„BORBA” TITANA – ZAJEDNIČKI OSVRT NA DVA POPULARNA NASLOVA

Odmah na početku nameće se pitanje – zašto zajednički osvrt?

Otkako posuđujem knjige iz knjižnice, imam pravilo: knjiga posuđena iz knjižnice ne ide u spavaću sobu na „krevetno” čitanje. Ta je praksa dodatno naglašena tijekom posljednjih godinu i pol. Knjigu iz knjižnice čitam tijekom dana, u dnevnom boravku, a navečer pred spavanje (i u rijetkim, jaako rijetkim trenucima ujutro nakon buđenja) čitam knjigu iz vlastite kolekcije, ili Kindle. Tako se posljednjih dana „potrefilo” da istovremeno čitam upravo ove dvije knjige o kojima danas pišem. Počela sam ih i završila otprilike u isto vrijeme, a kako imaju natruhe zajedničkih točaka, odlučila sam ne razdvajati ih čak ni za potrebe osvrta.

Krenimo redom, naravno od „dnevne” knjige 🙂

JOE HILL – NOS4A2

izdavač: Hangar7

Još kao djevojčica, Victoria McQueen otkrila je da posjeduje izniman dar – uz pomoć svog vjernog bicikla može stvoriti most koji će ju odvesti do izgubljenih stvari. Sve je počelo onog ljeta kad je stotinama kilometara daleko od kuće za svega nekoliko minuta pronašla majčinu izgubljenu narukvicu. Dječja mašta nema granica, no kako je Vic odrastala, mašta je polako dobivala etiketu ludila i Vic je odustala od mosta. No, ne prije nego što je odlučila potražiti zloglasnog Charlieja Manxa, svojevrsnog metuzalema koji desetljećima otima djecu za koju se vjeruje da su mrtva. Kao sedamnaestogodišnjakinja posljednji će put iskoristiti svoj most i potražiti Manxa u njegovom domu, odakle će jedva izvući živu glavu i tako postati jedino dijete koje je umaklo zloglasnom otmičaru i ubojici djece. Manx i njegova Utvara, Rolls Royce klasik iz 1938., godinama su neuhvatljivi, sve dok konačno, početkom dvadeset i prvog stoljeća Charlie Manx ne dopadne šakama pravde. Star i onemoćao, bez svoje Utvare, Charlie broji svoje posljednje sate u zatvorskoj bolnici. A onda izdahne. Na njemu izvrše autopsiju, nakon koje tijelo Charlieja Manxa misteriozno nestane. U isto vrijeme Vic počinje primati misteriozne telefonske pozive od djece iz Božićne zemlje – mjesta na koje Charlie Manx odvodi svoje žrtve. Kada Manx krene u osvetnički pohod, na meti će biti Victorijin sin Wayne, a to znači da su ulozi daleko viši. U priču će se uplesti i FBI, a Victoria će od majke zabrinute za sina postati glavna osumnjičena. Potraga za Wayneom bit će borba s vremenom, ludim otmičarem i vlastitim zdravim razumom.

Ah, Joe Hill. Srednje dijete i stariji sin velikog Kralja. Čovjek koji me bezuvjetno i vječno kupio stripovima Locke&Key. Da se razumijemo, obožavam Stephena Kinga, no Hillovo pisanje ima jednu dodatnu dimenziju. Modernu komponentu. Nešto što ga stavlja pedalj ispred oca. Dinamika. Kingove knjige prilično su spore, no rijetko tko mu to može zamjeriti kad uzmemo u obzir vještinu kojom piše i raspon njegove poremećene mašte koju obožavamo. No, Joe Hill tu je malo moderniji i shvaća da čitatelju treba zarobiti pažnju konstantnim prevratima i brzom radnjom. Iako se ne radi o priči koju mahnito čitate i zadržavate dah dok vam lice ne poplavi, zamjetno je brža od Kingovog tempa. Veliki plus.

Svjetovi koje su likovi iz svojih umova sposobni pretočiti u stvarnost, sve su samo ne idealni. Ne dajte da vas zavara ime Božićna zemlja, znam da zvuči idilično. Likovi prepuni mana, rekla bih sj***ni, ali ne smijem pa ću reći oštećeni, također su nešto što smo navikli susretati kod oca, ali Joe Hill ih predstavlja na sebi svojstven način. I ne, nisam namjeravala da ovo preraste u uspoređivanje oca i sina, daleko od toga. Htjela sam samo približiti majstorsko pisanje Joea Hilla onima koji, poput mene do prošle godine, nisu imali doticaja s njegovim radom. Od svih romana Stephena Kinga koje sam čitala, uvijek su mi najdraži bili oni s paranormalnom komponentom pa neće biti iznenađenje kad kažem da me NOS4A2 oduševila.

Priča pokriva dugačak vremenski period, ništa ne nedostaje, sve je savršeno objašnjeno i zaokruženo. Znam da ima onih koje kraj nije pretjerano oduševio, no ja smatram da je idealan i da savršeno daje pečat čitavoj priči. Čista petica od mene.

V.E. SCHWAB – NEVIDLJIVI ŽIVOT ADDIE LARUE

izdavač: Sonatina

Adeline LaRue rođena je u jednom francuskom selu krajem sedamnaestog stoljeća. Znatiželjna djevojka daleko je ispred svog vremena u kojemu se od žene očekuje da se uda u određenoj dobi i rađa djecu. S dvadeset i tri godine, Adeline je već prestara za udaju pa joj kao zadnju priliku „namjeste” udovca s malom djecom kao „utjehu”. No, Addie se ne želi udati. Ne želi postati rob učmalog seoskog života. Želi istraživati – sebe, ljude, svijet. Želi vidjeti dalje od sajma u obližnjem gradiću, na koji je tako rado putovala s ocem kao djevojčica. Usprkos savjetima lokalne „vještice”, Addie u noći svoje udaje pobjegne i zazove bogove… No, bogovi koji se odazivaju nakon što padne mrak, nisu bogovi s kojima treba imati posla, govorila joj je Estele. Svejedno, Addie je očajna i odluči sklopiti pogodbu s bogom mraka koji se odazvao na njezin poziv. U zamjenu za slobodu i život bez vezivanja, obećat će mu svoju dušu u onom trenutku kad joj njezin dio pogodbe dosadi.

Tako će Addie lutati svijetom stoljećima, od mjesta do mjesta, od države do države, od kontinenta do kontinenta, upoznavati će razne ljude, sudjelovati u raznim ratovima, svjedočiti velikim prekretnicama u ljudskoj povijesti, no neće moći ostaviti trag. Što god dotakne, ostat će nepromijenjeno. Koga god upozna, zaboravit će ju u trenutku kada odvrati pogled od nje. Neće moći izgovoriti vlastito ime. Zaljubljivat će se u ljude koji će ju idućeg jutra zaboraviti, ali se opet zaljubiti u nju sljedeće večeri. Stoljećima će Addie živjeti na rubu postojanja, priželjkujući da je se netko sjeća. Netko osim Luca – boga mraka s kojim se pogodila, a koji ju posjećuje na godišnjice sklapanja pogodbe u nadi kako će baš ta obljetnica biti ona u kojoj će Addie odustati. No, čisti inat i prkos vodit će Addie dalje kroz godine, sve dok jednog sasvim običnog dana u ožujku, tristo godina nakon sklapanja pogodbe, ne upozna Henryja. Henry Strauss bit će prva i posljednja osoba koja će se sjećati Addie LaRue. Upoznavajući Henryja, Addie će polako otkrivati tajnu iza Henryjevog sjećanja, a ta tajna sve je samo ne lijepa slučajnost.

Nevidljivi život Addie LaRue jedna je od „najhajpanijih”, „najnajavljivanijih”, općenito sve „naj” knjiga prošle godine. Mjesecima je doslovce bilo nemoguće otvoriti Instagram, a da neki post o toj knjizi ne iskoči. Jasno je da se prijevod čekao kao što ozebli čekaju sunce… ili da budemo vjerniji trenutnoj situaciji – kao što prekuhani čekaju klimu 🙂

Logično je za pretpostaviti kako sav taj silan hype neće pomoći reakcijama na knjigu. Zašto? Zato što postoji hrpa ljudi kojima hype ubije volju za čitanjem, ili pokvari dojam o knjizi. Ja sam jedna od tih. Neke od knjiga koje su iskakale iz paštete mjesecima oko vremena njihovog izdavanja još uvijek nisam pročitala. Prijelazi… Djevojka iz močvare… Daisy Jones i šestorka… Ima ih. Nevidljivi život Addie LaRue također je među njima. No, kako sam i sama djelomično bila „nahajpana” na nju, odlučila sam ju ipak pročitati relativno brzo… brzo u odnosu na ove gore spomenute 🙂

Addie je bila moj prvi susret s hvaljenim pripovijedanjem V.E. Schwab. U kombinaciji s prijevodom Jelene Pataki, knjiga je literarni užitak. Ideja, izvedba, detalji – sve je na mjestu. Likovi gotovo opipljivi. Reklo bi se bez mane. No, znamo da u životu ništa nije savršeno. Iako je pripovijedanje divno, od samog sam početka imala dojam da je previše pretenciozno. U maniri starinskih bajki, iako sama priča nema veze s bajkom. Prihvatila sam da je pisanje polagano, što bi rekli „natenane” i da to nije priča koja treba letjeti, koju ćemo jedva čekati dovršiti, nego priča koja se polako čita, u kojoj se uživa i koju se upija. No, neke su rečenice bile toliko „previše” da sam naglas zakolutala očima. Kako je knjiga odmicala, a priča se zapetljavala i raspetljavala istovremeno, počelo je ponavljanje. Ne volim ponavljanje. Ako slučajno nešto i zaboravim, nije mi se problem vratiti i provjeriti, ali konstantna ponavljanja mi uništavaju knjigu. Baš sam prije par mjeseci imala isti problem s knjigom koju sam ja prevodila… divna priča, ali ponavljanje ubije dojam. A onda kraj. Rasplet. Neću ništa odati, ali, iako mi je jasno koji razlozi stoje iza takvog kraja (iz perspektive likova), nikako mi nije sjeo. Sve razumijem, na neki način je to možda idealan kraj za Addie, ali to nije kraj koji sam očekivala – što je više moj problem, nego problem knjige – i to nije odnos koji sam očekivala. Tu stajem, dok mi nije štogod više izletjelo:-)

Sve u svemu, Nevidljivi život Addie LaRue lijepa je priča, idealna za čitanje pred spavanje (ne zato što će vas uspavati, nego zato što je smirujućeg tempa i kratkih poglavlja) i razumijem galamu koja se digla oko nje. Samo što u mom slučaju ta galama nije bila u potpunosti opravdana. U konačnici, čitavo sam vrijeme imala dojam da mi nešto nedostaje u priči. Neki vrlo važan osjećaj, koji nisam mogla odrediti, a ne mogu ni sada. No, svakako preporuka za čitanje, jer „Švabica” je unutra pomiješala elemente preko nekoliko dobro poznatih književnih i filmskih uradaka i od njih napravila jednu iznimno čitljivu i vrlo komercijalnu priču.

NEBO I ZEMLJA

Iako u obje knjige prevladava nadnaravna komponenta i obje knjige sadrže svojevrsnog vraga i – na ovaj ili onaj način – pogodbu s istim, ova dva naslova ne mogu biti različitija. Dinamika, akcija i elementi horora koji prevladavaju u NOS4A2 sušta su suprotnost nježnosti, romantici i polaganom razvoju priče u Nevidljivom životu Addie LaRue. No, činjenica da sam ih čitala u isto vrijeme i da imaju približno jednak broj stranica, meni je bila dovoljan razlog da ih „obradim” u istom osvrtu – nešto drugačije, nešto neobično. Kažu da se suprotnosti privlače pa zašto ne? 🙂

MATT RICHARDS, MARK LANGTHORNE – SOMEBODY TO LOVE: FREDDIE MERCURY – ŽIVOT, SMRT I NASLJEĐE

izdavač: Rockmark

Moje poznavanje Queena i njihovog glazbenog opusa do čitanja ove knjige svelo se na ono što bismo mogli nazvati općom kulturom – spotovi koji su se vrtjeli na MTV-u ranih devedesetih, pjesme koje bih čula na radiju i činjenica da je frontman Freddie Mercury bio osebujna ličnost koja je prerano napustila ovaj svijet uslijed pošasti zvane AIDS.

Freddie Mercury umro je kad je meni bilo devet godina. Otprilike tad sam počela razvijati vlastiti glazbeni ukus, koji je šetao na relaciji boy bandovi – elektronska glazba. Od NKOTB do 2 Unlimited i sve između pa i oko toga. MTV, ali ponajviše njemački glazbeni kanal VIVA udarili su temelje mojim budućim glazbenim preferencijama. To se uglavnom svelo na tzv. eurodance i već spomenute boy bandove. Queen se, poput većine „drugih” bendova tih godinama nalazio na margini moje pažnje, među onim spotovima za koje se jedva čekalo da završe pa da bude nešto „po mom”. Jedini spot u kojemu bih bezrezervno uživala, zbog njegove komične komponente na početku, bio je I Want To Break Free. Srećom, nisam se povela za tadašnjim glazbenim ukusom mojih roditelja, jer je, uz povremeni izlet u solo opus Georgea Harrisona i Roya Orbisona, većinom uključivao zvuke tamburice, uključno s nesuđenim zagrebačkim gradonačelnikom 🙂

Odrastanje je pratio manje više jednak ukus, uz povremene iskorake prema trenutno popularnim pop izvođačima kao što su bili No Doubt, TLC, Britney Spears, Ricky Martin i tako dalje i tako bliže. Žanrovski sam bila posvuda, vremenski samo u trenutku. No, kako to biva, kad uđete u određene godine, nastupi nostalgija tako da sam od sredine svojih tridesetih nepovratno zapela u zvukovima osamdesetih i devedesetih, uz povremeni ustupak modernim popularnim EDM hitovima. Domaću glazbu ne slušam valjda od srednje škole i nezaboravne himne izlazaka u zagrebački The Best „Da l’ da udarim šakom o stol ja, ili to jednoj ženi ne treba…” – tko zna zna, tko ne zna možda i bolje 🙂

Unatoč svemu nabrojanom, kad zasviraju prvi taktovi Bohemian Rhapsody, We Are The Champions, I Want To Break Free, We Will Rock You, I Want It All, Who Wants To Live Forever, The Show Must Go On, Radio Ga Ga, Under Pressure, Another One Bites The Dust i još nebrojeno mnogo pjesama, budite sigurni da ću ih prepoznati, zaplesati, a uz neke čak i zapjevati. No, bez iznimke izmamit će mi osmijeh na lice. Toliki je utjecaj Queen imao, ima i imat će na sve prošle, sadašnje i buduće generacije.

Moj kontakt s Freddiejem Mercuryjem svih ovih godina sveo se samo na interakciju preko pjesama i video spotova. Nisam gledala niti jedan intervju, nisam čitala nijednu biografiju, ništa. Kao što sam napisala na početku, bio je za mene osebujna ličnost karakterističnih nastupa i jedinstvenog glasa. Osim poštovanja za sve što je stvorio s grupom Queen i ostavio iza sebe, drugih osjećaja nisam imala. Do sada.

Intiman, dubok i bolan uvid u život i borbu frontmena jednog od najvećih bendova svih vremena.

Povijesni pregled uspona i brojnih padova benda koji je od početka bio osuđen na svjetski uspjeh čistom snagom volje njegovog pjevača.

Priče iza nastanka nezaboravnih hitova.

Sloga i nesloga unutar benda, praćena polarizacijom članova na obiteljske ljude željne mirnog života i Freddieja.

Detalji koji su obilježili dva desetljeća ekstravagantnog tuluma koji je bio Freddiejev život.

Pozadinska kulisa proboja smrtonosnog virusa među ljudsku populaciju, kao i njegovog nekontroliranog širenja u određenoj populaciji SAD-a osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Borba za goli život, tajne, ljubav, seks, droga i hektolitri alkohola, upornost, osebujnost, eksperimentiranje s glazbom i putenim užicima te gomila hitova u kojima će uživati još mnoge generacije.

Nemoguće je suvislo sažeti bogatstvo tema kojih se dotakla ova knjiga, niti napisati „kratak sadržaj” nečijeg života.

Osim što je biografija jednog neprežaljenog umjetnika, ovo je monografija jednog besmrtnog benda, kronologija hitova koji će ostati zapisani u povijesti, udžbenik iz povijesti i biologije – sveobuhvatan prikaz jednog vremena, jedne ere, jedne posebne ličnosti, kakvu svijet nije vidio ni prije Freddieja, niti će ju vidjeti ikad nakon njega.

Priznat ću da sam ostala zatečena količinom ekstravagancije, promiskuiteta i hedonizma kojemu se podvrgao čovjek, koji je u mojim skromnim mislima uvijek bio povučeni, neshvaćeni introvert. Koliko sam samo bila u krivu, toliko i nisam. Freddie je bio štošta, ali jednostavan nikako. Ne mogu se pohvaliti zavidnim brojem pročitanih biografija, no svakako je do sad najkompleksnija osoba koju sam na taj način upoznala. Čitanje knjige konstantno sam prekidala „guglanjem” i pregledavanjem spotova na YouTubeu kako bih na svoje oči vidjela ono što su biografi u tom trenutku spomenuli. Moram priznati da je za mene čitanje biografije Freddieja Mercuryja bilo iskustvo za sva osjetila – i sad, dok pišem ove riječi na slušalicama čujem kako je Freddie „to učinio zbog ljubavi” 🙂 Definitvno sam dobila bolji uvid u bend, Fredideja, ali i stekla novo poštovanje prema vrlo prepoznatljivim notama koje su proizašle iz simbioze jedinstvenog Freddieja i prizemljenih Johna, Rogera i Briana. Da, mogli bismo reći da je Queen trideset godina nakon gubitka svog „zaštitnog znaka” dobio novog fana. Vjerujem da se jedan takav „preobrati” gotovo svake minute negdje u svijetu, jer nasljeđe koje je ovaj neobičan, na trenutke težak, a na trenutke žaljenja vrijedan čovjek ostavio iza sebe živjet će još dugo dugo.

KAREN DIONNE – KĆI KRALJA MOČVARE

izdavač: Sonatina

Kad sam prije par mjeseci telefonom razgovarala s gospođom S., vlasnicom Sonatine, o našoj suradnji izdavač-bloger, iste sam sekunde prihvatila dva naslova koja su tad bila u najavi: Nevidljivi život Addie LaRue i prvi nastavak Cursebreakers serijala autorice Brigid Kemmerer. Povela se rasprava i o ovoj knjizi, a ključni argument gospođe S. bio je „meni, koja nikako ne volim trilere knjiga je bila odlična”. I dalje sam bila skeptična kako će meni knjiga sjesti, ali pristala sam pružiti joj priliku. Usporedbe sa Sobom Emme Donoghue nisu joj išle u prilog, jer Soba me je ostavila u tako čudnom stanju da to nikako nisam željela ponoviti. No, koliko je slična, toliko je različita, uvjeravale su me kritike pa sam ipak odlučila vjerovati dragoj gospođi S. i pristala da mi pošalje knjigu. Neko vrijeme je samo stajala na „recenzentskom stoliću”, no prošli tjedan konačno sam ju uzela u ruke.

Helena Pelletier bila je tek dijete kada je vidjela kako joj oca odvode u zatvor na odsluženje doživotne kazne. Njezin otac oteo je njezinu majku kad je imala samo četrnaest godina i držao ju zatočenom u kolibi usred močvare. U tom zatočeništvu rođena je Helena. Dvanaest godina živjela je uvjerena da je život kakvim živi normalan – nije znala što je televizor, o svijetu je saznavala iz očevih priča i starih brojeva časopisa National Geographic. Otac ju je podučio preživljavanju u ekstremnim uvjetima, lovu i skrivanju. Svo to vrijeme, Helena nije susrela nijednu drugu osobu, osim majke i oca. Živjela je u uvjerenju da su normalna obitelj i da ju majka baš ne voli. Zato je stvorila vezu s ocem koja, iako vrlo neprimjerena (no, nikako u seksualnom smislu) za naše pojmove, Heleni je predstavljala jedinu pravu roditeljsku ljubav. Helena se ugledala na oca, divila mu se, iako su njegove metode podučavanja i kažnjavanja bile malo neobične djevojčici iz močvare. Nama potpuno neprihvatljive i kažnjive.

Helena je sada odrasla, već gotovo dvadeset godina živi na slobodi, udana je i ima dvoje djece. Iako još uvijek vrlo neprilagođena, Helena uspijeva skoro pa normalno funkcionirati u modernom svijetu. Sve dok jednog dana na radiju ne čuje kako je njezin otac pobjegao iz zatvora. Iako od njegovog uhićenja živi u tajnosti, pod drugim imenom, Helena strahuje za svoju obitelj i, svjesna kako je ona jedina koja zna predvidjeti očeve poteze, kreće u potjeru za njim. Sama.

Dok Helena traži svog odbjeglog oca, u nadi da će ga pronaći prije nego što on pronađe nju i njezinu obitelj, istovremeno nam prepričava svoje djetinjstvo s ocem i majkom, iz perspektive djevojčice kojoj je takav način života bio jedino što je poznavala. Paralelno progoneći čovjeka koji joj je podario, ali istovremeno upropastio život, prisjećat će se dana kad je smatrala da je sretna i dana kad je smatrala da „to tako mora biti”. Obje radnje prepune neviđene napetosti s pravom stavljaju riječ „psihološki” u definiciju ovog trilera.

Priča je prepuna dinamike i akcije, vrlo intenzivnih prizora nasilja – prema ljudima i prema životinjama – no, ono što stvarno ostaje urezano u sjećanje upravo su Helenina tumačenja svega toga. Iskreno, na trenutke sam se pitala ne priča li nam to Karen Dionne svoju osobnu priču. Lik Helene više nego uvjerljivo prikazuje o čemu točno i na koji način razmišlja i zaključuje dijete rođeno u zatočeništvu i zašto i kao odrasla osoba od nekih stvari ne može pobjeći. Vrlo nam zorno pokazuje zašto su neka njezina uvjerenja opravdana u kontekstu njezinog rođenja i djetinjstva, iako su nama potpuno neprihvatljiva. No, mi se ne možemo staviti u kožu takve djece, takvih ljudi. Pokazuje koliko je snažna ljubav djeteta prema roditelju, čak i kada je to dijete svjesno da je roditelj zločinac. Koliko truda je potrebno da se tu ljubav odvoji od činjenica. Razumjet ćemo Helenu, iako ju iz svoje perspektive nećemo moći opravdati. Shvatit ćemo da niti najmanji dio krivice ne leži na njoj, da je bila samo splet nesretnih okolnosti i da apsolutno ne zaslužuje osudu. I upravo u tome leži važnost i težina ove knjige.

Iako smatramo da se priče kao što su Soba ili Kći kralja močvare događaju samo na stranicama knjiga, ili u novinskim člancima neke tamo zemlje, činjenica je da takve priče postoje u stvarnom životu i događaju se stvarnim ljudima, a mi „sretnici” ponekad (često) nismo sposobni pomoći takvim ljudima da se prilagode životu na slobodi. Kada je jedino što poznaju zatočeništvo, takvi ljudi nakon što su okusili slobodu, često žale za sigurnošću zatočeništva, jer to je ono što poznaju, to je ono s čime se znaju nositi. Na čitavom je društvu da skine stigmu s takvih ljudi (naročito djece) i da im zajedničkim silama pomognemo da se prilagode onome što mi zovemo normalnim životom. Budući da ne znamo kako su Mama i Jack (pogotovo Jack!) iz Sobe prošli u tom procesu, Helenino iskustvo govori nam da je to uz mnogo truda i podrške moguće, makar to iskustvo bilo fikcija. Kako ono kažu – fikcija imitira stvarnost? Možda može upaliti i obrnuto.

Ako smatrate da sam posljednjim odlomkom previše projicirala knjigu u stvarnost, onda iz osvrta ponesite ovo: Kći kralja močvare izvrsno je napisan psihološki triler, koji na vrlo realističan način prikazuje borbu žene koja je odrastala u zatočeništvu s vlastitim demonima, od kojih su samo neki potekli iz zloglasne močvare.

Bili ljubitelji trilera, ili ne (kao gospođa S.) Kći kralja močvare sigurno vas neće ostaviti ravnodušnima. Suprotno svim mojim očekivanjima, meni je ušla u najbolje knjige pročitane ove godine i od mene imate apsolutnu preporuku za nju.

EDITH NESBIT – PETERO DJECE I PJESKO, FENIKS I ČAROBNI SAG, PRIČA O AMULETU

izdavač: Zagrebačka naklada

Iako je „žarila i palila” na prijelazu devetnaestog i dvadesetog stoljeća, Edith Nesbit za mene je najveće otkriće ove godine.

Priča ide ovako. Negdje u ovo doba prošle godine posjetila sam moju divnu Mirjanu u njezinom ZuZi shopu (Antuna Šoljana 33, Zagreb). Među stotinama – možda i tisućama – knjiga na njezinim policama, za oko mi je zapela „Feniks i čarobni sag”. Predivna naslovnica i zanimljiv sinopsis – prodano. Tek nakon što sam došla kući i odlučila potražiti naslov na Goodreadsu, shvatila sam da je to drugi dio trilogije za djecu „Petero djece”, a trilogiju čine naslovi „Petero djece i Pjesko”, „Feniks i čarobni sag” te „Priča o amuletu”. Tražila sam preostala dva naslova za kupnju na internetu, no nije ih bilo. Knjiga je pospremljena na policu za neko kasnije čitanje i potencijalnu nabavku preostalih nastavaka.

Premotajmo naprijed na pretprošli tjedan. Ovaj put knjiga mi je zapela za oko na mojim policama. Vukla me. No, kako ću čitati bez preostala tri nastavka? Tu u priču ulijeće moja najdraža knjižnica i trilogija je spremna za čitanje. Posljednji nastavak pročitan je jutros i malo je reći da me ubija tuga što ne mogu pronaći posljednji nastavak koji mi nedostaje. Da, sinoć sam na webshopu izdavača ipak pronašla „Priču o amuletu” (i naručila ju), ali „Petero djece i Pjesko” ne mogu pronaći ni za lijek. Ako netko slučajno naleti na taj naslov, prišapnite mi, plaćam suhim zlatom. A u nastavku ću objasniti i zašto.

O KNJIGAMA

Cyril, Anthea, Robert, Jane i beba Janješce u prvoj knjizi poslani su na ljetovanje u prekrasnu bijelu kuću gdje, istražujući nepoznato mjesto, otkrivaju zapuštenu šljunčaru i u pijesku zakopano neobično stvorenje imena Pjesko. Pjesko je neka vrsta vilenjaka, koji ispunjava želje, ali radi to vrlo nevoljko. Iako je djecu upozorio da pažljivo biraju želje, kako im se ne bi obile o glavu, djeca kao djeca neizbježno će se uvaliti u nevolje sa svakom svojom željom. Srećo, djelovanje čarolije prestaje u suton, tako da u najgorem slučaju samo trebaju pričekati da sunce zađe i spašeni su. Zvuči jednostavno, zar ne? Nije nimalo.

U drugom nastavku djeca dobivaju novi sag za svoju sobu – predivan perzijski sag, koji nakon razmatanja otkrije jedno neobično jaje. U toplini sobe, iz jajeta će se izleći feniks, koji će djeci objasniti koliko je sag koji su dobili čaroban. Samo trebaju stati na njega i odvest će ih kamo god požele. No, naravno da će i u ovoj pustolovini po krivu poći sve što može i osigurati čitatelju nezaboravan doživljaj.

U posljednjoj priči, djeca će se ponovno susresti s Pjeskom, no ovaj put neće on biti taj koji će im ispunjavati želje. Ovaj put djeca imaju samo jednu želju, a kako bi im se ostvarila moraju pronaći drugu polovicu amuleta, koji su na Pjeskov savjet kupili u staretinarnici. Tražit će ju kroz prošlost i budućnost, jer – iako ne može ispunjavati želje – polovica amuleta sasvim je dovoljna za putovanje kroz vrijeme.

DOJMOVI

Ako vam išta govore naslovi poput Pet prijatelja i Kronike Narnije, onda ne morate čitati dalje – već ste uvjereni kako su ove knjige must read.

No, ako niste čitali gore spomenute naslove, ili jednostavno želite čuti moje dojmove – slobodno nastavite.

Pustolovine u dječjim romanima rijetko koga mogu ostaviti ravnodušnima. Postoji ta neka posebna magija koja se proteže kroz razne zgode i nezgode koje doživljavaju protagonisti takvih romana i često smo se kao djeca (a nerijetko i kao odrasli) poželjeli uvući u stranice knjiga i pridružiti se ekipi. Ta je magija posebno naglašena u knjigama starijeg datuma. Ne znam za vas, ali dječje knjige s početka pa sve do sredine dvadesetog stoljeća kao da sadrže neku posebnu notu pustolovine u odnosu na knjige novijeg datuma. Daleko od toga da novije knjige nisu posebne, no u starijima se sakrio taj neki poseban osjećaj koji kao da miluje dječju dušu nama. Ne znam razumijete li…. ili sam to samo ja.

Radnja trilogije Petero djece odvija se (većinom) u prvim godinama dvadesetog stoljeća u Londonu. Kažem većinom, jer sam već spomenula kako djeca putuju i kroz prostor i kroz vrijeme u knjigama. Možete si vizualizirati London početkom dvadesetog stoljeća. Njihov otac radi kao vojni izvjestitelj, a majka je često u posjeti bolesnoj baki, ako ne i sama boležljiva i na liječenju. O djeci većinom brigu vode sluge, a možete zamisliti koliko je posvećena ta briga. Djeca su uglavnom prepuštena samima sebi pa možete zaključiti u kakve se sve nevolje mogu (i hoće) uvaliti.

No, to su djeca iz jednog drugog vremena. Djeca drugačijeg odgoja i drugačijeg odnosa prema starijima pa i međusobno. Dok su današnji dječji protagonisti individualni, pomalo nevaljali, djeca u ovim romanima imaju snažan osjećaj brige prema braći i sestrama, vrlo izraženu empatiju i vrlo jak osjećaj onoga što je ispravno, pravedno i u redu. Nešto što rijetko srećemo u modernim romanima – barem na ovaj način. Upravo zato ovakve knjige imaju važnu odgojnu ulogu. Ljubav i suosjećanje koje djeca osjećaju jedni prema drugima, prema svojoj obitelji, prema služinčadi i prema neobičnim stvorenjima s kojima dijele stranice knjiga, a posebno prema onima kojima su nehotice učinili nažao, posebno iskaču u njihovim dinamičnim pustolovinama.

Neopisiva toplina, dječja mašta, ali i dječja mudrost, ono su što izdvajaju trilogiju o petero djece od svih drugih knjiga za djecu. Istovremeno, ono su što im je zajedničko s naslovima koje sam spomenula ranije. I baš zato imaju posebno mjesto u mom srcu.

Ne znam jesam li vas uvjerila kako su ovo knjige koje svakako vrijedi imati na policama vaših najmlađih, ali ja sam potpuno opčinjena njima i iskreno se nadam da će se svemir pobrinuti da se domognem i prvog nastavka koji mi nedostaje, jer – iako ih mogu posuditi u knjižnici kad god poželim – stvarno ih želim imati na svojim policama i gnjaviti svoje klince da ih čitaju.

Kad biste barem mogli osjetiti dio onoga što ja osjećam nakon čitanja, ali i sada dok pišem o tim naslovima… To mora da je ljubav.

GERALDINE BROOKS – NAROD KNJIGE

izdavač: Novela Media d.o.o.

Krajem rata, 1996. godine, u Sarajevu je pronađena pola stoljeća stara židovska knjiga, Sarajevska Hagada. Knjigu je hrabro spasio ravnatelj muzejske knjižnice u Sarajevu, Ozren Karaman, u vrijeme kada su knjižničari nesebično žrtvovali svoje živote kako bi spasili knjige od spaljivanja pod najezdom granata. Hanna Heath, konzervatorica iz Sidneyja, pozvana je kako bi pregledala srednjovjekovni kodeks i izvršila nužne popravke, nakon čega će Hagada biti izložena u sarajevskom Zemaljskom muzeju. Radeći na knjizi otkrit će četiri neobična traga zbog kojih će poželjeti više doznati o putovanju koje je knjiga prešla, od svog nastanka u Španjolskoj sredinom petnaestog stoljeća pa sve do današnjih dana.

Krilo kukca. Vinska mrlja. Kristal soli. Bijela dlaka.

Svaki od tih tragova za sobom nosi svoju priču, priču o hrabrim ljudima u teškim vremenima, priču o ratovima, politici, vjeri, obitelji i ljubavi. No, najvažnije – priču o knjigama. Krećući se unatrag od Drugog svjetskog rata u Sarajevu, preko posljednjih godina devetnaestog stoljeća u Beču, početka sedamnaestog stoljeća u Veneciji pa sve do sredine petnaestog stoljeća u Španjolskoj, pratit ćemo hrabre ljude u borbi za goli život, u čijim će se životima zateći neobična knjiga, ljude raznih vjeroispovijesti koje će povezati ljubav prema umjetnosti i u trenucima kada im vlastiti život visi o niti.

„…proveo sam mnoge noći ležeći budan u ovoj sobi, misleći da je Hagada došla u Sarajevo s razlogom. Bila je ovdje da nas stavi na kušnju, da vidi ima li ljudi koji znaju da je ono što nas sjedinjuje jače od onoga što nas razdvaja. Da biti ljudsko biće znači više nego biti Židov ili musliman, katolik ili pravoslavac.”

Na naslovnici knjige stoji: Jedna od onih knjiga koje ćete pamtiti. I to je sve što trebate znati. Nemojte se dati zavesti riječima poput krimić, triler, a pogotovo ne dajte da vas navuče usporedba s DaVincijevim kodom (da, i to sam negdje vidjela). Ne, ova knjiga je nešto sasvim drugo. Iako pri kraju nakratko dobiva notu krimića, ova je knjiga jedno putovanje kroz povijest, uz pomoć autoričine mašte, upoznavanje okolnosti u kojima je Hagada nastajala, kroz čije je sve ruke prošla i podsjetnik da ništa na ovom svijetu nije crno-bijelo, da smo svi krvavi ispod kože ma koje ona boje bila i kojemu se bogu molila.

Prekrasno prikazane sve prepreke s kojima se ljudski rod bori od svog postanka, sve zamke i blagodati svake vjere, ali i vrlo suptilan osvrt na rigidnost vjere (bilo koje) u odnosu na prava svakog čovjeka. Religije u nasljeđe ostavljaju prekrasne građevine i umjetnička djela, ali ostavljaju i krvave tragove koje su naslikali pojedinci pod izlikom više sile, a za vlastitu dobrobit. Nije puno drugačije ni danas, samo su alati kojima se služe možda malo bliže onoj pravoj strani zakona.

Iako piše o umjetnosti, ova knjiga sama po sebi je umjetničko djelo. Uz priču o Hagadi, doktorica Heath paralelno će otkrivati nepoznate detalje iz prošlosti svoje obitelji, dajući dodatnu dimenziju sadašnjosti u povijesni roman.

Savršeno ukomponirane priče, na kraju se maestralno objedinjuju i dobivaju svoj završetak, a sama knjiga toliko je pitka, toliko prepuna detalja i divnih likova, da se pitam što se dogodilo s autorima u posljednjih desetak godina da je ovakve knjige teško pronaći. „Narod knjige” primjer je knjige koja je pisana zbog umjetnosti, zbog ljubavi, a ne zbog komercijalne vrijednosti i to je ono što nedostaje većini romana novijeg datuma. Barem se meni tako čini.

Neopisivo sam uživala u čitanju ove knjige i do neba sam zahvalna Ivanki što mi ju je otkrila. Knjigu više nije moguće kupiti u knjižarama, ali svakako ju potražite u svojoj knjižnici. Uostalom, i ona sama posvećena je upravo – knjižničarima.

Stefan Tićmi – Ja sam Akiko

izdavač: Alegria knjiga

Akiko je jedna posebna djevojčica. Živi s ocem, koji sprema najbolja jaja sa slaninom. Obožava slova, ali ne voli brojeve. Stoji iza svojih riječi i nema godine. Ona je vosak, ona raste unatrag, razgovara s drvećem i ručnicima. Akiko na poseban način vidi snijeg, ne voli lignje i korektorom briše granice. Njezino srce ima četiri kotača. U avionima pravi papirnate brodove, a na brodovima izrađuje papirnate avione. Njezin Ego raste joj pred očima… njezin umiljati mali pas imena Ego. Akiko voli prirodu i dinosaure, a na tavanu čuva škrinju zaključanu violinskim ključem. Akiko je djevojčica koja svemu daje novi smisao i čija priča će vam se urezati u srce za sva vremena.

Knjižicu o Akiko prvi put sam čitala u originalnom, srpskom izdanju, prije gotovo dvije godine. Zaljubila sam se u nju na prvo čitanje, a svako iduće samo je produbilo tu ljubav. Knjiga prati tijek misli neobične djevojčice u njezinom svakodnevnom životu, no te misli daleko su od svakodnevnih. Kombinacija dječje mašte, mrvica filozofije i pregršt dječje nevinosti utkane su u svaku rečenicu ove prekrasne priče. Akiko će vas, između ostalog, naučiti odakle zapravo potječe izraz „upala mi sjekira u med”, što je to uistinu promenada i kako se dovesti u red.

Dok budete prolazili kroz priču od nepunih sto stranica, nerijetko će vas ugrijati oko srca, naježiti vam se koža na rukama i zasuziti oko. Priču ni o čemu posebnome, a opet o svim najvažnijim stvarima, osjećajima, mislima… Jer ništa na svijetu nije važnije od djetetove mašte i njegovog poimanja svijeta. Nakon susreta s Akiko poželjet ćete da svi možemo zauvijek zadržati tu djetinju nevinost, mudrost i znatiželju. Odrastanje stvarno sve pokvari. Sve bih dala da mogu voziti svoje srce na četiri kotača, razgovarati s Baobabom i ući u kovčeg jednog Marsela, sklupčati se tamo i ostati zauvijek dijete…

Ja sam Akiko nije priča koju ćete pročitati jednom i ostaviti postrani. Ne, njoj ćete se vraćati, onako kako se vraćate onoj jednoj omiljenoj knjizi koja vam pruža utjehu u najtežim trenucima. Za manje od sat vremena Akiko će vas uvjeriti da je u svijetu ostalo boje, da ima nade, da samo trebamo zatvoriti oči, prepustiti se mašti i obrisati suze s ramena za plakanje. Knjižica je to koju ćete nositi sa sobom, otvarati ju nasumce i sa smiješkom čitati zbrkane, naoko besmislene rečenice male Akiko, ali vama će imati savršenog smisla.

Stefan Tićmi, mladi pisac, u odrasloj je dobi uspio savršeno uloviti glas male djevojčice, koja će nas naučiti više o svijetu nego svi mudraci svijeta, i prenijeti ga na tako poetičan da djeluje kao da dolazi iz neke druge galaksije.

Za kraj sam ostavila onaj šećer o kojemu svi uvijek pričaju. Da, znam da ste upravo to čekali. Predosjećali ste da sve vodi prema ovom trenutku. I bili ste u pravu. Ja sam Akiko može se usporediti s Malim Princem. Čak o njoj kažu kako posjeduje „bajkovitu mudrost Malog Princa”. Znam da ste znali. Sad kad sam vam sve rekla, pobrinite se da i Akiko dobije zasluženo mjesto na vašim policama, ali i u vašim srcima. Ona to stvarno zaslužuje.

#MYFIRENDSCREATEMYTBR

Onima koji me prate na Instagramu, priča je poznata. Za one koji su možda prisutni samo ovdje na blogu, kratko objašnjenje. Izazov iz naslova na „balkanski bookstagram” prenijela je Marija s profila @distance.your.shelf. Ona je izabrala nas nekoliko knjigoljubaca koji smo joj predložili po jednu knjigu za čitanje tijekom veljače. Video s njezinim dojmovima nalazi se na njezinom Instagram profilu pa ga svakako pogledajte. Ja sam odlučila „ukrasti” ideju za ožujak pa su mi tako literaturu birale ranije spomenuta Marija, Tajana s profila @readinglistt1 i Biljana s profila @write_owl. U nastavku dojmovi o svakoj od knjiga, redoslijedom čitanja.

FRANK MCCOURT „ANGELIN PRAH”

Ovu knjigu čitala sam na Biljaninu preporuku i unaprijed sam znala da će biti problema s njom 😀 Ne zbog Biljane, da se razumijemo 😛

Riječ je o memoarima američkog autora irskog porijekla Franka McCourta. Prvi od tri sveska o piščevom životu govori o njegovom djetinjstvu, pa i prije, od upoznavanja njegovih roditelja pa sve do njegove osamnaeste godine i povratka u SAD. Frankovi roditelji upoznali su se u New Yorku, otac je bio potomak irskih imigranata, a majka je kao mlada iz Irske otišla u SAD u potrazi za boljim životom. Francis (Frank) njihovo je najstarije dijete. Nakon tragičnog događaja koji je uključivao peto dijete McCourtovih, djevojčicu Margaret, obitelj se vraća nazad u Irsku i tamo pokušava izgraditi život, no tragedija za tragedijom onemogućavat će bilo kakvu sreću za siromašnu obitelj, koja preživljava na bonovima, od crkavice koju zarađuje (ili, češće ne zarađuje) otac Malachy, a koja često usput ostane zapijena u nekoj krčmi.

Priča je mračna, teška, sumorna i tako, tako tužna. Sretan, miran i ispunjen život rijetko kad je vrijedan stranica knjige, takva smo vrsta. Strašno sam se mučila s knjigom. Neopisivo. U trenucima kad sam vodila vlastite bitke u svojoj glavi, ovo je bilo upravo ono od čega sam se trebala maknuti. Inače nisam tip za mračne knjige, iako razumijem i cijenim poantu zapisivanja najmračnijih godina ljudskog vijeka, bilo iz osobne ili malo šire perspektive. Ne volim knjige o ratovima, o holokaustu, progonima, imigrantima i slično. Ponavljam, svjesna sam potrebe za takvim knjigama, no jednostavno nisu „my cup of tea”… Užasno ih teško proživljavam i zaključila sam da jednostavno ne želim proživljavati tako teške emocije nakon čitanja. It’s my prerogative 😉

Prije čitanja dobila sam dosta komentara kako je knjiga divna, ali tužna. Moram priznati da mi je nedostajao ovaj divni dio. Priznat ću da se autor vješto koristio humorom na trenutke da ublaži tragedije, ali mene knjiga nije dirnula. Ne znam. Bila mi je dosadna, na trenutke mi je bilo teško poloviti sve likove i tko je kome što. Možda je ružno govoriti tako o nečijim memoarima, ali tako je, čemu lagati.

Frank McCourt bio je učitelj. Uvijek sam voljela učitelje. Ako pogledate njegove fotografije dostupne na internetu, vidjet ćete da je bio strašno simpatičan lik. Iz tog razloga mi je malo žao što ću priznati sljedeće: knjigu nisam dovršila. Odustala sam na prvoj polovici. Nije išlo. DNFala sam ju. Prošla su vremena kad sam se morala prisiljavati da pročitam knjigu koja mi se ne sviđa (khm…lektira…khm). Možda nekom drugom prilikom, u nekom drugom periodu života ponovno posegnem za Frankovim memoarima (taj starački osmijeh teško izlazi iz glave), ali sada… u ovo vrijeme… u ovom mentalnom stanju jednostavno ne ide.

ELIF SHAFAK „THE ARCHITECT’S APPRENTICE”

S Elif Shafak dosad nisam imala nikakvog iskustva, tako da nisam imala pojma što me čeka u Tajaninoj preporuci. Moram biti iskrena, Tajana mi nije preporučila konkretno ovu knjigu, nego mi je „naredila” da pročitam bilo što od Elif. Knjiga koju sam odabrala, ujedno je i jedina njezina koju posjedujem – kupila sam ju u najdražoj ljubljanskoj knjižari prije nekoliko godina. Svidjela mi se naslovnica, svidio mi se opis na poleđini i nije bila skupa. Prodano.

Malo mi je žao što sam zakasnila mjesec dana s čitanjem, jer sam kopanjem po Instagramu doznala kako je upravo ova knjiga bila praćena na čitateljskom profilu Vojvotkinje od Cornwalla (@duchessofcornwallsreadingroom) krajem veljače i početkom ožujka. Bilo bi baš fora da sam se uskladila s njom, ali eto…

Moram spomenuti da je knjiga prevedena na hrvatski pod nazivom „Majstor i ja” u izdanju Hene, no, budući da sam ju ja imala kod kuće na engleskom, bilo mi je jednostavnije čitati ju tako. Ne biste vjerovali koliko su tražene knjige Elif Shafak u mojoj knjižnici – načekala bih se da sam ju išla posuditi 😀

O radnji neću puno, sve je lijepo opisano u sinopsisu. No, o pisanju hoću itekako 🙂

Za ovu mi je knjigu trebalo najviše vremena. Istina, najopsežnija je i ima najsitniji font, no to nisu glavni razlozi zbog kojih se čita polako. Namjerno neću napisati sporo, jer to ima negativnu konotaciju, nego polako što podrazumijeva uživanje – a ja sam s „The Architect’s Apprentice” itekako uživala.

Vrijeme radnje proteže se kroz gotovo čitavo šesnaesto stoljeće, mjesto radnje je (uglavnom) prijestolnica Otomanskog carstva, Istanbul. Glavni likovi indijski čuvar slonova Jahan, majstor arhitekt Sinan, njegovi šegrti, jedno posebno romsko pleme, sultanova obitelj i nebrojeni mali, ali veliki likovi koji se pojavljuju u priči. No, važniji od svih njih bijeli je azijski ratni slonić Chota.

Kako sam već spomenula, ovo mi je bio prvi susret s pisanjem Elif Shafak i priznat ću kako sam imala potpuno pogrešno mišljenje o njezinim knjigama. Prva knjiga za koju sam čula bila je „Četrdeset pravila ljubavi”. Iako ispod samog naslova stoji da je roman o Rumiju, moj je mozak upalio sve moguće lampice i pomislio kako je to nekakva mješavina filozofije i fikcije. Nije me privlačilo. Dok su svi oko mene mahnito čitali „Kopile Istanbula”, „Crno mlijeko”, „Tri Evine kćeri”, ja sam ju obilazila u širokom luku. I bilo je to nepravedno. Zahvalna sam što me ovaj izazov natjerao da pročitam svoju prvu knjigu ove autorice. Način na koji ona piše uistinu je ljekovit. Uostalom, vjerujem da je dobar dio knjiga koje govore o nekim davnim vremenima, na vrlo poetičan način, ljekovit. Nije lijepo uspoređivati autore i njihova djela, no osjećaj koji sam imala prilikom čitanja osjetila sam čitajući „Shantaram” Gregoryja Davida Robertsa i „Katedralu mora” Ildefonsa Falconesa. Prva prati život odbjeglog australskog pljačkaša banaka u Indiji u drugoj polovici 20.st, a druga gradnju katedrale u Španjolskoj sredinom 14.st. Nijedna od te tri knjige nemaju nikakve veze jedna s drugom (i trećom) što se tiče radnje, niti vremena u kojemu se ona odvija, no sve tri su prepune onih sitnih detalja koje ne možete doživjeti ako niste bili tamo u to vrijeme.

Za razliku od knjiga koje čitate polako, jer su preintenzivne za dugotrajno čitanje (poput „Mladenke kostonoge” u mom slučaju, ali na najpozitivniji mogući način), „The Architect’s Apprentice” mogla bi se čitati satima, no „vrag je u detaljima” pa ćete svaku rečenicu čitati riječ po riječ dok se ne „ugnijezdi” kako treba u vaš mozak i srce.

I sama sam iznenađena koliko me ugodno iznenadila Elif Shafak. Hvala, Tajana, na preporuci. Neću lagati i tvrditi da mi je najdraža autorica ikad, niti da ću sada mahnito čitati sve njezine knjige, ali da sam sretna što sam razbila predrasude o njoj – jesam, da sam sretna što sam pročitala ovu fantaziju od knjige – jesam, da ću s vremena na vrijeme pročitati još koju njezinu knjigu – hoću, ali nije me pomela s nogu, kao što su to učinile neke druge autorice ili autori. No, da divno piše i da ulaže neopisivo mnogo truda u podudaranje povijesti i fikcije – apsolutno. Pisci povijesne fikcije u mojim su očima vrijedni divljenja.

MATT HAIG „THE HUMANS”

Ovo je bila najočekivanija preporuka. Od Marije nisam očekivala ni manje ni više nego Haiga. S obzirom da mi je prilikom naše prve prepiske o njegovim naslovima (nakon njezine video recenzije knjige „The Midnight Library” – potražite ju na njezinom profilu obavezno) rekla da kad krenem s njegovim opusom to bude baš s naslovom „The Humans”, očekivala sam upravo taj naslov. Da, ni Haiga do sada nisam čitala, no ono što sam čula o njemu smjestilo se na dva suprotna spektra – ili su ljudi oduševljeni njime, ili im se uopće ne sviđa. Ja sam bila uvjerena da ću se naći u prvoj grupi i upravo zato sam pokupovala sve njegove naslove dostupne na Book Depositoryju 😀

Knjiga „The Humans” nije dostupna na hrvatskom jeziku, no neke Haigove knjige jesu. Ono što iz glave mogu izvući su: “Radleyevi” u izdanju Algoritma; “Zašto ostati živ” i dječje knjige “Dječak zvan Božić” i “Djevojčica koja je spasila Božić” u izdanju Mozaik knjige te “Kako zaustaviti vrijeme” i “Zapisi o nervoznom planetu” u izdanju Vorto Palabre. Nadam se da nisam koji zaboravila 🙂

Vanzemaljsko biće iz daleke galaksije dobiva zadatak „spustiti se” na Zemlju i preuzeti tijelo poznatog engleskog matematičara Andrewa Martina. Profesor Martin, nakon dugo vremena uspio je dokazati tzv. Riemannovu hipotezu, koja će promijeniti život na planetu kakav poznajemo. No, „nekome gore” to ne odgovara pa je spomenuto biće poslano na Zemlju u otetom tijelu Andrewa Martina kako bi uništilo dokaze o dokazu te hipoteze. Zbrkano, znam. U međuvremenu novi profesor Martin otkrivat će detalje o životu na Zemlji, o sitnicama koje ljude čine ljudima, ali i koliko je ugodno pseće društvo. Više o radnji neću pisati da vam ne pokvarim užitak čitanja.

Marija, možeš odahnuti. Gotova sam, Haig me kupio za sva vremena. Neopisivo sam uživala u ovoj knjizi. Od znanstvene strane, emocija i topline pa sve do urnebesnog humora koji prožima gotovo svaku rečenicu. Onaj britki, ironični, britanski humor koji tako volim. Ako ste djeca devedesetih, onda ćete se sjetiti silnih filmova i serija u kojima vanzemaljci ili androidi otkrivaju zemaljski život i ljudske posebnosti. Apsolutno svaki od tih filmova i serija obilovali su humorom, ali ovo je još jednu klasu iznad svega toga. I to ne samo po pitanju humora. Toliko dubine, toliko emocija i toliko slojevito (pre)ispitivanje našeg postojanja, naše svrhe na ovom planetu i u svemiru općenito te vječna borba života i smrti – Haig je u ovom naizgled običnom, humorističnom kvazi-SF romanu pokrio toliko tema da mi stvarno nije jasno kako mu je ostalo išta inspiracije za ostale romane. Čini se da ću to morati uskoro provjeriti 😉

Kapa do poda Haigu, a tebi Marija hvala što si mi otkrila njega i njegovo pisanje. Jednog dana, kad ova agonija prođe, ima da se nađemo „na neutralnom terenu” – predlažem Ljubljanu 😛 – i uživo razglabamo o njegovim knjigama. Sigurna sam da ću do tada pročitati još koju iz njegovog opusa, koji mi strpljivo sjedi na policama (ako ne i sve).

ZA KRAJ

Nakon što sam odustala od „Angelinog praha”, izazov je bio pjesma. No, puno sam vremena provela razmišljajući hoću li, kao Marija, nastaviti s izazovom i u travnju. Nakon višednevnog zasjedanja, porota je odlučila da ipak neću 🙂 Bilo je ovo jedno novo iskustvo, no među nova iskustva spada i moje nedavno pridruživanje dvama book clubovima na društvenim mrežama, kao i jednom koji se održava uživo (a koji je zapravo nastao sasvim spontano), tako da će ovaj izazov malo pričekati neko drugo vrijeme. Još kad uzmemo u obzir #grishaversereadalong, nemam pojma kad ću pročitati sve knjige koje su proizašle iz tih grupnih čitanja, a kamoli još nešto ekstra 🙂 No, svejedno se veselim svim knjigama koje me čekaju u travnju. A vjerujem i da ću #myfriendscreatemytbr izazov upregnuti još koji put tokom ove godine, jer bilo je zabavno, iako dvije od tri knjige vjerojatno sama nikad (ili barem ne tako skoro) ne bih uzela na čitanje 🙂

FRANCES HODGSON BURNETT – THE SECRET GARDEN / TAJNI VRT

Mary Lennox rodila se i živjela u Indiji, sve dok joj jednog kobnog dana kolera nije odnijela čitavu obitelj i poslugu. Naviknuta da ju po čitave dane netko dvori, zabavlja i doslovce odijeva, Mary će se teško snaći u novom životu koji ju čeka u Yorkshireu, kamo je poslana da živi s jedinim živućim rođakom – ujakom, gospodinom Cravenom. Archibald Craven posljednjih je deset godina udovac, nakon što je izgubio suprugu u groznoj nesreći u njezinom omiljenom vrtu. Nakon gubitka supruge, gospodin Craven zaključao je vrt i ključ zakopao duboko u zemlju. Povukao se u sebe i od boli često bježao na duga putovanja po Europi. Po dolasku u ogroman i pust Misselthwaite Manor, Mary će se osjećati usamljenom, budući da ovdje ne postoji služavka čija je zadaća zabavljati desetogodišnju djevojčicu. Primorana pronaći zabavu sama, lutat će ogromnim vrtovima i voćnjacima na imanju. Čuvši priču o zaključanom vrtu, Mary odluči potražiti ključ i vrata tajnog vrta. Uz pomoć lokalnog dječaka imena Dickon i malenog crvendaća, Mary će pronaći ulaz u tajni vrt i ponovno ga oživjeti. Tako će oživjeti i sama, otkriti što znači uistinu biti dijete i pronaći magiju skrivenu u tajnom vrtu. No, neće samo Mary oživjeti zbog čarobnog vrta – noću se u kući čuje neobičan plač, a nešto je potrebno učiniti i po pitanju sumorne tuge koja već desetljeće u kandžama drži gospodina Cravena…

Prije čitanja Tajnog vrta, nisam imala apsolutno nikakva očekivanja. Nisam ju do sada čitala, niti sam gledala ijednu od ekranizacija. Nisam o priči znala ništa, osim onoga što piše na poleđini same knjige. Knjiga me „izula iz cipela”. Toliko čarolije i divote dugo nisam srela u nekoj knjizi, ako ne računamo Kronike iz Narnije – onda znate koliko mi se svidjela. Malo sam se mučila s jorkširskim narječjem, ali budući da se ipak radi o dječjoj knjizi, uspjela sam ju pročitati bez većih problema.

Stil pisanja, karakterizacija likova, dijalozi, emocije – sve je toliko odmjereno, toliko divno, toliko… ne znam. Jedna od onih predivnih priča koje vas prate kroz čitav život. Kao i za Kronike Narnije, žao mi je što Tajni vrt nisam čitala kao dijete. Toliko čarolije u samo jednoj priči… Neopisivo.

U međuvremenu sam saznala da je prvi autoričin roman Mali lord Fauntleroy uvršten na popis lektire za šesti razred osnovne škole i stvarno se veselim „buddy readu” sa sinom iduće godine 🙂

Ako do sada niste imali priliku pročitati Tajni vrt, svakako to ispravite. Suze su mi navrle na oči preko nekoliko puta. Knjiga je to koju vrijedi pročitati, posjedovati ju i vraćati joj se kad god osjetite da vam magija izmiče… U posljednje vrijeme, to je gotovo svaki dan, ako mene pitate.

PREPORUKE ZA RAZBIJANJE „KORONA BLUESA”

Kako se bliži prvi rođendan famoznog lockdowna, i svi smo u većoj ili manjoj mjeri osjetili posljedice epidemije na mentalno zdravlje (naročito u posljednje vrijeme, kad je izlaz iz tunela tako blizu, a tako daleko), na prijedlog vjerne pratiteljice odlučila sam sastaviti izrazito osoban i subjektivan popis prijedloga za čitanje, koji bi nam mogao pomoći da na trenutak-dva zaboravimo na svijet izvan korica knjige te malo podignemo raspoloženje. Ponavljam, prijedlozi su vrlo subjektivni, ali, zapravo, nije li i samo čitanje takvo? 😉 Pa krenimo.

ZA NEPOPRAVLJIVE ROMANTIKE

Ako je vaša „comfort” literatura negdje u domeni ljubavnih romana, onda je apsolutna preporuka za vas čitav opus Marilene Dužman. Vruće ljubavne priče, Marilenin specifičan humor, uz malo istarskog dijalekta i tu i tamo nekom ozbiljnom temom koju Marilena vješto obrađuje, bez tuge, drame i patetike, izvrstan su način da malo isključite vanjski svijet i popravite svoje raspoloženje.

Nezaboravna životno-ljubavno-prekrasna saga o Sedam sestara uskoro dobiva svoj epilog, no dok ne stigne taj posljednji nastavak, možemo uživati u dostupnim pričama (nedavno je izašao i šesti nastavak Sunčeva sestra, koji se do zaključivanja ovog članka nije našao na mojim policama, ali i to je u planu uskoro 😉 ). Serijal Sedam sestara ne pripada nijednom konkretnom žanru. Vjerujem da će se oni koji su čitali knjige složiti sa mnom kad kažem kako sadrže elemente ljubavnih romana, misterije, bajke i jednu nedefiniranu notu koju imaju samo one knjige koje su sposobne dirnuti vas duboko u dušu. Definitivno knjige koje će nahraniti vaše srce i pomoći vam da prebrodite potištenost zbog ovih teških vremena.

ZA DJECU U DUŠI

Iz iskustva vam tvrdim – nema boljeg lijeka za tugu i potištenost od dječje literature. Moji favoriti su apsolutno sve knjige Davida Walliamsa, koje obiluju humorom, neće vam oduzeti puno vremena, a nezgode i pustolovine s njihovih stranica izmamit će osmijeh na vaše lice i nakratko ćete zaboraviti na brojke i mjere – garantiram.

S druge strane, za one zahtjevnijeg ukusa, tu je duologija o hrabrom dječaku Fionnu, prepuna pustolovine, misterije i topline kakvu možete naći samo u knjigama za djecu. Za ljubitelje Pet prijatelja apsolutna preporuka.

ZA ONE KOJI FANTAZIRAJU

Fantasy je žanr koji je „po defaultu” bijeg od stvarnosti. To je ujedno i žanr kojemu i sama pribjegnem kad mi je dosta svega. Osim Harryja Pottera i knjiga iz Grishaverse serijala (s kojima vas redovno pilim), postoji pregršt serijala kojima se volim okrenuti kad mi je stvarnog svijeta preko glave. Na fotografiji su samo prvi nastavci svakog od njih i, iako nisu svi dovršeni, vjerujem da nas izdavači neće ostaviti kratkih rukava, naročito kad su tako blizu kraja. Tu posebno mislim na serijal Prijestolje od stakla, s obzirom da su za serijal o Vješcu i Laininu Kći finalni nastavci najavljeni za ovu godinu, kao i čitava trilogija Sjena i Kost s kojom počinje Grishaverse avantura. S obzirom da nakon duologije o Vranama (koja izgleda neće stati samo na duologiji, nego prerasti u trilogiju) slijedi i duologija King of Scars, nadam se da ćemo u idućoj godini ispratiti čitav dostupan Grishaverse serijal na hrvatskom jeziku. Neovisno o tome, duologija Šest vrana dostupna je i čeka da vam podigne raspoloženje. Uh, a rekla sam da neću o Grishaverseu 😀

Igre gladi i Sanjar Strange dovršeni su serijali, a Nordijska mitologija ovdje stoji kao predstavnik autora više nego serijala – Neil Gaiman garantirano će izbaciti sve svjetovne probleme iz vaših glava.

ZA KRIMINALCE

Kriminalistički žanr i podizanje raspoloženja nekako ne idu ruku pod ruku, no postoje neke knjige čija izvedba, kao i majstorstvo autora jednostavno isključe svijet oko vas i povuku vas na neka druga (mračnija) mjesta, no tamo vam je toliko dobro da nećete požaliti. Djeca slijepoga kovača, Sedam smrti Evelyn Hardcastle i sve od Petera Jamesa spadaju u tu kategoriju. Barem među knjigama koje sam ja pročitala. Za one „zahtjevnijeg” ukusa, moja vrlo subjektivna preporuka je Milenijska trilogija Stiega Larssona.

ZA FANTASTIČNE STRANCE

Komplet knjiga u kojima svjetski poznati autori na svoj način pripovijedaju priče o svjetski poznatim super junacima, moja je preporuka na engleskom jeziku. Iz vrlo jednostavnog razloga – nisu prevedene na hrvatski. Ako niste baš „od engleskog”, spomenute knjige prevedene su na srpski jezik u izdanju Urban Readsa i naslovnice su im famozne. Samo kažem. Ako imena autora nisu preporuka za ove knjige, onda ne znam što jest. Nešto fenomenalno.

ZA MENE

Na samom kraju predstavit ću vam konkretne naslove koji su moj bijeg. Naravno, pored svih gore nabrojanih.

Poezija je uvijek dobar izbor za kratki bijeg od svega, a osim ove fenomenalne edicije probranih pjesama po godišnjim dobima, tu spadaju i pjesme Rupi Kaur.

Unutarnje inženjerstvo je knjiga koju sam već nekoliko puta čitala i svaki put me oraspoloži i donese mi mir.

Slučajni cimeri… ah, Slučajni cimeri… Tiffy i Leon nikad mi neće dosaditi ❤

O Slici Doriana Grayja i Kronikama Narnije mislim da sam već dovoljno govorila 😀 To su moje „the” knjige za vijeke vjekova ❤

A KOJE SU VAŠE?

Pišite mi u komentarima tu ili na Instagramu, koje su vaše knjige kojima pribjegnete kad vas sustigne sumornost stvarnog svijeta? Veselim se čuti i vaše prijedloge ❤

Sve spomenute knjige na hrvatskom jeziku možete pronaći u knjižarama Znanje i Hoću knjigu, te u web shopovima izdavača. Knjige Marilene Dužman, osim u knjižarama, možete nabaviti direktnim kontaktom putem Facebook stranice autorice. Seriju knjiga o super junacima na engleskom jeziku, kao i omnibus Kronika Narnije (također na engleskom jeziku) možete pronaći u knjižarama Znanje, a pjesme po godišnjim dobima, koje je odabrala i uredila Allie Esiri, putem Book Depositoryja i sličnih međunarodnih online knjižara.

BOOK CLUB REPORT – VELJAČA, 2021.

Svemu lijepom dođe kraj pa tako i našem dvogodišnjem druženju u Hoću knjigu book clubu. Znam da se iz proteklih reportova to nije dalo naslutiti, ali kuhalo se to polako… Nije do vas, do mene je 😉 Iz raznoraznih osobnih razloga pala je odluka da podnesem neopozivu ostavku na mjesto voditeljice book cluba u Areni. Od sljedećeg mjeseca palicu preuzima netko novi, a book club susret u veljači bio je moj posljednji, što znači da je ovo moj posljednji report. Prije nego se bacim na priču o knjizi, iskoristit ću ovu priliku da se zahvalim ekipi iz Hoću knjigu na ostvarenju jednog sna i članicama book cluba koje, da sam sama birala, ne bih bolje izabrala. Book clubu u Areni želim još mnogo aktivnih godina, pod vodstvom „nove krvi” – vjerujem da će biti odlično ❤

Ima jedan ulomak iz knjige „Metoda Bullet Journal” autora Rydera Carrolla koji govori o snovima. Pokušavala sam pronaći citat, ali nije mi uspjelo pa ću parafrazirati. U načelu, snovi su ideal dokle god ih sanjamo. Kad ih dosanjamo, ostvarimo, često se pokaže kako nisu bili toliko savršeni koliko smo smatrali. I to je u redu. Bitno je ostvarivati jedan po jedan san, sve dok ne dođemo do onoga koji će u potpunosti ispuniti naša očekivanja. To može potrajati čitav život, ali poanta je u putovanju, a ne dolasku na cilj, zar ne? Ja sam već nekoliko svojih snova ostvarila, rijetki su ispunili sva očekivanja (ima jedan koji ih je i premašio), ali svi su bili iskustvo koje me nečemu naučilo. Jedan od takvih bilo je i vođenje book cluba. Vrijeme je za neka nova iskustva, neke nove snove i neke nove pothvate kojima se veselim. Vjerujem da će biti trenutaka u kojima će mi nedostajati, u kojima ću propitkivati odluku, ali to je život. Sigurna sam da je odluka koju sam donijela ispravna i za mene i za sve koje uključuje. No, bacimo se mi na našu posljednju book club lektiru.

O KNJIZI

Knjiga koju smo čitale i o kojoj smo pričale na sinoćnjem book club susretu putem Zooma, knjiga je koja je odjeknula svjetskom književnom scenom, knjiga koja je osvojila pola Bookerove nagrade (nagradu je podijelila s jednako diskutabilno kvalitetnom knjigom „Testaments” autorice Margaret Atwood), knjiga o kojoj se ne prestaje pričati, knjiga koju se javno hvali, a u privatnim porukama kudi. Da, to je „Djevojka, žena, drugo” autorice Bernardine Evaristo.

Dvanaest priča o dvanaest žena crnačkog porijekla, naoko povezane, ali u stvarnosti „niđe veze”. Svaka od njih bavi se nekom od tema, problema s kojima se susreću manjine u Britaniji, ali i u svijetu – rasizam, homofobija, transfobija, posljedice silovanja, umetnite što god vam padne na pamet. Svaka od tema „odrađena” je vrlo površno i vrlo isforsirano, do te mjere da izaziva vrlo negativne emocije kod čitatelja (barem kod nas koje smo prisustvovale sinoćnjem book club susretu). „Djevojka, žena, drugo” zaključno je dobila titulu knjige projekta, jer nam je svima bilo razvidno kako je pisana s osvajanjem kritike i nagrade kao svojevrsnim ciljem, bez literarne kvalitete i bez poante, odnosno poruke koja bi bila očekivana od djela koje se bavi suvremenim, teškim temama. Velika zamjerka je u izrazitoj nedopadljivosti protagonistica, s kojima se teško poistovjetiti i koje imaju vrlo odbojne karakteristike. Stil pisanja, koji sam od milja prozvala „boemski” (po uzoru na prvu knjigu koju sam čitala u tom stilu, „Manji smo boemi”), bez interpunkcije, s pokušajem balansiranja između proze i poezije, nije bio toliko težak za probijanje, iako meni osobno nikako nije išao uz temu i dinamiku djela. Opet, pokušaj izdizanja iznad „obične” literature.

Strašno nam je bilo žao kad nam je jedina članica koja je imala pozitivne dojmove o knjizi morala otkazati sudjelovanje na book club susretu, jer smo se jako veselile i ostale uskraćene za suprotno stajalište i argumente koji bi se suprotstavili našima.

Vjerojatno ste zaključili i sami, ali, da, knjiga nam se nikako nije svidjela i definitivno smatramo da nije vrijedna sve galame koja se oko nje digla.

ZAKLJUČAK

Pokreti za prava raznih manjina – rasnih, vjerskih, rodnih, seksualnih i svih ostalih – danas su glasniji nego ikada. Za očekivati je da se tim problemima bavi i umjetnost, naročito književna. No, u slučaju ove knjige, to nije napravljeno na pozitivan, zahvalan način. Žene koje su trebale biti jake, heroine, na kraju su završile na heroinu. Dobro, ne baš na heroinu, ali odlično je poentiralo rečenicu pa mi nemojte zamjeriti. U pitanju je bio kokain 🙂

Nikako ne smatram da nekome dugujem objašnjenje za svoje vlastite stavove o gore spomenutim pitanjima, no kako bih objasnila svoje mišljenje o temi knjige, moram se ograditi od bilo kakvih optužbi za nerazumijevanje i diskriminaciju. Naime, iako smatram da su prava manjina (sam izraz manjine mi se ne sviđa, jer donekle implicira da se radi o manje vrijednim ljudima, a ljudi su svi jednako vrijedni bez obzira na sve, zato ovo što sam napisala u nastavku kod mene nailazi na sasvim drugačije tlo – možda to elaboriram jednom detaljnije, ali zasad se nadam da ste shvatili što mislim) nešto što bi se trebalo podrazumijevati i za što se treba boriti, definitivno mi se čini da su često (naročito u knjigama posljednje vrijeme) vrlo nespretno iskorištavana. Kao da knjiga sama po sebi ima vrijednost samo zato što su glavni likovi pripadnici manjina, neovisno o samoj priči i kvaliteti same radnje. Osobno smatram da to na neki način degradira čitav pokret, no moje je mišljenje ionako da tog pokreta ne bi trebalo ni biti da živimo u normalnom svijetu. Opet ona moja utopistička crta… Knjiga „Djevojka, žena, drugo” nikako nije doprla do mene, jer smatram da je autorica stvarno unutra nabacala apsolutno sve tabue s kojima smo se susreli u posljednjih dvadesetak godina i pokušala time napraviti neku promjenu, no nije se posvetila samoj izvedbi pa smo umjesto emotivne, dirljive i poentirane zbirke priča, dobili hladan feministički manifest, koji zvuči kao puko nabrajanje. Šteta što smo u ovakvom tonu završile našu book club avanturu.

ŠTO DALJE?

Dalje svatko svojim putem 🙂 Novoj osobi koja će sjesti u paviljon Hoću knjigu knjižare u Areni krajem ožujka od srca želim svu sreću – bit će ti predivno ❤ Mojim curama želim pregršt predivnih knjiga. A ja… ja sam tu i moje osvrte čitat ćete i dalje 🙂