SADHGURU – UNUTARNJE INŽENJERSTVO

VODIČ ZA RADOST JEDNOG JOGIJA

Nakon što sam pročitala ovu knjigu, dojam o njoj bio je jak, gotovo opipljiv. Ali nisam pronalazila riječi kojima bih ga opisala. Želja da ga podijelim s vama bila je prejaka, ali jednostavno ništa nije izlazilo van.

A onda sam odlučila da ću pustiti knjigu da svjedoči sama za sebe. Umjesto (ne)vješto elaborirane recenzije, ovaj put vam donosim teškom mukom probrane citate iz knjige, zbog kojih vjerujem da ćete odmah pohrliti i nabaviti svoj primjerak. Ovo je knjiga koju vrijedi pročitati, koju svi trebamo pročitati, kojoj se trebamo vraćati, jer poruke u njoj sežu daleko iznad onoga što ograničeno smatramo „istočnjačkim religijama”. Ovo je knjiga o životu i činjenici da smo mi jedini koji držimo koce u rukama, odgovorni za to kako ćemo ga proživjeti, jednom kada odbacimo sve što smo si sami nametnuli kao ograničavajuće faktore.

Pročitajte citate u nastavku (jedva sam se suzdržala da ne pretipkam čitavu knjigu 😀 ) i recite mi mislite li i dalje da vam ova knjiga nije potrebna?

IMG_20200306_090319-01

„Biti u potpunosti odgovoran znači biti u potpunosti svjestan. Ono što smatrate svojim tijelom je ono što ste prikupili hranjenjem. Ono što smatrate svojim umom sastoji se od svega što ste prikupili pomoću svojih pet osjetila. Ono što se nalazi iza toga – ono što niste prikupili – je ono što jeste. Biti živ znači biti svjestan. Svi su donekle svjesni, ali jednom kada dotaknete dimenziju onkraj tijela i uma, dotaknuli ste ono što je sam izvor svjesnosti. Tada shvaćate da je cijeli svemir svjestan. Živite u živom kozmosu.”

 

„Ljudska su bića u stalnom stanju prigovaranja. Nosimo prigovore sa sobom kao oznaku svog identiteta. Mnogi se ljudi čitav svoj život žale da život nije bio pošten prema njima. Navode sve grozne događaje koji su im se zbili, prilike koje nikada nisu dobili, brojne nepravde koje su pretrpjeli. Možda je sve to čak i istina.

Ono što većina ljudi zaboravlja je da prošlost u nama postoji samo kao sjećanje. Sjećanje nema objektivnu egzistenciju; ono je isključivo psihološko. Ako zadržite svoju sposobnost da odgovorite, vaše sjećanje iz prošlosti postat će osnažujući proces. Ako ste zapeli u kompulzivnom ciklusu reaktivnosti, sjećanje će iskriviti vašu percepciju sadašnjosti te će vaše misli, osjećaji i djelovanje biti nerazmjerni u odnosu na poticaj.

Odluka je na vama – svjesno odgovoriti na sadašnje događaje ili kompulzivno reagirati na njih. Razlika između to dvoje golema je, a i posljedice mogu biti uvelike različite.”

 

„Uzrok stresa nije rad – bitno je to zapamtiti. Svi misle da je njihov posao stresan. Nijedan posao nije stresan. Postoje mnogi poslovi koji uključuju izazovne situacije. Postoje zlonamjerni šefovi, nesigurni suradnici, sobe za hitne slučajeve, nemogući rokovi – moguće je čak i da ćete se zateći usred ratne zone! No ništa od toga nije stresno samo po sebi. Samo naše kompulzivne reakcije na situacije u kojima se nađemo uzrokuju stres. Stres proizlazi iz određene razine unutarnjeg trenja. Unutarnji mehanizam lako se može podmazati uz malo unutarnjeg rada i svijesti. Zato je upravo vaša nemogućnost da kontrolirate vlastiti sustav uzrok vašeg stresa. Na nekoj razini ne znate se nositi s vlastitim tijelom, umom i emocijama; to je vaš problem.”

 

„Nemojte ratovati protiv života. Vi niste antiživot, vi ste život! Samo dođite u dodir s njime i otkrit ćete da ćete lako koračati kroz njega. Održavanje tjelesne forme i zdravlja nije bitka. Bavite se nekom aktivnošću u kojoj uživate: igrajte neki sport, plivajte, hodajte, trčite. Ako ne volite raditi ništa nego sjediti i jesti kolače, onda imate problem! U suprotnom, ne postoji nekompatibilnost između aktivnosti i opuštenosti.”

 

„Jednom kad se vaš intelekt identificira s nečim, počinjete funkcionirati u prostoru tog identiteta. Ako se sada identificirate kao muškarac, sve vaše misli i emocije proizlaze iz te identifikacije. Ako se identificirate svojom nacionalnošću ili religijom, misli i emocije proizlazit će iz tih identifikacija. Kakve god one bile, te su identifikacije određeni oblik predrasuda. Zapravo, i vaš um je sam po sebi oblik predrasude. Zašto? Zato što funkcionira na osnovi ograničenih podataka, a njime upravlja suštinski diskriminatorni intelekt. Dakle, vaš um, koji bi trebale biti ljestve prema božanskom, zapeo je u beskrajnom mediokritetu i, u nekim prilikama, postaje izravno stubište do pakla.”

 

„Čim se počnete snažno identificirati, izgubit ćete pravu perspektivu života! Ideje dobra i zla, ispravnog i krivog, sve su to vaši mentalni konstrukti. One nemaju nikakve veze sa životom kao takvim. Ono što se prije stotinu godina smatralo moralnim, danas je neprihvatljivo. Ono što vi mislite da je dobrota, vaša će djeca prezirati. Vaše ideje dobra i zla samo su određeni oblik predrasuda protiv života.

Čim se počnete identificirati sa svojim ograničenim idejama moralnosti, one će vas iskvariti. Vaš intelekt počet će funkcionirati na temelju tih identifikacija pa nikad nećete vidjeti svijet onakvim kakav zaista jest. Ako želite u svoj život uvesti element duhovnosti, prvo što morate učiniti je odbaciti svoje krute ideje vrlina i poroka te naučiti vidjeti život onakav kakav zaista jest.”

 

„Ideja moralne superiornosti uzrokovala je toliko nečovječnih činova da je više ne možemo zanemarivati. Ljudi koji vjeruju da su puni vrlina, često su nepodnošljivi. Osim toga, oni većinu vremena provode izbjegavajući ono što smatraju „krivim” ili „grešnim”. To najčešće znači da samo o tome razmišljaju. Izbjegavanje nečega ne znači slobodu. Takva je moralnost zasnovana na isključivosti. Duhovnost, s druge strane, proizlazi iz uključivosti.”

 

„Karma doslovno znači „djelovanje”. Postoje tri vrste djelovanja: u sferi tijela, ima ili energije. Što god radite sa svojim tijelom, umom ili energijom ostavlja određen talog. Taj talog oblikuje vlastite obrasce, a ti obrasci ostaju s vama. Kad prikupite veliku količinu dojmova, oni se polako oblikuju u sklonosti te se počinjete ponašati kao automatizirana igračka, rob vlastitih obrazaca, marioneta vlastite prošlosti.

Karma je kao stati softver koji ste nesvjesno napisali za sebe. Ovisno o tipu vašeg djelovanja, sami pišete svoj softver. Jednom kad napišete određeni tip softvera, vaš cijeli sustav funkcionira u skladu s njim. Na osnovi podataka iz prošlosti oblikuju se određeni uzorci sjećanja, koji se zatim ponavljaju. Tada se vaš život ciklički ponavlja.”

IMG_20200306_090401-01

BOOK CLUB REPORT – VELJAČA, 2020.

Od prvog dana, Arena book club testira granice. Jedine smo čitale autobiografiju, i to kao prvu ikad book club lektiru! Kroz prvu godinu našeg postojanja provuklo se nekoliko klasika. Svaka knjiga bila je osobni izazov svake od članica i svaka rasprava ostavila nas je bogatijima za neka nova saznanja. U veljači, srušile smo još jednu barijeru – u jednom mjesecu obradile smo dva naslova. Dva naslova, koja nisu mogla biti različitija jedan od drugoga.

IMG_20200228_190722_1-01

ADAM KAY – OVO ĆE BOLJETI

Intimna ispovijest mlađeg liječnika produkt je pomalo dorađene inačice dnevnika stažiranja, koji je Adam Kay bio primoran voditi. Njegova specijalizacija bila je ginekologija i porodništvo, ili popularnije cice i pice. Da, čitava knjiga prožeta je pomalo karikiranim, „pajtonovskim”, izrazito britanskim humorom. Zato nam je trebalo neko vrijeme da se unesemo u stil pisanja, jer nam je na početku djelovalo pomalo nakaradno, preforsirano – ali isplatilo se.

Prikaz britanskog zdravstvenog sustava kroz pero jednog od njegovih donedavnih članova „s one strane” šaltera, jezivo podsjeća na naš. Iscrpljeni, izrabljivani liječnici i niže medicinsko osoblje, viši liječnici i primarijusi koji žive u nekom svom svijetu, brdo papirologije i snažna želja za pomaganjem ljudima. Prvobitno namijenjen kao kritika ministarstva zdravstva i pojašnjenje „običnom puku” koliko se medicinsko osoblje razlikuje od pohlepnih grebatora kakvima ih njihova vlada prikazuje, „Ovo će boljeti” odjeknula je čitavim svijetom i promijenila stavove milijuna ljudi. Dobro, možda ne milijuna, ali zasigurno nas sedam koje smo u petak propustile knjigu kroz cjedilo. Većina nas ima osobna iskustva s raznim odjelima cica i pica u Hrvatskoj (i šire) pa smo mogle iz prve ruke posvjedočiti o nekim dogodovštinama koje smo pročitale u knjizi. Također, neke su nas toliko zaprepastile da smo i dan danas uvjerene kako su izmišljene samo da bi priča bila zanimljivija. A možda i nisu, ljudska neukost i glupost često znaju iznenaditi 😉

Kraj je ono što nas je spustilo na zemlju. Lako je zafrkavati se kada sve dobro prođe, no što kada se dogodi nešto što promijeni mnoge živote, uključujući liječnikov. Događaj koji je Adamu Kayu promijenio karijeru, zbog kojega je objesio spekulum o klin, savršeno uokviruje čitavu priču.

A kada iz pera komičara i televizijskog scenarista pročitate kako mu nedostaju dani kada se vraćao kući s posla sa spoznajom da je nekome promijenio život, shvatit ćete koliko podcjenjujemo ta bića, kojima medicina nije posao, nego poziv.

87180380_3251895388158405_263433202079629312_o

NEIL GAIMAN – NORDIJSKA MITOLOGIJA

Nakon okrutne stvarnosti, imale smo malo razumijevanja za patnje mitoloških bogova, kojima je sve dato na dlanu. Šala mala – Odin, Thor i Loki nikada ne bi mogli biti suvišni. Kao djeca hranili smo se raznim mitologijama, ja osobno najviše grčkom. Nordijsku sam otkrila tek kasnije i moram priznati da nije ništa manje fascinantna. Nasilne, krvave, nadrealne piče uvijek nose nekakvu pouku. Mudri Odin, glupavi mu sin Thor i podmukli Loki daleko su od idealiziranih slika bogova kakve nosimo u glavi. Grešni, nagli, temperamentni, skloni kobnim pogreškama, sličniji su ljudima, nego što ljudi misle. No, svejedno ih štuju stoljećima.

„Nordijska mitologija” pokušaj je Neila Gaimana da na sebi svojstven način prepriča neke od najznačajnijih priča nordijske mitologije. Koliko mu je to uspjelo, morat će procijeniti najokorjeliji obožavatelji njegovog lika i djela. Što se tiče našeg kružoka, one koje volimo Gaimana, voljne smo mu oprostiti ovaj izlet, a one koje nisu upoznate s njime možda mu budu spremne pružiti priliku u nekom od njegovih autohtonijih djela 😉

IMG_20200228_184614-01

Za kraj smo ostavile neizbježno glasanje o naslovu koji čitamo u ožujku. Tijesnu pobjedu pred knjigom koja se ne skida s bookstagrama već par godina „Mars Room” Rachel Kushner, odnio je „Buddha iz predgrađa” britanskog autora Hanifa Kureishija. U ožujku tako putujemo u jedan malo drugačiji London i baš mu se veselimo.

IMG_20200229_083538-01

A za dva tjedna čeka nas još jedna velika novost. Arena book club dobiva pojačanje u obliku druge grupe. Uslijed velikog interesa za prekrasnu book club avanturu, s radom kreće i druga grupa na istoj lokaciji, samo u drugom terminu – dva tjedna kasnije.

13. ožujka sjedam u moj omiljeni paviljon s novom grupom djevojaka (dečki, što je s vama?), koje su brzinom svjetlosti pohrlile na prijave, tako da smo s današnjim danom zatvorili prijave za novu grupu, dok ne vidimo tko će ostati nakon uvodnog susreta s brbljavom voditeljicom 😉

Presretna sam što postoji toliki interes za čitanjem i za našim book clubovima i ništa me ne bi učinilo sretnijom od toga da svaki voditelji ima nekoliko grupa, iako znam da je to fizički neizvedivo. Neopisivo se veselim novim licima, novim čitačicama, možda i nekim novim testiranjem granica. Arena 2, vidimo se u petak, 13.03. u 19h 😉

IMG_20200228_190532_1-01

S ovom originalnom postavom, preimenovanom u Arena 1, družim se 27. ožujka kada imamo „blok sat” – naime, zbog uvođenja druge grupe, bili smo prisiljeni pomaknuti termin održavanja našeg trećeg po redu izvanrednog book club susreta na kojemu obrađujemo „Proljeće” Karl Ovea Knausgaarda, tako da taj susret odrađujem netom prije redovnog susreta. Tako 27.03. grijemo stolce u paviljonu od 17 do 21h – i ne, nije nam problem četiri sata razgovarati o knjigama. Mogle bismo mi i puno duže ❤

P. S. Ne znam jeste li primijetili na prijašnjim fotografijama, ali na posljednjem susretu pridružila nam se i jedna poznata ljubiteljica čitanja, za koju se nadam da će ostati naš stalni pridruženi član 😉

IMG_20200228_185916-01

Stuart Turton – Sedam smrti Evelyn Hardcastle

Za početak, poslužit ću se vrlo nepristojnim rječnikom kako bih u dvije riječi opisala ovu knjigu, nemojte zamjeriti. Apsolutni mind f**ck! Dobro, tri riječi.

Čitava priča počinje jednim buđenjem na mokroj travi, u šumi, pod pljuskom kiše. Muškarac koji se ne sjeća ničega, osim jednog imena: Anna. Vrlo brzo doznajemo da je njegovo ime Aiden Bishop i da je njegova zadaća na imanju Blackheath otkriti tko je odgovoran za smrt Evelyn Hardcastle te večeri u jedanaest sati. Na imanju se sprema zabava, pozvani su svi ugledni gosti, koji su na ovaj ili onaj način bili povezani s obitelji Hardcastle i koji su upućeni u zločin koji se devetnaest godina ranije dogodio na imanju: najmlađe dijete u obitelji, Thomas Hardcastle brutalno je ubijen i nad obitelji je od tog dana nadvijena sjena.

No, u Aidenovoj misiji postoji jedna „caka” – jedan te isti dan proživljavati će iznova, budeći se svakoga jutra u tijelu novog domaćina, sve dok ne razriješi misterij Evelynine smrti koja se doima poput samoubojstva, ali to nije. Oni koji su mu povjerili neobičnu misiju pomno su izabrali njegove domaćine pa su to redom ljudi čija iskustva i položaji Aidenu mogu biti od koristi, ako ih pravilno upotrijebi. Također, on u toj utrci nije sam – još dvoje tragača pokušat će ga preduhitriti u otkrivanju rješenja, a za petama mu je i krvoločni lakaj čija je jedina misija ubiti Aidena. Nagrada: sloboda – onaj tko prvi riješi misterij bit će oslobođen mučnog ponavljanja svakoga dana i biti će slobodan, ostali ostaju zarobljeni u petlji.

Kao što sam rekla, apsolutni mind f**ck. Kombinacija krimića s izrazito jakom notom eau de Agatha Christie, putovanja kroz vrijeme, skakanju iz tijela u tijelo s prstohvatićem SF-a (ako se malo bolje zagledate) izrazito je sklisko područje. Pogotovo kad vidim riječi „dobitnik nagrade Costa” odmah se smrznem, jer prema pravilu knjige koje su ovjenčane tom nagradom kod mene nisu nailazile na dobar odjek.

Ali – riječima Janice iz megapopularne serije Prijatelji (guglajte, ako ne znate, i sram vas bilo gdje ste bili devedesetih 😛 ) – OH… MY…GOD!

Sjećate se ono kad sam prije nekoliko redaka napisala da je ova kombinacija vrlo sklisko područje? E pa ja sam uspješno proklizala i oduševila se. No, već vidim neke od komentara: neuvjerljivo, koja glupost, zar više nitko ne zna napisati normalan krimić, koje su ovo fore? Da, vas gledam, o čitatelji koji ste popljuvali Ne vjeruj svojim očima od Sare Pinborough. Iako je Sedam smrti Evelyn Hardcastle u prednosti jer ključne detalje otkriva odmah na početku, jasno mi je da će biti onih koji će secirati autorove namjere i izvedbu, umjesto da uživaju u knjizi. Jer, ova knjiga – ako mene pitate – nema zamjerki.

Ultradinamična borba s vremenom, protagonist izgubljen u prostoru i vremenu (doslovno), koji prvo mora skupiti djeliće sebe i svoje svrhe da bi pokušao riješiti misterij, istovremeno pokušavajući spasiti svoju prijateljicu, dok paralelno otkriva najdublje skrivene tajne obitelji Hardcastle, kao i njihovih gostiju. Trebam li opet upotrijebiti onu prostu sintagmu?

Na dosta mjesta sam vidjela da se ovu knjigu uspoređuje s kombinacijom Agathe Christie i filma Beskrajan dan, mahom na temelju sinopsisa, jer još nisam vidjela dojmove nekoga tko je pročitao knjigu (ne kažem da takvih nema, samo da ih ja nisam vidjela). Ta usporedba nije toliko daleko od istine, ali je previše banalna za kompleksnost ove knjige. Da, knjiga ima snažnu vibru najboljih romana Agathe Christie – toliko da pomislite da se radnja romana odvija negdje na početku dvadesetog stoljeća. Kao dijete gledala sam nebrojeno mnogo filmova o Herculu Poirotu i ona neizvjesnost do samoga kraja, kada doslovce u zadnjoj minuti filma Poirot sve uključene posjedne u sobu i detaljno im razloži slučaj od početka do kraja, dramatično otkrivajući počinitelja u kojega nitko ispred malih ekrana nije niti posumnjao, to je to. To ćete pronaći u prvijencu Stuarta Turtona. I ne, nisam imala pojma što se događa niti „whodunnit” dok mi autor to nije objasnio na posljednjim stranicama knjige. O, da, ostavljao je kojekakva easter eggs čitavim putem, čak i u posljednjih sto stranica toliko nas je uvjerio u jedno da više nije bilo uzmaka. Na poleđini u sinopsisu stoji „Otvorite širom oči, jer detalji su svuda oko vas.”, ali nemoguće je obraćati pažnju na detalje kada tako gorljivo želite doći do kraja i riješiti slučaj. Možda bih se u drugom čitanju mogla više posvetiti detaljima, tko zna…

Knjigu sam čitala u društvu – udružila sam se s dvije blogerice iz Srbije i još dvije iz Hrvatske u popularni buddy read pa smo istovremeno čitale ovu knjigu. Jedna od stvari koje smo vrlo brzo nakon početka čitanja zaključile jest da se Sedam smrti Evelyn Hardcastle treba čitati polako, temeljito, obraćajući pažnju na detalje, ali nije lako. Svejedno, uspjeli se kontrolirati i čitati temeljito, ili poput mene čitali gorljivo i uzbuđeno dok vam srce lupa k’o u zeca, knjiga je prava iskra za razbuktavanje pomalo uspavane vatrice kriminalističkog žanra na našim policama. Sve u životu ima rok trajanja, rok nakon kojega ili zamre ili se poboljša. Stuart Turton podigao je krimi žanr na jednu novu razinu, dodavši malo riskantnog začina i mislim da mu se rizik isplatio. Jedino nezgodno kod ovako uspješnog prvijenca veliki je pritisak na svaku slijedeću knjigu, a Stuartov novi roman trebao bi izaći ove godine pa ćemo se moći uvjeriti na vlastite oči.

Dugo nisam čitala ovakvo nešto. Da nije bilo buddy read-a ne znam koliko bi ova knjiga čamila na mojim policama. Drago mi je da sam ju uzela odmah i od srca ju preporučujem svima. Čitajte otvorena uma pa makar spadali u skupinu okretača očima na priču Sare Pinboroguh 😛

P. S. Fun fact – knjiga Sedam smrti Evelyn Hardcastle u UK je objavljena kao Seven deaths of Evelyn Hardcastle, a u SAD kao 7 1/2 deaths of Evelyn Hardcastle. Uh ti Amerikanci, uvijek moraju dobiti više pa makar se radilo o polovici smrti 😀

IMG_20200207_093829-01

BOOK CLUB REPORT – SIJEČANJ, 2020.

Nova godina, novi naslovi. Naš prvi redovni ovogodišnji book club, ujedno je i slavljenički – proslavili smo prvu godinu postojanja book cluba Arena! Sretan nam rođendan! I da nam ih je još puno ovakvih!

Rođendanski book club provele smo u gužvi – naime, uz standardnu ekipu koja je bila „oštećena” za dvije članice, pridružile su nam se još dvije nove. Kako je rekla naša Dinka, atmosfera je bila intimna, jer smo se malo stiskale u našem paviljonu, ali znate kako se kaže: gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna 😉

Čak smo se uspjele nagurati i u grupni selfie 😀

IMG_20200131_183229-01

NIJEMI PRATITELJI

Siječanjska lektira bila je knjiga Laure Purcell „Nijemi pratitelji” u izdanju Znanja. Kao i obično, imale smo šarolike poglede na knjigu, no o tome nešto više kasnije.

Svega nekoliko mjeseci nakon vjenčanja, suprug mlade Elsie Bainbridge umire pod nerazjašnjivim okolnostima. Trudna i sama, nema izbora nego da preseli u napušteno obiteljsko imanje Most, kako bi odagnala glasine da je ona nekako kriva za suprugovu smrt. Dok njezin mlađi brat ostaje u Londonu kako bi se pobrinuo za obiteljsku tvornicu šibica, Elsie se pokušava naviknuti na novi život u kući punoj tajni. Od neobičnih zvukova, preko seljana koji odbijaju raditi u ukletoj kući jer je nekoć tamo živjela vještica, pa sve do neobičnih i vrlo živopisnih pratitelja – trodimenzionalnih slika u prirodnoj veličini, koje u kući obitavaju već stoljećima i koji se neobjašnjivo pomiču iz prostorije u prostoriju.

Obitelj Bainbridge stoljećima je prekrivena velom tajni, a njih bi mogao rasvijetliti dnevnik Anne Bainbridge, koja je na imanju živjela dvjesto godina ranije. Ono što će Elsie i sestrična pokojnog gospodina Bainbridgea Sarah otkriti u tim dnevnicima, kao i na davno zaključanom tavanu, u razgovoru s poslugom i na vlastitoj koži, utjerat će jezu u kosti. Ponajviše zato, jer nećete imati pojma koji vrag se događa.

Radnja je pisana u dvije perspektive i tri razdoblja: vrijeme Elsienog boravka u kući te nešto iza toga i vrijeme boravka u kući Anne Bainbridge dvjesto godina ranije. Preskakanje iz jednog razdoblja u drugo pridonijelo je dinamici knjige, koja bi, prema riječima naše Barbare, postala dosadna da je autorica odabrala linearni tijek događaja.

IMG_20200131_183439-01

Knjiga se vrlo brzo čita, ne pušta vas iz kandži jednom kada krenete. Nije onoliko jezovita koliko sam očekivala, ali apsolutno je totalno drugačija od svega što sam čitala. Iako je u našem kružoku bilo raznih mišljenja, od toga da je knjiga genijalna pa sve do toga da je potpuno neuvjerljiva (obožavam što imamo takav spektar doživljaja svake knjige u našem book clubu), ono što smo zajednički zaključili jest da je autorica puno toga ostavila na interpretaciju samom čitatelju. Svatko od nas drugačije je objasnio sve što je Elsie doživljavala i svako objašnjenje jednako je uvjerljivo, a naknadno istraživanje naše nove članice Ivane C. Dodalo je još jedan moment u čitavu priču i nakon njega nekoliko članica promijenilo je svoj dojam o knjizi.

Kada sam najavila Nijeme pratitelje kao naslov koji čitamo u siječnju, ispod objave sam dobila nekoliko komentara koji su govorili da im ništa nije jasno u knjizi i da smatraju da su promašili poantu, no da u tome nisu jedini jer da svi koji su pročitali knjigu imaju slične komentare. Sada kada sam pročitala knjigu i nakon što smo pričale o njoj na book clubu, jasno mi je zašto je tako – teško je otkriti više bez da se izbjegnu spoileri. Također, vjerujem da bi i meni puno toga ostalo nejasno da nisam imala ekipu od deset žena s kojima sam rastavila knjigu na proste faktore 🙂 Ukoliko netko želi čuti detaljne komentare i teorije koje smo složile na book clubu, a ne boji se spoilera, moj inbox je otvoren. Ovdje stvarno ne bih ulazila u detalje iz poštovanja prema onima koji bi knjigu voljeli pročitati.

Ukratko, meni je knjiga bila super. Puno toga nisam niti spomenula u ovom kratkom osvrtu, ali zapravo je to sve ono što očekujete od jedne knjige koja se predstavlja kao gotički triler, horor ili što već. Makar ja moram priznati da je ovo daleko od horora. Nisam imala noćne more, besane noći i nisam sanjala scene iz knjige – što su uobičajeni znakovi da me je knjiga prestrašila. Da je napeta, jest, ali ne morate se bojati čitanja, jer više je u domeni nekog psiho trilera nego horora.

VELJAČA – MJESEC LJUBAVI

Nakon žustre rasprave, stiglo je vrijeme i za odabir novog naslova koji ćemo čitati u veljači.

Ah, veljača, mjesec ljubavi… Čovjek bi očekivao da ćemo ići u smjeru nekog ljubića, zar ne? Ne 😀 Ne zovu nas uzalud nadobudnima i čudnima 😛

Mi smo mjesec ljubavi odlučile obilježiti ljubavlju koja nas je i povezala – onom prema knjigama. Bilo je slučajno, ali ‘ajmo se praviti da nije 😉

Između trilera Vrt leptira, lijepe životne priče Crveni adresar, humoristične ispovijesti liječnika Ovo će boljeti, Nordijske mitologije i drame Vidio sam čovjeka, podjednak broj glasova dobile su dvije knjige.

IMG_20200131_183425-01

Na meni je bilo da presudim. Ja sam vaga po horoskopu, ne osuđujte 😛

Moram samo nešto razjasniti: knjige koje idu na izbor za book club, od reda su sve knjige koje i sama želim čitati, tako da odlučiti između dvije za mene je vrlo stresno i teško 😀

Ukratko, nisam mogla odlučiti.

Tako da u veljači, mjesecu ljubavi, ljubavi prema knjigama, book club Arena čita dva naslova: Ovo će boljeti i Nordijsku mitologiju 😀

IMG_20200131_190505-01

Kako su moje cure pametno primijetile – čitale smo Kingove Uspavane ljepotice, knjigu koja ima dvostruko više stranica nego ove dvije zajedno, tako da neće biti problem 🙂

Obožavam nas nadobudne ❤

PROSLAVA ROĐENDANA NA BOOK CLUB NAČIN

Za sam kraj ostalo je samo proslaviti naš prvi rođendan. A kako to bolje učiniti nego zajedničkim izlaskom u kino na projekciju filma Male žene 🙂

Iako smo donekle bile razočarane samim filmom (na nekoliko dijelova se razilazio s knjigom, a to je nama nadobudnima neoprostivo 😛 ), imale smo samo riječi hvale za glumačku postavu i njihovu interpretaciju likova. Plus, moram dodati, meni se jako svidjelo kako su u sam kraj unijeli malo života same autorice Malih žena i na taj način joj odali počast.

IMG_20200131_194120_1-01

Toliko od nas za prvi mjesec u ovoj godini, dojmove o ove dvije apsolutni nimalo slične knjige donosimo vam nakon idućeg book club susreta 28. veljače u staro vrijeme na starom mjestu.

IZVANREDNI BOOK CLUB REPORT – 17. SIJEČNJA, 2020.

Karl Ove Knausgaard – Zima

Ciklus vanrednih book club susreta na kojima sezonski obrađujemo kvartet Četiri godišnja doba Karla Ovea Knausgaarda, nastavili smo prvim ovogodišnjim book club susretom na kojemu smo razgovarali o – pogađate – Zimi.

IMG_20200117_190258_1-01

Iako još uvijek nismo uspjeli locirati „ono nešto” zbog čega smo (neki od nas) opčinjeni Knausgaardovim pisanjem, zaključili smo da – kao i kod svih vrijednih stvari – čitanje njegovih knjiga zahtijeva trud i vrijeme. Daleko od toga da oni kojima njegovo pisanje ne odgovara, ili nisu spremni probijati se kroz kilometarske opise svakodnevnih stvari manje vrijede ili ne shvaćaju njegovu veličinu – čitanje je isuviše subjektivna kategorija da bismo osuđivali nečiji izbor ili preferencije. No, onima koji su voljni malo usporiti tempo i dati Knausgaardu šansu, nagrada će biti višestruko veća nego nakon čitanja neke brzočitajuće napetice. Jednom kada probijemo barijeru iščekivanja da se „nešto počne događati” i prepustimo se „dosadnom” načinu pisanja, shvatimo pravu čar Knausgaardovog stila pisanja.

IMG_20200117_193921-01

I ne, nismo snobovi, ne smatramo da postoje „visoka” i „niska” književnost – sve su knjige vrijedne ako ih barem jedna osoba pročita i oduševi se – samo smatramo da nam Knausgaardovo specifično pisanje, njegova autorska persona (ne možemo dočekati Milicu da nam da svoj jedinstveni uvid u zakulisnu priču 🙂 ), njegovi neobični, mogli bismo reći muškom rodu nesvojstveni pogledi na svijet stvaraju nekakvu ugodu, doživljaj koji je teško opisati riječima, ali smo se složile da smo ga jednako osjetile.

IMG_20200117_193749-01

Nekima je Jesen bila bolja, nekima pak Zima, ali sve smo složne u tome da jedva čekamo čitati Proljeće, jer je u trećem dijelu autor promijenio formu pisanja pa sada umjesto kratkih eseja o svemu i svačemu prelazimo na formu romana, nešto malo bliže nama koji smo čitali Moju borbu.

IMG_20200117_193712_1-01

Nitko nije savršen pa tako ni Knausgaard. Zanimljivo, složile smo se kako neizmjerno uživamo u njegovom pripovijedanju, u lakoći kojom svakodnevnim pojavama daje nestvarne opise, ali isto tako smo se složile da njegove riječi lako zaboravljamo. Ulovila sam samu sebe da ulazim u stanje nevjerojatnog užitka i ugode dok čitam neki od njegovih eseja, a svega sat vremena kasnije više se ne mogu sjetiti što je bilo toliko posebno, čak niti o čemu je priča bila. Jednostavnim pogledom na naslov eseja, sve se u trenutku vrati. Kao da je neka čarolija u pitanju. Ili mudri trik kojim nas autor tjera da se iznova vraćamo njegovim zapisima.

IMG_20200117_193709-01

Sredinom ožujka okupljamo se oko Proljeća. Jako mu se veselim. I iskreno se nadam da nam Ocean More potajice priprema Ljeto, jer će nam poremetiti savršeni koncept čitanja Knausgaardovih tomova prema godišnjem dobu, ako Ljeto budemo morali čekati – do ljeta 🙂

IMG_20200117_193803-01

Za kraj, dobile smo ideju i za novi ciklus vanrednih book club susreta, ali o tome više u nekom drugom reportu, dok razradimo detalje s ostatkom ekipe 😉

BOOK CLUB REPORT – PROSINAC, 2019.

Bookclubašku godinu završile smo u velikom stilu – druženjem u Megastoreu s originalnim, pionirskim book clubom. Kako je njihova voditeljica Ana zaključila – najstariji i najmlađi Hoću knjigu bookclub na jednom mjestu.

1.

Bilo nas je puno, možda previše za galeriju na katu Megastorea, ali gdje čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. Uz predivne zalogajčiće i kapljicu, popričale smo malo o knjizi mjeseca – Malim ženama – no, u fokusu je primarno bilo druženje.

3.

Stisnuti dvosatnim prozorčićem, druženje smo započele odradivši službeni dio biranja naslova za idući mjesec, kako nam taj dio ne bi pojelo vrijeme. Ekipa iz Arene u siječnju čita Nijeme pratitelje Laure Purcell u izdanju Znanja, a ja kao vrijedna voditeljica nisam se sjetila fotografirati hrpicu za izbor pa ću vam ovdje nabrojiti koji su naslovi bili ponuđeni na izbor. Nijemi pratitelji u foto finišu presudnim glasom naše Barbare pobijedili su Hitlerove kušačice Roselle Postorino (u izdanju Ocean More), a uz ta dva naslova na izbor su bili ponuđeni Jednoga dana u prosincu Josie Silver (VBZ), Za tvoje dobro Ellen Marie Weisman (Stilus knjiga) te NOS4A2 Joea Hilla (Hangar 7).

4.

Odmah po izglasavanju lektire za naredni mjesec, krenuli smo u upoznavanje. Uz dvadeset i četiri ženska glasa ne bi dobro prošlo da smo se upoznavale pojedinačno pa smo Ana i ja to odlučile spojiti s „darovnim programom” Secret Santa – svaka od nas kupila je jednu knjigu, umotala je u papir i donijela sa sobom na susret. Zatim smo svoja imena zapisali na komadiće papira i svatko je izvukao jedno ime iz posudice, tako da samo uglavnom polovili imena jedni drugima. Bilo mi je predivno među licima i imenima bookclubašica iz Megastorea prepoznati neke od vjernih pratiteljica Sovinog kutka, a upravo jednu od njih izvukla sam iz posudice i dopala ju je moja knjigica na poklon – pozdrav, Antonia 😀

20.

Nakon toga krenula je rasprava o knjizi. Joj, kako volim kada imamo super raspravu jer smo različito doživjeli knjigu, kada ima onih kojima se knjiga svidjela i onih kojima se nije svidjela. Komentirale smo i pozadinu nastanka i objave knjige u vrijeme kada ju je Louisa May Alcott napisala i iščekujemo novu ekranizaciju u kojoj je, prema riječima jedne od glavnih glumica Emme Watson, odana počast feminističkoj naprednosti autorice u obliku drugačijeg kraja za njezine junakinje od onoga u knjizi – veselim se gledanju, jer osobno nisam gledala nijednu ekranizaciju do sada.

Nakon kratke, ali slatke rasprave o knjizi, uslijedilo je međusobno druženje članica, koje je vrijeme naprasno prekinulo kada smo zaključile da se knjižara uskoro zatvara i da moramo bježati. Ana, nadam se da nam nisi spominjala rodbinu iduće jutro 😀

Hvala od srca na prekrasnom gostoprimstvu curama iz Megastorea. Bilo nam je predivno. Kaotično i glasno, možda, ali blagdanske proslave trebaju biti takve 😉 Hvala i Hoću knjigu na poklonima, zalogajčićima i piću – bilo je fenomenalno.

Za sam kraj, moram spomenuti divnog Ivana, koji je bio blažen među ženama, koji je zaslužan za sve ove divne fotografije, ali i koji je sudjelovao u raspravi o Malim ženama s predivnim komentarima. Ivane, ako čitaš ovo, rado bismo da nam se pridružiš koji put i u Areni. Može i bez fotića 😉

Toliko od book club susreta za 2019. godinu. 2020. započinjemo udarnički: 17. siječnja čeka nas drugi dio serijala izvanrednih book club susreta s temom godišnjih doba – čitamo Zimu Karl Ovea Knausgaarda, a 31. siječnja na redovnom book club susretu, osim Nijemih pratitelja, očekujemo i dvije nove potencijalne članice, ali to nije sve – prvi redovni susret ove godine nama je ujedno i rođendanski – slavimo prvi rođendan book cluba Arena! Kako vrijeme leti! Do idućeg reporta, ostanite mi načitani 😉

ELIZABETH ACEVEDO – BAČENA U VATRU

izdavač: Stanek d.o.o.

U skladu s #newyearnewme pokretom, prva ovogodišnja recenzija totalno je drukčija od onih na koje ste navikli. Do sada sam u širokom luku izbjegavala pisati negativne osvrte, jer sam se držala devize da, ako nešto kritiziraš, čini to argumentirano, a najčešće nisam imala valjane argumente. Posljednje dvije godine nakupilo se znanja i iskustva, tako da sada mogu sa sigurnošću reći da se bazen s argumentima lijepo napunio pa si dozvoljavam kritizirati. No, krenimo redom.

Emoni Santiago ima sedamnaest godina, majka joj je umrla pri porodu, a otac, shrvan gubitkom, vratio se nazad u rodni Portoriko. Emoni je odgajala baka, očeva majka, s kojom i dalje živi. S četrnaest godina Emoni se prvi put zaljubila, prvi put spavala s dječakom i ostala trudna. Njezina Emma sada ima gotovo tri godine i potpuno je promijenila život i odrastanje mlade srednjoškolke.

Emoni je strastvena kuharica, kuha prema osjećaju i u svako jelo dodaje nešto svoje. Kada joj se pruži prilika da kao izborni predmet upiše kulinarstvo te u sklopu nastave otputuje u Španjolsku, morat će odbaciti sva svoja uvjerenja i početi slijediti pravila. S druge strane, sva će pravila morati odbaciti kada se, suprotno svojim željama i planovima, ponovno zaljubi. Balans između školskih obveza, roditeljstva koje dijeli s bivšim dečkom Tyroneom, kulinarskih ambicija i jednostavnog srednjoškolskog djetinjstva, previše je za jednu tinejdžericu, no Emoni je sve samo ne obična.

Preslatka priča o izazovima jednog odrastanja pokupila je brojne pohvale od svog izlaska, diči se visokom ocjenom na Goodreadsu i dobitnica je nagrada… da ne spominjem izrazito toplu, privlačnu i šarenu naslovnicu.

Ali.

Ali.

ALI.

Hrvatska inačica je katastrofa. Dopustite mi da obrazložim – argumentirano, dakako 🙂

Često sam čitala negativne kritike – većinom na prijevod – koje bi se svele na to da se popljuje prijevod i to je to. „Prijevod je loš”, „prijevod je nikakav”, „prijevod je traljav” i tu bi stalo. Govorila sam kako ne možeš argumentirano kritizirati prijevod ako nisi pročitao original. Zato sam si dala truda i u slučaju ove knjige pročitala i original. Plus, moje me iskustvo naučilo da nije uvijek samo do prevoditelja – svi koji se nalaze u lancu između prevoditelja i knjige na policama također snose dobar dio odgovornosti. Sada, kada smo postavili temelje, mogu krenuti s kritikama.

Knjiga je očajna. Nečitka. Boli za mozak. Od rečenica koje su prevođene u krivom glagolskom vremenu, rečenica koje su prevođene doslovno i van svakog konteksta, preko apsurdnih rečenica, do čitavih odlomaka koji nemaju smisla te bolesno mnogo pravopisnih grešaka i tipfelera. Napominjem, pročitala sam izvornik na engleskom i čitajući ga tako, stvarno sam uživala – priča je divna i vrijedna svake zvjezdice na Goodreadsu.

Za one koji žele znati više, evo i nekoliko primjera – sitnica, ali od srca.

– referenca na animirani film Moana prevedena je kao Mona

– ‘Buela (skraćenica od španjolskog izraza za baku – abuela) u hrvatskoj inačici spominje se bez apostrofa (ako već nisu „pohrvatizirali” riječ, onda bolje da je ostalo kao u izvorniku, zbog svih onih koji su gledali meksičke sapunice i zapamtili desetak riječi, ili nas koji smo učili španjolski)

– „It’s about time you called your father.”, rečenica koju otac upućuje kćeri koja ga dugo nije nazvala, rečenica koju bi svatko u kontekstu preveo (barem) kao „Bilo je krajnje vrijeme da nazoveš svog oca.”, ovdje je prevedena kao „Vrijeme je da nazoveš svog oca.”

Trebam li nastaviti? I ja mislim da ne.

Toliko od mene. Bačena u vatru (u originalu With the fire on high) stvarno je krasna priča vrijedna čitanja, ali svakako preporučujem čitanje izvornika, jer hrvatski prijevod čisto je bacanje novca. Ne mislim prstom upirati ili poimence prozivati nekoga, jer uistinu je teško utvrditi na kome leži krivica. Prevoditelj može loše prevesti knjigu, ali na uredniku je da taj prijevod ili vrati na ispravke, ili da nađe novog prevoditelja, ili da ga dotjera sam… tu je još i lektor, koji bi imao posla na već tiskanoj knjizi… Po meni, u ovom slučaju, krivica je na svima koji su bili uključeni u donošenje ove knjige na hrvatsko tržište. Čini se da je u izdavaštvu, kao i u većini sfera, kvantiteta bitnija i da se ganjaju brojevi nauštrb kvalitete. Naplatiti sto kuna za ovakav poluproizvod čista je prijevara. Uistinu je sramotno što si neki izdavači danas dozvoljavaju. Knjiga je prodana, oni su zaradili i tu je priča završena. To što krajnji kupac nije zadovoljan proizvodom nije njihov problem. Zvuči poznato? Da, jer sam već pisala o tome u kontekstu blogera i recenzija, štancanja recenzija od kojih plače hrvatski pravopis, ali to se cijeni. I nagrađuje. Jer bitne su brojke, a ne sadržaj, bitno je da se o knjigama priča, makar na slomljenom hrvatskom jeziku, od kojeg povraćaju oči.

No, nema razloga za tugu u ovom najdepresivnijem mjesecu u godini. Nedavno sam čula priču u pozadini nastanka jedne divne knjige. Knjige koja je trebala izaći na proljeće prošle godine, a izašla je za Interliber. Jer je izdavaču stalo. Jer nije zadovoljan poluproizvodom. Jer želi da policama imati najbolje što može dati od sebe. Za svaku knjigu. Nema tristo naslova godišnje, ali ono što objavi užitak je za čitanje i vrijedi svakog novčića. To je svjetlost na kraju tunela. Kao i šačica divnih blogera, koji ulažu trud (i naučeno znanje hrvatskog jezika) u svoje sadržajne recenzije. Volim si laskati da pripadam njima – jer, definitivno ne spadam u ove koji štancaju recenzije 😀

Tu završavam. Želim vam sve najbolje u godini pred nama, neka bude prepuna divnih knjiga, sunčanih dana, zdravlja, zagrljaja i mirisa mora ❤

IMG_20200102_083652-01