KEN KESEY – LET IZNAD KUKAVIČJEG GNIJEZDA

izdavač: Šareni Dućan

Petak navečer. Iako mi i duša i tijelo vape za odmorom i horizontalnim položajem pred ekranom na kojemu se vrti nova sezona omiljene serije (ako niste, obavezno pogledajte Locke&Key na Netflixu, ali prvo pročitajte stripove 😉 ), ja sjedim ispred laptopa i kuckam ovaj osvrt.

Knjigu sam pročitala prije nekih pola sata. Kako bi rekao naš Knjiški zmaj – izbila me iz cipela. Zapravo sam zbog njega i uzela ovu knjigu na čitanje. Kad sam ju ugledala na polici u knjižnici, sjetila sam se kako ju je imao na svom book clubu prije gotovo tri godine i kako ga je oduševila. To je bio glavni razlog zašto sam ju uzela na čitanje. Pa neka onda netko kaže da blogeri ne trzaju na preporuke drugih blogera 🙂

Mentalna institucija u Oregonu početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Odjel koji vodi „naci” sestra Ratched. Red se zna, rutina je ustaljena, svatko od osoblja i pacijenata zna svoju ulogu u mašineriji Sustava, kako nam priča gluhonijemi pripovjedač, Poglavica Bromden, jedan od dugovječnih pacijenata, visoki Indijanac po očevoj liniji. Otac mu je stvarno bio poglavica. Posljednji poglavica. Rutinu odjela razmrdat će novi pacijent, glasni, drčni, nametljivi i razmetljivi McMurphy – kriminalac koji je s radne farme zbog problema u ponašanju poslan na „uštimavanje” u bolnicu. Pokušavajući razbiti monotoniju Odjela, svim će silama nastojati probiti oklop zloglasne Glavne sestre (Ratched), izbaciti ju iz takta, sprijateljiti se s pacijentima, ali ujedno ih i oderati za koji dolar na kartama. McMurphyju će se prikloniti dobar dio tzv. akutnih pacijenata i pokrenut će pravu malu revoluciju, no sestra Ratched spremno će dočekati svaki njihov pokušaj. Čitava će buna eskalirati cjelonoćnim pijančevanjem uz „prijateljice noći” nakon čega će McMurphyjeva priča skrenuti u sasvim neočekivanom smjeru.

Iako okarakterizirana kao teška i sumorna, knjiga Let iznad kukavičjeg gnijezda meni je bila sve je samo ne to. Da, ispod površine se bavi teškim temama, o čemu ću pisati za koji trenutak, ali ton priče varira između šašavog i bizarnog u preko pedeset nijansi. Čitavo vrijeme navijate za te momke i nekako se potajno nadate da će preokrenuti Sustav iznutra, pobjeći, slomiti sestru Ratched i uz taktove nekog veselog rockabilly hita odšetati iz te sumorne ustanove u zalazak sunca. No, to se neće dogoditi. Jednim dijelom jer je dobar dio akutnih pacijenata dobrovoljno u toj ustanovi i sami osjećaju kako nisu spremni suočiti se s vanjskim svijetom. Pomislit ćete na onaj sindrom otete osobe, ili zatvorenika, koji nakon višegodišnjeg zatočeništva preferiraju sigurnost i rutinu zatvora, od nesigurnosti i nepoznatog vanjskog svijeta. I sve je to razumljivo, no ono što Ken Kesey pokušava dočarati svojim neobičnim, humorom prožetim romanom, miljama je daleko od crno bijele situacije zatočeništva u mentalnoj instituciji.

Često tumačen kao kritika političkog sustava (komunizma), Let iznad kukavičjeg gnijezda predstavlja borbu protiv autoriteta, Sustava, protiv nametnutih normi i ograničenja, jer – primijetit ćete – većina bolesnika nisu zapravo bolesni, nego jednostavno nesposobni uklopiti se u svijet „vani”. Oni su ispred svog vremena, reklo bi se, jer u knjizi se provlače ideje koje su u godinama pisanja ovog romana bile tek u povojima, poput seksualne revolucije, koja je svoj zamah dobila tek krajem šezdesetih. McMurphy i naš pripovjedač Poglavica, poput kauboja i Indijanca iz nekog starog vesterna, samo ovaj put na istoj strani, kako je to u pogovoru knjizi vješto istaknuo Damir Radić, vodit će juriš prema slobodi zahtijevanjem promjena učmalih rutina, vrijednosti i normi, postavljajući ono ključno pitanje „zašto?”.

Iako ključno u priči, pripovijedanje dugogodišnjeg pacijenta umobolnice, vidjet ćete, nije uvijek sasvim pouzdano. Tako ćemo kroz prekide u priči doznavati više o Poglavičinom djetinjstvu, ali i proživljavati njegove „epizode” fantazija i halucinacija, pri čemu ćemo dobiti dojam kako možda priča i nije onakva kakvom ju je on ispričao. Nepouzdani pripovjedač još je jedan fenomenalan dodatak ovom fantastičnom romanu.

Dugo sam zazirala od čitanja ove knjige. Let iznad kukavičjeg gnijezda jedna je od onih knjiga o kojima sam stvorila (nepravedno) mišljenje temeljeno na iskustvima drugih, na „rekla kazala” fragmentima koje sam čula (mahom o filmu) tu i tamo, iz čega se stvorila slika knjige koju nisam poletjela pročitati. Slično je bilo i s romanom Majstor i Margarita, no kad smo ju čitale na book clubu, toliko me oduševila da sam odlučila svim knjigama od kojih sam zazirala u prošlosti pružiti priliku. Tako je sada na red došla ova, a vjerujem da ću se uskoro baciti u potragu i za Kvakom 22, Draculom i Klaonicom pet.

Ukratko, Let iznad kukavičjeg gnijezda me oduševila. Nadmašila je moja očekivanja. Pripovijedanjem, radnjom, temama kojih se dotiče kroz priču, likovima, ali i onim realističnim elementima koji su obrađeni u knjizi, temeljeni na osobnom iskustvu samog autora, a koji su danas potpuno nezamislivi poput terapije elektrošokovima i lobotomije. Sve u svemu, jedan kompletan moderni klasik koji apsolutno preporučujem svima da pročitaju. Za film nemam preporuku, jer ga nisam gledala. Iako vjerujem da je odlična glumačka postava odradila fenomenalan posao, činjenica da ekranizaciju ni sam autor nije želio pogledati zbog izmjena koje su učinjene protivno njegovom mišljenju, trenutno me odbija od toga. Tko zna, možda kroz neko vrijeme, kad opet odlučim davati prilike 🙂

MANA PASS – VOLJA

izdavač: Put rukopisa

Prije nešto više od godinu dana, osvrt na Želju i Istinu završila sam rečenicom u kojoj objavljujem kako nestrpljivo čekam Dajaninu priču. Osvrt možete pronaći ovdje.

Dočekala sam Dajaninu priču. Ostavila me bez teksta. Marina i Nataša ostavile su me bez teksta. Opet.

Za razliku od Želje i Istine, nakon kojih sam trebala nekoliko dana da se dojmovi slegnu prije pisanja osvrta, osvrt za Volju pisao se sam još dok sam čitala knjigu. Odakle početi?

U večeri susreta pet prijateljica deset godina nakon mature, red je došao na Dajanu da ispriča svoj život nakon završetka srednje škole. Odselila je na fakultet u Split, no već na samom početku studija upoznala je Daria – konobara u kafiću s kojim je kemija eksplodirala. Veza s Dariom od početka je bila intenzivna, preko svake granice, do te mjere da je Dajana brzo odustala od fakulteta i krenula tražiti posao. Nakon konobarenja, strast i nastavak radnog vijeka pronašla je u studiju za aerobik. Ljubav, strast, opsesija, sve su to riječi koje nedovoljno opisuju odnos između Dajane i Daria. Brzinom svjetlosti, napredovat će do zajedničkog života pa i priči o braku. No, ono što je u svih sedam godina njihove veze također napredovalo, bio je otrov. Toksičnost, intenzivnost, nasilje i ekstremno nezdrava ovisnost jedne osobe o drugoj. Kosturi iz djetinjstva s jedne i nesigurnost s druge strane, u preko nekoliko situacija kulminirat će do granice života i smrti. No, bez brige, apsolutno ništa nije onakvim kakvim se čini dok čitate ovaj osvrt – ništa nije niti crno, niti bijelo, niti klišej, niti predvidljivo. Kompleksnost njihovog odnosa mislim da nikad nije opisana ni u jednoj knjizi.

Nakon neizbježnog prekida, stvari kreću nizbrdo za Dajanu. U vrtoglavom padu, dotaknut će dno na najgori mogući način – pokušajem samoubojstva. No, put do dna, kao i put nazad prema vrhu ono su što je tako plastično, tako realno, tako iskreno opisano u ovoj knjizi. Poput Želje i Istine, ni Volja nije knjiga koju je moguće „spoilati” – one opisuju stvarni život. Priče koje su koliko jedinstvene, toliko i univerzalne. Priče u kojima će svatko pronaći ili sebe, ili nekoga iz svog okruženja. Iz svog života. A život nema „spoilere”.

Prije pisanja ovog osvrta, pročitala sam svoj osvrt na Želju i Istinu. Bome, dobar dio komentara odnosi se i na Volju, no ovaj put gledam ih iz druge perspektive. Sad znam što očekujem od Marine i Nataše. A, opet, uspjele su me iznenaditi. Posebno ću naglasiti kako se ponovno vidi nemjerljiv napredak u pisanju, a pisati ovu knjigu sigurno nije bilo lako.

Volja je možda najveći zalogaj za dvije mlade spisateljice. Količina istraživanja koju su one provele kako bi napisale svoj treći roman, stvarno je impresivna. Stručna podrška koju su imale također, i ovim putem bih se i ja kao čitatelj zahvalila svima koji su sa stručne strane pomogli da Volja bude čim realnija, kako bi ju i mi „laici” shvatili. Jer, ovo je nešto što svi trebamo shvatiti.

Zamislite da sjedite na kavi sa svoje tri prijateljice. Odjednom se jedna od njih uhvati za trbuh i počne previjati od bola. Što ćete učiniti? Okrenuti glavu i nastaviti razgovarati s ostalim dvjema praveći se kao da se ništa ne događa? Ili ćete reći prijateljici u agoniji „daj se trgni, nije ti ništa”? Ne. Nećete. Jer ste i sami žena. Jer znate što proživljava. Ako ste muškarac, također znate, jer ste odrasli okruženi barem jednom ženom. Obgrlit ćete ju oko ramena i pitati ju treba li joj pomoć? Treba li tabletu? Ili liječnika? Možda samo prijevoz kući i društvo uz termofor s vrućom vodom i kilogramom čokolade? Nećete zakopati glavu u pijesak ni u kojem slučaju.

Slažem se, depresija nije uvijek tako lako prepoznatljiva. No, osoba koja se muči s bilo kakvom vrstom boli – psihičkom ili fizičkom – osjećat će se još gore ako joj kažete „trgni se, nije ti ništa”. Znam, jer sam i sama slušala upravo te riječi dok sam se borila s fizičkim bolom, onim opisanim u prethodnom odlomku. U djetinjstvu. Svaki mjesec. Ispostavilo se da je stanje ozbiljnije nego što se mislilo, ali ta osoba jednostavno nije razumjela. No, to nije opravdanje. To što ne osjećate tuđi bol, ne znači da boli išta manje. Isto je i s psihičkom boli. Vi ne vidite depresiju, možda ju niste doživjeli pa ju ne znate prepoznati, ali to ne znači da osoba koja se s njome bori ne treba vašu pomoć. Nisam osjetila razmjere depresije kao što je osjetila Dajana. Možda bih da nisam imala pored sebe osobu koja je u jednom periodu života prošla isto pa me razumjela i znala što treba reći da me natjera da se otvorim i da me izliječi svojim riječima i zagrljajem. Znam da nisam jedina koja se u ove posljednje dvije godine po prvi put susrela s takvim teškim osjećajima i osjećajem bespomoćnosti. No, sretna sam da nisam bila sama u svemu tome i da polako (još uvijek) nalazim izlaz iz toga. Sve zato što znam da ako ponovno osjetim kako me obuzima tama, imam svoje sunce koje će me iz nje izvući… odmah tu, nadohvat ruke.

Mnogi to sunce nemaju. Ili ga ne znaju prepoznati. Ili ih je njihova tama toliko preuzela da više nemaju snage potražiti ga. Mnogi su se s depresijom borili davno prije pandemije i potresa, a sve to samo im je pogoršalo borbu. Mnogi su tu borbu izgubili, naročito oni koje je ovo novo nenormalno zateklo i potpuno bacilo u ponor iz kojega nije bilo nazad. Stravične su brojke o samoubojstvima u Hrvatskoj. Još stravičnije u periodu od ožujka 2020. No, o tome se ne priča.

Vratimo se onoj kavi s prijateljicama otprije nekoliko odlomaka. Zamislite da se ta kava odvija pedesetih godina prošlog stoljeća. Da, onda bi možda i okrenuli glavu, pravili se da se ništa ne događa. Nešto što je netko nekada proglasio tabuom više ne mora biti. Pedesetih godina prošlog stoljeća menstruacija je bila tabu, žene su patile same u svoja četiri zida i na televiziji se nisu vrtjele reklame za tablete protiv bolova ili uloške. Uložaka nije ni bilo, kidale su se stare plahte, snalazilo se kako se znalo. Danas shvaćamo da je to normalna prirodna stvar, svi razumijemo da žene to boli i da nisu to birale. Ne gadi nam se kad slušamo o liječenju teško oboljele djece, tužni smo i želimo im pomoći. O raku pričamo otvoreno, tu smo za oboljele. Zašto onda toliko stigmatiziramo ljude s mentalnim problemima, zašto šutimo o tome, zašto nas je sramota pričati? Kako je jedna od prvih čitateljica Volje spomenula – kemija u mozgu je stvarna, ta bol je stvarna, zato lijekovi pomažu. To je bolest koja se liječi, kao i svaka druga. Depresija nije nešto što si umišljamo, način za traženje pažnje – upravo suprotno, ljudi koji se bore s depresijom rijetko kad će tražiti da budu u centru pažnje, prije će svoju bol kriti i ponašati se kao da je sve u najboljem redu. I upravo to je znak za uzbunu.

Način na koji su Marina i Nataša opisale Dajaninu borbu nešto je što svi možemo razumjeti. Kao što sam rekla, u knjizi ništa nije crno ni bijelo. Ja sam ispočetka optuživala Dajanine roditelje, njezinu cimericu što nije primjećivala, no kasnije sam shvatila da nema načina da oni znaju. Ne mogu znati. Oni nisu krivi. Za depresiju nitko nije kriv. Ne mogu vam opisati koliko sam naučila iz Volje. Umjesto da knjiga pažnju privlači bombastičnim dijalozima, napetom radnjom, scenama seksa i očekivanim klišejima, Volja je toliko kompleksan prikaz toksične veze dvoje ljudi od kojih nijedno nije onaj gori – oboje su toksični jedno za drugo jer su jednostavno krivi spoj, što uopće ne znači da za takve ljude ne postoji pravi spoj. Svatko do njih dvoje bori se s vlastitim demonima toliko snažno da jednostavno nemaju snage boriti se skupa… niti jedno za drugo. Mogu ja ovako u nedogled i svejedno vam neću moći dočarati slojevitost likova, njihovih demona, slojevitost Dajanine borbe i oporavka, niti važnost koju ova knjiga ima za naše društvo. Posebno za naše mlade. Posebno u ovo ludo vrijeme. Jednostavno ćete mi morati vjerovati na riječ.

Inače bih završila osvrt jedva čekajući Sofijinu priču, no mislim da Sofija može uzeti vremena koliko joj treba. Mislim da trebamo Dajani dati i vremena i prostora da se njezina priča čuje, jer trenutno mislim da ništa nije važnije od toga. Čitajte Volju, pričajte o njoj. Educirajte se. Pomozite nekome da pronađe izlaz iz tame. Kako bi rekla moja draga Nastja Kulović, svačija je priča važna, a možda baš vi možete pomoći nekome da ispriča svoju i tako krene na put oporavka.

LARA PRESCOTT – ČUVARICE TAJNI

izdavač: Znanje

Potaknuta maestralnim djelom Doktor Živago, ali i objavom CIA-inih devedeset i devet dopisa i izvještaja vezanih uz tajnu misiju Živago, Lara Prescott odvažila se na svoju vlastitu misiju dopunjavanja svih redigiranih imena i detalja u izvještajima fikcijom. Roman koji je nastajao godinama, svoje prve nagrade dobio je još u samim začecima, davne 2016. godine, kada je za prvo poglavlje ovjenčan nagradom Crazyhorse Fiction Prize.

Priča geografski prati dvije suprotne strane svijeta – na istoku pratimo ljubavnicu velikog pjesnika, prevoditelja i romanopisca Borisa Pasternaka, Olgu Ivinskaju, a na zapadu pratimo agentice, daktilografkinje i odmetnice američke Centralne obavještajne agencije (CIA-e). Radnja koja se proteže preko jednog desetljeća u prvim godinama hladnog rata, fokusirana je na ženske likove s obje strane svijeta.

Olga Ivinskaja majka je dvoje djece i zaljubljena u svog dugogodišnjeg ljubavnika Borisa Pasternaka, koji je pri samom dovršetku svog najvećeg književnog djela – romana Doktor Živago. Romana koji je neprihvatljiv sovjetskim vlastima zbog skrivene političke antisovjetske propagande. Zbog romana, Olga biva zatvorena u logor na tri godine, a njezina obitelj trajno gubi ikakvu sigurnost. Po dovršetku romana, nade za objavu u Rusiji jednake su nuli, no dobar glas daleko se čuje pa će se za objavu romana zainteresirati mnoge strane zemlje. Prvi među njima, jedini koji je Pasternakov rukopis uspio iznijeti iz Rusije i objaviti na talijanskom jeziku, bio je Giangiacomo Feltrinelli.

Za Doktora Živaga zainteresirat će se i CIA, čiji odjel za sovjetske poslove odluči pokrenuti tajnu misiju pribavljanja originalnog rukopisa na ruskom jeziku te njegovog krijumčarenja natrag u Rusiju, kako bi njegova distribucija među domicilnim stanovništvom uzdrmala temelje sovjetske politike. U centru misije naći će se došljakinja Irina, koja je s posla daktilografkinje u odjelu vrlo brzo napredovala do ključne osobe u čitavoj misiji, zatim Sally, iskusna špijunka i agentica, a onda i čitava ekipa daktilografkinja spomenutog odjela, svaka sa svojim posebnostima i talentima.

U prvom redu špijunska priča prepuna akcije, Čuvarice tajni puno je više od toga. Stavljajući u prvi plan žene i njihov položaj kroz pedesete godine prošlog stoljeća, Lara Prescott dotakla se vrlo važnih tema, koje su udarile temelje feminističkom pokretu kakav danas poznajemo. Tih su godina žene bile prvenstveno vezane uz kuću, ili ako su radile, onda su to bili upravo „niži” poslovi poput daktilografkinja, nemajući pravu priliku dokazati se pred muškarcima, iako su često intelektualno bile sposobnije i snalažljivije od njih. Daktilografkinje u Čuvaricama tajni pokazat će se iznimno važnima, ključnima u radu agencije, a glavne junakinje Irina i Sally pobit će sve stereotipe koji su do dana današnjeg ostali ukorijenjeni po pitanju položaja žena pedesetih. Također, autorica se dotaknula goruće teme današnjeg doba, koja je prije sedamdeset godina bila još veći tabu, a to je položaj LGBTIQ osoba u društvu. Naravno da su postojale LGBTIQ osobe i onda, ali bile su toliko marginalizirane, da bi i na samu sumnju da je osoba heteroseksualne orijentacije, ista bila stigmatizirana, ali i udaljena s radnog mjesta radi „zaštite ugleda” poslodavca. Pored ove dvije glavne „ženske” teme, Lara Prescott stvarno je obavila vrlo iscrpno istraživanje kako bi nam pružila čim detaljniji uvid u političke, gospodarske i društvene prilike tog doba, ali i kako bi nam približila položaj i ulogu umjetnosti – naročito one koja je propitkivala vrlo oštre političke režime.

Iako mjestimice vrlo spora, Čuvarice tajni osebujna je, opsežna i vrlo emotivna priča, koju zaista vrijedi pročitati. Od snažnih junakinja, suočenih s nemogućim izborima, preko politike i osude umjetnosti, do jedne pomno razrađene špijunske misije koja je udarila temelje modernoj Rusiji i to ni manje ni više nego knjigom, Čuvarice tajni ima sve – akciju, dramu, politiku, povijest, ali i jednu divnu, iako zabranjenu ljubavnu priču. Apsolutna preporuka.

KRYSTAL SUTHERLAND – KEMIJA SRCA

izdavač: Sonatina

Priča je to stara koliko i vrijeme: dječak upozna djevojku, zaljube se, ali jedno od njih (ili čak oboje) nosi težak teret koji staje na put njihovoj ljubavi. Svim silama i čistom mladenačkom tvrdoglavošću nadići će sve teškoće i doći do sretnog kraja – koji ne mora uvijek biti onakav na kakav smo navikli.

Pisali su nam o tome (i još uvijek pišu!) John Greene, Jennifer Niven, Nicola Yoon, Rainbow Rowell te mnogi drugi, a sada im se pridružila i debitantica Krystal Sutherland.

Henry Page ima sedamnaest godina i upravo je ušao u završnu godinu svog srednjoškolskog obrazovanja. Plan je odavno skovan: s čim manje stresa završiti srednju školu i upisati neki fakultet. Nije vrsni matematičar, niti sportaš pa se snalazi s onime što ima – prilično je vješt u pisanju pa konačno, nakon godina marljivog truda, dobiva mjesto urednika školskih novina. No, to mjesto morat će dijeliti s novom curom, koja mu je već zapela za oko.

Grace Town prebacila se u Henryjevu školu nakon traumatičnog događaja, prometne nesreće u kojoj je izgubila nekog važnog, a ona ostala teško povrijeđena. U sredinu se uklapa neurednom frizurom, preširokom muškom odjećom i držanjem postrani. Upravo time istaknula se u Henryjevim očima.

Ono što je počelo kao prijateljstvo, uskoro prerasta u nešto više, nešto komplicirano, nešto srceparajuće, nešto s toliko prtljage da nema tog tinejdžera koji bi ju mogao (pod)nositi. No, Henry nije običan tinejdžer.

Kroz mukotrpni labirint odnosa između Henryja i Grace probijamo se suzama i smijehom prema sretnom kraju, no imajte na umu da sretan kraj ne uključuje uvijek „živjeli su zajedno, sretno, do kraja života”. U stvarnom životu, sretan kraj pitanje je naše vlastite percepcije i vrlo često postane samo jedan lijepi, novi početak.

Priča je to stara koliko i vrijeme, ali opet posve drugačija. Kad mislite da ste vidjeli sve, na scenu stupi Krystal Sutherland i pobrka sve lončiće. Emocije pršte iz svakog dijaloga, njihovi osjećaji vam teško sjedaju na srce, plakali biste s njima i zbog njih, tješili ih, no muke s kojima se susreću protagonisti ove priče svojom bi težinom shrvale i odrasle ljude. Tinejdžeri su posebna sorta – nisu još sasvim odrasli, a daleko su od djece. Iako nam se njihovi problemi ponekad čine bezazlenima, ne treba ih podcjenjivati, naročito one koje se tiču srca. No, osim klasičnog loma srca, u „Kemiji srca” teža je priča koja prati gubitak i nemogućnost pomirenja s njime. Kada nam osoba, koja nam je veći dio života bila doslovce sve na svijetu, bude oteta u tren oka, teško se pomiriti s gubitkom, a osjećaj krivice ponekad se čini jedinim ispravnim osjećajem, jer ne zaslužujemo izaći iz začaranog kruga tuge. Krivnja preživjelih, tako ga zovu. Ovdje je krivnja podignuta na drugu razinu, onu tinejdžersku, s naglašenim emocijama na pragu odraslosti, a opet toliko bazičnim da želimo samo zagrliti tu (ne više sasvim) djecu i držati ih dok ne prođe. Uz pregršt modernih referenci, dovitljive i zabavne dijaloge, pravi vrtlog emocija i jednu pitku, ali istovremeno srceparajuću priču, Krystal Sutherland pokrila je sve fronte i servirala nam klasičnu YA priču ovijenu jednim sasvim novim ruhom i vjerujem da od ove autorice možemo još puno očekivati.

P.S. Poantu ove “potresne” Polone na fotografiji , koja je k meni stigla u komadićima, a sada je ponovno sastavljena, shvatit ćete kad pročitate knjigu 😉 A borovnice su tu samo zbog boje 😀

LJETNA „MA BIT ĆE OK” TURNEJA

Prošli tjedan imala sam privilegiju moderirati dva predstavljanja knjige mog dragog prijatelja Domagoja Kneževića. Knjigu smo po prvi put predstavili davno, davno, još u listopadu prošle godine, u našem predivnom samoborskom Centru za mlade, no nakon toga sve je stalo. Nesretna korona zaključala nam je sva događanja i stisnula pauzu na knjiška druženja. Srećom, početak ljeta donio je blaže mjere i knjiga „Ma bit će ok” konačno je dobila priliku da se približi čitateljima diljem Hrvatske. Domagoj ju je vodio sve do Korčule i Splita, a provela se lijepo i u Rastokama. Na posljednja dva druženja prije ljetne stanke poveli su i mene – u Zagreb i u Bjelovar.

U Zagrebu smo se družili u poznatom mjestu za knjiške promocije – knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović u srcu grada. Uz šačicu najvjernijih i najhrabrijih čitatelja, „prodivanili” smo o počecima Domagojevog pisanja (što je jedna vrlo zanimljiva i romantična priča), o njegovom blogu Take a Break i kolumnama koje piše za portal Miss7 te o putu od tjednih kolumni do prve ukoričene knjige. Za knjigu je izdvojio pedesetak kolumni, koje kao zajednički nazivnik nose pozitivu, smijeh i frazu „ma bit će ok”. U jeku prvog lockdowna, kada je Domagojev posao turističkog vodiča stavljen na čekanje, autor je odlučio sjesti sa svojim riječima i dogovoriti objavljivanje knjige. Mukotrpan posao, koji istovremeno usrećuje, potrajao je pola godine i na jesen 2020. ugledali smo naslovnicu knjige koja nam je na pragu najgoreg vala do tada poručivala da će sve biti ok.

Teme koje Domagoj pokriva u svojim kolumnama vrlo su šarolike i pokrivaju od politike, aktualnih događaja sve do obiteljskih crtica iz svakodnevnog života. Ono što je zajedničko kolumnama objedinjenima u knjizi jest činjenica da ćemo se svi prepoznati barem u nekolicini, ako ne već u svima. Prožete britkim humorom (često i na vlastiti račun), pronicljivim komentarima na moderne trendove i riskantnim osvrtima na situacije iz obiteljskog života, Domagojeve će vas priče zagarantirano nasmijati i na trenutak vam pružiti odmak od ponekad tmurne svakodnevice.

Kako to obično biva, na predstavljanju smo se dotakli i inspiracije za Domagojeve kolumne, njegove vječne pozitive i planova za budućnost, a nerijetko se tu nađe i komentara na aktualne događaje. Iako se vodimo nekakvim okvirnim hodogramom, kad su u kombinaciji Domagoj i srdačno vaša, spontanost je ono što je u prvom planu.

Sljedeća postaja, već idući dan, bio je predivni Bjelovar. Istina je što kažu – u manjim mjestima sve je ljepše. Daleko do toga da nam u Zagrebu nije bilo lijepo, ali ono što smo doživjeli u Bjelovaru nadmašilo je apsolutno sva očekivanja. Skoro mi je došlo da ponovno aktiviram Instagram samo kako bih pohvalila organizaciju i podijelila dojmove nakon bjelovarskog gostovanja, no nadam se da će i ovo biti dovoljno 🙂

Dočekani smo kao zvijezde, uz piće i hranu, dobili smo vođeni obilazak Narodne knjižnice Petar Preradović, koja je jedna od najljepših u državi i rado bih ostala zaključana u njoj preko noći. Rekla sam i prisutnima: ako se ikada budem selila iz Samobora, bit će to u Bjelovar i bit će to zbog knjižnice. I zbog Boho parka. Ljudi moji, kakav je to divan park. No, vratimo se na trenutak knjižnici. Točnije, ljudima koji rade u njoj. Osim što je organizacija gostovanja tekla kao po loju, divna Lucija koja nas je dočekala bila je domaćica i pol – hvala na višnjevcu kojeg možda ne bih smjela spomenuti 😉

Samo predstavljanje bilo je san snova. Vrijeme nas je poslužilo, ambijent je bio kao iz bajke, a publika za poželjeti. Poseban pozdrav Renati i njezinoj prijateljici kojima smo uljepšali grozan dan, ekipi za stolom s pivom i nogama na stolcu 😉 te gospodinu Vladi – umirovljeniku koji je redoviti posjetitelj knjižnice i koji svoje umirovljeničke dane provodi čitajući, što je #goals svakog radno aktivnog ljubitelja knjige.

Kad maštate i sanjate o tome kako bi izgledao vaš idealan posao, rijetko to uspijete doživjeti na javi. Mi jesmo. Kad je Domagoj rekao: „Zamisli da živimo od ovoga, ja pišem ti moderiraš, ti pišeš ja moderiram i da nam je to posao.”, nisam mogla prestati razmišljati kako bi upravo to bila karijera iz snova za nas oboje. Naročito kad preko nekoliko puta dobijemo kompliment da smo idealan duo za takve stvari. I, naravno, kad bismo svako malo mogli taj svoj posao raditi u Bjelovaru 🙂

Čitavim putem nazad do Samobora bili smo pod dojmom. Iduće jutro bili smo pod dojmom. Ne znam za Domagoja, ali ja sam i sad, dok ovo pišem pod dojmom. Bilo je stvarno prekrasno.


Volim sate koje provedem za laptopom prevodeći. Volim biti tu za svoju djecu i pratiti njihov put kroz školske obaveze i dosadu kad nastupi preko praznika. Obožavam ljenčariti na kauču čitajući. Ali da mi se pruži prilika za jedan posao koji bih radila do kraja života, bilo bi to moderiranje knjiških druženja. Taj adrenalin, ta energija, razgovori o knjigama… i moja urođena brbljavost… to je nešto što me posebno usrećuje. Hvala Domagoju na pruženim prilikama da malo još dosanjam taj san, hvala prekrasnoj ekipi iz Bjelovara na tome što smo se osjećali kao doma i hvala nekim tamo silama što su me daleke 2015. izbacile iz žrvnja kojemu nikako nisam pripadala i usmjerile prema ovome čega danas imam prilike biti dio. Otići će i ova korona pa ćemo se češće družiti na knjiškim predstavljanjima. Ma bit će ok 😉

*fotografije sa zagrebačke promocije, uključujući ovu posljednju, ljubazno je snimio fotograf Vedran Tolić, a fotografije s bjelovarske promocije osigurali su vrijedni djelatnici Narodne knjižnice Petar Preradović – hvala vam ❤

EMILY GRIFFIN – SVE ŠTO SMO IKAD ŽELJELI

izdavač: Znanje

Lyla Volpe ima šesnaest godina i pohađa drugi razred elitne srednje škole u Nashvilleu. Jedna je od malobrojnih učenika koji uz stipendiju imaju priliku ići u školu rezerviranu samo za djecu iz najbogatijih obitelji. Kao i svaka srednjoškolka, ima svoju simpatiju, maturanta Fincha Browninga, čiji su roditelji postali besramno bogati nakon što je otac prodao svoju tvrtku. Lažući ocu kako ide učiti kod prijateljice, Lyla se iskrade na tulum Finchevog najboljeg prijatelja Beaua, znajući da će Finch biti tamo, iako u pratnji svoje djevojke Polly. No, ta zabava neće završiti onako kako se nadala. Nakon previše pića i nesvjestice zbog koje se ne sjeća ničega, po Lylu će doći otac i svjedočiti prvom pijanstvu i mamurluku svoje kćeri. Istovremeno, na drugom kraju grada, Fincheva će majka Nina u toaletu elitnog restorana, gdje je sa suprugom Kirkom prisustvovala dobrotvornoj večeri, od svoje zaklete neprijateljice doznati groznu istinu – njezin sin fotografirao je i prijateljima putem Snapchata poslao fotografiju pijane, onesviještene djevojke u izazovnoj kratkoj haljini, razgolićene dojke. Ta je djevojka Lyla Volpe, a komentar uz fotografiju rasistički napis koji sugerira njezino miješano podrijetlo.

Lavina koja će uslijediti bit će tipičan obračun razmažene bogate elite i radničke klase, djece koja se žele uklopiti u sredinu i djece koja smatraju da su im sve privilegije bogomdane, savjesti roditelja koji se još sjećaju kako je izgledao život prije novca i roditelja koji smatraju da novac rješava sve probleme. Priču pratimo iz perspektive triju likova – Fincheve majke Nine, koja je potekla iz radničke klase i tek udajom za Finchevog oca ušla u svijet novca, no putem nije izgubila svoje korijene, savjest i traume iz prošlosti; Lyle, koja se svim silama želi uklopiti u mondeno društvo, makar pod cijenu zataškavanja očitog rasističkog i seksualnog uznemiravanja; te Lylinog samohranog oca Toma Volpea, vrijednog i poštenog stolara, koji nije spreman prodati svoju kćer niti svoj integritet za mito bogataške obitelji koja svog sina želi spasiti od ljage koja bi mu mogla uništiti blistavu budućnost.

Nisam ovo očekivala kad sam uzela knjigu na čitanje. Stvarno nisam. Očekivala sam neku „feelgood” priču, koja će završiti ljubavnim hepiendom. No, ono što sam dobila daleko je dublje i aktualnije nego što sam mogla očekivati. Iako fokusirana na tipični američki bogataški elitizam, sa svim klišejima kojih se možete sjetiti iz američkih tinejdžerskih serija koje prate bogate obitelji, mnogo je toga u njoj što je primjenjivo na ostatak svijeta (pa i naše podneblje), s obzirom na umreženost, tehnologiju i sve moguće pritiske kojima današnji tinejdžeri izlažu sebe i jedni druge.

Mislim da nikada nije bilo teže odrastati nego danas. Na svakom koraku moraš paziti što radiš, što govoriš i koga gledaš, jer nikad ne znaš čija je kamera mobitela uperena u tebe. Kad se sjetim naših srednjoškolskih dana, ne mogu prestati zahvaljivati sreći, sudbini, bilo čemu,što tada nisu postojali mobiteli s kamerom. Mogli smo uživati, ali i raditi gluposti, bez straha da će to doći do naših roditelja, ili da će nas se sramotiti po školi. Bila je naša riječ protiv tračeva. Koliko je to dobro, a koliko nije, pitajte me za koju godinu kad moje starije dijete krene u srednju školu. No, popiti koju čašicu više i zaspati na tuđem krevetu nije grijeh. Grijeh je iskoristiti takvu osobu, makar „samo” za fotografiju s obnaženom dojkom i zadignutom haljinom. Grijeh je obnažiti zaspalu djevojku, a kamoli fotografirati ju i tu fotografiju proširiti mrežama. I to je za svaku osudu. A da ne spominjem nešto gore od toga…

Priča koju nam autorica pripovijeda u ovom romanu pokazuje da u takvim situacijama postoje oni koji su „jednakiji” od drugih i da je pravda često spremna zažmiriti na jedno oko i ispružiti dlan u iščekivanju isplate. Nažalost, to je postalo toliko uvriježeno, da svi to smatramo normalnim i iznenadimo se kad neki bogataš, političar, slavna osoba bude optužena za počinjeni zločin. Zar smo dotle stigli? Zar smo stvarno toliko nisko pali da nam je normalno da se bogati nekažnjeno izvuku? Da, jesmo i Emily Griffin nam je to jasno pokazala na jednom zornom primjeru. Na primjeru majke koja svim silama želi zadovoljiti pravdu, makar nauštrb svog djeteta; na primjeru oca koji je spreman učiniti sve samo da sačuva ugled imena i obitelji, makar gazio preko „običnih” ljudi na putu do tamo; na primjeru tinejdžera koji su spremni do grla se zakopati u laži samo da bi izbjegli kaznu ili bili prihvaćeni u društvu; na primjeru poštenog radnika koji ne odustaje od borbe za pravdu, svjestan da se bori s vjetrenjačama.

Sve što smo ikad željeli nije lagano štivo, naročito ako ste roditelj. Ne dajte da vas zavara prekrasna naslovnica. Teško je i parat će vam utrobu kad pomislite da bi isto to moglo jednog dana dočekati vaše dijete. Nije zloba vezana samo uz novac, djeca znaju biti zlobna radi pažnje, „lajkova”, popularnosti, a roditelji su često prezauzeti da vide kako im djeca grabe u krivom smjeru… ili, što je češće, prešutno to odobravaju.

Da, nikad nije bilo teže odrastati nego danas… ali isto tako nikad nije bilo teže biti roditelj nego danas, a Emily Griffin nas je na to podsjetila ovom odličnom pričom. Makar, malo sam više očekivala od kraja… nešto konkretnije, nešto opipljivije, nešto što će mi pružiti zadovoljštinu. No, znate što? Život nije takav. U životu ovakve priče često nemaju zadovoljavajući kraj. Ponekad ga uopće nemaju. U stvarnom životu žrtve se godinama bore s traumom i oporavljaju, često ne nalazeći načina da nastave s normalnim životom. Zato ni ova priča ne treba imati kraj koji će nama pružiti zadovoljštinu, iako je fiktivna. Treba nas potaknuti na razmišljanje o tome što mi kao društvo, kao roditelji, kao obrazovni sustav možemo učiniti da spriječimo barem jedno dijete da bude zlostavljač i spasimo barem jedan mladi život od desetljeća terapije i borbe za normalan život. I ne, ovo nije preuveličavanje, ovo se događa oko nas i ne smijemo zatvoriti oči pred time – zbog naše djece.

ASTRID LINDGREN – PIPI DUGA ČARAPA

izdavač: Znanje

Moj prvi susret s crvenokosom Pipilotom Viktualiom Zavjesić Pepermintom Efraimovom Dugom Čarapom bio je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Na televiziji se prikazivala kultna serija iz 1969. godine s jedinstvenom Inger Nilsson u glavnoj ulozi. Vesela, zabavna i prepuna humora koji je toliko blizak djeci… jedva se čekala svaka sljedeća epizoda.

fotografija preuzeta sa stranice http://www.kino.de

Prvi susret s knjigom Pipi Duga Čarapa imala sam nekoliko godina kasnije, u četvrtom razredu osnovne škole. Knjižnice grada Zagreba organizirale su sudjelovanje u međunarodnom kvizu naziva Knjige grade mostove, a zadatak je bio pročitati osam zadanih knjiga te pristupiti ispitu. Ne sjećam se svih osam naslova, no sjećam se da je Pipi bila jedan od njih. Pročitala sam svih osam knjiga i došla u knjižnicu na ispit. Ispit je zapravo više izgledao kao popunjavanje pristupnice, jer je trebalo upisati imena autora i naslove knjiga koje smo pročitali na formular. Iako sam znala do u detalje prepričati sve knjige, naišla sam na problem. Ne s Pipi konkretno, nego s Pinokijom – naime, nisam se ni za što na svijetu mogla sjetiti imena autora Pinokija. Ovo što ću sljedeće napisati, tajna je koju sam čuvala dvadeset i osam godina. Prepisala sam. Djevojčica preko puta mene držala je svoj formular podignut u zrak i uspjela sam vidjeti ime koje me je mučilo. Neću nikad u životu zaboraviti da je Pinokija napisao Carlo Collodi 😀 Na kraju sam pobijedila na kvizu i kao nagradu dobila dvije knjige, a djevojčica koja je za to zaslužna, od koje sam prepisala, danas je spisateljica koja iza sebe ima pet objavljenih romana i jednu slikovnicu za djecu. Hvala, Tina Primorac 🙂

O KNJIZI

Pipi Duga Čarapa prati dogodovštine neobične djevojčice, čiji je otac, pomorski kapetan Efraim Duga Čarapa, nestao na moru i nasukao se na otok u Južnom moru te tamo postao kraljem. Zato Pipi živi sama u Vili Pipinovac, u neimenovanom danskom gradiću. Ustvari, ne živi sama – društvo joj prave njezin konj i majmunčić. Tomica i Anika njezini su susjedi i vrlo brzo se sprijatelje s neobičnom djevojčicom te počnu dane provoditi u nezaboravnim avanturama s Pipi. Svako poglavlje posebna je avantura, a nestašluka i smijeha ne nedostaje, kao ni vrlo važnih poruka.

Uživala sam u ponovnom čitanju priča o nestašnoj djevojčici s velikim srcem. Iako bi odraslima Pipino ponašanje moglo biti čudno i neprihvatljivo, ono je upravo ono za što smo svi kao djeca željeli imati hrabrosti i slobode. Pipi je jedinstven primjer neograničene dječje mašte, nesputane pravilima i normama odraslih i društva, nedosanjani san svakog djeteta. No, Pipi je uza sve to izrazito osjećajna, moralna i liberalna djevojčica, koja nema predrasuda ni prema kome i sve jednako prihvaća, dijeleći ljude samo na dobre i zločeste – iako će i tim zločestima dati jednaku priliku da prijeđu na stranu dobrih. S tim na umu, jasno je kako je Pipi bila daleko ispred svog vremena, a daleko je i ispred našeg. Definitivno smatram kako bi ovo trebala biti obavezna literatura svakog djeteta danas, naročito u vremenima prezasićenosti tehnologijom i kronične degradacije dječje mašte. A ni nama odraslima ne bi škodilo podsjetiti se koliko se sreće i zabave krije u dječjoj mašti i da ne bismo smjeli sputavati niti našu niti onu naše djece – štoviše, pravo je vrijeme za poticanje mašte i kod nas i kod njih. Bijeg od stvarnosti nikada nije bio potrebniji, a kamo je ljepše pobjeći nego među stranice knjige. Kako je i sama Astrid Lindgren rekla, „Želim pisati za čitateljstvo koje može stvarati čuda. Kad čitaju, djeca stvaraju čuda. Zato djeci trebaju knjige.”

BIBLIOTEKA STRIBOR U NOVOM RUHU

Uz Pipi, Aniku i Tomicu odrastale su generacije, a uz novo, potpuno izdanje, odrastat će još mnoge. Novo izdanje kultnih priča obuhvaća sve tri objavljene knjige o Pipi u jedinstvenom uvezu, popraćene izvornim ilustracijama Ingrid Vang Nyman. Konačno, po prvi put imamo priliku čitati cjelovit tekst, budući da su priče o Pipi u prošlosti bile prilično cenzurirane. Naime, dogodovštine i ponašanje protagonistice nailazilo je na žestoke osude društva, jer su predstavljale prijetnju nevinom duhu djece tog doba, „nagovarajući” ih na nepodopštine te „pravdajući” nestašluk i bezobrazluk. U prvom prijevodu Pipi Duge Čarape na hrvatski jezik, davne 1973. godine, iz knjiga je izbačeno čak devet poglavlja, dok su u zadržanim poglavljima brisani ili mijenjani određeni ulomci. Neka od izbačenih poglavlja vraćena su u kasnijem prijevodu 1996., no do ovog izdanja nije postojao cjelovit prijevod na hrvatski jezik. Više o razlozima za to, ali i o predivnoj spisateljici koja stoji iza nezaboravne Pipi, pronaći ćete na samom kraju knjige, u tekstu prevoditelja Edina Badića.

Uz novo izdanje Pipi Duge Čarape, koja je perjanica prvog vala novog ruha legendarne biblioteke Stribor, na policama knjižara možete pronaći još jedan legendarni dječji klasik – Blizanke Ericha Kästnera te novo izdanje već poznate knjige Deborah Ellis Djevojčica iz Afganistana. S predivnim, novim naslovnicama i novim prijevodima, nezaboravne knjige koje su obilježile naša djetinjstva, spremna su obilježiti i ona naše djece. Kod mojih već jedno čita Pipi, a drugo Blizanke – doslovce su mi ih istrgnuli iz kartona čim su stigle – Pipi sam morala uzimati na čitanje dok spavaju ili se igraju 🙂 Savršena štiva za ljetne praznike. Iskreno se veselim i ostalim naslovima, koji će nam u bližoj budućnosti stići u novom ruhu biblioteke uz koju smo odrastali.

„BORBA” TITANA – ZAJEDNIČKI OSVRT NA DVA POPULARNA NASLOVA

Odmah na početku nameće se pitanje – zašto zajednički osvrt?

Otkako posuđujem knjige iz knjižnice, imam pravilo: knjiga posuđena iz knjižnice ne ide u spavaću sobu na „krevetno” čitanje. Ta je praksa dodatno naglašena tijekom posljednjih godinu i pol. Knjigu iz knjižnice čitam tijekom dana, u dnevnom boravku, a navečer pred spavanje (i u rijetkim, jaako rijetkim trenucima ujutro nakon buđenja) čitam knjigu iz vlastite kolekcije, ili Kindle. Tako se posljednjih dana „potrefilo” da istovremeno čitam upravo ove dvije knjige o kojima danas pišem. Počela sam ih i završila otprilike u isto vrijeme, a kako imaju natruhe zajedničkih točaka, odlučila sam ne razdvajati ih čak ni za potrebe osvrta.

Krenimo redom, naravno od „dnevne” knjige 🙂

JOE HILL – NOS4A2

izdavač: Hangar7

Još kao djevojčica, Victoria McQueen otkrila je da posjeduje izniman dar – uz pomoć svog vjernog bicikla može stvoriti most koji će ju odvesti do izgubljenih stvari. Sve je počelo onog ljeta kad je stotinama kilometara daleko od kuće za svega nekoliko minuta pronašla majčinu izgubljenu narukvicu. Dječja mašta nema granica, no kako je Vic odrastala, mašta je polako dobivala etiketu ludila i Vic je odustala od mosta. No, ne prije nego što je odlučila potražiti zloglasnog Charlieja Manxa, svojevrsnog metuzalema koji desetljećima otima djecu za koju se vjeruje da su mrtva. Kao sedamnaestogodišnjakinja posljednji će put iskoristiti svoj most i potražiti Manxa u njegovom domu, odakle će jedva izvući živu glavu i tako postati jedino dijete koje je umaklo zloglasnom otmičaru i ubojici djece. Manx i njegova Utvara, Rolls Royce klasik iz 1938., godinama su neuhvatljivi, sve dok konačno, početkom dvadeset i prvog stoljeća Charlie Manx ne dopadne šakama pravde. Star i onemoćao, bez svoje Utvare, Charlie broji svoje posljednje sate u zatvorskoj bolnici. A onda izdahne. Na njemu izvrše autopsiju, nakon koje tijelo Charlieja Manxa misteriozno nestane. U isto vrijeme Vic počinje primati misteriozne telefonske pozive od djece iz Božićne zemlje – mjesta na koje Charlie Manx odvodi svoje žrtve. Kada Manx krene u osvetnički pohod, na meti će biti Victorijin sin Wayne, a to znači da su ulozi daleko viši. U priču će se uplesti i FBI, a Victoria će od majke zabrinute za sina postati glavna osumnjičena. Potraga za Wayneom bit će borba s vremenom, ludim otmičarem i vlastitim zdravim razumom.

Ah, Joe Hill. Srednje dijete i stariji sin velikog Kralja. Čovjek koji me bezuvjetno i vječno kupio stripovima Locke&Key. Da se razumijemo, obožavam Stephena Kinga, no Hillovo pisanje ima jednu dodatnu dimenziju. Modernu komponentu. Nešto što ga stavlja pedalj ispred oca. Dinamika. Kingove knjige prilično su spore, no rijetko tko mu to može zamjeriti kad uzmemo u obzir vještinu kojom piše i raspon njegove poremećene mašte koju obožavamo. No, Joe Hill tu je malo moderniji i shvaća da čitatelju treba zarobiti pažnju konstantnim prevratima i brzom radnjom. Iako se ne radi o priči koju mahnito čitate i zadržavate dah dok vam lice ne poplavi, zamjetno je brža od Kingovog tempa. Veliki plus.

Svjetovi koje su likovi iz svojih umova sposobni pretočiti u stvarnost, sve su samo ne idealni. Ne dajte da vas zavara ime Božićna zemlja, znam da zvuči idilično. Likovi prepuni mana, rekla bih sj***ni, ali ne smijem pa ću reći oštećeni, također su nešto što smo navikli susretati kod oca, ali Joe Hill ih predstavlja na sebi svojstven način. I ne, nisam namjeravala da ovo preraste u uspoređivanje oca i sina, daleko od toga. Htjela sam samo približiti majstorsko pisanje Joea Hilla onima koji, poput mene do prošle godine, nisu imali doticaja s njegovim radom. Od svih romana Stephena Kinga koje sam čitala, uvijek su mi najdraži bili oni s paranormalnom komponentom pa neće biti iznenađenje kad kažem da me NOS4A2 oduševila.

Priča pokriva dugačak vremenski period, ništa ne nedostaje, sve je savršeno objašnjeno i zaokruženo. Znam da ima onih koje kraj nije pretjerano oduševio, no ja smatram da je idealan i da savršeno daje pečat čitavoj priči. Čista petica od mene.

V.E. SCHWAB – NEVIDLJIVI ŽIVOT ADDIE LARUE

izdavač: Sonatina

Adeline LaRue rođena je u jednom francuskom selu krajem sedamnaestog stoljeća. Znatiželjna djevojka daleko je ispred svog vremena u kojemu se od žene očekuje da se uda u određenoj dobi i rađa djecu. S dvadeset i tri godine, Adeline je već prestara za udaju pa joj kao zadnju priliku „namjeste” udovca s malom djecom kao „utjehu”. No, Addie se ne želi udati. Ne želi postati rob učmalog seoskog života. Želi istraživati – sebe, ljude, svijet. Želi vidjeti dalje od sajma u obližnjem gradiću, na koji je tako rado putovala s ocem kao djevojčica. Usprkos savjetima lokalne „vještice”, Addie u noći svoje udaje pobjegne i zazove bogove… No, bogovi koji se odazivaju nakon što padne mrak, nisu bogovi s kojima treba imati posla, govorila joj je Estele. Svejedno, Addie je očajna i odluči sklopiti pogodbu s bogom mraka koji se odazvao na njezin poziv. U zamjenu za slobodu i život bez vezivanja, obećat će mu svoju dušu u onom trenutku kad joj njezin dio pogodbe dosadi.

Tako će Addie lutati svijetom stoljećima, od mjesta do mjesta, od države do države, od kontinenta do kontinenta, upoznavati će razne ljude, sudjelovati u raznim ratovima, svjedočiti velikim prekretnicama u ljudskoj povijesti, no neće moći ostaviti trag. Što god dotakne, ostat će nepromijenjeno. Koga god upozna, zaboravit će ju u trenutku kada odvrati pogled od nje. Neće moći izgovoriti vlastito ime. Zaljubljivat će se u ljude koji će ju idućeg jutra zaboraviti, ali se opet zaljubiti u nju sljedeće večeri. Stoljećima će Addie živjeti na rubu postojanja, priželjkujući da je se netko sjeća. Netko osim Luca – boga mraka s kojim se pogodila, a koji ju posjećuje na godišnjice sklapanja pogodbe u nadi kako će baš ta obljetnica biti ona u kojoj će Addie odustati. No, čisti inat i prkos vodit će Addie dalje kroz godine, sve dok jednog sasvim običnog dana u ožujku, tristo godina nakon sklapanja pogodbe, ne upozna Henryja. Henry Strauss bit će prva i posljednja osoba koja će se sjećati Addie LaRue. Upoznavajući Henryja, Addie će polako otkrivati tajnu iza Henryjevog sjećanja, a ta tajna sve je samo ne lijepa slučajnost.

Nevidljivi život Addie LaRue jedna je od „najhajpanijih”, „najnajavljivanijih”, općenito sve „naj” knjiga prošle godine. Mjesecima je doslovce bilo nemoguće otvoriti Instagram, a da neki post o toj knjizi ne iskoči. Jasno je da se prijevod čekao kao što ozebli čekaju sunce… ili da budemo vjerniji trenutnoj situaciji – kao što prekuhani čekaju klimu 🙂

Logično je za pretpostaviti kako sav taj silan hype neće pomoći reakcijama na knjigu. Zašto? Zato što postoji hrpa ljudi kojima hype ubije volju za čitanjem, ili pokvari dojam o knjizi. Ja sam jedna od tih. Neke od knjiga koje su iskakale iz paštete mjesecima oko vremena njihovog izdavanja još uvijek nisam pročitala. Prijelazi… Djevojka iz močvare… Daisy Jones i šestorka… Ima ih. Nevidljivi život Addie LaRue također je među njima. No, kako sam i sama djelomično bila „nahajpana” na nju, odlučila sam ju ipak pročitati relativno brzo… brzo u odnosu na ove gore spomenute 🙂

Addie je bila moj prvi susret s hvaljenim pripovijedanjem V.E. Schwab. U kombinaciji s prijevodom Jelene Pataki, knjiga je literarni užitak. Ideja, izvedba, detalji – sve je na mjestu. Likovi gotovo opipljivi. Reklo bi se bez mane. No, znamo da u životu ništa nije savršeno. Iako je pripovijedanje divno, od samog sam početka imala dojam da je previše pretenciozno. U maniri starinskih bajki, iako sama priča nema veze s bajkom. Prihvatila sam da je pisanje polagano, što bi rekli „natenane” i da to nije priča koja treba letjeti, koju ćemo jedva čekati dovršiti, nego priča koja se polako čita, u kojoj se uživa i koju se upija. No, neke su rečenice bile toliko „previše” da sam naglas zakolutala očima. Kako je knjiga odmicala, a priča se zapetljavala i raspetljavala istovremeno, počelo je ponavljanje. Ne volim ponavljanje. Ako slučajno nešto i zaboravim, nije mi se problem vratiti i provjeriti, ali konstantna ponavljanja mi uništavaju knjigu. Baš sam prije par mjeseci imala isti problem s knjigom koju sam ja prevodila… divna priča, ali ponavljanje ubije dojam. A onda kraj. Rasplet. Neću ništa odati, ali, iako mi je jasno koji razlozi stoje iza takvog kraja (iz perspektive likova), nikako mi nije sjeo. Sve razumijem, na neki način je to možda idealan kraj za Addie, ali to nije kraj koji sam očekivala – što je više moj problem, nego problem knjige – i to nije odnos koji sam očekivala. Tu stajem, dok mi nije štogod više izletjelo:-)

Sve u svemu, Nevidljivi život Addie LaRue lijepa je priča, idealna za čitanje pred spavanje (ne zato što će vas uspavati, nego zato što je smirujućeg tempa i kratkih poglavlja) i razumijem galamu koja se digla oko nje. Samo što u mom slučaju ta galama nije bila u potpunosti opravdana. U konačnici, čitavo sam vrijeme imala dojam da mi nešto nedostaje u priči. Neki vrlo važan osjećaj, koji nisam mogla odrediti, a ne mogu ni sada. No, svakako preporuka za čitanje, jer „Švabica” je unutra pomiješala elemente preko nekoliko dobro poznatih književnih i filmskih uradaka i od njih napravila jednu iznimno čitljivu i vrlo komercijalnu priču.

NEBO I ZEMLJA

Iako u obje knjige prevladava nadnaravna komponenta i obje knjige sadrže svojevrsnog vraga i – na ovaj ili onaj način – pogodbu s istim, ova dva naslova ne mogu biti različitija. Dinamika, akcija i elementi horora koji prevladavaju u NOS4A2 sušta su suprotnost nježnosti, romantici i polaganom razvoju priče u Nevidljivom životu Addie LaRue. No, činjenica da sam ih čitala u isto vrijeme i da imaju približno jednak broj stranica, meni je bila dovoljan razlog da ih „obradim” u istom osvrtu – nešto drugačije, nešto neobično. Kažu da se suprotnosti privlače pa zašto ne? 🙂

MATT RICHARDS, MARK LANGTHORNE – SOMEBODY TO LOVE: FREDDIE MERCURY – ŽIVOT, SMRT I NASLJEĐE

izdavač: Rockmark

Moje poznavanje Queena i njihovog glazbenog opusa do čitanja ove knjige svelo se na ono što bismo mogli nazvati općom kulturom – spotovi koji su se vrtjeli na MTV-u ranih devedesetih, pjesme koje bih čula na radiju i činjenica da je frontman Freddie Mercury bio osebujna ličnost koja je prerano napustila ovaj svijet uslijed pošasti zvane AIDS.

Freddie Mercury umro je kad je meni bilo devet godina. Otprilike tad sam počela razvijati vlastiti glazbeni ukus, koji je šetao na relaciji boy bandovi – elektronska glazba. Od NKOTB do 2 Unlimited i sve između pa i oko toga. MTV, ali ponajviše njemački glazbeni kanal VIVA udarili su temelje mojim budućim glazbenim preferencijama. To se uglavnom svelo na tzv. eurodance i već spomenute boy bandove. Queen se, poput većine „drugih” bendova tih godinama nalazio na margini moje pažnje, među onim spotovima za koje se jedva čekalo da završe pa da bude nešto „po mom”. Jedini spot u kojemu bih bezrezervno uživala, zbog njegove komične komponente na početku, bio je I Want To Break Free. Srećom, nisam se povela za tadašnjim glazbenim ukusom mojih roditelja, jer je, uz povremeni izlet u solo opus Georgea Harrisona i Roya Orbisona, većinom uključivao zvuke tamburice, uključno s nesuđenim zagrebačkim gradonačelnikom 🙂

Odrastanje je pratio manje više jednak ukus, uz povremene iskorake prema trenutno popularnim pop izvođačima kao što su bili No Doubt, TLC, Britney Spears, Ricky Martin i tako dalje i tako bliže. Žanrovski sam bila posvuda, vremenski samo u trenutku. No, kako to biva, kad uđete u određene godine, nastupi nostalgija tako da sam od sredine svojih tridesetih nepovratno zapela u zvukovima osamdesetih i devedesetih, uz povremeni ustupak modernim popularnim EDM hitovima. Domaću glazbu ne slušam valjda od srednje škole i nezaboravne himne izlazaka u zagrebački The Best „Da l’ da udarim šakom o stol ja, ili to jednoj ženi ne treba…” – tko zna zna, tko ne zna možda i bolje 🙂

Unatoč svemu nabrojanom, kad zasviraju prvi taktovi Bohemian Rhapsody, We Are The Champions, I Want To Break Free, We Will Rock You, I Want It All, Who Wants To Live Forever, The Show Must Go On, Radio Ga Ga, Under Pressure, Another One Bites The Dust i još nebrojeno mnogo pjesama, budite sigurni da ću ih prepoznati, zaplesati, a uz neke čak i zapjevati. No, bez iznimke izmamit će mi osmijeh na lice. Toliki je utjecaj Queen imao, ima i imat će na sve prošle, sadašnje i buduće generacije.

Moj kontakt s Freddiejem Mercuryjem svih ovih godina sveo se samo na interakciju preko pjesama i video spotova. Nisam gledala niti jedan intervju, nisam čitala nijednu biografiju, ništa. Kao što sam napisala na početku, bio je za mene osebujna ličnost karakterističnih nastupa i jedinstvenog glasa. Osim poštovanja za sve što je stvorio s grupom Queen i ostavio iza sebe, drugih osjećaja nisam imala. Do sada.

Intiman, dubok i bolan uvid u život i borbu frontmena jednog od najvećih bendova svih vremena.

Povijesni pregled uspona i brojnih padova benda koji je od početka bio osuđen na svjetski uspjeh čistom snagom volje njegovog pjevača.

Priče iza nastanka nezaboravnih hitova.

Sloga i nesloga unutar benda, praćena polarizacijom članova na obiteljske ljude željne mirnog života i Freddieja.

Detalji koji su obilježili dva desetljeća ekstravagantnog tuluma koji je bio Freddiejev život.

Pozadinska kulisa proboja smrtonosnog virusa među ljudsku populaciju, kao i njegovog nekontroliranog širenja u određenoj populaciji SAD-a osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Borba za goli život, tajne, ljubav, seks, droga i hektolitri alkohola, upornost, osebujnost, eksperimentiranje s glazbom i putenim užicima te gomila hitova u kojima će uživati još mnoge generacije.

Nemoguće je suvislo sažeti bogatstvo tema kojih se dotakla ova knjiga, niti napisati „kratak sadržaj” nečijeg života.

Osim što je biografija jednog neprežaljenog umjetnika, ovo je monografija jednog besmrtnog benda, kronologija hitova koji će ostati zapisani u povijesti, udžbenik iz povijesti i biologije – sveobuhvatan prikaz jednog vremena, jedne ere, jedne posebne ličnosti, kakvu svijet nije vidio ni prije Freddieja, niti će ju vidjeti ikad nakon njega.

Priznat ću da sam ostala zatečena količinom ekstravagancije, promiskuiteta i hedonizma kojemu se podvrgao čovjek, koji je u mojim skromnim mislima uvijek bio povučeni, neshvaćeni introvert. Koliko sam samo bila u krivu, toliko i nisam. Freddie je bio štošta, ali jednostavan nikako. Ne mogu se pohvaliti zavidnim brojem pročitanih biografija, no svakako je do sad najkompleksnija osoba koju sam na taj način upoznala. Čitanje knjige konstantno sam prekidala „guglanjem” i pregledavanjem spotova na YouTubeu kako bih na svoje oči vidjela ono što su biografi u tom trenutku spomenuli. Moram priznati da je za mene čitanje biografije Freddieja Mercuryja bilo iskustvo za sva osjetila – i sad, dok pišem ove riječi na slušalicama čujem kako je Freddie „to učinio zbog ljubavi” 🙂 Definitvno sam dobila bolji uvid u bend, Fredideja, ali i stekla novo poštovanje prema vrlo prepoznatljivim notama koje su proizašle iz simbioze jedinstvenog Freddieja i prizemljenih Johna, Rogera i Briana. Da, mogli bismo reći da je Queen trideset godina nakon gubitka svog „zaštitnog znaka” dobio novog fana. Vjerujem da se jedan takav „preobrati” gotovo svake minute negdje u svijetu, jer nasljeđe koje je ovaj neobičan, na trenutke težak, a na trenutke žaljenja vrijedan čovjek ostavio iza sebe živjet će još dugo dugo.

KAREN DIONNE – KĆI KRALJA MOČVARE

izdavač: Sonatina

Kad sam prije par mjeseci telefonom razgovarala s gospođom S., vlasnicom Sonatine, o našoj suradnji izdavač-bloger, iste sam sekunde prihvatila dva naslova koja su tad bila u najavi: Nevidljivi život Addie LaRue i prvi nastavak Cursebreakers serijala autorice Brigid Kemmerer. Povela se rasprava i o ovoj knjizi, a ključni argument gospođe S. bio je „meni, koja nikako ne volim trilere knjiga je bila odlična”. I dalje sam bila skeptična kako će meni knjiga sjesti, ali pristala sam pružiti joj priliku. Usporedbe sa Sobom Emme Donoghue nisu joj išle u prilog, jer Soba me je ostavila u tako čudnom stanju da to nikako nisam željela ponoviti. No, koliko je slična, toliko je različita, uvjeravale su me kritike pa sam ipak odlučila vjerovati dragoj gospođi S. i pristala da mi pošalje knjigu. Neko vrijeme je samo stajala na „recenzentskom stoliću”, no prošli tjedan konačno sam ju uzela u ruke.

Helena Pelletier bila je tek dijete kada je vidjela kako joj oca odvode u zatvor na odsluženje doživotne kazne. Njezin otac oteo je njezinu majku kad je imala samo četrnaest godina i držao ju zatočenom u kolibi usred močvare. U tom zatočeništvu rođena je Helena. Dvanaest godina živjela je uvjerena da je život kakvim živi normalan – nije znala što je televizor, o svijetu je saznavala iz očevih priča i starih brojeva časopisa National Geographic. Otac ju je podučio preživljavanju u ekstremnim uvjetima, lovu i skrivanju. Svo to vrijeme, Helena nije susrela nijednu drugu osobu, osim majke i oca. Živjela je u uvjerenju da su normalna obitelj i da ju majka baš ne voli. Zato je stvorila vezu s ocem koja, iako vrlo neprimjerena (no, nikako u seksualnom smislu) za naše pojmove, Heleni je predstavljala jedinu pravu roditeljsku ljubav. Helena se ugledala na oca, divila mu se, iako su njegove metode podučavanja i kažnjavanja bile malo neobične djevojčici iz močvare. Nama potpuno neprihvatljive i kažnjive.

Helena je sada odrasla, već gotovo dvadeset godina živi na slobodi, udana je i ima dvoje djece. Iako još uvijek vrlo neprilagođena, Helena uspijeva skoro pa normalno funkcionirati u modernom svijetu. Sve dok jednog dana na radiju ne čuje kako je njezin otac pobjegao iz zatvora. Iako od njegovog uhićenja živi u tajnosti, pod drugim imenom, Helena strahuje za svoju obitelj i, svjesna kako je ona jedina koja zna predvidjeti očeve poteze, kreće u potjeru za njim. Sama.

Dok Helena traži svog odbjeglog oca, u nadi da će ga pronaći prije nego što on pronađe nju i njezinu obitelj, istovremeno nam prepričava svoje djetinjstvo s ocem i majkom, iz perspektive djevojčice kojoj je takav način života bio jedino što je poznavala. Paralelno progoneći čovjeka koji joj je podario, ali istovremeno upropastio život, prisjećat će se dana kad je smatrala da je sretna i dana kad je smatrala da „to tako mora biti”. Obje radnje prepune neviđene napetosti s pravom stavljaju riječ „psihološki” u definiciju ovog trilera.

Priča je prepuna dinamike i akcije, vrlo intenzivnih prizora nasilja – prema ljudima i prema životinjama – no, ono što stvarno ostaje urezano u sjećanje upravo su Helenina tumačenja svega toga. Iskreno, na trenutke sam se pitala ne priča li nam to Karen Dionne svoju osobnu priču. Lik Helene više nego uvjerljivo prikazuje o čemu točno i na koji način razmišlja i zaključuje dijete rođeno u zatočeništvu i zašto i kao odrasla osoba od nekih stvari ne može pobjeći. Vrlo nam zorno pokazuje zašto su neka njezina uvjerenja opravdana u kontekstu njezinog rođenja i djetinjstva, iako su nama potpuno neprihvatljiva. No, mi se ne možemo staviti u kožu takve djece, takvih ljudi. Pokazuje koliko je snažna ljubav djeteta prema roditelju, čak i kada je to dijete svjesno da je roditelj zločinac. Koliko truda je potrebno da se tu ljubav odvoji od činjenica. Razumjet ćemo Helenu, iako ju iz svoje perspektive nećemo moći opravdati. Shvatit ćemo da niti najmanji dio krivice ne leži na njoj, da je bila samo splet nesretnih okolnosti i da apsolutno ne zaslužuje osudu. I upravo u tome leži važnost i težina ove knjige.

Iako smatramo da se priče kao što su Soba ili Kći kralja močvare događaju samo na stranicama knjiga, ili u novinskim člancima neke tamo zemlje, činjenica je da takve priče postoje u stvarnom životu i događaju se stvarnim ljudima, a mi „sretnici” ponekad (često) nismo sposobni pomoći takvim ljudima da se prilagode životu na slobodi. Kada je jedino što poznaju zatočeništvo, takvi ljudi nakon što su okusili slobodu, često žale za sigurnošću zatočeništva, jer to je ono što poznaju, to je ono s čime se znaju nositi. Na čitavom je društvu da skine stigmu s takvih ljudi (naročito djece) i da im zajedničkim silama pomognemo da se prilagode onome što mi zovemo normalnim životom. Budući da ne znamo kako su Mama i Jack (pogotovo Jack!) iz Sobe prošli u tom procesu, Helenino iskustvo govori nam da je to uz mnogo truda i podrške moguće, makar to iskustvo bilo fikcija. Kako ono kažu – fikcija imitira stvarnost? Možda može upaliti i obrnuto.

Ako smatrate da sam posljednjim odlomkom previše projicirala knjigu u stvarnost, onda iz osvrta ponesite ovo: Kći kralja močvare izvrsno je napisan psihološki triler, koji na vrlo realističan način prikazuje borbu žene koja je odrastala u zatočeništvu s vlastitim demonima, od kojih su samo neki potekli iz zloglasne močvare.

Bili ljubitelji trilera, ili ne (kao gospođa S.) Kći kralja močvare sigurno vas neće ostaviti ravnodušnima. Suprotno svim mojim očekivanjima, meni je ušla u najbolje knjige pročitane ove godine i od mene imate apsolutnu preporuku za nju.