove članice, bez kojih danas ne mogu zamisliti naš kružok i za čitanje smo odabrale meni najdražu knjigu ikad. E da, i bile smo gotovo u punom sastavu. Jedan od rijetkih book club susreta s kojeg imam grupni selfie kao uspomenu. Vidjeli ste ga već na sto strana…

Zato je ovogodišnji listopadski book club susret bio skoro pa sušta suprotnost: gledale smo se preko ekrana, pričale o knjizi koja je velikom broju ljudi „omiljena ikad”, a većina nas nije ju shvatila, niti nam se svidjela, izbor literature za studeni odradile smo preko poruka… Zoom je super stvar, ali nije to to. No, trebamo biti zahvalni na prednostima moderne tehnologije i nadati se da će sve ovo proći čim prije da se opet okupimo u našem paviljonu.

Nego, bacimo se mi na knjigu.

O KNJIZI

Sto godina samoće. Gabriel Garcia Marquez. Nema tko nije čuo za nju. „Divna, predivna knjiga. Jedna od najdražih ikad,” čula sam s mnogih strana proteklih godina. Magični realizam. Gdje ćeš bolje? Iako nisam znala što to točno znači. Sad znam. Jako sam joj se veselila. Sad znam bolje.

Dio cura knjigu je čitao već prije, dio (među njima i ja) je sada čitao prvi put, neke su uspjele doći do kraja (tu sam), a neke su odustale. Uglavnom, većina nas nije mogla izvući nikakvu poantu iz knjige – možda joj je to i poanta? – iako se nekima svidjela, a nekima ne. Mi kojima se nije svidjela, priznajemo da ju nismo razumjele i da nismo sve uspjele pohvatati. Ja sam se osobno borila sa svakom stranicom, dok je nekim curama jedina prednost knjige bila ta da se brzo čita. Sto ljudi, sto mišljenja o Sto godina samoće 😉

Priča koju je (prema mojoj procjeni „nainfluensani”) Marquez ispričao u svojem Nobelom ovjenčanom romanu (mind – blown!) obiteljska je – ili bolje reći plemenska – saga o Buendiama, obitelji koja se doselila i na neki način utemeljila mjestašce Macondo. Priča počinje s pater i mater familias – Jose Arcadiom Buendiom i njegovom suprugom Ursulom – a nastavlja se unedogled do njihovih prapraunuka, ili tako nešto. Ukoliko budete čitali, javite mi u kojem koljenu završava ova saga, jer ja sam se pogubila. Zašto? Zato što od njihovih sinova Jose Arcadija mlađeg i Aureliana, svi muški potomci nose ista, ili donekle ista imena. Spoiler alert? Teško, knjiga je toliko konfuzna da je nemoguće nešto spoilati. Život jedne obitelji kroz nekoliko generacija na teritoriju Latinske Amerike, to mora da je zanimljivo – pomislit će neki od vas. I jest, u neku ruku. Ako zanemarimo činjenicu da je knjiga otprilike devedeset i pet posto naracija, gotovo bez ikakvih dijaloga. Naracija, koja toliko često skače iz jednog perioda u drugi, da je gotovo nemoguće popratiti sve, osim ako… Uh, da, osim ako nemate pri ruci obiteljsko stablo, za koje sam saznala tek na book club susretu. Navodno postoji online, a jedna od naših cura ga je čak izradila sama. Koristan savjet, moram priznati. Ako tome svemu dodamo još žličicu incesta, prstohvat pedofilije (iz današnje perspektive, naravno, u vrijeme kada se odvija radnja knjige to je bila normalna stvar, a radnja se odvija u periodu od dva stoljeća, mind you!), tri kapi letećih djevojčica, dvjesto grama gotovo vampirskog životnog vijeka te decilitar ciganskih proročanstava i skrivenog blaga, dobit ćete nimalo apetitlih mješavinu svega i svačega. No, ono što se Marquezu ne može osporiti jest ljepota pisanja. Lijepo pisanje i Sto godina samoće u mojoj se glavi odbijaju poput istih polova magneta, ali činjenica je: dobri stari Gabrek znao je s riječima. I to je ono što je nekima možda „izvuklo” čitav roman. Meni nažalost nije i nakon zatvaranja knjige osjetila sam olakšanje praćeno onom dobrom starom rečenicom „Što sam ja to upravo pročitala?” da se pristojno izrazim 🙂

Istina, nepopularno je ovako se osvrnuti na jednu od najcjenjenijih knjiga dvadesetog stoljeća. No, niti ja niti moje cure ne idemo za time da dobijemo nečije priznanje. Dijelimo svoja mišljenja, i to najiskrenije. Uistinu smatram da nije svaka knjiga za svakoga i da se ne moraju „cijenjene” knjige svidjeti svima, kao i da onaj kome se „velika” knjiga nije svidjela (ili ju nije razumio) nije ništa manje vrijedan čitač od onih kojima je ta knjiga „najbolja ikad”. Ne kaže se za vraga da svaka knjiga ima svoju publiku. Eto, mi uglavnom nismo Marquezova… #dontjudge

ŠTO DALJE?

Nakon razgovora o knjizi i čavrljanju o Interliberu, glasanje o knjizi za čitanje u studenom prebacile smo na grupni chat, budući da je glasanje išlo preko linkova iz web shopa Hoću knjigu, jer ja nisam imala fizičke primjerke knjiga kod sebe. Tako ću i vama umjesto fotografije, ostaviti linkove na knjige među kojima smo birale, a to su:

Erin Morgenstern „More bez zvijezda”

Rodrigo Fresan „Kensingtonski vrtovi”

Becky Chambers „Dug put do malog, gnjevnog planeta”

Lina Wolff „Ljubavnici poligloti”

Stella Gibbons „Dijete Roberta Postea”

Pobjedu je „za dlaku” nad Ljubavnicima poliglotima odnijelo Dijete Roberta Postea, tako da u studenome, ponovno, čitamo svojevrsni klasik. Iako se svaki put opečem kad kažem da iskreno jedva čekam, iskreno jedva čekam čitati ovu knjigu.

Idući susret zakazujemo za petak, 27. studenog u 19h, ponovno na Zoomu, ovaj put nadam se u većem broju i s boljom internetskom vezom za neke 😉

BOOK CLUB REPORT – RUJAN, 2020.

I ova nam se godina bliži kraju, još samo tri book club susreta i to je to za drugu godinu našeg Arena book cluba. Nadam se da ćemo optimistično zakoračiti u iduću godinu, no, ima još vremena do tada. Zašto to spominjem? Zato što nam je ova godina, osim što nam je zbog korone uzela dva mjeseca book club druženja, donijela prilično… pa… izazovan?/neobičan?/loš? izbor naslova 😀 No, ponekad treba čitati i loše knjige, zar ne? Ako je suditi prema našem rujanskom naslovu, dobro nam ide 😉

O KNJIZI

Priča o jednom braku nije ono što od nje očekujete. Nažalost, jedna je to od onih knjiga čiji sinopsis na poleđini ne daje pravu sliku onoga što se krije među stranicama. Očekivale smo duboku, potresnu priču o braku u kojemu je nešto pošlo po zlu, ili su se emocije iz nekog razloga razvodnile, o braku koji je ni iz čega postao prošlost, a dobile smo nešto sasvim drugo.

Pisac Jon i njegova supruga, nakon godina braka razilaze se. Što je presudilo braku, neću vam napisati, jer bi se moglo klasificirati kao spoiler. No, svakako jedna od stvari za koje biste očekivali da presude braku. Ono što je neobično i, recimo, šokantno u čitavoj priči, jest način na koji je do toga došlo i čitava naracija situacije iz Jonovog uma.

Ako pogledamo sinopsis, u kojemu se upotrebljavaju riječi poput „do bola lijepoj”, „nabijena emocijama”, „dok zamišlja kroz što je sve prolazila i što osjećala, Jon će se suočiti s nadanjima i zebnjama svakog supružnika”, dobivamo dojam da je priča dublja no što jest i da se Jon (a možda i njegova supruga) našao u ulozi promatrača i žrtve. No, nakon čitanja zaključujemo da nije tako. Jon je sve samo ne pasivni promatrač raspada svog braka, njegova „nadanja i zebnje” zapravo su perverzne želje i fetiši, a „dok zamišlja što je sve proživljavala i što osjećala” Jon zapravo sipa šovinističke predrasude, nimalo ne uzimajući u obzir njezinu stranu priče, niti pokazujući ikakvo shvaćanje braka iz njezine perspektive. Da je kojim slučajem ova knjiga pisana na ovaj način, ali iz pera ženske autorice, u najboljem slučaju bila bi žestoko popljuvana, ako bi uopće bila objavljena. Ponekad mi je stvarno žao što nemamo nijednog muškog člana u book clubu, jer bi nam ponekad jako dobro došla muška perspektiva.

Ali, ne dajte se zavarati, postoji i nekoliko dobrih strana ove knjige: kratka je, prijevod Anje Majnarić je poslovično fantastičan i postoji jedan odlomak, zbog kojega gotovo vrijedi truda.

„Takvi susreti, kratki i posve otvoreni, događaju se posvuda, cijelo vrijeme. Svi upoznavaju nekoga u koga bi se mogli zaljubiti, posvuda. Sasvim neočekivano gledate u lice nekoga tko vas gleda iskreno i zainteresirano. Nekoga tko ima nešto što biste rado imali, smisao za humor, sigurnost, zaigranost. To se gotovo nikad ne poklopi, već imate nekoga, on ili ona također je u vezi, i odlazite svatko svojim putem. Velika većina takvih kratkih susreta bude zaboravljena jer ne vode nikamo. Dok se vozite autobusom, susrećete nekoga s kim biste se mogli vjenčati, pogledi vam se lagano dodirnu, ali više se nikad ne vidite. Dok izlazite iz autobusa, srećete nekog drugog s kim ste mogli dosta sretno živjeti. Jedno od vas iskušava teren osmijehom, drugo uzvraća osmijehom, ali prekasno. Posvuda su ljudi koji su mogli naći jedno drugo, a nikad nisu. Kad bi svi koji to mogu posegnuli jedni za drugima, vrlo rijetki brakovi opstali bi dulje od jednog dana, tjedna ili nekoliko mjeseci, možda godinu-dvije, u slučaju onih koji su postali bespomoćno sretni zajedno. Uostalom, ima nečeg bespomoćnog u sreći, u prepuštanju drugoj osobi.”

Očekivanja. Ne možemo s njima, ne možemo bez njih, a često nas strašno razočaraju. No, što učiniti u situaciji, kada je kratki opis na poleđini knjige jedino s čime „možemo raditi”, a ispostavi se da nije pretjerano vjeran sadržaju? Iz našeg iskustva, smanjiti očekivanja, druge nema.

Nažalost, ova je knjiga među najlošijima koju smo pročitale u nešto manje od dvije godine kako book club postoji. Nismo bile u punom sastavu pa možda netko od cura koje nisu bile ima drugačiji dojam (do sada se nije dogodilo da sve dijelimo isti dojam o knjizi), no mi koje smo bile složile smo se da Priča o jednom braku, zapravo nije priča o jednom braku, nego priča o jednom ranjenom egu, s neobičnim fetišima i situacijama koje nisu svakodnevne za većinu brakova. No, čovjek uči dok je živ, čovjek uči čitajući i svaka nas knjiga nečime obogati, bili mi toga svjesni ili ne. Uostalom, na prvom book club sastanku usuglasile smo se kako nam je želja izaći iz svoje komfor zone i čitati knjige koje nam se možda neće svidjeti. Ne znam samo kako ćemo nakon ove knjige pronaći put nazad do komfor zone 😛

ŠTO DALJE?

Izbor naslova i ovaj mjesec pokušala sam zadržati što raznovrsnijim. Glasanje je ponovno bilo „na knap”, no ono što se dogodilo po prvi put otkako postoji Arena book club, jest da su apsolutno sve članice bile zadovoljne odabirom za listopad, bez obzira za koji naslov su glasale 😀

U listopadu, meni najdražem mjesecu, čitamo knjigu koju se već dugo spremam čitati i jako mi je drago da će moje prvo čitanje biti u društvu mojih book club cura. Neopisivo se veselim raspravi, koja nas čeka 30.10. u 19h.

Dame i gospodo, u listopadu Arena čita Sto godina samoće Gabriela Garcie Marqueza. To nam je ujedno i prvi klasik u ovoj godini. Vjerujem da nitko neće zamjeriti što sam ga tako nazvala ❤

Patrik Svensson – Knjiga jegulja

izdavač: Stilus knjiga

prijevod: Luka Miličević

Očekivanja. Ne možemo s njima, ne možemo bez njih. Čitav život jedno je veliko očekivanje. To je ljudski.

Jednako je tako i s knjigama. Zašto bi bilo drugačije?

Vjerojatno ste i vi, kao i ja, očekivali nešto posve drugačije od knjige ovako krasne naslovnice. Samo što su neki uspjeli prilagoditi svoja očekivanja nakon što su počeli čitati, a neki ne. O tome uvelike ovisi kako ste knjigu doživjeli. Ja spadam u prvu skupinu, a znam neke koji nisu uspjeli prilagoditi očekivanja pa im knjiga nikako nije sjela. Mene je oduševila.

Patrick Svensson autor je i pripovjedač ove knjige. Svi opisani događaji, njegove su uspomene, a svi izneseni podaci plod su njegovog istraživanja. Patrick je odrastao na rijeci, loveći jegulje sa svojim ocem. Tople su to i dirljive uspomene, no ono što im Patrick dodaje, možda je najneočekivanije u čitavoj priči.

Knjiga jegulja definitivno je publicistička knjiga, nema trunke fikcije u njoj. Znam, naslovnica nas je sve zavarala svojom divotom pa smo možda pomislili da se radi o nekakvom emotivnom romanu o odrastanju koje su obilježile jegulje. Djelomično, Knjiga jegulja i jest priča o odrastanju, no u manjoj mjeri nego bismo to mogli očekivati. Ona je zapravo jedna šokantna mješavina memoara, enciklopedije, mitologije, dokumentarca i ekološkog priručnika. Nekoliko puta tokom čitanja pomislila sam kako je Knjigu jegulja najjednostavnije opisati na sljedeći način: Zamislite da negdje u budućnosti, sjedite u suton na obali rijeke s djedom. Djedovo ime je Patrick Svensson. On, oslonjen rukom na štap, mudro pripovijeda, vi sjedite i pomno slušate. Onako kako bi lucidni djed ispričao svoju priču o jeguljama, uz pregršt znanstvenih i neznanstvenih digresija, uz odmake u katoličke legende, povijesne činjenice, zoologiju, ekologiju i razne crtice iz života svoje obitelji, takva vam je Knjiga jegulja.

U pitkom i besprijekornom prijevodu Luke Miličića, autor nas upoznaje s jednom od najzagonetnijih i najdugovječnijih vrsta koje obitavaju na našem planetu, s njezinom ulogom u životnom ciklusu, s njezinim neobičnostima i s njezinim, neminovno, bliskim krajem.

„Mnoge životinjske vrste migriraju radi razmnožavanja, ali rijetke poduzimaju toliko dugo i zamorno putovanje kao jegulja, tako uporno, na isto, tisućama milja udaljeno mjesto, i to samo jednom u životu, da bi nakon toga umrla.”

Jegulja je vrlo specifična riba. Njezin jedini životni cilj jest reprodukcija. Nakon mriješćenja, ona ugiba. Sve europske jegulje mrijeste se samo na jednom mjestu, do kojega putuju i tisućama kilometara…. samo da bi uginule na kraju. Životinjska vrsta koja je na Zemlji prisutna preko četrdeset milijuna godina, može doživjeti i do stotinu godina – samo ako joj uskratimo reprodukcijsku ulogu. Patrick Svensson napravio je iscrpno istraživanje ove, često zaboravljene ribe, i od njega složio fantastičnu posvetu jegulji, životinji koja je obilježila njegovo djetinjstvo. Na trenutke hladna i okrutna, a onda topla i emotivna, Knjiga jegulja najsveobuhvatnija je knjiga o zmijolikoj ribi koju ćete pronaći. Privukla vas naslovnica, ili ne, prilagodili vi svoja očekivanja, ili ne, Knjiga jegulja jedna je od posebnijih knjiga dostupnih kod nas i od srca vam preporučam da ju pročitate.

Rijetko kad se dogodi da knjigu koju sam posudila iz knjižnice i pročitala nakon toga i kupim. Mislim da se to do sada dogodilo dva puta. Ovo će biti treći put. Možda zvuči glupo, jer knjiga je to o sluzavim, duguljastim ribama, ali Knjiga jegulja me dirnula. Očaranost, ljubav i briga za tu ružnu ribu, koju Patrick Svensson iskazuje ovom knjigom, nešto je čega nam u moderno vrijeme nedostaje. Želim to čuvati na svojim policama. Želim se tomu vratiti.

„Nikad se nisam uspio nagnati vjerovati u čuda neke religije, ali mogu razumjeti onoga koji strah želi zamijeniti uvjerenjem. Mogu razumjeti da onaj koji se susreće s nečim nepoznatim ili zastrašujućim radije bira čudo nego daljnju nesigurnost. To je ljudski. Vjerovati znači prepustiti se nečemu. Samo metaforama možemo objasniti čemu.”

BOOK CLUB REPORT – KOLOVOZ, 2020.

Konačno smo i to dočekali. Nakon što se nismo uspjele okupiti u originalnom kolovoškom terminu, morale smo preskočiti i petak nakon toga zbog navale na knjižare pred početak škole, tako da smo tek jučer uspjele sjesti i porazgovarati o Očima tame.

O KNJIZI

Znate ono kad reklama za proizvod nema puno veze s proizvodom? E, upravo je to slučaj s novonastalom famom oko knjige Oči tame koja se digla izbijanjem ove, i Bogu i narodu dosadile, pandemije. „Je li ovaj triler Deana Koontza, izvorno objavljen 1981., predvidio izbijanje koronavirusa?” Ne, nije. Da to u startu riješimo. Što bi se reklo „niđe veze” s koronavirusom. Upravo zbog korištenja trenutne, nimalo lijepe situacije za reklamu knjige razlog je zbog kojeg ju neki ljudi odbijaju čitati. S pravom. Ali nepravedno, jer knjiga je odlična. No, i dalje smatram da je grozno globalnu zdravstvenu krizu koristiti kao marketing za knjigu. Shame on you. No, haj’mo se mi malo osvrnuti na samu knjigu.

Christina Evans u ranim je tridesetima i već je izgubila sve što je mogla izgubiti. Prije dvije godine rastala se od supruga, a prije godinu dana, njezin jedanaestogodišnji sin Danny poginuo je u tragičnoj nesreći pri povratku sa školskog izleta. Rekli su joj da je strašno unakažen i da je bolje da se pogreb održi uz zatvoren lijes pa je tako i učinila. U trenutku kada joj konačno stvari kreću na bolje – predstava koju producira postaje veliki (i unosni) hit u gradu showbusinessa Las Vegasu, a odvjetnik udovac kojega je upoznala na samu večer premijere pokazuje interes za nju – počinju joj se događati čudne stvari. Poruke na ploči u Dannyjevoj sobi kao da se ispisuju same, neobična hladnoća koja preuzima prostoriju ničim izazvana, računala koja se sama pale i gase, te vrlo živopisni i neobični snovi počet će Christinu vraćati godinu dana unatrag. No, kada shvati da je jedini način kako da se pomiri s gubitkom sina taj da ekshumira njegovo tijelo i vidi ga, što bi trebalo zaustaviti čudne halucinacije, otvorit će se Pandorina kutija, za koju ni ona ni njezin odvjetnik udovac Elliot nisu spremni, a koja bi ih mogla koštati života. Nepostojeće vladine organizacije, tajni vojni eksperiment i neobično snažni osjećaji prisutnosti, počet će u Christini stvarati sumnju u Dannyjevu smrt. Christina i Elliot upustit će se u avanturu dostojnu Jasona Bournea, u kojoj će sami protiv svih pokušati doznati istinu o Dannyju.

Dean Koontz Oči tame napisao je prvi put 1981. godine pod pseudonimom, no ova inačica koju čitamo u Fokusovom prijevodu zapravo je dorađena verzija objavljena 1996. godine pod imenom po kojemu ga obožavatelji prepoznaju. Naširoko poznat kao kralj trilera, napetosti i jeze, Koontz je u Očima tame briljirao – barem ako pitate mene, kojoj je ovo njegov prvi pročitani roman.

Od prve stranice priča me uvukla i knjigu sam „skršila” u nepuna dva dana. Napeta, dinamična, pravi „ne mogu stati dok ne doznam što se dogodio” triler savršeno mi je sjeo. Iako mu mnogi u komentarima na Goodreadsu prigovaraju da je predvidljiv i da nekako sve ispadne da se posloži u korist glavnih junaka, ja takvih zamjerki nemam – što je fikcija ako ne na volju autora i, kao što joj sama riječ kaže, izmišljena priča u kojoj može biti kako se autoru prohtije? Najbolji su mi komentatori kojima nedostaje realnosti u knjigama. Idi u stvarni život, ako želiš realno, fikcija je nerealna, pusti nas da uživamo. Uostalom, fikcija od prije dvadeset, trideset i četrdeset godina nije ista kao današnja. Prigovarate li Tolkienu da nije realističan? I think not.

Uglavnom, Oči tame pravi su adrenalinski „kick”, uz „koontztastičnu” dozu jeze i paranormalnog te napetost zbog koje ćete pročitati knjigu za manje vremena nego što traje radnja u njoj (spoiler: radnja se odvija u periodu od 30.12.-02.02. 😀 ).

DOJMOVI

Za početak, moram napomenuti da je dio „o knjizi” napisan nakon što sam knjigu pročitala sredinom kolovoza. Za svaki slučaj, da ne zaboravim. Od tada, neki su se dojmovi slegnuli, a neki su sjeli u kontekst nakon sinoćnje rasprave.

Ne znam kako bismo doživjele knjigu da se ovaj book club susret održao negdje u osamdesetima. Možda bi nam knjiga bila super, inovativna, ispred svog vremena. Ovako, ispada da je dobar dio već viđen, a ostatak prilično neuvjerljiv. Iako ja i dalje stojim iza gore napisanog da fikcija ima svu slobodu da bude i predvidljiva i nerealna, nekima od cura prilično su zasmetali određeni momenti u radnji knjige. Na kraju smo se složile da je knjiga u mnogočemu naivna, no da ima taj moment koji te tjera da čitaš dalje, iako je sam kraj popriličan antiklimaks. Da se možemo vratiti u 1981., poručile bismo gospodinu Koontzu da malo doradi neke stvari, jer puno je toga ostalo neobjašnjeno, puno toga na brzinu odrađeno. Oprostile bismo mu da mu je to jedan od ranijih romana (kako sam ja bila uvjerena do jutrošnje google pretrage), no Dean Koontz svoj je prvi roman objavio daleke 1968., tako da za ovo zbilja nema isprike. Ako ju stavimo u kontekst vremena u kojemu je pisana, jamačno je bila iznimno popularna zbog svoje paranormalne komponente (paranormalno me uvijek kupi, ma koliko otrcano bilo) i vrtoglave dinamike zbog koje ne možemo prestati čitati, no mi „moderniji” čitatelji, koji smo prošli „sito i rešeto” ipak imamo malo veća očekivanja 😉

ŠTO DALJE?

Nakon rasprave, red je došao na glasanje za naslov koji čitamo kroz rujan. Svakoga mjeseca trudim se da nekako obuhvatim čim raznovrsnije knjige među tih pet od kojih cure biraju i uvijek nekako imam u glavi naslov koji bi mogao biti izglasan. Naravno da se uvijek prevarim, ali to je jedna zabavna oklada koju prije svakog glasanja „bacim” sama sa sobom. Ni sinoć nije bilo drugačije. Tako u rujnu čitamo jedan intrigantan roman, o čijoj ćemo temi, vjerujem, imati štošta za reći 😉

2. listopada ponovno se nalazimo na rujanskom book club susretu, na kojemu razgovaramo o Priči o jednom braku.

MANA PASS – ŽELJA, ISTINA

izdavač: Ceres, Put rukopisa

Vjerujem da ste za Marinu i Natašu već čuli. Dvije mlade dame iz Kutine, koje su se udružile pod pseudonimom Mana Pass kako bi nam donijele jedinstveni serijal knjiga.

Zamišljen kao serijal od pet nastavaka, čiji će naslovi u konačnici stvoriti akronim ŽIVOT, spisateljski je pothvat dviju spisateljica prati pet prijateljica, čije priče doznajemo u svakoj od knjiga. Pet djevojaka se nakon završetka srednje škole spontano dogovori da će se za točno deset godina naći ispred srednje škole, neovisno o tome kamo ih život odvede. Susret je osmislila Nora, koja je datum i sat susreta zabilježila na papiriće i podijelila ih prijateljicama u noći dogovora.

U Želji pratimo taj prvi susret pet djevojaka deset godina nakon kraja srednje škole i Norinu priču.

Nakon završetka srednje škole, Nora odlazi studirati u Osijek. Izabravši „egzotično” zanimanje pedagoga za rad s djecom s posebnim potrebama, osuđena je na borbu za radno mjesto nakon fakulteta i ono famozno stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa od kojeg nam se svima stisne želudac.. Uz prikaz realistične i vrlo tmurne slike koja čeka većinu mladih danas po završetku fakulteta, naročito „nepopularnih” smjerova, pratimo i Norinu ljubavnu priču, koja vrlo brzo prerasta u ozbiljnu vezu. Borba s velikom nesrećom, dovesti će Noru na rub egzistencije i prisiliti da krene ispočetka u trenutku kada se sve čini beznadnim.

U Istini imaginarni mikrofon preuzima Ema, druga od pet okupljenih prijateljica. Emin je život nakon mature krenuo u posve drugačijem smjeru od Norinog. Završila je fakultet u Zagrebu i specijalizirala se za politiku. Mlada entuzijastična djevojka, visokih moralnih načela bit će pravi izbor za mladu i perspektivnu stranku koja planira preokrenuti Hrvatsku nakon predstojećih izbora. Oduševljena što je konačno pronašla politički smjer u čija načela i sama čvrsto vjeruje i kojemu doista može dati svoj doprinos, Ema će vrlo brzo pokazati da je nezamjenjiva karika u političkom lancu. No, druga strana političke medalje vrlo brzo će pokazati svoje krvoločne zube i Emu dovesti pred ogledalo u kojemu će se morati suočiti s osobom koja je postala.

Knjige sam progutala jednu za drugom prije nekoliko dana. Svjesno sam odlučila dati si neko vrijeme da ih „provarim” prije nego što napišem osvrt. Znate, ima tih nekih knjiga koje počnete shvaćati tek kada nekoliko dana „odleže” u vašem umu nakon čitanja. Naročito je to poželjna praksa kada imam i kritika za iznijeti pa volim uzeti vremena da ih malo „prožvačem” kako ne bih postala pregruba u osvrtima 🙂 Ovdje se to ispostavilo punim pogotkom, jer što sam više razmišljala o knjigama, to su mi jasnije postajale neke stvari koje sam za vrijeme čitanja shvaćala kao negativne. Razlog? Pristupila sam knjigama na krivi način.

Da objasnim. Najiskrenije, nisam znala što mogu očekivati kada uronim među stranice Želje. Vidjela sam po internetima da je knjiga jako hvaljena iz pera nekolicine domaćih blogerica, ali i sami znate da to ponekad ne mora ništa značiti 😉 Žanrovski nisam imala pojma kamo spadaju – s pravom, jer ne spadaju nikamo. Ljubavni roman nikako nisu, triler i krimić također, SF mooožda u kontekstu poštenih političara u Istini 😉 Ozbiljno, Želja i Istina ne spadaju ni pod jedan poznati žanr. One su prikaz života, kao što i naziv serijala kaže. Prikazuju svakodnevni život u njegovom najsurovijem obliku i zato sam ispočetka imala problem.

U Želji mi je naracija bila pomalo hladna. Činjenična. Mjestimično iznošenje grubih statistika vezanih uz temu nije pomagalo. Nisam osjetila emocije koje bih prema svim pravilima trebala osjetiti. Umalo sam se počela pitati što je meni to trebalo… A onda kraj… Nije mi bio dovoljan, trebala sam više. Pustila sam Želju, uzela Istinu – reko’ odradit ćemo ovo kako spada, obećanje je obećanje. Istina je ispala sasvim druga priča. Nevjerojatan napredak u pisanju u odnosu na Želju. Zamjerke po pitanju lektorskih i uredničkih propusta, ali nije smak svijeta, to se lako riješi. Istina je imala nekolicinu trilerskih momenata i pojačanu dinamiku prema kraju, baš kako treba. Oduševila me.

Onda sam odložila i Istinu i Želju i malo prespavala. Malo razmišljala. Malo slagala kockice. Jučer pričala o njima s prijateljicom na kavi. I sve je sjelo. To je Život.

Trud koji su Marina i Nataša uložile u detalje, u pozadinu priče, istraživanje koje su odradile za obje vodeće teme u knjigama (iako im to nije ni blizu struke) je famozan. Takvo nešto još nisam vidjela u knjigama domaćih autora. Čak i spomenuta statistika u Želji ima svoju svrhu. Stil pisanja, naracija – upravo onakvi kakvi trebaju biti s obzirom na temu svake od knjiga. Evolucija u pisanju je neminovna, jer što više pišeš, pisat ćeš bolje, no ono što me najviše oduševilo bila je spoznaja da nas ove knjige uče. One doslovce imaju i edukativnu funkciju, jer svi podaci izneseni u njima kao primjeri stoje u stvarnom životu. I kada je ta konačna kockica sjela na svoje mjesto, mogla sam jasno vidjeti zašto je ovaj serijal jedinstven, poseban uradak na domaćoj književnoj sceni, zašto sve ono negativno što sam ja u njima vidjela zapravo ne stoji i zašto Mana Pass zaslužuje veće priznanje nego što ga imaju.

Vještina kojom su se uhvatile ukoštac s tabu temama u društvu, s problemima koji svakodnevno proždiru „obične smrtnike”, sa svim onim velikim sitnicama koje život čine lakšim, težim, ili jednostavno životom, uistinu je fascinantna. Da mi je netko rekao da postoji osoba, a kamoli dvije, koja može napisati knjigu o svakodnevnom životu koja je vrijedna čitanja, ne bih mu vjerovala. Ali, eto, ispostavilo se da je to jedna od oklada koju bih izgubila 😉

Dodatni bonus donijelo im je fenomenalno i točno opisivanje lokacija u gradovima u kojima se radnja događa, no šlag na torti je predivan hommage njihovoj Kutini kroz povijesne crtice, prekrasne opise i famozne ilustracije umjetnice Tene Grgić. Apsolutni pogodak.

Cure, od srca vam želim da ustrajete u svom radu, da nam čim prije iščarobirate i ostala tri nastavka i da nam svima pokažete Život u svom sjaju, sa svim vrlinama i manama. Obožavam vaše snažne junakinje i veselim se čitati životne priče preostalih triju prijateljica. Nestrpljivo čekamo Dajanu ❤

BOOK CLUB REPORT – SRPANJ, 2020.

Srpanjski book club susret bio je specifičan po mnogo čemu. Osim što su pristigle samo dvije članice – ostatak se razbježao po morskoj obali – još smo ga i održale van knjižare, zbog maski. No, mislim da ćemo idući mjesec biti nindže u knjižari, prije nego slobodnouste u kafiću 😀

Knjiga mjeseca srpnja bio je klasik Daphne du Maurier, Rebecca. I bome, sjela nam je savršeno. Nakon dvije knjige koje nas nisu oduševile, Rebecca je bila treća sreća.

O KNJIZI

Mlada, dvadesetjednogodišnja, neimenovana protagonistica romana, koja je ujedno i pripovjedačica, kasno proljetni odmor provodi kao družbenica starijoj dami u elitnom hotelu u Monte Carlu. Tamo upoznaje obudovjelog i ponešto starijeg Maxima DeWintera, s kojim provodi vrijeme, nakon što gospođu VanHopper za krevet prikuje gripa. Maxim i mlada dama se zaljube te ju on u vrlo kratkom roku oženi i odvede na svoje glasovito imanje Manderley. Junakinja je već ranije upoznata s činjenicom da je Maximova supruga poginula u strašnoj nesreći na moru samo godinu dana ranije, no nije znala za detalje, kao ni to da je prva gospođa DeWinter bila strašno voljena od strane mještana i osoblja na imanju. Polako prodirući ispod površine misterije koju je Rebecca DeWinter ostavila za sobom, mlada će gospođa DeWinter malo po malo otkrivati mnoge tajne koje krije Manderley i ljudi u njemu, a naročito njezin suprug.

Iako sam na više mjesta čula da se Rebecca karakterizira kao horor, čemu u prilog ide činjenica da je ekranizaciju potpisao majstor žanra Alfred Hitchcock, knjiga je meni bila više u rangu psihološkog trilera nego horora. Ima jezovite elemente, no oni su više napeti trenuci, iščekivanje zbog kojeg mahnito čitate dalje, nego što su jezivi prizori ili zvukovi zbog kojih ne biste mogli spavati noću. Vjerujem da film ima daleko više elemenata horora, naročito jer sadrži komponentu koja je alfa i omega u stvaranju jeze, a to je glazba.

Rebecca je strašno napeta knjiga. Ne znam kada sam posljednji put bila u tolikoj napetosti čitajući knjigu. Autorica je stvarno uspjela stvoriti taj efekt prilično jednostavnim načinom pisanja i zbog toga joj se divim. Definitivno jedna od najboljih knjiga koje sam čitala u ovoj godini, ako ne i dulje.

Ono što smo se složili na book clubu jest da nam dosta toga nije bilo jasno, jer nije bilo servirano na srebrnom pladnju, kao u većini modernih trilera. Apsolutno smo bile oduševljene time što je autorica ključne stvari ostavila nedorečenima, na interpretaciju čitatelja, istovremeno ostavljajući dovoljno tragova da nas odvede u pravom smjeru. Uistinu, u punom smislu riječi, maestralno djelo. Uživale smo razmjenjujući svoje teorije o određenim momentima u knjizi i jako mi je žao što nismo bile u punom sastavu, jer rado bih da sam mogla čuti razmišljanja i teorije ostalih cura.

ŠTO DALJE?

Kako nam je ovaj book club susret bio sav naopak i knjigu za kolovoz birale smo prije službenog dijela book cluba, tako sam propustila uslikati hrpicu knjiga među kojima se biralo, no priložit ću ih pojedinačno. Iako nisu sve cure bile blizu svojih mobitela kako bi glasale na vrijeme, više od polovice cura je uspjelo glasati i nadmoćno je pobijedio vrlo aktualan triler Oči tame Deana Koontza. Iako je jedna članica bila pomalo razočarana, jer smatra da je knjizi marketing dala trenutna situacija s koronom, Dean Koontz je institucija i vjerujem da će i bez teorije predviđanja trenutne pandemije, sama knjiga biti fantastična. No, to ćemo saznati na našem idućem book club susretu, koji zakazujemo za 28.8. u 19h, na starom mjestu. Šifra: Bal pod maskama uz Oči tame 😉

Lana Bastašić – Uhvati zeca

izdavač: Buybook d.o.o.

Otkako sam čula za ovu knjigu, nešto me vuklo njoj. Je li to bio naslov, ili možda naslovnica, ne znam. Ali znam da, kao i kod svih stvari u životu, za sve postoji mjesto i vrijeme pa je tako bilo i s njom. Prilikom posljednjeg posjeta knjižnici, doslovno je bila prva knjiga na koju mi je pogled pao kada sam krenula u potragu za naslovima koje ću posuditi. Nisam neki veliki „vjerovatelj” u znakove, ali ovaj sam prihvatila. I nisam se pokajala. Da sam knjigu čitala onomad, kada mi je prvi put privukla pažnju, ne znam bih li mogla napisati o njoj ovo što ću napisati sada.

Nakon dvanaest godina što ju nije vidjela, niti prozborila s njom, Sara primi telefonski poziv od najbolje prijateljice iz djetinjstva Lejle. Sara je u Dublinu, tamo radi, živi s dečkom i jednim vrlo važnim stablom avokada. Lejla je u Mostaru, radi kao konobarica u restoranu. Bez puno okolišanja – jer ona je takva, vidjet ćete – Lejla naloži Sari da dođe po nju u Mostar, jer ju treba odvesti u Beč, a ona ne vozi. Kao svaka razumna osoba, Sara reagira odbijanjem, no jedna rečenica iz Lejlinih usta natjerat će ju da se predomisli i istog trenutka rezervira zrakoplovnu kartu za Zagreb, odakle će autobusom stići u Mostar. Dvije nekadašnje prijateljice krenut će na vožnju preko Bosne, Hrvatske i Slovenije, sve do Beča, a putem će se Sara prisjećati prijelomnih trenutaka njihovog odrastanja, razloga zbog kojeg su se razišle, kao i razloga za neobjašnjivu moć koju Lejla ima nad njom, zbog čega čini sve što joj ova zapovijedi bez puno razmišljanja.

Upravo u tim uspomenama, u kojima se Sara putem izdvojenih poglavlja obraća Lejli, nalazimo objašnjenje njihovog kompleksnog odnosa, prateći odrastanje u različitim obiteljima, kulturama, vjeroispovijestima, a sve to u vrijeme rata, koji je Bosnu podijelio na tri tabora. Promjene imena, kako bi se sakrili korijeni i sačuvao život, laži, poricanja i ono tipično dječje prikrivanje istine brojnim „što te briga” obilježit će jedno prijateljstvo, nastalo u prvim trenucima prvog razreda, zapečaćeno prvim pogledom, jedno od onih koje se nastavlja nakon razlaza kao da ništa nije bilo, kao da je prošla svega jedna minuta, a ne više od desetljeća. Neopisiva kompozicija poglavlja koja opisuju sadašnjost i njihov put te poglavlja u kojima se Sara prisjeća njihovog odrastanja, daju ovoj prekrasnoj knjizi dinamiku, a stil pisanja Lane Bastašić daje joj neprocjenjivu vrijednost i dušu.

Ako ste čitali Elenu Ferrante i njezinu tetralogiju Genijalna prijateljica, ne moram vam ništa posebno objašnjavati. Stil pisanja, kompozicija rečenica, značenje, dubina i težina koju apsolutno svaka rečenica sadrži, neopisivo podsjećaju na talijansku autoricu. No, Lana ima nešto drugačije, ono nešto „naše” – od jezika, atmosfere, pa sve do činjenice da je velik dio nas proživio vrlo slično djetinjstvo kao njezine junakinje – što ju izdvaja za pola koplja ispred fenomenalne Elene. Jer je naša. Jer je ispričala našu priču. O djevojkama koje smo bile mi same, ili barem poznavale takve. Jer je opisala vrijeme koje smo doživjeli, s ove ili one strane granice. Probleme s kojima smo se susretali pokušavajući odrastati u vremenu koje se nepovratno mijenja i koje donosi dane u kojima više nećemo biti mi, nego mi i oni. A ispod svega, opisala je borbe koje smo svi prošli, začinivši ih tragedijom koju nismo, ali smo lako mogli. I opet, taj stil pisanja…

Za vrijeme dok sam čitala Uhvati zeca, vidjela sam da ju čita i moja draga Nastja Kulović. Kada sam joj komentirala da ju čitam i ja, razmijenile smo nekoliko misli na temu knjige, a za jednu od njezinih sam odmah znala da ću ju iskoristiti u osvrtu. Napisala je: „Tako nešto genijalno nisam već dugo pročitala. Ne kužim kako može tako dobro pisati. Svaku drugu rečenicu sam pročitala dvaput.” I to je to. U tri rečenice sažela je apsolutno sve što se može reći o ovoj knjizi. Uhvati zeca dira u srce, dušu, djetinjstvo i sve one sićušne trnce koji nas prolaze kada ga se prisjećamo. Dira i u nostalgiju, podsjeća nas na vrijeme koje je prošlo, vrijeme koje je nakon njega došlo i mlade ljude koji još uvijek nose teret prošlosti desetljećima nakon. Ali dira i u prijateljstva za koja smo mislili da će trajati vječno, jer su zapečaćena u školskim klupama, u povezanost za koju smo mislili da je neraskidiva, u budućnost za koju smo mislili da nam je zagarantirana i u obitelj za koju smo mislili da nam čuva leđa. Od toga bijega nema, čak ni u Dublinu.

Karla Kuzle – Čaj od ruže

izdavač: Redak d.o.o.

Prije nešto više od mjesec dana, putem kontakt forme na blogu, dobila sam mail od Karle. Vrlo službeno najavila mi je izlazak svoje prve knjige i pitala me bih li bila voljna pročitati ju. Također je najavila i promociju knjige koja će se održati na jesen. Ne sjećam se kada sam dobila tako profesionalno složen mail od nekog nepoznatog autora. Naslov knjige bio je primamljiv – Čaj od ruže. Naravno da sam pristala.

Knjiga je stigla prije nekoliko dana, prekrasne cvjetne naslovnice, a uz nju je stigla i službena pozivnica za promociju. Bez sinopsisa na poleđini, jako me zaintrigirala i krenula sam ju malo listati, čisto da vidim o čemu se radi. Nisam stala dok ju nisam pročitala do kraja.

Naslov i naslovnica nježni su onoliko koliko priča unutar korica nije. Karla je u svoj autobiografski prvijenac istresla srce, dušu i sve ono što se neki od nas ne bi usudili priznati ni najbližima u datoj situaciji. No, krenimo ispočetka.

U početku bijaše jedna mala obitelj: mama, tata i Karla. Prvih nekoliko godina, obitelj se zbog posla selila kroz Hrvatsku, da bi se s Karlinih osam godina skrasila u metropoli. Karla je bila vrlo nadareno dijete. Naprednija od svojih vršnjaka do te mjere, da su nastavnici u školi predlagali da preskoči razred. Bistra, pametna, inteligentna i na pragu bolesti koja će joj oduzeti sve to.

Kako sama kaže, naznake mentalne bolesti bile su vidljive već u ranoj dobi, u trećem razredu osnovne škole, no tada nitko nije mogao niti naslutiti kakva se oluja sprema svega nekoliko godina kasnije. Godine koje smo mi provodili družeći se s prijateljima, izlazeći, bezbrižno odrastajući, Karla je provodila u nesnosnim strahovima. Glavom bi joj se kovitlale misli, koje su se poput lavine samo gomilale jedna na drugu, dovodeći Karlu do ludila. Doslovce. Kasnije su tome dali i ime – prisilne misli. Ne znam je li to eufemizam za shizofreniju, paranoju, ili nešto treće, no što god bilo, za djevojku kakva je bila Karla to je bilo previše.

Neminovno se njezina patnja odrazila na obitelj, razboljeli su se i roditelji, Karla je više puta bila hospitalizirana, liječena terapijama od tableta do elektrošokova – nešto što nijedan roditelj ne želi za svoje dijete. Ali, Karla je u svemu tome bila i neshvaćena. Kombinacija koja bi mnoge dovela do okončanja patnje. I nju je u nekoliko navrata dovela do ruba, no želja za životom bila je jača i Karla je pronalazila načine da se izbori.

Danas Karla živi normalnim životom. Iako je to normalno vrlo neodređena kategorija. No, put do toga bio je trnovit. Više nego što možete zamisliti. Ali snaga koju je Karla pokazala, borbenost, ustrajnost i hrabrost, nisu s ovoga svijeta. Uz rizik da zvučim morbidno, mislim da bih ja u takvoj situaciji odavno odustala. I kao da nije bilo dovoljno što je pobijedila bolest – ne u smislu da ju sada više nema, jer mentalne bolesti ne nestaju poput prehlade, nego u smislu da ju je ukrotila i da živi s njom u kakvom takvom skladu – Karla je otišla još korak dalje i svoju borbu, svoju intimu, svoje najmračnije epizode odlučila podijeliti sa svijetom u ovoj knjizi.

Odmah ću vam reći – ne zazirite od nje. Čaj od ruže otvorit će vam oči. Svima nama „zdravima” – jer, vidjet ćete u knjizi, i to je vrlo diskutabilan pojam – pomoći će u razumijevanju ljudi koji se bore s bilo kakvom mentalnom bolešću i pomoći destigmatiziranju istih, kao i prepoznavanju simptoma nastajućih stanja kod ljudi (posebno djece!) u našem okruženju. A onima koji se i sami bore s nekom mentalnom bolešću pomoći će još više – pružit će im nadu, suosjećanje, toliko potrebnu potvrdu da nisu sami i, što je najvažnije, da postoji svjetlost na kraju tunela. Uvijek.

Karla je u mirovini. U ranim četrdesetima. Bolest joj je oduzela sposobnost za rad. No, ona se ne predaje. Pronašla je ljubav, pronašla je smisao, pronašla je nadu. Karla je heroj. Dok pišem ovo suze mi idu, jer se prisjećam momenata iz knjige nad kojima sam plakala dok sam ih čitala. Želim otići u prošlost i zagrliti desetogodišnju Karlu, sedamnaestogodišnju Karlu, dvadesetineštogodišnju Karlu… Jer nijedno dijete ne zaslužuje takvo djetinjstvo. Nijedna djevojka ne zaslužuje takvu mladost. No, to ne znači da ih neće snaći. Ali mi kao društvo, a pogotovo oni njima najbliži, moramo znati to prepoznati, pomoći, dati sve od sebe da ljudima koji se bore s takvim neviđenim nemanima omogućimo čim normalniji i inkluzivniji život. Oni nisu „luđaci”, oni su samo ljudi poput nas, koji u partiji života nisu dobili dobre karte. Ne podcjenjujmo moć mentalnih bolesti koju ona ima nad životima ljudi. Ne govorimo „ma, samo si malo tužna”, ili „to su hormoni, proći će”, ili „saberi se, sramotiš me” nekome tko je zarobljen u svome umu i ne može iz njega van. Neće proći. Mentalne bolesti ne prolaze. Ali, s njima se može živjeti uz adekvatnu pomoć, terapiju i neograničenu podršku bližnjih – ovo posljednje najmanje košta, a najviše znači.

Od srca sam zahvalna Karli što je smogla hrabrosti i odlučila svoju borbu podijeliti s nama. Nadam se da ću uspjeti doći na promociju knjige i osobno joj zahvaliti. Tada ću možda imati priliku zagrliti četrdesetineštogodišnju Karlu i reći joj da me ova mala knjiga, čarobnog i toplog naslova, svijetle i obećavajuće naslovnice, promijenila i oplemenila. U punom smislu obiju riječi.

Promocija knjige Čaj od ruže održat će se 18. rujna 2020. godine, u 17.30 sati, u Knjižnici Tina Ujevića u Zagrebu (Ulica grada Vukovara 14), a knjigu možete naručiti putem Web knjižare Redak OVDJE. Zapratite i službenu stranicu knjige na Facebooku OVDJE.

Claudia Tajes – Seksualni život ružne žene

izdavač: Algoritam

„… ružna žena nije tek puko iskrivljavanje estetike. Ružna žena je stanje duha.”

Ovom rečenicom završava prvo poglavlje knjige. U njoj je sadržano više istine nego što možete pojmiti. No, krenimo redom.

Kada sam u Instagram storiju najavila osvrt na ovu knjigu, napisala sam kako je u meni probudila teške emocije i sjećanja i moram vas upozoriti da će se ovdje otvoriti jedna Pandorina kutija mog djetinjstva i odrastanja, kutija uspomena i osjećaja koje sam podijelila samo sa svojim davno izgubljenim dnevnicima. Neke knjige vam to učine. Neočekivano, ali učine.

Ali, prvo nešto o samoj knjizi. Jucianara, zvana Ju, vrlo je posebna osoba. Ružna je i pretila, i to nije samo njezina fiksacija, nego rezultat jasnih stavova okruženja u kojemu je odrasla – od roditelja, prijatelja pa sve do nasumičnih prolaznika. Nije teško zaključiti u kakvu osobu je Ju izrasla – nesigurnu, željnu pažnje i ljubavi, spremnu dati čitavu sebe nakon samo jednog usputnog komplimenta. S druge strane, kao i svi duboko povrijeđeni i nesigurni ljudi, Ju je razvila snažan smisao za humor, protkan sarkazmom, koji rijetko tko od ljudi iz njezinog okruženja razumije.

Seksualni život ružne žene pisan je u vidu istraživanja, koje glavna junakinja provodi nad svojim seksualnim iskustvima. Nisu bila bogata, nisu bila upečatljiva, nijedno nije dovelo do toliko željenog sretnog kraja, ali svako je bilo jedna od lekcija u nizu… i svako je ostavilo neizbrisiv trag na Jucianari.

Knjiga mi je zapela za oko kada sam ju vidjela kod jedne bookstagramerice, iz čijeg sam dojma izvukla kako je knjiga o promašenim seksualnim partnerima i kako je zabavna. To me privuklo i očekivala sam da ću se smijati njezinim iskustvima, no za mene ona su bila tragična. Ja sam u ovu knjigu ušla dublje nego što sam mislila da je moguće i za mene ona je bila katarzična. Zašto? Zbog mog odrastanja.

Da se razumijemo, ne smatram se ružnom ženom. Nisam bila ružno dijete. Nisam odrastala okružena uvredama na račun izgleda (barem ne u obitelji), ali nije prštalo ni od komplimenata. Nije ni trebalo. Danas sam izrazito svjesna svih svojih prednosti i nedostataka, kako po pitanju fizičkog izgleda, tako i po pitanju osobnosti. Koliko sam spremna raditi na nedostacima, to je druga priča, ali opet samo moja. No, to je došlo s godinama. Kao dijete, bila sam užasno iskompleksirana i nesigurna. Zbog čega? Zbog visine.

Jucianara je bila ružna, a ja sam bila uvijek iznadprosječno visoka. Nijedna od nas nije to birala, nijedna od nas nije mogla utjecati na to. I obje smo dobivale nimalo lijepe komentare na račun toga, obje smo imale slomljena srca na račun toga. Znam, visina je puno bolji „hendikep” od ružnoće, no vjerujte mi, sve se svede na isto kada si dijete kojemu se rugaju. Od bandere, žirafe, dinosaura pa sve do „kakvo je vrijeme gore?”, nitko mi nije ostao dužan podrugljiv komentar. Dečkima se nisam sviđala uopće, iako su me moje divne prijateljice tješile da su samo zastrašeni jer sam visoka – mda, nije pomoglo. O mukama po odjeći i obući neću ni počinjati.

S godinama visina je postala prednost. Naročito u sportu. Tamo sam upoznala cure koje su bile još više od mene i počela sam se osjećati kao da pripadam. Ali, u konačnici, kraj osnovne škole i čitava srednja obilježene su simpatijama, koje nikada nisu bile uzvraćene – štoviše, kada bi moja simpatija doznala da mi se sviđa, krenulo bi neopisivo ruganje. To ostavi trag. Prvog dečka imala sam na faksu – san svih očeva koji imaju kćerke.

I ne, ne mislim da sam za nešto zakinuta. Na kraju se sve posložilo i danas ne bih mijenjala svoj život ni za što na svijetu. No, probajte to objasniti sedamnaestogodišnjoj Andrei, koja piše u dnevnik, s boli u srcu, dok sluša jednu te istu pjesmu Backstreet Boysa. Onu najsporiju i najtužniju. Ne pretjerujem.

„Ženskoj psihi je svojstveno idealiziranje i najmanje ljubavne mogućnosti koja se pojavi. Čak i kada je vjerojatnost za takvo što jednaka nuli, kao kada se ružna cura zaljubi u najljepšeg momka u razredu. Kada bi netko popisao koliko se puta tijekom života žena zaljubljuje u utvaru, brojke bi sigurno zbunile i najiskusnije istraživače.”

Svako spominjanje sintagme „ružna cura” u knjizi bio je moment u kojem sam pronašla tračak onoga što sam proživjela i sama. Iskustva koja je proživjela Jucianara, do neke mjere prošla sam i sama. Zadovoljavala se i najmanjim tračkom pažnje, jer sam snizila kriterije, smatrajući da „nakaza” kao ja ne zaslužuje bolje.

Možda ova knjiga jest zabavna i prepuna (crno)humornih situacija, no za mene ona je bila veliki udarac u, nekome beznačajne i smiješne, ali meni trajne ožiljke iz djetinjstva i mladosti.

„Netko je jednom rekao da se žene ne zaljubljuju u osobu, nego u ljubav. Ja bih tome nešto dodala: ružne se žene ne zaljubljuju u ljubav, nego u tračak samopouzdanja.”

Preživjela sam to sve. Nisam bila depresivna, niti imala crne misli. No, komplekse sam imala. Žešće. Neke od njih nosim i sad, naročito po pitanju izgleda, ali svjesna sam ih i pokušavam ih se riješiti. Osobnost je takva kakva jest i, kao većina ljudi kojima su se zbog nečega rugali, razvila sam humor kao prvu crtu obrane. Najviše na vlastiti račun – jer ponekad je teško razlučiti šalu od istine, a kroz moje šale provukle su se mnoge istine.

Da nisam to preživjela, ne bih sada mogla gledati na to ovako kako gledam. Bijeg sam pronašla u svojoj mašti. Pisala sam priče. Zamišljala scenarije. Zaljubljivala se u dečke koje nisam ni poznavala, jer sam znala da mi ta neuzvraćena ljubav nikada neće slomiti srce. Danas sam ponosna na svoju maštu. Iznjedrila je mnoge priče. Ponosna sam i na svoj humor – začinio je mnoga druženja.

Na izgled nisam ponosna, ali prihvatila sam ga. Danas kada gledam slike iz svojih formativnih godina, nije mi jasno kako sam suprotnom spolu mogla biti toliko odbojna. Bila sam stvarno zgodna. Danas bih dala bubreg za figuru kakvu sam imala tada. Ali ne i za ono ispod površine. Danas sam puno sretnija. Puno, puno sretnija. I svi ljubavni promašaji vrijedili su ako su morali dovesti do ovoga što imam danas.

No, da mi je netko rekao, kada sam imala sedamnaest, da me za samo šest godina čeka velika ljubav, ne bi mi bilo lakše. Možda bih i povjerovala, ali to ne bi umanjilo tugu koju sam tada osjećala. I to je upravo ono zbog čega me ova knjiga toliko pogodila. Svima će nam se karte možda s vremenom posložiti, no put do toga nije nimalo lagan.

Moj put došao je do toga relativno brzo. Jucianari nije bilo tako lako. A koliko samo Jucianara ima na ovom svijetu? Djevojčica kojima su još u vrtiću govorili da je ružna? Odbijali im sjediti blizu u osnovnoj školi? Podsmjehivali im se u srednjoj školi? Na fakultetu ih iskorištavali jer su znali da takve ne biraju? U kakve žene će izrasti te Jucianare? U žene koje će smatrati da je dobro samo dok imaju muškarca uza se pa makar on tu i tamo lupio šakom „iz ljubavi”. Ne.

Ja sam naučila, ja sam bolje prošla od Ju. Ali ja imam kćer. Kćer od sedam godina na pragu osnovne škole, koja je već u vrtiću doživjela ruganje. „Najbolja” prijateljica rekla joj je da je debela. Iako nije. Danima je lila suze. Danima! Stoga ćete mi oprostiti ako me ova knjiga pogodila malo jače nego što je možda trebala.

U možda „kvalitetnijim” knjigama ne pronalazim dublje značenje. Pronalazim ga u onima koje udare blizu, ravno u osjećaje. A ova je drmnula baš „u sridu”. I zato ovaj osvrt. Humor u knjizi bio je paravan jednoj dubljoj tuzi i to je ono što sam ja vidjela. Vi možda nećete. Vama će možda biti smiješna. No, nije loše zaviriti s vremena na vrijeme kako živi „druga strana”, jer ta druga strana nisu samo ružne i debele poput Ju, ili visoke poput mene – to su i kovrčave, kose ravne poput slame, brinete, riđokose, crne boje kože, žute boje kože, većeg nosa, krivih nogu, velike guzice, bez guzice, ravne kao daska, velikih prsa, kreštavog glasa, dubokog glasa… mislim da ne moram nastaviti niz.

Ako ste izdržali do kraja, hvala vam. I svaka vam čast 😀 Primjećujem u posljednje vrijeme kako imam „štofa” za pisanje osvrta o knjigama koje me dirnu u srce, u mene osobno, i ostave trag na mojim osjećajima. Nekako mi se čini da ćemo u tom smjeru nastaviti moj blog i ja. Pročitam stvarno puno knjiga i velik dio njih mi se svidi, ali nemam što reći o njima. Seksualni život ružne žene očito je otvorio neke ladice i natjerao me da napišem terapijski osvrt. Nije ni to loše ponekad, zar ne? 😉

Javite mi jeste li čitali ovu knjigu i jeste li pronašli u njoj ovo što sam pronašla ja, ili vam je bila zabavna iz perspektive promašenih partnera drage Ju ❤

William Landay – Braneći Jacoba

izdavač: Algoritam

Kao što to ponekad biva sa starim knjigama, i Braneći Jacoba doživjela je svoju renesansu posljednjih dana na društvenim mrežama. Spominje se i ekranizacija u obliku serije, no to ću morati pobliže istražiti, prije nego što napišem riječ-dvije o tome.

No, o knjizi sam još prije četiri godine napisala više od riječi-dvije pa vam stoga u nastavku donosim svoj stari osvrt – u maniri blast from the past recenzija – na knjigu koja se ne zaboravlja.

Tekst prenosim u originalu, kako je objavljen na Facebook stranici Sovin kutak, davnog 05. srpnja, 2016. godine.

***

“U svakom slučaju, stvar je u tome da mislim da sami sebi laskamo kad kažemo da možemo dizajnirati svoju djecu da budu ovakva ili onakva. Mislim da je to već unaprijed u njima”

Andrew Barber već više od dvadeset godina radi kao pomoćnik tužitelja u jednom od okruga Massachusettsa. Uživa poštovanje među sugrađanima, uporan je u sudnici,a kod kuće je sretan uz suprugu Laurie i sina Jacoba. Ali kad šokantan zločin – ubojstvo učenika, Jacobova školskog kolege – uništi spokoj njihova okruženja, Andrew zadobije neočekivan udarac: za ubojstvo biva optužen njegov četrnaestogodišnji sin.

Svi roditeljski nagoni koje Andrew nosi u sebi smjesta staju u obranu sina. Jacob uporno tvrdi da je nevin, i on mu vjeruje, jer mora. Na kraju krajeva, otac mu je. Ali kad na vidjelo počnu izlaziti optužujuće činjenice i šokantna otkrića, kad njegov brak dospije pred krah, kad suđenje uzavre i kriza otkrije ocu koliko slabo zapravo poznaje sina, Andrew se nađe na prekretnici – prisiljen na odabir između odanosti i pravde, između istine i klevete, između prošlosti koju je pokušao zataškati i budućnosti koja mu je nepojmljiva.

Nagrađivani pisac krimića William Landay u romanu Braneći Jacoba nadilazi žanr i stvara sveobuhvatan prikaz obitelji u najodsudnijem trenutku – napetu zagonetku zasnovanu na uvjerljivim likovima koja je u isti mah fascinantna priča o krivnji, nevjeri i strahovitoj brzini kojom se naš život može oteti kontroli.

“Prema istraživanjima, očevi ubijene djece često umiru u roku od nekoliko godina od ubojstva, često od zatajenja srca. Uistinu, umiru od tuge. U nekom trenutku tužitelj shvati da ni on ne može preživjeti takve lomove srca. Ne može slijediti očeve na tom putu. I onda se usredotočuje na tehničke detalje posla. Pretvara svoj posao u zanat kao i svaki drugi. Trik je da se patnja drži podalje od sebe.”

Pravnički krimić. Tako bi jednostavno bilo sažeti ovu knjigu u dvije ne tako jednostavne riječi. Samo što to nije nimalo jednostavno jer ova knjiga u sebi isprepliće toliko žanrova da se ne isplati uopće klasificirati ju – ljubić, krimić, triler, drama, self-help literatura, pravnički almanah, forenzički priručnik, sve ćete naći unutra. Jedino nema baš previše komedije – eto, spoiler alert.

Kada sam sinoć završila s čitanjem Jacoba (kako sam ga od milja prozvala), morala sam izaći van u šetnju…na terapiju do knjižnice – to će vam kraj Jacoba učiniti. Svi su me “plašili” s tim krajem. Toliko da sam čak kroz cijelu knjigu pokušavala pogoditi tko je ubojica. Moj savjet vam je nemojte to raditi, nema šanse da ćete pogoditi. Ja kao iskusna čitateljica “najkrimićkijih” krimića, koja uvijek (ili bar većinom) uspije na prvoj trećini pogoditi tko je ubojica, ovdje sam ostala toliko zatečena krajem da sam morala izaći van.

Kada sam mužu ispričala ukratko o knjizi i detaljno o kraju, njegov komentar bio je “a zašto uopće čitaš takve stvari”. Jer Braneći Jacoba potresna je knjiga, tu nema dileme. Pogotovo ako ju čitate iz perspektive roditelja što ja jesam. Ali je, uz to, i jako detaljna, zanimljiva, napeta i jako jako jaaako dobro istražena priča. Pravni i policijski detalji toliko su precizni da sam se iskreno zapitala čitam li to neki dokumentarac.

Roditelj suočen s gubitkom djeteta s jedne, roditelj suočen sa optužnicom za ubojstvo jedinog sina s druge, roditelj suočen sa pozivom za svjedočenje svog sina s treće i deseci susjeda, prijatelja i poznanika koji su prisiljeni prekinuti svaki kontakt sa dojučerašnjim prijateljima s čijom su djecom njihova odrastala. Tužitelj spreman na sve da se dokaže u svom prvom velikom slučaju, službenici rastrgani između prijateljstva i dužnosti, obrana koja mora zadržati objektivnost i ustrajnost u naizgled nemogućoj bitci.

Osjećaji koje proživljavaju likovi u ovoj priči toliko su iskreni da mi se na pokoji trenutak učinilo kao da ih je autor sam iskusio (ako ne na svojoj koži, onda barem u neposrednoj blizini). Rastrganost roditelja optuženog Jacoba između onoga što govore dokazi i onoga što govori srce, uz malog crva sumnje koji se ne želi povući neminovno utječe na njihov brak. Tuga roditelja koji su izgubili sina u krvavom napadu dovodi do gubitka svake prosudbe i do očajničkih mjera. Pritisak koji osjećaju djeca, učenici, dojučerašnji prijatelji i kolege obojice spornih dječaka, tjera ih da ponekad i kažu ono što bi odrasli čovjek možda i prešutio. I time izazovu pomutnju u cijelom procesu.

I na kraju, pitanje koje svima visi nad glavom – postoji li “gen za ubojstvo”? Jer prošlost je nešto što čuči u nama, ma koliko mi šutjeli o tome. A znamo dobro da nas vješto izbjegavana prošlost kad-tad sustigne i pokaže svoje pravo lice.

Što se zaista dogodilo tog kobnog travanjskog jutra znaju samo dvije osobe, ali jedna nikada više neće moći progovoriti. A druga….saznajte sami. Ovo je najviše što mogu napisati bez spoilera i relativno hladne glave.

Braneći Jacoba bez sumnje je veliko djelo, vrijedno čitanja. Da, potresna je, ali ponekad velike stvari zahtijevaju određenu žrtvu, a ova knjiga je definitivno vrijedna te žrtve. Preporučam pročitati, ako ništa drugo zbog efekta otvaranja očiju pred svime što vreba našu djecu kroz njihovo odrastanje, a da možda nismo toga svjesni kao što nisu bili niti Andrew i Laurie Barber.

“- Andy, vjeruješ li iskreno da si ti pouzdan svjedok? Vjeruješ li iskreno da dobro sagledavaš svoga sina?

– Mislim da jesam, općenito sam pouzdan; ali priznajem da nijedan roditelj ne može biti sasvim objektivan o svojem djetetu.”