William Landay – Braneći Jacoba

izdavač: Algoritam

Kao što to ponekad biva sa starim knjigama, i Braneći Jacoba doživjela je svoju renesansu posljednjih dana na društvenim mrežama. Spominje se i ekranizacija u obliku serije, no to ću morati pobliže istražiti, prije nego što napišem riječ-dvije o tome.

No, o knjizi sam još prije četiri godine napisala više od riječi-dvije pa vam stoga u nastavku donosim svoj stari osvrt – u maniri blast from the past recenzija – na knjigu koja se ne zaboravlja.

Tekst prenosim u originalu, kako je objavljen na Facebook stranici Sovin kutak, davnog 05. srpnja, 2016. godine.

***

“U svakom slučaju, stvar je u tome da mislim da sami sebi laskamo kad kažemo da možemo dizajnirati svoju djecu da budu ovakva ili onakva. Mislim da je to već unaprijed u njima”

Andrew Barber već više od dvadeset godina radi kao pomoćnik tužitelja u jednom od okruga Massachusettsa. Uživa poštovanje među sugrađanima, uporan je u sudnici,a kod kuće je sretan uz suprugu Laurie i sina Jacoba. Ali kad šokantan zločin – ubojstvo učenika, Jacobova školskog kolege – uništi spokoj njihova okruženja, Andrew zadobije neočekivan udarac: za ubojstvo biva optužen njegov četrnaestogodišnji sin.

Svi roditeljski nagoni koje Andrew nosi u sebi smjesta staju u obranu sina. Jacob uporno tvrdi da je nevin, i on mu vjeruje, jer mora. Na kraju krajeva, otac mu je. Ali kad na vidjelo počnu izlaziti optužujuće činjenice i šokantna otkrića, kad njegov brak dospije pred krah, kad suđenje uzavre i kriza otkrije ocu koliko slabo zapravo poznaje sina, Andrew se nađe na prekretnici – prisiljen na odabir između odanosti i pravde, između istine i klevete, između prošlosti koju je pokušao zataškati i budućnosti koja mu je nepojmljiva.

Nagrađivani pisac krimića William Landay u romanu Braneći Jacoba nadilazi žanr i stvara sveobuhvatan prikaz obitelji u najodsudnijem trenutku – napetu zagonetku zasnovanu na uvjerljivim likovima koja je u isti mah fascinantna priča o krivnji, nevjeri i strahovitoj brzini kojom se naš život može oteti kontroli.

“Prema istraživanjima, očevi ubijene djece često umiru u roku od nekoliko godina od ubojstva, često od zatajenja srca. Uistinu, umiru od tuge. U nekom trenutku tužitelj shvati da ni on ne može preživjeti takve lomove srca. Ne može slijediti očeve na tom putu. I onda se usredotočuje na tehničke detalje posla. Pretvara svoj posao u zanat kao i svaki drugi. Trik je da se patnja drži podalje od sebe.”

Pravnički krimić. Tako bi jednostavno bilo sažeti ovu knjigu u dvije ne tako jednostavne riječi. Samo što to nije nimalo jednostavno jer ova knjiga u sebi isprepliće toliko žanrova da se ne isplati uopće klasificirati ju – ljubić, krimić, triler, drama, self-help literatura, pravnički almanah, forenzički priručnik, sve ćete naći unutra. Jedino nema baš previše komedije – eto, spoiler alert.

Kada sam sinoć završila s čitanjem Jacoba (kako sam ga od milja prozvala), morala sam izaći van u šetnju…na terapiju do knjižnice – to će vam kraj Jacoba učiniti. Svi su me “plašili” s tim krajem. Toliko da sam čak kroz cijelu knjigu pokušavala pogoditi tko je ubojica. Moj savjet vam je nemojte to raditi, nema šanse da ćete pogoditi. Ja kao iskusna čitateljica “najkrimićkijih” krimića, koja uvijek (ili bar većinom) uspije na prvoj trećini pogoditi tko je ubojica, ovdje sam ostala toliko zatečena krajem da sam morala izaći van.

Kada sam mužu ispričala ukratko o knjizi i detaljno o kraju, njegov komentar bio je “a zašto uopće čitaš takve stvari”. Jer Braneći Jacoba potresna je knjiga, tu nema dileme. Pogotovo ako ju čitate iz perspektive roditelja što ja jesam. Ali je, uz to, i jako detaljna, zanimljiva, napeta i jako jako jaaako dobro istražena priča. Pravni i policijski detalji toliko su precizni da sam se iskreno zapitala čitam li to neki dokumentarac.

Roditelj suočen s gubitkom djeteta s jedne, roditelj suočen sa optužnicom za ubojstvo jedinog sina s druge, roditelj suočen sa pozivom za svjedočenje svog sina s treće i deseci susjeda, prijatelja i poznanika koji su prisiljeni prekinuti svaki kontakt sa dojučerašnjim prijateljima s čijom su djecom njihova odrastala. Tužitelj spreman na sve da se dokaže u svom prvom velikom slučaju, službenici rastrgani između prijateljstva i dužnosti, obrana koja mora zadržati objektivnost i ustrajnost u naizgled nemogućoj bitci.

Osjećaji koje proživljavaju likovi u ovoj priči toliko su iskreni da mi se na pokoji trenutak učinilo kao da ih je autor sam iskusio (ako ne na svojoj koži, onda barem u neposrednoj blizini). Rastrganost roditelja optuženog Jacoba između onoga što govore dokazi i onoga što govori srce, uz malog crva sumnje koji se ne želi povući neminovno utječe na njihov brak. Tuga roditelja koji su izgubili sina u krvavom napadu dovodi do gubitka svake prosudbe i do očajničkih mjera. Pritisak koji osjećaju djeca, učenici, dojučerašnji prijatelji i kolege obojice spornih dječaka, tjera ih da ponekad i kažu ono što bi odrasli čovjek možda i prešutio. I time izazovu pomutnju u cijelom procesu.

I na kraju, pitanje koje svima visi nad glavom – postoji li “gen za ubojstvo”? Jer prošlost je nešto što čuči u nama, ma koliko mi šutjeli o tome. A znamo dobro da nas vješto izbjegavana prošlost kad-tad sustigne i pokaže svoje pravo lice.

Što se zaista dogodilo tog kobnog travanjskog jutra znaju samo dvije osobe, ali jedna nikada više neće moći progovoriti. A druga….saznajte sami. Ovo je najviše što mogu napisati bez spoilera i relativno hladne glave.

Braneći Jacoba bez sumnje je veliko djelo, vrijedno čitanja. Da, potresna je, ali ponekad velike stvari zahtijevaju određenu žrtvu, a ova knjiga je definitivno vrijedna te žrtve. Preporučam pročitati, ako ništa drugo zbog efekta otvaranja očiju pred svime što vreba našu djecu kroz njihovo odrastanje, a da možda nismo toga svjesni kao što nisu bili niti Andrew i Laurie Barber.

“- Andy, vjeruješ li iskreno da si ti pouzdan svjedok? Vjeruješ li iskreno da dobro sagledavaš svoga sina?

– Mislim da jesam, općenito sam pouzdan; ali priznajem da nijedan roditelj ne može biti sasvim objektivan o svojem djetetu.”

Maria Hesse – Frida Kahlo: Život u slikama

izdavač: Iris Illyrica

Malo tko nije upoznat s fenomenom Firde Kahlo, njezinim specifičnim slikarskim izričajem, njezinim tragičnim životom i njezinom velikom ljubavlju.

Frida je rođena s defektom – bolešću zvanom spina bifida, ili rascijepljena kralježnica, zbog čega je imala ozbiljnih problema u razvoju. Povrh toga, sa sedamnaest godina doživjela je groznu prometnu nesreću, koju je jedva preživjela, ali tijelo joj je bilo nepovratno oštećeno. Činilo se kako Fridu njezino tijelo odbija od rođenja.

Nakon kobne nesreće, bila je prikovana za krevet i tu kreće njezina slikarska priča. A uskoro i svima poznata ljubav s Diegom Riverom, o kojoj su napisane brojne knjige i snimljeni filmovi.

Čitav Fridin život bio je jedna prepreka za drugom, jedna tragedija za drugom, od kojih one koje su kidale srce nisu bile ništa manje bolne od onih koje su trgale tijelo. Frida je bila žena koja je voljela, slikala, živjela, a sve to s ogromnom količinom boli. Umrla je premlada, ali pomirena sa svijetom.

Tako barem priča ona sama u ovoj prekrasnoj knjizi o njezinom životu. Pisana u prvom licu, u obliku intimne ispovijesti same slikarice, popraćena ilustracijama Fridinih najvećih umjetničkih djela (koje se savršeno uklapaju u svaki dio priče koji prate), uvodi nas u srž priče i duboko u osjećaje koje je slikarica sama proživljavala tragediju za tragedijom. Vrlo jezgrovita, iskrena priča, savršeno je objedinila izvore iz kojih je preuzeta u jednu vizualno i emotivno prekrasnu cjelinu o tragičnom životu ispunjenom umjetnošću.

U Fridinom životu pronaći ćemo radost, snagu, ljubav i hrabrost – sve ono što često sami izgubimo – koji će nas podsjetiti da i u najtežim okolnostima možemo preživjeti (i proživjeti), voljeti i stvarati.

Maria Hesse talentirana je ilustratorica iza koje stoji nekoliko sličnih biografija poznatih ličnosti, kao i ilustrirane inačice svjetskih klasika popu Ponosa i predrasuda, Malih žena, Razuma i osjećaja. Iskreno se nadam da ćemo barem dio njezinog opusa dobiti i kod nas, jer ovo je blago koje ne treba čuvati za sebe, nego dijeliti sa svijetom.

Frederic Rebena – Dobar dan, tugo

izdavač: VBZ

Sedamnaestogodišnja Cecile ljeto provodi u luksuznoj vili u Francuskoj, u društvu oca udovca i njegove deset godina mlađe ljubavnice Else. Upijajući sunce, more i pažnju mladog studenta Cyrila, Cecile neopterećeno provodi ljetne praznike. Barem do trenutka kada se u vili pojavi Anne – četrdesetogodišnja modna dizajnerica, prijateljica njezine pokojne majke, koju je otac također pozvao na ljetovanje. Kada se između Anne i Cecilinog oca počne razvijati romansa, koja prijeti sabotiranjem njihovog boemskog života, Cecile će se upustiti u planiranje spačke kojom će razdvojiti oca i Anne uz pomoć Else i Cyrila.

Priča s neminovno tragičnim krajem ilustrirana je adaptacija istoimenog kultnog romana Francoise Sagan. Uspoređivana s Lovcem u žitu, Dobar dan, tugo ispod površine paralelnih ljubavnih priča progovara o životu srednje klase pedesetih godina i nagovještava nadolazeću seksualnu revoluciju šezdesetih. Iako lagan i pitak roman, skriva mnoge ozbiljnije teme tog doba i pokazuje koliko je autorica, sa svojih devetnaest godina (koliko je imala kada je napisala roman) bila ispred svog vremena.

Ilustrirani, grafički, strip roman Dobar dan, tugo, prilagođena je i sažeta inačica originalne priče, no ništa manje vrijedna. Oni koji čitaju stripove, znaju da se u njima ne gubi dragocjeni prostor za pretjerane opise, nego se ulazi u srž radnje, ponekad toliko da nam nije na prvu sve kristalno jasno – pogotovo ako ste, kao ja, u životu pročitali daleko više „običnih” romana pa ste navikli da vam se sve lijepo opiše 😉

Predivne ilustracije, koje dočaravaju svu čar ljeta, mladosti i raspuštenosti, ali i tragične ljubavne zavrzlame o kojoj govori roman, fantastično su se uklopile u priču i stvarno mi je bio užitak čitati, iako, priznajem, nisam čitala originalni roman.

Vjerojatno ima onih koji će s neodobravanjem gledati na grafičke adaptacije romana, no ja ih podržavam. Baš kao i kod filmske adaptacije knjiga, ako je dobro izvedeno, zašto ne? Ne mogu tvrditi koliko je kvalitetno roman prenesen u ovaj ilustrirani, budući da nisam čitala izvornik, ali mogu reći da mi se sviđa i – čitajući po internetu razne dojmove za originalni roman – čini mi se da sam dobila sve ključne momente kultnog klasika.

Sve pohvale izdavaču i nadam se da ćemo uskoro imati više prilike čitati ovakve romane, ispod čekića izdavačkih kuća kojima to nije „primarni posao”. Ako me razumijete 😀

A ja ponovno doživljavam ono što me „strefilo” nakon čitanja Locke&Key serije grafičkih romana, a to je nostalgija i čežnja za još stripova i još stripova, da me vrate u one dane djetinjstva kada su mi bili hrana za dušu. Morat ću nešto poduzeti po tom pitanju konačno 🙂

Tomas Navarro – Kintsugi

Knjigu Kintsugi zapravo je kupio moj suprug prilikom jednog od naših (do sada) redovnih posjeta Ljubljani i knjižari Konzorcij. Stajala je na njegovoj polici za knjige jedno dvije godine. Za vrijeme famoznog lockdowna zapela mi je za oko i uzela sam ju na čitanje. Prekidale su me mnoge druge knjige, no konačno sam joj se uspjela posvetiti i pročitala ju do kraja. Ako redovno pratite moje storije na Instagramu, mogli ste svjedočiti mom oduševljenju, kao i mom nimalo suptilnom „bacanju bube u uho” jednom od naših izdavača da uzme knjigu na prijevod.

U čemu je čar knjige Kintsugi?

Knjiga se uvelike naslanja na japanski princip kintsugi, korišten u lončarstvu, koji zapravo slavi lomove i pukotine na predmetima, tako da ih „krpa” zlatnim šavovima, kako bi istaknuo njihovu ljepotu. Ukratko, ožiljci koje nosimo nisu sramota i mogu, uz puno rada, biti ponosno nošeni poput medalja za hrabrost.

A ožiljke imamo svi – što onih na tijelu, što onih emocionalnih.

Tomas Navarro – španjolski psiholog i osnivač centra za konzultacije i emocionalno zdravlje – uči nas kako reagirati na nedaće (tu me pristup jako podsjetio na principe stoicizma i knjigu Mala knjiga stoicizma, koju sam nedavno čitala, a za koju osvrt imate OVDJE), kako se s njima nositi i, najvažnije, kako ih preboljeti, od njih ozdraviti, ponovno prikupiti slomljene djeliće života i zlatnim šavom sve ih ponovno povezati te ponosno pokazati da smo bili ranjeni, ali smo preživjeli i hrabro krenuli dalje. Ožiljci su odraz naše hrabrosti i nisu nešto čega se treba sramiti.

Svaka, i najveća tragedija može se preživjeti, može se preboljeti i možemo u život krenuti dalje jači. Ono što je važno jest, pri susretu s nedaćom, analizirati situaciju, načine na koji ona utječe na nas sada i u budućnosti. Prošlost je jedino mjesto na koje se ne trebamo vraćati. Od gubitka posla, prometne nesreće, teške bolesti, mentalnih bolesti, nasilja u obitelji (psihičkog i fizičkog), nedostatka samopouzdanja za iskorak u život, višestrukog razočaranja u ljubavi pa sve do smrti bliske osobe (partnera, djeteta) sve će ostaviti ožiljke, ali ožiljke koji će nam pokazati da možemo preživjeti baš sve.

Uključujući primjere iz stvarnog života nekolicine svojih klijenata, autor će nam vrlo toplo, vrlo pristupačno i vrlo plastično objasniti zašto apsolutno ništa nije smak svijeta (osim, naravno, pravog smaka svijeta) i kako možemo osvijestiti svoj gubitak i svoju bol, dopustiti da bol pronađe izlaz kroz pukotine, a zatim kako te pukotine „zakrpati” zlatnim šavom i ponosno zablistati, dokazujući prvenstveno sebi, a onda i čitavom svijetu da je ona dobra stara izreka više nego istinita – što nas ne ubije, čini nas jačima.

BOOK CLUB REPORT – LIPANJ, 2020.

Konačno. Tjedan dana mi je trebalo da sjednem i napišem ovaj book report. Što da vam kažem…život.

Dakle, prošli petak održale smo naš lipanjski book club susret, ponovno u krnjem sastavu – to nam ljeto učini: cure se razbježe preko ljeta, no to ne znači da su manje aktivne… naprotiv, inbox gori 😉

Ovaj mjesec na rasporedu je bila Queenie i bome imale smo puno toga za reći o njoj. No, za početak, evo osvrta, koji u velikom dijelu obuhvaća dojmove članica na raspravi.

O KNJIZI

Queenie Jenkins upoznajemo u bolničkoj ordinaciji. Ima dvadeset i pet godina i upravo je imala spontani pobačaj. Također, njezin višegodišnji dečko Tom odlučio je da njihovoj vezi treba predah i zamolio ju da iseli iz stana. Njezin posao novinarke također visi o niti, jer Queenie zbog privatnih problema često kasni na posao i ne izvršava svoje zadatke na vrijeme. Kao šlag na torti, vrijeme do Tomove konačne odluke o sudbini njihove veze krati beznačajnim odnosima s nepoznatim muškarcima, zasnovanim na čistoj tjelesnoj privlačnosti. Jer Tom će se vratiti, treba mu vremena da shvati koliko ju voli i koliko mu nedostaje.

No, kada postane evidentno da se Tom ne planira vratiti Queenie i kada se zbog kratkotrajne avanture s kolegom iz redakcije nađe pred sudom, stvari će za mladu crnkinju dotaknuti dno. Suspenzija na poslu i otkriće koje će ju koštati jedne od najboljih prijateljica, pogurat će Queenie da se okrene nečemu što njezina obitelj smatra krajnjom sramotom – terapiji. S obzirom na traume iz djetinjstva, od kojih neke ne možemo niti zamisliti, Queenie će imati puno posla pokušavajući dovesti svoj život na normalan put. Hoće li joj to uspjeti, ostaje na vama da doznate, no vjerujte, odgovor bi vas mogao prilično iznenaditi.

Nekoliko sam puta ponovila – Queenie je knjiga koja ostavlja dojam snažno koreliran s načinom na koji joj pristupite. Ukoliko krenete s čitanjem očekujući snažnu priču o borbi mlade crnkinje s okrutnim svijetom, dobit ćete dijametralno suprotan dojam od onoga koji biste dobili da ste knjizi pristupili kao malo grubljoj, manje humorističnoj i poprilično nezdravijoj verziji Bridget Jones za rasne manjine.

Za početak, svojevrsni disclaimer. Mi Queenie ne možemo razumjeti, ne možemo se staviti u njezinu kožu. Autorica je napravila lavovski posao pokušavajući nam približiti što mlada crnkinja proživljava u urbanom Londonu, ali konačni rezultat je da mi nikako ne možemo to razumjeti, jer pravila nisu ista. Nikad nisu bila, a pitanje je hoće li ikada biti. Možda su zato naši dojmovi Queenienih ponašanja malo grubi i politički nekorektni, iako vjerujem da puno toga leži u nama samima, neovisno o okolini, boji kože i uvjetima u kojima živimo. No, svakako ovise o djetinjstvu i traumama, tako da, ukoliko dojmovi postanu pregrubi, shvatite da ne dolaze iz diskriminacije, niti odbijanja pokušaja razumijevanja, nego iz čiste nemogućnosti poistovjećivanja i poprilične razlike u godinama i iskustvu između nas i Queenie.

Pa krenimo.

Queenie nije junakinja u ovoj priči. U najbolju ruku je antijunakinja. Činjenica je da su ju u kratkom roku snašle brojne nevolje, većinu kojih ne možemo niti zamisliti, i da je jedinu podršku koju je imala (Toma) izgubila, a kada još u mješavinu ubacimo i njezino djetinjstvo, recept za katastrofu je zagarantiran.

No, Queenie nije jedina u knjizi s diskutabilnom funkcijom. Zapravo, među svim likovima, jedini pozitivac u našim očima bio je Tom. Lik koji ju je ostavio? Apsolutno. Jer je otišao iz toksičnog odnosa. Queenie je ta koja je bila otrov u toj vezi. Sa svim svojim demonima iz prošlosti uspjela je uništiti jedinu dobru stvar u svom životu. Od te točke krenula je nizbrdo i tu počinju naši „cringe” momenti.

Queenie nije tinejdžerka, ona je odrasla mlada žena. Naravno da mi sve pročitane knjige i likove u njima promatramo kroz vlastite oči (kroz čije druge bismo mogli?), a većina nas u Queenineim godinama bila je na nekakvom putu prema normalnosti i stabilnosti. Iako je to mogući prvi problem na strani rase, svejedno nismo mogle olako prijeći preko činjenice da se nedugo nakon spontanog pobačaja svjesno upuštala u nezaštićene spolne odnose s nepoznatim muškarcima. Iako se redovno testirala u klinici za spolne bolesti, nismo mogle a da se ne upitamo je li Queenie ikada čula za prezervativ. Znam, možda nebitna stavka u široj slici, ali… oči promatrača i to.

Queenie je jedna vrlo kompleksna priča. Ali nije temeljito odrađena. Nadglasavale smo jedna drugu u raspravi nabrajajući koje je sve važne teme autorica započela u knjizi, samo da bi ih ostavila površno odrađenima, ili uopće neodrađenima. Problematika rase izgubila se ispod sloja promiskuiteta. Zlostavljanje u djetinjstvu nekako je činjenično odbačeno, kao nimalo čudno – apsolutno nitko u obitelji nije nalazio ništa sporno u tim postupcima. Odnos prema bilo kakvoj vrsti pomoći osobi koja očito proživljava nešto teško i treba pomoć psihologa grozno je zaostao i pokazuje koliko je zapravo crnačka zajednica nazadnija po pitanju izlaženja iz nekakvih okova konzervativnosti, nego što smo možda mi ostali. Možda. Čak niti odnos ti nasumičnih muškaraca prema njoj, kao prema seksualnoj radnici nismo mogli gledati kao nešto jednostrano, uzevši u obzir da je ona sve to svojevoljno dopuštala, tek ponegdje se blago zgražajući nad time. Ali opet, sve je to imalo korijenje duboko i daleko u prošlosti. Kao što rekoh, teško možemo razumjeti.

Queenie nije knjiga koja se bavi rasnom problematikom na način na koji biste možda očekivali. Pokret Black Lives Matter spominje se usputno i to ne baš u nekakvom „snažnom” kontekstu. To je priča o jednoj mladoj Jamajčanki koja pokušava naći svoje mjesto u svijetu nakon niza nedaća i turobnog djetinjstva.

Queenie nije ni blizu Bridget Jones. To nije humoristična priča o smotanoj solerici, koja muku muči birajući između dva udvarača. To je puno dublja priča, o dubljim tragedijama i traumama, nego što ih je imala nezaboravna Bridget.

Queenie je Queenie – nekome se sviđa, nekome baš i ne. Nama nije u potpunosti sjela, jer smo joj najveće zamjerke pronalazile upravo u nedovoljno dubinski obrađenim određenim temama i plejadi neobičnih likova koji su mogli ponuditi daleko više. No, da ima potencijala, ima – puno.

Queenie je dugoočekivana i glasno najavljivana knjiga. Znam da se nekim mojim kolegicama blogericama baš jako svidjela, što dovoljno govori o šarolikosti ukusa i različitosti u dojmovima o pročitanom. Vjerujem da ćete u njihovim osvrtima pronaći potpuno drugačije elaboracije iste priče.

Žao mi je samo što na raspravi nismo bile u punom sastavu, jer je među odsutnim članicama bila upravo ona jedna kojoj se knjiga svidjela i rado bismo čule zašto 😀

Zato volim taj naš knjiški kružok – nikada se još nije dogodilo da se izabrana knjiga svidjela baš svima, zato uvijek imamo zanimljive i žustre rasprave.

ŠTO DALJE?

Izbor za srpanj ponovno je bio šarolik. Ponovili smo i neke naslove koji su već bili u izboru, ali nije im se posrećilo niti ovaj put, jer – Rebecca.

Iako nije nadmoćno pobijedila, opet je odnijela većinu glasova, tako da posljednjeg dana mjeseca srpnja u paviljon unosimo raspravu o velikom klasiku.

Baš volim šarolikost naših naslova – od klasika, preko hororaca, trilera, biografija pa sve do knjiga koje nećemo spominjati koliko su nam bile loše 😀

Veselim se idućem susretu i nadam se da nam neće ova nesretna korona ponovno pomrsiti planove, jer pripremam svašta nešto zanimljivo za izbor u kolovozu 😉

Menna Van Praag – Sisters Grimm

Ovoj sam se knjizi veselila kao malo prase. Jedva sam čekala da mi stigne s Book Depositoryja, a čekala sam ju dobra dva mjeseca. Hvala, korono.

No, Sisters Grimm nisu opravdale moja očekivanja. Početak je bio vrlo obećavajući i jako me zaintrigirala tema i priča koju je autorica smislila. Veselila sam se razvoju glavnih junakinja i raspletu priče, polako sam čitala i uživala u svakoj stranici. No, vrlo brzo je postalo jasno da je priča manjkava, da su likovi loše razrađeni, da je sve nekako površno odrađeno i nedovoljno objašnjeno. Kako sam se približavala kraju, shvatila sam da neću dobiti sve odgovore koje sam trebala, jer broj stranica se smanjivao, a ja nisam bila nimalo pametnija. Zbrzani kraj i nebrojene nedorečenosti ostavile su me u čudu. Da je to početak serijala, možda bi se neke stvari mogle prožvakati, ali to je veliko možda. Ovako, kao samostalan roman, veliko je razočaranje. Puno je truda u njega uloženo, izmaštan jedan novi svijet, no sve je premalo razrađeno da bi nam bilo jasno tko, zašto, koga i kako.

Četiri glavne junakinje su sestre Grimm, kćerke čarobnjaka/maga/višeg bića Wilhelma Grimma. Svoje kćeri Grimm dobiva sa svojim kćerima. No, Grimm ima i sinove, vojnike koji su nekada bili zvijezde. Zbunjeni? Znam kako vam je.

Sestre Grimm kao osmogodišnje djevojčice u snovima odlaze na mjesto zagonetnog i nimalo kreativnog imena Everwhere i tamo provode vrijeme vježbajući svoje moći. No, čim navrše trinaest godina gube svako sjećanje na to mjesto, svoje moći i svoje sestre. Tek kada navrše osamnaest godina moći će se vratiti u Everwhere (putem posebnih portala na londonskim sveučilišnim kampusima) gdje će morati birati hoće li se prikloniti svjetlosti ili tami. Priklone li se svjetlosti, Grimmovi vojnici će ih ubiti.

Priča prati posljednjih mjesec dana prije osamnaestog rođendana četiriju Grimmovih kćeri, koje se međusobno ne poznaju, odnosno zaboravile su se. Goldie, Bea, Scarlett i Liyana u tragovima sadrže poveznice s junakinjama nama poznatijih bajki braće Grimm, no i te su poveznice toliko slabo razrađene, da sam dvojila trebam li ih uopće spomenuti. Njihove obiteljske priče također su slabo razrađene i u njima postoji toliko momenata koji bi se mogli bolje iskoristiti u priči, pa smo Zlatka s bloga Life&Socks (s kojom sam “buddy readala” ovu knjigu) i ja u šali rekle kako bismo mogle iznova napisati poboljšanu inačicu romana 🤭

Šteta. Stvarno šteta. Ideja je super, temelj za priču je super, ali ostaje nejasno je li sama autorica “sfušala” izvedbu, ili je u procesu uređivanja izbačen sav “štof” koji nama fali. U svakom slučaju, Menna Van Praag predivno piše i da je kojim slučajem napisala dvostruko veći broj stranica priče – razrađene kako spada – ja bih ju čitala s guštom i sigurno bi dobila daleko veću ocjenu od mene.

IMG_20200610_090356-01

Jonas Salzgeber – Mala knjiga stoicizma

izdavač: Planetopija

Čitav život zazirala sam od bilo kakvog ukalupljivanja. Smatrala sam da svaki ponuđeni kalup ima svojih nedostataka, koji mi smetaju, a ja ne volim ništa polovično. Nisam religiozna, imam svoja moralna načela kojih se držim, ne odgovaram nekom višem biću, nego isključivo svojoj savjesti. Do sada se to pokazivalo ispravnim i društveno prihvatljivim. Tek ponekad pretjeranim, jer valjda je uredu ponekad ići mimo pravila, što ja osobno ne volim. U školi niti jednom nisam koristila šalabahter na testu. Niti jednom.

Filozofija je za mene bila nešto nerazumljivo, nešto što sam povezivala s jako simpatičnom profesoricom iz srednje škole, nešto što je uključivalo stare mudrace dugih brada, koji pričaju o stvarima na vrlo kompliciran način. Nije me nikada ranije zanimalo da malo dublje uronim u tematiku. Dođe to valjda s godinama, jer evo me nadomak četrdesete, do grla u stoicizmu i pitam se – gdje si bio čitavog mog života?

A bio je tu, nadohvat ruke, samo ga ja nisam vidjela. Muž mi je nedavno citirao staru budističku izreku – kada je učenik spreman naučiti, učitelj će se sam ukazati. Tako je i bilo. Posljednjih godinu dana jako sam se zainteresirala za izučavanja filozofija koje su blizu onoga što želim biti. Sadhguru i njegovo Unutarnje inženjerstvo, Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima i sada Mala knjiga stoicizma postale su moja nit vodilja prema boljoj „ja”.

IMG_20200530_121658-01

ŠTO JE STOICIZAM?

Hvala vam na tom pitanju 😉 Kako to mudro rekoše na Enciklopedija.hr: STOICIZAM (prema grčkom στωιϰός: stoik; stoički), filozofsko naučavanje i škola koja je cvjetala u doba helenizma; uz skepticizam i epikureizam glavni filozofijski smjer u tzv. etičkom razdoblju grčke filozofije. Školu je 308. pr. Kr. osnovao Zenon iz Kitija naučavajući u atenskoj građevini što ju je oslikao Mikon, zajedno s Polignotom i Panenom, po čemu je škola i dobila naziv, a postojala je sve do 529., kada je bizantski car Justinijan zatvorio sve filozofske škole. Njezino višestoljetno djelovanje, koje se proširilo helenističko-rimskim svijetom, dijeli se na tri razdoblja. Tzv. starijoj stoi pripadaju, osim Zenona, Kleant i njegovi učenici (Ariston, Heril). U III. st. pr. Kr. sustavno stoičko naučavanje razvio je Hrizip, a u tzv. srednjoj stoi najznačajniji su filozofi bili Panetije Rodski i Posejdonije. Najveći je procvat škola doživjela za Seneke, Epikteta i cara Marka Aurelija (tzv. mlađa stoa). – Premda u stoičkoj filozofskoj orijentaciji u pojedinim razdobljima prevladavaju samo određena pitanja (u staroj i srednjoj stoi – gnoseološki i logički problemi, u mlađoj etički problemi) i premda tijekom razvoja stoa nije zadržala uvijek jedinstvene postavke, ipak se neki bitni elementi pokazuju karakterističnima za cjelokupno stoičko naučavanje. Dok je stoička spoznajna teorija bila orijentirana uglavnom empiristički pa čak i senzualistički, a tzv. fizika, tj. naučavanje o prirodi, materijalistički i strogo deterministički, etika se temeljila na racionalističkom prevladavanju razuma nad strastima i afektima. Osim fizici i etici, stoici su znatnu pozornost posvećivali i logičkim istraživanjima (logiku dijele na gramatiku, retoriku i dijalektiku). Ipak je središte stoičkih originalnih filozofskih preokupacija prije svega bila etička problematika, pa su tako i logika i fizika bile u službi etike, a moralna valjanost postala je cilj cjelokupnoga filozofiranja. Neovisnost o vanjskim događajima i prilikama, o vanjskom tijeku svijeta, u stoicizmu je ujedno i osnovna prednost i odlika mudraca: mudrac je slobodan i ništa što mu se dogodi u svakodnevnom životu ne smije pokolebati njegovu krepost, znanje i sreću; njegova mudrost i njegova sreća samo su u njem samom i svijet ga se ne tiče. Prevladavanje vanjskog svijeta omogućuje sreću mudraca. No taj svijet, nad kojim čovjek nema nikakve moći, može se prevladati jedino u unutrašnjosti individuuma; mudrac stoga mora postati gospodarom utjecaja što ih svijet na njega vrši. Ti se utjecaji zrcale prije svega u čuvstvima i požudama. Mudrost je, dakle, nepomično mirovanje u samome sebi, oslobađanje od afekata, bešćutnost (ἀπάϑεια). Čovjek ne može spriječiti da mu sudbina zadaje ugode i boli, ali može, podnoseći sve njezine udarce, sačuvati ponosnu samosvijest time što neće smatrati ugodu nečim dobrim, a bol zlim. Krepost, koja je identična s racionalnim svladavanjem afekta, jedino je dobro, a porok, koji se sastoji u dominaciji afekata nad umom, jedino je zlo; sve su ostale stvari i odnosi po sebi ravnodušni (ἀδιάφορα), čak i život. Između mudraca i bezumnika nema sredine: mudrac je u svemu mudar i krepostan, bezumnik je u svemu nerazuman i grešan. Dok je u starijih stoika prevladavala teza da postoji malen broj mudraca kao savršenih ljudi nasuprot velikoj gomili bezumnika i grešnika, taj se rigorizam u kasnijoj stoi napušta, pa se tvrdi da je između bezumnika i mudraca velik broj ljudi koji se znatno razlikuju s obzirom na stupanj njihove udaljenosti od ideala kreposti. Zahtjevi prirode identični su sa zahtjevima uma i proturječni zahtjevima osjetilnosti. Zato se i pozitivni sadržaj morala očituje kao »život u skladu s prirodom«. »Priroda« je tu shvaćena kao opća priroda, stvaralačka svjetska snaga, svrhovit smisao svijeta, logos: stoga je moralnost čovjeka osluškivanje tijeka svijeta, tijeka koji je vječna nužnost. Kako je u stoika taj vječni um ili priroda označen i kao božanstvo, život u skladu s prirodom ujedno je i poslušnost prema božanskomu zakonu: lex naturae ujedno je i lex divina.

NA OBIČNOM HRVATSKOM, MOLIM!

Stoicizam je upravo ono čemu sam težila čitavog svog života, a da to nisam ni znala. Stoici su ideal morala, smirenosti i suživota s prirodom. Oni imaju kontrolu nad svojim emocijama i teže tome da postanu kreposni ljudi, po uzoru na njihovog nedostižnog stoičkog mudraca.

Stoicizam počiva na trokutu sreće, čije vrhove čine život s areté (odnosno, krepošću), preuzimanje odgovornosti i usredotočenost na ono što možemo kontrolirati. U samom središtu trokuta stoji Eudamonia – krajnji cilj života oko kojega su se slagale sve antičke filozofije, glavno obećanje stoičke filozofije, koje se svodi na življenje sretnog i ispunjenog života. Eudamonia kovanica je dviju grčkih riječi, a znači biti u dobrim odnosima (eu) sa svojim unutarnjim daimonom, svojim najvišim „ja”.

DOBRO, A ŠTO TO ZNAČI?

Ukratko, stoicima je dobrota sama po sebi nagrada, ponašaju se pristojno i korektno prema drugima, zato što to njih ispunjava, zato što ih vodi korak bliže ostvarenju svog najvišeg „ja”. Ne očekuju nikakvu božansku nagradu, nikakav zagrobni život, nikakve lovorike – dobri su jer je to ispravno. I upravo tu sam pronašla nazivnik za sve ono čemu težim čitav život. No, o tome malo više u zaključku.

Preuzimanje odgovornosti je upravo ono što sintagma kaže. Svaki naš postupak, svaka naša reakcija, svaka naša emocija, naša je odgovornost. Sami sebi odgovaramo za svaki promašaj.

Većina stvari oko nas nije pod našom kontrolom. Vrijeme, promet, drugi ljudi pa čak niti naše vlastito tijelo. Jedino što je pod našom kontrolom jest naš um. Stoici teže adresiranju trenutka između događaja i naše reakcije na njega u kojemu ćemo osvijestiti nadolazeću reakciju i preuzeti odgovornost za nju. Netko vam oduzme prednost na cesti? Umjesto da poludite i krenete u salve psovki, zastanite i adresirajte taj događaj. Kome će biti od koristi takva reakcija? Vozaču koji vam je oduzeo prednost? Ne, nije vas čuo, a i sami znate da se na takve ljude teško može utjecati. Vama? Teško, može vam samo naštetiti uznemiravanje i možete izazvati još veći problem u prometu. Što trebate učiniti? Uloviti taj procjep između događaja i reakcije i zaustaviti reakciju. Jednako je tako i sa svim ostalim stvarima koje nisu pod našom kontrolom. Koliko smo puta bili ogorčeni na druge ljude jer su „takvi i takvi”, jer rade „to i to” „tako i tako”? Kada nam je to pomoglo da ih promijenimo? Upravo tako.

Jedino na što možemo utjecati smo mi sami. Naše ponašanje, naše reakcije, naši osjećaji. Netko nam učini nešto nažao? Čemu se svetiti, kada možemo pokazati da smo iznad toga i da je naš konačni cilj biti dobra osoba? Čemu upijati negativnu energiju drugih ljudi, kada uz svega nekoliko trikova možemo osigurati svoj duševni mir?

DOBRO, KOJI SU TO TRIKOVI?

Možda trikovi nisu spretan izbor riječi. Točnije bi bilo vježbe. Pripremne i situacijske stoičke vježbe. Njih pedeset i pet koje će vam u detalje pokazati kako postati stoik, kako postati bolja osoba zbog sebe i kako time postići duševni mir i sretan i ispunjen život. Gdje se nalaze? U Maloj knjizi stoicizma.

IMG_20200530_121724-01

ZAKLJUČAK

Prvi puta u životu pronašla sam kalup u koji se mogu uvući bez ijedne zamjerke. Proučavajući katoličku vjeru, koju prakticira većina hrvatskog stanovništva, mučilo me puno toga, no jedna se stvar opetovano isticala: kakav poticaj ljudi imaju biti dobri, kada im jednom jedinom ispovijedi svi grijesi bivaju izbrisani, oprošteni, a vječni raj zagarantiran? Što sprečava čovjeka da ubije drugog čovjeka, kada je nakon toga dovoljno izmoliti pokoru i sve je u redu? Znam, karikiram, no vjerujte mi to je bio jedan od većih kamena spoticanja koji su se našli na putu između mene i katoličanstva. Općenito, odgovornost nekom višem, izmišljenom biću i obećanje vječnog (zagrobnog) života, nikada mi nisu „sjedala”. Život je ovaj, sada, njega trebamo proživjeti kao najbolja inačica sebe i za svoje postupke biti odgovorni mi, sebi samima, svojoj savjesti. Prebacivanje odgovornosti na „onoga gore” u mojoj glavi bilo je neprihvatljivo. Vjerujem da je to razlog zbog kojeg su me uvijek više privlačile istočnjačke filozofije i religije, koje nisu obećavale ništa spektakularno nakon smrti, nego ispunjenje u ovom životu činjenjem dobrih djela. No, stoicizam me „kupio”. Konačno sam pronašla taj kalup u koji pripadam, kojemu želim težiti i iz kojega sam naučila kako se nositi sa svim izazovima koje život pred mene stavlja. Konačno sam dobila objašnjenje, savjet i sigurnosnu mrežu za sve ono što me mučilo kroz život… a najviše pitanje „zašto da ja budem poštena i dobra, kada drugi nisu?”. Sada znam zašto. A znam i zašto nikada nisam mogla varati i muljati, unatoč neprestanom demotiviranju od strane onih koji su zaobilazili pravdu i poštenje. Ili jesi, ili nisi. Ali ako jesi, za sebe si, ni za koga drugoga. Budi čovjek da se ti osjećaš dobro, a ne da ti drugi pjevaju hvalospjeve.

Danas je to puno teže nego ranije. U eri kada svi tražimo odobravanje drugih u obliku lajkova i komentara, kada se svi želimo prikazati u najboljem svjetlu, odnosno u svjetlu u kojem želimo da nas vide, makar ono možda i nije najbolje, teško je ostati vjeran sebi. No, to apsolutno ne znači da ne trebamo težiti tome. A Mala knjiga stoicizma definitivno je dobar početak. Jako dobar početak.

I za sam kraj, znate one izlizane knjige, slomljenih hrptova, u kojima su podvučene rečenice, ulomci, koje se raspadaju od konstantnog čitanja? Nemam nijednu takvu, ali predosjećam da bi Mala knjiga stoicizma mogla biti prva. Moja osobna Biblija.

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE

Malu knjigu stoicizma fantastično nadopunjuje mala knjižica jednog od najpoznatijih stoika, Marka Aurelija pod naslovom Meditacije. Primjer stoicizma u praksi iz pera čovjeka koji je vodio najveće carstvo ikada, a koji ju je pisao isključivo za vlastite oči – autentičnije od toga ne može. A ja se bacam u potragu za ostalim naslovima „stoičkog žanra”, jer sam primijetila već da Planetopija krije pravo malo blago 🙂

IMG_20200530_121905-01

BOOK CLUB REPORT – SVIBANJ, 2020.

Nakon tromjesečne stanke, evo nas opet skupa u našem paviljonu. Na prvom „postkoroničnom” susretu bilo nas je manje nego što je trebalo, no razlozi za to bili su miljama daleko od još uvijek prisutnih epidemioloških strahova. No, veselimo se lipnju i malo većem broju, prije nego što se ženske opet rasprše na more 🙂

Naravno da smo prvo morale nadoknaditi dva mjeseca apstinencije pa se pričalo o svemu: neizbježnom potresu, gubitku/dobitku kilograma za vrijeme epidemije, pomalo iznenađujućoj gužvi u Arena centru, što se peklo i kuhalo za vrijeme „karantene” i, ono najvažnije, što se čitalo. A bome se čitalo. Između ostaloga i naša lektira još iz ožujka – Buddha iz predgrađa.

IMG_20200529_190505-01

O KNJIZI

Priča prati mladog Karima Amira kroz njegovo odrastanje u predgrađu Londona sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Uz oca Indijca i majku Engleskinju, Karim dobiva „najbolje od oba svijeta” i uživa u mirnom, srednje-staleškom životu. Kada se njegov otac okrene propovijedanju budizma „po kućama” te se upusti u vezu s jednom od svojih sljedbenica, Evom, zbog koje na kraju napusti Karimovu majku, život našeg protagonista krenut će u sasvim drugom smjeru. U dječaku koji je na pragu odrastanja počinju se javljati nejasni osjećaji prvo prema Evinom sinu Charlieju, a zatim i prema djevojkama i u trenutku kada Karim krene u istraživanje svoje novootkrivene seksualnosti, knjiga poprima neočekivan zaokret. Karim će odustati od studija, pridružiti se glumačkoj trupi, kratko vrijeme boraviti i u Americi, a sve to u izmaglici droge, seksa i alkohola. Kada u sliku dodamo i prijatelje Indijce, koji su bili primorani pokleknuti pred tradicijom, Buddha iz predgrađa postaje zbrka emocija, likova i kulturno-umjetničke scene Londona sedamdesetih godina. Iako vrlo privlačan sinopsisom, a još privlačniji naslovnicom, Buddha iz predgrađa nije briljirao u našem book clubu. Složile smo se da smo očekivale više o famoznom Buddhi iz naslova (koji je zapravo Karimov otac), razvoj priče oko njega, Eve i likova koji su se na početku romana tako lijepo složili u obećavajuću priču. No, iskorak iz predgrađa prema centru Londona, iz obiteljske priče u eksperimentiranje uz mnogo eksplicitno, zorno i donekle degutantno opisanih prizora seksa, prilično je srozao našu konačnu ocjenu. Neke od odsutnih članica čak su i odustale nakon prvih, obećavajućih, stotinjak stranica. No, svakako je bilo zanimljivo vidjeti jednu novu perspektivu na London kakav je bio prije pedeset godina, a kakvim ga je vidio Hanif Kureishi prije trideset. Možda da smo ju čitale u doba kada je napisana bi i ta ocjena bila viša, no ovako, kako je istaknula jedna od članica, knjiga je bila manjkava upravo zbog tog jaza od trideset godina. Na kraju, moram se složiti da je svakako originalan i provokativan, kako nam obećava posljednja rečenica s poleđine knjige.

ŠTO DALJE?

Nekima manje, nekima više dobra (bilo je i onih koji su rekli da im je odlična, ali nažalost nisu mogli doći), Buddha iz predgrađa svakako je upečatljiva knjiga. Pitka i lako čitljiva, meni osobno sjela je savršeno nakon nekoliko knjiga koje su me iscrpile.

Zato smo za lipanj krenule u malo lakšem tonu – ipak je ljeto pred nama i još se oporavljamo od izolacije 🙂

IMG_20200529_185339-01

Carica Romanovih drugi put se našla na stolu i, iako su komentari na sinopsis bili pozitivni, ni ovaj put nije se uspjela probiti na prvo mjesto. Tko zna, možda bude treća sreća 😉

Ne reci da nemamo ništa, Svekrva i Žena kojoj sam čitao dobile su po jedan glas, no uvjerljivo je pobjedu odnijela Queenie, još mirisna iz tiskare, koja je postala naša book club lektira za lipanj. Evo što o knjizi kaže njezin sinopsis:

Queenie Jenkins mlada je Britanka jamajačkog porijekla koja živi u Londonu, balansira među dvjema kulturama i ne uspijeva glatko se uklopiti ni u jednu. Nakon bolnog prekida s dugogodišnjim dečkom bijelcem, Queenie počinje tražiti utjehu na posve krivim mjestima. Dok autodestruktivno srlja iz jedne upitne odluke u drugu, počinju joj se nametati pitanja tko je, što radi, zašto to radi i tko zapravo želi biti, a put do odgovora na ta pitanja bit će trnovit…Iako uspoređivan s kultnim Dnevnikom Bridget Jones, Queenie nadilazi taj okvir. Carty-Williams britko i beskompromisno propituje važne teme: rasizam, seksizam te kolektivne i individualne traume. Usprkos zadiranju u teška i tabuizirana pitanja, roman je prohodan i začinjen slengom, internetskom komunikacijom i duhovitim replikama. Queenie je štivo koje umije nasmijati, ali povrh svega potiče na razmišljanje o gorućim pitanjima današnjice.”

IMG_20200529_185349-01

Ne treba ni spominjati koliko se veselimo čitanju kroz lipanj!

I to je to za ovaj put. Idući susret zakazujemo za 26. lipnja. Ostali smo dužni „odraditi” dva nastavka Knausgaardovih godišnjih doba, koja ćemo pomaknuti za jesen, budući da nam preko ljeta veći dio članica migrira na jug. Lijepa je vijest stigla iz nakladničke kuće Ocean More, a to je da nam je izašlo i Ljeto, posljednji nastavak, tako da ćemo sve moći pročitati „kak’ se šika” 🙂

ljeto_popust

*fotografija preuzeta sa službene stranice Naklade Ocean More – knjiga je do sutra u pretprodaji s popustom od 20%

 

A za jesen zasada odgađamo i prvi susret nove grupe, od milja zvane Arena 2, koja je svoj debi trebala imati 13. ožujka, na petak trinaesti, poznatiji kao „dan kada je sve krenulo nizbrdo” 🙂 Ali, sada smo na uzbrdici i nadam se da će cure imati lijepo, toplo ljeto, a na jesen sjedamo u naš paviljon da konačno krenemo s našom book club pustolovinom ❤

Jessie Burton – Muza

izdavač: Profil

Posljednja u nizu “blast from the past” recenzija u ovom krugu je ona za Muzu predivne Jessie Burton.

Nakon (ponovnog) čitanja ove recenzije, mislim da ću uskoro uzeti na čitanje Ispovijest – malo predugo čeka… Jessie je divna ❤

U nastavku neizmijenjena recenzija objavljena 1. listopada 2017. godine.

***

Odelle Bastien prije pet godina stigla je iz dalekog Trinidada u glamurozni London šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ruku pod ruku sa najboljom prijateljicom Cynthijom zaposlila se u prodavaonici cipela, no taj će posao bez dvojbe odbaciti kada sazna da je primljena na radno mjesto tipkačice u umjetničkoj galeriji Skelton. Mladu crnkinju, koja se muči sa rasnim i spolnim predrasudama s polovice prošlog stoljeća, pod svoje uzima zagonetna Marjorie Quick, njezina šefica u galeriji. Odelle je zaintrigirana neobičnom ženom kojoj je, iz nekog razloga prirasla srcu i koja je odlučna u nakani da svijetu otkrije Odellein spisateljski talent.

Nakon što na zabavi povodom Cynthijinog vjenčanja upozna Lawrieja Scotta, mladića s kojim se upušta u romantičnu vezu, stvari će za Odelle krenuti u neobičnom smjeru. Naime, Lawrie je nedavno ostao bez majke koja mu je u naslijeđe ostavila samo jednu sliku, njemu nepoznatog autora. Kada Lawrie, na Odellein nagovor, sliku odnese na procjenu u galeriju Skelton, to će u tajnovitoj Marjorie izazvati neočekivanu reakciju.

Paralelno čitamo priču smještenu trideset godina ranije u malo španjolsko mjestašce. Austrijski trgovac umjetninama Harold Schloss pobjegao je u mir i tišinu španjolske plantaže sa svojom ženom i devetnaestogodišnjom kćeri Olive. Olive u tajnosti čuva svoju strast prema slikanju, slika u sigurnosti svoje sobe i ljubomorno čuva pismo u kojem ju obavještavaju da je primljena na prestižnu umjetničku akademiju jer, prema riječima njezinog oca, slikarstvo nije za žene. Kada u život obitelji Schloss doslovce ušetaju mladi revolucionar Isaac Robles i njegova sestrica Teresa, priča sa mirne španjolske plantaže preuzet će nevjerojatan smjer i stubokom promijeniti sudbine njezinih aktera.

Kako su dvije priče povezane, što u svemu tome predstavlja misteriozna slika te kakvu ulogu u priči ima Odelle Bastien, otkrijte u ovoj predivnoj priči.

Iza prekrasne naslovnice krije se (ponovno) još divnija priča. Preciznije, dvije priče koje će se prema kraju stopiti u simfoniju emocija i krhkosti ljudskih sudbina na najnevjerojatniji način. Tempo kojim autorica isprepliće i priča ove dvije priče većinom je polagan, no slojevitost koja je utkana u nju pobrinut će se za to da željno idete naprijed.

Jessie Burton je čudo. Njezino pripovijedanje je tako mirno staloženo, nema napetosti, uzbuđenja, no opet je zanimljivo, složeno, poetično i stvara ovisnost. Uvuče vas duboko u radnju, mjesto, vrijeme i same likove, toliko da je kasnije teško izvući se van neokrznut. Količina istraživanja koja je bila potrebna da se napiše ovako kompleksna i detaljna priča (kao i Minijaturistica, uostalom) zapanjujuća je. Možda sve ovo zvuči pretenciozno, možda se nećete složiti sa mnom, no za mene u pripovijedanju Jessie Burton ima nešto posebno, nešto čarobno i iskreno se nadam da će još dugo stvarati ovakve divote za nas da u njima uživamo.

IMG_20200430_083216-01

Jorge Amado – Gabriela, klinčić i cimet

izdavač: Ljevak

Još uvijek se sjećam što sam osjećala dok sam čitala ovu prekrasnu knjigu, iako su prošle više od četiri godine. Toplina, mirisi i okusi Brazila i jedna vrckava Gabriela, uvukli su mi se pod kožu. Što sam napisala u četvrtoj po redu recenziji ikad na Sovinom kutku, objavljenoj 3. lipnja 2016., pročitajte u nastavku.

***

Osim zamamne naslovnice i naslova zbog kojeg odmah pomislimo na mirisne božićne kolače, ovaj roman krije i jednu prekrasnu iako neobičnu ljubavnu priču s početka prošlog stoljeća.

Ubojstvo, ljubav, preljub, vrućina, hrana, cirkus, miris, žudnja, prijateljstvo, rivalstvo, politika, napredak. To su samo neke od riječi koje se mogu povezati s ovim brazilskim klasikom.

Amado nas vodi u vrijeme kad su u brazilskoj provinciji Bahiji sredinom 1920-ih vladali kraljevi kakaa, kad su se razmirice rješavale pištoljima, a od prevarenog muža očekivalo se da okaljanu čast obrani ubojstvom preljubnice i njezinog ljubavnika. Radnja se odvija u dva paralelna rukavca koji se povremeno isprepleću: jedan opisuje bitku između tradicionalista koji žele gradić Ilhéus zadržati onakvim kakav je oduvijek bio – pospan i nazadan – i ljudi koji žele da se njihov gradić prilagodi modernom životu. Drugi rukavac radnje prati prču arapskog krčmara Nasiba Saada, koji u potrazi za kuharicom susreće siromašnu mladu mulatkinju Gabrielu. Nakon što spere prljavštinu i prašinu i prnje zamijeni privlačnim haljinama, Gabriela se otkriva u punokrvnoj, raskošnoj ljepoti te svim muškarcima u gradu zavrti glavom. Da bi je sačuvao samo za sebe Nasib ju je spreman oženiti, no ona je poput egzotičnog divljeg cvijeta: ako ga ubereš i staviš u vazu, brzo će uvenuti. Gabriela voli biti Nasibova kuharica i ljubavnica, no ne želi mu biti supruga. Nije joj do toga da postane uvažena dama – ona jednostavno želi biti Gabriela.

Mjesto radnje brazilsko je “malo misto” koje nastanjuje pregršt provincijskih stereotipova uz koje je zabava zagarantirana. Ljubav, politička previranja za i protiv modernizacije i urnebesni odnosi među likovima kulisa su neobičnoj ljubavnoj priči, a njihov spoj držat će vas prikovanima do zadnje stranice.

Djelo napisano prije više od pola stoljeća, zabavom, humorom i dinamikom nimalo ne zaostaje za modernim romanima.

Gabriela, klinčić i cimet jedna je od onih knjiga u čijoj radnji se potpuno izgubite i sa čijim likovima se skroz saživite. Barem je meni bilo tako i stoga topla preporuka.

IMG_20200430_083544-01